nuklearna skripta

ZORAN KURELIĆ
LIBERALIZAM SA SKEPTIČNIM
LICEM
II. POGLAVLJE

FEYERABENDOVA KRITIKA METODE

UVOD
 poglavlje prikazuje kako je Feyerabendova filozofija znanosti postala politička filozofija
- iako je u ranoj fazi bio poperijanac, Feyerabend je reputaciju stekao kritizirajući
Popperovu filozofiju znanosti (kritički racionalizam – središnja uloga Popperova mišljenja)

 kritika kritičkog racionalizma na dvije razine: epistemološkoj i političkoj

- Popper smatrao da epistemološki uvidi mogu biti primjenjivani u političkoj teoriji;
Feyerabend zaključio kako njegova kritika Popperove metode opovrgljivosti može biti
proširena na Popperovo shvaćanje liberalizma – u operaciji ključno mjesto ima pojam
nesumjerljivosti

 J.S. Mill, esej O slobodi; snažno utjecao na Feyerabendovu filozofiju

 filozofsko-znanstvena faza: Feyerabend koristi Millov kritičko-racionalistički pojam
proliferacije i njime kritizira Kuhna
 političko-filozofska faza: Millovo učenje inspirira napad na Poppera
- kritika zanimljiva: Popper je također pod snažnim utjecajem Milla – Feyerabend se koristi
idejama jednog liberala kako bi kritizirao drugog

 nesumjerljivost – ključni pojam Feyerabendove knjige Protiv metode

- ne piše samo o nesumjerljivosti znanstvenih teorija, nego i o nesumjerljivosti znanosti i
neznanstvenih tipova znanja i svjetonazora
 epistemološki anarhizam nije samo lijek protiv racionalističke metode nego i protiv
dominacije znanosti u suvremenom društvu
 u periodu pisanja knjige Feyerabend je millovski liberal; pojam nesumjerljivosti koristi protiv
metode i protiv dominacije znanstvene racionalnosti, ali ne i protiv države – traži odvajanje
znanosti od države (implicitno govori da država nije problem sve dok je neutralna)

 kada je riječ o politici, u Protiv metode nema dramatičnih razlika između Feyerabenda i
Poppera, međutim epistemološki raskol je potpun
 KUHN
 Kuhn snažno utjecao na Feyerabendovo mišljenje
 Struktura znanstvenih revolucija;originalna i provokativna rekonstrukcija znanstvenog
razvoja
- ritam znanstvenog razvoja: paradigma – normalna znanost – kriza – revolucija – nova
paradigma – nova normalna znanost; predrevolucionarna i postrevolucionarna paradigma
su nesumjerljive – Kuhnove ideje vode filozofsko-znanstvenom relativizmu
- ako znanstvenici koji funkcioniraju u različitim paradigmama znanost prakticiraju u različitim
svjetovima, nemoguće je reći da je nova paradigma bolja od stare jer nema neutralne i
objektivne prirode koja može presuditi među različitim paradigmama

 Popperova teorija o znanstvenom napretku kroz povećanje sadržaja i bolju testiranost

dovedena u pitanje; ako se znanstvenu revoluciju objašnjava kao gestalt-prebacivanje, tada
nema racionalnog kontinuiteta između stare i nove paradigme (nije moguće tvrditi kako
T2 odgovara na sva pitanja na koja odgovara T1 + na pitanja koja su T1 i dovela u pitanje)
- pojam nesumjerljivosti postaje jedan od najkritiziranijih pojmova
 Kuhnova normalna znanost: koncept koji je pokrenuo svađu
- Kuhn tvrdi kako Popper revoluciju smatra redovnim stanjem, a pravo redovno stanje i ne vidi;
Popperova metoda opovrgljivosti nije kadra objasniti priličan broj revolucionarnih
obrata u povijesti znanosti – kritizira Poppera kao što je on kritizirao Bečki krug (pokazuje
kako je njegova rekonstrukcija rasta znanja u kontradikciji sa stvarnim procedurama
empirijskih znanosti); Popperova metoda opovrgljivosti postaje de facto zbroj proceduralnih
maksima, moralno-znanstvenih imperativa

