Košarka

Košarka je sport u kojem dvije momčadi sastavljene od pet igrača pokušavaju ostvariti što više bodova (poena) ubacivanjem
lopte kroz obruč koša pod organiziranim pravilima. Kada se to dogodi govori se o košu.Do bodova se dolazi ubacivanjem
lopte kroz obruč koša pod uvjetom da je lopta kroz obruč prošla odozgo. Momčad koja na kraju utakmice ostvari više bodova
pobjednik je. Koš zabijen unutar luka vrijedi 2 boda, iza luka vrijedi 3 (trica), a slobodno bacanje vrijedi 1 bod. Loptom se
upravlja njenim odbacivanjem od podloge (dribling) ili međusobnim dodavanjem između suigrača. Tjelesni kontakt koji
ometa igrača u igri nije dozvoljen (prekršaj). Postoje strogo određena pravila i načini na koje se lopta smije voditi.Tijekom
vremena košarka je razvila uobičajene tehnike pucanja, dodavanja i dribilinga, kao i pozicije igrača i napadački i obrambeni
mehanizam. Dok se uobičajena natjecateljska košarka odvija pod strogim i točno određenim pravilima, razne vrste košarke
učinile su košarku bližu igračima i s manjim brojem pravila. Košarka je jedan od najgledanijih sportova na svijetu.Dok je
natjecateljska košarka isključivo dvoranski sport koji se odvija na terenu za košarku, manje regulirane vrste košarke mogu se
igati i kao vanjski sport na podlogama različitim od parketa, koji je standard za natjecateljsku košarku.

Pravila košarke
Mjere i trajanje napada najčešće variraju između turnira i organizacija; u ovom dijelu članka koriste se međunarodna i NBA
pravila.Smisao igre je premašiti broj koševa (poena) druge momčadi ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkoga koša pod
uvjetom da je lopta ušla kroz obruč bez da je prošla kroz donji dio obruča, već od iznad, te sprečavanje protivničke momčadi
da ubaci loptu kroz koš momčadi koja se brani. Pokušaj ubacivanja lopte kroz obruč (u koš) zove se udarac ili šut. Uspješan
šut iz igre vrijedi dva poena ako je šut upućen na način da je zadnje mjesto na kojemu je šuter stajao bilo unutar luka
polumjera 6.75 (do 2010./11. 6.25) metara u Europi, te 7.24 metara u NBA. Šut izvan toga luka vrijedi tri poena.

Regulacije u igri [uredi]Utakmica se igra po četiri čevrtine od deset (međunarodna košarka) ili dvanaest minuta (NBA). Na
sveučilištima se igraju dva poluvremena od 20 minuta, dok većina koledža igra četiri četvrtine od osam minuta. Veliki odmor
nakon dvije četvrtine traje petnaest minuta, a odmor između dvije četvrtine traje dvije minute. Ako je igra neodlučena nakon
četiri četvrtine igra se jedan produžetak od pet minuta. Ako je nakon jednog produžetka utakmica i dalje neodlučena,
produžetci se nastavljaju dok se ne dobije pobjednik. Momčadi mijenjaju koševe nakon dvije odigrane četvrtine. Sat se
pomiče dok je lopta u igri; kad je lopta izvan granica ili nije u aktivnoj igri, sat se zaustavlja. Upravo zbog toga utakmice
traju otprilike dva sata, mnogo više od predviđenih 40 (međunarodna košarka) ili 48 minuta (NBA).Na terenu u igri smije biti
pet igrača jedne momčadi u isto vrijeme. Momčadi smiju imati maksimalno sedam zamjena. Zamjene se mogu obavljati
neograničeno, ali samo kad je sat zaustavljen, tj. kad igra nije aktivna. Momčadi imaju trenera, koji najčešće razvija taktiku i
strategiju momčadi, te ostalo osoblje koje također aktivno sudjeluje, no izvan terena (liječnici, pomoćni treneri, statističari).I
za žene i muškarce dres je isti. Standardni se dres sastoji od hlača koje u današnje vrijeme dosežu ispod koljena i majice bez
rukava s jasno vidljivim brojem koji nema nitko drugi u momčadi, koji je otisnut i na prsima i leđima. Profesionalni košarkaši
koriste specijalnu obuću s visokim đonom koji osiguravaju dodatnu potporu petama. Osim broja, na majicama se nalaze i
imena kluba, igrača i sponzora.Broj time-outova na utakmici ograničen je najčešće na šest. Traju po ne više od jedne minute,
osim ako nije predviđeno da traju duže zbog televizijskog prijenosa. Utakmicu kontroliraju suci kojih je na jednoj utakmici
četiri: glavni sudac, dva pomoćnika i jedan sudac za stolom, koji vodi brigu o broju postignutih koševa, osobnim pogreškama
igrača, vremenu, strelici posjeda i vremenu napada.

