Šta su ekopedagoške kompetencije?

Kroz visokoškolsko obrazovanje i stjecanje nastavničkog, odnosno profesorskog

zvanja, studenti su u mogućnosti steći razne kompetencije koje će im poslužiti u
odgojno-obrazovnom radu sa učenicima. Savremeni pristup u odgojno-obrazovnoj
djelatnosti podrazumijeva holizam, sveukupnost, svestranost, odnosno harmoničan
razvoj ličnosti. Ovakvom pristupu teže normativne edukacijske discipline, kao što su
normativna filozofija i pedagogija (Pastuović, 1999). Sve promjene koje se dešavaju
oko čovjeka, a koje su rezultat globalizacije, dovode u pitanje trenutni svjetski
poredak, te mogućnost nastanka novog, ali i pitanje u kom smjeru će ići novi poredak.
Promjene u globalnom smislu, društvenom, kulturnom, političkom, ekonomskom,
nameću i promjene u odgojno-obrazovnom radu kako bi se pojedinac, individua
uspješno integrisao u društvene tokove zajednice. Tim prije, potrebno je razumjeti
kakve kompetencije je potrebno razvijati kod adolescenata, naravno, počevši od rane
školske dobi a zatim nastaviti razvijati kroz obrazovanje. Budući da savremeno
društvo uz sav tehnološki napredak i stil života sve više otuđuje pojedinca od njega,
samoga, odnosno, primjena nauke je krenula ka lošem te je kao objektivno znanje
prirode kako je naziva Nasr ( )lišeno svih duhovnih obziranja, kako pojedinca tako i
zajednice. Nasuprot ovakvih pojava, dešavanja, kao mogućnost u obrazovanju, javlja
se ekopedagoška komunikacija. Šta znači ekopedagoški komunicirati? Ekopedagoška
komunikacija teži ka humanosti, empatiji, dijalogu i međusobnom zbližavanju u
međuljudskim odnosima (Tufekčić, 2012). Takav način komuniciranja u savremenom
društvu, gdje je pojedinac tretiran više kao potrošač i proizvod, a ne kao ljudsko biće
u potrebi za visokim oblikom socijalizacije i samoaktualizacije, je prijeko potreban.
Ta potreba se ogleda, prije svega, u ispunjavanju osnovnih ljudskih potreba kao
društvenog bića, ili kako ih Maslow definiše hijerarhija potreba (Maslow, 1976). To
kako sebe iznutra doživljavamo, više utječe na potrebu samoaktualizacije nego bilo
koji vanjski podražaj (ibid). Stoga je važno, naučiti humano komunicirati sa sobom i
drugima. Kada je riječ o odgojno-obrazovnim ustanovama, ovakav vid komunikacije
je nužan za poboljšanje odnosa nastavnik-učenik. Unapređivanje odnosa koje imate
toliko je važno da može osigurati ili uništiti naš uspjeh kao nastavnika (Jensen, 2003:
298). Još uvijek je u našem društvu, a tako i u školama, prisutna pojava nametnutog
autoriteta. Najviše utjecaja imaju nastavnici kao edukatori, koji ne dozvoljavaju
drugačiju komunikaciju, ili bilo kakvu promjenu u komunikaciji. Oni su uvijek
upravu, konfrontacija mišljenja je nemoguća, a empatičniji odnos prema učeniku
dovodi ga do nedescipline i uobraženosti. Nažalost, ovakvi stavovi dovode do pada