 Popperov odgovor (Normal Science and it's Dangers); napada dogmatizam Kuhnove
normalne znanosti i relativizam njegova shvaćanja znanstvenog napretka – normalna znanost
je zapravo dogmatska i abnormalna; ističe da Kuhnov historicizam može lako postati
historijski relativizam, te da koncept nesumjerljivosti vodi iracionalizmu
 Kuhn sugerira kako je racionalna diskusija i kritika moguća samo ako smo se dogovorili o
temeljima – Popper tu misao odbacuje; znanstvenici nikad nisu „zaključani“ u vlastitim
paradigmama
- snažno ističe da kritičko-racionalni proces, onako kako ga on razumije, ne pretpostavlja
zajednički okvir; uspoređuje suprotstavljanje različitih teorija sa srazom različitih kultura –
pokušava pokazati kako je tad racionalna diskusija i moguća i poželjna
 Popper referat zaključuje ističući kako logika znanstvenog otkrića nema što naučiti od
psihologije istraživanja
 LAKATOS
 esej Falsification and the Methodology of Scientific Reasearch Programmes
- odlučno kritizira i Kuhna i Poppera

 o Popperu: opovrgavanje je pogrešno određeno i prenaglašeno

 znanstvenici nisu ludi za opovrgavanjem teorija na temelju kojih djeluju; nesklad činjenica i
neugodne eksperimente koji se ne poklapaju sa njihovim nacrtima će nastojati otkloniti, a ako
im to ne uspije, nerijetko će se praviti kao da teškoće ne postoje te će nastaviti raditi u smjeru
u kojem teorija nije ugrožena – stroga pravila opovrgljivosti se rijetko poštuju
- sukob teorija i činjenica nije nužno opovrgavanje, nego samo inkonzistencija koja često
inspirativno djeluje na razvoj čitave teorije
 Lakatos s Popperom dijeli uvjerenje da je potrebno provesti racionalnu rekonstrukciju
znanosti, ali primjećuje da je Popperov pokušaj preusko određen i u suprotnosti sa
poviješću znanosti – potrebno pronaći ravnotežu između filozofije znanosti i povijesti
znanosti

 Kuhnovo razumijevanje znanosti napada na 2 načina: prvo u pitanje dovodi ritam

razvoja znanosti, a zatim odbacuje Kuhnovo objašnjenje revolucije
 Lakatos: povijest znanosti bila je i treba biti povijest suparničkih istraživačkih programa (ili
paradigmi), ali nikad nije bila i ne smije postati slijed perioda normalne znanosti: što prije
nadmetanje počne, to bolje za napredak
- „teoretski pluralizam“ je bolji od „teoretskog monizma“ ; u ovoj točki su Popper i
Feyerabend u pravu, a Kuhn je u krivu

 problem: kako racionalno objasniti smjenu paradigmi

- Kuhnovo rješenje bazirano na psihologiji otkrića ne odgovara zašto je racionalno odbaciti
jednu teoriju, a prihvatiti drugu
 Lakatos (kao i Popper) u nesumjerljivosti prepoznaje put u iracionalizam: Kuhnova
znanstvena revolucija postaje stvar „psihologije gomile“

 Lakatosevo rješenje – metodologija znanstvenih istraživačkih programa

- pokušava izbjeći i Popperov uski racionalizam i Kuhnom iracionalizam
 istraživački program se sastoji od 2 tipa metodoloških pravila
- „negativna heuristika“: govore znanstvenicima koje istraživačke putove treba izbjegavati
- „pozitivna heuristika“: govore što valja činiti
 negativna heuristika čini „tvrdu jezgru“ („hard core“) nekog istraživačkog programa
koja je, odlukom protagonista istraživanja, neoboriva; ako je netko pripadnik Newtonova
istraživačkog programa, negativna heuristika će ga navoditi na odvraćanje napada na 3
Newtonova zakona dinamike i zakon gravitacije – ako se tvrdu jezgru ne može sačuvati od
pogubne kritike, istraživački program je doveden u pitanje
 cilj pozitvne heuristike istraživačkog programa je konstrukcija „zaštitnog pojasa“
(„protective belt“) oko „tvrde jezgre“; sastoji se od ideja kako mijenjati i razvijati
opovrgljive, periferne varijante istraživačkog problema – diktira izbor problema: bavi se
 problemima koji bi u Popperovu modelu zahtijevali opovrgavanje, „zaobilazi“ anomalije i ne
dopušta im da zaraze cijeli program

 opisani znanstveni istraživački program može se naći u 3 stanja

- ako njegov teorijski razvoj anticipira empirijski razvoj, ako sa zadovoljavajućim uspjehom
predviđa nove činjenice, istraživački program napreduje
- program stagnira ako teorijski razvoj post hoc objašnjava empirijski razvoj
- program degenerira ako ne bude u stanju ni post hoc objasniti empirijski razvoj
 razumno je pristupiti progresivnom istraživačkom programu, ali budući da se Lakatoseva
epistemologija suzdržava od propisivanja pravila, nije iracionalno držati se i
degenerirajućeg programa u nadi kako će doći do obrata (leptir se pojavljuje kad je
gusjenica dostigla najniži stupanj degeneracije)

