Soles occidere et redire possunt:

nobis cum semel occidit brevis lux

nox est perpetua una dormienda.
C. Valerius Catullus

I.
5. VELJAČE

Kad su mi upali u stan i otkrili da ne žderem, zaprepastili su se. Pa ipak,

posjedaše oko mene i dalje sumnjajući. - Javljeno nam je da se ovdje prekomjerno
rasipa. - Gdje? - upitah, stežući sirovi prepeličji batačić kojeg sam izvadio iz
marinade baš kad nahrupiše u kuhinju. - Kod vas, pobogu? - odgovori "šef". - Mislite,
ja...? - Da, vi, upravo vi! Zar bismo inače dolazili po ovoj zimi? Tada lukavo pogleda
u podčinjene, a oni istodobno blago klimnuše glavama, odobravajući. Osjetih kako
mi se niz dlan slijeva ptičja sukrvica pomiješana s octom, te krenuh prema kuhinji
kako bih odložio batačić. - Kamo ćete? - zaustavi me "šef". - Samo vratiti batačić u
marinadu... - Kakav batačić? Ne znajući što bih odgovorio, podignuh sitnu nožicu,
kao da je pupoljak. "Šefa" je to valjda počelo zanimati, te ustade i poče mi njuškati
ruku. - Prepelica? - Da, ali smrznuta. Prišao je još bliže, tako da mi nosom dodirnu
prste, a ja se prepadoh da će me ugristi. Ali batačić ga je očito oraspoložio i on
iznenada postade drukčiji, rekao bih čak srdačan. - Kad su praznici, često idemo u
lov. Znam i ja ponešto o prepelicama. - Doista? Ali "šef" me više nije slušao, već
upade u kuhinju. Gurnu prst u posudu s prepeličetinom i blago ga obliznu. -
Španjolska marinada - poče recitirati. - Malo celera, mrkvice, octa, crnog vina,
timijana... - Ne, moja! Kao da je izgubio volju za sve, on mi istrgne batačić I baci ga
u posudu, naređujući mi da se odmah vratim u sobu. Kad napokon sjedosmo,
nastade podulja šutnja. A onda on progovori. - Mi nemamo nikakvih dokaza, ali i ovo
što sam vidio opravdava svaku sumnju. Vi ste, čini se, moj gospodine, nepopravljiv
sladostrasnik! Hedonist! - Ja nikome nisam učinio nikakvo zlo. - Šutite - prekide me
naglo, kao da hoće reći "tako se svi brane". Zatim se prodorno zagleda u me. Nje-
gove velike zjenice, crne poput kavijara, nijednom ne trepnuše, kao da na mom licu
čitaju plan neke vražje sabotaže, koja bi, da je nisu otkrili, već sutra srušila državu.
Onda iznenada zatvori oči i opet progovori.- Vi poznajete zakon? - Ne baš osobito... -
Jeste li svjesni prekršaja? Kad je izgovorio "prekršaja", ja se prepadoh. Morao sam se
braniti i zato rekoh jedva čujno: - Zakon ne zabranjuje prepelice. On se na to
osmjehnu. - Dakle, ipak poznajete zakon - reče podrugljivo, tako da se i ostali
nasmijaše. Pa se opet uozbilji. - Samac? -Da! Načas zastade. Već u sljedećem trenu
lice mu poprimi onaj opaki izraz. - I nije vam čudno što sami za sebe pripremate
tako zapetljano jelo kao što su prepelice u španjolskoj... no, dobro, marinadi, bilo
kakvoj!? - Ne, time kratim vrijeme. - Oho, još bolje! - uzvikne on. - Dok drugi gladuju
na svima južnim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepeličetinom. - Pa,
rekli ste da ih i sami lovite! - To s vašim slučajem nema nikakve veze. Kao prvo, ja
ih lovim samo dok traje zakonom odobrena sezona. Drugo, priprema ih moja žena.
Treće, to činim samo dva-tri puta godišnje i pritom ne izmišljam nikakve marinade.
Opet ušutjeh, pogoršavajući vlastiti položaj. - No, onda: što imate na sve ovo
kazati? – požurivao je on slavodobitno. Tada mi pade na um spasonosni odgovor. -
Ne jedem ni ja svaki dan prepelice. Zatečen, "šef" se na trenutak primiri. - Svakako,
tko bi i pomislio tako nešto. Uostalom, za to vas nitko ni ne optužuje. Rekoh da ste
sumnjivi. - Zbog čega, dovraga... - provali napokon iz mene. Upadate mi u stan,
njuškate po kuhinji... što još hoćete? Želite da izvrnem utrobu, da vidite što se tu
skriva... što sam jučer jeo? - Da, baš to! - Kako? - Što ste jučer jeli? Oborio me kao
prepelicu. Ušutjeh, posve onemoćao. - No - nastavi mirno "šef". - Čekajte, jučer... ah
da, šniclu, goveđu. - Biftek, dakle...! - Nije bio biftek, obični goveđi šnicl. - Onda rostbif...!
-Ne! Ne! Šnicl, odrezak, znate što je šnicl, obični goveđi šnicl. Mislim da je komadić ostao u
tavi. "Šef" tada pucnu prstima, te jedan od podčinjenih ustade i ode u kuhinju. Za nekoliko
trenutaka vrati se s tavom i stavi je na stolić, pred "šefa". . - Uzmi dokazni uzorak... Ne, čekaj.
Zatim se obrati meni. - Imate li komadić kruha? Ustadoh i donesoh mu. - Vi se, naravno, ne
ljutite. Ummm, ukusno, premda je od jučer. Ne, niste lagali, nije biftek. To je obični šnicl, da,
goveđi... ali čekajte, tu ima senfa, papra mljackao je ispitujući. Posljednji komadić tada pruži
momku koji je još stajao uza nj, te obriše usta maramicom. Pa opet mljacnu.- Niste lagali, ali
ćemo ipak laboratorijski ispitati. Zatim se zavali u stolac. - Imate li vina? - Imam. - Crnog? -Da. -
Može malo? Kad stavih pred njega bocu i čašu, on ulije bez oklijevanja. - Vi nećete? - Ne, hvala.
I tako je naizmjence pio i točio, sve dok nije iskapio bocu. Pa se opet zavali i stade mrmljati kao
da preživa, polako sklapajući jedno oko. Drugo je i dalje buljilo u mene, sneno i malčice
zamagljeno. - Moj gospodine, vi možda niste ni svjesni kakvu štetu nanosite svojoj okolini,
mislim svojom rasipnošću i proždrljivošću. Jučer biftek, malena je, naime, razlika između
goveđe šnicle i bifteka. Danas prepelice. A sutra, što će biti sutra? Kako bi društvo preživjelo da
svi rade poput vas? I tu zadrijema. Njegovi pomoćnici i ja gledali smo se, ne znajući što učiniti.
Napokon posegnuh za cigaretama. To ga odmah probudi. - Hej, stoj! Ah, ništa, ništa...! Nego, što
će biti sutra? - Kako ja to mogu znati? - Gospodin je pesimist?- Ne, nego mislim da to nitko ne
zna. - A znate li što ćete sutra kuhati? - Ne, ne znam ni to. - Dakle, živite bez plana. Tek onako,
od danas do sutra? Nisam više znao što bih mu odgovorio. Sad me je gledao s oba oka, ali
svejednako zavaljen i neprekidno ponavljao kao da pjeva: - Hedonist, pesimist... Uto zazvoni na
vratima. "Šef" se osovi na noge i rasporedi pomoćnike po sobi. - Otvorite - reče tiho, sav napet.
Tina, sva nakinđurena, provali u stan, a onda zastade na sobnim vratima zbunjena i preplašena.
To je na trenutak učini osobito privlačnom. Nisam više mislio ni na "šefa" ni na prepelice, ni na
što. Ali prekide me njegov glas koji je pozove da uđe. Kad se pojavih i ja, on me zaustavi. - Neka
gospođica uđe, mi ionako idemo. Podčinjeni iziđoše, a on se zaustavi u hodniku. - Vaša
zaručnica? - Ne, prijateljica. - Imate li ih mnogo? - Ne baš. - Ne lažite! - Ma ne lažem. - Kažite
smjesta, koliko? Ja vas mogu zatvoriti i zbog sumnje. - Ne znam, vjerujte mi, ne znam. Nabivši
šešir na oči, gotovo mi se unese u lice. - Je li vam sada malo jasnije? Nisu u pitanju samo biftek,
prepelice, pesimizam. Tu su i, kako rekoste, prijateljice. Kud bi sve išlo kad bi tako svi. A žena
je u nas čak manje nego muškaraca. Razumijete li? Vi otimate poštenim građanima posljednju
priliku da sklope brak s neoskvrnjenom osobom. A koliko bi tek goveda trebalo ubiti kada bi svi
jeli biftek, koliko prepelica, dovraga... shvaćate li? - Ne - odgovorih umorno. Tada me on bijesno
zgrabi za pulover kao da će me udariti glavom. A onda me odgurnu što je jače mogao. - Povrh
svega, vi ste i anarhist! Pazite se! I zalupi vratima... Vratih se u sobu i pogledah Tinu koja se već
ugodno razbaškarila u naslonjaču. - Jesu li gotove? - upita, i meni se učini da sam sve sanjao. -
Samo da ih stavim u peć. Ona ustade i privije se uza me. - Da ti pomognem? - šaptala je napućenih usana.
Nisam stigao odgovoriti. Ljubili smo se već u sljedećem trenu. Slina joj bijaše ugodno gorkasta, baš kao
španjolska marinada.
 7. VELJAČE

Jučer sam cijelog dana mislio o neobičnom posjetu. Pa ipak, predvečer, kako se više nisu javljali,
gotovo sasvim zaboravih na "šefa" i njegove pomoćnike. Noć sam uglavnom proveo dobro, razmišljajući
što ću danas kuhati. "Sef" mi je čak u tome pomogao. Ustao sam rano i u mog mesara kupio prekrasan
crveni rostbif, odmah ga ispekao i stavio hladiti. Sada sjedim u sobi i čekam da sve bude gotovo. Kad
bolje promislim, ni sam ne znam odakle moja ljubav prema kuhanju. Možda i u meni čuči neki mali
Edip koji se, u nedostatku izbora i obitelji, okrenuo pripremanju jela. Maloprije sam otišao u kuhinju i još
jednom sve provjerio. Meso je izvrsno uspjelo. Izvana tamnosmeđe, u prorezu prema sredini odreska
postupno poprima ružičastu boju, kao gubica promrzlog svinjčeta. Dok to gledam, zadovoljan sam - znam
da je sve u redu. Vani je počelo sniježiti. Obzor se polako smračuje. Kada čovjek bolje razmisli, nema se
više kamo otići. Dok su tiskali nove knjige, mogao sam se zabaviti čitanjem, ali sada mi se i to čini posve
besmislenim. Objavljuju knjige već zastarjelih klasika, koje sam teško čitao i kad sam bio učenik. Novine
koje mi svako jutro ostavljaju na uredskom stolu nisu ništa manje nezanimljive... I dalje sniježi. Uskoro
će pet sati. Obukao sam kaput i izlazim. Otkrio sam da mi je nestalo crvenog papra. Njime obično
premazujem rostbif. To mu i daje onaj pomalo opori okus. Prodavaonica je u mojoj kući. Kad sam kupio
što mi je bilo potrebno, prodavačica me nekako čudno pogledala. - Moram vas zapisati. - Zbog čega? -
upitah uznemireno. - Zbog crvenog papra. - Ne razumijem... - Od danas moramo zapisivati sve koji
kupuju strane mirodije. - Ali papar nije strana mirodija. - Uvozimo ga. - Uvoze ga svi. Ona samo
odmahnu glavom i gurnu mi pod nos knjigu nalik na telefonski imenik. Na koricama, na bijeloj
naljepnici, isticala su se slova:

INDEKS MINISTARSTVA ZA
JAVNI RED I MORAL
Pod brojem 864. pisalo je: "PAPAR, crveni. Mirodija podliježe javnoj
registraciji upotrebe." Potom spremi knjigu. - Jeste li već nekoga zapisali? - U
našem kvartu samo vi kupujete crveni papar. - Koliko sam shvatio, ne
zapisujete samo zbog papra! ? - A, mislite na to. Da, bilo je nekoliko prekršaja. Spomenula
je "prekršaj", baš kao i "šef". Opet me oblije hladni znoj, kao da sam na optuženičkoj klupi I
čekam odluku porote za koju znam da će glasiti: "Kriv je. - Znate - progovorih zamuckujući -
meni zapravo crveni papar i nije potreban. Radije ću uzeti crni. - Ali već ste platili. Crveni je
dvostruko skuplji. - U zet ću dva crna. Ona načas zastade i još me jednom dobro promotri. - To
je nemoguće. - Zašto? - Već sam vas zapisala - odgovori, pružajući mi popis na začelju kojeg je
bilo upisano moje ime. Više ništa nisam mogao popraviti. Strpah vrećicu u džep i iziđoh iz
prodavaonice. Ulična svjetla ljeskala su se poput ribljih očiju, na sjajnom asfaltu okupanom
rastopljenim snijegom. Gliste, ode bij ale od progutane zemlje, tromo su plazile po blatu, nalik
na teleće kobasice. Posve promrzao, ušao sam u kuću i potrčao uza stubište, kao da me progone.
U kuhinji je vladao uobičajeni red. U samom kutu prostorije, na stOliću, isticao se pladanj s već
ohlađenim rostbifom. Pogled na moje utOčište odmah me smirio.
Oprao sam ruke i počeo tucati zrnca u mjedenoj stupi. Kad sam to dovršio, sasvim sam zaboravio
na strah. Papar sam posuo po velikom tanjuru i u njega uvaljao meso. Zatim sam rostbif položio
na dasku, počeo rezati tanke odreske i slagati ih na pripremljeni oval. Bio sam posve miran.
Odresci su nalikovali laticama tulipana... Kad jednom sve pripremim, u hrani više ne uživam kao
u kuhanju. Volim jesti uglavnom u društvu. Ovako samome, to mi je pomalo dosadno. Ipak,
rostbif je odličan. Zbog njega se isplati da vas netko čak i zapiše. Dok jedem, naviru mi pred oči
slike goveda na nekom dalekom pašnjaku u podnožju velike planine, vrhovi koje se cakle zbog
snježnih kapa. Životinja je snažna i dostojanstvena. Na crnoj koži ističu se bijelo-smeđi otoci.
Imam jednu takvu kožu pred krevetom. Miriše na planinu, barem meni. Kada dođe čas, odvode
životinju i zatim od nje pripremaju meso. Mučan postupak me ne zanima. Ali onome poslije
valja obratiti pozornost... Eto, naprimjer, rostbif! Na gornjem je dijelu životinjskog tijela i pripa-
da fileima. Iz goveđeg filea ne izrezuje se samo normalne filee ili bifteke (koje je spominjao
"šef"), nego i dvostruko deblje chateaubriande, manje turnedole i medaijone, te posve maleni file
minjon. Dio što ga sada jedem izrezuje se iz plosnata rostbifa. Kad ga pripremite, kriške ne smiju
biti šire od jednog centimetra. Tako vam je to s rostbifom. Jedem, a snijeg i dalje pada. Čini mi
se da sam i sam na nekom alpskom pašnjaku.

8. VELJAČE

Nisam ni sanjao da će se sve odigrati tako brzo. Kada sam krenuo u ured, zamijetio sam pred
vratima vozilo Ministarstva. "Šefa" nije bilo, ali mi je jedan od pomoćnika, kojeg sam odmah
prepoznao, prilično grubo naredio da uđem. Kad sam rekao da moram na posao, odvratio mi je
da o tome ne trebam brinuti. "Šef" je onomad neprestano nešto govorio, ali ovaj je šutio. A tako i
šofer, i još jedan, meni sasvim nepoznat. Automobil je stao. Onaj kojeg sam upoznao u stanu
istrča napolje i otvori mi vrata kao da sam ja neki ministar za javni moral. No, odmah zatim
uhvati me pod ruku i počne gurati prema širokom ulazu. Nekako sam izdržao uspinjanje uza
skliske stube, a kad uđosmo, ostavi me da čekam. Onda se opet pojavio i poveo me do velike
prostorije u kojoj me očekivao "šef". - Sjedite - reče ne podignuvši pogled. - Dobar dan.
I dalje je šutio. Svjetlo što je dopiralo kroz prozor padalo je na njegov stol. Pred njim je bio
tanjurić i na njemu velik sendvič što je visio preko rubova poput palačinke. "Šef" podigne
pogled. Dohvati papirić nalik na neku potvrdu i objesi ga između palca i kažiprsta kao mrtvu
pticu. - Znate li što je ovo? -Ne! - Ovo potvrđuje da ste jučer kupili paketić koji podliježe
odredbi o javnoj registraciji upotrebe određenih prehrambenih proizvoda. Ja samo kimnuh
glavom. - Koji ste proizvod kupili? - Papar. On stade mahati listićem. - Papar, crni, obični?
Nužan svakome kućanstvu? - Ne, crveni. "Šef" tada spusti potvrdu na stol i dohvati sendvič.
Jeo je, otkidajući komadić po komadić, nižući riječi u ritmu žvakanja. - Zašto vam je bio
potreban papar, crveni, naveden u registru Ministarstva? Nisam znao kako mu objasniti. Ipak,
odlučio sam govoriti istinu, samo istinu. - Vidite, one večeri kada ste bili kod mene... sjećate
se, kad sam imao prepelice... - Skratite! Sjećam se. - Eto vidite, vi ste me pitali što sam jučer jeo,
a ja sam jeo goveđi šnicl. U poeetku ste tvrdili da je to biftek, a onda rostbif, sve dok ga niste
kušali. Tako ste saznali da nisam lagao i da je to bio obieni goveđi šnicl... Zastadoh na tren. "Šef"
je već dovršio sendvić. Počne me opet požurivati. - Sutradan sam otišao u mesnicu i kupio
rostbif. - Otkud sad to? - Pa, vi ste me podsjetili. - Dakle, unatoč mom upozorenju. - Vi me niste
ni na što upozorili. Tvrdili ste da sam prije nekoliko dana jeo rostbif i to me potaknulo da ga
kupim. - I što je dalje bilo? - Vidite, kad ja priprernam rostbif, prvo ga ispečem, ostavim da se
ohladi, a onda ga uvaljam u tucani crveni papar. Kako ga nisam imao kod kuće, sišao sam ga
kupiti u prodavaonicu. To ga je, čini se, uzbudilo. Ustade i počne kružiti prostorijom. Zatim se
prignuo preda me kao da sam poremećen. - Otkud vam takve sulude ideje? - Kakve? - Mislim,
kuhanje i sve ono drugo... - Ne znam. Naprosto uživam u tome. Prikraćujem tako vrijeme i
samoću. Opet se odmakne. Sad me gledao iz drugoga kuta prostorije, mračnog i pomalo
zastrašujućeg, kao da se uvukao u životinjsku kožu. - Jeste li ikada pomišljali na to da energiju
koju rasipate na te gluposti korisnije upotrijebite? Ja ću vas preporučiti nekoj dobrotvornoj
ustanovi. Tamo ćete moći prikratiti i vrijeme i samoću na sveopće zadovoljstvo. Nekoliko
trenutaka protekne u potpunom muku. - Što ste po profesiji? - Činovnik. - Kakav? - Kažu, dobar.
- Nisam mislio na to. Gdje radite? - U knjigovodstvu tvornice papira "Naša celuloza" . Po izrazu
lica, reklo bi se da se nešto premišlja, a onda nastavi. - Zašto ne proizvodite papirnate ukrase za
praznike? - Ali ja sam činovnik. - Činovnik da, ali pomalo i umjetnik. Tako dobro
kuhate. Izrezivali biste ukrase koje bi drugi vješali po gradu. No, nisu samo ukrasi u pitanju.
Postoji mnogo korisnih poslića koji ubijaju i vrijeme i samoću. Ne znam kakav je odgovor
očekivao, ali kad promrmljah kako bih radije kuhao, on samo odmahnu rukom. A onda se opet
primiri. - Hoćete li da vam nađem mjesto dragovoljnog kuhara u nekom dobrotvornom
starackom domu ili sirotištu, ili... tako nešto? - Kada bih i prihvatio, zapisivali biste me svaki
dan. Čini mi se da sada vi mene ne razumijete. Ja želim kuhati za sebe. Na to je pobjesnio.
- Ne razumijem, ja ne razumijem. A gospodin bi hranio starce i djecu rostbifom i crvenim pap
rom...? Vi ste ludi ili vrlo, vrlo opasni... - To nisam rekao. - Još i gore. Gospodin, dakle, želi
kuhati samo za sebe, da nitko od toga nema koristi. - Ali to zakon ne zabranjuje. To nije
nikakav zločin. "Šef" se na to primirio. Opet je sjeo za pisaći stol I gledao me
vrlo ozbiljno - ipak, na granici prijetnje. - Zakon ne zabranjuje, ali zločin jest.
Postoje zločini koje se ne navodi u zakoniku, ali su ipak zločini. Vi ne možete
uživati dok drugi stradaju. - Mislim da se u nas može živjeti prilično dobro. -
Ne pretvarajte se! Kako se u nas živi, znam bolje od vas. - Ali što sam
zgriješio? Jesam li nešto učinio? - Ništa. U tome i jest stvar. Ne znate što će
biti sutra, i to sve po zakonu. Osim toga, odbijate dragovoljnu službu koja bi i
vama koristila. Riječju, ponašate se kako hoćete, a to vam je, moj dragoviću,
zločin. Za to ni ne treba nikakav zakon. Nakon nekoliko trenutaka šutnje,
upitao me je imam li što dodati. Kad, nisam ništa odgovorio, pritisnu zvonce i
uskoro se pojavi onaj šudjivi i izvede me iz prostorije. Dok sam izlazio, "šef"
mi doviknu: - Dobar apetit - a ja nikako nisam mogao shvatiti na što misli.
Pred zgradom su me očekivala kola. Odvezoše me na posao. U uredu sa
mnom nitko nije progovorio ni riječi. Čak ni Tina, koja je odbila poziv na kavu,
prezrivo odmahnuvši glavom. Ručao sam u menzi, ne misleći ni o čemu.
Poslije podne sam se osjećao kao da su me pretukli. Mučnina i ravnodušnost
potresali su me naizmjence, tako da me predvečer uhvatio očaj. Skuhao sam
jaja i napunio ih slanim ribicama. Radi boljeg sna, dodao sam i malo majčine
dušice.

