Sveučilište u Mostaru

Adisa Vučina, Milenko Obad, Nebojša Rašović

DIZAJN PROIZVODA PREDVIĐENIH ZA

PROIZVODNJU ADITIVNIM TEHNOLOGIJAMA

Improvement of product development studies

in Serbia and Bosnia and Herzegovina
530577–TEMPUS–1–2012–1–RS–TEMPUS–JPCR

Mostar, 2015
Dr. sc. Adisa Vučina, izv. prof.
Dr. sc. Milenko Obad, red. prof.
Dr. sc. Nebojša Rašović, docent

Dizajn proizvoda predviđenih za proizvodnju aditivnim tehnologijama

Recenzenti:
Dr. sc. Bojan Dolšak, izv. prof., Univerza v Mariboru
Dr. sc. Senad Rahimić, izv. prof., Univerzitet Dž. Bijedić Mostar
Dr. sc. Milan Tica, docent, Univerzitet u Banjoj Luci

Nakladnik:
Sveučilište u Mostaru

Naklada:
250 primjeraka

Tisak:
CopyShop Mostar
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

658.62:004.896](075.8)

VUČINA, Adisa
Dizajn proizvoda predviđenih za proizvodnju
aditivnim tehnologijama / Adisa Vučina, Milenko
Obad, Nebojša Rašović. - Mostar : Sveučilište,
2015. - 220 str. : ilustr. ; 24 cm

Bibliografija: str. 203-206. - Registar.

ISBN 978-9958-16-043-1
1. Obad, Milenko 2. Rašović, Nebojša
COBISS.BH-ID 22250502

Projekat Improvement of Product Development Studies in Serbia And Bosnia and Herzegovina
(IPROD - No 530577-TEMPUS-1-2012-1-RS-TEMPUS-JPCR) je finansiran od strane Evropske
komisije u okviru TEMPUS IV programa. Prezentacija odražava samo stavove autora i Komisija
ne može biti odgovorna za bilo kakvu upotrebu informacija koja se sadrže u publikaciji.

II
SADRŽAJ:

DIO I:
Adisa Vučina

PROTOTIPOVI U SUVREMENOM RAZVOJU PROIZVODA

1. RAZVOJ PROIZVODA 2
1.1 Suvremeni izazovi u razvoju proizvoda 2
1.2 Proces razvoja proizvoda 3
1.3 Integrirani razvoj proizvoda 10
1.4 Organizacija razvoja proizvoda 16
1.4.1 Organizacijska struktura razvoja proizvoda 17
1.4.2 Timovi i timski rad 23
1.5 Klasifikacija različitih razvojnih projekata 25
2. PROTOTIPOVI U RAZVOJU PROIZVODA 30
2.1 Definicije prototipa 30
2.2 Vrste prototipova 31
2.3 Ciljevi izrade prototipova 36
2.4 Prototipovi u interaktivnom dizajnu 47
2.5 Prototipovi u fazama razvoja proizvoda 50
2.6 Principi kreiranja i izrade prototipa 51
2.7 Poboljšanje uporabe prototipova 55
2.8 Planiranje za prototipove 57
3. LITERATURA 62

DIO II:
Milenko Obad

CAD MODELIRANJE, REVERZNO INŽENJERSTVO I ADITIVNE

TEHNOLOGIJE PROIZVODNJE

1. UVOD 68
2. PROCES RAZVOJA I IZRADE PROIZVODA 70
3. CAD SUSTAVI – SUSTAVI ZA STVARANJE RAČUNALNIH
MODELA PROIZVODA 72

III
3.1 Uvod 72
3.2 Područja primjene CAD sustava 72
3.3 Moderne tehnologije CAD modeliranja proizvoda 77
3.4 Pregled poznatih CAD sustava 92
3.5 Trendovi daljeg razvoja CAD sustava 93
4. KREIRANJE CAD MODELA PROIZVODA METODAMA
REVERZNOG INŽENJERSTVA 95
4.1 Uvod 95
4.2 Beskontaktne metode reverznog inženjerstva 96
4.2.1 3D lasersko skeniranje 98
4.2.2 Trodimenzionalna fotogrametrija 99
4.2.3 Beskontaktne metode 3D skeniranja u medicini 102
4.3 Kontaktne metode reverznog inženjerstva 105
4.3.1 Uvod 105
4.3.2 Koordinatni mjerni uređaji 106
4.3.3 Proces skeniranja objekta koordinatnim mjernim
uređajem 111
5. ADITIVNE TEHNOLOGIJE PROIZVODNJE 114
5.1 Uvod 114
5.2 Stereolitografija 120
5.3 Selektivno lasersko sinteriranje 122
5.4 Taložno očvršćivanje 127
5.5 Laminiranje 129
5.6 3D ispis 132
5.7 Hibridni PolyJet postupak 135
6. LITERATURA 136

DIO III:
Nebojša Rašović

METODE OPTIMIZACIJE U POSTUPKU SLOJEVITE IZRADE

1. PROBLEMI I OGRANIČENJA U POSTUPKU SLOJEVITE

IZRADE 142
1.1 STL format 146
IV
1.2 Određivanje visine sloja 153
1.3 Efekt stubišta 154
1.4 Teselacija 155
1.5 Orijentacija modela 158
2. METODE VREDNOVANJA CAD MODELA U CILJU
OPTIMIRANJA PROCESA KONSTRUIRANJA
PROIZVODA 162
2.1 Računanje težinskih faktora metodom određivanja
prednosti 165
2.2 Računanje težinskih faktora metodom matrice odluke 167
3. POMOĆ U RAZVOJU PROIZVODA 172
3.1 Primjena ekspertnih sistema 179
3.2 Izgradnja baze znanja 182
3.3 Rezultati primjene ekspertnog sistema 196
4. ZAKLJUČAK 200
5. LITERATURA 202

POPIS SLIKA 207

POPIS TABLICA 211
KAZALO POJMOVA 213

V
VI
PREDGOVOR

Publikacija Dizajn proizvoda predviđenih za proizvodnju aditivnim

tehnologijama, autora dr. sc. Adise Vučina, dr. sc. Milenka Obada i dr. sc.
Nebojše Rašovića rezultat je rada na TEMPUS projektu „UNAPREĐENJE
OBRAZOVANJA NA SVEUČILIŠTIMA U SRBIJI I BIH U OBLASTI RAZVOJA
PROIZVODA“ (EACEA 530577 – 2012 – RS – TEMPUS – JPCR
“Improvement of product development studies in Serbia and Bosnia
and Herzegovina“ (IPROD), http://iprod.masfak.ni.ac.rs). Koordinator
projekta je Univerzitet u Nišu, a partnerska sveučilišta su: iz EU - KIT –
Karlsruhe Insitute of Technology (Nemačka), FDIBA - Technical University
of Sofia (Bugarska) i STU - Slovak University of Technology, Bratislava
(Slovačka); iz Srbije sveučilišta u Novom Sadu, Beogradu i Kragujevcu; iz
BiH sveučilišta u Istočnom Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru.
Osnovni cilj projekta je podizanje konkurentnosti regionalne industrije
putem unapređenja obrazovanja u oblasti razvoja proizvoda na
sveučilištima u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini. Specifični ciljevi
projekta su:
 uvođenje novih studijskih programa u oblasti menadžmenta
razvojem proizvoda/inovacijskog menadžmenta i razvoja eko-
proizvoda, kao i modernizacija postojećih studijskih programa u
oblasti industrijskog razvoja proizvoda;
 uspostavljanje više obuka iz domena industrijskog razvoja
proizvoda u okviru programa cjeloživotnog učenja;
 harmonizacija i modernizacija obrazovanja u oblasti industrijskog
razvoja proizvoda na visokim školama strukovnih studija putem
obuke nastavnika sa visokih škola.
Opstanak i uspjeh poduzeća u suvremenim uvjetima moguće je osigurati
preko inovativnih proizvoda i proizvodnih procesa. Međutim, primjena
inovativnih proizvoda i proizvodnih procesa je dosta kompleksna i
zahtijeva novi pristup u radu, koji je prvenstveno vezan za optimizaciju
raspoloživih resursa, precizno definiranje kompetencija i kooperativni
pristup u radu.
Osnov kooperativnog pristupa u radu su metode i sustavi, kojima se u
svim fazama transparentno prikazuje kompletan proces razvoja
proizvoda i njegove proizvodnje. Metodski pristup obuhvaća primjenu

VII
različitih metoda za razvoj proizvoda, metoda za planiranje i upravljanje
proizvodnim procesima kao i metoda vezanih za upravljanje projektima i
organizacijski menadžment. Sustavni pristup obuhvaća računalnu
podršku u svim fazama procesa razvoja proizvoda i njegove proizvodnje.
Moderna izrada prototipa uz primjenu informacijskih tehnologija može
višestruko ubrzati proces razvoja proizvoda.
Strategiju planiranja proizvoda i procesa određuje buduće tržište.
Polazeći od strategije poduzeća analiziraju se potencijali za nove poslove,
identificiraju se ideje za nove proizvode i procese i razrađuju i ocjenjuju
koncepti proizvoda. Rezultat strategijskog planiranja proizvoda i procesa
su razvoj novih inovativnih proizvoda, njihova proizvodnja i plasiranje na
tržište.
Da bi suvremene kompanije uspješno rješavale ovako kompleksne
probleme moraju imati na raspolaganju svestrano obrazovane inženjere.
Ovo nameće potrebu da se na sveučilištima izvrši odgovarajuća reforma
obrazovanja, suglasno zahtjevima suvremne tehnike i tehnologije. U tom
smislu jedan od važnih ciljeva projekta je izdavanje publikacija u oblasti
razvoja inovativnih proizvoda i unapređenja poslovanja. Predviđeno je da
se u okviru IPROD projekta izda veći broj publikacija iz ove oblasti.
Ove publikacije mogu korisno poslužiti obrazovanju studenata tehničkih
fakulteta za stjecanje stručnih kompetencija i inovacijske spremnosti u
oblasti razvoja proizvoda. Takođe se preporučuju i inženjerima u
gospodarstvu koji se bave razvojem inovativnih, tržišno konkurentnih
proizvoda za rješavanje praktičnih problema.

Voditelj IPROD projekta

Prof.dr Vojislav Miltenović

VIII
RIJEČ AUTORA

Udžbenik ‘’Dizajn proizvoda predviđenih za proizvodnju aditivnim

tehnologijama’’ ima za cilj podršku studentima studija strojarstva i drugih
srodnih tehničkih studija u svladavanju suvremenih tehnologija razvoja
proizvoda s posebnim osvrtom na moderne aditivne tehnologije
proizvodnje. Ovaj udžbenik sastoji se iz tri dijela koji čine jednu logičnu i
zaokruženu cjelinu.

Prvi dio ima naslov ‘’Prototipovi u suvremenom razvoju proizvoda’’. U

ovom dijelu ukratko je objašnjen sam proces razvoja proizvoda, te uloga
i korištenje prototipova u tom procesu. Razvoj proizvoda je kompleksan
proces s nezaobilaznom izradom prototipa proizvoda, jednom od
najznačajnijih aktivnosti u cijelom procesu. Iznesen je pregled
suvremenog korištenja prototipova proizvoda i prezentirane su njihove
klasifikacije.

Drugi dio knjige nosi naslov ‘’CAD modeliranje, reverzno inženjerstvo i

aditivne tehnologije proizvodnje’’. Ovaj dio knjige daje pregled modernih
CAD informacijskih tehnologija koje se koriste u razvoju proizvoda. Ove
tehnologije kreiraju tzv. digitalne modele budućih proizvoda, a ti se
modeli koriste u svim daljim fazama sve do nastanka proizvoda i njegovog
životnog vijeka. Također, u ovom dijelu knjige obrađene su i tehnike
reverznog (povratnog) inženjerstva u razvoju proizvoda, tj. stvaranja
digitalnih modela već postojećih proizvoda s ciljem njihovih poboljšanja.
Na kraju ovoga dijela dan je pregled sve popularnijih tehnologija slojevite
izrade proizvoda, tzv. aditivnih tehnologija koje koriste digitalne CAD
modele i vrše izravnu proizvodnju.

Treći dio knjige nosi naslov ‘’Metode optimizacije u postupku slojevite

izrade’’. Ovaj dio govori o problemima i ograničenjima u primjeni
aditivnih tehnologija. Ove se tehnologije naglo razvijaju i sve je više
znanstvenih istraživanja s ciljem njihovog poboljšanja. Različiti su
problem i ograničenja koji ih prate te načini rješavanja istih. U ovome
dijelu izneseni su glavni problemi, ograničenja kao i načini njihovog

IX
rješavanja s posebnim osvrtom na primjenu inteligentnih rješenja.
Inteligentna rješenja temeljena na znanju analiziraju CAD digitalne
modele proizvoda i utječu na same modele u procesu njihovog razvoja tj.
sugeriraju rješenja izvedbe modela proizvoda s obzirom da se razvijaju s
namjerom za proizvodnju aditivnim postupcima.

