17.

STOLJEĆE

1.1. OSNOVNA OBILJEŽJA:

- «Veliko stoljeće», «klasicističko stoljeće: reda, discipline, metode»

- Vrijeme Richelieua i Luja XIV.
- slika 17. st. bila je idealizirana u 19. stoljeću (između 1830. i 1850.) zbog političke situacije tog
razdoblja (govorili su da je u 17. st. bio uspostavljen sklad između monarhije i klasicizma)
- francuski klasicisti djeluju u ime univerzalnog razuma
- klasicistički pisac obraća se ne obraća čovjeku svih vremena, nego čovjeku različitih klasa svog
vremena, a to je čestit čovjek (honnête homme) odnosno čestitost (honnêteté (u to vrijeme je to
bio ideal čovječnosti))
- refleksija o dosegnutom, o tekovinama renesanse i antici, ali ih oni nisu slijepo oponašali već
kritički gledali
- konstituira se moderni francuski jezik
- pojavljuju se nove književne vrste

1.2. UVOD:

- pogrešno je poistovjećivati čitavo razdoblje 17. stoljeća s klasicizmom (što se dugo

prakticiralo)!
1.2.1. PRVA POLOVICA 17. STOLJEĆA – doktrina klasicizma je bila tek u nastajanju i
suprotstavljala se ostalim poetikama (npr. baroka). Između baroka i klasicizma javlja se struja
precioznosti. Ideal heroja i čestitosti, u drugoj polovici 17. stoljeća samo ideal čestitosti.

Precioznost – s jedne strane je jedna od krajnjih i završnih konsekvenci baroka, a s druge strane
klasicizam je od te iste precioznosti preuzeo neka od svojih obilježja.

Sama doktrina, tj. poetika klasicizma je dovršena i opće priznata 1660. kada počinju pisati
Boileau i većina klasicista! Strogim pravilima doktrine dodat će «pravilo ukusa», to je značilo
određenu stvaralačku slobodu.

Prvi dio stoljeća – od 1600. do 1660. je razdoblje puno nedoumica, odmjeravanja snaga i
otvorenih političkih bitaka, oduševljenja novom znanošću, ateizma. U tom prvom dijelu
koegzistiraju ideali baroka i nastupajućeg klasicizma.

1.2.2. DRUGA POLOVICA 17. STOLJEĆA – od 1660. do kraja stoljeća. Vrijeme dolaska na
vlast Luja XIV. Izbora nema, samo je jedan heroj, a to je kralj.

1.2.3. ŠTO JE KLASICIZAM?

1. književna doktrina
2. književni pokret
3. književnopovijesni period

Vremenski se prostire na 25 godina apsolutne monarhije Luja XIV.

Pisce koje smatramo velikim klasicistima pišu između 1660. i 1685.
Sve dok postoje termini čestitost i čestit čovjek dotle ne postoji termin klasicizam (classicisme),
a ni tadašnji veliki pisci nisu se smatrali klasicistima.
Riječ classique (imenica i pridjev) u prvom rječniku Francuske akademije označava one autore
koje tradicija smatra provjerenim uzorima i koji su stoga pogodni za promatranje u «klasama», tj.
u školama. Dakle termin classique označavao je tekstove grčke i rimske antike. Stari pisci (Les
Anciens) u tom razdoblju imaju aureolu klasičnih modela, a tu istu aureolu savršenstva će
kasnije priznati piscima 17. st.) -> za njih će naziv classique postati uobičajen u 19. stoljeću kada
ih se počinje suprotstavljati romantičarima.
Svi su oduševljeni Descartesom i slobodnom mišlju.
Književnost ima veliku važnost u društvu! Sve društvene grupe koje imaju priznat utjecaj u
životu društva, ako drže do sebe, moraju sudjelovati u životu književnosti.
U 17. stoljeću počinje moderna francuska kultura.

1.2.4. POVIJESNI KONTEKST:

1. Henrik IV. umire 1610.

2. regentkinja Marija de Medici (jer je Luj XIII. maloljetan)
3. Luj XIII. + kardinal Richelieu prvi ministar (od 1624. – smrti 1642. najvažnija ličnost u
Francuskoj)
4. regentkinja Ana Austrijska (majka Luja XIV. koji je maloljetan) + vlast uz pomoć kardinala
Mazarina (suradnik Richelieua)
5. Luj XIV. – Kralj Sunce

S početkom apsolutne monarhije počinje dokidanje feudalnog svijeta, s time i ideal heroja.
Već nekoliko stoljeća francuski kraljevi pokušavaju ojačati monarhiju da omoguće primjenu i
poštivanje kraljevih naredbi u cijeloj zemlji. Apsolutna monarhija ostvarila se tek za vrijeme
Luja XIV.

Glavni neprijatelj kralja: feudalno plemstvo, jansenisti

Glavni saveznik kralja: treći stalež (građanstvo), crkva (kardinali Richelieu i Mazarin praktički
prvi ljudi kraljevstva prije dolaska Luja XIV.)

Prije Luja XIV. -> Henrik IV. i Luj XIII. koji su također željeli uspostaviti apsolutnu monarhiju,
ali im je za to trebalo više od 60 godina i naišli su na mnoštvo problema. Plodove njihovih
napora ubire tek Luj XIV. nakon 1660.

Henrik IV. – preobratio se s katolicizma na protestantizam i zbog njega je usvojen Nantski edikt
1598. godine. Za njegova vremena – umjerena monarhija. Nastojao je modernizirati
poljoprivredu, razviti trgovinu i manufakturnu proizvodnju.

Vrijeme dolaska na vlast regentkinje Marije de Medici početak je stvaranja fronde (plemićke
pobune protiv monarhije).

Richelieu – najenergičniji borac za apsolutnu monarhiju. Želio ukinuti Nantski edikt, nije mogao,
ukinuo ga je Luj XIV. Trudi se kontrolirati kulturni i književni život, pružajući za uzvrat piscima
mecenatstvo. 1635. godine osniva Francusku akademiju jer je na taj način želio oslabiti utjecaj
salona i privatnih akademija!

Mazarin – nakon smrti Luja XIII. na vlast dolazi Mazarin (s Anom Austrijskom) i počinju se
stvarati fronde koje između 1648. i 1652. godine poprimaju dimenzije građanskog rata. Dakle,
sredinom stoljeća privreda zemlje je u potpunosti iscrpljena. Pobuna frondista započinje 1648.
godine kao pobuna sudsko-činovničke buržoazija. Plemići se pridružuju frondi. Fronda će biti
napokon svladana 1652. godine.

Apsolutna monarhija Luja XIV. naziva se i Božanskom monarhijom, a sam Luj XIV. naziva se
Kralj-Sunce.
Otpor apsolutnoj monarhiji pokazuju jansenisti prema kojima je monarhija stroga. Zbog toga
jansenisti stvaraju jednu od najizrazitijih tragičnih vizija u cijeloj povijesti francuske
književnosti, i to posredstvom svojih velikih pisaca Pascala i Racinea.
Apsolutna monarhija ne poistovjećuje se ni s jednom društvenom klasom pa zato postaje sinonim
za politiku ravnoteže. Apsolutna monarhija Crkvu nikada nije željela prihvatiti kao jaku i
samostalnu pa ju je namjeravala podrediti svojim ciljevima (ckrvenjaci su bili nazivani partijom
bogomoljaca).
Luj XIV. izravno i sam sudjeluje u svim državnim poslovima i odlukama, ukida funkciju prvog
ministra. Oslonio se na trgovačkog sina Colberta koji s uspjehom radi na unapređivanju financija
i trgovine. Trošio je puno novaca, od 1671.-1681. gradi se Versailles.
Od 1685. godine pa nadalje možemo uočiti osporavanje i krizu apsolutne monarhije. Te godine
je Luj XIV. ukinuo Nantski edikt jer je želio biti katolički kralj i postići prestiž izvan Francuske.
1715. godine Luj XIV. umire i 2o milijunska Francuska dočekat će njegovu smrt s osjećajima
izrazitog neprijateljstva. Štoviše, narod Pariza ispratit će ga s otvorenim izrazima mržnje.

1.2.5. ČESTITOST

Neka vrsta vize za pristup novoj aristokraciji. Čestitost je otvorena ljudima različita podrijetla, to
znači obrazovanoj i moćnoj buržoaziji. To je i dalje elita, ali ta elita ne pripada unaprijed
automatski priznatim kvalitetama. Sada se eliti pripada zbog osobnih zasluga i kvaliteta koje se
moraju stalno potvrđivati u društvu čestitih ljudi.
Važna je konverzacija, u tom razdoblju tiskaju se brojne rasprave o umijeću konverziranja.
Umijeće konverziranja je bilo mjerilo prema kojem je čestit čovjek mogao razabrati s kim se
može družiti. U tom umijeću se isprepliće estetsko i moralno i to je jedna od najvažnijih značajki
francuskog klasicizma. Rađaju se pisci moralisti što nikako ne znači moralizatori! Francuski
moralist uspostavlja vezu između problema duha i problema života. Neki moralisti su Pascal, La
Rochefoucauld i Molière.
Težnja čestita čovjeka k univerzalnosti upućuje na kartezijanski racionalizam kao vlastitu
filozofsku svijest koja govori da je razum uvijek isti i da je razum pravično raspodijeljen te da ga
svi ljudi imaju podjednako. Grad kao organizirani prostor u kojem žive razumni čestiti ljudi nije
više spreman prihvaćati različitost, ako je ona izrazito neadaptirana novom idealu razumnosti.
Posebno smetaju i uznemiravaju figure i prizori bijede: prosjaci, skitnice i uopće besposličari.
Michel Foucault je analizirao tu pojavu u knjizi Povijest ludila u epohi klasicizma u poglavlju
Veliko zatvaranje gdje zatvaranje ima smisao utamničenja ili zatočenja. 1656. godine
kraljevskim dekretom se u Parizu osniva Opća bolnica (Hôpital général) u koju odlaze prosjaci,
skitnice, ljudi bez posla itd.
Politički moral čestita čovjeka izražava se u traženju «zlatne sredine» (juste milieu). To je
odbijanje partije bogomoljaca, tj. Rima i feudalnog teokratskog svijeta s njegovom inkvizicijom i
tiranijom. Juste milieu očituje se također u uvjerenju da čovjek nije, kao što je formulirao Pascal
«ni anđeo ni životinja», tj. ni anđeo ni sotona nego samo čovjek.
Čestit čovjek si postavlja problem ukusa kao poziv na osvajanje univerzalne estetske svijesti.

1.2.6. SALONI

U prvoj polovici stoljeća čestiti ljudi nalaze se u krugu aristokratskih salona, jedan od
najslavnijih je salon markize od Rambouillet. S obzirom na oslabljeni položaj plemstva, saloni su
postali stanovita potreba novog društvenog života aristokracije. Slavna markiza smatrala je da će
pridonijeti zanimljivosti i živosti konverzacije ako u svoj salon pozove i pisce. Tako su oni dobili
povlasticu da zalaze u njen, ali i u druge salone. Malherbe, Corneille, Voiture i drugi postaju
česti gosti salona. Gotovo svi pisci su građanskog podrijetla i njihovo kooptiranje u aristokratski
krug je sociološki gledano nova pojava. Ona će postati još rasprostranjenija u drugoj polovici
stoljeća, nakon fronde, kada će salonima pečat davati buržoazija, a ne plemstvo.
U dodiru sa salonima pisci sve manje nastupaju kao knjiški kabinetski ljudi, oboružani
pedantnom erudicijom. Sve važnijim postaje umijeće jasnog i ugodnog komuniciranja. Utjecaj
sredine (salona) na pisca je značajan. «Pravi» aristokrati najprije nisu prihvaćali pisce, no nakon
2-3 desetljeća u salonima se počinje raspravljati i o književnosti (do tada o moralu i psihologiji
koje su zanimale žene) – pitanja poetike. Dolazi do stvaranja nove publike koja je sastavljena i
od aristokracije i od buržoazije, publike «čestitih ljudi». Da bi parirao utjecaju salona, Richelieu
je 1635. osnovao Akademiju. Zbog različitih staleža salona dolazi do kompromisa -> plemići ne
smiju biti surova i arogantan, a pisci u razgovoru trebaju izbjegavati sve što zvuči pedantno i
suviše specijalistički.
U doba Luja III. i Richelieua najpoznatiji salon je bio salon markize de Ramobouillet, a
sredinom stoljeća je to bio salon Madeleine de Scudéry. U tim je salonima pedesetih godina u
začetku čitava klasicistička književnost.
Najpoznatiji teoretičar književnosti tada je Antoine Gombaud, obično nazivan chevalier de Méré.
Druži se s Pascalom i naglašavaju obilježje univerzalnosti čestita čovjeka. Najčešće spominjana
norma u ponašanju je uglađenost ili pristojnost (politesse) u ophođenju s drugim ljudima.
Uljudnost čestita čovjeka ima na neki način demokratski karakter jer se obraća čovjeku kao
čovjeku, a ne kao pripadniku neke više klase.
1.3. POEZIJA

Predstavnici:
François Malherbe, François Mainard, Honorat de Racan, Mathurin Régnier, Théophile de Viau,
Antoine Girard de Saint-Amant, François Tristan L'Hermite

1.3.1. François Malherbe

Utire putove modernoj francuskoj književnosti na modernom francuskom jeziku. Na prijelazu

16. u 17. stoljeće koji se poklapa s prijelazom feudalnog društva u apsolutnu monarhiju,
Malherbe se priklanja monarhiji i njezin je energični zagovornik.
Iz Provanse je i tamo je došao u kontakt s talijanskim jezikom i književnošću i 1587. objavio
dugu poemu Plač svetog Petra (Les larmes de Saint-Pierre). Pjesma je tipično barokna:
opsežnost, puno metafora.
1605. dolazi u Pariz na dvor Henrika IV. i po kraljevoj narudžbi piše stance u obliku molitve za
kralja. Napisao je: Molitva za kralja Henrika Velikog na njegovu putu u Limousin (Prière pour le
roi Henri le Grand allant en Limousin). Henrika prikazuje kao junačkog, mudrog kralja. Stihovi
su se svidjeli kralju pa je Malherbe postao dvorski pjesnik.
Želio je provesti reformu pjesništva. Da bi je proveo trebao se obračunati s tradicijom –
likvidacija renesansne poezije. Dakle obračunao se s tradicijom – prije svega Plejadom. Više
nema mjesta za uzvišene ideale doktrine Plejade, koje zahtijevaju intelektualnu slobodu, koje od
književnosti traže da čovjeku otkrivaju najdublji smisao života. Poezija u Malherbeovo doba
treba biti ugodna uhu i ne zamarati duh. Zahtjeva da jedna oda, sonet ili stanca posjeduje strogu
logičku disciplinu, da ih krasi jasnoća, preciznosti i osjećaj za mjeru. Treba biti jasan i koncizan
da bi se misao shvatila odmah, bez napora i naprezanja.
Malherbe je gramatičar te je njegovo značenje mnogo veće za razvoj modernog francuskog
jezika nego za razvoj francuske lirike.
Nije pisao puno, a najuspješniji je u ljubavnoj poeziji. Imao je učenike, više o njima u nastavku.