10. VELJAČE

Da stvari nisu samo dobre ili loše, već uvijek pomalo dobre i pomalo loše,
uvjerio sam se već danas na poslu. Čim sam stigao u ured, pozvao me
direktor i naredio mi da odem na odmor. Dok ne sredim svoje probleme,
kako je rekao, a obojica smo dobro znali o čemu je riječ.
Ja sam, dakle, pod nekom vrstom istrage. Ali da vam pravo kažem, za to ne
hajem. Briga me koliko i za ručak u menzi. Valjda sam zbog toga s posla
otišao izravno u restoran i odmah počeo trošiti plaću. Što da vam pričam!
Pašteta od zečevine u kiselom želeu, srnetina sa šampinjonima,
prvorazredno bijelo vino i, povrh svega, krema od šumskih jagoda, što miriše
na djetinjstvo. Rekoh bijelo vino, ne, bila su dva burgund,ca i ja, činovnik na
odmoru, lutam stoljetnim lovištima, a zečevi iskaču iza svakoga grma, dok
sunce zubato, ali zato ne manje zavodljivo, ledi tragove jelenjih papaka.
Sada se odmaram na postelji, a pošto pomalo hrčem, čini mi se da neki divlji
mužjak riče u šipražju. Trebalo bi, možda, kupiti paroške ratničkog srndaća i
objesiti ih u kuhinju, nisko nad stolom, tako da ih gledam dok jedem ili
pripravljam hranu. Tada bi i sve slike što izviru pred oči imale neki potpuniji,
stvarnosniji smisao. Vino me zamata umaglicu zaboravljenih prešnica, a
bradonja koji okreće potisni vijak veseli se zlatnoj tekućini i stalno uzvikuje
"Klok, klok!" Zaspao sam uz veliku bačvu u vinogradu opkoljenu gustom
šumom, dok krda divljači dolaze i odlaze, kao da su luda. Pa ipak, još u
polusnu, pada mi na um kako sam konobara pitao treba li moje ime za
Indeks prehrambenih proizvoda. - Za što, molim? - Pa, uz paštetu sam jeo
kiselih drenjina, a uza srnu slatko od borovnice. To podliježe registraciji.
Odgovorio je da nikada nije čuo nešto slično. Ja sam ga tada nagradio čašom
burgundca koju nije želio popiti, ali je zato uzeo dvostruku napojnicu,
ispruživši dlan
sličan suhom jeziku. San me poziva, a bradonja i,dalje pjeva "Klok, klok! Klok,
klok!" Kako sam samo mogao izjaviti da mi je dosadno dok jedem sam.

11. VELJAČE

Cijeli dan proveo sam u kući. Ne mogu svakog dana u restoran, a

prodavaonice se pomalo plašim. Zato sam navalio na frižider i razmišljanje.
Skuhao sam pužiće od tjestenine i prelio ih mesnim umakom s malčice papri-
ke, lovora, vinskog octa i nekima mojim izmišljotinama. Zatim sam sve to
stavio u pećnicu, prekrivši prije jelo bešamelom u kojem ima maslaca,
brašna, mlijeka, parmezana i... opet jedna mala tajna koju vam moram
otkriti. Kada se površina keramički zacrveni, pospite sve curryjem i sjeckanim
maslinama. Jede se vruće, a ukusno je i hladno, što sam otkrio kad sam
jednom bio bolestan. No, danas mi jelo nije prijalo ni vruće ni hladno - sve je
pokvario "šef" . On misli da sam poremećen i opasan, a ja jednako mislim o
njemu. Optužio me da sam društveno nekoristan, neka vrsta parazita, a ja
bih prije rekao da je nametnik on, jer ne vodi računa ni o osnovnima ljudskim
zakonima. Kad bi barem bio poput onih meksičkih kukuruznih gljivica od kojih
Indijanci prave izvrsnu crnu juhu. Ali ovako, on tvrdi jedno, a ja drugo. Samo
što on napada, a ja se branim. Pa ipak, u mene je sve u redu, barem zasad,
uz pužiće, pa bili oni i hladni. To mi ne može oduzeti nijedna odredba ili
istraga.

13. VELJAČE
Trećeg dana odmora shvatio sam što je trebalo značiti ono - Dobar apetit -
umjesto pozdrava. Nakon duga oklijevanja, ipak sam odlučio otići u
prodavaonicu. Kad sam zatražio guščja jetra, odgovorili su mi da to ne mogu
dobiti. A jetra su bila tu, preda mnom, u velikom frižideru ispod pulta.
Umjesto odgovora, prodavač mi je tutnuo listu napisanu pisaćim strojem, nad
kojom se isticao žig Ministarstva, nalik na školjku. - Ja nisam kriv - reče
sažalijevajući me. - Pogledajte
radije u svoj poštanski sandučić. U kratkom uvodu što je prethodio popisu,
pisalo je: "Imenovanom građaninu (tj. meni!) pod istragom Ministarstva za
Javni Red i Moral, odobrava se kupovanje isključivo onih namirnica koje su
navedene u priloženom popisu. Kopije su dostavljene svim prodavaonicama
na području grada, dok će imenovanom original biti uručen u što kraćem i
odredbama Ministarstva predviđenom roku." Potpis je bio vrlo nečitak, što
uostalom nije bilo ni važno. Slijedio je popis.

NAMIRNICE ZA DORUČAK:
Mlijeko
Margarin
Džem od miješana voća
Doručak konzervirani br. 6
Jaja

NAMIRNICE ZA RUČAK:

Mljeveno meso
Piletina
Povrće (krumpir, grah, rajčice, paprika, kelj, peršin, celer, leća, mahune, luk i
poriluk)
Salate razne

NAMIRNICE ZA VEČERU:

Isto kao za doručak

NAMIRNICE ZA OPĆU UPOTREBU:

Kruh ili dvopek, brašno, šećer, sol, papar crni, riža,

ulje, ocat
Alkoholna pića i koncentrate voćnih napitaka imenovani može kupovati u
neograničenim količinama.
Kupac ili prodavač koji se ogluše o navedeni popis, podliježu odredbama
Ministarstva pod br. 248, 415, 428." Slijedio je još pečat i jednako nečitljiv i
nerazumljiv potpis. Dok sam još premetao popis u rukama, prodavač se
ušulja iza pulta. Ubrzo se vratio noseći nekakav drugi list, veći, poput
plakata. - Priložili su i to - reče, pružajući mi ga. Zaprepastih se toliko da
umalo tresnuh na pod. Na plakatu je bila otisnuta moja slika, valjda iz osobne
iskaznice, ispod koje su napisali da mi je dopušteno ograničeno kupovanje
namirnica. Protrnuo sam. On mi tada priđe i šapnu mi gotovo sudionički. -
Ovo smo dobili tek danas. Kupite što hoćete. Dat ću vam I jetrica, a sliku ću
priložiti u dokumentaciju tek kad odete kući. Ali nisam više imao volje ni za
čim. Otišao sam iz prodavaonice zastrašen, užasnut. Sada opet sjedim u sobi
i žao mi je što ga nisam poslušao. Sliku su sigurno priložili; susjedi u nju bulje
i vesele se. Ali nije mi žao.
Trebao sam ga poslušati i kupiti što sam mogao. Sto može jedna odredba?
Neka polijepe tisuće mojih slika posvuda po gradu. Barem ću postati slavan.
Da sam kupio, sada bih kuhao jetrenjaču. Sto oni znaju kako je privlačan
miris jetre kad je zalijete konjakom i onda se domišljate kako bi sve što bolje
ispalo. Nikada nije jednako. Kad čovjek ima mašte, onda iz lonca mirišu sve
trave ovoga svijeta, a senf oplemenjen mljevenim grožđicama doimije se kao
najbolja muštarda. Zivot je nekako raznobojniji. Pa se tako prepustih
maštanju, ne hajući ni za kakve istrage ili odredbe. Ustao sam i otišao u
kuhinju. Ali nisam kusnuo ni zalogaja. Vratih se u sobu i odjednom me obuze
turobnost. S kartonske kutije za mlijeko cerila mi se kravica u podnožju
planinskog krajolika, sasvim nalik mom goveđem priviđenju, ali opet nekako
drukčija i mnogo, mnogo stvarnija. Sve me to podsjetilo na moju sliku na
gastronomskoj potjernici i popise potrepština koje obično daju
dizenteričarima. A pri kraju je bio tek prvi dan moje prinudne dijete.

15. VELJAČE

Jučer sam cijeli dan razmišljao kako bih doskočio popisu namirnica. Onaj tko
smatra da je kuharsko umijeće zanimljivo i pustolovno, takav bi popis
smatrao izazovom. Tako sam i ja postupio. Sastavio sam nekoliko recepata
koji sadržavaju isključivo namirnice navedene u onom sramotnom popisu.
Neću ih ovdje navoditi. Jer što bi, uostalom, značio taj mali popis kad se
odnosi samo na mene - nitko se vjerojatno ne bi ni pokušao njime služiti.
Uostalom, meni je zabranjeno kupovanje hrane, a ne vama. No, i povrh toga
smatram da su kuharski priručnici nepotrebni. Okus jela i sve što doživljujem
pri pripremanju toliko je raznoliko da ga ne može zamijeniti nikakva mudra
kuharica. Jer tko je pisao takve knjige? Pisali su ih ljudi koji i privatno vole
uživati i živjeti. A budući da većina, a osobito individual koju nazivam
"šefom", hranu smatra nužnim zlom, od takvih zbirčica ima vrlo malo, ili
nimalo, koristi. Tko vas, dovraga, može naučiti ljubavnom umijeću bolje od
strastvene bludnice? Ako joj se posvetite, ako se prepustite milovanjima,
imat ćete što doživjeti. To se ne zaboravlja. A ako ne, uzalud ste bacili novac.
Tako radi "šef". Misli da je dovoljno opaliti iz puške, i "dum" , prepelica pada
već pripravljena. Šteta prepelice, šteta puške, šteta municije, jedino nije
šteta čovjeka. Dok ima takvih ljudi na svijetu, mogu razumjeti čak i kanibale.
Ipak, moram vam otkriti što sam sinoć kuhao. Recept bih mogao nazvati
"Red i Moral", a da nimalo ne izgubi na? privlačnosti. Dapače, naziv mu daje
još uzvišenije značenje. Red se odnosi na redoslijed i sustav spajanja
sastojaka, a Moral je sve ono uzvišeno i čovječno što iz takvih postupaka
slijedi. Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući
predano, potvrđuješ samoga sebe. Dakle, u lonac sam naizmjence poslagao
red krumpira, red rajčica, red na trake sječene piletine, pa onda red luka.
Posebno sam pripremio umak od leće, češnjaka i peršina te mu dodao malo
crnog vina i šećera, samo
jednu malu žlicu. Time sam prelio sastojke naslagane u seljačkoj keramici. Pa
sam malo posolio, malo popaprio i stavio u vrelu pećnicu. Dolijevao sam
vodu i jelo se kuhalo i peklo u isto vrijeme, dok se na vrhu nije zapekla
tamnocrvena korica, boje jesenje šume. Kad je počela pucketati poput
zapaljena lišća, izvadio sam čudo na stol.Kuhinja je zamirisala optimizmom.
Jelo mi je pomoglo da se osjetim nesvladivim. Jeo sam sam, u potpunome
miru, kako to i priliči čovjeku na odmoru, pa bio on i prisilan. Zašto da sjedim
za stolom s ljudima koji preziru moje umijeće; zašto da sjedim za stolom s
ljudima bolesna mozga ili pak sa častohlepnicima koji toliko žude za vlašću
da se čak ne usuđuj u pošteno latiti jela; zašto bih se uopće družio s onima
koji pohlepom uništavaju te posvećene trenutke samoće i sanjanja? Jelo me
blagoslovilo i ispunilo mi dušu blaženstvom. U tom trenu bio sam spreman
oprostiti čak i "šefu". Danas više nema razloga za opraštanje - uručen mi je
popis namirnica, a ona guja je priložila i sliku. Valjda da je objesim u kuhinju.
Neka, radije gledam sebe nego njega. Na mom otisku piše samo da imam
pravo na ograničeno kupovanje namirnica. U neko drugo doba, ispod njegove
bi sigurno stajala svota raspisane ucjene i ono neizbježno TRAŽI SE ŽIV ILI
MRTAV. Sliku sam stavio na primjetno mjesto, jer me počela zabavljati, a
popis sam brižno spremio, da mi se nađe pri ruci - zlu ne trebalo! Danas me
očekuje salata od graha i majušni valjušci od mljevena mesa u koje sam
dodao neznatan dio onog odvratnog doručka br. 6, pazeći da ga ne bude
previše, kako ne bi sve pokvario svojim vlastoljubivim, ministarstvenim
vonjem.

19. VELJAČE

Do ovog poslijepodneva bijah posve miran, tako da nisam imao ni želje niti
potrebe za ispovijedanjem. Ali tek što sam zaboravio na prisilno izgnanstvo,
eto ti "šefa" i pomoćnika. Uđoše kako i dolikuje gospodi njihove klase, s
mojim kljucem u ruci. Ja sam dremuckao u naslonjaču, a kad sam otvorio oči,
oni su stajali oko mene. Samo je jedan vršijao po kuhinji.
- Vi se naravno ne ljutite - reče opako "šef" . – Ovo je samo rutinski posjet. -
Naravno - promrmljah još bunovan. Tada oni zauzeše mjesta kao da sam
rekao: "Izvolite". Jedan od pomoćnika opazi prehrambenu potjernicu nad
komodom i počne se glupo smijuljiti. Ma koliko mu se to činilo smiješnim,
"šef" nije reagirao. Potom ipak reče: - Možda će biti nešto od vas.
- Sa mnom već nešto jest, a to znate vrlo dobro. - No, ne ljutite se. - To mi i
tako ne bi pomoglo. On proguta moju upadicu. - Ja sam vas zapravo došao
upozoriti na vaša prava. - Mislio sam da ih nisam ni izgubio. - Pa i jest tako
nekako... Vidite, moji pretpostavljeni naredili su mi da vam objasnim kakve
vrste žalbi imate pravo podnositi, kako u pogledu istrage, tako i što se tiče
same odredbe. - Dostavljen mi je popis i ja se u njemu snalazim kako znam i
umijem. I mogu vam u povjerenju kazati da se osjećam prilično dobro. Tu se
naeas zamisli, onako kako samo on umije, i zatim sporo nastavi. - To ne mora
trajati dovijeka. Vidite, uzimajući u obzir zamršenost vašeg slučaja, mi
imamo ovlaštenja da cak i pooštrimo mjere koje smo poduzeli. - Jedna od tih
mjera je, vjerojatno, i duplikat kljuea mog stana. - Ah, ne. Kljue smo napravili
kako vas ne bismo neprestano uznemiravali zvonjavom. Da se danas niste
probudili, uzeli bismo uzorak hrane i došli drugi puta. Kada biste bili budni...
Ne, ne radi se o tome. Vidite, obojica smo sitni ljudi, ali ipak imamo neka
prava u pogledu vlastite osobnosti. Zato postoji nekoliko mjera koje društvo
poduzima kako bi nas zaštitilo. Jasno, vaš slučaj je sasvim drukčiji od moga i
zbog toga mi je naređeno da vas upoznam sa cijelom procedurom. Kao prvo,
slažete li se s popisom? - To sam vam već odgovorio. - Dobro, slažete se.
Međutim, uzimajući u obzir vaše sposobnosti, ovako sastavljen popis vama
ne može previše nauditi. To mišljenje dijele i moji pretpostavljeni. U vašem
slučaju nužno je propisati i recepturu pripremanja prehrambenih sastojaka.
Tek tada ona vodi pravomu moralnom ozdravljenju. Na riječ receptura ja se
trgnuh. Kamo li odletješe svi
moji snovi o vlastitom spasenju? Mislim da sam na trenutak problijedio. "Šef"
je to odmah primijetio i poslao pomoćnika da mi donese vode. Dok se on
nevoljko dizao, ja sam hvatao zrak, tako da nisam ništa odgovorio. Rekoh
samo: - Bolje mi dajte konjaka – pokazujući na bar.
On je, naravno, donio cijelu bocu i pet čaša. Ali je ipak prvo natočio meni, pa
onda ostalima. Kada sam se malo pribrao, "šef" nastavi. - Na primjer grah. Za
tili eas vi biste izmislili tisuće načina za pripremanje. Salata, varivo,
prebranac, vojnički..., a tek s vašim marinadama. Ne bi se nimalo razlikovao
od prepeličevine. Pa kolači! Ja jedva raspoznajem grah od kestena u takvim
prerađevinama. Dakle, moj gospodine! Od sutra, kažem sutra, jer to činim na
svoju ruku, nadrljao bih kada bi to pretpostavljeni znali..., od sutra ćete meso
samo peći, povrće kuhati, vino piti, a namirnice za doručak i ostale
potrepštine pripremajte kako znate i umijete.
Tu naslutih zraku spasa. - Dobro - odgovorih, hineći dobrohotnost. "Šef" ,
najmanji šef na svijetu, posljednji u lancu podčinjenih i pretpostavljenih, posegnu za konjakom i
opet mi natoči.
- Vidite da će ipak nešto biti od vas! Obojica smo samo sitni građani koji se trude da surađuju s
društvom. Svaki na svoj način. Vi ste načas posustali, ali opet ponavljam, moglo bi nešto od vas
ispasti. Na kraju, obojica smo ljudi iz naroda. - Ti ne, ja da - rekoh u sebi, sanjajući o
zaštitničkom loncu iz zavičaja. Iskapivši, on se nagnu nad mene i upita: - Odakle ste? Pravio sam
se da mi je mučno. Tko zna, možda bi se i naljutio kada bih mu rekao da sam u loncu kuhao ribu
koju sam lovio s ocem. U svakom slučaju, ozlojedilo bi ga što opet spominjem hranu. Treba biti
oprezan kad imate posla s takvim ljudima! Tko bi to objasnio najmanjem "šefu" na svijetu?!
20. VELJAČE

Meso sam pekao, povrće kuhao i vino pio. Ali kako? Smiješao sam pileće iz nut rice odstajale u
octu i kuhanom celeru. Samo nekoliko sati, toliko da poblijede. Nadjevak sam usitnio i njime
ispunio nabubrenu kožu mladoga kopuna. Kuhajući mahune, dodao sam im paprike i bjelance s
dvije kapi mlijeka, pa sve stavio u trtičnu šupljinu rumene pečenke, zalio je uljem i posuo
mladim peršinom, premazavši prije prsa žumancem. Prilog mi nije ni bio potreban. Kad sam
meso izvadio iz vrućeg električnoga grotla, ispečeno po svim propisima Javnog reda i morala, u
oduševljenju sam umalo pozvao "šefa" na ručak. No, njegov broj i tako nije u imeniku. Vino sam
pio, i za kuhanja, i za ručka. Crno, i vrlo teško. Volim to tako, valjda zbog toga što ptice lete. I
kopun je to jednom bolje umio. Sve dok ga nisu otrgli sa zavičajnih proplanaka i počeli toviti
otpacima. Uživajući, razmišljao sam o kokošjoj povijesti. Da su znale pisati i kuhati, imale bi i
one preporodnih trenutaka. Večer sam proveo razmišljajući o svom anarhizmu. Zar je dovoljno
da netko voli određeni oblik života, pa onda kroz to i život u cijelosti, da bi ga se tako olako
proglasilo, kako je on jednom rekao: Hedonistom. Pesimistom. Anarhistom. U njega se ti
pojmovi nimalo ne razlikuju. Jamu priznajem jedino hedonizam. Kada bih i želio lagati, sklonost
razumnim užicima ne bih mogao skriti. Zato ću i izbaciti ono "razumnim", jer užitak to na svu
sreću ne može biti. Nalikovao bi nesoljenu mesu ili nešećerenim kolačima. Od njih se čovjek
osjeća tromim i nepokretnim. Razum je zapravo pesimističan. Služi nam samo kada se moramo
dovijati kojekakvim mračnim istragama i popisima. Toliko o hedonizmu prije spavanja. O
anarhizmu bolje da šutim, jer bih se tu upleo u još nespretnije usporedbe. Ipak - kad je posrijedi
hrana, ona nije anarhična, a kad je o meni samome riječ, ne znam. Ipak, uvjeren sam da bi me i
goveda branila, kada bi me "šef" zbog njih optužio za nešto slično. Napose sada, kada se bavim
samo kokošima.