Oprema Tradicionalna lopta s osam ploha.Jedina oprema koja je prijeko potrebna za odigravanje košarkaške utakmice su
lopta i ravni pravokutni teren s koševima na suprotnim krajevima terena. Košarka na natjecateljskoj razini zahtijeva više
opreme kao sat, tablu s rezultatom, alternativne strelice posjeda, te operativni sustav na konstrukciji koša sa
sirenom.Regularni košarkaški teren za međunarodnu košarku ima mjere 28x15 metara, a u NBA 29x15 metara. Većina terena
ima parket izrađen od drva. Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 metara unutar terena po sredini s visinom
gornjeg obruča od 3.05 metara. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na
košu mogu varirati bez pretjeranoga učinka, vrlo je važno da obruč bude na točnoj visini od 3.05 metara. Čak i maleno
odstojanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.

Prekršaji pravila Lopta se smije voditi prema košu njenim pucanjem (šutom), dodavanjem između igrača, njenim bacanjem,
guranjem, kotrljanjem ili driblingom (odbacujući loptu od poda prilikom trčanja).Lopta mora ostati unutar terena; momčad
koja zadnja dodirne loptu prije nego što ona dodirne graničnu crtu terena ili ju prijeđe gubi posjed nad loptom. Igrač koji se
kreće s loptom ne smije pomaknuti obje noge dok dribla (vodi loptu), inače se sude koraci, ne smije loptu uhvatiti objema
rukama niti driblati s objema rukama, inače se sudi duplo vođenje. Ruka igrača ne smije biti ispod lopte dok dribla, inače se
sudi nošena lopta. Momčad koja ima posjed lopte u napadačkom dijelu terena ne smije vratiti loptu u obrambeni dio terena.
Lopta se ne smije udariti šakom. Ako se igrač ogluši o neko od ovih pravila dok je njegova momčad u napadu, momčad gubi
loptu; ako se momčad branila, napad se ponavlja od početka.Postoje ograničenja koja se odnose na: vrijeme dozvoljeno da
lopta u posjedu neke momčadi prijeđe iz obrambenog u napadački dio terena (osam sekundi); maksimalno dozvoljenom
vremenu koje može proći bez da lopta u posjedu momčadi dodirne obruč protivničkog koša (24 sekunde); držanju lopte bez
driblanja (vođenja lopte) dok je igrač u posjedu lopte (pet sekundi), te zadržavanju u reketu, mjestu ispod koša (tri sekunde).
Ova pravila su uvedena da natjeraju momčad na napad.Igrač ne smije ometati koš dirajući bilo koji dio konstrukcije koša niti
dirati loptu koja je u silaznoj putanji nakon upućenoga šuta protivnika prema košu, te ne smije dirati loptu koja je na obruču
(u NBA se ne smije dirati niti lopta koja je okomito iznad obruča). Ako se neki igrač koji brani svoj koš ogluši na ovo
pravilo, radi se o goaltendingu, tj. udarac koji je upućen od strane protivnika smatra se uspješnim. Ako neki igrač puca prema
košu, a njegov suigrač ogluši se na neko od ovih pravila, napad se prekida, te lopta prelazi u posjed momčadi koja se u tom
napadu branila.