1.3.2. François Mainard i Honorat de Racan

Učenici Malherbea.
Mainard – pisao je ode, sonete i stance u kojima je molio Boga i hvalio kralja. Naravno, taj
ambiciozni građanin iz redova sudskoga staleža pri tomu je neiskren i kao pjesnik dosadan.
Tematski je raznolikiji i kontradiktorniji pjesnik od Malherbea, dok je po stavu prema
pjesničkom jeziku zaokupljen u istoj mjeri kao i njegov učitelj radom na jasnoći pjesničkog
iskaza i dorađenosti pjesničke forme. Jedna od njegovih najčešće citiranih pjesama je oda Lijepa
starica (La belle vielle) koja zvuči gotovo nekrofilski.
Racan – odan Malherbeu. Napisao Memoari za Malherbeov životopis (Mémoires pour la vie de
Malherbe) i u njima je zabilježio mnogo detalja o njegovu životu i radu. Vjerno je slijedio
Malherbeovu doktrinu rada. Slavu je stekao pastoralnom poemom dramskog oblika Pastirski
prizori (Bergeries) napisanom pod utjecajem Astreje Honoréa d'Urféa. Napisao je i Stance o
samoći (Stances sur la retraite) u kojoj govori o tuzi nailazeće starosti.

1.3.3. Mathurin Régnier

Književno se suprotstavlja Malherbeu i to s pozicije tradicije humanizma. Po svom shvaćanju

jezika jedan je od posljednjih izdanaka Plejade, a njegov književni senzibilitet nosi obilježja
cjelokupne tradicije 16. stoljeća. Smatra se Desportovim učenikom. Nostalgičar prošlosti je, koji
se zdušno pokorava disciplini tradicije, tj. tradiciji i Horacija i Ronsarda dok Malherbe radikalno
raskida s tradicijom, djelujući na tragu novih društveno-političkih snaga koje pripremaju
apsolutnu monarhiju u ime univerzalnog razuma. Régnierova književnost zadojena idejama
Montaignea ne vjeruje u univerzalnost razuma, te za razliku od Malherbea odbija se pokoriti
ukusu i duhu nove društvene elite.
U povijesti francuske književnosti Régnier je ostao prvenstveno kao pjesnik satiričar, autor
šesnaest satira (Satires) – pisane su u aleksandrincu u skladu s doktrinom Plejade po kojoj je
aleksandrinac u francuskom jeziku najbolja zamjena za heksametar latinskih satiričara. U svojim
satirama bilježi siluete prolaznika, obrise pariških mostova, ulične scene, sijela odrpanih
pjesnika.
Pored djelovanja Malherbea i Régniera djeluje još jedna skupina pjesnika koji su se udaljili od
oba dvojice, to su Théophile de Viau i Sain-Amant.

1.3.4. Théophile de Viau

Protestan koji je prešao na katoličku vjeru. Za svoj književni pseudonim uzima samo svoje ime,
Théophile, kako ga i danas najčešće naziva književna povijest.
Njegova najranija iskustva vezana uz pretjerani očev autoritet daju njegovu senzibilitetu pečat
nemira i bunta koji će kasnije naći obilnu hranu pri susretu s vladajućom političkom, idejnom i
književnom klimom početka stoljeća. Nošen svojim intimnim nemirom – snažnom težnjom za
nesputanom potvrdom vlastite osobnosti i slobode – Théophile nosi u sebi klicu koja će se
bogato oploditi pri susretu s novim idejama o prirodi. Postaje prvi i vrlo smioni predstavnik
francuskog slobodnog mislilaštva (pensée libre ili libertinage). Njegovo novo viđenje svijeta
pomaže mu da osmisli svoju poeziju, da je oslobodi tradicije i dogmatskih natruha
malherbovskog racionalizma, da od nje stvori poeziju slobode. Théophileova doktrina sreće i
slobode u sebi nosi zahtjev sreće za sve ljude bez obzira na rasu, vjeru. Bio je emancipiran
prerano, zbog toga je kažnjen, zbog toga je prerano i tragično završio njegov život. Théophile se
povezuje s onim slojem koji se suprotstavlja struji nailazećeg apsolutizma. Borio se protiv
monarhije i zbog toga je smetao Crkvi. Zbog «raspusnosti i bezbožnosti» 1619. je prognan iz
Francuske. Kasnije je osuđen na smrt. Bio je zatvoren i iscrpljen umire 1626.
Njegova poezija odiše senzualnošću i velikodušnošću. Napisao je Gospodinu de L. o smrti
njegova oca (A monsieur de L. sur la mort de son père). U njegovim pjesmama isprepliću se
osjećaji tjeskobe i sreće u korist sreće. Kod Théophilea – i u tome je baroknost njegova
senzibiliteta – nema osjećaja tragičnoga. Njegovo viđenje svijeta je ponekad zaista halucinantno
kao u odi Tlapnje (Vertiges):

Potok teče uzbrdice;

Na zvonik se krava penje;
Krv se toči niza stijene;
Zmije ljube medvjedice;
Na vrh jedne kule stare;
Guje žderu lešinare;
Sunce začas pomrčalo;
Usred leda dim se puši;
Vidim mjesec gdje se ruši;
Drveće se kretat stalo.

Barok Théophilea, kao i Cyranoa de Begeraca, proistječe iz novog viđenja prirode na tragu
Bruna i Kopernika. Njegova poezija pokazuje da je i libertinstvo jedan od vidova baroka u prvoj
polovici 17. stoljeća.
U ranijem periodu napisao je ode Jutro (Le matin) i Samoća (La solitude). Kasniji stihovi
posvećeni su prirodi, kao oda Pismo bratu (Lettre à son frère) koju Théophile piše iz tamnice.
Objavio je stihove i u kolektivnim zbirkama u djelu pod naslovom Djela gospodina Théophilea
(Oeuvres du sieur Théophile).

1.3.5. Antoine Girard de Saint-Amant

Prijatelj Théophilea, a po svojim pjesničkim pogledima i stihovima moderan je način

Théophilea, a ne Malherbea. Poučen gorkim Théophileovim iskustvom nije u svoju poeziju
izričito ugrađivao slobodoumne ideje. Njegova prva zbirka pjesama naslovljena je Djela Saint-
Amanta (Oeuvres de Saint-Amant). Bio je vrlo obrazovan, ali protivnik kabinetske erudicije.
Napisao je odu Samoća (La solitude). Piše ju u isto vrijeme i pod istim naslovom kao i
Théophile, ali kao i kod Tristana L'Hermitea nešto kasnije riječ je o samoći u dvoje. Pojava te
teme u lirici 17. st. odgovara stanovitoj potrebi da se nesputani život u prirodi suprotstavi sve
krućim društvenim konvencijama života na dvoru i u salonima. Sklonost fantastičnom, na granici
sna i jave, spada u jedno od stalno prisutnih obilježja u poeziji Saint-Amanta.
Ostala djela: poema Snoviđenja (Visions), Rđavo prenočište (Le mauvais logement), pjesma
Kapris (Caprice).
Pisao je i ljubavnu liriku, najviše utjecaja na nju je imao Marin. Djela: Žalopojka o smrti Silvije
(Plainte sur la mort de Sylvie), Uživanje (Jouissance) nose izrazit pečat marinizma. Na neki
način je preteča romantičara.
Kritika 20. stoljeća smatra Saint-Amanta, Théophilea i Tristana L'Hermitea predstavnicima
baroknog senzibiliteta.

1.3.6. François Tristan L'Hermite

Posljednji je lirski pjesnik 17. stoljeća. Izrazito je sklon sanjarenjima, noćnim predjelima i čulnoj
deskriptivnosti prirode i ljubavi. Poemu More (La mer) smatra se pravim remek-djelom
baroknog osjećanja svjetlucave i hirovite vode. Šetnja dvoje zaljubljenih (Promenoir des deux
amants) podsjeća na Théophileovu Samoću, a Noćne strave (Les terreurs nocturnes) nastavljaju
Saint-Amantova Snoviđenja.
Nadasve je marinistički pjesnik. O tome svjedoče brojne pjesme – Plava kosa (Cheveux blonds),
Ljepotica u crnini (Belle en deuil). Njegov izraziti marinizam donekle se približava precioznosti.
Za života je izdao nekoliko zbirki pjesama – Ljubavi (Les amours), Lira (La lyre). Napisao je
nekoliko tragikomedija i jedan autobiografski roman.

U drugoj polovici 17. stoljeća nemoguće je govoriti o lirskoj poeziji u pravom smislu riječi, osim
donekle u djelu La Fontainea. Razlog tome je sve sigurnije napredovanje apsolutizma i vjerskog
konformizma.

1.4. PRECIOZNOST KAO DRUŠTVENA I KNJIŽEVNA POJAVA

1.4.1. UVOD

Termin precioznost pojavljuje se sredinom stoljeća. Precioznost je onaj trenutak u razvoju duha i
društva kada književnost postaje društvena igra, jedan od oblika života i saobraćanja u društvu.
Postoji uzajamna uvjetovanost društvenog i književnog. Na prvi pogled precioznost je dah
stanovite otmjenosti: ljupko čavrljanje prožeto blagom ironijom, svjetlucanje nakita, miris
parfema. Smješten u gradske palače uglednih plemića salon postaje neka vrsta plemićkog
utočišta, simbol bespomoćnosti i prkosa aristokracije. U njima književnost zauzima prilično
istaknuto mjesto. Sjecište je plemićkih krugova neprijateljski raspoloženih prema apsolutnoj
monarhiji, u njemu se kuju zavjere i otpor koji će kulminirati sredinom stoljeća u Mazarinovo
vrijeme, to jest u vrijeme fronde.
Od sredine stoljeća u salone ulaze i predstavnici buržoazije koji prihvaćaju aristokratsku
mondenu eleganciju, ali u mnogo većoj mjeri unose smisao za moralnu i psihološku analizu,
djelujući u smislu veće emancipacije čovjeka kao jedinke.
Tako se precioznost (kao uostalom društvo i kultura u 17. stoljeću) iskazuje kao rezultat
koegzistencije između plemstva i građanstva.
Utjecaj precioznosti i salona u književnosti bio je odlučujući za razvoj poezije, romana i malih
proznih vrsta kao što su pismo, portret, maksima.

1.4.2. POEZIJA

Poezija dobiva obilježja precioznosti onda kada postaje neka vrsta produžetka duhovite
konverzacije u salonu, kada se pjesnik u velikoj mjeri poistovjećuje sa svojim slušaocima.
Preciozni pjesnik treba biti vješt, delikatan, ugodan otmjenim damama. On zazire od vrtoglavih
prostranstava baroka, njegov pjesnički svijet ne prelazi dimenzije salona.

Primjeri

BAROK PRECIOZNOST

slika preobrazbi, svijeta voda kristal ili pitko

u kretanju i mijenama srebro

vihorni kovitlac, beskrajni snijeg fino tkivo kože,

ples leptira, izbezumljeni ples bjelina ruke,
sjena i duhova led srca

1.4.2.1. PJESNICI

Vincent Voiture – najpoznatiji preciozni pjesnik prve polovice stoljeća. Uopće ne piše s
namjerom da mu stihovi budu objavljeni. Tek nakon njegove smrti nećak će mu skupiti stihove i
objaviti pod tada uobičajenim nazivom Djela (Oeuvres). Voiturove pjesme bile su zapravo ili
stihovana ilustracija zbivanja u najslavnijem pariškom salonu toga vremena ili stihovima izraženi
romaneskni ideali nostalgičnog feudalnog plemstva. On je bio dežurni pjesnik i zabavljač u
slavnom salonu markize de Rambouillet. Voiture je građanskog podrijetla, najbolje se osjeća u
markizinom salonu i najradije piše za njegovu publiku. Njegovi soneti nemaju ništa zajedničko s
petrarkističkom lirikom – on se obraća ženi koja je tu, u salonu.
Neko vrijeme u modi su kratki prozni sastavci metamorfoze.

Charles Cotin – poznate su bile i enigme, u tome je bio najbolji, objavio je Zbirka enigmi našega
vremena (Recueil des Énigmes de ce temps)

Isaac de Benserade – galantna ljubavna poezija, najpoznatiji.

1.4.3. ROMAN

Roman kao vrsta bio je živ tijekom cijelog stoljeća. Roman su osuđivali samo fanatično pobožni,
asketski i jansenistički krugovi, u kojima se na roman gledalo kao na štivo po moral pogubnog
utjecaja. Iako je roman u mnogim krugovima smatran proizvodom trivijalne književnosti,
romane su čitali svi. Za vladavine Henrika IV. roman je u punom zamahu.
To su viteški ili pastoralni romani, ljubavni romani ili pak kombinacija viteških i pastoralnih.
Najčešći uzori su Amadis ili Montemayorova Dijana. U to vrijeme nastaje i najvažniji roman
cijelog stoljeća – Astreja (Astrée), napisao Honoré D'Urfé.
Nakon Astreje više nema toliko pastoralnih romana, javljaju se herojski romani.

1.4.3.1. ASTRÉE, HONORÉ D'URFÉ

Iz aristokratske obitelji, katolik. Asimilirao je renesansne oblike osjećaja života, posebno u

odnosu na ljubav. Francuskoj aristokraciji Astrée nudi idiličnu pastoralu pomiješanu s
elementima viteškog romana – pastiri i pastirice, u kojima je lako prepoznati predstavnike
plemstva, žive u prekrasnoj prirodi čistim i poetskim životom, elegantno ćaskaju i raspravljaju o
ljubavi te pjevaju ljubavne pjesme, a pastiri, kada je to potrebno, iskazuju se u junačkim
podvizima da bi zaslužili ljubav svojih pastirica. Ljubav i junaštvo!
Astreja je istodobno simbol onoga što je aristokracija nekad bila i onoga što je postala: iz Astrej
izranja nostalgični san o zlatnom dobu.
U salonima ga oduševljeno čitaju i komentiraju. To je golema knjiga (kao i mnogi romani 17.
stoljeća), točnije 5 knjiga na ukupno 5500 stranica.
Radnja romana odvija se u 5. st. u Forezu, rodnom mjestu autora, na obalama rječice Lignon,
natopljene ljubavnim suzama pastira i pastirica. Forez je u romanu idealizirano malo kraljevstvo
u Galiji, potpuno zaštićeno od ratova, u kojem pastiri uživaju u divnoj prirodi i u potpunom
predavanju svojim ljubavima. Središnji likovi romana su Astrée i Céladon koji se beskrajno vole
usprkos neslaganju njihovih obitelji, no usred jednog nesporazuma koji je prouzrokovao
Astrejinu ljubomoru, Céladon mora otići, dugo lutati i doživjeti mnogo problema da bi na kraju
dokazao ljubav Astreji koja se udaje za njega. U djelu postoji mnogo sporednih priča između
njihovog rastanka i ponovnog susreta. Trudi se povezati sporedne priče sa središnjom -> uspijeva
postići tematsko jedinstvo. Pisac je uspio pokazati putove koji ljubavlju vode do sreće.
U djelu je mnogo analiza ljubavi s mnogo psihološke i moralne profinjenosti. Astreja je
originalno ostvarenje, prvi veliki roman nakon srednjeg vijeka. Astreja otvara novu civilizaciju
ljubavi, prožetu junaštvom i elegancijom, bez nje je nezamisliv razvoj precioznosti, utječe na
kazalište, svi je obožavaju.