21. VELJAČE

Gozba je trajala kratko, kao i svako slavlje. Vec danas dobih pismo od "šefa"
s onim istim žigom Ministarstva, ali bez moje slike u prilogu. Podčinjeni, a u
istO vrijeme pretpostavljeni čovjek iz naroda, pisao je tako oprezno kao da
sam ja za nj neka vrsta magistarskog rada. Evo što mi je poslao
preporučenom pošiljkom. "Dragi gospodine pod istragom! Neobično mi je žao
zbog nesporazuma koji su izbili među nama, preksinoc! Naime, ja sam samo
obavljao svoju dužnost! To činim i sada! U Vašem je, a tako i u mom
osobnom interesu da pokušamo nekako surađivati! Vi se ne javljate! Znam
da Vam je, dakle, dobro! Zbog toga se neobično veselim, ali opet
napominjem, moramo proširiti našu suradnju! Ministarstvo je na svojoj
redovitoj sjednici razmotrilo i Vaš slučaj! Pretpostavljeni se slažu da bi bilo od
iznimne važnosti da iznesete svoj slučaj pred sudom! Jednom smo vec govo-
rili o zakonima! Suglasili smo se da postoje neki slučajevi koji njima ne
podliježu, ali ipak mogu spadati u nadležnost nekog suda! Suđenje je prilika
da još jednom o svemu porazgovaramo, naravno smojima pretpostavljenima!
To će dovesti do nekog rješenja! O svemu ćemo Vas detaljno obavijestiti kad
za to dođe trenutak!" Ispod onog - S poštovanjem - pisalo je još i - Vaš
istražiteij. Iza toga je slijedio vrlo pravilan i pedantan potpis, sa sasvim malim
uskličnikom. Nisam znao što bih o svemu mislio. Po njegovu, mi cemo
nekako surađivati, a po mome, ja cu u bajbok. Vjerojatno je to jedino rješenje
u slučajevima što ne podliježu zakonima, a ipak su u nadležnosti "nekog
suda". Bojim se da me ni sto goveda s planinskih pašnjaka i uz to tisucu
kokošiju, sve kad bi i hodale onako nadjevene mojim gurmanlucima, nece
moći spasiti. Što mogu objasniti pretpostavljenima, kad ni onom nikogovicu
koji me zasipa svojima naivnim receptima ne mogu dokazati ama baš ništa!?
Potištenost je pojačao i krumpir koji se raskuhao dok sam pokušavao pronaći
neki izlaz. Nije pomogao ni ćevap od mljevenog mesa i kuhane paprike,
preliven pivom i uljem. Morao sam o svemu s nekim porazgovarati. Tada mi
pade na um onaj dobrohotni prodavač. Istina, u njegovoj je dokumentaciji
moja slika, ali ipak mi je pokušao doturiti guščju jetru kad je vec primio pot-
jernicu. Zatekao sam ga za pultom dok je sjekao janjetinu. Nakon onoga
krumpira, meni potekoše sline. - Janje s kaduljom i lovorom. - Pravilno sam
postupio što sam ga odabrao. Dobar je to čovjek. Čim me ugledao, odmah je
ispustio sjekiricu i prekrio janjetinu nekom krpom. - Sitna narudžba za
gostionicu preko puta - reče i ja se načas namrštih, pomislivši da se prepao
kako ću u nastupu ludila zatražiti janjeći but. Odmah se sabrao. - Jutros su
stigli svježi pilići. Spremio sam jednog za vas. - Hvala. Nisam došao zbog
toga. Želio bih da malo popričamo. To ga je sasvim zbunilo i on opet otkri
janjetinu I stade naslijepo udarati po panju, promašujući svaki put. - Vi, sa
mnom? - Da, vidite, trebao bih vaš savjet u vezi s jednim problemom. Mislim
da biste mi mogli pomoći. Ne znam je li mu to polaskalo, ali on prestade s
mlatnjom i, pokrivajući meso, blago šapnu. - Dođite oko osam kad završim
posao. Iza pulta s kućnim potrepštinama motrila nas je ona blagajnica koja
me bez pitanja upisala u Indeks. Pozdravismo se kao sudionici u zločinu. Dok
sam izlazio, po leđima me pekao pogled one zloće koja bi, sasvim sigurno,
kad bi mogla, ljudima zabranila da uopće jedu. Stigao sam u dogovoreno
vrijeme. On me već očekivao pred prodavaonicom, ogledavajući se na sve
strane. Kada banuh pred njega, nekoliko trenutaka me bojažljivo promatrao,
kao da se pita odakle sam se stvorio. Uputismo se u gostionicu. Padala je
sitna kiša, hladna poput ledenog oblaka. Šutjeli smo kao dva neznanca.
Gostionica bijaše poluprazna. Zauzesmo stol uz prozor. Zamijetio je kako
nam se približava gostioničar, pa se nagnuo prema menI. - Ne znam smijete
li? Mislim, hranu... - Vjerojatno još da. Ali neću ništa jesti. To ga je uspokojilo.
Naručismo litru vina, a on je, ispričavajući se, uzeo i gulaš. Jeo je brzo,
gutajući odjednom goleme količine gustog umaka što je zaudarao gotovo kao
doručak br. 6. Ja sam za to vrijeme pijuckao vino. Završivši, odložio je prazan
tanjur na susjedni stol, iskapio čašu i, ispruživši ruke, zabuljio se u mene. -
Gadna je ova stvar s vama. - Već sam se priviknuo. - Ja bih vam pomogao,
kunem vam se. Ali u posljednje vrijeme u prodavaonici paze na svaku sitnicu.
Akad samo pomislim da ste bili naš najbolji kupac! Oklijevao sam. Nisam
znao kako bih započeo. No, on je očekivao moju tužbalicu i zato prijeđoh na
stvar. - Čeka me suđenje. Trgnuo se, kao da ga je ubola konjska muha. - Što
ste, pobogu, zabrljali? - Ništa! - Pa zbog čega će vam onda suditi? - Zbog jela
i rasipanja. Danas sam dobio obavijest. I ja mu stadoh sve potanko
objašnjavati. Nastojao sam izbjeći nabrajanje recepata, ali tu i tamo oni su
naprosto izvirali iz mene, tako da on naruči još jedan gulaš. - Vidite, ja sam
neuk čovjek, ali neke stvari znam. Vjerujte, još nikada nisam čuo da su
nekoga sudili zbog hrane. Pa, hrana, to vam je kao neka bogom dana stvar.
Kud bismo došli kad ne bismo jeli? - govorio je, zamahujući žlicom od tanjura
do usta. - Slažem se, no to mi ništa ne pomaže. Vino je bilo već pri kraju, jer
je čovjek volio piti, a ja sam ga u očaju slijedio. Već mi se pomalo vrt jelo u
glavi. Uto on pucnu prstima, i stiže još jedna boca. - I što ćete učiniti, jadni
moj gospodine...? - Još ne znam. Tu namjerno prekidoh. Zatim izustih što
sam tiše mogao. - Htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Vi ste jedini kojem
se mogu obratiti. Ma koliko je bio već prilično nacvrcan, on zauze dos-
tojanstven stav. - Tražite što god hoćete. - Želio bih da budete moj svjedok! -
Na suđenju? - Da! Ne morate ništa lagati, samo im objasnite da nikada nisam
prekomjerno rasipao, da sam kupovao u granicama svojih mogućnosti. On
nam opet natoči, nazdravljajući. Čaše nam se spojiše u silovitom udarcu i ja
se prepadoh da će se rasprsnuti. - Pomoći ću vam. Radi vas i radi sebe. Ne
mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima. Osjetih kako se punim
nekim novim samopouzdanjem. Nije sve na svijetu kako prikazuje "šef".
Počesmo piti još nesmiljenije. On je čak počeo pjevušiti. Iz gostionice su nas,
na kraju, potjerali, raspremajući stolove. Na ulici nas zapuhne hladni zrak.
Zagrlismo se i zateturasmo preko ulice. On priđe vratima prodavaonice i tiho
me pozove, vadeći ključeve. - Dođite, želio bih vas počastiti janjetinom.
Trebalo mi je dosta upornosti da ga odvratim od njegova nauma. Kad sam ga
ipak odvukao do mog ulaza, on se nakloni, coknuvši potpeticama, kao
austrougarski dočasnik. - Ja vam se divim, gospodine. Pokazat ćemo mi
njima! I odgega se niz ulicu pjevajući. Grubi glas odjekivao je kroza zimsku
noć, nalik na riku zaljubljenog medvjeda. Tako veličanstven bijaše pjev mog
prijatelja mesara, prodavača. Još ima ljudi na svijetu! Budući da nisam
mogao napipati prekidač za svjetlo, počeh se uspinjati mračnim stubištem,
pogađajući i promašujući stube. Ipak nekako stigoh do svog stana i onako,
odjeven, svalih se u krevet. Prijateljstvo je ponekad zanosno kao ljubav. "Šef"
bi na to sigurno rekao da sam peder.

23. VELJAČE

Pun veselja, jutros sam potražio svog prijatelja. Ali ne nađoh ga za

mesarskim pultOm. Tamo je radio neki namršten mladac. Tek nakon trećeg
poziva, lijepo se naslonio na pregradno staklo, i dalje prelistavajući novine.
Nešto mi je bilo sumnjivo... - Vi ste ovdje nov? - Ne, tu sam već od jučer. - A
vaš prethodnik? - Umirovljen! - Kada? Kako? Prekjučer je bio ovdje. -
Prekjučer da, ali jučer više ne. Nego, trebate li nešto? Zanijemih. Nisam
mogao pomaknuti ni ruke ni noge. To mu je omogućilo da me bolje promotri,
pa mi dade znak da pričekam i nestade u prostoriji iza pulta. U skoro se
vratio sa zamotuljkom smeđeg celofana iz kojega je virio tusti pjetlić.
- Ovo je ostavio za vas. Dođe mi da zaplačem. Pa ipak, suzdržah se u posljed-
njem trenutku. Momak tada iz džepa izvadi neki list presavijen na četiri dijela
i stade ga ravnati preda mnom. Bila je to moja slika, a on ju je proučavao kao
da ne postojim. Zatim potjernicu uredno složi i zasmijulji mi se u lice. -
Mljevenog mesa nemam, a mislim da ga neću ni imati. Pa se odgega do
panja i opet otvori novine. Baba za kasom je to pratila odobravajućim
klimanjem glave. Izišao sam. Kao da su me izbacili iz rodnog doma. Kod kuće
sam počeo osjećati grižnju savjesti. Da ga nisam naveo na onaj pogubni
razgovor, moj bi prijatelj sada stajao za pultom obrubljenim kobasicama i
šunkom, okružen svježim mesom. Njegov vedar i uslužan smiješak pretvarao
je i svinjske iznutrice u carske pečenke. Tko zna gdje sada tuguje. Ne mogu
ga utješiti ni fileki začinjeni oštrim sirom. A ni u najtežim trenucima nije
zaboravio na mene. Dok sam razmatao dar, kopun mi se činio uzvišenijim od
čarobne rajske ptice. Od tuge i žalosti odmah prionuh na kuhanje. Pjetlića sam ukrasio
plavim patlidžanima, njemu u čast. Na prsa mu stavih lišće peršina, znamenje tuge. Dok sam ga
spremao u pećnicu, činilo mi se da prijatelja spuštam u hladni grob. Pa ipak, kopunova svijetla
prsa blistala su u tami električne pećnice. Uznosito i veličanstveno izgledao je prijateljev poklon.
U skoro, kad je koža zapucketala, meni se pričinilo da je pijevac zapjevao. Šištanje oprženih
patlidžana pratilo je tužbalicu pucketavim napjevom. Nakratko ugledah njegovo dobroćudno
lice, puno živosti i veselja, a onda zamiriše pečenka kao da govori:
- Ne mogu oni tako s čovjekom. Pokazat ćemo mi njima! Hrabrost i čovječnost resile su ga, baš
kao nekoć ovog kopunčića, gospodara pilećeg bunjišta. Ptice su ponekad, premda i pečene,
humanije od ljudi. A humanost mom prijatelju nitko nije mogao osporiti. Najmanje onaj glavonja
koji se sada šepuri za mesarskim pultom. Pjetlić je cvrčao i mirisao naizmjence, ali utješiti me
nije mogao. Otišao sam u sobu da ne slušam njegovu tužbalicu. Ugasio sam svjetlo i upalio
svijeću. Iz peć nice je dopiralo tiho jecanje pileće elegije... Tako sam izgubio posljednjeg
prijatelja i ostadoh sam na svijetu.

II.

29. VELJAČE

Nećete mi vjerovati kad vam otkrijem gdje sam sada. Oko mene su goli
zidovi, vrata na ulaznoj stijeni imaju samo malen otvor. Tu i tamo pokaže se
kroza nj lice stražara koji budno motri svaki moj pokret. Ne smijem citati, ne
smijem pisati, smijem samo buljiti preda se i spavati. Naravno, i jesti. Ali
nitko razuman to ne bi nazvao tim imenom. Hrane me nekom vrstom
upržene rekućine što je nazivaju juhom i konzervama koje sve imaju jednak
okus, samo im se brojevi razlikuju. Splačinama prilažu suhi kruh. Kažu da je
zdraviji od svježeg. Tako me časte za doručak, ručak i večeru. Dobro
zaključujete, u zatvoru sam. U Istražnom prehrambenom zatvoru, kako ga je
nazvao "šef" kada su došli po mene. Odvukli su me bez obavijesti, premda je
"šef" u pismu to izričito obećao. Upali su u stan oko ponoći i, kako to već kod
njih ide, strpali me u kola i otpremili u Ministarstvo. Ovaj put šutke, bez
ijedne riječi. Zatvor je u podrumu, tako da svjetlo jedva prodire kroz
prozorčić pri samom stropu. U ćeliji je još jedan ležaj, te zaključujem da ima i
drugih prekršitelja reda i morala. Ipak, za sada sam u ćeliji sam. Kada su me
tu strpali, "šef" je naglasio da zbog toga mogu biti sretan. Dakle, ipak nisam
najgore čudovište na ovom svijetu.
Svakog jutra odvode me na saslušanje u prostoriju tik do "šefova" ureda.
Kadšto me ispituje on, ponekad neki, sasvim mladi službenik, a kadšto se
udruže, pa me " gnjave zajedno. Daktilograf sve zapisuje na stroju... Bože,
kakvih se taj gluposti napisao! Mene, naprimjer, istražitelj pita: - Sto mislite o
ribama? Ja mu odgovaram da ne mislim ništa, da znam kako žive u vodi;
premda u Polineziji postoji neka vrsta koja ponekad iziđe na kopno. To im se,
kažu, događa nakon što su na taj otočić bacili atomsku bombu. - Pitam vas
što mislite o ribama kao prehrambenoj jedinici? Odgovaram da ribu
obožavam i da je, povrh svega, jako zdrava. No, svakako je ne bih jeo svaki
dan. - To smo i zaključili, jer redovito ostavljate konzervu br. 78, a u njoj je
riblje meso. Rekoh da to nisam primijetio, premda sam jednom kušao
imenovanu konzervu. - Zar gospodin ne zna da o ribama i algama ovisi
budućnost prehrane čovječanstva? Odgovorio sam da sam to već jednom
vidio u filmu o tajnama mora, ali da su tamo objasnili kako se tako nešto ne
može ostvariti barem još sto godina. - Vrijeme nije bitno kad je u pitanju
budućnost čovječanstva!
Odgovorio sam da živim u sadašnjosti. Tu se "šef" upleo i rekao kako ćemo o
tim mojim shvaćanjima razgovarati drugom prilikom. Na to je mladac
nastavio u jednakom stilu. A onaj sve zapisuje: "Šef" mu se ponekad došulja
iza leđa, kako bi provjerio da nije neSto ispustio. Potom me vraćaju u ćeliju i
donose samo konzervu br. 78. Dok se primoravam jesti, razmišljam o
tajnama mora i budućnosti ljudske vrste. Možda ćemo se jednom uistinu
hraniti algama. No, kako rekoh, za to još ima vremena. Ipak, ohrabruje
činjenica da algi i morskih stvorenja ima više od milijun vrsta. Sigurno će
dobar kuhar tada biti na osobitoj cijeni. Maštam o velikom brodu koji
prikuplja alge za ishranu čovječanstva. Kapetan časti posadu ogromnim
zubacem, prelivenim sosom od oceanskih prabića. Jedu i vesele se što je ljud-
ska vrsta preživjela. Slika nestaje kad otvorim konzervu br. 78. Vonj se širi
ćelijom. Brod guta magla, a potom, uza snažan prasak, udara u golem
ledenjak. Tone. Voda provaljuje u kapetanov salon i u hipu odnosi jelo sa
stola. Ostavši iznenada sam, ja se prehranjujem ministarstvenom konzervom
budućnosti. U ćeliji je tiho, dok hodnikom odzvanjaju koraci stražara.