Na kraju izražavamo svoju zahvalnost recenzentima prof. dr. sc. Bojanu

Dolšaku sa Univerze u Mariboru, prof. dr. sc. Senadu Rahimiću sa
Univerziteta Dž. Bijedić iz Mostara i doc. dr. sc. Milanu Tici sa Univerziteta
u Banjoj Luci, na vrlo vrijednim prijedlozima i sugestijama. Također se
zahvaljujemo svim kolegama, učesnicima u Tempus projektu IPROD za
cjelokupnu uspješnu suradnju i razumijevanje.

U Mostaru, travnja 2015. godine Autori

X
 PROTOTIPOVI U SUVREMENOM
1 RAZVOJU PROIZVODA

Adisa Vučina, Sveučilište u Mostaru

Fakultet strojarstva i računarstva

Danas je razvoj proizvoda prilično složen proces za većinu tvrtki, budući

da su proizvodi kompleksni po svojoj strukturi i visokoj tehnologiji.
Istovremeno, brzina lansiranja proizvoda na tržište i ispunjavanje
zahtjeva kupaca su dodatni izazovi današnjice. Zbog ovoga se istražuju
mogućnosti za povećanje efikasnosti samog procesa razvoja proizvoda.
Izrada prototipova je sigurno jedna od najznačajnijih aktivnosti u
procesu razvoja proizvoda. Povećanje efikasnosti razvoja proizvoda
može se postići optimalnim korištenjem prototipova u kombinaciji s
jasnom strategijom i dobrom metodologijom procesa razvoja. U ovom
dijelu će se analizirati suvremeno korištenje prototipova i prezentirati
njihove klasifikacije. Pri tome je važno napomenuti da sam prototip
treba promatrati kao alat u procesu razvoja proizvoda, a proces
kreiranja prototipa kao metodologiju. U ovom dijelu knjige ukratko je
objašnjen sam proces razvoja proizvoda, te uloga i korištenje
prototipova u tom procesu.

1
1. RAZVOJ PROIZVODA

1.1 Suvremeni izazovi u razvoju proizvoda

Današnju industriju moguće je opisati i analizirati kroz tri bitne

pokretačke sile:
 globalno tržište,
 visoka tehnološka složenost roba i usluga i
 zahtjevniji potrošači.
Danas ne postoji stabilno tržište niti lojalnost potrošača brendu.
Konkurencija više nije geografski ograničena na određena područja, ona
može doći s bilo kojeg mjesta u svijetu. Na primjer, europske kompanije
moraju se natjecati s azijskim koje danas imaju proizvode svjetske klase.
Proces razvoja, proizvodnje i prodaje proizvoda je toliko složen da je izvan
kontrole jedne tvrtke. Kao rezultat toga, upravljanje lancem proizvodnje
dobiva visok stupanj složenosti što bi bilo teško kontrolirati bez podrške
informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Uz to, nameće se potreba
brzog razvijanja novih tehnologija i dubljeg poznavanja postojećih da bi
inženjeri povećali raznovrsnost mogućih rješenja pri razvoju proizvoda.
Brzo uvođenje novih tehnologija u područjima kao što su elektronika i
materijali može tvrtkama osigurati veliku prednost na tržištu.
Današnjicu karakterizira sve zahtjevniji sofisticirani potrošač, što nameće
obvezu poduzećima da ulažu veće napore da bi kupca držali zadovoljnim
i sretnim sa svojim proizvodima i uslugama. Dakle, globalno tržište i brzina
razvoja novih proizvoda i usluga su izazovi današnjice. Ovo se još više
usložnjava pritiscima da se ubrzaju razvojni ciklus i životni ciklus
proizvoda.
Nekad su se cijene proizvoda definirale tako što su se troškovi proizvodnje
uvećavali za planiranu dobit. Danas pod pritiskom globalnog tržišta, dobit
se izračunava tako što se od postignute cijene na tržištu oduzmu troškovi
proizvodnje. Poduzeća postavljaju sebi za cilj da brže, jeftinije i
kvalitetnije od svojih konkurenata plasiraju svoje proizvode na tržište, jer

2
će tako zadovoljiti potrebe i očekivanja kupaca. Ukoliko imaju proces
razvoja proizvoda koji može ovo osigurati, postići će prednost pred
svojom konkurencijom. Ove tri pokretačke sile današnjice postavljaju
izazove pred sam proces razvoja proizvoda, koji imaju svoje bitne
karakteristike [1]:
 Kompromisi: Može se, na primjer, proizvesti lakši avion, ali će to
vjerojatno povećati troškove proizvodnje. Jedan od najtežih
aspekata razvoja proizvoda je prepoznavanje, razumijevanje i
upravljanje ovakvim kompromisima na način da se što je moguće
više poveća uspjeh proizvoda.
 Dinamika: Tehnologije se razvijaju, rastu očekivanja kupaca,
konkurencija uvodi nove proizvode, globalno tržište se mijenja.
Donošenje odluka u okolini koja se konstantno mijenja je vrlo
težak zadatak.
 Detalji: Odluka da li izabrati vijčanu vezu ili kopčastu na kućištu
računala može donijeti milijunske uštede. Razvoj čak i
jednostavnih proizvoda može zahijevati donošenje tisuća ovakvih
odluka.
 Vremenski pritisak: Odluke pri razvoju proizvoda se moraju
donositi brzo i često na osnovu nepotpunih informacija.
 Ekonomija: Razvoj, proizvodnja i prodaja zahtijevaju velika
ulaganja. Da bi se osigurala dobit, proizvod treba zadovoljiti kupca
i biti relativno jeftin za proizvesti.

1.2 Proces razvoja proizvoda

Da bi se razumio proces razvoja proizvoda kao i proces izrade prototipova,

korisno je razmotriti teoriju samog procesa. Ulrich i Eppinger objašnjavaju
proces kao 'niz koraka kojima se ulazni set transformira u izlazni set', znači
transformacija nekog ulaza u traženi izlaz [1].
Proces je ''uzastopno korištenje mreže u nizu povezanih aktivnosti
korištenjem informacija i resursa da bi se 'ulaz' transformirao u 'izlaz', od
3
identifikacije do ispunjavanja potreba kupca" [2]. Ova definicija može se
prikazati kao na Slici 1.1.

Slika 1.1. Proces transformacije potreba kupca u zadovoljstvo kupca [1]

Proces unutar jedne organizacije može se podijeliti na glavne procese i

procese podrške [3]. Glavni procesi su oni koji dodaju vrijednost
proizvodima ili uslugama koje kreira poduzeće, na primjer proces razvoja
proizvoda. Tipičan proces podrške je ‘ljudski resursi’ kao primjer dijela
poduzeća koji doprinosi glavnim procesima.

Proces se sastoji iz niza faza, a svaka faza se dijeli na korake. Koraci se

mogu dalje dijeliti u elementarne zadatke [4]. Ova podjela je prikazana na
slici 1.2. Ukoliko odvijanje procesa nije pod kontrolom i ako rezultati
odstupaju od prihvatljivih, može se desiti da kvaliteta opada, a da troškovi
rastu.

Slika 1.2. Struktura procesa

Proces razvoja proizvoda je skup aktivnosti koji počinje s idejom koja se

razvija u proizvod koji će zadovoljiti potrebe kupaca. Različiti tipovi
proizvoda i okolina u kojoj se razvijaju će doprinijeti specifičnom dizajnu

4
procesa razvoja [5]. Ulrich i Eppinger definiraju proces razvoja proizvoda
kao niz koraka ili aktivnosti koje jedno poduzeće poduzima da bi dizajnirali
proizvod za tržište [1]. Proces razvoja proizvoda može se promatrati i kao
proces prerade informacija gdje se zahtjevi kupaca, ciljevi poduzeća i
dostupne tehnologije kao ulazne informacije transformiraju kroz kasnije
faze u gotov proizvod.
Većinu ljudi pojam proces asocira na fizičke transformacije, na primjer na
sklapanje nekog proizvoda i slično. Međutim, većina koraka i aktivnosti
koje se provode u procesu razvoja proizvoda su više intelektualne i
organizacijeske prirode nego fizičke. Različite vrste proizvoda i okruženja
u kojima se oni razvijaju utječu na sam razvojni proces [5]. Neka poduzeća
su precizno definirala svoje procese razvoja proizvoda, dok neka ne mogu
ni opisati svoje procese. Svako poduzeće ima svoje planove procesa koji
se međusobno razlikuju, pa čak i unutar jednog oduzeća mogu postojati
različiti procesi za različite razvojne projekte.
Dobro definiran proces razvoja proizvoda važan je zbog sljedećih razloga
[1]:
 Osiguranje kvalitete: Razvojni proces definira faze kroz koje će
razvojni projekt proći i prekretnice na tom putu. Dobro planirane
faze i prekretnice će osigurati traženu kvalitetu proizvoda.
 Koordinacija: Jasno definiran razvojni proces će djelovati kao
master plan koji će pomoći različitim članovima tima da točno
znaju koje su njihove uloge i kako mogu doprinijeti u cjelokupnom
projektu. Također će znati s kim i kada trebaju razmijeniti različite
materijale i informacije.
 Planiranje: Razvojni proces sadrži prekretnice na kraju svake faze
i njihovo pravovremeno planiranje značajno će pomoći
napredovanju procesa.
 Menadžment: Uspoređivanjem stvarnog toka aktivnosti s
usvojenim procesom, menadžeri mogu predvidjeti moguće
probleme.

5
  Poboljšanje: Pažljivo dokumentiranje razvojnog procesa poduzeća
često pomogne da se identificiraju mogućnosti za poboljšanje.

Kao što je već spomenuto, različita poduzeća će imati različite procese

razvoja proizvoda, čak i unutar jedne iste tvrtke mogu postojati različiti
razvojni projekti. Međutim, svi ti procesi će imati jedan zajednički općeniti
slijed koji se manje-više može podijeliti u šest faza [1].

Faza 1: Planiranje
Ova faza prethodi odobravanju projekta i pokretanju procesa razvoja
proizvoda. Započinje sa strategijom poduzeća, uključuje procjenu
tehnološkog razvoja i tržišne ciljeve, a završava misijom projekta gdje se
definiraju ciljano tržište, ciljevi poslovanja, ključne pretpostavke i
ograničenja.

Faza 2: Razvoj koncepta

U ovoj fazi utvrđuju se potrebe ciljanog tržišta, kreiraju se i procjenjuju
različite koncepcijske varijante. Koncept je opis forme, funkcije i
karakteristika proizvoda. Fokus u ovoj fazi je na principu rada, a ne na
detaljima. Cilj ove faze je odabrati jednu ili više konceptualnih varijanti s
kojima se nastavlja razvojni proces.

Faza 3: Dizajn na razini sistema

Ova faza uključuje definiranje arhitekture proizvoda i dekompoziciju
proizvoda na podsisteme i komponente. Rezultati ove faze su prikaz
geometrije proizvoda, funkcionalna shema podsistema proizvoda i
preliminarni dijagram toka za proces sklapanja.

Faza 4: Detaljni dizajn

Ova faza uključuje potpunu specifikaciju geometrije, materijala,
tolerancija svih nestandardnih dijelova te specifikaciju svih standardnih
dijelova za koje će se tražiti dobavljači. Usvaja se plan procesa
proizvodnje, projektiraju se alati za sve dijelove koji će se proizvoditi
unutar proizvodnog sistema. Rezultat ove faze je tehnička dokumentacija

6
za proizvod koja sadrži sklopne i radioničke crteže ili kompjuterske
datoteke koje opisuju geometriju svakog dijela proizvoda i potrebnog
alata, specifikacije dijelova koji se dobavljaju te se utvrđuju planovi
proizvodnje i sklapanja.

Faza 5: Testiranje i usavršavanje

Faza testiranja i usavršavanje proizvoda podrazumijeva proizvodnju i
ocjenjivanje fabričkih verzija proizvoda. One se koriste da bi se procijenilo
da li proizvod radi kako je zamišljeno, da li ispunjava zahtjeve kupaca i da
li će se moći proizvesti planiranim proizvodnim postupcima. Tvorničke
varijante (tzv. alfa i beta prototipovi) trebaju poslužiti za otkrivanje
preostalih grešaka u proizvodu prije puštanja u proizvodnju.