1.4.3.2. PISCI ROMANA

Marin le Roy de Gomberville – autor pustolovnih romana. Jedan od najpoznatijih Poleksandar

(Polexandre), djelo u 22 knjige na gotovo 4500 stranica. Nemoguće je rezimirati taj golemi
roman jer autor uopće nije vodio računa ni o narativnom ni o tematskom jedinstvu djela. Glavni
junak je Poleksandar, francuski plemić, njegovo ratničko junaštvo i ljubavni jadi odvest će ga
svuda: u Dansku, Maroko, Afriku, Južnu Ameriku, Kanare i druge otoke, među kojima
povlašteno mjesto ima Nedostupni otok (Île inaccessible) na kojem vlada lijepa i kreposna
kraljica Alcidijana u koju je zaljubljen. Poleksandar se sviđao tadašnjoj publici jer je moderan
vitez – beskrajno hrabar u boju ili pri brodolomu, ali beskrajno ponizan i poslušan svojoj
ljubljenoj. Alcidijana je pak prva prava precioza – zaokupljena analiziranjem same sebe, uspijeva
izbjeći robovanje muškarcu, to jest braku. Gombervillea su svi čitali!
Nakon toga herojsko-pustolovni roman neće se smatrati dovoljno ozbiljnim žanrom pa se
pojavljuje na sceni herojski epsko-povijesni roman.

Gautier de Costes de la Calprenède – autor epsko-povijesnih romana. Napisao je romane

Kasandra (Cassandre) i Kleopatra (Cléopâtre).
Radnja Kasandre smještena je na obalama Eufrata u vrijeme Aleksandra Velikog, a Kleopatre u
Aleksandriju u vrijeme Julija Cezara.
Želi publici ponuditi plemićko junaštvo osnaženog unošenjem poznatih povijesnih izvora. U
vođenju radnje ni u donošenju likova nema nimalo mašte, lirizma ni finije psihološke
opservacije. Od svih slavnih romana 17. st. njegovi se doimlju najnečitkijima i kao kakva
suhoparna oficirska proza. Ipak, publici tog vremena su se dopadali jer su nudili određeno
idealizirano viđenje plemstva.

Madeleine de Scudéry – usmjerila je roman drugim putem. Iako po svojoj konvenciji epsko-
povijesni, njeni romani ipak pripremaju teren psihološkom romanu. Pripadala je naraštaju
precioza. Između 1650. i 1660. držala je najslavniji salon. Bila je aristokratskog podrijetla.
Njezini romani bili su iznimno popularni. Najpoznatiji su Veliki Kir (Le Grand Cyrus) i Klelija
(La Clélie). U njima se javlja nova psihologija likova. Analize ljudskog srca su sve detaljnije i
suptilnije, one su zapravo rezultat novog viđenja ličnosti, osjećaja i strasti kojima se ljudsko biće
rukovodi u svojim akcijama i u uspostavljanju odnosa s drugim bićima. Ti romani su neka vrsta
prelaznog oblika koji utire put psihološkom romanu Madame de Lafayette.
Veliki Kir – bavi se zbivanjima iz stare perzijske povijesti i odvija se u 6. st. prije naše ere. Prva
4 sveska kao herojski roman. Od petog sveska sve je više portreta koji su izvedeni sa smislom za
istančaniju psihološku i moralnu analizu, a polazišta su im moralne ličnosti iz svijeta u kojem je
Scudéry živjela. Svoj vlastiti portret je dala kroz lik Sapfe i od tada su je mnogi nazivali «nova
Sapfa». U posljednjem svesku Velikog Kira pojavljuju se i ideje i teme koje će biti još prisutnije
i produbljenije u Kleliji. Pojavljuje se apologija prijateljstva – galantnog, delikatnog i nježnog,
nespojivog s brakom.
Klelija – radnja je također smještena u daleku prošlost, stari Rim. Gospođica Scudéry protestira
protiv stega koje sputavaju ženu njenog vremena: odnos djece prema ženskoj djeci, nemogućnost
da djevojka slobodno odabere svog bračnog partnera. Klelija energično zahtjeva emancipaciju
žene. Također zaokuplja ju prijateljstvo. Ona uči svoje čitatelje da razlikuju polu-prijatelje, nove
prijatelje, prijatelje, prijatelje iz navike, solidne prijatelje, posebne prijatelje te konačno nježne
prijatelje. Ona je naime dokazala da je unutrašnji život likova materija od koje se može graditi
čitav roman.
Djelovala je pedesetih godina, u vrijeme kada se u javnosti pojavio naziv precioza (précieuse), a
nešto kasnije i termin precioznost (préciosité). Naziv je označavao cijenjene žene. One su bile na
cijeni zbog svoje otmjenosti i elegantnosti. Napadaju ih pravovjerni moralni dogmatici zbog
ideja o braku. Precioznost je najtipičniji proizvod salona, a saloni su najtipičnija i najbrojnija
institucija tog vremena.

Rezime: romani koji su se javili u precioznosti su

1. pastoralni romani
2. herojski romani: a) pustolovni
b) epsko-povijesni

1.4.3.3. OBLICI ROMANA U SUSRETU SA ZBILJOM SVOGA VREMENA

U ovom razdoblju oblikovat će se neka vrhunska ostvarenja književnosti tragičnog osjećanja

svijeta: Pascal, Racine, romani Madame de Lafayette. Na čitavoj toj putanji koja vodi od
neustrašivog do u sebe uronjenog i zato često tragičnog junaka možemo pratiti razvoj romana i
njegove mijene.
Kao i uvijek tako je i u 17. stoljeću, jedna od osnovnih dilema romana: što sa zbiljom? Bježati li
od svoje suvremenosti ili je nekako preuzeti na sebe i izričito uključiti u svoj sustav prikazivanja,
to jest oblikovanja svijeta romana.

!
Vidjeli smo da je preciozni roman bježao od zbilje vlastitog vremena u određeni idealizirani
svijet, te da je sredinom stoljeća pripremao teren za neku vrstu polubijega u psihološko.

Međutim, postoji i razvija se jedna druga vrsta romana, koja je različita od precioznog romana.
Ta razlika je u drukčijem odnosu romana prema zbilji svog vremena i shodno tome posezanja za
književnim uzorima različitim od uzora precioznog romana. Riječ je o romanima koji se od 19.
stoljeća u povijesti književnosti nazivaju realistički romani. Njihovi autori su ih nazivali
komičnim romanima. Ti romani su komični utoliko što su satirični, a ismijavaju podjednako
običaje i moral svoga vremena koliko i dominantni oblik romana tog vremena – preciozni roman.
Uostalom, tu istu situaciju nalazimo i u kazalištu: stvarnost je dostojna jedino komedije.
Svi najvažniji predstavnici komičnog romana su građanskog podrijetla, a to su:

Charles Sorel, Paul Scarron i Antoine Furetière

Charles Sorel – napisao je prvi francuski komični roman i privukao publiku. Nakon što se okušao
u precioznom romanu, napisao je Komičnu priču o Francionu (Histoire comique de Francion).
Tada su libertinci poput Sorela i Théophilea (s kojim je prijateljevao) još prilično otvoreno i
militantno nastupali protiv stega i predrasuda tradicija, kao i protiv prisila nailazećeg
apsolutizma.
Francion je tipičan predstavnik buntovne libertinske mladeži, koja je vrlo kritično nastupala
spram mnogih vladajućih religijskih i društvenih vrijednosti. Francion, kao lik i kao roman,
predstavlja jednu od najpoznatijih književnih transpozicija libertinstva. Francion je plemić (kao
da ni život ni roman još ne dopuštaju Sorelu da jedan izrazito slobodan duh dodijeli predstavniku
nekog drugog staleža) i zaokupljen je nadasve strasnom željom da živi slobodno i u raznolikosti
užitaka što ih doziva njegova nesputana priroda. On jedino individualizmom pokušava parirati
socijalnim i moralnim kontradikcijama svog vremena -> individualistički moral. Dakle, kritičko
libertinstvo i individualizam su klima i tlo na kojima izrasta prvi francuski komični roman.
Autobiografski oblik pripovijedanja. On šiba aroganciju i neukost velikog dijela plemstva i
podrugljivo izjavljuje da je njihova jedina zasluga u tome što su se rodili kao plemeniti. Također
ismijava crkvu i religiju. On ne ostaje samo na kritici, već nudi stanovit pozitivni moral: neku
vrstu dostojanstva sazdanog od uzvišenosti duha i moralne smjelosti, što on naziva générosité.
Nužno je istaknuti i njegovo poimanje ljubavi, on u njoj traži potpunu slobodu. Francionovo
libertinstvo je manifestacija jedne klime koja je dokinuta dolaskom Richelieua! Usprkos tome u
komičnim romanima ćemo i dalje nalaziti određenu realističku dimenziju – u njima defiliraju svi
slojevi društva tog vremena, iako sve više u tonu burleske.
Vrlo ilustrativan primjer parodije precioznog romana je njegov Nastrani pastir (Le berger
extravagant) koji je u jednom izdanju bio naslovljen i kao Antiroman (L'Anti-roman). Pravi je
pamflet protiv pastoralnog romana.

Paul Scarron – sljedeći predstavnik francuskog komičnog romana. Bio je blizak Francionovu
slobodoumlju. Živio je u doba fronde i Mazarina – napisao je pamflet protiv njega naslovljen
Mazarinada (Mazarinade). Nakon toga napisao je svoje najznačajnije djelo Komični roman
(Roman comique), koji za razliku od Franciona ne sadrži dimenziju društvene i političke kritike.
Stvarnost njegova vremena je za njega farsa nad kojom odjekuje autorov urnebesni smijeh. Za
njega je sve farsa i humor. On ne želi čitatelja preodgajati već mu poručuje: Sve je farsa, smijmo
se, u smijehu je spas!
Roman comique pojavljuje se u vremenu kada u književnosti prevladava klima burleske. Roman
se odvija u ritmu lutanja i slikovitih dogodovština neke putujuće kazališne družine, u vrijeme
kada je Molière sa svojim kazalištem putovao po provinciji. Bilo je naime sasvim neuobičajeno i
neočekivano pisati roman o kazališnim ljudima, o sredini koju je tadašnji vladajući crkveni pa i
književni moral smatrao vulgarnom i moralno sumnjivom.
Ne postoji snažno pripovjedačko jedinstvo romana: veze među poglavljima su labave,
pripovjedačke digresije česte.

Antoine Furetière – posljednji komični roman jest njegov Buržoaski roman (Roman bourgeois).
Zanimljiv je zbog stavova o estetici romana koje u njemu nalazimo. Piše o svakodnevnom životu
sitne i srednje buržoazije nastanjene oko pariškog trga Maubert. Na gotovo dokumentaran način
zapisuje niz nepovezanih i banalnih epizoda o stanovnicima te pariške buržoaske četvrti. Njegov
roman upućuje na sve značajnije mjesto koje buržoazija zauzima u francuskom društvu druge
polovice 17. stoljeća. Postoji podjela građanstva na dvije skupine – činovnička buržoazija, oni su
pohlepni, škrti itd. i advokati, precioze i učene žene koje zanimaju saloni, učene akademije,
dvorska moda i najvažnije im je da se svojim načinom života izjednače s plemstvom.
Družeći se s ljudima iz salona i s dvora postao je pristaša moralnog ideala kojemu teži čestit
čovjek. Prihvaća pravila i novi književni ukus klasicizma! Sukladno tim pravilima odbija oba
oblika romana koje poznaje njegovo doba – i herojski i komični roman.
Buržoaski roman nastupa kao negacija herojskog precioznog romana, ali i kao negacija
komičnog romana pa i romana uopće. Buržoaski roman je antiroman.
U vremenu stanovitog saveza buržoazije i apsolutne monarhije prevladava statičko viđenje
čovjeka. Zbog toga se roman tada usmjerava k takozvanom psihološkom romanu, nastojeći
produbiti poznavanje ljudske naravi i ljudskog srca. Roman mu nije bio čitan, neuspješni je
pokušaj komičnog romana.

Savinien Cyrano de Bergenac – pasionirani je učenik i sljedbenik filozofa libertinaca –

Gassendija i La Mothe Le Vayera. Oduševljen je Kopernikovim viđenjem svijeta, prati radove
Descartesa. Njemu se čini da naučne spoznaje i otkrića njegova vremena nadilaze i samu maštu,
izbijaju snagom snova. Zato i on ima potrebu putovati na Mjesec, Sunce, otkrivati nove
svjetove… Svoje kritičke i znanstvene preokupacije pretočio je u umjetničku prozu romana.
Napisao je dva kratka romana koji su izdani nakon njegove smrti, a to su Države i carstva
mjeseca (Les États et Empires de la Lune) i Komična priča država Sunca (Histoire comique des
États du Soleil). Kasnije su ta dva romana tiskana zajedno pod naslovom Drugi svijet (L'Autre
Monde). Cyrano vodi čitaoca, uglavnom tehnikom pripovijedanja u prvom licu, na imaginarno i
fantastično putovanje na druge planete. U svojim romanima Cyrano čitaocu daje lekciju o
relativnosti mnogih čvrstih uvjerenja. Ismijava stare koncepcije po kojima su Zemlja i Čovjek
središte svemira.

1.5. KAZALIŠTE 17. STOLJEĆA, OD BAROKNE NEUJEDNAČENOSTI DO

KLASICISTIČKE RAVNOTEŽE

1.5.1. U ZNAKU KAZALIŠNOG PLURALIZMA

U prvoj polovici 17. stoljeća djeluje barokno kazalište koje se povezuje s aristokratskim
potrebama onih koji se uklapaju u intelektualno ozračje kontrareformacije, dok se klasicističko
kazalište ograničava na drugu polovicu 17. stoljeća i povezuje s težnjama humanističkog
građanstva.
U prvoj polovici 17. stoljeća postoje dvije osnovne težnje: težnja za spektakularnom,
kvanitativnom, dinamičnom, slobodnom dramskom radnjom i težnja za dramskom
koncentracijom i umjetničkim oblikovanjem u okviru suvremenog viđenja antičkih uzora.
Nakon prvih trideset godina barokne neujednačenosti u prvi plan će početi izbijati načela
klasicističke težnje za ravnotežom, a u drugoj polovici stoljeća u potpunosti ovladava
francuskom scenom.
Početkom stoljeća nastupa razdoblje mira i konsolidacije apsolutizma nakon građanskih odnosno
vjerskih ratova u 16. stoljeću. Početkom stoljeća završava prijelaz s otvorenih na zatvorene
scenske prostore. O tome kolika je oskudica scenskih prostora svjedoči i podatak da početkom
stoljeća u Parizu postoji samo jedno stalno kazalište u palači Bourgogne (Hôtel de Bourgogne).
Kasnije se javlja i kazalište Marais. Nakon Molièrove smrti kazalište Marais više ne djeluje i Luj
XIV. u duhu centralizacije naređuje spajanje preostalih dvaju kazalište Hôtel de Bourgogne i
Palais-Royal u Comédie-Française. Postojala su i brojna sajmišna kazališta (Théâtre de la Foire)
i provincijske improvizirane scene.
U pogledu oblika, dominira iz 16. st. naslijeđena dvorana à la italienne u kojoj je uočljiva
diferencijacija prema društvenoj hijerarhiji.
Početkom 17. st. glumci i dramski pisci pišu po narudžbi, njihov rad je gotovo anoniman, ni ime
im se ne spominje uz naslov predstave. Tek će s pojavom Corneillea moći govoriti o relativnoj
neovisnosti i ugledu dramskih pisaca. Pisac tijekom cijelog stoljeća nije mogao ostvariti autorska
prava na djelo (tek u 18. stoljeću). Određeni pisci su imali zaštitu i pokroviteljstvo kralja. Ali
njihov položaj općenito nije bio dobar. Njihov društveni ugled bio je još bjedniji. Društvo ih
često progoni, crkva izopćuje. Kako kazalište dobiva sve značajniju ulogu u društvenom životu,
posebno za vladavine Luja XIV. i položaj glumaca se općenito poboljšava. No na kraju stoljeća
zbog netolerancije ponovno se pogoršava.
Kazališne vrste s početka 17. stoljeća. Tragedija, a pogotovo pravilna tragedija, nije u prvom
planu kazališnog života tako da će nastati zastoj u njezinu razvoju prema klasicističkoj tragediji.
Slična sudbina prati i komediju. Nove kazališne vrste – pastorala i tragikomedija – uzrok su
zastoja u razvoju tragedije prema klasicističkom uzoru. Brz uspjeh pastorala duguje svojim
talijanskim i španjolskim uzorima. Pastorale žele pružiti zamjenu za nemirnu i nestabilnu
realnost. Radnja počinje neuspjehom u osjećajnom životu, a rasplet mora biti sretan. Sretan ishod
duguje se višim silama, božanskim, kraljevskim…

Kao i na pastoralu, i na tragikomediju su veliki utjecaj izvršile Italija i Španjolska. Treba

naglasiti nedefiniranost tragikomedije, u njoj više prevladavaju melodramatski nego tragični
elementi. Radnja je zamršena, likovi pripadaju najrazličitijim sredinama. Uz tragične elemente
prikazuju se i scene iz svakodnevnog života.
Uz pastoralu i tragikomediju treba svakako spomenuti i nepravilnu tragediju. Ne nastavlja
tradicije humanističke tragedije, nije u skladu s Aristotelovim principima ni s onima koji brane
«pravilnu tragediju». Dramatičari ne prežu od prikazivanja scena zločina, borbi i okrutnosti svih
vrsta. Kor potpuno nestaje, a sadržaji se više ne ograničavaju na antiku i Bibliju.