1. OŽUJKA
Danas sam imao čast sresti se sa "šefom" u četiri oka. Bila je to neka vrsta
ispitivanja, kako je rekao - sasvim neslužbenog, ali očito je do ovog razgovora držao
više no do same istrage. Možda je zbog toga i završio gotovo katastrofalno... Pošto,
dakle, sjedoh, on me ponudi cigaretOm, kao u svim propitkivanjima, po recepturi
"prvo gladi, onda udri". Kada se zakašljah, on se nasmija. - Jake su, zar ne? Iz uvoza!
Glupo sam ga gledao nekoliko trenutaka kroz gusti dim. Tada "šef" uvidje da je
prenaglio i odao se, te brzo doda: - To smo, naravno, zaplijenili. Ja ih sada testiram,
kao onomad vašu šniclu - reče hitro, želeći valjda objas- " niti kako su cigarete iz
uvoza dospjele u njegov džep. Nije me razuvjerio - ja takve postupke smatram čis-
tom krađom. Već sam zamišljao jadnika kojem otimaju njegove omiljene cigarete,
pa ga onda danima primoravaju pušiti neku krdžu. To "šef" naravno ne mora testi-
rati, kao ni raskuhani krumpir. No, on je bio uvjeren da se izvukao i nastavi: - Danas
su se spremali postaviti vam nekoliko pitanja o teletini, ali ja sam vas spasio. Rekao
sam svojim pretpostavljenima: "Pustite čovjeka da malo dođe k sebi!" Razumni ljudi,
odmah mi dadoše za pravo. Niste vi k nama došli da bi vas netko mučio. Ovdje ste
kako bismo pronašli neko zajedničko rješenje. Zastade, očekujući da ću mu
zahvaliti. No, kako ne izustih nijednu riječ, "šef" se uozbilji i nastavi: - Vi i sami znate
da do sada niste baš zdušno surađivali. Uvijek tjerate mak na konac! Morate biti
malo lukaviji. Odgovarajte tako da zadovoljite svog istražitelja, a sebi pomognete. Ja
sam i dalje šutio kao zaliven, ne sluteći opasnost. - Sutra će vam moji
pretpostavljeni doći u posjet. Sasvim sigurno, postavit će vam poneko pitanje. Vi ste
pametan čovjek, pokušajte ih udobrovoljiti. Tu smo, dakle! Ja mu dođem kao neka
dadilja za njegove pretpostavljene. - Što ako ja ne mislim kao vaši pretpostavljeni?-
Ako je baš tako, pokušajte im se približiti. No mislim da pretjerujete. Čovjek bi
morao misliti kao njegovi pretpostavljeni. Surađujte zato! Pošto nisam ništa
odgovorio, on sve to poče vrlo mudroslovno nadgrađivati, tvrdeći da se čovjekova
vrijednost na neki način mjeri u odnosu prema njegovim pretpostavljenima. Ja sam
se odmah sjetio šefa knjigovodstva u mojoj radnoj ustanovi i počeh sumnjati u
vlastitu pamet. No, on me prekide u razmišljanju i opet zamoli za suradnju. Zato
rekoh vrlo odrješito: - To bi bila laž. Oni mene, naprimjer, pitaju volim li teletinu, a ja
im odgovaram da mi se teletina gadi, da je odvratna i da zaudara na mlijeko, i to
samo zato kako bih udobrovoljio vaše pretpostavljene. - Oni vas takvo što neće
pitati. To pitanje postavit ćemo vam ja i kolega mlađi istražitelj. - Mogu li ja vas
nešto pitati? - Izvolite, pitajte što hoćete?- Volite li vi teletinu? - Volim! - A zašto je i
ja ne bih smio voljeti? - Kao prvo, vi je volite više nego ja, a kao drugo, to sve skupa
nije ni važno. - Pa čemu onda sve ovo? - Ako ne znate, ja vam nisam dužan
objašnjavati. Ali vratimo se teletini. Mi vas ne pitamo volite li vi teletinu ili ne. Mi vas
pitamo što mislite o teletini i tako dobivamo mnogo šire i značajnije odgovore, koji
odražavaju vaš odnos prema svijetu, ljudima, poretku, budućnosti, prošlosti. Riječju,
teletina vas odmah otkriva. Stojite goli pred istinom! - A da slučajno ne volim
teletinu? - Opet vi! Rekoh, to nije važno. - Pa što je onda važno? To mi još nije jasno.
Kakve veze ima teletina s golom istinom. Ne znam zašto sam zatvoren u vaš
podrum. Nije mi jasno štO hoćete od mene. Znam samo da sve ovo nema nikakvog
smisla! I tu sam prešao granicu. "Šef" se skameni, zatim skoči sa stolca i pokuca na
susjedna vrata. U tren oka u '' sobi se nađoše mlađi istražitelj i daktilograf koji je
teglio pisaći stroj. -Ja vam hoću pomoći, ali vi to ne želite. Dobro, onda ćemo i mi
mak na konac. Smjesta mi odgovorite što mislite oteletini? Pa se okrene činovniku
za strojem i naredi kratko: - Piši! Zanijemio sam. Nisam znao što bih odgovorio.
"Šef" pritrča do mene i stade me drmusati. - No, van s tim. Poznajete li koje tele...?
Ja ću vam pokazati. O teletini, pitam vas o teletini. Derao se, tresući me svom
snagom, a ja od straha gotovo izgubih razum. Nakraju rekoh da ne znam što mislim
o teletini. - Koliko ste puta jeli teletinu? Opet rekoh da ne znam. Tada, umjesto da
me u nastupu ludila obori sa stolca, "šef" iziđe iz prostorije. Vratio se za nekoliko
trenutaka, ali sada ga je pratio neki grmalj. "Šef" pozove daktilografa i mlađeg
istražitelja, pa iziđe kroz ona druga vrata. Kad ostadosmo sami, veliki prinese stolac
i postavi ga tik uza me. - Kad hoće nešto saznati, obično zovu mene - reče lijeno, a
mene opet uhvati grozan strah. On samo cimnu glavom prema gore. - Pitali su me
što mislim o teletini, a ja o teletini mislim mnogo stvari... - mucao sam, prateći svaki
njegov korak. - Pitali su vas još nešto? - Da, da, skoro sam zaboravio. Pitali su koliko
sam puta jeo teletinu. -I? Tu se on nagne nad mene, kao da će me rastrgati ako
samo još jednom po novim da ne znam. - Možete li sada odgovoriti? - Mogu!
Smiješeći se dobrohotno, on ustade, pokazujući sve osobine svog stasa. - No, vidite
da se ponekad treba samo prisjetiti. Zatim glasno pozove ostale. - Gospodin se
sjetio! U prolazu mi ipak odalami šamarčinu, od koje mi se zavrti u glavi. Već sam
zaboravio što sam im pričao o teletini. U svakom slučaju, ništa vrijedno spomena.
Znam samo da su se značajno pogledali kad sam rekao da govedinu volim više od
teletine, premda sam teletinu jeo više od tisuću puta, što su odmah povezali s
pesimističnim crtama moje naravi. Ostatak je u mnogo čemu nalikovao razgovoru o
ribi. Ponižena i uvrijeđena, vratiše me u ćeliju. Obraz mi je bridio od šamara i ja
naslonih ozlijeđenu stranu lica o hladan zid. Odmaknuo sam se tek kad me
stražar upozorio da ne izvodim bijesne gliste, naredivši mi da odmah odem
na počinak. U glavi mi je tutnjilo. Činilo mi se da je moj obraz velik teleći šnicl
kojeg svemogući tanji batom za meso. Pri tome smo se ludo zabavljali. Kad
ga je ispekao, ja sam lice prelio sosom od vrganja i kapara, a on me opet
ošamario, tvrdeći kako sam mu pokvario ručak. Ipak, kad je kušao, odmah mi se ispriča.
Jeo je vrlo sustavno, dok sam ja polako tonuo u san. Tako sam, eto, ostao bez obraza.

2. OŽUJKA

Danas me posjetiše dvojica pretpostavljenih. Gospoda su ušla u ćeliju i, nakon što im bijah
predstavljen, počeše se raspitivati o uvjetima u kojima živim. "Šef" im reče da mi je dobro, a oni
ga na to potjeraše van i upitaše mene. Odgovorio sam im da mi je, s obzirom na okolnosti, ipak
manje-više dobro. To ih je odobrovoljilo, a ja sam odmah pomislio kako, eto, neću morati
ponovno pred onoga gorostasa. Tada mi jedan od pretpostavljenih započe dijeliti pravne savjete.
Ja sam ga pratio vrlo teško, jer i on je uporno tvrdio kako moj slučaj nije pravne naravi, no da će
cijeli postupak ipak biti vođen po sudskom protokolu. - Kao i u svakom pravnom postupku, i
vaše suđenje odvijat će se po nekim konvencijama. Savjetujemo vam da se branite sami, jer tako
ćete najbolje držati u rukama konce cijelog procesa. Vidite, ja i nekoliko kolega bit ćemo neka
vrsta porote, a zamjenik ministra odreden je za suca. Vaši istražitelji zastupat će stvar optužnice.
Obranu, kako rekoh, predstavljate vi. Upitah imam li pravo na svjedoke. Pretpostavljeni
odgovoriše da je glavni tužitelj, bio sam siguran da misli na "šefa", već dostavio popis svjedoka
koje ću i ja moći ispitivati. Iako nisam znao koga bih pozvao u svoju obranu, ponovo upitah
mogu li pozvati svoje svjedoke. Odvratiše da to nije važno.vNešto slično odgovoriše i na druga
pitanja, tako da sam im pustio na volju govoriti što im god drago. Nekoliko puta se onaj drugi
pretpostavljeni umiješao u objašnjavanje prava i ne-prava, pa na kraju zaključih kako sam
zapravo obespravljeno biće. - Budući da vam ne sudimo po zakonu, već po odredbama Javnog
reda i morala, za sada ne potpadate pod ozakonjujuće tvorevine društva i poretka. Za vas vrijede
sasvim druga pravila, koja će sud samoinicijativno nastOjati predstaviti kao osobit slijed uzroka i
posljedica. Utvrđeno stanje proizišlo je iz istražnog postupka. Konačnu odluku sud će donijeti u
presudi. Tu me upitaše jesam li razumio, a ja uzvratih da nisam. Onda opet rekoše kako ni to nije
važno, jer ću i tako sve saznati na suđenju. Zatim ustadoše s praznog kreveta i, naklonivši se u
isti mah, iziđoše iz ćelije. Nisam se stigao ni sabrati, kad eto ti "šefa" primjetno uzbuđena.
- Čini mi se da su bili zadovoljni. Vidite da je dobro što ste me poslušali. Rekoh da nisam nikoga
poslušao, zato što i tako ništa nisam shvatio. On se nasmija i upita koja mi je konzerva najdraža.
- Konzerva od kuhanog povrća br. 44. Ona je, naime, bila manje odvratna od ostalih gadosti
označenih brojevima. "Šef" mi reče da ništa ne brinem i nestade. Za nekoliko trenutaka stražar
mi je dostavio deset konzervi br. 44. Budala je sigurno pomislila kako sam postao vegetarijanac.

10. OŽUJKA

Gotovo već tjedan dana ne vode me na ispitivanje. Vjerojatno su

pretpostavljeni zaključili kako je u obostranu interesu da sve bude sasvim
bespravno. Zatvorili su me, dakle, u ćeliju i pustili mi na volju dovijati se kako
ću se braniti. Kada bih znao za što me terete, možda bi ovo beskrajno
čamljenje uz kuhano povrće i imalo nekog smisla. Ovako ni sam ne znam što
ću sa sobom.
~ pak, zamolio sam stražara da mi zamijeni pet limenki br. 44 za kilogram svježega
kruha. Kad je rekao da je to nemoguće, dadoh mu džepni sat. Sat je uzeo, ali je
donio samo pola kilograma kruha, ne baš najsvježijega. Umjesto ostatka, vratio mi
je konzerve... Prvih nekoliko dana razmišljao sam o uzrocima i posljedicama koje mi
mogu naštetiti. Ako više ne pripadam ovom društvu i njegovim zakonima, zašto mi
onda ne sude po zakonu što vrijedi samo za mene. Postoji valjda neki zakon i za
mene, pa bila to i knjiga o sto najljepših svjetskih jela. Ipak i tu bi napipali slabe
točke, budući da jela, kao što znate, spravljam na svoj način. Mogli bi, na primjer,
pitati: - Kako pripremate braveći pilav? Odgovorio bih da ulje zagrijem u loncu i na
njemu pržim češnjak i badem. Tu bi me već prekinuli, jer badem nije nužan. Ako bi
mi dopustili nastaviti, pripomenuo bih da zatim izvadim češnjak i na ulje stavljam
sitno sjeckan luk. Propržim ga i dodam potom kocke bravetine, uz malo govedine iz
paca i pečem dok ne dobije smećkastu boju. Dodam pap rike, sol, rajčice i kuham u
pokrivenom loncu. Rižu pržim dok ne nabubri u tako pripremljenom soku. - Čemu
govedina, kad imate bravetine i zbog čega kuhati rižu skupa s mesom? - pitao bi
sigurno "šef" .Pokušao bih objasniti da govedina iz paca oplemenjuje braveći okus, a
riža takvim kuhanjem poprima znacajke umaka. - Pa je li to onda, molim vas,
braveći ili goveđi pilav? Tada vise ne bih znao sto odgovoriti. Jasno, potom bi
uslijedila cijela tirada, od sladostrasća do anarhizma i rušenja osnovnih nacela
državnog poretka. Što da čovjek onda o svemu misli? Možda uistinu ne podliježem
nijednome zakonu? Možda je cijeli moj život tako naopak da se tu naprosto ne može
nista učiniti? U ovoj pustoj ćeliji počinjem odobravati čak i gospodi
pretpostavljenima. No ipak, kada bi imali samo malo srca, ili duse, ili strpljenja, ili
svega toga pomalo, pa mi dopustili na suđenju pripremiti onaj pilav. Siguran sam da
bi me nakon jela opet uvrstili među ljude! Shvatili bi, pobogu, da je ponekad potre-
ban upravo onaj po uobičajenim zakonima prognani badem, koji samovoljno
stavljam na ulje. Tu sam prekinuo s mozganjem. Pomalo sam se pomirio sa
sudbinom. U očajanju, sada otvaram konzervu s kuhanim povrćem i žalim za satom
kojeg sam tako olako izgubio. Maloprije sam pozvao stražara i pitao ga koliko je sati,
a on je uzvratio da mu nije dopusteno razgovarati sa zatvorenicima. Vjerojatno je
zadužen samo za osobitu vrstu trgovine i pitanja urarsko-prehrambene
razmjene. Zna dobro čovjek da je ponekad i svježi kruh važniji od obiteljskog
sata. Osobito ako trgujete s pravno-obespravljenim osobama.

11. OŽUJKA

Oko sedam navečer, donesose mi svečano odijelo i bijelu kosulju koju nisam
obukao godinama. Nisam ni pitao odakle je sve stiglo. Navratili su u moj
stan, uzeli odijelo i donijeli mi. Budući da je plave boje, uza nj obicno nosim
ružicasto-sivkastu kravatu i prugastu kosulju. Kad sam to napomenuo "šefu",
odvratio je da je u mom interesu sutra obući bijelu kosulju i crnu kravatu koju
će mi on posuditi. - To se doima ozbiljnije - pripomenuo je, vadeći iz džepa
neku tanku crnu vrpcu kao u negdasnjih pogrebnika. Odijelo su složili na
vješalicu, a zatim okvačili o metalnu ogradu zatvorskog kreveta. Uskoro stiže
i jedan od pomoćnika s priborom za brijanje. Upitao sam hoću li se moći
okupati, a "šef" mi veli kako ću sutra dobiti lavor s vodom. Zatim dozove
stražara i nešto mu došapne. On je potvrdno klimao glavom. Zatim se svi
izgubiše i ostaviše me samoga. Nekoliko trenutaka gledao sam u obješenu
odjeću. "Šef" mi, dakle, dođe kao branitelj i tužitelj u istoj osobi. Brine o tome
da se sve završi dobro. Onako kako su to željeli pretpostavljeni, premda
mislim da i njega ce ka neko unaprjeđenje. Nekomu pretpostavljenom bit će
barem dorastao, a nekome podčinjenom još neuhvatljiviji. Pa ipak, bio sam
mu zahvalan sto ću se moći presvući. To me podsjetilo na dan kad je umrla
teta. Žalovao sam u sličnoj odjeći. Stric je tada kupio odojka kojega
smazasmo za nepun sat. Sada me crna kravata vratila u doba kad smo
ispraćali tetu i slavili praseće zadušnice. Lijepa su to vremena bila - onda su i
mladi praščići imali pravo na gastronomski pokop. Nadam se da mi se sutra
neće osvetiti i zapjevati moje karmine, udruženi s porotom pretpostavljenih.
Lako je to moguće. Jednom sam im barem mogao začepiti usta jabukom.

12. OŽUJKA

Sudnica je na prvom katu i sliči na malo kazalište. Od vrha prostOrije, pa sve

do postolja na kojemu je sudački stol i pregrada za porotnike, spušta se
nekoliko amfiteatralnih redova. Bočno je postavljen stol za tužitelja, a njemu
nasuprot optuženička klupa koja služi i obrani. Prozori su zamračeni
tamnocrvenim zavjesama, kao u matičara. Nedostaje samo tiha glazba.
Uvedoše me posljednjeg. Sudac, zamjenik ministra, dostojanstveno je sjedio
na svom uzvišenomu mjestu i ja mu se naklonih onako kako i priliči
optuženiku koji se sam brani. To sam ponovio pred porotom sastavljenom
samo od ona dva pretpostavljena, što me začudilo. "Sefa" nisam ni pogledao.
Uto zamjenik za Javni red i moral zalupa nekoliko puta drvenim batom i sud
počne zasjedati. Najprije pročitaše optužnicu, a ja sam morao ustati. -
Ministarstvo za Javni red i moral optužuje vas da ste prekršili odredbe koje
spadaju u njegovu nadležnost i time ozbiljno ugrozili poredak i državno
uređenje. Tijekom istrage utvrđeno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i
novac na djelatnosti koje nisu društveno korisne. Nadalje, oglušujući se o
Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i
dalje nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zavesti i nedužne
građane... Zatim je slijedio cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe
propisa o koje sam se ogriješio. Na kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko
osobito značenje, i glasno me upita:

- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam
kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen.
- Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pretpostavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše
i narediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah
pribra. - Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog poznajem dulje vrijeme, već od početka
istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u njegov stan i zatekao ga
kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što ga je još više uzbudilo. Sudac reče
kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu, i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio
i time ozbiljno ugrozili poredak i državno uređenje. Tijekom istrage utvrđeno je da ste
prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu društveno korisne. Nadalje,
oglušujući se o Odredbu o ograničenom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljače, vi ste i dalje
nastavili s inkriminiranom djelatnošću, želeći čak zavesti i nedužne građane... Zatim je slijedio
cijeli niz otežavajućih okolnosti, pa onda nabrajanje još hrpe propisa o koje sam se ogriješio. N a
kraju, sudac zastade kao da svojim riječima želi dati neko osobito značenje, i glasno me upita:
- Jeste li razumjeli optužnicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam
kratko, gledajući "šefa" u oči... -Ne! Tada sudac pozove tužitelja da razjasni zašto sam optužen. -
Gospodine zamjeniče ministra i gospodo pretpostavljeni - započe "šef", ali ga odmah prekidoše i
narediše mu da im se obraća sa "suče i poroto"! Podčinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra.
- Gospodine suče i slavna poroto! Optuženog poznajem dulje vrijeme, već od
početka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u
njegov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoše, što
ga je još više uzbudilo. Sudac reče kako se od njega zahtijeva da razjasni optužnicu,
i to što preciznije. Kao da je sasvim izgubio glavu, on opet započe: - Zamjeniče
ministra i pretpostavljeni - ali ovaj put mu to ne zamjeriše, te malčice dođe k sebi. A
onda ga spopade gotovo bezumna sigurnost, pa je počeo govoriti kao da deklamira
prigodničarsku himnicu. Kraj pjesmice izgledao je otprilike ovako: - ...Nekoliko,
ponavljam, nekoliko puta trudio sam se optuženog izvesti na pravi put. No svi
pokušaji, svi popisi, ispitivanja i odredbe, nisu ga pogađale. Osobit, kakav jest, znao
je doskočiti svakom upozorenju i mjerama koje smo poduzimali... Eto, obavijestim
ga da meso peče, a povrće kuha. On sve to nekako smandrlja i što od svega ispada?
Ispada kuhinjski odraz moralne propasti i poročnosti njegova tvorca. Zar to nije
društveno neprihvatljiva djelatnost? Dok se društvo trudi i tovi piliće, gospodin puni
trtice ukiseljenim iznutricama i povrćem. Ali to je tek primjer. Što se događalo prije
no što mu je ograničeno kupovanje namirnica, bolje da vam ne pričam. A tek nje-
govi stavovi o javno priznatim prehrambenim kategorijama? Da vas bog sačuva!
Uostalom, to će potvrditi i svjedoci, mlađi istražitelji. Završio je, igrajući se pravnika
iz filmova: - Zasad samo pogledajte i prosudite. Pogledajte to zapanjeno, skrušeno
lice koje se čudi što ga u istražnom zatvoru ne tove kavijarom... Nažalost, tu ga opet
prekidoše u punom zamahu i narediše mu da skrati. On se duboko nakloni
pretpostavljenima i uperi prst u mene. - U interesu Javnog reda i morala, kao i našeg
poretka, tvrdim da je kriv. To, gospodo suci i porotnici, ja nikada neću poreći.
Tvrdim, kriv je! Kad posjedoše jadnog "šefa", iz amfiteatra se začu neujednačen
pljesak mlađeg istražitelja i strojopisara, ali im sudac začepi usta. Pojavi se ona
grdosija za iznuđivanje odgovora i stade ih gurati napolje. Jedan od porotnika, sada
opet u svojstvu pretpostavljenoga, nagne se prema "šefu" i glasno ga ukori.
Podčinjeni se pokori i izdera se na mlađeg istražitelja. Ne znam što je govorio, vikao
je nerazumljivo, ali ipak saznah da su ona dva mamlaza "šefovi" svjedoci. To je čuo i
sudac, pa onda i on poče urlati. "Šef" mu se ispričavao, naizmjence izvikujući -
zamjeniče ministra, gospodine suče - kao da zna kada se govori o pitanjima
Ministarstva, a kada opet traje parnica. Dok je trajala prepirka, ja u glavonje
zaduženog za nedobivene odgovore iskamčih cigaretu. Pripaljujući mi, on se
smješkao, ne razumijevajući ništa. Oklijevao sam približiti usne plamenu, u strahu
da mi ne odvali šamar. S takvima se nikad ne zna. No benzinac glasno škljocne... -
Klik! To je prenulo već umireno tijelo suda i oni se okrenuše prema meni.
Gledali smo se nekoliko trenutaka u potpunoj tišini, a ja sam i dalje pušio.
- Otkud vam cigareta? - upita me zapanjeni sudac. Samo slegnuh ramenima i
pokazah na gorostasa. U svojstvu zamjenika ministra, on i njega potjera van i
reče da će ga pozvati kad ga budu trebali. - Ne treba, on nije svjedok - uplete
se tužitelj, želeći smiriti stvar. Opet sudac, najviši pretpostavljeni u dvorani,
tiho opsova. "Šef" se odmah primiri. Pa se zapilji u dim cigarete. - Tko vam je
dopustio da pušite? Podigoh pepeljaru i rekoh kako nisam znao da bra
nitelji ne smiju pušiti dok traje parnica. On mi reče da sam zasad još optužen.
Ispričah se sucu i porotnicima, te ugasih cigaretu. Tek što sam to učinio,
sudac blago prozbori... - Riječ ima obrana! U tako lagodnoj atmosferi otpoče
moja obrana. Najprije sam rekao kako "šefa" poznajem tek mjesec dana i
kako se za to vrijeme on, možda, i trudio dokazati neke stvari, ali je to činio
tako nespretno da ja nisam mogao shvatiti kako mi želi dobro. Kada sam
kasnije primio popis namirnica, ja sam se njega do u tančine pridržavao, čak i
kad su ograničenjima priložili i recepte. - To što sam i dalje kuhao, ali
ponavljam, sve po propisima koje je odredilo Ministarstvo, ne smatram
nikakvim zlom... Zbog čega, slavni sude, ne bih punio trtice povrćem? Zbog
čega ne oplemenjivati taj inače najmasniji dio kokice? Zar je to zločin uperen
protiv poretka? Ako tako smatrate, prošetajte jednom u proljeće seoskim
dvorištem. Vidjet ćete kako se život obnavlja, a mlade životinje idu pod nož
dragovoljno, kako bi uljepšale svečanost prirode. U tome, na kraju, leži snaga
čovjeka, snaga društva, snaga poretka. Zar je to neka protudruštvena
djelatnost? Ako jest, slobodno mi sudite! Tu i mene prekinuše s
obrazloženjem kako nije moja stvar određivati zbog čega će mi se suditi. Ja
sam im potom još malo objašnjavao svoju filozofiju prirode i kad više nisam
imao što kazati, ponovih da odbijam optužnicu i da nisam kriv! Sudac je tada
naredio da počne dokazni postupak. Opet u svojstvu optuženoga, morao sam
ustati. To je učinio i "šef" koji se ušetao pred mojim stolom, kao pravi tužitelj.
- Koliko sam shvatio, maločas ste tvrdili da vam je zivot na selu draži od
života u gradu. Odgovorih da to nisam rekao, ali da je u pravu. – Zbog čega?
- Život na selu je zdraviji i jednostavniji. Već stotinama godina tamo se nije
ništa promijenilo. - Vama smetaju društvene promjene? Rekoh da nije o tome
riječ. - Nego o čemu? - Zrak je čišći, hrana zdravija, nema zagađivača, nema
industrije... - Vi ste protiv industrije? - Ne, ali ne volim tvornički smog. -
Dakle, trebalo bi da zbog vas tvornice obustave rad, da društvo uspori
napretke? U zvratih da to ne bi bilo moguće, čak ni kad bih ja to želio. - Ali vi
to ipak želite? - Ne znam, ne želim... - Ne želite ili ne znate? - Dobro, ne
želim! Zastavši na jednome mjestu, on nakratko prekide ispitivanje. Onda
tiho upita: - Zar ne znate da o industrijskom napretku ovisi napredak društva
u cijelosti? - U istražnom postupku smo zajednički ustanovili da napredak
društva i budućnost čovječanstva ne ovise o industriji. Ovise o mnogo
čimbenika, uključujući i hranu, uzgoj stoke i preradu povrća...
- Maloprije ste rekli kako vam više odgovara seoska hrana. - Da, to mogu
opet ponoviti. - Kad biste samo mogli, vi biste zadržali postojeće stanje u
interesu svog trbuha. - Vi imate nešto protiv postojećeg stanja? - Kako se
usuđujete, jasno da nemam! Ali, također, ne mislim samo o svom drobu.
Rekao sam da to nema veze, no sudac me upozori da odgovorim na
prethodno pitanje. Ponovio sam da to nema nikakve veze s mojim trbuhom, a
da pitanje nisam razumio. "Šef" se tada odmaknu od mene i okrenu se
poroti. - Nisam pogriješio, optužujući ovdje prisutnog za društveni defetizam. Gospodin bi
želio vratiti kotač povijesti unatrag, u doba mraka i mučenja, kako bi mogao uživati. Ne samo da
tvrdim da je optuženi nepopravljivi hedonist i pesimist, što je odmah uočljivo iz njegovih
stavova o hrani i budućnosti, štoviše, usuđujem se kazati da je u svom anarhizmu izrazito
reakcionaran. Ja tada ustadoh i upitah ga smatra li, mozda, da postoji i progresivni anarhizam, no
on se odmah pozove na suca koji uvaži prigovor na moje pitanje, s obrazloženjem da se tako što
ne može pitati službenika Ministarstva za Javni red i moral. Pokušah objasniti da je on sada
tužitelj, a ja svoj branitelj i da bi mi po zakonu morao odgovoriti. Upozoriše me kako to nije ni
po jednom zakonu, a osobito ne po ovom o kojem je ovdje riječ. - Želio bih vidjeti taj zakon -
povikah uzrujano. Sudac tada pucnu prstima, a "šef" donese neku mapu. - Ovo je vaš dossier! -
Ali to nije zakon, ja hoću vidjeti po kojem mi se zakonu sudi! - Već znate da vam se ne sudi po
zakonu. Sudi vam se po vašim prekršajima. "Šef" se uplete i napomene kako bi se po njima
moglo napisati cijelu knjigu zakona, ali mu opet jedan iz porote naredi da sjedne. Sudac tada
upita imam li što dodati. Obeshrabren, rekoh da nemam.
Tada, kao da je već sve gotovo, uvedoše prvoga svjedoka. Bio je to onaj stručnjak za podvodni
svijet i budućnost ljudske vrste. Ćim je ugledao zamjenika ministra, on zauze stav pozor i kratko
salutira. No, sudac ga hitro posjedne. Htjedoh postaviti prvo pitanje, ali mi rekoše da prednost
ima tužitelj, budući da je to njegov svjedok. Kad sam napomenuo da ja nemam svjedoka,
uzvratiše da mi to nije ni dopušteno. U međuvremenu, "šef" se već okomio na mlađeg
istražitelja. - Vi ste nekoliko puta ispitivali optuženog? -Da! - Recite sada pred sudom, kakav ste
dojam stekli o njemu? Ja skočih i rekoh da on ni na šta ne može odgovarati, jer nije prisegnuo da
će govoriti istinu. To je, čini se, naljutilo i samog suca. - Vi mislite da bi službenik moga
Ministarstva mogao lagati svojima pretpostavljenim, i to na sudu? - Mnogi službenici lažu
svojim pretpostavljenima. U mom poduzeću to je svakodnevna pojava. - Zato vaše poduzeće i
stoji tako loše, osobito otkad su počeli zapošljavati ljude poput vas - uskoči "šef", promrmljavši
da mi ni tamo ne predstoji blistava budućnost. Sudac tada upotrijebi bat i uspostavi red. - Pazite
što radite. Ja neću dopustiti da netko u mojoj nazočnosti napada državne ustanove. Nakon kratke
stanke, tužitelj opet pozove svjedoka da iznese dojmove o mome karakteru. Mlađi istražitelj se
uozbilji i započe. - Sve u svemu, tužna priča... - Ne pita vas se je li priča tužna ili vesela.
Odgovorite smjesta i što kraće - zaviče zamjenik ministra. Meni je odmah laknulo. Svjedok se
ispriča sucu i nastavi... - Oprostite što sam se zanio, ali kad se radi o ovom ćovjeku, ja se
naprosto ne mogu obuzdati. Vidite, tijekom istražnog postupka imao sam prilike nekoliko puta
razgovarati s njim. To su sve bila rutinska pitanja koja obično vode zadovoljavajućim
odgovorima. No, u njegovu slučaju sve je uvijek bilo sasvim naopako... Govorio je tako glupavo
da su na njega morali nekoliko puta podviknuti, na što se on opet okomio na tajne mora, te
zaključio da sam vrlo opasan i neugodan tip koji nema ni trunčice ljudskog optimizma. Kad je
želio završiti u vrlo tužnom tonu, govoreći o potrebi očuvanja stečevina našeg poretka, oni ga
gotovo izbaciše van. Bili bi to i učinili, već su pozvali onog zamlatu, no ja se upletoh i zamolih
za riječ. Odobrili su mi samo tri pitanja. Hitro sam mu pristupio, a on me gledao s prezirom. - Na
koji način vi pripravljate ribu? Uzvrpoljio se. Gledao je na sve strane, ali pomoći niotkud. Morao
je odgovarati. - Pa kuham je u vreloj vodi, sve u svemu tridesetak minuta. - I to je sve? - Čega tu
još može biti...? Ja sam mu sasvim prišao i naslonio se rukama na ogradu mjesta za svjedoke. -
Tvrdim da vi nikada niste kuhali ribu. Ribu se najprije mora očistiti, posoli ti. Zatim je se stavlja
u hladnu vodu, dodaje se začine, ulje, razne vrste povrća. Kad voda provrije, ne kuha se više od
desetak minuta. Vi ste, dakle, lagali ovom sudu i svojim pretpostavljenima! "Šef" me prekine,
primijetivši da se nikoga ne tiče kako mladi istražitelj priprema ribu, te da je to njegova osobna
stvar. No, ja rekoh da sam ga to pitao u cilju istrage i dokaznog postupka, a da je on izmislio
odgovor. Sudac mi je dao za pravo. "Šef" prostrijeli svoga podčinjenog pogledom od ko
jeg bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav. Svjedoka uhvati užasan strah, te u očajanju skoči
sa stolca i pritrča sučevu stolu.

- Nisam znao što bih mu odgovorio. Sve sam učinio u interesu suda i Ministarstva. Vjerujte mi,
to ću uvijek i činiti. Zar sam ja kriv što ne volim ribu... Ni moje posljednje pitanje nije uspjelo
zadržati grmalja koji je sada prvi put nešto razumio. Zgrabio je mlađeg istražitelja i doslovce ga
iznio van, dok se on koprcao, pravdajući se. - Kako netko tko ne voli ribu može optužiti mene,
koji volim ribu, da ne vjerujem u budućnost čovječanstva? Ubrzo me uvjeriše kako je to više
nego moguće, jer budućnost ne ovisi isključivo o ribi. Ja uzvratih kako sam upravo to rekao
tijekom istrage, ali me odmah prekinuše i upozoriše da ne poistovjećujem svoje stavove s onim
što je rekao zamjenik ministra, opet u svojstvu suca. Tako su mi stalno branili govoriti, i to baš u
trenucima kad mi se činilo da ću uspjeti nešto dokazati. Tužitelj je u međuvremenu izveo
nekoliko vrlo nedoličnih tirada u kojima se sve svodilo na to da rušim poredak. Porotnici su bili
zadovoljni, no sudac se još mrštio. Mislim da bi me vratio na popis namirnica kada bi postojala i
najmanja mogućnost da to učini. Daktilograf je, naime, u tijeku svjedočenja svašta natrabunjao,
sav se jadan zbunio, tako da i njega umalo izbaciše... "Šefova" pitanja neću ponavljati, navest ću
samo ono što sam ja govorio. Prvo upitah može li navesti neku moju rečenicu sa saslušanja koja
bi mu dala za pravo da me smatra defetistom. - Ne, ne mogu, ja sam o vama stvorio opći dojam.
- Kakav opći dojam? - Na osnovi vaše pojave i ponašanja. - Ponašao sam se nedolično? - Niste
htjeli odgovarati. - Sjećate li se na koje pitanje? - Otprilike. - Možda na ono o ciganskom loncu?
- Da, premda ne znam je li bilo riječi o ciganima. U svakom slučaju radilo se o nekakvu loncu.
"Šef" se ukočio, spreman da skoči, ali sučev ga pogled zadrža prikovanog za sjedalo. Ja se tada
osmjehnuh, prvi put otkad je počela parnica. - Nije bilo ni riječi o loncu, a najmanje o ciganskom
loncu, jer takvo jelo, koliko ja znam, ne postoji. Zamjenik ministra se opet počeo nelagodno
meškoljiti. Porotnici zamrmljaše kao da reže. Daktilograf se vidljivo tresao. - A ne, ne možete vi
mene zavarati. Ja sam pisao sve, što ste govorili, stoga se i ne sjećam baš najbolje. Moje bilješke
svjedoče umjesto mene. One ne zaboravljaju. Nije bilo potrebno ni napominjati da se zapisane
stvari lakše pamte, te da bilješke ne mogu svjedočiti. Prije negoli je uspio prozboriti još neku
idiotariju, sudac mu samo prezrivo mahnu rukom, oslobađajući ga muka. Čovjek ode, sumnjajući
u svoje pamćenje i zdrav razum... Kako se približavalo vrijeme ručku, zamjenik ministra i
pretpostavljeni porotnici postajali su sve nervozniji. Ja sam, naprotiv, bio posve miran. Pomisao
na riblje konzerve nije me osobito privlačila. Mislio sam o prošlogodišnjem ljetovanju i svježoj
ribi koju mi je gazdarica svakodnevno donosila. U početku je nastojala zadovoljiti me na sve
moguće načine, no kad je otkrila kakav sam kuhar, oduševljeno je prihvatila da kuham za oboje.
To nas je zbližilo, kao i neki intimniji detaljčići kojih se nerado sjećam. Bila je mlada, ja sam
svašta na- '~ obećavao, a ništa ispunio... Ne bih je volio vidjeti kao "šefova" svjedoka. Dok sam
tako maštao, nalakćen o stol, on se glupirao pred sucem i porotnicima. Ali daleko sam otplovio,
te ga nisam ni slušao. Prekinulo me iznenadno pitanje zamjenika ministra. - Imate li još što
dodati? Samo sam slegnuo ramenima. On je već ustao i samo kratko rekao: - Porota će sutra
obavijestiti sud o svojoj odluci. I ode sudac kući na objed. Iz sasvim prazne dvorane izveo me
stražar. Na ulazu u ćeliju zadrža me nakratko. - Kako je bilo? - Loše. Stražar uzdahnu kao da
sam mu se smilio. - Bi li pomogao komadić svježega kruha? Rekoh da nemam ništa u zamjenu.
Na to on izvadi moj sat i uzvrati da sada, po svoj prilici, nema nikoga u kuhinji, te da će mi ipak
donijeti. Tek sam se opružio na tvrdom ležaju, kad eto ti njega s dvije kriške. - Evo tako, neka
vam se nađe! - Hvala! - Ne zahvaljujte. Ja sam vaš dužnik. Žena je presretna zbog sata - reče
igrajući se satnim lančićem.Ostadoh sam. Sasvim iscrpljen, ubrzo zaspah.

13. OŽUJKA

Porota me proglasila krivim. Kako je naglašeno jednoglasnom odlukom. Dok su čitali presudu, ja
sam razmišljao što bi se dogodilo da su glasovi bili podijeljeni. Sigurno bi u tom slučaju glas
porotnika koji me okrivio vrijedio dvostruko. Bila su, naime, dvojica. No, oni su se suglasili,
kako i priliči pretpostavljenima koji rade u istom Ministarstvu. "Šef" je bio ganutljivo ras-
položen, kao da je u posljednjem trenutku spasio državu, pa mu sada dodjeljuju medalju za
zasluge i hrabrost. Ali nije se usudio ni pisnuti, vjerojatno su mu to nakon jučerašnjeg lakrdijanja
zabranili. Svjedoke, zbog razumljivih razloga, nisu pustili ni blizu dvorane. Onda svi ustadosmo
u isti mah. Sudac se pripremao pročitati presudu. Kako i dolikuje visokom državnom
funkcionaru, govorio je naizust, pogledavajući tu i tamo u posebno pripremljene bilješke. Taj
dokument danas je već propao, a sadržavao je završne pojedinosti neobične parnice - izmišljenu
presudu na kraju izmišljenog suđenja. Ona je glasila otprilike ovako: - Sud je potvrdio navode
optužnice i proglasio optuženoga krivim za navedena djela. Kako za istrage, a ni poslije -
tijekom samog suđenja, optuženi nije pokazao ni najmanju volju da se popravi, sud se odlučio za
najvišu kaznu: "Optuženom se zabranjuje kupovanje i nabavljanje svih vrsta prehrambenih
proizvoda, kao i uzimanje hrane u državnim i privatnim restoranima i gostionicama. Presuda je
pravomoćna od 15. ožujka i vrijedi neograničeni vremenski rok." Tako se završilo veliko finale u
improviziranoj sudnici na prvom katu Ministarstva za Javni red i moral. Bijah osuđen na
gladovanje, od prekosutra pa do vječnosti. Moji suci su se razišli i ja ostadoh posve sam, ali ipak
slobodan da idem kamo god hoću. Spustio Sam se u ćeliju i pokupio svoje stvari. Na izlasku me
očekivao "šef". Vratih mu njegovu crnu kravatu. - Bolje bi bilo da sam vezao svoju. Nije
odgovorio. Nisam izdržao, pa ga upitah gdje je najbliži restoran. On mi zabezeknut odgovori da
ne zna. Ja rekoh da ću se u tom slučaju već nekako snaći, jer presuda postaje pravomoćnom tek
od 15. ožujka. Ma koliko se turobno osjećao, ručao sam bogovski. Tatarski biftek, juhu od
volovskog repa, pa onda teleću roladu punjenu jajima. Napokon, opet sam slobodan čovjek i
mogu raditi što mi je god drago. Istina, još samo dva dana, ali već i sami znate da nikada ne
razmišljam o budućnosti ljudske vrste. Ne mislim čak ni o onome što će biti sutra. A tek
prekosutra? Dotad je cijela mala vječnost.

III.