motivacije u učenju za šta nam ne trebaju posebna istraživanja, obzirom da procesom
globalizacije, društvo teži ka većoj demokratičnosti, slobodi u izražavanju misli, a
učenicima škola, odnosno odgojno-obrazovni sistem to ne nudi. Prirodan slijed
događanja je pad motivacije, neizainteresovanost, bježanje u društvo jer je tamo
sloboda. Nasuprot toga, stoje ekopedagoške kompetencije. Ekopedagoška
kompetencija delovanja nudi nove pristupe ekologije odrastanja. Ona ne znači
svladavanje problema sutrašnjice orijentacijama i sredstvima današnjice. Polazeći sa
aspekta ekološke pedagogije, ekopedagoška kompetencija podrazumeva razumevanje,
prihvatanje i delovanje u skladu sa ekopedagoškom interakcijom (novi i drugačiji
odnos između učenika i nastavnika), a koji se temelji na ekokomunikaciji (Andevski,
2004:299). One zahtijevaju stalno promišljanje o odgojnom djelovanju, razvoj
dvosmjerne komunikacije, prihvatanje dijaloga kao temelj za rješavanje konflikta. To
znači da trebamo iskreno i humano komunicirati, sa velikim stupnjem empatije.
Ekopedagoška kompetencija predstavlja mogućnost ličnog razvoja, samoprihvatanja,
razumijevanja i doživljavanja drugih (Tufekčić, 2012). Zbog toga, u nastavi je važno
kako učenik doživljava nastavnika, i to direktno utječe na usvajanje nastavnog
sadržaja. To kako se učenici osjećaju u školi u kojoj provode većinu svog vremena i
pola životne dobi, odražava se na sliku tj.njihovu percepciju života i kvalitete života.
Kompetencije koje stječemo kroz obrazovanje, nisu samo dio našeg profesionalnog
života, nego su naš život općenito, odnosno imaju odraz na svaki drugi aspekt našeg
djelovanja. Zato je važna slika kvalitete života koju stječemo u školama, gradeći razne
akcione kompetencije, koje obuhvataju i ekopedagoške kompetencije. U ovom smislu,
Pastuović (1999) navodi da kvaliteta života nema svoju objektivnu i subjektivnu
stranu, jer nemoguće je da čovjek subjektivno ne doživljava objektivnu stvarnost u
kojoj se nalazi, a da pri tome govorimo o kvaliteti života. Istraživanja koja su proveli
psiholozi, a među njima i Pastuović (1995), implicitno ukazuju da kvaliteta života
ukoliko je definiramo kao zadovoljstvo, ne ovisi toliko o zadovoljenosti
egzistencijalnih potreba, koliko ovisi o zadovoljenosti viših, samoostvarajućih potreba
odnosno motiva (Pastuović 1999). Kroz prethodno spomenutu Maslowljevu
hijerarhiju motiva (potreba) sa modifikacijom Adelfera, uviđamo da su egzistencijalne
potrebe, potrebe za odnos sa drugima, kao i potrebe za samoostvarenjem u korelaciji
sa ekopedagoškom komunikacijom. Komunikacija je ključ za prenos poruke, odnosno
za doživljavanje objektivne stvarnosti i samodoživljavanje (intrapersonalna
komunikacija). To dovodi do zadovoljstva kojeg možemo definisati kao kvaliteta
života.