Faza 6: Pokretanje proizvodnje

U ovoj fazi proizvod se izrađuje u namijenjenom proizvodnom sistemu.
Cilj je riješiti sve preostale probleme vezane za proces proizvodnje. Ova
faza ustvari predstavlja uhodavanje radnika i eliminiranje eventualnih
problema u procesu proizvodnje. Prijelaz sa ove faze na punu proizvodnju
je postepen dok se svi problemi ne riješe i u jednom trenutku dolazi do
lansiranja proizvoda čime on postaje dostupan širem tržištu. Na Slici 1.3
prikazan je proces razvijanja složenih proizvoda.

Proces razvoja proizvoda koji predlažu Ulrich i Eppinger je proces koji

karakterizira slijed 'faza-prekretnica' kao što se vidi na Slici 1.3. Za svaku
prekretnicu (na Slici 1.3 prekretnice su nakon svake faze prikazane
rombovima) postoji niz prethodno određenih ciljeva i kriterija koje
proizvod mora zadovoljiti da bi se nastavilo sa sljedećom fazom razvojnog
procesa. Ovakvom metodologijom moguće osigurati kvalitetu razvojnog
procesa.

7
 Slika 1.3. Proces razvoja složenih proizvoda [1]

Koraci kroz koje se prolazi u svakoj fazi i završetak svake faze u procesu
razvoja proizvoda mogu se zamisliti kao trodimenzionalna spirala i
informacijski proces u kojem informacije unutar spirale napreduju od
općih ka specifičnim. Središte spirale predstavlja prekretnicu na kraju
svake faze. Rad u svakoj fazi počinje u općem obliku. Sa svakim korakom
i pri svakoj iteraciji, tim povećava specifičnost odluke i dizajna i sužava
početne široke granice dizajna. Na primjer, faza planiranja počinje s
definiranjem potreba. U ovom koraku, timovi raspravljaju o općim
idejama i zahtjevima za proizvod ili proizvodnu liniju. Ako tim dizajnira
printer, oni bi naveli broj stranica u minuti, da li bi bio crno-bijeli ili u boji,
itd. Proizvodni tim bi želio znati koliko printera će se proizvoditi dnevno.
Nakon ovih općih uvjeta koje izbace, timovi će definirati specifikacije
proizvoda i početi planirati razvojne zadatke. Sa svakim korakom, timovi
će se kretati prema središtu spirale, s ciljem da se faza odobri od strane
menadžment tima putem prekretnice. Ovo se može prikazati Slikom 1.4
[6]. Ovakav sistem olakšava prepoznavanje inovacije proizvoda kao
procesa. Dakle, može se primijeniti i kao metodologija u inovacijskom
procesu.
Postoji mnogo studija koje naglašavaju važnost ranih faza razvoja
proizvoda [7]. Važna strategija u većini razvojnih procesa je saznati što
više što je moguće ranije [8]. Problem koji se dešava je očigledan,
najvažnje odluke se donose kad je neizvjesnost velika pa je cilj smanjiti
neizvjesnost što je više moguće i što je ranije moguće u procesu razvoja

8
proizvoda [8]. Naime, cilj je tijekom procesa razvoja proizvoda naučiti što
više o proizvodu što je moguće ranije jer su promjene učinjene tijekom
ranijih faza manje skupe [9]. Ullman ovaj fenomen objašnjava kroz
paradoks procesa dizajna, ‘Što više učiš, imaš manje slobode da iskoristiš
ono što znaš’ [9]. Na početku procesa razvoja najmanje se zna o proizvodu
a ima se velika sloboda u dizajnu. Kako proces dizajna prelazi u kasnije
faze, sve se više saznaje o proizvodu, ali je sloboda mijenjanja dizajna sve
manja, jer bi to vodilo produženjima rokova, povećanju troškova itd. Kako
neizvjesnost, troškovi i vrijeme variraju kroz process razvoja proizvoda
prikazano je na Slici 1.5 [7].

Slika 1.4. Razvijanje spirale za svaku fazu procesa razvoja proizvoda [6]

9
 Slika 1.5. Neizvjesnost, trošak i vrijeme prepravki u procesu razvoja proizvoda
[7]

1.3 Integrirani razvoj proizvoda

Danas je vrijeme za koje se proizvod lansira na tržište od krucijalne

važnosti za poduzeće, što znači da se stalno nameće potreba skraćivanja
trajanja procesa razvoja proizvoda. Pred razvojne timove se postavljaju
zadaci da za što kraće vrijeme razviju što kvalitetniji proizvod i uz što
manje troškove. Uspjeh će zavisiti od dobrog balansiranja između četiri
moguća cilja unutar procesa razvoja proizvoda [10]:

 brzina razvoja,
 cijena proizvoda,
 kvaliteta proizvoda,
 trošak razvojnog projekta.
Skraćivanje vremena potrebnog za razvoj proizvoda ne smije povećavati
troškove, smanjivati kvalitetu i pouzdanost proizvoda, što navodi na
potrebu mijenjanja tradicionalnog načina razvoja proizvoda. Uvođenjem
integriranog razvoja proizvoda uspijeva se postići ova ravnoteža.
Poduzeća često primjenjuju neki oblik integriranog razvoja ili njegove
dijelove a da ih ne definiraju kao integrirani razvoj. Postoje mnogi drugi

10
nazivi koji se pripisuju ovim principima, kao što su simultano inženjerstvo,
integrirani razvoj proizvoda i procesa, istodobno konstruiranje itd. i ovi
pojmovi se već koriste. Evo nekih definicija integriranog razvoja proizvoda
koji pokazuju kako ga različiti autori vide:

 Integrirani razvoj proizvoda je sistemski pristup integriranom,

istovremenom konstruiranju proizvoda i procesa u vezi s njim,
uključujući proizvodnju i podršku. Ovaj pristup je namijenjen da
potakne one koji razvijaju, od samog početka, da uzmu u obzir sve
elemente životnog ciklusa proizvoda od ideje do odlaganja,
uključujući kvalitetu, troškove, raspored i korisničke zahtjeve [11].

 Sistemski pristup integriranom razvoju proizvoda naglašava

odgovornost prema očekivanjima potrošača. On naglašava
važnost suradnje u timskom radu, povjerenje i dijeljenje na takav
način da se odlučivanje odigrava s velikim intervalima paralelnog
rada po svim aspektima životnog ciklusa, sinkronizirano relativno
kratkim razmjenama da bi se dobio konsenzus. [12]

 Integrirani razvoj proizvoda je upravljanje i inženjerska filozofija

za poboljšanje kvalitete i smanjenje troškova i vremena od ideje
do razvoja proizvoda za nove proizvode i modifikacije postojećih
[13].
Budući da ove definicije pokrivaju tako širok spektar pojmova, od
osnaživanja tima do smanjenja troškova, objedinjeni su sljedeći atributi
koji karakteriziraju integrirani razvoj proizvoda [14]:
 fokus na korisnika i njegovu uključenost,
 rano i stalno sudjelovanje dobavljača u procesu razvoja,
 multidisciplinarni, osnaženi timovi,
 dodatno dijeljenje i korištenje informacija,
 fokus na životni ciklus proizvoda,
 sistemski i integrirani pristup,
 istovremeni (paralelni) konstruktorski timovi,

11
  rana upotreba DESIGN for X (DfX) alata,
 korištenje modernih alata kao što su CAE, CAD, CAM, metoda
konačnih elemenata, itd., i
 kontinuirano poboljšavanje svih procesa.

Pored navedenih karakteristika integriranog razvoja proizvoda, značajno

mjesto zauzima korištenje prototipova [15]. Uporedo s povećanjem
brzine razvoja proizvoda i proizvodnje, velikom brzinom rasle su
mogućnosti izrade prototipova [16]. Danas postoji niz različitih metoda za
brzu izradu prototipova, na primjer stereolitografija (STL) [15]. Nove
prednosti u brzoj izradi prototipova smanjile su trajanje pojedinih ciklusa
u razvoju proizvoda sa nekoliko tjedana na nekoliko dana ili sati [16].
Skraćivanje vremena, potrebnog za izradu prototipova, vodi ka
efikasnijem procesu razvoja proizvoda. Neke od prednosti brze izrade
prototipova su [17]:
 ispravljanje pogrešaka u ranim fazama razvoja,
 eliminacija izrade skupih ranih prototipova,
 ispitivanje reakcije kupaca na novi industrijski dizajn.

Pored kratkih iteracijskih ciklusa, unakrsno funkcionalni timovi su bitan

element koncepta integriranog razvoja. Rastuća složenost proizvoda će
zahtijevati ranu suradnju i koordinaciju [15], pored rastuće potrebe za
komunikacijom. Povećanje potreba za komunikacijom u razvojnim
projektima s visokom složenosti je nešto što također navodi Mintzberg
[18]. Povećanjem složenosti proizvoda, broj dijelova sistema će se
povećavati kao i broj međusobnih odnosa između njih.
Broj konstruktivnih izmjena u integriranom razvoju proizvoda je
minimiziran u kasnijim fazama dizajna, jer je svaka osoba koja ima udjela
u životnom ciklusu proizvoda uključena u proces razvoja, od početka.
Dakle, pitanja kao što su održavanje, proizvodnja i korištenje od strane
kupaca se razmatraju od samog početka razvojnog procesa u

12
multidisciplinarnom timu. Budući da se koriste multidisciplinarni timovi i
da su potrošači i dobavljači uključeni u proces od faze definiranja
proizvoda, skraćeno je ukupno vrijeme razvoja. Problemi u procesu
integriranog razvoja se rješavaju na početku u multifunkcionalnim
razvojnim timovima, tako da kada proizvod stigne u proizvodnu
organizaciju, nekolicinu problema treba riješiti, a još manje onda kad
proizvod bude u proizvodnji.
Poduzeća koje žele prijeći na integrirani razvoj moraju biti svjesna
vremenskih zahtjeva u planiranju i konstruiranju. Menadžeri ne bi trebali
mjeriti proces razvoja i uspoređivati sa tradicionalnim procesom te
očekivati da se trajanja faza poklope. Uštede u vremenu kod integriranog
razvoja dolaze na kraju procesa, a ne u ranim fazama.
Mnoga velika poduzeća koriste integrirani razvoj od ranih 1980-ih, te je
prikupljena značajna količina podataka o prednostima integriranog
razvoja u tim poduzećima. Pogodnosti koje su postignute uspješnom
provedbom integriranog razvoja u velikim poduzećima su [19]:

Trajanje razvoja i proizvodnje su skraćeni:

- trajanje razvoja proizvoda skraćeno i do 60%,
- trajanje proizvodnje skraćeno za 10%,
- ukupni proces izrade mikroelektronike skraćen i do 46%.

Mjerljiva poboljšanja kvalitete:

- povećanje dobiti do 4 puta,
- područje stope neuspjeha smanjeno i do 83%.

Poboljšanja inženjerskog procesa:

- inženjerske promjene po crtežu smanjene i do 15 puta,
- inženjerske promjene u ranoj proizvodnji smanjene za
50%,
- odbacivanje i prerade smanjene i do 87%.

13
Jedna od najvažnijih navedenih prednosti korištenja integriranog razvoja
je skraćenje vremena potrebnog za izlazak proizvoda na tržište, tj. perioda
od definicije proizvoda do proizvodnje prvog proizvoda.
Tabela 1.1 prikazuje vremena potrebna za izlazak proizvoda na tržište za
neke velike korporacije koje su klasificirane kao brzi inovatori [20]. Tabele
1.2 i 1.3 prikazujue skraćeno vrijeme od narudžbe do dostave. Treba imati
na umu da je jedan od glavnih faktora koji su doprinijeli skraćenju
vremena u ovim primjerima bio korištenje multidisciplinarnih timova.