15. OŽUJKA

Da su pojmovi poput "vječnosti" vrlo ne određeni, uvidio sam vec danas. Vrijeme slobode i
izobilja isteklo je mnogo brže negoli sam ocekivao. Danas je, naime, postala pravomoćna
presuda Ministarstva. Pa ipak, ja sam se jučer opskrbio te ne moram strahovati barem još
nekoliko dana. Kupio bih ja i više, no ponestalo mi je novca. Kada sam iz banke podigao svoju
ušteđevinu, prodavaonice su bile zatvorene. Danas je državni praznik, a ja slavim prvi dan gladi i
povrh svršetak moje činovnicke karijere. "Šef" se pokazao dobrim prorokom kad mi je to
prorokovao na suđenju. Jučer sam dobio otkaz! Kako mi je u zatvoru istekao odmor, ujutro sam
krenuo na posao, ali su me odmah uputili direktoru, koji mi je to bez oklijevanja priopčio. Rekao
je da ne mogu zadržati na platnoj listi otpadnika od društva kojeg je osudilo Ministarstvo. Prije
negoli sam otišao, upitao me na koga sam mislio kada sam na suđenju tvrdio da naši službenici
lažu svojim pretpostavljenima. Odgovorih da sam mislio na sebe. Na to mi je rekao kako zato ne
mogu podignuti otpremninu. Kad sam napomenuo da je to protuzakonito, direktor mi je uzvratio
da ga tužim. - Otpremninu ste već spiskali neradom i lažima. Rekoh da se otpremninu daje kako
otpušteni ne bi gladovao dok ne nađe novi posao. - Kad se radi o vašoj koži, onda ste optimist.
To već graniči s bezumljem. Svjesni ste valjda na što ste osuđeni? Uzvratih mu da me i sama
pomisao na to da ga više neću morati gledati ispunjava još većim i bezumnijim optimizmom.
Pocrvenjevši, on me istjera iz sobe. Iziđoh polako, zalupivši vratima što sam jače mogao.
Dok je moja činovnička karijera završila više nego jadno, život društvenog otpadnika donio mi je
već danas neočekivanu slavu. U svim dućanima i restoranima osvanula je moja slika, ovaj put
bez ikakva teksta. Netko neupućen pomislio bi da sam postao predsjednik države ili barem
nacionalni heroj. No, jasno, osoblje je uza sliku dobilo i prijepis presude, i upute kako se po-
našati ako me slučajno ugledaju. Uza svu ozbiljnost prilika u kojima sam se našao, po če lo me je
sve tO zabavljati. Ugodno je znati da ljudi na svakom koraku susreću vaš portret, ni ne znajući o
čemu je riječ. Hodajući jutros ulicom, osjećao sam se nekako revolucionarno. Zbog toga sam,
valjda, prvog dana prisilnog gladovanja vrlo nepromišljeno pripremio veličanstveni banket u
svoju čast. Nepromišljeno, jer za pripremanje jela utrošio sam gotovo polovicu, ionako
skromnih, zaliha. N o, već sam jednom izjavio da užitak nije razuman, osobito kad je posrijedi
državno priznati sladostrasnik, koji je svojim trimalhionstvom umalo srušio poredak i ugrozio
opstanak ljudske vrste. Kad smo već kod budućnosti čovječanstva, navest ću vam recept za
pripremanje pastrve, pošto smo na suđenju i tako ustanovili neraskidive veze ribe i futurologijc.
Upravo s tim gurmanlukom završio sam revolucionarni banket. Dakle, svježu pastrvu sam
napunio maslacem, zamorao u foliju i stavio u pećnicu da se prikuha. Posebno sam na maslacu
ispržio malo sitno rezane slanine i mljevenih oraha, a u drugoj sam posudi pripremio preljev od
maslaca, brašna, mlijeka, kapara i badema, također "protjeranih" kroza stroj za mljevenje. Ribu
sam polozio u posudu s orasima i slaninom, a zatim prelio gusrim bešamelom s bademima. Tako
sam je pekao sve dok se nije uhvatila korica, te je pastrva počela nalikovati na pecivo. Postupak
se unekoliko razlikuje od onog Isusova, jer sam ja ribu pretvorio u kruh, dok je on te darove
prirode dijelio narodu posebno. Pa ipak, vjerujem da nam se osjećanja pri tome nisu mnogo
razlikovala. Bili smo, naime, podjednako osamljeni. On pred Bogom i narodom, ja pred
društvom i poretkom. Kusao sam u otpadničkoj samoći, razmišljajući kako bih svijet mogao
osloboditi ljudi poput "šefa". No, moja nepopravljiva sklonost užitku otupjela mi je revoluci-
onarnu oštricu. Ponekad je lako biti ovca, barem dok su vuci siti.

16. OŽUJKA

Danas su se zbile dvije značajne stvari. Najprije sam u Gradskoj knjižnici naišao na vrlo
zanimljivu knjigu. Učlanio sam se bez velikih teškoća, budući da još nisam počeo tamaniti
knjige, pa moj portret nisu imali. Ne znam, uostalom, ne znam kako bih se osjećao među svim
velikanima koji su mrko gledali sa zidova. Dok sam premetao po udžbenicima o temi "prehrani
se sam" u kojima se pomno opisuje kako se lovi i priprema zmije, ježeve, puhove i ostale
stanovnike prigradskih ravnica i šuma, dođe mi pod ruku prilično uništena knjižica. Na otrcanim
koricama isticao se naslov:

GABIUS APICIUS
DE OPSONIIS ET CONDIMENTIS SIVE
ARTE COQUINARIA ROMAE
AUGUSTAE

ili kako je pisalo u prijevodu:

GABIUS APICIUS
O HRANI I JELIMA KAO
I O KUHARSKOM U MI]EĆU CARSKOG RIMA

Kako je u predgovoru naglašeno, knjižica je sadržavala prvu zbirku recepata u povijesti

kulinarstva. Odlučio sam je posuditi...

78

Druga značajna stvar odigrala se također u knjižnici. Sjeo sam za jedan od stolova za čitanje i
počeo listati spomenuti knjižuljak, kad mi pristupi neki čovjek prilično gruba izgleda i upita je li
slobodno mjesto za stolom. Odgovorih da jest. On je nekoliko trenutaka stajao preda mnom,
promatrajući me. Tada sjede meni nasuprot. Šutio je vrlo kratko, a onda iznenada reče: - Ja sam
vas odmah prepoznao. Uzvratih da ga ne poznajem. - Nisam rekao da se poznajemo. Ja sam vas
prepoznao! Kazao sam da se zbog toga osjećam vrlo počašćenim, ali da uza se nemam nijednu
svoju sliku, jer mi još nisu uručene. Kad ih dobijem, sigurno ću mu jednu poslati. No, čovjek se
nije dao zbuniti. - Ja potpuno razumijem vaš gnjev. - Tko vam kaže da sam gnjevan? - De, de, ne
ljutite se, ja sam vam samo htio pomoći. Kad uzvratih da ne razumijem kako bi mi mogao
pomoći, on se lukavo nasmiješi. - Uskoro ćete ostati bez hrane. Rekoh da imam priličnu zalihu.
- Što znači nekoliko dana prema onome što vas očekuje..., a taj se trenutak neumoljivo približuje.
Čudim se kako mi odmah nije postao sumnjiv. No, ja sam tada mislio o drugim stvarima... - Bilo
mi je neobično drago. Sada me, molim vas, pustite da čitam u miru - rekoh vrlo odrješito.
Ali on se nije dao ni otjerati. - Bolje da se predstavim. Trgujem mesom i ostalim potrepštinama
na veliko i malo. Oprezno sam podigao glavu, ništa ne govoreći. - Vidite, kad potrošite zalihe i
ostanete bez namirnica, dovoljno je da me potražite u kavani "Zastava". Ostalo prepustite meni.
Nisam rekao ni "da" ni "ne". - Jasno, to će koštati malo više, s obzirom na opasnosti što vrebaju
na svakom koraku. Sad sam, ipak, blago klimnuo glavom, dajući mu na znanje da sam ga
razumio. Čovjek tada ustade i pruži mi ruku, ali kako se ja ne pomakoh, samo tiho prozbori:
- Vidimo se u "Zastavi". Izišao je iz čitaonice, oprezno se ogledavajući. Ne znajući još što bih o
svemu mislio, uzeh Apiciusa i uputih se kući. U ugodnoj polutami moje kuhinjice, rimski me
istomišljenik zabavlja drevnima kuharskim vještinama, a pomisao na trgovca iz "Zastave" ne da
mi mira i kvari ionako promjenljivo raspoloženje.

17. OŽUJKA

Kad vam ukratko prepričam životopis Rimljanina Gabiusa Apiciusa, bit će

vam mnogo jasnije zbog čega me knjižica naprosto oduševila. Ponekad nas i
davni ljudi spašavaju more osamljenosti! Ako je vjerovati predgovoru, što ga
je napisao neki Nizozemac, također provjereni epikurejac, Apicius je živio u
doba careva Augusta i Tiberija. Uvjereni republikanac i gurman, ubrzo je
dospio na crnu listu tajne policije, koja ga je progonila zbog rasipništva. Dok
je još August bio živ, Gabius je provodio dane u priličnom izobilju i raskoši.
Kuhao je i prikupljao recepte diljem Carstva, putujući zbog svoje knjižice u
najzabačenije dijelove imperija. No, kad Tiberije dođe na vlast, a Rimom zagospodari
Sejanova tajna policija, i jadni se Gabius našao unebranu grožđu. Istrage, upozorenja i
ograničenja kretanja zagorčavale su mu život. U očajanju, on se odluči otrovati. Ali kako?
Neobičan kakav je bio, sastavio je recept od prilično opasnih slastica i nazvao ga EPITAFOM.
Umro je uživajući gotovo bez bolno, zadovoljan što je ipak uspio završiti svoj ARS
COQUINARIA ROMAE AUGUSTAE. Otišao je bezbolno, kako i dolikuje pjesniku i filozofu.
Kažem pjesniku, jer je svoju kuhinju uspio pretvoriti u poprište epskih zapleta. No, postoje
jednostavniji, gotovo lirski primjeri Gabiusove darovitosti. Budući da me popis namirnica naučio
poštovati perad, navodim vam eto:

PULLUM ELIXUM EX IURE SUO

ili

KUHANA KOKA U UJUŠKU VLASTITOM

Pjevao je:
"Nadrobi papra i lovora, mente listic i malo tima,
Miješaj s medom i datuljama, da ugodno bude svima.
Pa dodaj octa-kvasine, kapljicu ulja i starog vina,
U kokinu juhu to potopi, sa začinom od kumina... "

Oduševljen, recitirao sam recept, zanoseći se pri hodu, kao da plešem. Na trenutak mi se učinilo
da ga vidim u kuhinji, umotana u bijelu togu, kako se vrzma oko štednjaka. Kakvo li će mi
iznenađenje pripremiti moj prijatelj Gabius? Na stropu se prelamalo svjetlo ulične rasvjete, te se
sve pretvorilo u akvarij pun riba. Iz spavaće sobe dopiralo je groktanje mladih praščića, a u
ormaru su pjevale kokice, guske i patkice. Cijeli pod bio je ukrašen i pokriven najmirisnijim
travama i začinirna... Tako se i ja uputih u kuhinju i po čeh pripremati večeru. Jednu od
posljednjih. Ponio sam dragi knjižuljak. Sada razumijem ljude koji se oduševljavaju književnoš-
ću. Knjiga je ponekad najbolji prijatelj.

19. OZUJKA

Za drugovanje s pjesničkim velikanima dovoljno je malo mašte i sposobnosti uživljavanja. Za.

druženje s kuharom filozofom, nužan je pun želudac. Danas, nažalost, sebi ne mogu više priuštiti
ni jedno ni drugo. Zalihe su već pri kraju, a zanos koji me držao proteklih dana posve je
splasnuo. Počeo sam osjećati posljedice svoga nesvakidašnjeg izgnanstva. Sinoć sam posljednji
put kuhao, a danas se prehranjujem starim kruhom i ostacima marmelade. Ne može mi pomoći ni
Gabius sa svojim čarobnim travama. "Šef" i njegovo Ministarstvo napokon su došli na svoje!
Pa ipak, jutros sam ustanovio da i dalje motre na mene. Otkrio sam da je netko preturao po mojoj
vreći za smeće. To me nije nimalo začudilo, jer na smetlištima počinju i završavaju sve istrage.
Osobito ako su uperene protiv revolucionara moga kova. U takvom slučaju, svaki otpadak
pretvara se u neoboriv dokaz. A ja otpacima nisam nikad oskudijevao. Čak sam i susjedima zbog
toga bio sumnjiv. To me odmah navede na pomisao da sa mnom nešto nije u redu. Ne mogu,
dovraga, sumnjati u cijeli svijet, samo zato što na život gledam drukčijim očima. Jedna stara
izreka kaže da je čovjek postao onog trenutka kada se majmun pogledao u zrcalo. Moj predak je
vjerojatno tamo već zamijetio pečeno prase. Možda su i drugi tada postali mesožderi, no razlike
u evolucijskom procesu nikada nismo uspjeli uskladiti. Ni Gabius sa Sejanom, ni ja sa "šefom".
Mi, naprosto, pripadamo različitim vrstama i ne možemo se nagoditi. Ako u interesu društva
moram gladovati, to je vjerojatno zbog toga što se ljudi poput "šefa" prečesto gledaju u zrcalu.
Da nije tako, posve se sigurno ne bi upustili u pustolovinu s mojim portretom. Otisnut, on je
neuništiv kao i Gabiusova knjiga. Možda će me potomstvo zbog toga zabunom uvrstiti u
velikane.

23. OŽUJKA

Nakon dugog vremena, prošao je cijeli dan, a da ništa nisam stavio u usta. Jednom sam, naime, u
djetinjstvu bolovao od trbušnih kozica, pa mi je liječnik zabranio na nekoliko dana jesti. Da
zavaram glad, majka mi je davala vodu u kojoj je prokuhala rižu. Oni su jeli rižu s graškom, a ja
sam pio sluzavu vodu. Tada mi je to izuzetno godilo. Pošto sada nemam riže, ne mogu si priuštiti
ni takvu dijetalnu zakusku. Čak ni virtuoz Gabius ne govori ništa o kuhanju i prehranjivanju bez
hrane. To je, nažalost, nemoguće. Tako što mogu si dopustiti samo pretpostavljeni ili zamjenici
ministra kad valja održati neko suđenje mimo svih zakona. Vjerojatno zato što se po sličnim
sudovima kuha stvari koje uopće nisu za jelo. Kada bi sve i bile jestive, sumnjam da bi ih itko
mogao probaviti. Dobro je to primijetio onaj mlađi istražitelj kad je ganutljivim tonom
objašnjavao funkcionalnost nekih državnih aparata. To prije što, barem dosad, nisam osjećao
glad. Iako vrlo svrhovito, presuda u mom slučaju još nema nikakve svrhe. Takvi su paradoksi
mogući redovito kad je riječ o sukobu hedonizma i poretka. Osobito ako se odnose na okorjela
prijestupnika poput mene. Nama je u duši da se dovijamo svim presudama, pa makar nam to i
ispraznilo želudac koji već zavija i podmuklo reži, kao zvijer u gustom šipražju noćne džungle.

24. OŽUJKA
Zdvojan, jučer sam cijelog dana razmišljao što učiniti. Ali glad je pobijedila pamet, pa sam danas
otišao u "Zastavu". Kako tamo nema ništa za jelo, mirno sam sjeo u kut i naručio bijelu kavu.
Konobar me stalno pogledavao ispod oka, kao da sam mu odnekle poznat, a onda je valjda
zaključio da pred sobom ima neku slavnu ličnost i brzo mi donio kavu, dostojanstveno se
naklonivši. Prihvatio sam igru i nehajno se zahvalio, kako to čine velikani u sličnim prilikama.
Kad je otišao, počeo sam se ogledavati po kavani. Bilo je oko deset sati ujutro, "Zastava" je bila
poluprazna. Umirovljenici su listali jutarnje novine, a neradnici poput mene ispijali prva pića, trošeći
vječite praznike. Zatim sam pogledao kroz prozor. Na metalnoj rešetki sjedili su vrapci i živo raspravljali
o neželjenoj nazočnosti velikog, tamnosivoga goluba. Vani je život pjevao, a u "Zastavi" je vladao ugođaj
mrtve tišine. Pošto me kava okrijepila, naručio sam još jednu. Konobaru je služenje poznatog čovjeka
pričinjavalo neopisivo zadovoljstvo. Ubrzo sam ispijao šalicu koja se kao nekim čudom stvorila preda
mnom. Tada ugledah onoga koga sam očekivao. Hodao je među stolovima kao da ga se život oko njega
nimalo ne tiče. Mene odmah uhvati glad, i neka čudna jeza stade mi se širiti pod kožom. Još pomalo
strahujući, priđoh njegovu stolu. On se ni ne pomače. Reče samo: Sjedite - gledajući i dalje pred sebe.
Sjedoh u potpunoj tišini. Činilo mi se kao da sam pred nekim šefom podzemlja. - Oprostite, ali ovako je
sigurnije - govorio je tiho. Ne bi bilo dobro da nas vide zajedno. Kao što ste već zamijetili, ja u takvim
prilikama obično šutim, a tada me uhvatio i strah. Oduzet, nisam ni pisnuo. Ali mog poznanika iz
knjižnice to nije nimalo zbunilo. Opet je progovorio kao da me nema. - Vi ste, dakle, prihvatili moj
prijedlog! Dobro! Sada mi recite što vam je sve potrebno. Uzvratih bojažljivo da bih kupio malo bifteka,
svinjetine i nešto suhog mesa. Trgovac na veliko i malo podiže pogled i zapilji se u suprotan kut
"Zastave". - Kada biste željeli da vam isporučim robu? - Što prije, ako može već danas. - Danas?
Nikako! To je neizvodljivo. Možda sutra uvečer. - A koliko će koštati? - upitah ishitreno, nakon
nekoliko trenutaka šutnje. Tu mi on počne potanko objašnjavati sve opasnosti preprodaje hrane
osobama koje je osudilo Ministarstvo, povezujući to s nestašicom govedine i naglim skokom
cijena. Sve u svemu, ispalo je da mu moram platiti gotovo deseterostruko od stvarne vrijednosti
traženog mesa i povrh svega za sasvim nepoznatu količinu. Kad je završio, ja rekoh da mi je to
preskupo. - Onda ništa od posla! Već je htio otići, ali ja ga zadržah. - Dobro, pristajem! Samo,
molim vas, može li sutra? - rekoh otpisujući četvrtinu ukupne ušteđevine. - Vidjet ću što se da
učiniti. U vašem je interesu da ne izlazite iz kuće, već me tamo čekajte. Isplatit ćete me, jasno,
pri isporuci i to u gotovini. Dadoh mu adresu i trgovac se odgega kako se i pojavio. Kroz prozor
sam promatrao kako prelazi cestu. Šešir je nabio na nos, onako kako je to činio "šef" dok me još
posjećivao, ali ja tome nisam pridavao nikakvu pozornost, već sam se pomalo tresao od jeze i
očajanja. I kad je iščeznuo, nastavih zamišljeno buljiti na ulicu, posve oduzet. Automobili su
podsjećali na velike štednjake, ljudi na hodajuće štruce kruha. Među njihovim nogama igrali su
se pečeni golubovi. Vrapci u lokvama kupali su se u lovačkom umaku. Čak je i kišica koja je
počela padati krstila zemlju rajnskim pjenušcem... Konobara sam, kad mi je gurnuo račun pod
nos, gotovo ugrizao za ruku.