Sagledamo li dramsko stvaralaštvo prvih 30 godina 17. stoljeća, možemo zaključiti da se u

njemu očituju dvije krajnosti: hipertrofiranje i s druge strane zanemarivanje dramske radnje.

1.5.2. DRAMSKI PISCI PRVE POLOVICE 17. STOLJEĆA

Alexandre Hardy – gostuje u Hôtel de Bourgogne. Pisao je pastorale, pastorale, tragikomedije i

tragedije. Ima osjećaj za brzu, ekstravagantnu dramsku radnju s vrijednim psihološkim
analizama i snažnim emocijama. Napisao je: Snaga krvi (La force du Sang), Teagen i Harikleja
(Théagène et Chariclée), tragedije Didona (Didon) i Marijana (Marianne). Uz pravilnu tragediju
u duhu Plejade, njeguje i nepravilnu tragediju.

Honorat de Racan (Malherbeov učenik) – napisao najbolju francusku pastoralu Pastirski prizori
(Les Bergeries). Njegovi pastiri i pastirice vole i voljeni su, ili su nesretni u ljubavi pa otuda
tužaljke, ljubomore. Kroz žive opise prirode pojačava se svakako dojam realnosti. Da forma,
dramski postupci i likovi nisu konvencionalni bila bi to prava komedija običaja.

Théophile de Viau – za kralja i aristokratsku dvorsku sredinu je napisao tragikomediju Piram i

Tizba (Pyrame et Thisbé). Théophile progovara o modernim osjećajima, o ljubavi kao o velikoj
životnoj šansi. Živjeti za njegove junake znači voljeti, ljubav oplemenjuje, a boriti se protiv
strasti uzaludno je. Na putu do sreće isprečuju se zapreke, dolazi do dramskog sukoba koji
razrješuje tek smrt. Théophile se izražava primitivnom dramskom tehinkom.

Jean Mairet – uspješniji u dramskom pogledu od Viaua u pastorali Silvija (Sylvie). Po nekim
značajkama, kao i Racanovu pastoralu, mogli bismo uvrstiti u komediju običaja. Uz pastire uvodi
i likove društvene hijerarhije.

1.5.3. OBNOVA TRAGEDIJE I KLASICISTIČKA DRAMATURGIJA

Do obnove tragedije u smislu zgusnutije, jednostavnije i vjerodostojnije radnje dolazi oko 1630.
godine. Kazalište, kao i saloni, postaje u to vrijeme jedan od oblika društvenog, mondenog
života. Društveni sastav publike se mijenja – njezin ranije pretežno pučki dio seli na sajmišne
predstave, a praznine popunjavaju pridošlice iz redova aristokracije i obrazovanog građanstva.
Počinje prevladavati tip «čestitog čovjeka» i prihvaća novu formu pravilne tragedije, odnosno
sama pravila kao instrument za stvaranje boljeg kazališta, što se očituje kod mlađih dramatičara
(Racan, Théophile, Mairet). Za pravilnu tragediju koja se razvija prema klasicističkoj važno je da
slijedi opću težnju, nametnutu u doba Richelieua, da se cjelokupno društvo razvija u smislu više
reda, discipline i veličine. Novi dramatičari prelaze od kvantitativne, vanjske radnje, na
unutarnju, psihološku. Istodobno se opredjeljuju za veću jasnoću i jednostavnost.
Novom naraštaju dramatičara pomaže i Richelieu koji je zainteresiran za kazalište i koristi ga za
svoje ideološke propagande. Važno je spomenuti i neke teoretičare. François Ogier i Antoine
Godeau istupaju protiv pravila. Odgovara im Jean Chapelain pismom u kojem ističe da nije riječ
o autoritetima koje treba slijepo slijediti, nego o oslanjanju na razum. On u svojim zaključcima
polazi od načela da gledalac treba sreći dojam da prisustvuje stvarnoj drami. I jedinstvo vremena
i mjesta pridonose tom cilju, jer bi u protivnom gledalac predstavu smatrao lažnom i apsurdnom.
Na poticaj Richelieua Chapelainu će se pridružiti Jules Pilet de La Ménardière. Objavio je
Poetike (Poétique) u kojoj obrađuje probleme dramskog pjesništva.
Zahvaljujući Richelieuovom pokroviteljstvu François d'Aubignac postaje najistaknutiji tumač
novih gledišta! Ostavio je dva teoretska djela Govor o trećoj Terencijevoj komediji (Discours sur
la troisième comédie de Térence) i Praksa kazališta (La pratique du théâtre). I on temelji svoja
djela na razumu, a ne na autoritetu. Definiciju tragedije preuzima od Grka. Za njegovu
koncepciju tragedije važna je uloga koju pripisuje radnji i strastima koje je pokreću. Radnja treba
biti kontinuirana, jednostavna, sadržajno neopterećena.
Mairetova zasluga je ne samo što je ostvario uspjeh pravilne tragedije, nego što se u njegovoj
Sofonizbi tragedija definira kao vrsta.
Kako vidimo iz svih rasprava i dramskih pokušaja, u skladu s njima iskristalizirat će se malo-
pomalo određene ideje koje će u obliku normi i pravila postati osnova klasicističke dramaturgije.
Sumirat će ih 1674. Nicolas Boileau u svom djelu Pjesničko umijeće.

PRAVILA KLASICISTIČKE TRAGEDIJE: usredotočavanje na unutarnji život tragičnog junaka

(eliminiraju se svi suvišni barokni elementi i postiže se dramski intenzitet), pravilo o jedinstvu
vremena, radnja počinje u času krize, tragični sukob doseže ubrzo svoju kulminaciju i teži
raspletu. Na taj način se može sačuvati pozornost gledatelja. Jedinstvo radnje i vremena!
Postoji zahtjev za vjerodostojnošću (vraisemblance) i doličnošću (bienséance). Radnja je
strukturirana kroz pet činova. Jezik mora biti plemenit i odgovarati aristokratskoj sredini.
1.6. CORNEILLE – «DIJALEKTIKA HEROJA»

Kad je riječ o Corneilleovu djelu valja reći da ga je kritika ograničavajući se na tzv. «velike
tragedije» osiromašila za čitavo kompleksno kreativno bogatstvo iz mladenačkih dana, kao i za
ono iz posljednjeg razdoblja života. Njegovo djelo se nije proučavalo u kontinuitetu (što nije
slučaj kod Racinea i Molièrea). Suvremena francuska kritika je Corneillevo djelo vratila u
društveno idejni kontekst.
U pogledu etike i morala 17. stoljeće nudi tri moralne opcije:
1. aristokratsko-herojski moral
2. strogo kršćanski moral
3. moral bez iluzija
Aristokratsko-herojski moral otvara put i utvrđuje uvjete za afirmaciju čovjekove veličine.
Strogo kršćanski moral negira ljudsku prirodu. Moral bez iluzija je kompromis između
apsolutiziranja i negiranja čovjekove veličine – dakle moral koji ne prihvaća ideju o čovjekovoj
veličini, ali ga niti ne lišava nade.
Corneillea ćemo naravno sagledavati u svjetlu aristokratsko-herojskog morala. Corneillevo djelo
tumači se na osnovi aristokratsko-herojskog morala i njegova egzistencijalnog «prvotnog poriva»
u traženju autentičnog odnosa prema drugom i prema svijetu.
Već od Corneilleovih komedija nazire se težnja prema individualnoj afirmaciji, prikazivanju
slobodnih ličnosti, herojskih likova, što će ostvariti tek prijelazom u jedini za to mogući svijet,
svijet tragedije. To je ujedno prijelaz od uskog vidokruga privatnog čovjeka prema širim
horizontima povijesnog čovjeka koji ne gubi individualne osobine i težnje.
Njegovo djelovanje, u nekoliko etapa:

1. Etapa komedija i tragikomedija, završava Cidom

2. Etapa «velikih tragedija» (najpoznatija etapa)
3. Etapa povijesnih «rimskih tragedija»
4. Etapa iz posljednjih godina života

Djela:
Prvi najveći uspjeh Cid.
«Velike tragedije»: Horacije (Horace), Cinna, Polijekt (Polyeucte)
Razdoblje «velikih tragedija» odgovara privremenoj društveno-političkoj ravnoteži i vjeri
građanstva u mogućnost postojanja društva koje objedinjuje kralj.

«Rimske tragedije»: Pompejeva smrt (La Mort de Pompée), Rodogina (Rodogune), Teodora
(Théodore), Heraklija (Héraclius), Nikomeda (Nicomède) i Pertarita (Pertharite).
Razdoblje povijesnih «rimskih tragedija» odgovara opadanju homogenosti društva, a pogotovo
kad se nakon fronde sve više očituje društvena frustracija plemstva.

Posljednje razdoblje života: tragedije – Edip (Oedipe), Sertorij (Sertorius), Sofonizba

(Sophonisbe), Oton, Atila, Tito i Berenika (Tite et Bérénice).
Unosi varijante svoje osnovne opsesije – veličanje ličnosti – odgovara povijesnom demantiju o
održavanju ravnoteže pod Lujem XIV.

Nakon neuspjeha fronde, od afirmacije svojih likova na moralno-akcionom planu prelazi na

moralno-čuvstveni plan. U Corneillevom slučaju možes se govoriti o situacijskom kazalištu, zato
postoje razlike koncepcija njegovih heroja. U Francuskoj se dogodilo mnogo promjena za 45
godina njegova djelovanja. On prerasta i aristokratsko-monarhističke okvire od kojih je pošao.
Aristokratska borba protiv apsolutizma kod njega se pretvara u borbu protiv prisile, u
optimističku viziju o čovjekovim mogućnostima.

Pisao je o estetsko-teoretskim problemima kazališta. Tražio je uvijek nova rješenja u pogledu

oblika. O njegovoj teoretskoj aktivnosti svjedoče njegovi predgovori i Razmatranja (Examens)
uz pojedina djela, a pogotovo tri teksta poznatija kao Rasprave (Discours). Fatalnost antičke
grčke tragedije potpuno je isključena iz Corneilleove tragedije. Njegovi junaci su slobodne
ličnosti, gospodari svoje sudbine. Nema mnogo događaja u tragediji, pokušava ujednačiti
dramsku radnju za što je potreban prijenos radnje na unutarnji život. Važna mu je dramska
dinamika – neizvjesnost i obrati. Povijest se interpretira slobodno, podređujući je dramskom
interesu. Corneillu nije važna vjerodostojnost. Izjavio je čak: «Sadržaj lijepe tragedije ne mora
biti vjerodostojan». Vjerodostojnost je ono što je u skladu s racionalnim navikama, a istina je za
Corneilleova junaka upravo ono što je suprotno općoj, običnoj istini.
Dok je Aristotel smatrao da junak ne smije biti ni potpuni pravednik ni potpuni prestupnik,
Corneille ne vidi zapreke da se na sceni prikažu ili vrlo kreposni ili vrlo zli likovi.
On je sudjelujući u klasicizmu bio svjestan relativne vrijednosti pravila i odbijao je takav
klasicizam ukrućen pravilima.

Najveći uspjeh doživio je tragikomedijom Cid. Bio je oduševljen pričom Cidova mladost,
španjolskog autora kada ju je primio u ruke. Radi se o junaku iz 11. stoljeća koji uzima za ženu
kćerku plemića kojeg je ubio. Zbog toga je odlučio i sam napisati tragikomediju.

Radnja: Rodrigue, pobjednik nad Maurima, zbog hrabrosti nazvan Cidom, braneći očevu i svoju
čast ubije u dvoboju oca mlade plemkinje Chimène s kojom ga veže strasna ljubav. To ne
mijenja njihove osjećaje, ali ih obvezuje da u ime uzvišenih shvaćanja časti brane svoju vlastitu.
I Rodrigue i Chimène svjesni su svojih obaveza, ali i svojih osjećaja. Rješenje je dao kralj. Nova
pobjeda nad Maurima moći će ga ponovno približiti njoj koja ga nikada nije prestala voljeti.
Publika je oduševljeno prihvatila ovu dramu mladosti, ljubavi i časti.

Nakon 4 godine Corneille će se potpuno posvetiti tragediji. Veliki sadržaji iz rimske povijesti
služit će mu kao garancija vjerodostojnosti. Tragedijom Horacije Corneille želi doktrinama
pokazati da može ostvariti tragediju u skladu s prikazivanjem velikana koji ilustriraju njegovu
koncepciju ljudske veličine.
Od Horacija zapravo datira klasicistička tragedija! VAŽNO!
U Horaciju je istaknuo opće ljudske i patriotske vrline u okviru monarhije.
Cinna je prva politička tragedija. Corneille u njoj otvoreno suprotstavlja dva principa:
republikanski i monarhistički – kroz borbu i urotu grupe republikanaca protiv Augusta. On im
oprašta -> taj primjer je trebao simbolizirati idealnog vladara u vrijeme procvata apsolutizma u
Francuskoj.
Polijekt nas uvodi u područje uzdizanja heroizma do božanske apsolutizacije.
Heroizam je zajednički element ovih triju velikih tragedija. Lična energija likova je njihova
velika vrijednost, a cilj nije kršćanska poniznost, nego slava kao najviši ideal.

Nakon «velikih tragedija» slijedi razdoblje povijesnih, tj. rimskih tragedija. Slijedi Corneilleov
pad sve do Nikomeda. Nikomed je čista klasicistička tragedija s tragičnim junakom koji podsjeća
na likove iz suvremenih romana jer je i on okrenut slavi i ljubavi.