Tablica 1.1. Vrijeme potrebno za razvoj proizvoda prije i nakon uvođenja

integriranog razvoja proizvoda (IRP) u velikim kompanijama SAD-a [20]
Brzi inovatori
Najbolje vrijeme razvoja proizvoda Glavni
Kompanija Proizvod Prije IRP Nakon IRP Smanjenje faktori
(mjeseci) (mjeseci)
AT&T Telefoni 24 12 50% ACM
British Avioni 36 18 50% MS
Aerospace
Digital Računala 30 12 60% ACMS
Equipment
Ford Automobili 60 42 30% --
GM Motori 84 48 43% MS
GM/Buick Automobili 60 41 32% MS
Goldstar Telefoni 18 9 50% CM
Hewlett- Printeri 54 22 59% ACMS
Packard
IBM -- 48-50 12-15 70-75% ACM
Motorola Mobiteli 36 7 81% ACM
Navistar Kamioni 60 30 50% MS
Xerox Kopir 60 24 60% ACM
aparati
A – Analitičke metode i alati, M – Multidisciplinarni timovi
C – Računalne integracije, S – Dobavljači u projektnom timu

14
Tablica 1.2. Vrijeme od narudžbe do otpremanja za velika poduzeća, brze
proizvođače [20]
Brzi proizvođači
Narudžba - otpremanje
Kompanija Proizvod
Prije IRP Nakon IRP
Brunswick Ribarske role 3 tjedna 5 dana
HP Oprema za ispitivanja 4 tjedna 5 dana
Motorola Pejdžer 3 tjedna ¼ dana

Tablica 1.3. Vrijeme potrebno za izlazak na tržište prije i nakon uvođenja

integriranog razvoja proizvoda (IRP) u kompaniju Comdial (SAD) [14]
Vrijeme potrebno za izlazak na tržište (time to market)
Proizvod
1984 1998 Poboljšanje
Printane ploče 2 mjeseca 1,5 mjeseca 25%
Telefoni 18 mjeseci 9 mjeeci 50%

Općenito, kroz provedbu integriranog razvoja proizvoda unutar poduzeća

mogu se ostvariti sljedeće pogodnosti:
• povećanje kvalitete proizvoda,
• smanjenje troškova i potrebnog vremena,
• manji troškovi ispitivanja i kontrole,
• smanjenje broja inženjerskih promjena,
• povećanje profitabilnosti,
• poboljšanje konkurentnosti,
• veća motiviranost zaposlenika, i
• veće zadovoljstvo kupaca.
Ta poboljšanja se mogu dogoditi jedino kada se provode svi aspekti
integriranog razvoja. Miješanje principa integriranog razvoja s procesima
tradicionalnog, tzv. sekvencijalnog inženjerstva vodi ka kaosu i frustraciji

15
zaposlenika. Integrirani razvoj proizvoda se može uspješno provoditi
jedino uz zalaganje i predanost menadžmenta poduzeća.

1.4 Organizacija razvoja proizvoda

Da bi poduzeća ostvarila uspješan razvoj proizvoda, ona moraju

organizirati svoje zaposlenike na način da dobiju efikasnu primjenu
procesa [1]. Prelazak sa sekvencijalnog na integrirani razvoj proizvoda
zahtijeva promjene u organizacijskoj strukturi, upravljanju kadrovima i
poslovnoj praksi. Poduzeća moraju promijeniti način na koji razmišljaju o
svom pristupu razvoju proizvoda i procesa, interakciji zaposlenika, i
odnosima s kupcima i dobavljačima. Uspješna provedba integriranog
inženjerstva uključuje promišljanje kako su se procesi izvršavali u
prošlosti, i kreće se prema osnaživanju zaposlenika i otvorenoj
komunikaciji između svih organizacijskih jedinica. Sve ove promjene
zahtijevaju izmjenu u kulturi organizacije koja se može postići jedino uz
potporu i predanost višeg menadžmenta.
Kada se razmatraju mogućnosti promjene u organizacijskoj strukturi,
potrebno je analizirati tri važna pitanja [21]:
 samu organizacijsku strukturu,
 rad zaposlenika, i
 poslovne prakse i procedure.

Organizacijsku strukturu unutar poduzeća obično diktira sam proizvod.

Na primjer, poduzeće koje proizvodi telefonske sisteme može biti
strukturirano u funkcionalne cjeline kao što su dizajn, proizvodnja i
administracija (što uključuje zaposlenike, kupovinu i sl.), a unutar svake
funkcionalne cjeline struktura se definira prema zadacima unutar
funkcije. Tako se funkcija dizajna može podijeliti na tri glavne grupe:
mehanički hardver, električna oprema, i software. Glavno pitanje koje se
mora rješavati unutar organizacijske strukture poduzeća jeste kako da se
omogući jačanje timova te komunikacija i suradnja među funkcijama.

16
Ako se organizacija promatra s aspekta rada zaposlenika, voditelji timova
bi trebali izvještavati viši menadžment izravno kao i voditelje
funkcionalnih cjelina. Preporuka je da se nagrađuje timski rad, a tim bi
trebao biti u mogućnosti nagraditi pojedinačne izvedbe. Nagrada može
biti za projekt završen na vrijeme ili prije roka, za visoku kvalitetu dizajna
proizvoda koji rješava nekoliko problema s kvalitetom, i za postizanje
predviđenih troškova ili njihovo smanjenje.
Kad se razmatraju poslovna praksa i procedure, odnos s dobavljačima i
korisnicima će se promijeniti. Obje ove skupine trebaju dobiti aktivniju
ulogu u procesu razvoja novih proizvoda. Također, postupci i procedure
koje se međusobno natječu trebaju se eliminirati.

1.4.1 Organizacijska struktura razvoja proizvoda

Postoje dvije klasične organizacijske strukture razvoja proizvoda,

funkcionalna i projektna organizacija. Kod funkcionalne strukture
organizacijske veze se uspostavljaju uglavnom unutar istih funkcija. Kada
su članovi funkcionalne strukture dio projekta, tada osim jake veze koja
postaji unutar funkcije ne postoje jake veze unutar projekta.
Funkcionalna organizacijska struktura razvoja proizvoda se često koristi u
malim poduzećima koja prakticiraju integrirani razvoj proizvoda. U ovom
tipu strukture, organizacija je podijeljena po funkcijama (disciplinama),
kao što su marketing, inženjering i proizvodnja i sve to nadziru
funkcionalni upravitelji. Projekti su podijeljeni po funkcijama, a sva
pitanja koja zahtijevaju koordinaciju preko tih funkcija se obrađuju na
neredovitim sastancima. Tipično, kad svaka funkcija završava svoj rad,
prelazi se na sljedeću kao kod sekvencijalne metode razvoja proizvoda,
kao što pokazuje strelica na Slici 1.6 u funkcionalnoj strukturi. Prednost
ovog tipa strukture je da svaka funkcija može razvijati svoju disciplinu,
posebno u velikim poduzećima s mnogo sredstava. Postoji nekoliko
slabosti ove organizacijske strukture. Struktura može biti vrlo birokratska,
pogotovo u većim poduzećima, a tu je i ograničena koordinacija između
funkcija. Također, razvoj proizvoda je često usporen iteracijama između
funkcija.
17
Za razliku od funkcionalne organizacije, u projektnoj postoje jake veze
unutar projekta. Svaki tim čine osobe iz različitih funkcija koje su
fokusirane na razvoj specifičnog proizvoda ili procesa. Rad članova tima
će ocjenjivati projekt menadžer za razliku od funkcionalne strukture gdje
funkcijski menadžer ocjenjuje svakog člana. Temeljna snaga projektne
organizacije leži u jakom fokusu i mogućnosti da se dobro upravlja
unakrsnofunkcionalnom integracijom [22].
Da bi se iskoristile prednosti i funkcionalne i projektne organizacije, može
se primijeniti organizacija matrice [23]. Postoje četiri tipa struktura
razvoja proizvoda: funkcionalna, lagana, teška i autonomna [24]. Slika 1.6
prikazuje ove strukture grafički.
U laganoj strukturi sva funkcionalna područja koja su uključena u razvoj
proizvoda imaju predstavnika u razvojnom timu. Rad i dalje ostaje u
funkcionalnim područjima, međutim, projekti imaju rasporede, njima se
koordinira i nadzire od strane voditelja projekta (projekt menadžer) koji
vodi tim funkcionalnih predstavnika. U ovoj strukturi, snaga je još kod
funkcionalnih voditelja a voditelj projekta ima malo ovlasti. Sve dodjele
sredstava su unutar funkcija i voditelj projekta ima zadatak zadržati
funkcionalne voditelje informiranim o napretku i potrebama projekta.
U teškoj strukturi, članovi tima za razvoj proizvoda se biraju iz
funkcionalnih područja. Iako su još uvijek vezani za svoju funkcionalnu
skupinu, oni se uključeni u tim za razvoj proizvoda za cijelo vrijeme
trajanja projekta. Voditelj projekta je odgovoran za sve zaposlenike na
projektu, za uspjeh ili neuspjeh projekta. Velik dio posla se još uvijek
pojavljuje u funkcijama, ali rad nadzire voditelj projekta i projektni tim, a
ne funkcionalni upravitelj.
U autonomnoj organizacijskoj strukturi, kao i u teškoj i lakoj strukturi,
članovi tima za razvoj proizvoda dolaze iz funkcionalnih područja. Za
razliku od drugih struktura, voditelj projekta ima punu kontrolu nad
članovima tima i odgovoran je za ocjenjivanje njihove učinkovitosti, ne
dijeli je s funkcionalnim menadžerima. Često se koristi autonoman tim u
kojem istaknuti zaposlenici rade neovisno o ostatku poduzeća da bi razvili
inovativne proizvode.
18
 Slika 1.6. Organizacijske strukture razvoja proizvoda [24]

Da bi se donijela odluka o tome koju organizacijsku strukturu koristiti u

razvoju proizvoda, najbolje je pokušati prije toga odgovoriti na nekoliko
pitanja [25]:
 Koliko je važna unakrsno funkcionalna integracija?
Funkcionalne organizacije mogu imati poteškoća pri punoj
unakrsno funkcionalnoj integraciji. Funkcionalnim organizacijama
je lakše kordinirati preko funkcionalnih jedinica.
 Koliko su važne suvremene funkcijske ekspertize za poslovni
uspjeh?
Kada je potrebno ugraditi stručnost i specijalizaciju u nekoliko
generacija proizvoda, funkcionalne veze će biti neophodne.

19
  Da li se pojedinci iz svake funkcije mogu u potpunosti iskoristiti
tokom trajanja projekta?
Ovisno o visini sredstava predviđenih za projekt mogu biti korisne
različite organizacijske strukture. Ako poduzeće nije u mogućnosti
u potpunosti iskoristiti sredstva, projekt bi trebalo usmjeriti ka
funkcionalnoj organizaciji.
 Koliko je važna brzina razvijanja proizvoda?
U projektnoj organizaciji nastoji se brzo rješavati probleme tako
da se projekt odvija s kraćim prekidima. Funkcionalna organizacija
često ima komplicirane metode rješavanja problema u koje je
potrebno uključiti više funkcija i ljudi.

Za uspješan razvoj proizvoda timovi trebaju biti organizirani tako da

postignu efikasnu komunikaciju, koordinaciju i odlučivanje [17]. Ne
postoji jedna prava organizacijska struktura za poduzeće. Organizacija
često ovisi o novom proizvodu koji će se razvijati. Na primjer, ako
poduzeće želi razviti inovativni proizvod koji je vrlo različit od njihovih
postojećih proizvodnih linija, tada se predlaže jedna autonomna
struktura, ukoliko mogu uštediti resurse. Mnoga mala poduzeća koja
prakticiraju integrirani razvoj proizvoda i proizvode različite proizvode
koriste laganu strukturu. Članovi tima u ovom tipu strukture javljaju se
svojim funkcionalnim menadžerima da predoče trenutni status projekta.
Funkcionalni menadžeri mogu donositi odluke o raspodjeli sredstava.
Međutim, viši menadžment mora osigurati da se sukobi koji nastaju
između projektnih menadžera i funkcionalnih menedžera riješe brzo kako
bi se izbjegle nepotrebne odgode i favoriziranje među projektima. Lagana
struktura je posebno dobro prilagođena za brzi razvoj proizvoda koji
slijedi postojeće proizvode, što je većina razvojnih projekata koje
poduzimaju mala poduzeća.
Pošto su prednosti integriranog razvoja proizvoda već dokazane i
značajne, postavlja se logično pitanje – zašto sva poduzeća ne prelaze na
ovu metodologiju razvijanja proizvoda. Uvođenje nove metodologije, kao

20
što je integrirani razvoj proizvoda, ne može se desiti preko noći. U
poduzećima često postoji veliki otpor prema uvođenju promjena u načine
izvođenja poslova, pa tako i u proces razvoja proizvoda, i to ne ovisi o
veličini poduzeća [26]. Postoje brojni razlozi zbog kojih se obično
poduzeća opiru uvođenju ovakvih promjena:
 Razvoj proizvoda se ne promatra ili uči kao proces. Tradicionalno
se o razvoju proizvoda razmišlja kao o umjetnosti, a ne kao o
nečemu što se može opisati kao metodičan proces. Tradicionalno
razmišljanje je da njime nije moguće upravljati i da se on samo
dogodi.
 Poboljšanja obično zahtijevaju kulturnu promjenu: Kulturnu
promjenu je uvijek teško provesti. Mijenjanje načina na koji ljudi
rade uključuje veliku neizvjesnost za radnika kao individualca koji
obično reagira s rezervom [27].
 Promjene su preopširne: Proces razvoja proizvoda prolazi kroz
mnoge funkcije i odjele tvrtke. Mijenjanje tog procesa zahtijeva
znatnu količinu i vremena i resursa da bi se temeljito provelo.