25. OŽUJKA

Dobri moj Gabiuse, jesi li ikad gladovao i mučio svoj odabrani želudac prazninom i grčevima?
Ja, eto, sada sjedim uza svoje malo ognjiste i maštam o davnim vremenima kad bijah sretan i
zadovoljan. Sve me podsjeca na onaj tvoj recept kad si tikvicama vadio srce. Sjećaš li se:

GUSTUM DE CUCURBITIS FARSILIBUS

ili kako bih ja rekao:

PRIPORITIH TIKVICA SLAST

Išlo je nekako ovako:

"Tikvice dopola skuhaj, pa na hladno njih posadi,
A u drugoj zdjeli nekoj, nadjevak im ovaj radi.
Zdrobi papra i lovora, origana, juhe stavi,
Uzavreli mozak zatim, a bjelancem kremu spravi.
Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A na mjesto srca, njima nadjevak slatki stavi.
Povezane u vrč zemljani, složi tada polovice
da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince. "

Ja sam ti sada, mudri moj, kao neka od tih tikvica. Ali ne znaju oni, ne znaju oni, Gabiuse
Apiciuse, kako se sprema tvoje božanske nadjeve. Skuhali su me, razrezali i ostavili tako prazna,
da gladujem. Da si ti u blizini, vec bi se našlo nešto mozga, koje jajce i mirisnih trava. Cijela bi
me ti ispunio, opet spretno povezao i umočio u nektar od slatkog vina, sve dok se ne bih
oporavio. Jer glad je strašna! Znaš, ne mislim da je meni najgore otkad je svijeta i vijeka.
Oduvijek ljudi gladuju. Neki zbog toga što nemaju, neki zato jer moraju. Što je razlog da ja
gladujem? Neko se Ministarstvo sjetilo da tako bude! Progonili su i tebe, ali si im doskočio. Što
da radim? Znam, ti bi mi savjetovao da izdržim i tako prosvijetlim svoj duh. No, slab sam ti ja
čovjek, Gabiuse moj. Eto vidiš, pristupi mi neka tipčina i ponudi svoje usluge. A ja? Ja kao
kokoš, pravo u pecnicu! Nisam naviknut žrtvovati se, postojati, boriti se. Sitan sam, kako reče
"šef", i nitko mi zbog toga ne može pomoći. Očajavao sam tako sve do sumraka, kad me trgne
zvono na vratima. Ugledavši tipa iz knjižnice, svega nestade. Hitro sam ga uveo u sobu, a tek
onda opazih da je došao praznih ruku. Kao da je razumio moj pogled, on se dobrohotno
nasmiješi. - Ne brinite, sve sam donio. Siđite samo do smeca i uzmite tri plava paketa. Ni sam ne
znam kako sam se našao u prizemlju. U skoro sam vec trčao uza stube, stežući vrećice s
namirnicama. Kad sam se vratio, trgovac se vec smjestio u fotelju i čekao. Odložih robu u
kuhinju. - A sada me isplatite - reče on. - Da vidim što ste donijeli. - Tako se nismo pogodili.
Donio sam što sam mogao. Cijenu smo već ugovorili. Nisam imao kud, te mu odmah platih.
Brojio je novčanice, a ja sam pred njega iznosio piće. Pa ipak, u kuhinji mi se vratilo dobro
raspoloženje. U prvom zamotuljku nađoh pola odojka tek odbijenog od sise. Ono jedno oko
gledalo me kao da mi namiguje. U drugoj vrećici čekao me velik biftek, tamnocrven, boje
tulipana, a pri dnu zamotuljka oko dva kilograma sušene kozletine koja je mirisala na planine.
Ne vjerujući, otvorio sam i treći paket. Čovjek se sjetio da mi donese krumpira i primorskog
kupusa. Bilo je to više no što sam očekivao. Činilo mi se da sam na lutriji izvukao glavni
zgoditak. Kad sam zadovoljan, ne mislim ni o čemu, te sam, zamisli, trgovca pozvao na ručak.
On se u prvi mah malko nećkao, a onda pristade. Čak se ponudio da ode po vino. Zbog tebe,
Gabiuse, zamolio sam ga da mi donese .i teglicu meda. Ti znaš zbog čega. Spremao sam se ,,
pripraviti:

PORCELLUM ASSUM TRACTOMELINUM

kako sam ja preveo

MEDENOG PRŽOPRASCA

Čovjek se ubrzo vratio i pun nevjerice gledao kako u tavu stavljam med i papar, te sve to
miješam s vinom i lovorom. U strahu da ću ga otrovati, potezao je iz boce i silio me stalno
kušati. I ja sam pio dok sam stavljao but odojka u pećnicu. Kad se smjesa u tavi pretvorila u
tamni sok, sjedosmo za kuhinjski stol i počesmo piti. Vino me brzo hvatalo, budući da već
nekoliko dana nisam ništa stavio u usta. Trgovca je postupno napuštao strah, pogotovo kad je
pečenka zamirisala iz pećnice . - Ovako nešto nikad nisam vidio... - govorio je zarumenjen. -
Stari Rim i praščić s medom. U oduševljenju sam mu pričao o tebi, Gabiuse, kako si kuhao,
koliko si volio život. Gotovo svaku rečenicu on je prekidao jednim: "Ma nije moguće!" - a onda
je i dalje zapanjen slušao. Mislim da bi čak obukao togu da sam ga na to nagovorio. Na ruci je
imao velik pečatnjak i svaki puta kad je zamahnuo pred mojim očima, sav u čudu, ja sam mislio
da će me odalamiti, kao nekim bokserom. - Hoćemo li onaj medeni saft posebno ili s prascem? -
Skupa. S mesom! On opali pečatnjakom po stolu i opet nagnu vina. Kad je butić bio pri kraju,
iznesoh ga pred njega i prelih medenim zaprškom. Vratio sam potom sve u peć, nestrpljivo
očekujući. Uskoro, to si mi valjda ti u pravi čas došapnuo, otvorih vratašca električnoga grotla i
zastadoh sav u čudu. Pečenka se rumenila poput doboš torte, prelivena medom. Tebi barem ne
treba tumačiti kako smo uživali. U početku oprezan, trgovac je odjednom počeo jesti velikim
zalogaj ima, tako da umalo ostadoh gladan. Pa ipak, ostao je i meni poneki komadić, i to mi je
vratilo svu izgubljenu snagu. Možda je bolje da nisam pojeo više, mislim nakon toliko posta.
Medeni pržopras i teško vino vratili su me u tvoj zavičaj, Gabiuse, i uživao sam na italskom
suncu, u palači na obalama Tibra. Preprodavač nije ništa shvaćao, ali čim je pojeo i on se izvalio
u sobi, poput prasca. Čak je tiho zapjevao... Onda se iznenada zapilji u mene. - Kad se ovako
najedem, ja volim malo otpočinuti, a onda "um, um!" Kad rekoh da ga ne razumijem, poče mi
pričati o nekim prijateljicama koje bi mogao pozvati kod mene. Rekoh da je bolje da ostanemo
sami. No, kako je on navaljivao i neprestano mrmljao "um, um!", na kraju pristadoh i trgovac se
prihvati telefona. Nisam znao što činim, moj prijatelju. Mnogo sam pio, a ono njegovo "um,
um!" donosilo je pred moje oči slike plesačica koje su te služile ispružena u blagovaonici. Tvoja
pjesmica samo je probudila i pojačala zaboravljenu strast. Na što si, dovraga, mislio kada si me
učio:
"Pa razreži tikvice i srca im meka vadi,
A namjesto srca njima, nadjevak slatki stavi."
Uskoro je, uistinu, zazvonilo na vratima, i eto ti njegovih prijateljica ruku punih pića.
Predstavio me kao svoga kupca, te posjedasmo na sofu. Meni je dopala neka crna
grdosija koja me odmah počela svlačiti i pojiti. Ne znam više ni sam čime!? Sjećam
se samo da sam kroz maglicu vidio mog poznanika iz knjižnice kako poskakuje po
onoj drugoj, a onda se crna uzvera na mene i pokri mi vidik sisama. Dok sam pjevao
kao praščić u medu, u glavi mi je odjekivala piska svirala i zvon cimbala, a sanjao
sam da sam došao tebi u posjet, moj Gabiuse. Iscrpljen i pijan, prevalio sam se na
sofu. Ničeg se više ne sjećam... Probudio sam se duboko u noć. U stanu je bio neopi-
siv nered, na podu su carevale prazne boce. Od trgovca i prijateljica ni traga. Kao
isprebijan, oteturao sam u kupatilo i pustio da mi hladna voda curi vratom. To me
oporavilo, ali kada dođoh u kuhinju, opet me spopade muka. Smrdjelo je na izgoreni
biftek, a prljavo posuđe bijaše razbacano po stolu. Na pregoreno ulje u tavi netko je
bacio moj novčanik prisvojivši ostatak ušteđevine. Iznemogao, sjedoh na stolac i stadoh
jecati - plakati, očajan. Gabiuse, carski istomišljeniče, ljudi nisu nikada tako jadni i osamljeni
kao kad ih žigoše neka vlast. Što ti tada vrijedi revolucionarnost kada te svatko može opaliti po
džepu i stražnjici. Ja nemam vojske istomišljenika koja bi me slijedila. Usamljen sam kao zečji
brabonjak i ništa mi ne pomaže što se stalno kitim preljevima. Ljudi su pokvareni, moj učitelju,
pa makar ih gostio medom i prasetinom. Znaju oni da sve završava u zahodskoj školjci. Pa ipak,
nadam se da me ti razumiješ. Živim predano i zbog toga posrćem. Tko bi to objasnio kurvama
koje ti oduzimaju posljednju imovinu. Ne treba se ni truditi. Uostalom, zar tvoj recept o
priporitim tikvicama ne završava nekako slično? Ako se ne varam, pjevao si otprilike ovako: "Da
ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince, Kad uzavre zovi smjelo, robinjice, goste, svirce."
Sada kad se gase sva svjetla, znam da je takva sudbina svih osobenjaka.

26. OŽUJKA

Nesreća nije nikad usamljena. Kad jednom krene naopako, onda tako ide do kraja. Takvi ljudi su
obično slijepi, ne primjećuju stvari što su drugima očite. Pogrešku spoznaju tek kad je već
prekasno. To vam je slično kao s pregorjelim jelom. Kad jednom izgori, nikakav trud i umijeće
ne mogu više spasiti upropaštenu hranu. A spasa nema ni upropaštenu čovjeku! Kad vas jednom
gurnu u provaliju, više se ne možete vratiti natrag. O tome se vjerojatno brine sudbina, da bi bilo
manje nesretnih na ovome svijetu. Nisam ja preko noći ostao samo bez novca i hrane. Gotovo da
sam izgubio samoga sebe. Da ne bi Apiciusa, ne znam kako bi sve svršilo! Oko podne zazvonilo
je na vratima. Nisam otvarao. Sjedio sam u naslonjaču, nepomičan, okružen ostacima jučerašnjeg
slavlja. Čuh kako se okreće ključ ubravi. Znao sam tko je došao i bijah posve miran. Pozdravih
"šefa" i pomoćnike kao stare znance. U gledavši krš oko mene, nije mogao doći sebi. Naredi da
mu donesu stolac iz kuhinje, a onda se strovali na nj. Duboko je disao, sređujući nevjerojatne
dojmove. - Znao sam da ste poremećeni i opasni, ali ovo... tome se nisam ni u snu nadao. Samo
slegnuh ramenima. Nisam imao volje bilo što mu objašnjavati. Pomoćnici su vršljali po kuhinji.
U jedan zamotuljak strpali su ostatke jučerašnjeg pržoprasca i onaj izgorjeli biftek. U drugi, suhu
kozletinu i sve povrće. Donesoše to "šefu", on otvori vrećice, kratko pogledom ispita sadržaj, a
onda ih vrati podčinjenima. - Lijepo, bogami. Sve smrdi na med i mlijeko. Nema što! Gospodin
se pridržava odluke suda. Dok sam šutio kao zaliven, on ustade sa stolca i poče hodati po sobi,
odgurujući nogama prazne boce i prevrnute pepeljare. - Vi ste nas, dakle, mislili prevariti.
Progovorih. Rekoh da nisam mislio nikoga prevariti, ali da više nisam mogao izdržati glad.
- Jedno je trpjeti glad, a nešto sasvim drugo priređivati bakanalije. - Ni za to nisam kriv. Tako je
ispalo. - A presuda, što je s presudom? Vi se ponašate kao da niste osuđeni. - Osuđen sam na smrt!
U ljudskoj je prirodi da se tome protivi. Tu "šef" zastade, zapanjen. - Na kakvu smrt. Što
trabunjate? Koliko se ja sjećam, nije bilo ni riječi o smrtnoj kazni. Uostalom, takve kazne ne
spadaju u nadležnost Ministarstva. - Zabranjeno mi je kupovanje hrane. Od čega onda da živim? -
To me ne zanima. Ja znam samo za presudu i tu sam kako bih provjerio koliko se nje pridržavate.
Stadoh mu objašnjavati kako je bez hrane nemoguće živjeti. Izdržao bih možda tjedan dana,
možda dva, ali onda bih sasvim sigurno umro. "Šef" se na to nije obazirao. Stalno je ponavljao
kako njega zanima samo presuda, a ne koliko dana netko može izdržati bez hrane. - Uostalom, mi
smo željeli provjeriti vašu odanost jednomu državnom Ministarstvu, a vi ste poklekli već na
prvome koraku. - Znači li to da ste kanili ukinuti presudu? - Ne, to nikako. U vašem slučaju
presuda je neprijeporna i nemate prava žalbe. Samo odmahnuh rukom i primijetih da onda nema-
mo o čemu razgovarati. - Ja sam se morao nekako snaći, makar i kriomice. Tu "šefa" opet obuze
već uobičajeni napad bijesa. Vikao je da sam želio prevariti Ministarstvo i da će me to skupo
koštati. - Vi niste samo poremećeni i opasni. Vi ste glupi! Mislili ste da je suđenjem sve završeno.
Ne, gospodine moj, vaš slučaj se nastavlja u životu kao i na sudu... net- ko je uvijek pokraj vas.
Budalo, pa i trgovac je naš čovjek. Zaprepašten, rekoh kako to nisam primijetio, ali su i mi sada
stvari mnogo jasnije. - Gospodin je vanjski suradnik. On je inače pošten i cijenjen trgovac, ali tu i
tamo učini nam poneku uslugu. Pripomenuo sam kako sam se u njegovo pponašanje imao prilike
uvjeriti. - Mislite na novac. To je također mjera kažnjavanja takvih kakvi ste vi. Polovica je
isplaćena gospodinu za njegov trud, a druga polovica je namijenjena fondu za gladnu djecu.
- A novčanik? - Kakav novčanik? - Pa ispraznili su mi novčanik. - Tko to? - Gospodin vanjski
suradnik i njegove prijateljice. "Šef" reče da s tim detaljem nije upoznat, ali da će ispitati...
- Uostalom, za svoj novac odgovarate samo vi. Mogli ste pripaziti. - Zašto paziti, kad je gospodin
cijenjen i pošten trgovac? Tu mi "šef" dade za pravo i uzvrati da je novac vjerojatno zaplijenio
vanjski suradnik u interesu gladne djece. Htjedoh napomenuti da sam dvoje gladne djece imao
prilike upoznati već jučer, i da su mi izgledala poprilično uhranjena. "Šef" se pravio lud i poče
me optuživati zbog nedostatka svijesti i morala. U početku sam se branio, no ubrzo odustadoh,
jer moje riječi nisu imale učinka. Vikao je još neko vrijeme, a onda se umorio i sjeo. Gledao sam
ga poput kuhane ribe. - I što sad? - upitah, napokon, prekidaj ući tišinu. - Dajemo vam pet dana
da sredite svoje poslove, a onda ćete opet u zatvor. Nema druge! - Zbog čega, dovraga? "Šef" se
zacrveni kao jastog i ispruži ruke nalik na kliješta. - Još pitate, a prekršili ste sve što se moglo
prekršiti. Da je po mome, odveli bismo vas odmah... Pet dana, moj dragoviću. Jeste li razumjeli?
Još pet dana i onda "klik!", bajbokana! Ovaj put se nećete tek tako izvući. Zatim naglo ustade i
bijesno pozove pomoćnike. Spotaknuo se o neku bocu i zamalo pao, no u posljednji ga čas
prihvatiše podčinjeni. Uspravljen, "šef" šutnu bocu o zid i ode teško psujući. Sve se odigralo tako
iznenadno da mi se činilo poput sna. Postadoh svjestan zbilje tek kad isključiše struju. Pogledao
sam kroz prozor i vidio da u drugim stanovima gore svjetla. Sišao sam u podrum i pregledao osi
gurače. Moji su bili izvađeni, rupe zapečaćene. Bojali su se valjda da krijem neke tajne rezerve,
pa da ću opet prionuti na kuhanje. Nisu ni pomislili da takvom gurmanu štednjak radi i na plin.
No ne moraju strahovati. U kući nemam ni trunčice hrane. Posjedujem samo gomilu prljava
posuđa. Vratio sam se i sjeo u mraku. Suplji mrak probušen bljeskom ulične svjetiljke koja je
obojila zidove tračkom blijeda svjetla, što mi se učinio poput ogromna srebrnog noža koji para
životinjsku utrobu. Kada sam pogledao bolje, činio mi se još većim. U gledao sam i životinjsko
oko koje se caklilo samrtnim sjajem, kao da ima groznicu. I tada donijeh odluku: U zatvor se
više ne vraćam! Radije ću skončati život, ali neću se pokoriti. Uhvatio me strah, ali se odmah i
primirih, sjetivši se Gabiusa i njegova Epitafa. Nije dopustio nikakva nagađanja o svojoj sudbini.
No, ja nisam Gabius, a "šef" nije Sejan. Pa ipak, dok je odlazio, Apicius je mislio da je sve
besmisleno, da je iscrpljen i da je bolje kloniti se života. Međutim, čak i na kraju, to je još bila
žudnja koja je oduvijek čučala u njegovu blistavom duhu i on je umirao slaveći život. Po tome ja
ipak nekako sličim Gabiusu, a "šef" Sejanu. ...Više me nije bilo strah. Čak mi se činilo da čujem
odobravajuću riku goveda na zamišljenu planinskom pašnjaku.

29. OŽUJKA

Postupno uranjanje u glad i samoću dalo mi je priliku još jednom o svemu promisliti. Mislim da
sam, bez obzira na odluku, imao prilično lijep život. Sada motre svaki moj korak, a preksutra me
kane zatvoriti. Smijem li to dopustiti? Pomiriti se i skončati na nekoj konzervi bez broja, u kojoj
neće biti ništa? Ne, to ne bi bio samo moj poraz. Izdao bih i tebe, Gabiuse, i mog umirovljenog
prijatelja koji je vikao: "Ne mogu oni tako s čovjekom!" - i sve one bezimene i nepoznate koji u
okrilju kućnog ognjišta razveseljavaju ovaj tužni život. Ne boj se, nije me svladala malodušnost,
nisam ni lud. Mirniji sam i odlučniji no ikada prije. Pitam te, rimski prijatelju, ima li čovjek
prava dopustiti da od njega rade što god hoće? Ne moraš mi ni odgovoriti. Da sam govedo,
spremno bih prihvatio svoju tužnu sudbinu, znajući kakva će sve jela od mene pripraviti neki
vješt kuhar. Onda bi imalo smisla. No, govedo nisam, pokušavam biti čovjek i zbog toga se
nadahnjujem tvojim primjerom. Sada me dobro slušaj. Znam da si volio kazalište, osobito Plauta.
Ova tri dana ja sam postupao kao glumac. Tri dana, Gabiuse, tri dana ja sam se bavio tvojom
knjigom i sastavljao Epitaf. Znam, također, kako nisi smatrao da glumci igrom oskvrnjuju pisani
tekst omiljene komedije. Stoga nemoj ni na tren pomisliti da ću okaljati tvoj EPITAF. Malen sam
čovjek, ali pokušat ću glumiti tebe, velikane. Oprosti mi, Gabiuse Apiciuse, i imaj povjerenja.
Prije nego počnem, moram ti se zahvaliti što EPITAF nisi zapisao u svojoj DE ARTE
COQUINARIA. Napor da ga se obnovi, pričinio mi je velik užitak i uživao sam kao na nekoj
veličanstvenoj gozbi. To ti ne trebam navoditi, kao ni djelo koje si sastavio na radost ljudskom
rodu. Molim te, budi mi samo nijemi svjedok i potvrdi jesam li uspio... Već znaš, u poglavlju
sedmom, gdje govoriš o gljivama, naiđoh na nazive dviju slasnih gljivica koje mogu skratiti
životne tegobe. Nazvao si ih FUNGI FARNEI. Vidiš, Gabiuse, mi ih zovemo hrčkom i
smrčkom, a leksikoni navode i znanstveni naziv. Uz FARNEI dodajemo MORHELA
ESCULENTA za smrčak, i HELLVELA ESCULENTA za znatno opasniji i ne manje ukusan
hrčak. Dobro si i mudro primijetio kako ih valja samo malo prokuhati da bi smekšale. To im
samo pojačava ukus i pospješuje oslobađajuće djelovanje. Stoga sam i sastavio prve stihove
Epitafa na ovaj način, slijedeći tvoje upute za pripravljanje gljiva. Poslušaj: "U šumi mračnoj
FUNGI FARNEI pod deblom visokim rastu, Te beri ih rukom da osjetiš kakvom te vode slastu.
Smrčak i hrčak kuhaj potom kratko u slanoj vodi, Još papra i metvice dodaj i raduj se bliskoj
slobodi." Kao što vidiš, pokušao sam pjevati na tvoj način. Koliko sam u tome uspio, ne znam.
Pa ipak, zadovoljan svojom tvorevinom, jučer sam otišao u šumu kraj grada i dao se u potragu za
gljivicama. Pošto sam ponio sliku iz leksikona, nisam ih morao dugo tražiti. Izbrazdane gljivice,
nalik malom životinjskome mozgu, našao sam u sjeni velikog hrasta na samom izmaku šumskog
proplanka. Dan je bio sunčan, nikoga u blizini. Samo je po neka ptica, tužno zviždeći, remetila
posvemašnju tišinu. Činilo se da će to jutro trajati vječito. Gledao sam gljive poslagane na krpi
kraj mene, i sanjao o konačnom spasu. Moram ti priznati da mi se tada nije rastaj alo sa životom.
Pa ipak, nedostajao mi je još jedan važan sastojak za EPITAF... Kad govoriš o varivima,
spominješ UTRICAE ili koprive, a odmah potOm CARD Ul, porodicu čkalj eva, biljaka ukusna
lista i korijena. Moj Gabiuse, opet si me namučio. V rtio sam listOve leksikona, gubeći nadu.
Kad sam već htio odustati, naiđoh na dlakavu biljčicu s malim cvjetićem na vrhu stabljike.
CARDUS BENEDICTUS, čkalj blaženi, vrlo ukusan primjerak svoje vrste, ali ujedno i prilično
otrovan, osobito ako je biljka starija. Blaženi čkalj sam otkrio u tratini. Odao ga je cvijetak što je
blistao u niskoj travici. Bilo je već oko podne, a meni se nije išlo kući. Uživao sam u prirodi i
životu kao dijete. Mislim da sam tada gotovo odustao od svoje nakane. Ali koliko nas god veseli
ljepota prirode, toliko nas i ražalošćuje svojom neuhvatljivošću i dostojanstvom. Mene je
obuzelo tužno raspoloženje, pa sam se gotovo rasplakao. Pčele, tek izišle iz zimskih košnica, roj
ile su se oko mladog cvijeća. "Letite, letite, pčelice radilice, plodite cvijeće, sišite nektar..." ,
sjedio sam i pjevušio. Ljubičast čkaljev cvijet gledao me kao da je živ. Gljive naboranih kapica
mrštile su se ne opraštajući. I tada me, zdvojnog, trgne neki šum. Oprezan sakrio sam se u
guštaru, uz rub livade, i čekao. Možeš zamisliti moje zaprepaštenje, Gabiuse, kad na livadu,
šuljajući se, izidoše "šef" i pomoćnici u izletničkim odijelima. Onaj grmalj iz Ministarstva vukao
je veliki ruksak, govoreći nešto sebi u brk. Kada stigoše na sredinu livadice, nedaleko od moga
skrovišta, "šef" podiže ruku i svi stadoše u isti mah, kao vojnici. - Predah! I tako, ni traga niti
glasa od naše ptičice. Posjedaše u krug poput Indijanaca, a ja sam se tresao od straha i neugode.
Onda grdosija rastvori ruksak i "šef" svakome podijeli po jednu ministarstvenu konzervu. Jeli su
mljackajući, a podčinjeni su se zabavljali pričajući viceve. "Šefu" je to valjda dozlogrdilo, i
uskoro naredi pokret. Već u koloni, podčinjeni su se igrali razbacujući konzerve po nevinoj
proljetnoj tratini. Uputiše se prema šumi. Još neko vrijeme sasvim nepokretan, osluškivao sam
pucketanje grančica i glasove progonitelja, a onda svega nestade i ostadoh sam. Izišao sam na
proplanak, a koljena su mi klecala... Vidiš, Gabiuse moj, da me neće pustiti na miru. Ja sam
žigosan i nema mi više spasa. Ako sam zbog ljepote prirode želio promijeniti odluku, iznenadni
dolazak "šefa" i pomoćnika samo je učvrstio nakanu da sve što prije dovršim. Sada sam sam, još
svoj i imam pravo raspolagati vlastitim životom. Moja slika visi u svim prodavaonicama i
gostionicama, a Ministarstvo još nije uspjelo provesti podlost. Oni me žele slomiti i ostaviti da
crknem u jednoj od podrumskih ćelija. Nadaju se da ću moliti za neku milost i prezreti ono
najsvetije u životu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i pilićima, zelju i povrću,
ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjištima, šumama i livadama, moru i dalekim
otocima. Misle da ću priznati da život ne vrijedi ništa i nestati u sivilu pašteta iz konzerve. Ali,
moj Gabiuse, varaju se. Sto oni znaju? Sto oni znaju o pjesmicama koje pjeva meso u pećnici ili,
pak, o omamljujućoj divoti primorskih vina? Za njih postoje samo istrage, odredbe, ministarstva
isudenja. Takvo ti je ustrojstvo mojih neprijatelja. Zbog toga sam, eto, ne oklijevajući prionuo na
sastavljanje EPITAFA.