CORNEILLEOVI SUVREMENICI:
Jean de Rotrou – Dijana (Diane), Amelija (Amélie), Umirući Herkul (Hercule mourant), Sveti
Genezije (Saint Genest)
Thomas Corneille – Timokrat (Timocrate), Laodika (Laodice), Hanibalova smrt (La Mort
d'Hannibal)
Philippe Quinault – Kirova smrt (La Mort de Cyrus), Astrat (Astrate)
1.7. RACINE – «DIJALEKTIKA STRASTI»

Od 1660. novi «klasicistički naraštaj» književnika prihvaća klasicistička načela, tj. rezultat puta
koje je francusko kazalište prešlo od početka stoljeća: bio je to put od barokne neujednačenosti
do klasicističke ravnoteže.
Već od 1667. bit će jasno da se pojavio dramatičar koji je sposoban ostvariti suglasje između
umjetničkog oblika i umjetničkog sadržaja. Te godine, 30 godina nakon Cida, Jean Racine osvaja
publiku svojom tragedijom Andromaha (Andromaque) nakon što se okušao u tragedijama
Tebaida (La Thébaïde) i Aleksandar (Alexandre). S Tebaidom i Aleksandrom postigao je
neuspjeh što dokazuje da teži za brzim uspjehom i slijedi ukus vremena, izvršava nasilje nad
«unutarnjim porivom» koji je vezan za jansenistički odgoj i njegovu pravu prirodu.
U trenutku kada Racine počinje pisati za kazalište, u tragediji se iskazuju dvije težnje: prva u
znaku Corneillea, druga u znaku Quinaulta. Racine će se okušati u obje mogućnosti – Tebaida,
političko-ratna tragedija nastavlja Corneilleovu tradiciju, a Aleksandar je pisan u Quinaultovom
galantnom duhu. Andromaha predstavlja prijelaz k novom tragičnom izrazu Racinea
dramatičara.
Slijedećih 10 godina Racine će ostvariti svoju tragičnu viziju svijeta i tragičnog junaka u
tragedijama Britanik (Britanicus), Berenika (Bérénice), Bajazit (Bajazet), Mitridat (Mithridate),
Ifigenija (Iphigénie), Fedra (Phèdre).
Tri važna biografska podatka: jansenistički odgoj, povezanost s dvorom i Lujom XIV. i
strastvena priroda.
Njegov jansenistički odgoj je važan bez obzira što je «prekinuo» s jansenistima koji su smatrali
da je dramski pisac javni trovač. Njegov jansenizam očituje se u pesimističkoj viziji, u koncepciji
tragičnog junaka i u samoj strukturi njegove tragedije. Ističe se također i njegova strastvena
priroda i burni sentimentalni život. On se prenosi na neobuzdane i strastvene prirode njegovih
likova.
Raskinuvši s jansenistima Racine nije istodobno iskorijenio «težinu svoje povijesti», to nas
navodi na pomisao da je već od početka Racine projicirao podvojenost vlastite ličnosti u tragični
svijet svojih junaka.
U tom svijetu susrećemo želju za ispunjenjem jakih strasti, a s druge strane vidimo pesimizam,
prevlast zla i nemogućnost da se strasti potpuno realiziraju. Za tu Racineovu podvojenost
nalazimo potvrdu u stihovima iz njegovih duhovnih pjesama (Cantiques spirituelles) u kojima
kaže:

Bože moj kakav je to okrutan rat! / U meni se nalaze dva čovjeka. / Jedan hoće punu ljubav za
te / da ti moje srce uvijek bude vjerno; / Drugi, protiveći se tvojoj volji / buni se protiv tvojih
zakona.

Andromaha, njegov prvi kazališni uspjeh, znači prekid s tradicijom aristokratsko-herojske

koncepcije ljubavi, unošenjem nesublimiranih osjećaja, a time i nove psihologije strasti u svijet
tragedije.
Radnja: Pir, epirski kralj pobjednik nad Hektorom i Trojancima, želi svoju zarobljenicu
Andromahu, Hektorovu udovicu. Ona ga odbija želeći ostati vjerna uspomeni na Hektora, ali
strepi za sina Astijanaksa. Hermiona je Pirova zaručnica, a Orest glasnik. Svi oni usmjeravaju
svoja djela u skladu s Andromahinim odlukama. Hoće li ona pristati na Pirovu ucjenu da bi
spasila sina kojega Grci traže preko Oresta? Međutim, ljubomorna Hermiona nagovara Oresta da
ubije Pira i tako Andromaha nije primorana da svoju odluku o odbijanju života provede u djelo,
kako je namislila učiniti nakon vjenčanja s Pirom. Odnos žrtve i krvnika stvara pravu tragičnu
situaciju.
Kritičari su mu prigovarali zbog pomanjkanja dostojanstva, zbog toga se i odlučio napisati
povijesnu tragediju Britanik.

Britanik predstavlja suštu suprotnost Corneilleovoj povijesnoj tragediji. Racinea prvenstveno

zanimaju igre strasti, analiza podsvjesnih poriva ljudskog čina. Junak tragedije je Neron koji kad
dobije vlast završava u zločinu i potpunoj degradaciji ljudskih kvaliteta. Odnos žrtve i krvnika
iskazuje se na relaciji Neron – Junija. Ambicije i dvostruka igra Agripine, Neronove majke, daju
nadu Juniji i Britaniku. Ali Neron djeluje brže i Britanik umire od otrova. Junija odbija život na
dvoru i sklanja se u hram vestalki. Sadržaj posuđen od Tacita djeluje kao da ga je Racine našao
na dvoru Luja XIV.

Sljedećom tragedijom, Berenikom, Racine se direktno suprotstavlja Corneilleu koji u to vrijeme

prikazuje svoju verziju istog sadržaja pod naslovom Tito i Berenika. Kao i u Corneillea, državni
interes nalaže Titu, rimskom caru da se odrekne voljene Berenike, palestinske kraljice. Kod
Racinea sve je u znaku elegične poezije i patetične dirljivosti odricanja. Tema ljubavi koja se ne
može ostvariti zbog društvenih prisila ušla je u književnost (roman Princeza od Clèvesa i Pisma
portugalske redovnice). Racineov Tito jedini je vladar koji istodobno nije tiranin. Takva
koncepcija vladara koji žrtvuje svoju vlastitu sreću državnom interesu odgovarala je željama
monarhističkog društva. Berenika može poslužiti kao primjer za klasicističku jednostavnost
radnje.

Bajazid – okrutna ljubavna drama s okrutnim završetkom. Odigrava se na nekom orijentalnom

dvoru. Dvije žene, Roksana, sultanija i princeza Atalida vole Bajazida ali je samo jedna voljena.
Roksana, koja po svojoj neobuzdanoj strasti i ljubomori podsjeća na Hermionu iz Andromahe
izazvat će vlastitu smrt i dovesti do potpunog istrebljenja protagonista.

Racine se Ifigenijom vraća grčkoj tragediji i doživljava najveći uspjeh u karijeri. U toj je u toj
tragediji dao najvjerniju sliku svoga vremena. Postoji identičnost zakona koji vladaju u toj
tragediji i u društvu 17. st. u Francuskoj.

Kasnije piše Fedru. Fedra, Tezejeva žena osjećajući se od njega napuštenom, svu svoju ljubavnu
maštu usmjeruje na njegova sina Hipolita. Na lažni glas o Tezejevoj smrti, ona svoju ljubav
priznaje Hipolitu, ali kad se Tezej vraća, ona ne preže pred lažnom optužbom pastorka,
potaknuta tek otkrivenu ljubav Hipolita prema Ariciji. Skrivivši Hipolitovu smrt, Fedra se na
kraju osvješćuje i nalazi izlaz u smrti

U razdoblju između Andromahe i Britanika Racine je napisao i jednu komediju, Paničari (Les
Plaideurs). U toj komediji običaja dotakao je društvenu pojavu svoga vremena: prikazuje suce i
odvjetnike koji žele sačuvati važnost svoje profesije i položaja u vrijeme kad kraljevi komesari
umjesto njih počinju dijeliti pravdu.
Njegova posljednja tragedija je Atalija sakralnog sadržaja.

Corneilleova dijalektika heroja ustupila je mjesto dijalektici strasti u Racineovoj tragediji. Od

otvorenosti optimističke vizije došli smo do zatvorenosti bezizlaznog pesimizma. Racineov
junak je osamljenik sve više zaokupljen svojim strastima, i na tom nivou traži afirmaciju. Kroz
Racineove likove progovara čovjekova priroda, instiktivna, spontana, s cijelom gamom
popratnih pojava, od mržnje do zločina. I kod Corneillea je bilo žestine, grubosti, osvete, mržnje,
nasilja, ali se one odvijaju u području svijesti. Kod Racinea, baš naprotiv, strasti stalno negiraju
svjesnost, pa i volju. Tako nastaje izvjesna podvojenost ličnosti. Dok je Corneillov heroj uvijek
stajao do kraja iza svojih riječi, postojalo je dakle podudaranje između riječi i dijela, kod Racinea
između riječi i dijela postoji uvijek raskorak. Riječi kod Racineovih junaka ne znače uvijek ono
što iskazuju. Ispod njih je uvijek skriven neki podsvjesni poriv. Corneilleovi junaci saopćavaju
određenu svjesnu sliku o sebi, dok se Racineovi junaci otkrivaju kroz vlastite riječi, ali se
dokraja rijetko sami upoznaju. Osnovna razlika dakle je u svjesnosti odnosno nesvjesnosti.
Teoretski problemi nisu zaokupljali toliko Racinea koliko Corneillea. To je razumljivo jer je
klasicistička dramaturgija u njegovo doba već priznata i prihvaćena. Cijeli Racineov dramski
sustav temelji se na želji za jednostavnošću u čemu on u potpunosti prihvaća D'Aubignacove
sugestije.
Zatvorenik prostora, Racineov junak je istodobno zarobljenik vremena, a to znači svojih strasti,
jer on traje koliko i njegove strasti. Interval trajanja tragedije sav je okrenut prošlosti koja negira
sadašnjost. Monolog kao strukturalni element dobiva novu funkciju: on nije više samo
mogućnost da se iznesu osjećaji, nego materijalizacija ili ekstrapoliranje strepnje i osamljenosti
moćnika, njihovih strasti i kontradikcija. Za razliku od Corneillea Racine kaže: «Samo ono što je
vjerodostojno, dirljivo je u tragediji.» Krajnji cilj mu nije bila povijesna već umjetnička istina,
uvjerljivost likova. No pravila nisu cilj po sebi jer «glavno pravilo je svidjeti se i dirnuti».

1.8. MOLIÈRE – TEŽNJA ZA RAVNOTEŽOM ILI «ETIKA MJERE»

U prvih 30 godina 17. st. komedija je gotovo sasvim nestala s francuske scene. Elementi
komedije običaja prisutni su u pastorali, a na tu tradiciju nadovezuju se i Corneilleove komedije.
Corneilleove komedije su zanimljive i s dramaturškog stajališta, jer se on već na tom području
pokazuje kao inovator, bilo da prvi uvodi jedinstvo vremena ili vodi brigu o povezanosti scena,
doličnosti itd. Corneille romaneskni sadržaj komedija prenosi iz idiličnog svijeta pastorale u
građansko-aristokratsku sredinu. Prva komedija Melita ili lažna pisma (Mélite ou Les fausses
Lettres) otvorila mu je put iz Rouena do pariških scena. Napisao je i komediju Udovica (La
Veuve), Galerija dvorca (La Galerie du Palais), Pratilja (La Suivante), Kraljevski trg (La Place
Royale). Posljednja u nizu mladenačkih komedija je Komična iluzija (L'Illusion comique).

U toku kratke i sjajne karijere Molièrea pravo ime Jean-Baptiste Poquelin povijest komičnog
teatra poistovjećuje se s povijesti njegove komedije.
Postavljao je sam svoja djela i tako inicirao zvanje redatelja. Njegov put do slave bio je teži i
duži od Corneilleva i Racineova. U početku je doživljavao neuspjehe. Nakon toga sljedećih 13
godina trošit će svoj talent po francuskim provincijskim mjestima. Poput kazališnih trupa iz
Scarronova Komičnog romana, Molière putuje sa svojom trupom stječući kazališno iskustvo. U
tom razdoblju nastale su komedije u pet činova Vjetrogonja (L'Éturdi) i Ljubavni jad (Le Dépit
amoureux) s nadom da ostvari pravu «ljudsku komediju». Vjerujući i dalje da je njegova prava
vokacija tumačenje tragičnih likova, pred dvorskom publikom i kraljem prikazuje Corneilleovog
Nikomeda -> publika ne prihvaća. Nakon tog neuspjeha Molière prikazuje zabavno djelo
Zaljubljeni doktor (Le Docteur amoureux) i to mu donosi uspjeh. Tada prihvaća ulogu
zabavljača. Tek 1669. kad dobiva dozvolu za izoveđenje Tartuffea postaje općenito priznat i
prihvaćen.
Okušao se u svim tehnikama (gesta, riječi, komika govora, situacije, komika karaktera) i
dramaturškim postupcima (farsa, komedija običaja, komedija intrige, komedija-balet, «velike
komedije»). Molièreovo kazalište posebno je usklađeno s društvenom i moralnom dinamikom
17. st. Molière je bio veliki glumac prije nego što je postao veliki pisac. Bio je jedan od rijetkih
pisaca 17. st. koji je snažno tražio pravo na zemaljski život, na spontanost i prirodnost.
Kategorija tjelesnosti kao medij ljudske egzistencije ne prešućuje se. Suprotstavlja se
ekstremnim apsolutizacijama, odbacuje herojsko sublimiranje i jansenističko negiranje
čovjekovih mogućnosti.
Molière nastoji postići ravnotežu animalnog i spiritualnog, drugim riječima želi dati ljudski
smisao svijetu koji je prvenstveno prirodan. Naime, nasuprot kršćanskom zahtjevu, Molière,
ostaje u granicama «etike mjere» (l'éthique de la mesure). Svijet, vanjski i unutarnji, s njegovim
datostima, nije moguće ni potpuno odbiti, ni potpuno prihvatiti, tako da prevladava neprestana
težnja za ravnotežom, odnosno prijelazom iz neautentičnog egzistiranja u autentično. Ne
upozorava li nas na to Molière svojom galerijom neautentičnih likova: lažnih liječnika, lažnih
učenjaka, lažnih bolesnika, lažnih vjernika, lažnih puritanaca s njihovim maskama koje
suprotstavlja autentičnosti, spontanosti u granicama prirode. Dakle od ekstremnih manifestacija,
apsolutiziranja ili negiranja čovjekove veličine (Corneille, Racine) došli samo kod Molièrea do
morala koji ne prihvaća ideju o čovjekovoj veličini, ali ga ne lišava ni nade.
Smijeh u njegovim komedijama dobiva društveni smisao razgolićivanja, naglašavanja neke
manjkavosti, a istodobno teži da se taj nedostatak potisne, dokine, uspostavi ravnotežu.

Kaćiperke (Les Précieuses ridicules), njegov prvi veliki uspjeh, komedija običaja, izvrgava
smijehu sve one «precioze» koje su od feminističkog protesta prihvatile samo ono vanjsko,
snobovsko pretjerivanje. Dakle, njihova pretvornost, ukrućenost, maska, u suprotnosti su s
njihovom pravom prirodom i izvor su smijeha.

Škola za muževe (L'École des maris) i Škola za žene (L'École des femmes) Molière se zaustavlja
na pitanju odgoja djevojaka i položaju žene u obitelji kao društveno-moralnom pitanju svoga
vremena. Bio je protiv ugovorenih brakova itd. Crkva ga nije prihvaćala. U jednočinkama
Kritika škole za žene (La Critique de l'École des femmes) i L'Impromptu de Versailles,
improvizaciji izvedenoj pred kraljem, Molière odgovara svim neprijateljima, odnosno napadima
na njegovu navodnu nećudorednost i svetogrđe, kao i na odstupanja od pravila.