Prekršaj (faul)Glavni sudac signalizira prekršaj.Pokušaj da se protivnika nesportski ošteti preko tjelesnog kontakta nije
dozvoljen i naziva se prekršaj (faul). Prekršaje najviše čine igrači momčadi koja se brani, no učestali su i prekršaji u napadu
(od strane igrača iz momčadi koja napada). Igrači na kojima je prekršaj napravljen ili dobivaju loptu da je ubace sa strane ili
pucaju slobodno bacanje ako su faulirani prilikom šuta ili je momčad koja je napravila prekršaj iskoristila bonus. Jedan poen
se dodjeljuje momčadi čiji igrač ubaci loptu na slobodnom bacanju, koji se izvodi iza linije udaljene od koša 4.5 metara.
Igračima je dozvoljeno pucati slobodno bacanje i iza linije, no unutar kruga koji je jasno ucrtan na slici desno. Najbolji
primjer za takvo izvođenje slobodnjaka bio je Nick Van Exel koji je izvodio slobodna bacanja metar iza linije.Većina sudaca
zna improvizirati u svojim odlukama, npr. u situacijama kada nema očitog prekršaja, a sudac misli kako se radi o
nesportskom oštećivanju protivnika. No, sudac može i previdjeti prekršaj, bilo namjerno ili slučajno. Kriteriji sudaca variraju
između utakmica, liga, natjecanja, no najviše između samih sudaca.Igraču ili treneru koji pokaže nesportsko ponašanje npr.
svađanjem sa sucem ili tučom s drugim igračem, može se dodijeliti tehnička pogreška. Kada se tehnička pogreška dodijeli,
protivničkoj momčadi se dodjeljuju dva slobodna bacanja i posjed, iako i ovo pravilo varira između natjecanja.Ponovljeni
incidenti mogu rezultirati isključenjem. Težak prekršaj koji igrač napravi s namjerom izravnoga ometanja igre i protivnika
bez namjere igranja loptom, naziva se namjerni prekršaj (eng. flagrant foul). Kada dođe do namjernoga prekršaja kazna je
teža; sudac smije i izbaciti krivca za prekršaj iz igre, ako je to po mišljenju suca potrebno.Ako momčad prijeđe dozvoljeni
broj prekršaja u periodu utakmice (četvrtini ili poluvremenu), koji iznosi četiri, protivničkoj momčadi dozvoljeno je pucanje
jednog ili dva slobodna udarca (ovisno o pravilima natjecanja) nakon svakoga idućega prekršaja. Igraču koji napravi pet
(međunarodna košarka) ili šest prekršaja (NBA), uključujući tehničke pogreške, nije dozvoljen nastavak utakmice, te se isti
igrač mora udaljiti s terena. Kaže se da je igrač fouled out.

Uobičajene tehnike i potezi [uredi]

Pozicije u košarci kada je momčad u napadu.Iako košarkaška pravila ni na jedan način ne određuju pozicije u košarci, one su
se razvile kao osnovni i prijeko potrebni dio košarke. Tijekom prvih pet desetljeća razvitka košarke koristila su se dva
guarda, krila i centar. Od osamdesetih 20. stoljeća u petorci koja nastupa na terenu svaki igrač ima drugačiju ulogu:

 playmaker (point guard, razigravač, jedinica): organizira napad čitave momčadi kontroliranjem lopte i njenim
pravilnim upućivanjem suigraču u prilici;
 šuter (dvica, duja): šuter je igrač koji puca prema košu najviše u utakmici i od kojega se očekuje uspješno
izvršavanje tih šuteva, dok se u obrani šuter brine za najboljeg protivničkog pucaća dalekometnih šuteva;
 krilo (trica): krilo je zaduženo za ostvarivanje poena dalekometnim šutevima s krila ili probijanjem po krilu prema
košu, dok se u obrani krilo prvenstveno brine za obrambene skokove i oduzimanja lopti protivnicima, iako može
ponekad igra i aktivniju ulogu u obrani;
 krilni centar (mali centar, četvorka): igra napadački često leđima okrenut prema košu zbog lakšeg primanja lopte
od suigrača, dok se u obrani bori protiv protivničkog krilnog centra (man-to-man obrana) ili čuva koš, tj. smješten
je ispod koša (u zonskoj obrani);
 centar (petica): koristi masu i visinu za zabijanje koševa u napadu, dok u obrani igra ispod koša s namjerom
zaustavljanja prodora protivnika prema košu.