 Lakatos ne govori znanstvenicima što im je činiti; samo želi pokazati kako je oguće
racionalno objasniti prelazak s jedne na drugu teoriju i bez gestalt-switcha i bez
opovrgljivosti

 liberalni duh Lakatoseve filozofije se svidio Feyerabendu, no postoji odlučna razlika – pojam
nesumjerljivosti; neprihvatljiv Popperu i Lakatosu, a za Kuhna i Feyerabenda postao jedan
od središnjih pojmova

 dvojak odnos Kuhnove i Feyerabendove filozofije znanosti

 esej Consolations for the Specialist: Feyerabend potpuno odbacuje Kuhnov koncept
normalne znanosti – zajedno s Popperom i Lakatosem tvrdi da normalna znanost ne postoji
- protivi se njegovom konceptu proliferacije; ne pojavljuje se samo u trenucima krize (kako
kaže Kuhn) već je stalna osobina znanstvenog napretka
- znanost se ne razvija periodičnim smjenjivanjem istraživačke neinventivnosti i znanstvene
genijalnosti, nego konstantnim umnožavanjem i sučeljavanjem teorija
 koncept nesumjerljivosti ovo rivalstvo čini gotovo nemogućim
 J. S. MILL
 utjecao na obje faze Feyerabendova filozofiranja; prvu, u kojoj je bio filozof znanosti i
pozitivist i drugu, u kojoj je postao kritičar filozofije znanosti i zagovornik slobodnog
društva
- Millov klasični spis O slobodi Feyerabend naziva besmrtnim

 Millov pojam slobode najlakše razumjeti u vezi s pojmovima utilitarizma i povijesti

 za sebe kaže da je interpret Benthamova utilitarizma – Mill je zapravo njegov temeljiti
kritičar
 benthamovski utilitarizam: pokušava izvesti sretno društvo iz sebičnog individualizma
- sreća je izjednačena sa zadovoljstvom, a zadovoljstvo je shvaćeno na egalitarni način

 J.S. Mill se pita što je uopće sreća i je li svako zadovoljstvo jednako valjano ;
 odgovarajući na pitanje čini presudno razlikovanje između viših i nižih zadovoljstava i
različitih tipova sreće; više intelektualne sposobnosti su poželjne čak i kad izazivaju bol
- „bolje je biti nezadovoljni Sokrat nego zadovoljna budala“
 kako pomiriti individualnu i kolektivnu sreću
 Mill korigira Benthama: razmišljanje o sreći ne treba polaziti od individualnih djelatnika već
od početka treba misliti na sreću svih onih kojih se postupak tiče – u njegovom modelu
moguće žrtvovanje vlastitog najvećeg dobra radi dobra drugih
- određena radnja je poželjna ne zato što se tako čini pojedincu, nego zato što povećava ukupnu
količinu sreće drugih ljudi na koje se odnosi

 veza utilitarizma i povijesti = Millovo shvaćanje čovjeka; čovjek je biće napretka,

„usavršivog“ uma i kroz povijest se samonadmašuje otkrivajući nove horizonte
 Benthamov egalitarni utilitarizam treba zamijeniti Millovim sofisticiranim
utilitarizmom
- ako društvo želi napredovati, mora se organizirati na način koji omogućuje kultiviranje viših
zadovoljstava; bez slobode nema povijesnog razvoja
- utilitarizam + sloboda + povijest = jedinstvo Millove filozofije (esej O slobodi)

 predmet rasprave O slobodi: granica vlasti koju zajednica legitimno može vršiti nad
pojedincima i granica upletanja države u individualnu slobodu
 sloboda je dvostruko ugrožena: od društva i od države
 3 područja ljudske slobode
- sloboda svijesti misli i osjećaja: iz nje proizlazi sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja
- sloboda ukusa i težnji: omogućuje pojedincu da radi što hoće sve dok drugima ne nanosi
štetu
- sloboda udruživanja
 sloboda mišljenja i raspravljanja ne smije imati granice : ušutkivanje rasprave predstavlja
njepogrešivost – stoljeća nisu nepogrešivija od pojedinaca
 poželjno biti snošljiv prema različitim načinima života: zajednica je dužna ostaviti prostor
u kojem se pojedinac može razvijati – kad prestane djelovati individualnost, čitav narod stane