No, prava bitka započinje 1664. s komedijom u 3 čina o lašcu koji se zove Tartuffe. U prvotnom
obliku komedija se zove Tartuffe ili hipokrit (Tartuffe ou l'Hypocrite), da bi se konačno 1669.
zahvaljujući kraljevoj dozvoli izvela u definitivnoj verziji u 5 činova Tartuffe ili varalica
(Tartuffe ou l'Imposteur). Već sama činjenica da je Molière imao hrabrosti postaviti problem
iskrenosti na religioznom planu objašnjava nam sve otpore na koje je naišao. Pripisivao mu se
ateizam, napad na isusovce, janseniste… Molière je htio ukazati na jednu pojavu svog vremena,
lažnu pobožnost, hipokriziju i pokvarenost u liku Tartuffea koji uspijeva iskoristiti iskrenu
pobožnost, ali i naivnost i ograničenost bogatog građanina Oragona. Uspijeva unijeti razdor u
bogatu Oragonovu obitelj da ga posvađa sa sinom i dobije ruku njegove kćeri, čak i njegovu
ženu i sav imetak. Na kraju Oragon spoznaje prijevaru, a Tartuffe ga čak želi strpati u zatvor.
Međutim, zahvaljujući kraljevoj intervenciji, Oragon je spašen, a Tartuffe kažnjen.
Nakon Tartuffea, unatoč pobjedi, Molière je slomljen. Obeshrabrenost i gorčina uočavaju se već
u Don Juanu, Mizantropu, Georgeu Dandinu, Škrcu, djelima koja piše u tijeku borbe za
Tartuffea.

Don Juan (Dom Juan), koji je uz Tartuffea i Mizantropa najintelktualističkija Molièreova

komedija, izazvao je već kod prve izvedbe skandal. Molière se zapravo odlučuje napisati Don
Juana vidjevši uspjeh koji postižu njegovi rivali scenskim prikazivanjem legende o don Juanu
(od Španjolske do Italije). Temu preuzima od Tirsa de Moline. Ostvaruje kompleksan lik,
obogaćujući arhetip zavodnika crtama bogohulništva, hipokrizije i libertinstva.

Na granicama drame kreće se i u Mizantropu (Le Misanthrope) u kojem postavlja problem

iskrenosti na društveno-moralnom planu. Uvodi nas u plemićku sredinu, gdje se ispod blještave
spoljašnosti često krije mediokritet. U široku sliku aristokratskog društva Molière je upleo
ljubavnu dramu glavnog lika Alcestea. Alceste prezire plemićko društvo, ali se protiv njega bori
donkihotovski, pa je u tome i njegova komika i tragika. Radnja se odvija u salonu mlade udovice
Célimène oko koje oblijeću plemići-udvarači koji su snobovi i on ih osuđuje. Njegova oštrina i
dosljednost zataje u odnosu na Célimènu čijim čarima ne može odoljeti.

Škrtac (L'Avare) je najoštrija osuda osnovnog svojstva građanstva – želja za zgrtanjem novca. Ta
želja je u njegova Harpagona prešla u maniju. Harpagon sve žrtvuje novcu koji je njegova
opsesija, fiksna ideja, simbol kojega je kutija puna zlatnika koju se želi sačuvati netaknutu,
makar žrtvovao vlastitu kćer udajom, ali bez «miraza».

Građanin plemić (Le Bourgeois gentillhomme) – težnja građana da uđe u više društvo. Gospodin
Jourdain tipičan je skorojević koji oponaša u svim vanjskim manifestacijama plemiće i daje se
iskorištavati od beskrupuloznog plemića Dorantea. Građanska glupost jednaka je plemićkoj
beskrupuloznosti.
Napisao je i Učene žene (Les Femmes savantes) i naručenu komediju-balet Umišljeni bolesnik
(Le Malade imaginaire) u kojoj izvrgava smijehu sve što je lažno. U Učenim ženama izvrgava
ruglu pedanteriju «učenih žena».

Molièrov jezik je dinamičan, svako njegovo lice govori «svojim» jezikom, ovisno o strukturi i
karakteru, i tako stvara svoj stil, što je u skladu s Molièreovom realističkom koncepcijom
kazališta. Situirajući svoje likove u životnu stvarnost Molière je dao satirički prikaz svih
društvenih sredina i slojeva, ostavljajući netaknut jedino dvor i kralja. U najboljim ostvarenjima,
individualna istina prerasta u jednu višu, općeljudsku istinu. Ta dvostruka istina, povijesna i
općeljudska istina o čovjeku i njegovoj prirodi donijela mu je univerzalno priznanje.

1.9. NAKON MOLIÈREA I RACINEA

Nakon Molièreove smrti komedija zauzima sve značajnije mjesto u francuskom kazalištu. Imena
Dancourt, Baron i Regnard sve se više spominju uz tzv. «veliku komediju». Traže se jednostavni
sadržaji, čvrst plan, poštivanje zdravog razuma i doličnosti. Vjerodostojnost počiva na prirodi,
odnosno razumu. I pisci komedije karaktera kao Dufresny, Regnard, misle da nastavljaju
Molièrea, a to znači pobjedu zdravog razuma. Neki manje pretenciozni pisci daju novi tip
Parižanke (Champmeslé) i razgolićuju nemoral višeg društva (Dancourt). No konzervativni
duhovi negiraju te nove tendencije, jer «velika komedija» treba biti poučna, prikazivati ono
vječno u čovjekovoj prirodi, poticati na razmišljanje, a prije svega ne smije nasmijavati!
Komedija će se toliko ukorijeniti u društvu da će u sljedećem stoljeću naći svoj put i mjesto za
razliku od tragedije – Le Sage, Marivaux, Beaumarchais će to potvrditi.
2.1. IDEJNA STRUJANJA I KNJIŽEVNOST

2.2. LIBERTINCI, DESCARTES, PASCAL

Idejna strujanja 17. stoljeća obično se obuhvaćaju dosta širokom kategorijom slobodne misli (la
libre pensée), nazvane tako što se oslobađa još uvijek službene skolastičke misli. Naime,
slobodna misao raskida sa skolastikom tako što nudi novo tumačenje svijeta i pri tome odvaja
područje znanosti od vjere. Kad se želi označiti slobodnog mislioca u užem smislu riječi – to jest
čovjeka kod kojega slobodoumlje poprima obilježje agnosticizma, pa ponekad čak i ateizma, za
takvog čovjeka tada se upotrebljava naziv libertinac (libertin), a njegov se stav naziva
libertinstvo (libertinage). Za one koji su bili bliski tom stavu, biti libertinac značilo je biti čovjek
nezavisnog, slobodoumnog, dakle smionog duha. Za njihove protivnike, pak, biti libertinac
značilo je biti bogohulan, raspojasan, razvratan čovjek.
Prva generacija libertinaca, na samom početku 17. st., do dolaska Richelieua na vlast, gradi svoj
misaoni svijet na onoj kritici aristotelizma koju je proizvela talijanska padovanska škola iz
prethodnog stoljeća. Riječ je o jednom obliku materijalizma čije su osnovne koordinate sljedeće:
negacija čuda, negacija besmrtnosti duše i afirmacija vječnosti prirode/svijeta. Samim time riječ
je o jednom obliku racionalizma koji u prvi plan stavlja slobodu misli u odnosu na religijsku
dogmu.
Dolaskom Richelieua na vlast zamire djelovanje prve generacije libertinaca koji su se povukli ili
poput Théophilea – fizički nestali. Središnja ličnost druge generacije bio je Pierre Gassendi. On
sebe zacijelo nikad nije smatrao libertincem, ali je po svom djelovanju u krugovima u kojima se
kretao i po djelima koje je napisao tipičan i najutjecajniji slobodni mislilac druge generacije
libertinaca, koju se obično naziva eruditsko-libertinskom. To je generacija koja napušta otvoreno
vanjsko djelovanje i gotovo konspirativno izučava nove ideje u malim zatvorenim krugovima
učenih ljudi uglavnom buržoaskog podrijetla. Njegov najsmioniji gest nesumnjivo je
objavljivanje filozofskog djela kojim se suprotstavlja učenju Aristotela i indirektno skolastičkom
učenju crkve: Paradoksna razmišljanja protiv Aristotela (Exercitationes paradoxicae adversus
Aristoteleos). Suprotstavlja se svakoj metafizici, svakoj ideji o racionalnim evidentnostima. Tako
dolazi u sukob s Descartesom. Descartesovoj postavci o čovjeku urođenim idejama on
suprotstavlja stav prema kojem naše spoznaje dolaze od čula.
Luč slobodne misli u malim krugovima slobodnih duhova – libertinaca neće se ugasiti sve do
kraja 17. st., kada će ona, zajedno sa snažnim kartezijanizmom postati jedna od iskri kojima će
upaliti svjetla prosvjetiteljstva 18. st.
Najzanimljivija ličnost treće generacije libertinaca bio je Charles de Marquetel, poznatiji po
imenu svog imanja kao Saint-Evremond. Ostvaruje sintezu dviju prethodnih generacija
libertinaca. Otvoren je prema epikurejskom moralu, s kojim se susreo i oduševljeno ga prigrlio u
dodiru s drugom generacijom libertinaca na čelu s Gassendijem. U kritici religije Saint-
Evremond ide prilično daleko, o čemu svjedoči njegov najslavniji spis Konverzacija maršala
d'Hocquincourta s isusovcem Canayeom (Conversation du maréchal d'Hocquincourt avec le père
Canaye). Stavlja u isti koš pobožnost kako isusovaca tako i jansenista. Čitatelj osjeća da za
Saint-Evremonda «čestit čovjek» naprosto ne može biti pobožan. Pisao je pisma, dijaloge, eseje,
kratke rasprave – o problemima morala, politike i književnosti. Saint-Evremond je eklatantan
primjer specifične vrste pisaca 17. stoljeća koje od tada nazivamo francuski moralisti.
U isto vrijeme kao i Pascal pisao je o zabavi, ali se razilaze oko tog pitanja. Zabava i razonoda za
Pascala su ništavna čovjekova lukavstva, dok je jedini spas u vjeri. Za Saint-Evremonda
njegovanje užitaka najbolji je put u svladavanju tjeskobe i dosezanju vedrine, sreće.

René Descartes – smatra se najznačajnijim misliocem 17. stoljeća. Povijest filozofije i povijest
znanosti u njemu vide jednog od utemeljitelja moderne novovjekovne filozofije i znanosti. On
NIJE sudjelovao u književnom životu svoga vremena. Idejna klima u kojoj se Descartes formirao
pečat je davala upravo grupa književnika modernista – Théophile ili Saint-Amant. U njihovoj
književnosti naišao je na stavove koje će kasnije energično i sistematski razvijati. Pripadnik je
univerzalističke ideje po kojoj kod svih ljudi – u svim vremenima i svim krajevima svijeta –
postoji identičan razum kao pouzdano svojstvo i instrument da se dosegne istina. Osjeća
odbojnost prema erudiciji, izučavanju povijesti, starih jezika. Želi raskinuti s prošlošću, što znači
raskid sa skolastikom, ulagao je napor da se filozofija osamostali i emancipira kako bi prestala
biti «sluškinja teologije», napor da se znanost odvoji od vjere. Njegovi radovi u područjima
fizike, biologije, fiziologije i psihologije utiru put francuskom materijalizmu 18. st. Njegova
misao pak sjajno ilustrira formiranje buržuaskog individuuma i njegove samosvijesti. Već u
prvoj rečenici slavne Descartesove Rasprave o metodi (Discours de la méthode) nalazimo
demokratski i optimističan uzvik: «Zdrav razum je najbolje raspodijeljena stvar na svijetu!». A ta
početna rečenica nagovještava središnju Descartesovu postavku bitnu za njegov racionalizam:
«Mislim, dakle jesam.»
Misao ili razum tako postaje bitnim čovjekovim atributom, onim što čovjeka razlikuje od
svekolikog ostalog živog i neživog svijeta i što mu omogućava da njime vlada. Također poziva
na usvajanje kritičkog duha, to jest sumnje kao kritičkog pratioca svakog spoznajnog akta. Riječ
je o metodnoj sumnji i prvoj etapi metode na pobjedonosnom putu do istine, čije su sljedeće tri
etape: analiza, sinteza i provjera. Descartes djeluje na tri usko isprepletena i uzajamno
uvjetovana fronta: on ruši staru misao, gradi novu zasnovanu na ljudskom razumu i disciplini
metode. Njegova rasprava Strasti duše (Les Passions de l'âme) ne uspijeva riješiti odnos
psihičkog i fizičkog, iako valjda priznati da je ta rasprava jedan od prvih pokušaja da se
konstituira moderna psihologija.

Blaise Pascal – čovjekov razum ili intelekt po Pasclau ne vodi ničemu ako se zatvara sam u sebe.
Dapače, Pascal niječe autonomnost misli, pa prema tome i njenu sposobnost da sama dosegne
istinu. Pascalovo paradoksalno, statičko i tragično viđenje čovjeka teško da može imati drugi cilj
osim da uzdrma samozadovoljstvo racionalizma. Za Pascala se čovjekova bit ili priroda ne može
svesti na misaonost. Priroda je mnogostruka, racionalna i nagonska, podložna navici, odgoju,
običaju: «Očevi se boje da prirodna dječja ljubav ne iščezne. Pa kakva je to priroda koja je u
stanju iščeznuti?» Navika je druga priroda koja uništava onu prvu. Pascal u svemu inzistira na
nesvedivoj paradoksalnosti svekolikog ljudskog realiteta. Čovjek je razuman i nerazuman,
prirodan i neprirodan, velik i jadan, traži spokoj a ne može bez koprcanja, a svaka od tih istina
prihvatljiva je i razumljiva samo u svjetlu vlastite suprotnosti – u nekoj vrsti pomirenja
suprotnosti. Pripada jansenistima. Bezizlaznom položaju te grupacije sigurno mnogo duguje i
tragična vizija Pascalovih Misli. Jansenistički neprijatelji bili su isusovci. Pascal sudjeluje u
polemikama između njih, naravno na strani jansenista. Napisao je Pisma provincijalcu (Lettres
écrites à un Provincial), već od početka skraćeno nazivana Les Provinciales. Riječ je o 18 pisama
koja se tiskaju ilegalno u kojima Pascal napada kazuistiku, brani jansenističku koncepciju
potpuno neizvjesne i teško zadobive milosti Božje. Istodobno Pisma brane slobodu misli i
znanstvenog istraživanja: Pascal se izruguje Rimu i isusovcima koji misle da će dekretom protiv
Galileja spriječiti zemlju da se okreće.
Na djelu Misli (Pensées) Pascal je radio potkraj života. Sastoji se od bilježaka i fragmenata.
Pascalova misao, nošena njemu svojstvenom dijalektikom, ne može se drukčije ni oblikovati
nego kao paradoksalno razmišljanje u obliku fragmenata, te je njena koherentnost – rekli bismo
dapače i njena dovršenost – upravo u njenoj nedovršenosti. Bez obzira što su njegovi fragmenti
komadići rasprsnute svijesti, sinteza je očita u kategoriji koju naziva srce. Srce Pascal
suprotstavlja razumu kao svojstvo koje zahtijeva i omogućuje sintezu materije i uha, teoretskog i
praktičnog, sintezu suprotnosti. Poznati je fragment Oklada (Le Pari) u kojem poziva čitatelja
neka se kladi da Bog – kao najveća vrijednost – postoji.

Augustinizam – izuzetno stroga kršćanska doktrina zahvatila je krugove obrazovane sudsko-

parlamentarne buržoazije. U tim krugovima razvio se pokret religijskog karaktera nazvan
jansenizam po imenu flamanskog svećenika Janseniusa – strastvenog propagatora svetog
Augustina. Jansenizam pokazuje mnogo srodnosti s protestantizmom.