Najbolji pristup je započeti s pilot-projektom, a zatim graditi na uspjehu

tog projekta širenjem na više projekata s vremenom [14]. Sa svakim
novim projektom, prethodni projekt se treba ocijeniti i to koja
unapređenja su ostvarena, koji nove alate i tehnologije su inkorporirani, i
novo osoblje koje je uključeno. Na kraju, načela integriranog razvoja
provoditi će se u cijelom poduzeću. Razvijen je niz koraka koji mogu
poslužiti kao smjernice za provedbu integriranog razvoja, to je prikazano
na Slici 1.7. Tvrtka prvo mora uvidjeti potrebu da mijenja svoju trenutnu
praksu razvoja proizvoda. U većini slučajeva tvrtka bude suočena s
krizom, kao što je gubitak dijela svog tržišta, ili konkurentski proizvodi koji
se pojavljuju kod njihovih kupaca. Dalje, može se desiti da tvrtka mora da
povisi cijenu svojih proizvoda, što sigurno neće proći zbog jeftinijih
konkurentskih proizvoda. Tada se mora okrenuti poboljšanju proizvoda ili
procesa koji mogu pomoći da se postigne konkurentna cijena.

21
 Slika 1.7. Pregled strategije uvođenja integriranog razvoja u poduzeće [14]

1.4.2 Timovi i timski rad

Timovi igraju važnu ulogu u razvoju proizvoda. Postoji obilje literature na

temu formiranja, razvoja i upravljanja timovima. Timovi za razvoj
proizvoda u organizacijama se formiraju povlačenjem osoblja iz različitih
funkcionalnih cjelina. Tako se formiraju unakrsno-funkcionalni timovi.
Međutim, dovesti sve ove ljude da rade zajedno da se formira tim uvijek
je veliki izazov.
Tim se može definirati kao [28]: ...mali broj ljudi s komplementarnim
vještinama koji su posvećeni zajedničkom cilju, koji su postavili skup
izvedbenih ciljeva, i pristup u kojem se svi drže međusobno odgovornim.
Ključni korak u uspješnom korištenju timova je obuka. Udruživanje
skupine ljudi iz različitih funkcionalnih područja tako da funkcioniraju kao
tim može biti teško, pogotovo ako unakrsnofunkcionalni timovi nisu
redoviti dio poslovanja poduzeća. U tim situacijama, obuka na početku
razvojnog projekta je imperativ za uspjeh. Obuka može pomoći timu da
poveća svoju efikasnost, a sama obuka je najefikasnija kad se timu daje
22
pravi ili simulirani problem koji treba riješiti pod vodstvom trenera. Još
jedna efikasna metoda obuke je uvođenje ljudi koji će olakšati rad tima.
Oni mogu pomoći zadržati tim na pravom putu i pomoći članovima tima
naučiti rješavanje sukoba, koji su česti u unakrsnofunkcionalnim
timovima čiji članovi dolaze iz različitih područja poput umjetnosti,
ekonomije, inženjerstva i slično.
Osim obuke, postoji nekoliko drugih stvari potrebnih timu da bude
uspješan:
• kreativnost,
• stručnost,
• vodstvo,
• organizacija,
• resursi, i
• metoda ili strategija za rješavanje sukoba.

U timu se mora pažljivo upravljati kreativnosti i stručnosti. Stručnost u

timu je osigurana ukoliko su članovi izabrani iz funkcionalnih područja kao
što su marketing, konstruiranje, proizvodnja, održavanje itd. Međutim, to
znanje mora biti uravnoteženo s kreativnošću. Naime, inženjeri imaju
tendenciju da preporučuju ona rješenja i konstrukcije koje su im bliske,
koje najbolje poznaju. Na primjer, ako je u timu jedan inženjer s dobrim
znanjem i iskustvom iz proizvodnje limova, malo je vjerojatno da će
preporučiti izradu dijelova lijevanjem. S druge strane, kreativna rješenja
mogu potaknuti tvrtke na nove linije proizvoda, ali se i kreativnost treba
držati stvarnosti. Primjerice, razvoj novih tehnologija ne treba poduzeti u
razvoju proizvoda s kratkim rokovima. Vodstvo treba biti u stanju
balansirati kreativnost i stručnost u korist tima i poduzeća. Vodstvo može
doći s različitih mjesta, kao što su viši menadžment, voditelji projekata i
voditelji timova. Organizacija i izvori su djelokrug uprave (menadžmenta).

23
Osim odabira članova timova za svoje komplementarne vještine,
osobnost igra važnu ulogu u timskoj dinamici i uspješnosti. Članovi
unakrsnofunkcionalnih timova igraju dvije različite uloge:

 oni svojim tehničkim vještinama i znanjima predstavljaju svoje

funkcionalno područje, i

 oni imaju raspon ponašanja na temelju svoje osobnosti [29].

Jedna od glavnih uvjeta uspješnog djelovanja tima jeste njegovo

osnaživanje pri donošenju odluka, pošto se menadžeri moraju naučiti
odreći mnogih odluka koje su nekad kontrolirali. Viši menadžment tada
dobiva više globalnu ulogu u odnosu na prošlost. Ta uloga uključuje:
 definiranje misije i granica,
 osiguranje strateške forme,
 pružanje mogućnosti za karijeru i rast,
 podrška,
 osiguravanje resursa, te
 mjerenje napretka kroz preglede.

Uprava mora osigurati da se poduzeti projekt poklapa sa strategijom

poduzeća, a zatim definirati granice i misiju projektnog tima kako bi se
osiguralo da oni neće otići u smjerovima koji se ne poklapaju sa
strategijom poduzeća. Menadžeri bi trebali birati članove tima ne samo
zbog njihovog doprinosa timu, nego i da bi pružili nove prilike i
napredovanje svojim zaposlenicima. Uprava je također odgovorna za
osiguravanje potpore i resursa potrebnih timu da dovrši razvoj na vrijeme
i unutar proračuna. Konačno, viši menadžment prati napredak tima kroz
preglede na ključnim mjestima kroz cijeli razvojni process. Uočava se da
se od menadžera više ne traži da daju raspored ili donose ključne tehničke
odluke (rješenja). Njih sada izrađuje tim.

24
Osnaživanje tima može poboljšati efikasnost poduzeća. Uprava treba
imati na umu da osnaživanje znači da se odluke trebaju donositi na mjestu
najvećih informacija, što znači među zaposlenicima, a ne na razini uprave.
Osnaživanje tima ima dva dijela: dio upravljanja i psihološki dio. Dio
upravljanja uključuje dijeljenje moći (npr., guranje odluka prema dolje u
organizacijama koliko god je to moguće, široka razmjena informacija,
sudjelovanje zaposlenika u postavljanju ciljeva i rješavanju problema
smanjujući pravila i ograničenja). Psihološki dio znači pomoći ljudima da
vide rezultate svojih postupaka [30].
Osnaživanje tima je promjena koju je teško ostvariti u poduzeću koje je
poslovalo po više autokratskom sustavu. Međutim, jednom kada dođe do
promjene, rukovodilac i zaposlenici mogu biti ispunjeniji. Od menadžera
se više ne traži da donose detaljne odluke o razvoju, o kojem imaju malo
informacija. Umjesto toga, oni se mogu fokusirati na više globalna pitanja
kao što su strategija i resursi. Zaposlenici su ispunjeniji, jer njihove odluke
imaju izravan utjecaj na proizvod i oni osjećaju da su sada u mogućnosti
napraviti pravi doprinos poduzeću.

1.5 Klasifikacija različitih razvojnih projekata

Dizajn procesa razvoja proizvoda ovisi o tome kakav proizvod se razvija i

kako se planiraju ulaganja. Proizvodi se mogu svrstati u različite
kategorije, ovisno o njihovim svojstvima. Prema [22], uspostava
odgovarajuće klasifikacije rezultira jednostavnijim objašnjenjem
strategije menadžmenta u vezi s planiranjem, osobljem i vođenjem
pojedinih projekata. Ona također pomaže da se razvije zajednički plan
projekata jer različiti projekti zahtijevaju različite razine resursa i
predanosti.
Proces razvoja proizvoda koji se primjenjuje u tržišno vođenom
okruženju, gdje se potrebe kupaca mogu prepoznati kao tržišna prilika,
obično koristi raspoložive tehnike unutar poduzeća kako bi se zadovoljile
potrebe. Međutim, u nastavku su i drugi proizvodi, gdje se mogu
prepoznati druge vrste razvojnih projekata [1].

25
Proizvodi vođeni tehnologijom
Pri razvoju ovog tipa proizvoda poduzeće prvo razvije neku novu
tehnologiju, a nakon toga traži odgovarajuće tržište gdje bi se ta
tehnologija mogla primijeniti. U ovom slučaju tehnologija predstavlja
pokretačku silu razvoja. Primjeri ovih proizvoda su Tyvek omotnice i
Gore-Tex (izolacije za električne kabele, vještačke vene pri vaskularnoj
kirurgiji, vodootporna obuća, zubni konac). Nije rijedak slučaj da se razvije
neka tehnologija, zatim se razvije proizvod koji primjenjuje tu tehnologiju,
a onda se razvije i potreba kupaca na tržištu. Mnogo uspješnih proizvoda
ovog tipa koriste osnovne materijale i postupke izrade i obrade. Proces
razvoja ovih proizvoda počinje fazom planiranja u kojoj se nova
tehnologija nastoji spojiti s mogućnostima na tržištu. Ukoliko se pronađe
mogućnost primjene slijede ostale faze razvojnog procesa, s tim da se u
konceptualnoj fazi naglašava da će se u proizvodu koristiti nova
tehnologija poduzeća. Iako danas ima dosta uspješnih proizvoda ovog
tipa na tržištu, ovakav način razvoja proizvoda može nekad biti i loš za
poduzeće. Naime, ovakvi proizvodi će biti uspješni jedino ako
pretpostavljena tehnologija nudi jasnu konkurentnu prednost u
zadovoljavanju potreba kupaca i ako konkurenti neće biti u mogućnosti
naći odgovarajuću alternativnu tehnologiju. Ukoliko razvojni tim
razmatra istovremeno niz konceptualnih varijanti među kojima neke ne
primjenjuju novu tehnologiju, tim će biti u mogućnosti potvrditi da je
proizvod koji ima novu tehnologiju superiorniji u odnosu na alternative.

Proizvodi platforme
Razvoj ovih proizvoda se zasniva na već postojećoj tehnologiji
(tehnološkoj platformi). Primjer takve platforme je operativni sistem za
Apple Macintosh, film za polaroidne kamere itd. Početna ulaganja u ove
platforme su jako velika i zato se nastoji da ih se što više uvede u različite
proizvode. Proces razvoja ovih proizvoda je sličan razvoju proizvoda koji
se vođeni tehnologijom jer tim počinje razvoj proizvoda s pretpostavkom
da će koncept proizvoda sadržavati već određenu tehnologiju. Osnovna
razlika je u tome da je tehnologija već poznata i provjerena na tržištu u
zadovoljavanju potreba kupaca.
26
Proizvodi uvjetovani procesom
Za ovaj tip proizvoda razvoji proces je strogo ograničen procesom
proizvodnje, tako da se razvoj proizvoda čak i u konceptualnoj fazi ne
može odvojiti od dizajna proizvodnog procesa. Primjeri ovakvih
proizvoda su poluvodiči, hrana, kemikalije, papir. U nekim slučajevima
istovremeno se razvijaju novi proizvod i novi proizvodni proces. Na
primjer, ako se razvija novi oblik neke grickalice (krekeri, pereci i sl.) ili
pahuljica za doručak to će zahtijevati istovremeni razvoj i proizvoda i
procesa. U drugom slučaju može se desiti da se poduzeće unaprijed odluči
za postojeći proizvodni proces, pa je tada razvoj proizvoda ograničen
mogućnostima tog procesa. Na primjer neki papirni proizvod koji će se
raditi u određenom postrojenju za proizvodnju papira, ili novi poluvodič
u postojećem proizvodnom pogonu.

Proizvodi po narudžbi
Ovi proizvodi se razlikuju od standardnih i razvijaju se na osnovu
konkretne narudžbe. Tu spadaju motori, sklopke, baterije, spremnici i sl.
Kod razvoja ovakvih proizvoda striktno se definiraju vrijednosti u dizajnu
kao što su materijali i dimenzije. Poduzeća koja rade proizvode po
narudžbi obično imaju detaljno razrađen razvojni proces koji uključuje
jasno definirane faze sa strukturiranim tokom informacija. Ovakvi
razvojni procesi često sadrže na stotine pažljivo definiranih aktivnosti.