 Millovo shvaćanje individualne autonomije pod snažnim utjecajem Tocquevilleova

individualizma i Humboldtova pojma Bildunga
 društvo mora biti tolerantno u vlastitom interesu: mora štititi raznolikost i osobenost
 država mora činiti isto: vlada može odlučiti što je dobro za državu, ali ne što je dobro za
pojedinca – svaka država vrijedi onoliko koliko vrijede pojedinci od kojih je sastavljena

 Feyerabend se Millovim političkim idejama koristio epistemološki

 proliferacija nije samo izraz Millova liberalnog stava; on vjeruje da pluralitet životnih stilova
donosi korist svima – ona je esencijalni dio bilo kojeg racionalnog istraživanja koje se tiče
prirode stvari
 kriticizam znači da ne prihvaćamo fenomene, procese i institucije koje nas okružuju, već ih
propitkujemo i pokušavamo promijeniti – kriticizam je olakšan proliferacijom; koristimo se
mnoštvom teorija od samog početka

 Feyerabendov metodološki pluralizam zahtijeva sukob suparničkih teorija; pridonosi

razvoju znanosti i izgradnji naših mentalnih sposobnosti
 Karl Popper glavna meta Feyerabendove kritike (njegova teorija po Millovim utjecajem)
- Popper vidi samo jedan aspekt Millove proliferacije (onaj koji se koncentrira na pogrešivu
potragu za istinom); Millov pojam je mnogo širi – zainteresiran je za razvoj ljudskih bića
(Bildung), a ne za suhu potragu za istinom; potraga za istinom je „popratni fenomen“
 Feyerabend pokušava pokazati ograničeni horizont Popperove filozofije znanosti, ali kad
formulira svoj prigovor on napušta žanr filozofije znanosti
- kritika Poppera izrečena u eseju „Two Models of Epistemic Change: Mill and Hegel“; trebao
biti jedan od poglavlja „Protiv metode“, ali se predomislio
- „Protiv metode“; knjiga koja čini prijelomnicu u Feyerabendovoj karijeri – njome je postao
teoretičar politike
 PROTIV METODE
 Feyerabend napada 2 metode: Popperovu opovrgljivost i Lakatosevu metodologiju
znanstvenih istraživačkih programa
- Popperova filozofija znanosti najčišći je primjer metodološke intelektualne skučenosti, a
Lakatosev „meki“ racionalizam ide u pravom smjeru, ali ne ide dovoljno daleko

 povijest se opire metodološkim simplifikacijama, a povijest znanosti je poput povijesti

generalno, onkraj filozofske rekonstrukcije (jedna od fundamentalnih misli knjige)
 Feyerabendov cilj je destruktivan, a glavni objekt njegova napada su filozofi znanosti
- brani znanost od filozofa znanosti, a posebno od Karla Poppera
 znanost u svojoj biti je anarhističko djelovanje – „teorijski anarhizam je humanitarniji i
vjerojatniji u pogledu poticanja napretka nego njegova alternativa zakona i reda“
- želi pokazati kako njegov epistemološki anarhizam ohrabruje znanstveni napredak ne
tako što govori znanstvenicima što da čine, nego puštajući ih da rade što ih je volja
- rabi riječ „anarhizam“ zbog antiautoritarnog prizvuka; političkom anarhističkom doktrinom
nije oduševljen

 Feyerabend brani svoj anarhizam na kuhnovski način: koristi se epizodama iz povijesti

znanosti kako bi pokazao da narušavaju metodološko-filozofska objašnjenja
 prikaz znanstvenog rada Galilea Galileija
- njegov povijesni zadatak bio je obraniti Kopernikovu revolucionarnu, ali vrlo ranjivu teoriju
- Kopernikove ideje u kontradikciji sa činjenicama + ne vode nikakvim korisnim poboljšanjima
- Galileo Kopernika nije mogao obraniti racionalno, pa se odlučio na upotrebu iracionalnih
sredstava; nije prezao od upotrebe „propagande“, „psiholoških trikova“, i na brzinu
sklepanog iskustva u koje se ubrajaju i dubiozne teleskopske opservacije
 Galileo je sve samo ne metodološki organiziran racionalist