Iznad opisana mjesta i pozicije igrača su fleksibilni. Ponekad će momčad koristiti napad sa tri šutera, kod koje se krilni
centar ili centar zamjenjuju jednim šuterom. U igri se najviše na svojim pozicijama izmjenjuju playmaker i šuter, pogotovo
ako ti igrači imaju istančan osjećaj za vođenje igre i driblanje loptom.Dvije su osnovne obrane u košarci: zonska obrana i
man-to-man. Kod zonske obrane svi igrači blokiraju bilo kojeg protivničkog igrača koji pokuša probiti zonu (naime,
obrambeni igrači su raspoređeni oko reketa). U man-to-man obrani svaki igrač pazi igrača koji mu je unaprijed određen
taktikom i strategijom trenera. Naravno, postoje brojne varijacije i u obranama.Napadačke strategije variraju više od
obrambenih strategija. Uobičajena strategija u napadu je dodavanje lopte slobodnom igraču i kretanje igrača bez lopte u
poziciju za zabijanje koševa. Brzo kretanje napadačkog igrača koji je bez lopte naziva se cut (rezanje). Dozvoljeni način da
se protivnička obrana onesposobi na način da se tijelom zaštiti playmaker napadačke momčadi je screen ili pick, što se u
hrvatskom jeziku jednostavno prevodi kao blok. Igrač koji tijelom blokira braniča ne smije se micati, jer u protivnom
momčad koja napada gubi posjed lopte. Čitava strategija se razvila iz bloka - pick and roll - u kojem igrač radi blok i
omogućuje svom playmakeru napredak prema protivničkom košu. Momčadi imaju spremljene strategije koje se dogovaraju
na treninzima, sve u svrhu nepredvidljivosti poteza momčadi u napadu. Za odabiranje strategije najčešće je zadužen
playmaker.Obrambene i napadačke strategije i pozicije predmet su gotovo svakoga time-outa kojeg treneri uzimaju. Razlog
za to je najčešće neučinkovitost pojedine strategije i prelazak na novu strategiju, za koju trener vjeruje da će donijeti više
uspjeha u napadu momčadi.Šut Igračica puca prema košu iz skoka (skok-šut), dok je igračica iz obrane na podu ili srušena ili
je pokušala izboriti prekršaj u napadu.Šutiranje je čin u košarci kojim se lopta pokušava ubaciti kroz obruč, dakle u koš. Dok
metode zabijanja koševa variraju od igrača do igrača i situacija, najčešće tehnike su navedene ispod.Igrač bi trebao biti
okrenut licem prema košu s nogama raširenima do širine ramena, koljenima lagano savijenima i ravnim leđima. Igrač drži
loptu prstima u dominantnijoj (jačoj) ruci malo iznad glave, dok slabija ruka igraču koristi za pridržavanje lopte. Za ciljanje
prema košu igračev lakat mora biti pod pravim kutom, a dlan okrenut prema košu. Lopta se puca na način da se koljena prvo
saviju, a zatim izravnaju, dok se ruka kojom se puca također izravnava; lopta se ispušta iz dlana nakon što dlan napravi
potpuni pokret prema dolje. Kada se zaustavi ruka kojom se puca nakon ispuštanja lopte, to se naziva follow-through, a
koristi se za postizanje veće preciznosti. Slabija ruka prilikom šuta služi samo za pridržavanje lopte i njeno bolje
usmjeravanje prema košu, ne za pojačavanje šuta.Igrači često pokušavaju zavrtiti loptu prema nazad (backspin) s namjerom
ublažavanja njenog učinka na obruč. Idealna putanja varira, no većina trenera savjetuje igračima luk. Igrači pucaju najčešće
izravno u koš (unutar obruča), no uvelike se koristi i tabla za preusmjeravanje lopte u koš.Dva najčešća udarca su udarac s
mjesta (opisan iznad) i skok-šut. Šut s mjesta se izvodi s mjesta iz uspravne pozicije, te oba stopala čvrsto stoje na podu.
Ovakav šut koristi se najviše kod slobodnih bacanja. Skok-šut, pak, izvodi se prilikom skoka, najčešće u trenutku kada je
šuter između skoka i pada, dakle, u trenutku mirovanja. To omogućuje daleko veći domet šuta i nadskok braniča koji
pokušava blokirati šut. Lopta se mora ispustiti iz ruke (nije obavezno pucati, već se može i dodati) prije ponovnog dodira
stopala i poda. U protivnom sude se koraci i momčad gubi posjed lopte.Još jedan uobičajeni šut naziva se polaganje. Ovaj šut
zahtijeva od igrača malu udaljenost između koša i samog igrača, a šut uključuje skok i lagano ispuštanje lopte od table u koš.
Verzija polaganja koja ne uključuje dodir lopte s tablom naziva se finger roll. Šut koji najviše zadovoljava publiku je
zakucavanje, kod kojega igrač koji ima loptu skače visoko i ispušta loptu prema dolje rukom dodirujući obruč nakon što lopta
uđe kroz obruč. Potpuno promašeni šut kod kojega lopta ne dira niti tablu niti obruč naziva se air ball.