Čkalj sam stavio na stol preda se. Kad govoriš o čkaljevima, ti navodiš da je sirovo lišće biljke
znatno ukusnije od kuhanoga. Nemajući kud, ja sam te i u tome poslušao i nastavio pjevati:
"Na livadi osunčanoj čkalj blaženi tad potraži, Pokraj gljiva lišće, biljke, uredno u krug poslaži. "
Tu zastadoh. Legenda govori da si otrov smiješao u jedan od tvojih gurmanluka, te da si tako
otišao miran i zadovoljan. Kad bih mogao birati, i ja bih posegnuo za jelom koje još nikada
nisam kuhao, ali kao što znaš, ne mogu pribaviti potrebne namirnice. Rado bih se, Gabiuse,
okušao u pripravljanju salate od sardina i zubaca, ili da skuham onaj ragu od šunke i mozga koji
tako lijepo nazivaš PATINA EX LARIDIS ET CEREBELIS, a da ne govorim o tvom omiljenom
jelu PATINA APICIANA. Oprosti mi, želio bih da možemo upriličiti jedno prijateljsko
nadmetanje, pa da se natječemo u tvojoj kuhinji. Već znam da bi volio moje meso u šparogama i
paštetice od vrganja. No, tko zna, Gabiuse, možda ćemo se jednom sresti, daleko od svih careva,
"šefova", Ministarstava... Nemajući kamo, danas sam založio zlatni prsten što je pripadao mom
ocu i nekog pijanca zamolio da mi kupi svinjetine. Čovjek me poslušao, pa sam mu ostavio
kusur. Meni i tako novac više ne treba, a ni prsten oprosti mi, tatice! Pretpostavljam da ćeš mi
dopustiti da Epitafom začinim medenog pržoprasca. Mislim da se to nekako uklapa u sustav tvog
umijeća, jer si svinjetinu, tako barem pišeš, osobito cijenio. Poslušaj me, dakle, opet, i sudi mi
ako sam štogod pogriješio. EPITAF sam, eto, dovršio ovako: "Svinjsku onda pečenicu, slatkim
medom i lovorom, Smjesti u lonac i miješaj s blaženim otrovom; Za stol sjedi i zapjevaj tihe,
tužne zahvalnice, Prirodi i ocu suncu što daruju nam sve slastice. Jedi sporo i uživaj u teku
gorkom i malo slatkom, I sjeti se svega što se zbilo, u tvom životu kratkom. Smrčak ce ti noge
hladit, a hrcak ti srce stegnut, Čkalj blaženi povrh svega u okrilju neba spregnut. Prasac, trave i
gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska Aurora, vječno gladit blago lice." Dugo sam sjedio
nad listom papira i gorko plakao. Epitaf sam pročitao nebrojeno puta, a kad pade noć i zavlada
potpuni mrak, stihove sam govorio naizust. No, tuga me brzo napustila. Sretan i spokojan,
zaspao sam, moj Gabiuse, a vjetar što je te noći zapuhao donosio je šuštanje lišća u krošnji starog
hrasta pod kojim snivaju gljivice i blaženi čkalj. Pčelice su već obavile posao i prikupile
dovoljno cvjetnog nektara za medenog pržoprasca. I priroda se tako poklonila tvom EPITAFU

30. OŽUJKA

Upravo sam počeo kuhati, kad začuh lupu na vratima. No ja sam gurnuo ključ u bravu i oni nisu
mogli otključati. "Šef" je prijetio da će provaliti ako odmah ne otvorim, a ja se dosjetih te
raskrilih prozor izaprijetih da ću se u tom slučaju baciti na ulicu. Čuo sam kad je jednog od
pomoćnika poslao dolje kako bi provjerio. Hitro sam zakoračio preko prozorske daske i dalje pri-
jeteći. - Šefe, poludio je, evo ga na prozoru - derao se momak. Uskoro svi siđoše na ulicu i
stadoše buljiti u mene, a on poče pregovarati. - Okanite se gluposti! Mi smo samo došli u posjet.
Viknuh da mi njegovo društvo ne odgovara. Ako samo pokušaju uči, skočit ću. - Slušajte, budite
razumni. Ionako sutra morate s nama. - Sutra je sutra, a danas je danas! Želim da me posljednji
dan pustite na miru. "Šef" me tada stade uvjeravati kako ću dočekati još mnogo dana, samo ako
se budem pokoravao naređenjima i - kako nije još sve izgubljeno. - Postoji mogučnost za obnovu
procesa - lagao je. Rekoh da me to nimalo ne zanima. - A proljeće, bifteci, sjetite se, čovječe...
Cmok! Cmok! Zar ste zaboravili? Pritom je "šef" ljubio svoju ruku, u nadi da ce me to
odobrovoljiti. Ali ja nisam popuštao. Nehajno sam prebacio i drugu nogu preko daske i čekao.
Uskoro uvidješe da se ne šalim. Uđoše u kola, ali i dalje ostadoše pred kućom. Vratio sam se u
sobu i zatvorio prozor. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Kad sam se smirio,
pođoh u kuhinju i nastavih s EPITAFOM. Gljive sam očistio i bacio u vrelu vodu. Dok su se
kuhale, odvojio sam listove blaženoga čkalja i začinio ih uljem i vinskim octom. Zatim sam na
tavi ispržio malo luka i češnjaka i ostavio da se hladi. Gljive sam ocijedio, prelio lukom i spojio
blaženom čkaljevom salatom. Mislim da je u tome bilo dovoljno otrova da pobije cijelu "šefovu"
pratnju i ponekoga ppretpostavljenog pride. Pošto sam pustio da se okusi smiješaju, kušao sam
nesvakidašnju salatu. Gljivice su, začudo, imale božanstven okus, nalik na pohani mozak. No,
mirisale su snažnije, a čkalj im je dao poželjnu kiselost i gorčinu. To me tako oraspoložilo da
sam odmah prionuo na pržoprasca, vec zamišljajuči kako li ce sve izgledati kad jednom jelo bude
gotovo. Dok se meso u medu peklo, cijela je kuhinja mirisala na livadu. No "šef" je umalo opet
sve pokvario. Dok je pržopras cvrčao u pecnici, začuo sam kucanje na vratima. Opet sam otvorio
prozore, ali sam se ipak prišuljao u hodnik. - Vi zaista želite da skočim - viknuo sam. - Ne, to
nikako, zaboga! Pomislio sam da vam nedostaje društvo... Slušajte dobro. Tada prozbori sisata
gromadina koja me neki dan povalila na sofi. - Maleni, maleni - vikala je. - Otvori mi, dušice...
Pobijesnio sam. Zatrčao sam se do prozora i stao otvarati i zatvarati jedno krilo tako da je sve
odjekivalo od škripe. - Evo, skačem. Pazite se, ne šalim se...! - Ali budite razumni. - Pustite me
na miru, svi vi, i to odmah. Čujete li! Odmah! - Poslušajte barem vašu prijateljicu. - Ma kakva
prijateljica, zbog nje ću i skočiti. Gubite se i povedite gladnu djecu sa sobom. I opet sam morao
doskočiti na dasku, na što je zavriskao dežurni na ulici. U trku, svi se sjuriše niza stube. Ništa ne
govoreći, pokrenuše kola i nestadoše. Tako sam se zauvijek oprostio sa "šefom" . Jadni moj
Gabiuse, jedva sam ti spasio našeg medenog pržoprasca. Korica bijaše već prilično tamna, te ga
u posljednjem trenutku izvukoh iz pećnice. Pa ipak, izgledao je kraljevski, poput princa
nasljednika. Oprezno sam položio meso u pliticu i prelio ostatkom medena zaprška. A onda sam
sve obrubio gljivama i čkaljem. Sjajna, tamnosmeđa korica blistala je okružena cvijećem
oslobađanja. Prostro sam bijeli stolnjak i zapalio svijeću. Pred sebe iznesoh posljednju bocu vina
i zagledan u EPITAF stadoh mrmljati od oduševljenja. Nisam više razmišljao ni o čemu. Prvi
zalogaj, Gabiuse moj, potvrdio mi je kako sam uspio. Meso se naprosto topilo u medu, a gljivice
su samo pojačale osobitost i neobičnost ove smrtonosne slastice. Čkalj je malo žario po nepcu,
no peckanje je odmah nestalo, jer je djelovanje travke bilo ublaženo medom i gljivicama.
Siguran sam da bi i ti bio zadovoljan da si kušao. Jelo sam zalijevao vinom i ono me brzo
omamilo. Možda i zato što je hrčak već počeo djelovati. Ne znam zbog čega sam počeo osjećati
blagu i ugodnu slabost, pa mi se činilo da lebdim, no pose sigurno nikad nisam spoznao većeg
zadovoljstva... Sada jedem dalje, a mozak mi se donekle razbistrio. Imam osjećaj da uopće ne
moram žvakati, već da se meso rastvara samo od sebe i draži mi osjetila najodabranijim okusima.
Gljive klize niz nepce, a salata od blaženog čkalja podsjeća me da sam još ovdje i da više ne
moram brinuti ni o čemu. Čak mi se čini da čujem tvoj glas, Gabiuse, kako tiho šapuće -
BENEDICTUS CARDUUS ET FUNGI FARNEI - kao da se molimo nekom svecu, ocu svih
jestivih i nejestivih trava. No već sljedeći zalogaj pržoprasca vraća me u životinjsko carstvo i ja
zadovoljan promatram igru mladih gudana koji se ganjaju po seoskoj livadici. Ma koliko sporo
jedem, već sam pri kraju, a ne osjećam težinu ni slabosti. Dapače, mislim da bih sada čak mogao
skočiti kroz prozor. "Šefa" bi udarila kap, a meni ne bi bilo ništa. Odlepršao bih poput divlje
patkice... Dragi moj Apiciuse, već je kasno poslijepodne, a EPITAF mi ne dopušta misliti o
"šefu" i sličnim glupostima. Nema ničeg ljepšeg od počinka, nakon bogate trpeze. To si dobro
znao kada si se zavlačio u sjenicu u kutu patricijske vile i razmišljao o prošlim danima. Kako je
to moralo izgledati, moj Gabiuse? Bijeli, vječni grad okupan suncem i čempresi što se zanose na
poslijepodnevnom vjetru... Vidim kako donose trijumfainu nosiljku, a zatim nas odnose do
zlatnoga dvoprega u koji su upregnuti bijeli konji. Lice ti je crveno, a ja ti nad glavom držim
lovorov vijenac, znamenje veličanstvene pobjede. Pred nama idu kola pretrpana zlatnim
posuđem i najmaštovitijim jelima iz svih krajeva svijeta. Prolazimo ispod trijumfainog luka, a sa
strana nas pozdravljaju stada ovaca i goveda, te kokošiju i razne peradi, pitome i divlje, što je
većim životinjama sletjela na vrat. Vlada neopisiva graja. Onda se za nama stvara duga povorka,
predvođena bijelim žrtvenim bikom zlatnih rogova. Riče odobravajući. Pa ipak, osjećam kako mi
se noge lede i trnu. Ali ne smeta ništa, Gabiuse. Konji su snažni i vuku dvokolicu. Svijet se
veseli vječitome životu. Ali što je ono? "Šef" je istrčao pred povorku i želi je zaustaviti. Bijeli
bik je podivijao. Vidim, dohvatio ga je i odbacio visoko uvis, te je i on pao na kola pred nama u
obliku medenog pržoprasca. A onda se vidik polako zamračuje... Sve teže dišem, te odlazim do
kreveta. Ti si kraj mene, a životinjski svijet žaluje. Lice ti je nepomično i posve bijelo. Boginja
zore sklapa ti oči i odnosi te sa sobom. Sutra će opet osvanuti sunčan dan, a livade i planinski
pašnjaci napunit će se krdima goveda. Zbogom, Marco Gabiuse Apiciuse, rimski istomišljeniče.
Zbogom. I ništa ne brini, vrijedilo je: "Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadušnice, A božanska
Aurora, vječno gladit blago lice." Ostao sam sam. Čujem kako provaljuju vrata. Evo ih...! No
smrčak i hrčak mute mi vidik, a blaženi čkalj usporava umorno srce. Zbogom bifteci i prepelice,
pužići i ribice. I ne zaboravite da je umro vaš prijatelj koji je iznad svega mrzio konzerve.

Bilješka o piscu

VELJKO BARBIERI (rođen 1950. u Splitu) ušao je u književnost ranih sedamdesetih godina
dvadesetoga stoljeća u naraštaj noj skupini kasnije nazvanoj fantastičarima ili hrvatskim
borhesovcima. Ubrzo je napustio generacijski zajednički poetički model i izborio se za posve
samosvojno, uz to i vrlo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Početna inspiracija
fantastičnim iz prvih Barbierijevih knjiga razgranala se u kasnijim radovima u nekoliko novih
tematskih, idejnih i stilskih ogranaka, među kojima su najprepoznatljiviji intertekstualni romani
u tradiciji negativne utopije, romani i romani-eseji što korespondiraju s antičkom, mediteran-
skom mitološkom i civilizacijskom baštinom, te nefikcionalna proza s daljnjim grananjem na
dokumentaristički, memoarski odsječak i onaj gastro-kulturološki. U fantastičnome ključu
napisan je Barbierijev prvi kratki roman Prica o gospodinu Zaku (1972.). Elemente
borhesovskoga stila ima i prva njegova zbirka novela Novčić Gordiana Pia (1975.), ali njome
autor već najavljuje svoju buduću trajnu književnu bliskost s mediteranskom dionicom europske
kulture čiji korijeni sežu duboko do antičkih mitova i antičke povijesti. Sljedeće djelo, roman
Zatvor od oleandrova lišća (1977.), samo naizgled znači iskorak u Barbierijevu opusu. Posrijedi
je vječna, jednostavna priča o ljubavnome trokutu, izvedena u prepoznatljivom,
konvencionainom obrascu trivijalnoga žanra ljubića, u kojoj se ipak u dubljem sloju sluti
Barbierijeva nova preokupacija: tretman straha. I dok je u tom djelu strah jedan od temeljnih
ljudskih osjećaja što proistječe iz same naravi međuljudske komunikacije, u iduća dva romana
atmosfera straha postaje sociološka kategorija tipična za totalitarno, represivno društvo u kojem
su do savršenstva razvijeni mehanizmi sustava što nesmiljeno guše svaku individualnost,
osobnost, slobodu i inicijativu pojedinca. Oslonjen na tradiciju europske proze antiutopije, od
Orwena i Huxleya do našega Krleže, a ne napuštajući ukotvljenost u grčko i rimsko književno i
mitološko naslijeđe, Barbieri piše romane Trojanski konj (1980.) i Epitaf carskoga gurmana
(1983.). I dok prvi nudi manje uspjelu hrvatsku inačicu orvelovskoga svemoćnog Velikog Brata
u obliku sveprisutnog Glasa što u ime represivne vlasti nadzire sve i svakoga, Epitaf carskoga
gurmana briljantna je romaneskna minijatura koja besprijekorno funkcionira na svakoj razini
romana, od fabule i primijenjenoga narativnoga modela do karakterizacije likova i neodoljive
satirične oštrice kojom ubojito pogađa svaki totalitarizam.I kritika i čitateljska publika, ne samo
hrvatska, jer Epitaf carskoga gurmana preveden je na nekoliko jezika, jednodušno su prihvatile
Barbierijevu ironičnu priču, ispisanu u obliku dnevničkih stranica glavnoga junaka, ujedno
pripovjedača, vođenih u posljednja dva mjeseca njegova života. Jedini "grijeh" bezimena
Barbierijeva lika, običnog činovnika u tvornici papira, jest njegovo neumjereno, hedonističko
uživanje u spravljanju i konzumiranju biranih jela. U kafkijanskoj atmosferi progona krivca koji i
ne zna zašto je kriv, jadni činovnik epikurejac biva nadziran, zatvoren, osuđen na zabranu ku-
povanja namirnica i kuhanja, dakako ijedenja. Parabola o pojedincu nemoćnom da se suprotstavi
represivnom aparatu vlasti, vrhunac doseže odlukom gurmana da samovoljno skonča. Kad su mu
sve slobode oduzete, preostala je samo ona da sam izabere kad će i kako umrijeti. On to čini po
recepturi svoga supatnika iz davnih povijesnih vremena, sličnog jednog nesretnika, kulinara iz
rimskoga doba, čiji slasni pripravak s otrovnim gljivama i ovovremenoj žrtvi totalitarizma daje
posljednju slobodu odabira: da umre uživajući u jelu. Nastao u doba komunizma kao izravna
aluzija na ne slobode toga režima, Epitaf carskoga gurmana i danas snažno djeluje, prije svega
svojom literarnom potentnošću u kojoj teza nikad nije zasjenila književne zakone, a onda i
činjenicom da totalitarizam nažalost nije "privilegij" samo jednoga doba. U Barbierijevu novijem
opusu, uz još nekoliko polufikcionalnih romana (sa Splitom i Hvarom u "glavnoj ulozi") izdvaja
se možda ponajbolja hrvatska memoarska proza iz Domovinskoga rata Tko je sa mnom palio ku-
kuruz: Pakrački dnevnik (1996.), te nekoliko kulinarskokulturoloških knjiga: Gurmanska
sjećanja Mediterana: Kuharski kaneonijer (dva sveska, objavljena 2002. i 2003.), te 134 male
price o hrani (2003.).

Mirjana Jurišić