 poput Lakatosa, Feyerabend misli da su nove ideje ad hoc, a višak sadržaja treba
postupno stvoriti; Popperov zahtjev za izbjegavanjem ad hoc hipoteza protivan je stvarnom
događanju znanosti – Galileo prekršio sva pravila Popperove metodologije
 Galileo: povijesni primjer kojim Feyerabend pokazuje promašenost Popperove filozofije
znanosti
- ako je Popperova priča o opovrgljivosti opis znanstvenog razvoja, onda je pogrešna
- ako je riječ o metodološkoj preskripciji, onda postaje metodologija zakona i reda koja više
šteti nego što koristi istraživaču
 Popperova verzija Millove proliferacije nema osjećaja za stvarnu znanstvenu praksu; kad bi
bila strogo provedena, uništila bi znanost kakvu znamo
 zamjena teorija nije uvijek opovrgavanje, a dramatični krucijalni eksperimenti su
rijetkost
 Kopernikova teorija je imala manji empirijski sadržaj
- ad hoc hipoteze su katkad neizbježne
- postoje slučajevi kada nove teorije uvode radikalno novu kozmologiju i potpuno nova
univerzalna načela: u tom slučaju nema smisla govoriti o racionalnom kontinuitetu između
stare i nove teorije jer su one nesumjerljive

 znanstveni napredak iziskuje određeni tip kreativnog nereda; znanstveni racionalizam

mora prihvatiti iracionalizam
 „jedini princip koji ne koči napredak jest: sve je moguće!“
- znanstveni napredak osiguran je samo potpunim oslobađanjem kreativnog individualizma, a
jedina epistemologija koja to čini je epistemološki anarhizam

 politički anarhisti (Kropotkin i Bakunjin): znanost treba odigrati veliku ulogu u

određenju ljudskog roda
 Feyerabend njihovu vjeru u znanost smatra naivnom:
1) suvremena znanost postala „moćan biznis“ koji oblikuje mentalitet svojih praktičara
2) zakoni za koje se mislilo da su neopozivi i nedvojbeno istiniti su se pokazali lažnima

 za epistemološkog anarhista epistemološki kvaziprincip „anything goes“ postaje životni

stil
 sve prolazi osim sveopćih mjerila i ideja („Istina“, „Um“, „Pravda“, „Ljubav“)
- neepistemološki aspekt epistemološkog anarhizma iznimno značajan u Feyerabendovoj
kritici Lakatoseve filozofije znanosti

 Lakatos – tekst „History of Science and it's Rational Reconstructions“

 svjestan da je povijest uvijek bogatija od racionalne rekonstrukcije znanosti (Feyerabend), ali
također u čitavoj povijesti znanosti prepoznaje racionalnu nit (Popper)
 vidi obje strane problema
- odbacuje naivni falsifikacionizam (opovrgljivost), ali i Kuhnov i Feyerabendov iracionalizam,
a posebno koncept nesumjerljivosti
 Feyerabendu se najviše svidio dio u kojem kritizira Popperovu filozofiju
- Lakatosev pokušaj kreiranja metodologije koja „ne izdaje naređenja“ istovremeno
„stavljajući ograničenja“ na našu djelatnost u svrhu povećanja spoznaje za Feyerabenda je
ingeniozna
- Lakatoseva metodologija nepoperovski omogućuje ustrajavanje na degenerirajućim
istraživačkim programima; liberalniji je od Poppera, ali ni to nije dovoljno

 Feyerabend napada Lakatosa na isti način na koji je kritizirao Poppera

1) pokušava pokazati da je metodologija znanstvenih istraživačkih programa ipak samo
razvodnjena verzija metodologije zakona i reda
2) tvrdi da Lakatosevo shvaćanje racionalnosti ostaje zarobljeno u horizontu znanstvene
racionalnosti
 ne želi ograničiti diskusiju na filozofiju znanosti – optužuje Lakatosa za racionalističko-
scijentističku kratkovidnost

 Feyerabend: nema objektivnog načina dokazivanja znanstvene superiornosti

- najviše što se može učiniti je dokazati da je znanost bolja od magije po znanstvenim
standardima
 pojam nesumjerljivosti rabi izvanepistemološki
- nesumjerljivost čini racionalnu rekonstrukciju znanstvenog napretka problematičnom
- nadtradicijska racionalnost, koja bi omogućavala međutradicijska vrednovanja, ne postoji

 Feyerabend ne pokušava pokazati da je nešto fundamentalno pogrešno s Lakatosevom

filozofijom znanosti – on nastoji objasniti zašto je ona slijepa i beskorisna kad želimo
usporediti znanost i neznanstvene nazore