Dodavanje Dodavanje je metoda pomicanja lopte između igrača. Kada igrač ima loptu u posjedu i želi je dodati, gotovo
uvijek će napraviti korak naprijed u svrhu povećavanja snage i preciznosti dodavanja prema suigraču.Dodavanje s mjesta
naziva se dodavanje s prsa. Lopta se dodaje izravno s prsa dodavača prema prsima suigrača koji prima loptu. Dobro izvedeno
dodavanje s prsa uključuje pomak palca na objema rukama u svrhu povećavanja brzine lopte i onemogućavanje obrambenim
igračima da ukradu loptu.Još jedan način dodavanja je dodavanje od poda. Kod ovakvoga dodavanja lopta se upućuje iz ruku
dodavača, te na dvije trećine puta prema suigraču odskoči od poda. Lopta koja odskoči od poda putuje sporije od dodavanja s
prsa, no obrani je teže presjeći i ukrasti loptu zbog nepredvidljivije putanje i činjenice što je namjerno udaranje lopte prekršaj
i gubitak posjeda nad loptom. Upravo radi toga igrači koji napadaju koriste dodavanje od poda.Lopta se može dodati preko
braniča. Tada se lopta ispušta iz ruke dodavača u trenutku kada mu je ruka kojom dodaje iznad glave.Lopta se može dodati
odmah nakon skoka. To se naziva outlet pass, a kod toga dodavanja igrač odmah nakon što primi loptu dodaje ju
suigraču.Najvažniji aspekt bilo kojega dodavanja nemogućnost je presjecanja od strane obrane. Dobri dodavači unaprijed
znaju u kojoj će poziciji biti njihov suigrač kojem će dodati loptu, a osim toga, imaju veliku preciznost i brzinu dodavanja.
Ovakvi dodavači znaju dodati loptu i bez gledanja prema suigraču

Dribling Dribling je čin u košarci kojim se lopta stalno odbija od poda, što je obavezno ako igrač želi napredovati s loptom u
posjedu. Prilikom driblanja igrači guraju loptu prema podu i izbjegavaju nježno bacanje, što otežava braničima krađu lopte, a
igraču koji vodi loptu omogućava veću kontrolu. Kada igrač dribla pored protivnika mora imati moć driblanja objema
rukama, jer će u protivnom protivnik lakše ukrasti loptu. Dobri dribleri driblaju nisko nastojeći skratiti put lopte od ruke do
poda, također u svrhu onemogućavanja protivnika da ukrade loptu.Nadalje, dobri dribleri često driblaju iza svojih leđa, kroz
noge i mijenjaju ruku kojom driblaju na način da zbune protivnika i potencijalno, na sramotu braniča, zbune ga toliko da on
padne (ankle breaker). Nadareni igrač dribla bez gledanja. To omogućuje dribleru prodor prema košu, posvećivanje pažnje
suigračima i eventualno dodavanje lopte, te bolju kontrolu nad pokretima protivnika koji mu, podrazumijeva se, stalno
pokušava ukrasti loptu.

Visina igrača Na profesionalnoj razini košarke, većina igrača je viša od 1.90 m, a većina žena je viša od 1.75 m. Za
playmakere i šutere, za koje je koordinacija pokreta od presudne važnosti, poželjno je da budu niski ili barem niži od
protivnika. Gotovo svi centri (uključujući i krilne centre) u svim profesionalnim ligama viši su od dva metra, dok pravi centri
u pravilu nisu niži od 2.10 m.