2.3. ŽIVOT SALONA I KNJIŽEVNOST NAKON 1660.: MAKSIME, MEMOARI, PISMA,

ROMAN

Razgovori, diskusije i uopće atmosfera što je prevladavala u salonima oko 1660. godine nisu više
pogodovali bijegu i idealizirani herojski svijet feudalne prošlosti. Fronda je sasvim nedavno
raspršila iluzije toga svijeta.

Saloni su stvarali kodeks preciozne ljubavi, a u njemu jedno od povlaštenih mjesta imalo je tako
zvano nježno prijateljstvo (tendre amitié): ono je neka vrsta emotivne veze između muškarca i
žene, veze koja je u načelu platonska, koja se održava izvan braka, i koja je, uglavnom, i uperena
protiv braka.

Salon markize de Rambouillet – često se naziva Plava soba (Chambre bleue) u pariškoj palači
Rambouillet. Njezin salon postao je sastajalište aristokracije od početka do sredine 17. st. Njezini
posjetitelji bili su Vincent Voiture, Madame de Sévigné i Madame de Lafayette čak i nakon
njezine smrti. U salonu su na cijeni sve lijepe stvari, prvenstveno književnost. U salon
Rambouillet zalazi Malherbe (osluškuje suvremeni francuski jezik), Corneille (dolazi čitati svoj
novi komad), Bossuet (probno izvodi svoju prvu propovijed), Vaugelas (najpoznatiji francuski
gramatičar, crpi inspiraciju za jezično djelovanje). No duša markizinog salona je Voiture.
Književno galantna epizoda salona je Julijin vijnenac (La Guirlande de Julie). To je stihovani
buket cvijeća, u kojem svaki cvijet poklanja po jedan madrigal za rođendan markizinoj kćerki
Juliji, a gotovo svaki od pjesnika stalnih gostiju kuće sastavio je po jedan madrigal.
Salon Madame de Sablé – bila je redoviti gost salona markize de Rambouillet, ali je u 30.-im i
40.-im godinama otvorila svoj vlastiti salon u kojem se vatreno bavila književnošću i politikom.
Prva je autentična precioza. U književnosti je imala veliki talent za psihološku analizu ljubavi.
Nije se posvetila romanu, nego pisanju i populariziranju malih proznih vrsta: pisama, maksima i
portreta. Utjecala je na književnu vokaciju Pascala i La Rochefoucaulda.
Zanimljiv je jer se u njemu sastaju frondisti i jansenisti, a značajan je po plodnim rezultatima na
području književnosti. Najzanimljivija ličnost njenog salona je François de la Rochefoucauld.

Salon Madeleine de Scudéry – između 1650. i 1660. držala je najslavniji salon.

François de la Rochefoucauld – genijalni pisac maksima. Pripadnik je vrlo stare plemićke

porodice i nosilac visoke titule vojvode. U mladosti, za vladavine Richelieua, dopuštao si je
izgrede za koje je bio kažnjavan. Sredinom stoljeća bio je na strani fronde, protiv Mazarina i
monarhije. U salonu Madame de Sablé, okružen ljudima sličnog raspoloženja, sklonima da
zapišu razgovore i rasprave u koje se upuštaju, budi se u La Rochefoucaulda želja da i sam
pribilježi vlastita razmišljanja nastala u tom krugu. On isprva ima dojam da sudjeluje u spontanoj
razmjeni refleksija, razmjeni koja će uroditi nastajanjem jednog kolektivnog djela. Njegove
Maksime (Maximes) su dakle u stanovitom smislu čin kolektivne inspiracije salona. Važna je
uloga sredine koja je bila poticajna za njegov rad.
S jedne strane je heroj, a s druge čestit čovjek. Njegova ličnost i njegovo djelo na osebujan način
sažimlju upravo tu metamorfozu heroja u čestita čovjeka. Važno je uočiti specifičan oblik
maksime kao prozne vrste, njenu konciznost i lapidarnost, te upravo stoga, tj. zbog izostajanja
svakog konteksta, njenu čestu višeznačnost ili enigmatičnost. Maskima dolazi od maxima
sententia, što znači vrlo općenita rekleksija ili misao. To je oblik koji nastoji iskazati maksimum
misli uz minimum riječi. Prvo se izdanje pojavljuje početkom 1665. pod naslovom Reflekcije ili
moralne sentencije i maksime (Réflexions ou sentences et maximes morales). Kasnija izdanja
najčešće nose naslov Maksime.
Maksima je neka vrsta raskršća smislova i dio njenog užitka je i u užitku diskusije, to jest
neslaganja oko smisla maksime. Maksime postaju neka vrsta labirinta ispunjenog zrcalima koja
čovjeku odrazuju njegovu nedokučivost. Doduše, u tim zrcalima, umjesto priželjkivanih vrlina i
lijepih osjećaja, čovjek najčešće uočava vlastiti egoizam ili kako kaže La Rochefoucauld
samoljublje (amour-propre). Paradoksalna ljepota tog djela je u tome da je ono skup definicija
koje čovjeku uvjerljivo poručuju da nema definitivne istine o njemu.
Poput mnogih bivših aktera fronde, La Rochefoucauld je pisao i memoare. Pričaju o
sudjelovanju u građanskom ratu. Publiku u salonima više ne zanima idealizirani svijet romana
nego prava i opora istina o čovjeku.

François-Paul de Gondi – zauzima prvo mjesto u pisanju memoara, snazi misli, virtuoznosti i
modernoj ljepoti stila. U književnosti je poznatiji pod imenom kardinal de Retz. Po vlastitoj,
posve ispravnoj ocjeni imao je «najmanje svećeničku dušu na svijetu». Razmetljivo je srljao u
dvoboje, javno se upuštao u skandalozne ljubavne avanture, ali je unatoč tome postao pomoćnik
pariškog biskupa. U frondi se angažirao dušom i tijelom. Njegovi Memoari (Memoires) pokazuju
izuzetno duboko poniranje u probleme fronde koju je on doživljavao kao složen odnos i sukob
društvenih snaga. Retzovi Memoari fasciniraju izuzetnom dubinom i snagom misli, pa u tom
pogledu sigurno nadmašuju i mnogo slavnije, nekoliko desetljeća mlađe Saint-Simonove
Memoare. Retzov postupak sjajno ilustrira metodu francuskih moralista u traganju za općom
istinom o čovjeku koji polaze od promatranja konkretnog i doživljenog, pokušavajući doseći
opću istinu. Kod Retza povlašteno mjesto pripada tonu prirodne konverzacije, naučene u
pariškim salonima, tonu koji prevladava u cijelokupnim Memoarima. On svoje memoare
posvećuje zagonetnoj dami, za koju se s prilično sigurnosti pretpostavlja da je bila Madame de
Lafayette. Memoari su bili objavljeni posmrtno, nakon smrti Luja XIV.

2.3.1. EPISTOLARNA KNJIŽEVNOST

Pismo kao književni oblik, veoma očito ilustrira nastajanje jednog specifičnog književnog
prostora namijenjenog prvenstveno društvenoj komunikaciji. Važna je korespondencija filozofa,
učenjaka, istraživača koji su se dopisivali s cijelom učenom Europom. Kasnije su objavljena, pa
tako npr. od dvanaest tomova Descartesovih sabranih djela pet otpada na korespondenciju.

Jean Guez de Balzac – prva popularna zbirka pisama. Ta su pisma prvenstveno moralne i
političke rasprave. Epistolarna književnost ostat će pod njegovim utjecajem gotovo trideset
godina. Prekretnicom se može smatrati objavljivanje Voitureovih pisama 1649.
I peripetije ljubavnih romana Madeleine de Scudéry već su protkane ljubavnim pismima.
Šezdesetih godina nastaju slavna Pisma (Lettres) Madame de Sévigné. Njena pisma su dnevna
kronika i fait divers; umnožena, ona kolaju po salonima,

Marie de Rabutin-Chantal, poznata u književnosti kao Madame de Sévigné ima jedan od

najvažnijih salona. U intimnom je prijateljstvo s La Rouchefoucauldom, Retzom i Madame de
Lafayette. Dopisivala se s mnogim suvremenicima, a najveći broj pisama upućivan je kćerki
Françoise. Neka od tih pisama doimlju se kao ljubavna: u osjećajima Madame de Sévigné prema
kćeri ima nečeg opsesivnog i njenu odsutnost doživljava veoma bolno (kćer joj se preselila u
Provansu). Iako se u njezino vrijeme suvišno pokazivanje vlastitih osjećaja smatra nedoličnim,
autorica zna da njezina pisma imaju širu publiku.

EPISTOLARNI ROMAN!

1669. pojavljuje se epistolarni roman Portugalska pisma (Lettres portugaises) kao prvi francuski
i europski epistolarni roman. Publika 17. stoljeća veoma je sklona pismu upravo stoga što je
pismo način da se u pisanom obliku produži razgovor u društvu – u salonu, ono je dakle oblik
razmjene, dijaloga, kontakta. U Portugalskim pismima radi se o tragičnom dijalogu, tj.
ljubavnom monologu. Portugalska pisma sadrže pet pisama što ih nepoznata portugalska
redovnica upućuje iz svog samostana nekom francuskom plemiću – oficiru, kojega je upoznala i
zavoljela za vrijeme njegova boravka u Portugalu, ali koji nakon povratka u Francusku
zaboravlja svoju ljubav. Iz bezizlazno zatvorenog svijeta samostana strašću usplamtjela
redovnica odašilje ljubavna pisma na koja ne dobiva odgovora. No ona ih i dalje piše.
Portugalska pisma imaju oblik čiste dramaturgije strasti. Tragedija slomljene heroine činila se
publici 17. st. toliko istinitom da joj je bilo nezamislivo da iza nje stoji kakav autor romana. Ne
zaboravimo uostalom da Marijana – nesretna junakinja Portugalskih pisama – živi i sagorijeva u
svom samostanu samo za svoju grešnu ljubav. Publika je ronila suze tim oduševljenija što je
vjerovala da otkriva jednu stvarnu ljubavnu dramu. Pisma su novi izraz književnog jezika
ljubavi. Ljudi 2. pol. 17. st. više ne vjeruju herojsko-precioznim romanima u kojima je ljubav
idealizirana. Za Racinea, La Rochefoucaulda, Pascala ljubav je tamna strast. Portugalska pisma
nastaju kao osebujan spoj novog moralnog i književnog senzibiliteta. Ona nastaju u trenutku
kada u društvu i književnosti triumfira novo viđenje strasti.
«Ne znam ni što sam, ni što radim, ni što želim. Razdire me tisuću suprotnih želja…» - bilježi
nesretna Marijana u Trećem pismu. Publici se Marijanina strast učinila toliko istinitom da je
najvećim dijelom povjerovala da pred sobom nema roman već spontanu transkripciju jedne
nesretne ljubavi. U salonima se nagađalo o identitetu plemića koji je s francuskom vojskom
boravio u Portugalu i kojemu je portugalska redovnica slala pisma. Tek 50.-ih god. 20. st.
nedvojbeno je utvrđeno da je navodni prevoditelj zapravo bio – autor romana!!
Pisma su 3 stoljeća doživljavana kado čudo autentične ljubavi, a sredinom 20. st. postaju čudo
kulture, tj. roman. Otkriće da je autor romana Guilleragues bilo je iznenađujuće.

Gabriel-Joseph de Lavergne vikont de Guilleragues – autor Pisama. Tipičan predstavnik svoga

vremena. Zanimala ga je književnost te je boravio u salonima 60.-ih godina. Pojavu Portugalskih
pisama možemo smatrati «kolektivnom inspiracije» pariških salona. Zacijelo je Guillargues
načuo nešto o postojećoj ljubavnoj vezi između neke portugalske redovnice i francuskog oficira,
i ta ga je priča zaokupila kao materijal za roman po ukusu tadašnje književne publike.
Godine 1663. Voiture izdaje zbirku ljubavnih pisama kao djelo zasebne književne vrste, a 1669.
Portugalska pisma pojavljuju se kao roman u kojem pisma zapremaju čitav prostor.
Portugalska pisma su remek-djelo svjetske književnosti posvećenih ljubavi. Od Prvog do Petog
pisma kazivanje u prvom licu jednine potpuno dokida distinkciju između pripovijedanja i radnje
romana. Roman demolira prijašnje herojsko i stoičko poimanje morala. Važna je težnja
emancipacije ljubavi.
Ubrzo nakon Portugalskih pisama pojavljuje se i najslavniji roman francuskog klasicizma –
Princeza od Clèvesa (La Princesse de Clèves) također objavljen bez imena autora. To je
uobičajen postupak ako se radi o autoru iz plemićkih krugova i pristaši koncepcije «čestitosti».
Za čestita čovjeka neelegantno je i nedolično svako razmetanje, a naročito isticanje vlastitog ja
(zato se ne potpisuju). Uglađeni čovjek ne potpisuje svoj roman. No zbog bogatog života autor je
znao da će ga publika prepoznati. Tako se i u slučaju Princeze ubrzo saznalo ime autora:
Marie-Madeleinde de la Vergne, poznata u književnosti pod muževim prezimenom Madame de
Lafayette.
Poznavala je pariške salone, simpatizer jansenista i prijatelj mnogih plemića koji su se borili u
frondi. Njezina književna djelatnost nije ni u kakvoj vezi sa zahtjevima njezina društvenog
ugleda, nego je rezultat njezine potrebe za pisanjem. Zavidnim talentom Madame de Lafayette
uspjela je u svom slavnom romanu psihološki analizirati nesretnu svijest svoje klase u drugoj
polovici 17. st. Svodeći na minimum vanjska zbivanja fabule kao i materijalni pojavni svijet
uopće, ona se usredotočuje na unutarnji život svojih likova, što je prava novina u romanu tog
vremena. To je čudno jer je u mladosti bila fascinirana herojsko-pustolovnim romanima, no u
međuvremenu fronda je razbila iluzije o idealiziranom svijetu aristokracije i nakon 1660. publika
više ne traži književni bijeg u iluziju, nego otkrivanje opore istine o čovjeku!!!
U Princezi od Clèvesa, ne više u prvom nego u trećem licu, izražava i organizira trajanje radnje
romana. Kritika obično naziva Princezu od Clèvesa romanom analize – prvim romanom
psihološke i moralne analize.
Poput Marijane u Portugalskim pismima, i princeza od Clèvesa tragična je junakinja koju je
zahvatila snažna ljubavna strast i prijeti da je potpuno otuđi. Princeza od Clèvesa već je udana
kad se u njoj sve neumitnije i sve jače rađa ljubav prema vojvodi od Nemoursa, ispunjajući je
podjednako fascinacijom i očajem. Ona sve teže vlada svojim postupcima i strahuje da ne izgubi
izgled i čast. I vojvoda je u nju zaljubljen. Izbezumljena princeza odlučuje se na izuzetan korak
iskreno priznati mužu svoju sklonost prema vojvodi i moli ga da joj pomogne ustrajati u kreposti.
No, princ od Clèvesa toliko voli svoju mladu ženu da ne može podnijeti njezinu ljubav prema
drugome i ubrzo umire od ljubomore. Princeza se osjeća dvostruko krivom – i svog svoje strasti i
zbog svoje iskrenosti. Ona za sebe više ne vidi izlaza iako joj društvene norme dopuštaju da se
nakon smrti muža uda za vojvodu. Ljubavna strast ju je toliko zaslijepila i ozbiljno ugrozila
njezino dostojanstvo, a ni brak više ne gleda kao garanciju dostojanstva. Nesretna princeza
povlači se i od ljubavi i od braka, povlači se od svijeta i odlazi u samostan. Sukob se ne može
drukčije završiti jer se žena obuzeta težnjom za lojalnošću i iskrenošću vlastitim moralnim
instinktom pokušava suprotstaviti moralu aristokratskog društva. Po tome ovaj roman ipak nije
samo analiza ljubavi nego istovremeno i kritika društvenih odnosa i vladajućeg morala.
Zavidne umjetničke kvalitete Princeze od Clèvesa i novost tog djela kao pripovjedačke vrste –
istančanost poniranja u unutarnji život.
Smatra se da je još napisala i Princeza od Montpenisiera (Princesse de Montpenisier) koja se
doima kao prva skica Princeze od Clèvesa. Napisala je i roman Zayde – postupci baroknog
romana prve polovice stoljeća.
Utvrđeno je da je s gospođom de Lafayette na romanu Zayde surađivao Jean Regnauld de
Segrais, pisac koji je među prvima krajem pedesetih razmišljao o transformaciji romana. 1656.
godine objavio je zbirku od šest novela pod nazivom Francuske novele (Nouvelles françaises).