- nesumjerljivost postaje ključnim konceptom cijele knjige

NESUMJERLJIVOST
 Feyerabend riječ prvi put rabi u eseju „Explanation, Reduction and Empiricism“
- najdetaljnije analizirana u 17. poglavlju „Protiv metode“

 4 primjera nesumjerljivosti
 Whorffovo shvaćanje jezika: brani tezu da jezici nisu samo instrumenti za opisivanje
događaja, stvari, činjenica itd., već da su istodobno njihovi tvorci i uobličitelji, te da
gramatika nekog jezika sadrži i kozmologiju koja usmjeruje misli, percepcije i
ponašanje korisnika jezika
- Feyerabend vidi jasnu vezu s epistemologijom
 znanstvene teorije stvaraju određene svjetonazore koji su vrlo bliski gramatikama: one
su povremeno toliko kozmološki različite da je racionalna rekonstrukcija prelaska s jedne
teorije na drugu racionalno neizvediva

 domena opažanja: Feyerabend pokazuje kako naš perceptivni aparat može isti podražaj
klasificirati na nekoliko nesumjerljivih načina
- ako je na papiru nacrtan manji kvadrat u većem kvadratu i ako su kutovi manjeh crtama
povezani s kutovima većeg, mi taj jednostavan crtež možemo vidjeti na 3 načina: kao kvadrat
u kvadratu, kao dubinu, kao praznu kartonsku kutiju ili piramidu Maya (iz ptičje perspektive)
 riječ je o nesumjerljivosti „mentalnih sklopova“
- podudaraju se s Kuhnovom pričom o različitim gestaltima (ključni za promjene paradigme)

 razvoj ljudske percepcije

- dijete u odrastanju prolazi kroz nekoliko dramatično različitih razvojnih stadija u kojima je
izvanjski svijet doživljen na nesumjerljiv način

 razlike 2 grčke kozmologije, arhajske i nove kozmologije (najvažniji pokušaj

objašnjavanja)
 rekonstrukciju arhajske kozmologije moguće izvesti analizom arhajskog stila; poput jezika,
omogućuje razumijevanje perspektive iz koje je umjetnik vidio svijet
- prvi korak: pokušaj razumijevanja slikarstva – slikaju se vitki, visoki muškarci širokih
ramena, glava im je izdužena, beživotna točka predstavlja oko; dijelovi tijela prikazani u
profilu; ne izgledaju kao da formiraju organsku cjelinu; tijelo mrtvog muškarca se slika
jednako kao i tijelo živog, samo se postavlja u ležeći položaj
- Feyerabend slikarstvo usporedio sa literaturom; formalna struktura grčkog epa ponavlja
svojstva slikarskog stila – homerska poezija naziva Ahila „brzonogim“ i kad sjedi
- zaključak: u okviru arhajske kozmologije ne postoji autonomno ja, ne postoji ljudski
osviješteni inicijator radnje – čovjek je „meta mnogih sila“, on nema središta, bogovi, drugi
ljudi i snovi ravnopravno čine njegov svijet – u takvom svijetu imati znanje znači imati mnogo
znanja; znanje arhajske kozmologije je mnogoznalost

 nova kozmologija (7. – 5.st.pr.n.e.) obilježena osvještenjem autonomnog ja koji svijet

susreće na potpuno novi način – ne zavoljava se velikim znanjem, nego traži zbiljsko
znanje
- tek u ovoj kozmologiji je moguća filozofija

 ova 2 kozmosa su strukturirani u različite nesumjerljive svjetove;

dvije teorije mogu biti nesumjerljive na isti način na koji nesumjerljive kozmologije mogu biti
radikalno kozmološki različite

 nesumjerljivost postaje ishodište napada na cjelokupnu Popperovu filozofiju; nije riječ

samo o nesumjerljivosti znanstvenih teorija, već čitavih tradicija/civilizacija (Science in a Free
Society)
 nesumjerljivost je karika koja povezuje Feyerabendova razmišljanja o znanosti i
društvu, epistemologiju i filozofiju politike

 „Protiv metode“; nesumjerljivost se koristi protiv pokušaja logičke rekonstrukcije

znanstvenog razvoja – objekt kritike je dogma
 Popper: „ono što je istinito u logici, istinito je i u psihologiji, znanstvenoj metodi i pov. zn.
- tvrdnja nije jasna: ne postoji jedam subjekt – LOGIKA – koji bi mogao otkriti logičku
strukturu ovih domena (postoji Hegel, Brouwer, formalisti)