Proizvodi visokog rizika

To su proizvodi kod kojih postoji velika neizvjesnost na tržištu ili
tehnološka neizvjesnost, što vodi ka velikom tehničkom riziku (da li će
proizvod pravilno raditi?) i tržišnom riziku (da li će se kupcu svidjeti ono
što tim razvije?). Ovdje spadaju i proizvodi kod kojih postoji neizvjesnost
budžeta ili roka dovršetka. Razvojni proces kod proizvoda visokog rizika
se modificira da bi se tim mogao suočiti s rizičnim situacijama, a cilj je da
se najveći rizici prepoznaju u ranim fazama razvoja proizvoda. Ovo
podrazumijeva provedbu testiranja, izradu prototipova i to u ranim
fazama razvoja. Stupanj rizika se stalno razmatra i cilj je rizik tijekom
vremena smanjiti, a ne odgoditi. Na primjer, ako se razvija novi proizvod
27
za koji nije izvjesno kako će ga prihvatiti kupci, moguće je uraditi računalni
3D prototip, ili fizički prototip rano u procesu razvoja i ispitati prihvaćanje
od strane kupaca. Isto tako, ukoliko postoji tehnički rizik, opravdano je
izraditi fizički prototip s ključnim karakteristikama i ispitati ga ranije u
procesu razvoja. Moguće je raditi paralelno na više varijantnih rješenja da
bi se osiguralo da jedno od njih uspije. Važno je da se proizvod redovito
ispituje kroz razvojni proces s obzirom na rizike nastojeći da se ti rizici
vremenom smanje, a ne da se odgađaju. Ovdje spadaju proizvodi
svemirske tehnologije ili, naprimjer, farmaceutski proizvodi kod kojih se
redovito ne poznaje ukupni učinak lijeka.

Proizvodi brze izrade

Obično se odnosi na softvere i elektroniku koji omogućuju brze cikluse
izrade i testiranja koja se mogu ponavljati mnogo puta, što omogućuje
brzu reakciju kupaca. Timovi mogu iskoristiti prednosti brzih iteracija i
postići fleksibilan proces razvoja proizvoda koji se ponekad naziva spiralni
proces razvoja proizvoda. Nakon konceptualne faze, u dizajnu na razini
sustava vrši se raščlamba proizvoda na svojstva visokog, srednjeg i niskog
prioriteta. Nakon toga se vrši niz cikličkih aktivnosti (dizajn, realizacija,
integracija i testiranje) pri čemu se prednost pridaje svojstvima visokog
prioriteta. Ovaj proces koristi prednosti brze izrade prototipova kao alata
za učenje u svakom ciklusu u smislu kako mijenjati prioritete u sljedećem
ciklusu. Nakon par cilusa moguće je uključiti i kupce u postupcima
testiranja. S obzirom na vrijeme i razvojna ulaganja, najčešće se svojstva
visokog i srednjeg prioriteta u potpunosti razviju i inkorporiraju u novi
proizvod, dok se svojstva niskog prioriteta mogu ostaviti za sljedeću
generaciju proizvoda.

Kompleksni sistemi
To su proizvodi većih dimenzija kao što su automobili ili zrakoplovi koji su
sastavljeni od velikog broja podsistema i komponenti koje međusobno
djeluju jedni na druge. Pri razvoju kompleksnih sistema, modifikacije
razvojnog procesa se odnose na sistemsku razinu. Konceptualna faza
razmatra arhitekturu cijelog sistema. Dizajn na razini sistema je izrazito

28
kritična faza u kojoj se sistem razlaže na podsisteme, a oni se dalje razlažu
na komponente. Dodatni timovi integriraju ove komponente u
podsisteme i dalje u sisteme. Detaljno konstruiranje komponenti je
paralelan proces u kojem mnogo timova radi na pojedinim
komponentama. Faza testiranja i poboljšanja uključuje integraciju
sistema i temeljito testiranje i ocjenu na svim razinama.

29
2. PROTOTIPOVI U RAZVOJU PROIZVODA

2.1 Definicije prototipa

Ne postoji opća suglasnost o tome što je "prototip". Prototip kao pojam

ima prilično široko značenje i teško ga je objasniti jednom definicijom.
Često se kao zamjena koristi riječ "model", što može dovesti do zabune.
Ullrich i Eppinger, [1], definiraju prototip kao „aproksimaciju proizvoda u
jednoj ili više dimenzija interesiranja“. Pod ovom definicijom, svaki
prototip je izložen bar jednom aspektu proizvoda koji je od interesa
razvojnom timu. Ova definicija odstupa od standardne upotrebe koja
uključuje različite forme prototipa kao što su konceptualne skice,
matematički modeli, simulacije, dijelovi za ispitivanje, i potpune
funkcionalne predprodukcijske verzije proizvoda. Pod prototipiranjem
(engl. prototyping) ovdje se podrazumijeva proces razvijanja jedne takve
aproksimacije proizvoda, bilo da se radi o fizičkom prototipu, analitičkom,
računalnom itd.
Buxton, [31], podvlači razliku između skica i prototipova, za njega su skice
'brze, pravovremene, jeftine, za jednokratnu upotrebu, obilne', 'one
ukazuju i istražuju, a ne potvrđuju'. U suprotnom prototipovi su
'didaktički, oni opisuju poboljšanja, nude odgovore, testiraju, rješavaju;
oni su specifični opisi'.
U širem smislu, Moggridge, [32], definira prototip kao "reprezentaciju
dizajna, izrađenu prije no što nastane krajnje rješenje'. Houde i Hill, [33],
na sličan način ukazuju na svrhu prototipova kao pokazatelja buduće
stvarnosti, i razlikuju njihove dvije funkcije – proučavanje i dokazivanje.
Buchenau i Suri, [34], dodaju i treću funkciju prototipa promatrajući ga
kao sredstvo za dobivanje empatije, nazivaju ga 'prototip iskustva'
(experience prototype) jer omogućava članovima tima, korisnicima i
klijentima da iz prve ruke steknu uvažavanje postojećih ili budućih uvjeta
kroz aktivan angažman s prototipovima: "Prototip je bilo kakva
reprezentacija, u bilo kojem mediju, dizajniran kako bi razumjeli, istražili
ili prezentirali mogući rad s proizvodom, prostorom ili sistemom koji
30
dizajniramo''. Lim i Stolterman, [35], su utemeljili ulogu prototipa kao
sredstva za učenje: "Prototipovi su sredstva pomoću kojih dizajneri
organski i evolucijski uče, otkrivaju, generiraju i poboljšavaju svoj dizajn".

2.2 Vrste prototipova

Prema Ulrichu i Epingeru, [1], prototipovi se mogu klasificirati na osnovu

dva kriterija, dvije dimenzije. Prvi kriterij bio bi zapravo stupanj do kojeg
je prototip fizički, za razliku od analitičkog. Fizički prototipovi su opipljivi
predmeti kreirani radi aproksimacije proizvoda i ispitivanja određene
funkcije. Obilježja proizvoda koja su od interesa razvojnom timu se
ugrađuju u predmet radi ispitivanja i eksperimenta. Primjeri fizičkih
prototipova uključuju modele koji izgledaju kao proizvodi ili njihovi
dijelovi. Cilj ovih prototipova je ispitati koncept veoma brzo, ili, drugim
riječima, ispitati hardver da bi se dokazala funkcionalnost proizvoda ili
nekog njegovog dijela.
S druge strane, analitički prototipovi predstavljaju proizvode u
nematerijalnim oblicima koji su obično matematički ili vizualni. Uvijek je
bolje analizirati takav prototip nego ga odmah pustiti u proizvodnju.
Primjeri analitičkih prototipova uključuju računalne simulacije,
matematičke jednadžbe unutar proračunskih tablica, te računalne
modele u 3D geometriji. Na Slici 1.8 prikazan je 3D CAD model automobila
koji predstavlja analitički prototip.
Drugi kriterij je stupanj do kojeg je prototip sveobuhvatan, za razliku od
fokusiranog. Sveobuhvatni prototipovi implementiraju gotovo sve
karakteristike krajnjeg proizvoda, te odgovaraju onome što se u
svakodnevnoj upotrebi podrazumijeva pod pojmom „prototip“. Primjer
sveobuhvatnog prototipa je onaj koji se daje naručitelju u svrhu
otkrivanja svih preostalih nedostataka prije puštanja u proizvodnju.
Fokusirani prototipovi sadrže jedno ili više obilježja proizvoda. Primjeri
ovakvih prototipa uključuju modele koji se izrađuju radi ispitivanja oblika
proizvoda i/ili s ručno ugrađenom elektronikom da bi se ispitao
elektronički rad konstrukcije. Na slikama 1.9 i 1.10 su prikazani
prototipovi koji se izrađuju u Toyoti pri razvijanju forme (oblika)
31
automobila. U razvoju stila vozila, Toyota izrađuje više glinenih modela u
razmjeri 1:5 (Slika 1.9) i zadržava najmanje dva modela u stvarnoj veličini
paralelno (Slika 1.10). Na Slici 1.11 prikazani su fizički prototip mobilnog
robota PackBot tvrtke iRobot kao i analitički prototip (3D CAD renderirani
model) koji su služili za komunikaciju sa kupcima [1].
Uobičajena praksa je da se koriste dva ili više fokusiranih prototipova
zajedno da bi se ispitale sve značajke proizvoda. Jedan od njih je najčešće
prototip koji se izrađuje radi izgleda (engl. „looks-like“ prototipovi), a
drugi se radi s ciljem ispitivanja funkcionalnosti (engl 'works-like“
prototipovi). Gradnjom dva fokusirana prototipa razvojni tim je u
mogućnosti odgovoriti na pitanja mnogo prije nego s jednim
sveobuhvatnim prototipom.

Slika 1.8. Oblikovanje CAD modela [36]

32
 Slika 1.9. Glineni model u razmjeri 1:5 [36]

Slika 1.10. Izrada glinenog modela u stvarnoj veličini [36]

33
 Slika 1.11. Fizički prototip (lijevo) i analitički prototip - 3D CAD model (desno)
mobilnog robota tvrtke iRobot [1]

Slika 1.12 prikazuje crtež sa osama koje odgovaraju ovim dvjema

dimenzijama [37]. Uprkos tome, prototipovi ponekad mogu sadržavati i
analitičke i fizičke elemente, na primjer upravljački sklop (hardver) koji ne
upravlja realnim mehanizmima nego računalnom simulacijom. Takav
prototip bi bio, na primjer, simulator leta ili simulator vožnje automobila
(Slika 1.13).

Slika 1.12. Tipovi prototipa u odnosu na različite dimenzije

34
Johansson, Raberg & Killander, [38], definiraju tri tipa prototipa koji mogu
poduprijeti proces razvoja proizvoda, a to su:
 Prototip za vizualizaciju. Koristi se da vizualno dočara proizvod.
Različiti zahtjevi prema ovom prototipu mogu biti veličina,
estetika, ergonomija i preciznost oblika proizvoda.
 Kontrolni prototip. Ovaj tip prototipa može se koristiti za
testiranje na primjer montaže i dijelova koji će se koristiti tijekom
proizvodnje. Ostala područja uporabe mogu biti za testiranje je li
određeni prostor dovoljanza neki dio ili podsistem.
 Procesni prototipovi. Koriste se da bi se pojednostavio proces
proizvodnje za kasnije prototipove ili proizvode. Može se koristiti
za testiranje alata u proizvodnom pogonu ili različite vrste kalupa
koji se namjeravaju koristiti.

Gebhardt, [39], navodi da se zahtjevi koji se postavljaju za prototipove

razlikuju prema fazama razvoja proizvoda. Definicije se često donose na
osnovu planiranog korištenja i za pojedine grane, a to doprinosi velikom
broju različitih pojmova i definicija prototipa. On predlaže klasifikaciju za
razne vrste prototipova kako slijedi:
 Proporcionalni prototip bi trebao podržati brzu razmjenu u
komunikaciji u vezi namjeravanih svojstava proizvoda i omogućiti
brz konsenzus o ideji proizvoda. On bi trebao pokazati vanjski
oblik i najvažnije funkcije.
 Ergonomski prototip je namijenjen za potporu brze odluke o
izvedivosti. Može pokazati važne funkcije koje su od određene
važnosti.
 Stilski prototip ima vanjski izgled vrlo sličan stvarnom proizvodu i
trebao bi imati kvalitetnu krajnju površinsku obradu. Može
omogućiti da, na primjer, kupci daju povratnu informaciju u ranoj
fazi razvoja proizvoda.
 Funkcionalni prototip pokazuje neke ili sve važne funkcije, ali ne
nužno s točnim vanjskim oblikom. Primjeri svojstava koja se
35
 ispituju pomoću ovog prototipa mogu biti sklapanje, održavanje i
kinematika.
 Prototip nalikuje proizvodu mnogo ili jako mnogo. Jedina razlika u
odnosu na serijski uzorak može biti na primjer proces proizvodnje.
Omogućuje ispitivanje jednog ili više svojstava proizvoda i može
omogućiti pripremu za uvođenje na tržište.