Različita obzorja odgoja, obrazovanja i duhovnosti

Povezanost između odgoja i obrazovanja je veoma dinamična. Nemoguće je govoriti
o obrazovanju i odgoju a da pri tome, iako dva naizgled oprečna pojma, ne
spominjemo njihovu usku povezanost i isprepletenost. Obzirom na njihovu
dinamičnost, potrebno je stalno redefinisanje odgoja i obrazovanja. Stoga možemo
reći da je odgoj ljudska aktivnost usmjerena na razvoj čovjeka u cjelini kao ljudskog
bića (Bašić, 2000). Zanimljivo je da Pastuović (2012) smatra odgoj organiziranim
afektivnim učenjem. On odgoj vidi kao proces učenja navika, stavova a one se
usvajaju afektivnim putem a ne kognitivnim. Dakle, naglasak je na voljnoj i
emocionalnoj sferi odnosno kako Vukasović (1989) smatra da odgojni rezultati se
manifestuju i u pozitivnim, humanim odnosima prema drugima, u poštenim i lijepim
postupcima. Odgajatelj treba svoju autentičnost graditi na ljubavi, pažnji, odnosno
treba biti spreman saslušati, iskazati empatiju a samim tim ostvariti potpunu
interakciju sa odgajanikom (Mandarić, Razum, 2015).
Budući da je čovjek i duhovno biće, odgojem se ne smije zanemariti njegova duhovna
komponenta. Bezić (1977) smatra da je odgoj aksiološki proces. To znači da je odgoj
akcija usvajanja bioloških, intelektualnih, moralnih, društvenih, kulturnih i religioznih
vrednota.
Na temelju tih vrednota čovjek kroz cijeli život se samoodgaja, jer svaka životna
situacija nosi sa sobom nešto novo, te čovjek, jedinka, to usvaja, na svjesnom ili
podsvjesnom nivou, odnosno usvaja ono čemu ga data okolnost uči. Na taj način
bivamo odgojeni ili samoodgojeni. Na temelju toga zaključujemo da odgoj nikada nije
završen proces, te da uvijek postoji mogućnost i preodgajanja. Iz prakse Poslanika a.s,
te kur´anskih ajeta, putem stalnog čišćenja duše, uviđamo da je to aktivan proces.
Takav proces možemo nazvati duhovnim dijelom odgoja ili duhovni odgoj. Svaka
situacija, odnosno djelokrug, može biti svojevrsna lekcija za čovjeka. Nisu samo
velike promjene, transformacije te koje čovjeka odgajaju. Zbog svih prethodno
navedenih stavki, možemo postaviti pitanje da li je odgajanik ovisan o nekome u
procesu odgoja, ili je čovjek, kao biće rezultat vlastitog djelovanja!? Kur´anski ajeti
kroz historijat poslanika upućuju na odgoj, usvajanje moralnih vrednota i na etičke
principe. Takav jedan primjer je i kazivanje o Talutu i pripadnicima naroda Benu
Israil. Kada ih Talut upućuje na lijepo ponašanje čovjeka i u najvećoj teškoći i
iskušenju:
I kad Talut izađe s vojskom, reče: "Allah će vas sigurno staviti na kušnju jednom
rijekom, pa ko se napije iz nje, nije moj, a ko se ne napije, on je moj, izuzev ako šakom
zahvati gutljaj!" I oni se, osim nekolicine, napiše, a kad je oni koji su s njim vjerovali
prijeđoše, neki rekoše: "Mi danas ne možemo izaći nakraj s Džalutom i vojskom
njegovom." Oni koji su čvrsto vjerovali da će susresti Allaha, rekoše: "Koliko su puta
malobrojne grupe savladale grupe mnogobrojne Allahovom dozvolom." A Allah je sa
strpljivima.1
Iz ovog primjera, kao i drugih ajeta vidimo heteronomiju, odnosno da je islamska
etika heteronomna (Hodžić, 2005). Međutim, drugi ajeti također upućuju na ulaganje
vlastitog napora u odgajanju, pa Allah dž.š navodi primjere čišćenja duše, i upućuje
na samoodgajanje:
...i oni koji pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno. 2
....Na zlo dobrim uzvrati pa će ti neprijatelj odjednom prisni prijatelj postati.3
Ovakav vid odgajanja pedagozi smatraju autonomnim, jer posljedice ponašanja
nastaju nakon ljudskog djelovanja. Isto tako, pedagozi smatraju da je integralni metod
najbolji, tj.kada kompletno oblikuje čovjeka i pruža mu sva odgojna dobra (Bezić,
1977). Taj metod vidimo i u prethodno navedenim ajetima.
Kada je riječ o obrazovanju, danas u školama više se obrazuje nego odgaja (Pastuović
2012). Više je razloga i uzroka tome, a Pastuović navodi da je

1
https://quranenc.com/bs/browse/bosnian_mihanovich/2#249
2
https://quranenc.com/bs/browse/bosnian_mihanovich/25#70
3
https://quranenc.com/bs/browse/bosnian_mihanovich/41#34