 Feyerabend (+ Kuhn i Lakatos): „pristup logičara ne uklanja samo neke urese, nego
upravo one značajke koji čine znanstveni napredak i samu znanost mogućim“
 način Feyerabendovog odbacivanja logike vrlo kuhnovski
- baziran na nesumjerljivosti; vodi kritici Lakatosa (ponavlja antipoperovske poteze)
 Lakatosu stalo do racionalne rekonstrukcije rasta i razvoja znanosti ; pretpostavlja
transepohalni i transtradicionalni racionalizam
- nesumjerljivost pokazuje da takve racionalnosti nema

 Feyerabend upotrebljava koncept nesumjerljivosti na 2 načina (jednako kao proliferaciju)

1) epistemološki: domišljen da pobije logiku znanstvenog progresa i racionalnu
rekonstrukciju znanosti generalno
2) izvanepistemološki: povezan s Millovim sofisticiranim utilitarizmom i Bildung aspektom
slobode
 Feyerabendov epistemološki anarhizam ima 2 aspekta
1) napad na opovrgljivost i metodologiju znanstvenih istraživačkih programa
2) anarho-dadaistički životni stil

 Feyerabend stvara zanimljivu fuziju kuhnovsko-wittgensteinovske nesumjerljivosti i

millovsko-popperovske proliferacije

 pluralizam je nužan i za znanost i za društvo

- u znanosti međuigra najrazličitijih otkrića pridonosi genijalnim otkrićima
- u društvu različiti tipovi racionalnosti i različiti životni stilovi pomažu izgradnju i ravoj ljudi
 anything goes na oba nivoa
 Lakatos i Popper pluralisti u znanosti, ali ne i općenito
- ne prepoznaju ljepotu i nužnost neznanstvenih nazora; neznanstvene doktrine prosuđuju iz
znanstvene perspektive (velika pogreška za Feyerabenda)
 epistemološki anarhist je pluralist generalno
- obje krucijalne kategorije Feyerabendove teorije imaju 2 aspekta, ali problem nije mogu li
proliferacija i nesumjerljivost biti rabljene na dvjema razinama, već mogu li biti
upotrebljavane zajedno

 Feyerabend „Consolations for the Specialist“: itizira Kuhna jer nije diskutirao cilj
znanosti
- vidi kako Kuhn može ustanoviti poželjnost revolucija: one donose promjenu paradigme
 nemoguće je tvrditi da revolucije vode nečem boljem; predrevolucionarna i
postrevolucionarna paradigma nesumjerljive
 navedena kritika je ispravna, ali Kuhn s njom može živjeti
 Kuhn, „Postscript 1969.“: kasnije znanstvene teorije su za rješavanje zagonetki u često
sasvim drugačijim sredinama na koje se primjenjuju bolje od ranijih
- svaka teorija otvara svoj svijet i nije moguće reći da je jedna bliže objektivnom svijetu od
druge

 Feyerabend brani proliferaciju uime napretka; prihvatili Mill i Popper, ali oni ne rabe
nesumjerljivost jer relativizira napredak
 Kuhnu to nije problem; ne koristi se proliferacijom i piše kako članovi različitih paradigmi
govore „jedni kroz druge“

 velik broj kritičara ističe kako nesumjerljivost i proliferacija ne idu zajedno

 Feyerabend svjestan problema; koristi se pojmom napretka na 2 načina
- kao racionalist; kad o epistemološkom anarhizmu raspravlja epistemološki
- kao dadaist; kad kritizira znanstvenu racionalnost
 „svatko može čitati termine na svoj način u skladu s tradicijom kojoj pripada“
- teza: anarhizam pomaže da se poluči napredak u onom smislu u kojem sam čovjek
odabere

 „labavo“ razumijevanje napretka nije daleko od Kuhna, ali ne pomaže pri odabiru teorija
 Feyerabendov cilj: pokazati racionalistima da konzekventni racionalizam mora prihvatiti
znanstveni anarhizam uime znanstvenog napretka, shvaćenog na racionalistički način
- to znači da Feyerabend ili ne doživljava epistemološki aspekt epistemološkog anarhizma
ozbiljno, ili da prihvaća 2 suprotstavljena shvaćanja napretka: jedno racionalističko-
epistemološko, a drugo anarho-dadaističko
 odgovor na optužbe za inkonzistenciju: „što ima loše u inkonzistencijama?“
- čini se kao da Feyerabendu nije stalo do pomirenja napetosti kojee postoje u njegovu
mišljenju, ali je slučaj upravo suprotno – pokušava pokazati da teorije mogu istodobno biti
i nesumjerljive i usporedive na način koji omogućuje uzajamnu kritiku
- njegova namjera postaje potpuno jasna u obrani nesumjerljivosti od Putnamova napada