Slika 1.13. Boeing 747 simulatori leta [40]

2.3 Ciljevi izrade prototipova

Prototipove možemo promatrati kao konkretne predmete same za sebe

ili kao važne dijelove procesa razvoja proizvoda. Ako ih promatramo samo
kao predmete, onda uspješni prototipovi imaju nekoliko obilježja. Oni
pospješuju kreativnost, pomažući razvojnim inženjerima da dođu do ideje
i da je generiraju, olakšavaju istraživanje i otkrivanje relevantnih
informacija o korisnicima i njihovoj radnoj praksi; potiču komunikaciju,
pomažući dizajnerima, inženjerima, menadžerima, programerima
softvera, kupcima i korisnicima da raspravljaju o mogućnostima i
međusobno djeluju; oni također dopuštaju ranu procjenu jer ih se može
ispitivati na različite načine, uključujući i tradicionalne studije
upotrebljivosti i neformalne povratne informacije korisnika tijekom
procesa dizajna.

36
Važno je da inženjeri i stručnjaci za izradu prototipova upoznaju
mogućnosti i ograničenja prototipa da bi mogli što vjernije simulirati
karakteristike proizvoda kojeg namjeravaju razviti.
Ako prototipove promatramo kao važne dijelove procesa razvoja
proizvoda, tada im možemo dodijeliti različite uloge, tj. možemo ih
promatrati kao alate za:
 učenje
 komunikaciju
 integriranje
 prekretnice.

Da bi prototipovi poslužili kao alati za učenje pri razvoju proizvoda,

prikladno je koristiti fokusirane fizičke i analitičke prototipove, kao i
sveobuhvatne fizičke. U ovom slučaju prototipovi se najčešće koriste da
bi se odgovorilo na pitanje „hoće li raditi“ i „koliko dobro će zadovoljiti
potrebe kupca“.
Prototip upotpunjava i potiče na komunikaciju unutar razvojnog tima jer
olakšava rasprave o mogućnostima i interakciju između članova tima.
Dalje, obogaćuje komunikaciju tima s menadžmentom, dobavljačima,
partnerima, kupcima te investitorima. Da bi se unaprijedila komunikacija
preporučuje se upotreba obaju tipova fizičkih prototipova, i fokusiranih i
sveobuhvatnih.
Na Slici 1.9 prikazana je podjela izrade prototipova u tri faze s aspekta
komunikacije u poduzeću [41]. Na samom početku projekta radi se
mnogo prototipova da bi se dobila inspiracija. Ovdje se prototipovi obično
mnogo razlikuju međusobno, jer se istražuju fundamentalno različite
varijante dizajna. Kasnije se iteracijski razvija manji broj ideja da bi se
riješila konkretna pitanja dizajna. Kroz obje faze se projektne specifikacije
izvode iz prototipova. Kako se ide prema kraju projekta rade se precizniji
prototipovi da bi se ocijenila specifikacija proizvoda kao cjeline.
Haenlein, [41], ističe razliku između prototipova koje koriste razvojni
timovi za istraživanje i prototipova koji se kreiraju radi komunikacije s
37
vanjskim klijentima i drugim sudionicima u razvojnom procesu. Buxton,
[31], naglašava razliku između prototipova koji služe za inspiraciju i onih
koji služe za eksperimeniranje, evaluaciju i potvrđivanje, što se slaže s
modelom na Slici 1.9.

Slika 1.14. Tri faze izrade prototipa [41]

Prototip služi i kao alat za integriranje kada se koristi s ciljem da se

provjeri i osigura da dijelovi i podsistemi proizvoda rade kao što je i
očekivano. Sveobuhvatni fizički prototipovi su najkorisniji integrirajući
alati u razvoju proizvoda, zato što zahtijevaju sklapanje i fizičku
povezanost svih dijelova i podsklopova koji čine proizvod. Izrađujući takav
prototip članovi razvojnog tima se usmjeravaju na međusobnu
koordinaciju. Ako kombinacija bilo koje komponente proizvoda ometa
ukupnu funkciju proizvoda, problem se može otkriti kroz fizičko
integriranje u sveobuhvatni prototip. Česta imena za ove sveobuhvatne
fizičke prototipove su alfa, beta, ili tvornički prototipovi. Takva dva
prototipa PackBota su prikazana na Sl. 12-7. U alfa prototipu, radio
uređaji su vidljivi u centru robota. U beta prototipu, radio uređaji su
integrirani u tijelo radi zaštite od oštećivanja. Opsežna ispitivanja alfa
prototipa su pomogla da se definira nekoliko poboljšanja na sistemu za

38
praćenje, koji je rekonstruiran prije izrade beta prototipa. Daljnja
ispitivanja beta prototipa su uključivala širok spektar terenskih uvjeta,
kao što su blato, pijesak, voda i sl. [1].

Slika 1.15. Alfa (lijevo) i beta (desno) prototipovi PackBot-a [1]

Mnoge tvrtke koriste prototipove da bi integrirali aktivnosti nekoliko

programera softvera. U Microsoftu se, na primjer, nove verzije projekta
sastavljaju na kraju svakog radnog dana. Posljednja verzija softvera se na
kraju dana testira i koriste je svi članovi tima, tako da ova praksa u
Microsoftu svakodnevno kreira sveobuhvatne prototipove, te osigurava
da dostavljači budu uvijek sinkronizirani i integrirani [1].

Prototipovi u ulozi alata za prekretnice pokazuju progres i napredak, te

nameću raspored. Naročito u posljednjim fazama razvoja proizvoda,
prototipovi se koriste kao dokaz da je proizvod postigao željenu razinu
funkcionalnosti. Menadžment ponekad zahtijeva prototip koji će
demonstrirati određene funkcije proizvoda prije nego proizvod bude
pušten u proizvodnju. U ovoj ulozi mogu se koristiti svi navedeni tipovi
prototipova, a kao najprikladniji su se pokazali fizički sveobuhvatni.

Slike 1.17 – 1.22 prikazuju primjere različitih vrsta prototipova koji su

korišteni pri istraživanju i razvoju nove natkoljenične hidraulički
pogonjene proteze na Fakultetu strojarstva i računarstva Sveučilišta u
Mostaru. Nedostatak koljena kod natkoljenično amputiranih osoba,
pored gubitka stopala i nedostatka velikog broja mišića koji su potrebni,

39
predstavlja najveći problem pri penjanju stepenicama. Iz prakse je
poznato da osobe s amputacijama ispod koljena (slučajevi i jednostrane i
obostrane amputacije) pri korištenju potkoljenih proteza imaju prirodniji,
laganiji hod i da se mogu penjati i spuštati stepenicama. Suvremene
natkoljenične proteze (mikroprocesorski upravljane, s hidrauličnim
pogonom u spoju koljena itd.) omogućavaju amputiranim osobama
hodanje kako po ravnom tako i po nagnutom terenu, pa čak i silazak niz
stepenice i vožnju bicikla. Međutim, penjanje uz stepenice koje bi po
svojoj kinematici bilo slično penjanju neamputiranih osoba i dan-danas
predstavlja problem.
Problem penjanja uz stepenice natkoljeničnom protezom nije potpuno
neriješen, jer su istraživači zadnjih desetak godina uspjeli razviti
natkoljenične proteze kojima se može penjati uz stepenice, ali su one još
u fazi ispitivanja i nisu komercijalne. Jedan od takvih primjera je proteza
razvijena u 8 milijuna dolara vrijednom projektu u SAD-u koji financira
U.S. Department of Defense i uključuje Vanderbilt University, the
Massachusetts Institute of Technology, the University of Rhode Island
and the University of New Brunswick. Na Slici 1.16 prikazan je
sveobuhvatni fizički prototip te prve neuro-kontrolirane bioničke noge.

Da bi se korištenjem natkoljenične proteze tijelo amputirane osobe

podiglo pri penjanju na stepenicama neophodno je uvesti energiju iz
nekog vanjskog izvora. Ovaj pristup se dugo isključivao zbog pretpostavke
da će biti potrebni robusni vanjski izvori energije koji će biti neprihvatljivi
za korisnika. Odatle je proistekao cilj istraživanja na Fakultetu strojarstva
i računarstva Sveučilišta u Mostaru. Započet je projekt mehanizacije
natkoljenične proteze. Osnovna ideja ovog istraživačkog projekta je da se
u natkoljeničnu protezu ugrade hidraulični linearni pokretači koji će,
koristeći energiju iz vanjskog izvora, moći podizati amputiranu osobu
prilikom penjanja uz stepenice. Urađena su obimna teoretska istraživanja
i kasnije eksperimentalna istraživanja na prototipovima i amputiranoj
osobi. Važno je naglasiti da se u ovoj fazi razvoja vanjski pogonjene
proteze osoba nije penjala uz stepenice, nego se podizala na jednu
stepenicu. Iz provedene analize penjanja amputiranog ispitanika s vanjski
pogonjenom natkoljeničnom protezom, došlo se do zaključka da se za
ovakav model penjanja može koristiti hidraulična instalacija s nazivnim
tlakom od 100x105Pa [43]. Ovaj podatak dao je osnove za definiranje
40
pogonske jedinice koja po svojoj težini i gabaritima ne bi narušavala
osjećaj udobnosti korisnika proteze. Ova pogonska jedinica u početku ne
bi bila sastavni dio proteze, već bi je korisnik nosio (npr. na leđima).
Razvojem i optimizacijom hidraulične instalacije, postoji mogućnost
ugradnje ovakve pogonske jedinice u području potkoljenice proteze.

Slika 1.16. Prva neuro-kontrolirana bionička noga [42]

U početnoj fazi projekta izradio se matematički model koji se koristio za

statičku analizu i proračun (Slika 1.17 a). Ovaj prototip može se
kvalificirati kao fokusirani analitički prototip – analitički zbog svojeg
nematerijalnog oblika a fokusirani jer je rađen radi izračuna maksimalnih
sila i momenata koji se dešavaju u spoju koljena pri penjanju uz stepenice,
što predstavlja samo jedan aspekt (fokus) natkoljenične proteze. Ukoliko
se razmatra uloga ovog prototipa, on bi se mogao svrstati u alate za
učenje jer je poslužio za definiranje osnovnih statičkih veličina.

Na osnovu izračuna proisteklih iz ovog analitičkog prototipa bilo je

moguće dizajnirati novi analitički opet fokusirani prototip (Slika 1.17 b).
41
Osnovna namjena ovog prototipa je opet učenje, mada bi mogla biti i
integracija jer je poslužio za definiranje optimalnog položaja hidrauličkog
cilindra u spoju koljena natkoljenične proteze.

a) b)
Slika 1.17. Analitički fokusirani prototipovi [44]

Izračuni dobiveni korištenjem prethodnih analitičkih prototipova poslužili

su za kreiranje fizičkog fokusiranog prototipa prikazanog na Slici 1.18.
Ovaj prototip se koristio za eksperimentalna ispitivanja s ciljem provjere
nosivosti hidrauličnog cilindra i integracije s ostalim komponentama
proteze. Eksperiment je pokazao da je hidraulični cilindar siguran za
korištenje na amputiranom ispitaniku, što je bio cilj narednih ispitivanja.
Dakle, ovaj prototip je bio koristan kao alat za učenje ('može izdržati
zadano opterećenje') i integraciju ('komponente rade zajedno'). Dalje se
može konstatirati da je ovaj prototip poslužio i kao prekretnica u
istraživanju, pošto je pokazao da se može koristiti hidraulični cilindar u
koljenu za pogon natkoljenične proteze pri penjanju na stepenicama, i da
se može nastaviti sa sljedećom fazom projekta.

42
Slika 1.18. Fokusirani fizički prototip natkoljenične proteze (gore) i mjerna
ispitna oprema (dolje). 1- pogonski uređaj, 2- sučelje, 3- računalo [44]

Nakon ispitivanja ovog prototipa odlučeno je da se sklopi cijela

natkoljenična proteza (Slika 1.19a) i da se uradi eksperiment na ispitaniku
(Slika 1.19b). Proteza sa hidrauličkim sistemom u ovoj fazi istraživanja
može se promatrati kao fokusirani fizički prototip nove natkoljenične
hidraulički pogonjene proteze.

43
 a) b)
Slika 1.19. Sveobuhvatni fizički prototip nove natkoljenične hidraulički
pogonjene proteze (a), prototip na ispitaniku (b) [43]

Prilikom istraživanja primjećeno je da analitički prototipovi mogu biti od

velike pomoći pri integraciji. Oni pomažu pri provjeri geometrije, oblika,
sklopa, kinematike i to prije nego što se dijelovi pošalju na izradu za
testiranje, izbjegavajući tako nepotrebne troškove proizvodnje. Ovo ističe
važnost kompjuterskih 3D modela natkoljenične proteze koji omogućuju
različite vrste analiza čime se omogućuje detaljna provjera dizajna prije
no što počne skupa izrada pojedinačnih dijelova proteze. Na Slici 1.20
prikazan je kompojuterski 3D model koji je omogućio izradu fizičkog
prototipa protetskog stopala i pilona kao i integraciju hidrauličnog
aktuatora u gležnju proteze.