2.4. DOKTRINA KLASICIZMA I RAZMIMOILAŽENJA OKO DOKTRINE

Doktrinom klasicizma nazivamo onu teoretsku i kritičku djelatnost tokom 17. st. u Francuskoj
koje je rezultat bio oblikovanje jednog koherentnog sistema načela i normi književnog
stvaralaštva. Glavni pokretač te doktrine je racionalizam. Racionalizam, bilo kartezijanski ili
libertinski poput Gassandijevog, zaokupljen je prvenstveno pitanjima znanosti, morala, spoznaje.
U 16. st. pisci su djelovali i divili se utjecajima antike (Plejada). U 17. st. javljaju se pisci i
teoretičari koji poduzimaju racionalističko vrednovanje antičke književnosti i poetike. Antička
književnost je za njih uzor umjetničkog savršenstva i u njenoj poetici vide princip razumnog
oponašanja prirode. Ideja univerzalnog razuma pokrenut će ideju progresa, pa će mnogi pisci i
kritičari krajem 17. st. dovesti u pitanje neprikosnovenost prvenstva antike. Time se dovodi u
pitanje i jedan od bitnih elemenata u konstrukciji doktrine francuskog klasicizma. Književna
povijest obično bilježi taj sukob kao sukob između pristaša starih (antičkih) i pristaša modernih
(sedamaestostoljetnih) pisaca.
Za poetiku klasicizma najvažnije je djelo Pjesničko umijeće (L'Art poétique) Nicolasa Boileaua,
1674. Boileauva poetika pojavljuje se u razdoblju kada je kult antike već nagrižen od strane nove
generacije pisaca i teoretičara. Doktrina francuskog klasicizma oblikovala se dakle prije
Boileaua. Njeni istaknuti djelatnici bili su:
Malherbe – na području poezije
Guez de Balzac – na području proze
Jean Chapelain – na području teorije
To su teoretičari stroge književne doktrine koju mi danas nazivamo doktrinom klasicizma.
Predstavljali su tridesetih godina 17. st. struju buržoaskog racionalizma na koju se oslanjaju
Richelieu i apsolutna monarhija. Bili su zaduženi da književnosti daju dostojanstvo i uzvišenost,
a francuskom jeziku kodeks koji se zasniva na jasnoći. S vremenom se odmiče od pedanterije i
njoj srodnom dogmatizmu pa se estetika djela nakon 1660. možda i ne podudara s ranije
nastalom doktrinom klasicizma. Među obilježjima koja su ista možemo uočiti stanovitu etiku
jezika, zasnovanu na povjerenju u jezik i na idealu jasnoće, a shodno tome sklonost jezgrovitosti
te određenom idealu prirodnosti i elegancije.
Za izučavanje doktrine klasicizma važna je Boileauva poetika (ali još jednom, doktrina je imala
svoja pravila mnogo prije). Antički pisci zasnivaju svoju estetiku na oponašanju prirode, kao što
poručuje i Aristotelova Poetika. U Francuskoj i izvan svi se dive antičkoj poetici. Francuski
teoretičari ne žele zastati na spontanom divljenju, već pokušavaju racionalno proniknuti načela i
zakone tog umjetničkog savršenstva.
Dakle u 17. st. se oponaša priroda, ali ne bilo koja priroda niti svekolika priroda. Odabire se
samo bitno – supstancija prirode, ili drugim riječima neka vrsta idealizirane prirode. Jedino tako,
kad se odstrani sve nebitno, neprimjereno i književno nedolično – istina može doseći ljepotu.
Priroda se svodi na ljudsku prirodu i njene psihološke mehanizme. Tom istraživanju valja
podrediti u epu, romanu, komediji i tragediji, i radnju i vrijeme i mjesto prikazivanja. Radi se o
PRAVILU TROJNOG JEDINSTVA.
Mora postojati jedna radnja, što kraći rok trajanja kako bi se izbjeglo nebitno. Najvažnije je da se
čitatelju pruži moralna pouka.

Kada je 1674. objavljeno Boileauvo Pjesničko umijeće, prošla su gotovo dva desetljeća otkako je
klasicistička doktrina bila definitivno konstituirana. Njegovo djelo pojavljuje se u stvari kao
vulgarizacija doktrine koju je stvorila prethodna generacija teoretičara i kritičara. Bio je u zavadi
s Chapelainom – o njemu je napisao samo da je autor neuspjelog spjeva (a pritom nema spomena
o njegovim golemim zaslugama u oblikovanju poetike klasicizma). Djelo je napisano jezgrovito
u 1100 stihova i četiri pjevanja.
Saint-Evremond poziva se na specifičnost i ukus vlastitog vremena, na nove običaje koji su
nužno različiti od običaja antike. Biti ugodan publici vlastitog vremena postaje imperativ i
pravilo pisaca epohe. Boileau u tome ne ide tako daleko kado Saint-Evremond, ali o tome ipak
vodi računa, što mu sigurno pomaže da osvoji dosta široke krugove publike čestitih ljudi.

Boileau je napisao ukupno dvanaest Satira (Satires). Uzori su mu bili Juvenal, Horacije i
Régnier, a ideja obogaćene poznavanjem i prihvaćanjem onih pogleda koji su se njegovali u
njemu poznatim krugovima kartezijanskog racionalizma i Gassendijevog libertinizma. Njegove
Satire imaju prilično naglašenu realističku komponentu blisku buržoaskom komičnom realizmu
njegova suvremenika Furetièrea. 1677. kada i Racine, postaje kraljev historiograf i akademik –
Bolieau piše uglavnom prigodnu poeziju te moralne epistule ili poslanice, a potkraj života
ponovno poseže za satirom u kojoj s jansenističkih pozicija šiba isusovce koji su tada bili u
prilično uskom savezništvu s monarhijom. Svoje djelovanje je započeo kao nezavisni slobodni
satiričar, a završio na prijelazu 17. u 18. st. gotovo kao oponent monarhijskim snagama.

Posljednjih desetljeća 17. st. javljaju se polemike koje potresaju književne krugove. Upućuju na
nove idejne preokupacije te nagovještavaju drukčiju društvenu klimu i postepeno mijenjanje
društvenih odnosa. Već od 1670. naziru se čarke između tzv. pristaša Starih (Les Anciens) i
pristaša Modernih (Les Modernes) pisaca. Predmet rasprave je naizgled samo u različitim
stavovima naspram antičke književnosti.
STARI: na čelu Boileau u društvu je i Racine, Bossuet, La Bruyère žilavo brane nužnost da se u
književnom radu promišljeno imitira umjetničko savršenstvo grčke i rimske književnosti

MODERNI: na čelu Charles Perrault uz kojeg je i Fontenelle i Saint-Evremond, osporavaju tu

nužnost, iako ne niječu visoke kvalitete stare književnosti. Nova generacija težište stavlja na
razum, univerzalno dodijeljen svim ljudima i svim vremenima.

Rezultati tih sukoba bili su veći broj napisa od kojih su naviše odjeka imala četiri sveska
Perraultovih Paralela između Starih i Modernih (Parallèles des Anciens et des Modernes).
Stavovi Modernih nisu vodili napuštanju poetike klasicizma, nego su omogućavali legitimniji
razvoj nekih vrsta koje je poetika klasicizma zanemarivala i pogodovali razvoju romana.
Moderni su općenito bili manje «kabinetski» i akademski orijentirani, a više sudionici života u
društvu, posebno u salonu. Oni su nastavljači salonske i preciozne književnosti. I jedni i drugi su
uglavnom bili buržoaskog podrijetla, ali moderni su bili iz redova bogate buržoazije.

Charles Perrault – u povijesti književnosti zapamćen kao autor Bajki (Contes de fées), osam
bajki u prozi. U tadašnjim pariškim salonima javlja se moda bajki. Očito je riječ o potrebi za
novim motivima čudesnog i fantastičnog. Njegove bajke su simbioza salonskog duha i folklorne
tradicije, fantastike i racionalno-poučnog. Nebrojene generacije upravo su u Perraultovoj verziji
upoznale Crvenkapicu (Le Petit Chaperon rouge), Pepeljugu (Cendrillon) ili Trnoružicu (La
Belle au bois dormant).

Boileauva Poetika potpuno prešućuje basnu. Djelomično je tome razlog što ni Aristotel ne
raspravlja o basni kao o književnoj vrsti. Kada je La Fontaine 1668. objavio dio svojih basni, on
je kao basnopisac bio već veoma poznat. S njim se družio i Boileau, ali u njegovom
klasicističkom poretku nema mjesta za basnu i za La Fontainea.
Svojim basnama Jean de La Fontaine neodoljivo doziva neke od zavidnih vrlina francuskog
klasicizma: majstorsku jezgrovitost, lakoću stihovanja, pronicljivo prikazivanje prirode,
domišljato variranje pripovjedačkih postupaka, kako čitatelja ne bi zamorio jednoličnošću.
Inzistira na poučnosti basne, ali još više na potrebi da bude ugodan publici, vodi računa o ukusu
čestitih ljudi. Njegova originalnost očituje se u njegovoj koncepciji prirode – ispreplitanje
životinjskog i ljudskog. Poznaje i divi se srednjovjekovnim pučkim tradicijama, renesansnom
osjećaju prirode kakvo je našao u Marota i Rabelaisa, sve do svijeta barokne poezije i ideja
libertinizma. Prati prve rezultate mlade znanosti o zoologiji koja se njegovala među libertincima
njegove generacije, u izuzetno učenom salonu Madame de Sablière.
Basne čitatelju podastiru vještu kritiku «velikog stoljeća». Basne su neodoljiva kritika
apsolutizma uopće (La Fontaine pripada buržoaziji). U njihovoj menažeriji genijalno je ismijana
licemjerna hijerarhijska piramida dvora, na vrhu koje je kralj u liku lava. La Fontaine prikazuje
kako se licemjerje i kukavičluk kao korelati autoritarnosti neodoljivo reproduciraju na svim
nivoima piramide. Tako npr. u basni Magarac odjeven u lavlje krzno (L'Ane vêtu de la peau du
lion) magarac koji se slučajno dokopao lavljeg krzna uživa u tome da pred njime drhte svi ostali
magarci, kao i sve ostale nesretne životinje niskog roda. La Fontaine je u četiri navrata izdavao
svoje Basne (Fables), prirodavajući novim izdanjima nove basne. Današnja izdanja sadrže 236
basni podijeljenih u 12 knjiga.
Rousseau smatra da La Fontaineova posvemašnja nevjerica u ljudske vrline zamagljuje i otežava
djeci usvajanje etičkih kriterija i nije ga savjetovao pedagozima.
Éluard ga je smatrao moralno uskogrudnim. Klasična je rasprava o uskogrudnosti moralne pouke
basne o cvrčku i mravu koja se u većini izdanja Basni nalazi na samom početku knjige.
Osim basni pisao je i priče u stihu, lirsku poeziju – neke pjesme uvrštavaju mu se ponekad u
antologije barokne poezije, a napisao je čak i jedan roman jedinstven u tom žanru – Ljubavi
Psihe i Kupidona (Les Amours de Psyché et de Cupidon). Taj je roman kombinacije proze i
stihova (poput Astreje s početka stoljeća). La Fontaine je zacijelo najraznovrsniji i
najkompletniji pjesnik francuskog klasicizma.

Bossuet – najistaknutiji predstavnik crkvenog govorništva. U zrelim godinama postao je

najutjecajniji dvorski svećenik i propovjednik. U svojim spisima i propovijedima upinjao se da
razradi takvu teološku viziju povijesti i društva koja bi ilustrirala neprikosnovenost apsolutne
monarhije Luja XIV. Bio je strastveni zagovornik Starih u polemici s Modernima. Istovremeno
bio je protivnik književnosti i umjetnosti, tj. svakog stvaranja koje u prvi plan stavlja estetske
preokupacije, a posebno je bio oštar protivnik kazališta. Bossuetove Propovijedi (Sermons) i
Nadgrobni govori (Oraisons funèbres) u manjem broju su štampani za njegova života, a
potpunije izdanje te proze pojavilo se tek 1772. godine.

Značajniji pisac iz crkvenih krugova na kraju 17. st. bio je La Mothe-Fénelon. Divio se piscima
antike. Bio je svećenik osporavan potkraj života zbog hereze, tzv. kvijetizma. Kvijetizmom se
smatrao Fénelonov kršćanski moral. Napisao je didaktički roman Telemahove pustolovine (Les
Aventures de Télémaque) – u njemu pokušava ostvariti sintezu klasicističke kulture i kršćanskog
poimanja života. Telemah je namijenjen kraljevom unuku kojemu je Fénelon bio odgajatelj (a
kralj za to nije znao). U tom romanu nastupa protiv blještavila kraljevske veličine. Nakon
objavljivanje djela pao je u kraljevu nemilost.

Pisac čije djelo i ideje nagovještavaju krizu jedne epohe i novo doba je Jean de Labruyère. Poput
Boileaua je tipičan predstavnik srednjih slojeva pariške buržoazije. La Bruyère je u svojoj
ličnosti kumulirao sve pesimizme svoga vremena i podrijetla: malograđanina, grizičavog
intelektualca koji s osjećajem nepriznatosti živi na rubu društva bogatih, tradicionalnog kršćana
kojega skandalizira mondeni život društva. Učen je kabinetski čovjek i pristaša Starih. Napisao
je knjigu svog života Karakteri ili običaji ovog stoljeća (Les Caractères ou les Moeurs de ce
siècle). Labruyère puno duguje Pascalu i La Rochefoucauldu. Karakteri su organizirani u
šesnaest poglavlja i oko 1200 opaski koje možemo zvati i fragmentima. No dok je La
Rochefoucauld – osjećajući jasno osovinu svojih Maksima – u novijim izdanjima neprestano
sažimao svoju knjigu, La Bruyère je svoju neprestano proširivao. Deveto izdanje ima četiri puta
više teksta od prvog i doseže oko 500 stranica. Fragmenti imaju naizmjenično obilježja maksime,
karaktera ili portreta, anegdote, male rasprave – o dvoru, gradu, književnosti, moćnicima, novcu,
modi, ženama itd. Fragmenti su tematski djelomično grupirani po poglavljima, ali knjizi
nedostaje prave koherentnosti. Ona pokušava biti psihološka i moralna galerija ljudskih
karaktera.
_________________