 Hilary Putnam, „Two Concepts of Rationality“

 „ako su Feyerabend i Kuhn u pravu, onda pripadnike drugih kultura možemo
konceptualizirati samo kao životinje koje proizvode odgovore na podražaje ; reći da je
Galileo imao nesumjerljive pojmove i nakon toga ih potanko opisati totalno je nekoherentno

 Feyerabend: 2 pretpostavke Putnamove kritike

1) razumijevanje stranih pojmova i kultura zahtijeva prevođenje
2) uspješno prevođenje ne mijenja prevodeći jezik
 za Feyerabenda, obje pretpostavke su pogrešne
1) moguće je naučiti novi jezik ili novu kulturu „kao što bi ih naučilo dijete“ bez kruženja po
vlastitom jeziku ili kulturi
2) možemo provoditi promjene našeg jezika i učiniti ga sposobnim iskazivati pojmove
drugih kultura ili jezika; „uspješni prijevod uvijek mijenja medij u kojem se zbio“
 nemoguće je objasniti T1 kategorijama T2, ali nije nemoguće „skliznuti“ u svijet T2
- primjer: Evans-Pritchardovo objašnjenje riječi Azande naroda mbismo
- prevodi ju kao duša, ali ističe da to nije duša u našem smislu (potpuno razumijevanje
nemoguće)
 Feyerabend: druge teorije/jezike/kulture najbolje učiti „iznutra“, a ne poput
turista/racionalista
OBRANA DRUŠTVA OD ZNANOSTI
 Feyerabend pod snažnim utjecajem Millove ideje raznolikosti
 na kraju „Protiv metode“ epistemološki anarhizam uperen protiv uniformnosti suvremenih
društava koju izaziva povlašteni položaj znanosti: znanost ugrožava slobodan razvoj ljudi
 najopasnije je stapanje države i znanosti
- znanost je postala ideologijom moderne države; ideologijom koja zvuči objektivno

 razlozi znanstvene dominacije: nekritička vjera u metodu i gruba sila

- primjeri povlaštenog položaja znanosti i znanstvenika: obrazovanje i zdravstvena zaštita

 osnovni problem modernog obrazovnog sustava: jednodimenzionalnost

- obrazovni programi uvijek uključuju fiziku, kemiju i biologiju, a nikad magiju, vudu,
vještičarstvo i tantru; nedvosmisleno pokazuje da država preferira određeni tip znanja i
racionalnosti (znanstveni)
- institucionalna eliminacija potencijalnih kritičara znanstvene racionalnosti u kontradikciji sa
Millovim pojmom slobode; vladajući obrazovni sustav opasno ograničava maštu
- potrebno je obrazovanje koje ljude čini prkositim, protu-sugestivnim
 brak države i znanosti jednako očit u zdravstvu; potpuno nepoželjno, a ponekad i
smrtonosno
- zapadna znanstvena medicina dominira čitavim planetom; jedini pozitivni izuzetak je
komunistička Kina (povratak akupunkture)
- medicinska jednodimenzionalnost potiskuje izrazito uspješne tradicionalne metode
iscjeljivanja

 Feyerabendov zakjučak: ako želimo popraviti obrazovanje i znanost moramo odvojiti

znanost od države
 anything goes: obrazovne institucije zapadnih liberalnih učenja bi trebale biti otvorene gotovo
svim učenjima – to bi znanost svelo na pravu mjeru; ona je samo jedan od načina na koji
se ljudi odnose prema svojoj okolini, a nikako posljednji i najbolji način
- odvajanje znanosti od države = kraj scijentokracije
 Feyerabend vjeruje u mogućnost demokratskog zaustavljanja totalitarne nadmoći
znanstvenog svjetonazora – znanost je puno manje komplicirana, a i puno manje uspješna
nego što znanstvenici tvrde

 epistemološki anarhizam dizajniran u 2 svrhe

1) obrana znanosti i znanstvenika od filozofije znanosti
2) obrana multitradicionalnog pluralizma od znanstvene uniformnosti

 Feyerabend u „Protiv metode“ ne postavlja pitanje što je znanost

- on napada ideološki karakter znanosti, a njegov zahtjev za odvajanjem države od
znanosti se de facto zalaže za neutralnu državu
- smatra da je s državom sve u redu dok je neutralna (kasnije zaoštrava poziciju)