Sveobuhvatni analitički prototipovi općenito nisu izvedivi [1]. Međutim,

ako se promatra iz ugla dizajnera, posebno u polju animacije video-igara
i 3D grafičkog dizajna, 3D modeli bi mogli predstavljati finalne proizvode.
Iako dizajner u strojarstvu može raditi različite analize na sveobuhvatno

44
dizajniranom 3D kompjuterskom modelu (uklapanje, tehnologičnost,
oblik i stil, kinematika, analiza metodom konačnih elemenata, toplinska
naprezanja, udarni testovi itd.) još uvijek su testiranja i analize neizostavni
na stvarnim fizičkim objektima (prototipovima) prije nego što se donese
odluka za proizvodnju.

a) b)
Slika 1.20. Kompjuterski 3D model proteze (a), fizički fokusirani prototip
proteze (b) [45]

Na Slici 1.21 prikazane su različite vrste prototipova protetskog stopala

koji se razvija za novu protezu. Trenutna istraživanja usmjerena su na
dizajn protetskog stopala koje bi imalo mogućnost savijanja u prednjem
dijelu. Naime, prethodna biomehanička ispitivanja gibanja prototipova
natkoljenične proteze ukazala su na potrebu novog dizajna stopala da bi
se poboljšalo kretanje amputiranih osoba i dobilo prirodnije kretanje uz
stepenice. Razvoj koncepta stopala prošao je kroz veliki broj
transformacija i iteracija, i korištenje velikog broja prototipova, od prvih
varijanti (a,b) postepeno uvodeći različite faktore koji su utjecali na dizajn.
Imajući u vidu cilj da protetsko stopalo mora imati oblik ljudskog da bi
45
moglo stati u standardnu obuću, kreirana je maska stopala (c), dok je
nosiva konstrukcija stopala od metala (d). Gumena podloga (e) ima za cilj
amortizaciju udara stopala. Kompjuterski 3D model (f) koristio se za brzu
izradu prototipa da bi se dobio prvi fizički fokusirani prototip protetskog
stopala u razvoju nove hidrauličke proteze. Ovaj prototip se koristio za
prezentaciju i bio bitan komunikacijski alat. Ovaj prototip je imao
integracijsku ulogu budući da se nakon njegove izrade otkrila greška u
dizajnu maske. Ovo podupire tvrdnju da su fizički prototipovi važni u
integraciji, bez obzira na sve dobre strane kompjuterskih modela.
Prototip protetskog stopala se može promatrati kao fokusirani prototip,
pošto je dio sveobuhvatne natkoljenične proteze (Slika 1.22). Međutim, u
komercijalnoj praksi protetska stopala mogu se razmatrati kao zasebni
proizvodi pa bi se u tom slučaju i ovi prototipovi mogli smatrati
sveobuhvatnim. Na Slici 1.20 prikazan je fizički fokusirani prototip
natkoljenične proteze s integriranim pokretačima u koljenu i gležnju koji će
služiti za eksperimentalno istraživanje kinematike i dinamike kretanja
natkoljenično amputirane osobe pri penjanju na stepenicama. Na
prototipu ove proteze integrirano je i novo protetsko stopalo s pasivnim
savijanjem u prednjem dijelu koje će poslužiti za eksperimentano
ispitivanje kretanja amputirane osobe na stepenicama. Cilj eksperimenta
je dokazati da se amputirana osoba sa ovim tipom proteze može na lakši
i prirodniji način penjati uz stepenice.

Slika 1.21. Primjeri prototipa protetskog stopala za natkoljeničnu

protezu [45]
46
 a) b)

Slika 1.22. Kompjuterski 3D model stopala proteze (a), fizički fokusirani

prototip stopala proteze (b) [45]

2.4 Prototipovi u interaktivnom dizajnu

Danas velik dio proizvoda na tržištu čine složeni sofisticirani mehatronički

sistemi (računala, mobiteli, automobili, itd.). Ovi proizvodi se nalaze u
multidisciplinarnom području koje kombinira elemente znanosti,
inženjerstva i dizajna. Imajući ovo u vidu, možemo analizirati prototipove
i postupke izrade prototipova prema još dva kriterija, a to su interakcija i
evolucija [46, 47].

Interakcija
Velik broj proizvoda koji se danas razvijaju imaju karakteristiku
interaktivnosti, korisnici i reagiraju na njih i djeluju na njih (mobiteli,
računala, daljinski uređaji, aparati za kavu, bankomati, printeri, iPod,
kalkulatori, GPS, DVD, kompjuterske igre, itd). Problem je u tome da je
kvaliteta interakcije tijesno vezana za krajnjeg korisnika i detaljno
poznavanje njegove radne prakse. Na primjer, digitalni fotoaparat

47
dizajniran za profesionalnog fotografa zahtijeva različit dizajn interakcije
nego onaj dizajnitran za fotografa amatera, iako navodno služe za iste
svrhe odnosno izvršavaju iste funkcije.
Glavni cilj interaktivnog dizajna je smanjiti negativne aspekte (frustraciju,
ljutnju, nerviranje) korisničkog iskustva pri čemu se povećavaju pozitivni
(uživanje, zadovoljstvo). U biti, radi se o razvoju interaktivnih proizvoda
koji su laki, efikasni i ugodni za korištenje – iz perspektive korisnika.
Konstruktori moraju prilikom dizajniranja detalja interakcije uzeti u obzir
način upotrebe. Postoji mnogo načina dizajniranja kako korisnici mogu
biti u interakciji sa sistemima, na primjer preko menija, komandi, ikona,
gesta, itd. Danas su korisnička sučelja za svakodnevne potrošačke
predmete (kamera, mikrovalna pećnica, perilica rublja, itd.) većinom
digitalna, zahtijevajući interakcijski dizajn (tzv. potrošačka elektronika).
Kritična uloga prototipa jednog interaktivnog sistema je da ilustrira kako
će korisnik biti u interakciji sa proizvodom.
Prototipovi mogu podržati različite razine interakcije, pa ih na osnovu
toga dijelimo na:
 pasivne, i
 interaktivne.

Prototipovi kao što su video klipovi ili kompjuterske animacije nisu

interaktivni, nema interakcije sa korisnikom. Takve prototipove možemo
nazvati pasivnim. Pasivni prototipovi jednostavno ilustriraju kako bi
interakcija mogla izgledati. Oni osiguravaju dizajnerima i korisnicima
iskustvo kako bi interakcija mogla izgledati, ali samo u prethodno
definiranim situacijama.
Postoje prototipovi koji podržavaju djelomičnu (ograničenu) interakciju.
Krajnji slučaj je kad osoba koja upravlja prototipom može predstavljati
budućeg korisnika. Osoba u ulozi korisnika može dobiti osjećaj interakcije.
Prototipove koji podržavaju velike skupine interakcija možemo nazvati
interaktivnim prototipovima. Takvi prototipovi rade kao stvarni sistemi
sa nekim ograničenjima. Obično pokrivaju dio sistema i često imaju
48
smanjene performanse u odnosu na krajnji proizvod. Prototipovi mogu,
dakle, ilustrirati ili ispitivati različite razine interaktivnosti. Za razliku od
njih, pasivni prototipovi dopuštaju dizajnerima da ispitaju širok raspon
primjera kako će korisnici biti u interakciji sa sistemom.

Evolucija
U procesu razvoja proizvoda prototipovi mogu imati različit životni vijek,
pa ih na osnovu toga dijelimo na:

 brze,
 iterativne,
 evolucijske.

Brzi prototipovi su stvoreni za određenu namjenu, a zatim se odbacuju.

Iterativni prototipovi evoluiraju, bilo za riješiti neke detalje (povećanje
njihove preciznosti) ili istraživati različite alternative. Evolucijski
prototipovi se dizajniraju kako bi postali dio konačnog sistema. Brzi
prototipovi su važni naročito u ranim fazama razvoja proizvoda. Oni bi
trebali biti jeftini i lagani za izraditi, pošto je cilj brzo ispitati moguće
tipove interakcije a onda odbaciti. Iterativni prototipovi se razvijaju kao
refleksija dizajna u tijeku, s eksplicitnim ciljem da se razvija (evoluira) kroz
nekoliko iteracija dizajna. Dizajniranje prototipova koji podržavaju
evoluciju je ponekad težak posao. Svaka iteracija daje informacije o
nekom aspektu dizajna. Neke iteracije istražuju različite varijacije iste
teme. Evolucijski prototipovi su poseban slučaj iterativnih prototipova
kod kojih iterativni prototip evoluira u dio ili cijeli konačni sistem. Očito
se to odnosi samo na softverske prototipove. Beck, [48], zagovara takav
pristup, čvrstu vezu dizajna i provedbe i gradnju sistema kroz stalni razvoj
(evoluciju) njegovih komponenti. Evolucijski prototipovi zahtijevaju više
planiranja i prakse od navedenih pristupa jer su ti prototipovi i
reprezentacije konačnog sistema i sam konačni sistem, čineći težim
istraživanje alternativa dizajna. Kod interaktivnih proizvoda preporučava

49
se kombinirani pristup, početi sa brzim prototipovima, a zatim koristiti
iterativne ili evolucijske prema potrebama razvojnog projekta.

2.5 Prototipovi u fazama razvoja proizvoda

Prototipovi se mogu koristiti u različitim fazama procesa razvoja

proizvoda ovisno o ciljevima izrade prototipa. Za različite ciljeve mogu se
koristiti različite tehnike izrade u različitim fazama. Prototipovi imaju
važnu ulogu u ispitivanju dizajna i stoga i u progresu cijelog razvojnog
projekta. Zbog toga je od velikog značaja kako poduzeće povezuje
korištenje prototipova s procesom razvoja proizvoda [22]. Pošto različiti
autori različito dijele proces razvoja proizvoda na faze, ovdje se razmatra
primjena prototipova u tri općenite faze koje se mogu primijeniti u
svakom slučaju.

Razvoj koncepta
Početak konceptualne faze činiti će izrada modela različitih konceptualnih
varijanti [22]. Barkan i Iansiti, [51], navode da se u fazi istraživanja i
razvoja (R&D fazi koja obično prethodi konceptualnoj fazi) brzo učenje
može postići kroz seriju brzo proizvedenih prototipova podsistema i
komponenti. Fokus se stavlja na vrijeme i troškove, a manje na to koliko
je vjerna izvedba prototipa u odnosu na proizvodni proces. Prema
Gebhardtu, [49], prototipovi koj se koriste tijekom ove faze trebaju
podržati brzu odluku o izvedivosti tj. da li proizvod treba i je li ga moguće
razviti. Prvi prototip treba razviti na kraju ove faze kako bi se provjerile
kritične funkcije [50]. Liou, [52], navodi da su prototipovi koji se koriste u
ranoj fazi razvoja proizvoda sa svojom jednostavnosti korisni kada je riječ
o dobivanju povratnih informacija od različitih interesnih skupina. Kada
su prototipovi jednostavniji, više je vjerojatno da će se povratne
informacije ispitanika odnositi na sami koncept (principsko rješenje)
umjesto na detalje kao što su izbor materijala ili završna obrada.

Detaljni dizajn
Tijekom ove faze prototip bi trebao biti u stanju pokazati funkciju
potrebnu za ispunjavanje zahtjeva izvedbe za proizvod [22]. Gebhardt,
50
[49], navodi da se trebaju koristiti prototipovi koji pokazuju neke ili sve
važne funkcije proizvoda. Usporedo s tim prototipovima mogu se koristiti
'stilski modeli' koji imaju vanjski izgled vrlo sličan stvarnom proizvodu.
Prema Barkanu i Iansitiu, [51], prototipove treba koristiti za rješavanje
relativno detaljnih pitanja u vezi npr. konfiguracije i kompatibilnosti.

Priprema za proizvodnju
Kada proces razvoja proizvoda dosegne ovu kasnu fazu, prototip bi trebao
nalikovati na pravi proizvod i preostala razina nesigurnosti bi morala biti
niska [51]. Prototip ne samo da treba provjeriti reakciju kupaca, nego i
proći testove vezane za mogućnosti ispitivanja i proizvodnje [22]. Bean i
Radford, [26], tvrde da prototipovi u ovoj fazi uvijek mogu dobro
predvidjeti vrhunsku kvalitetu proizvoda, neovisno o tome koje dimenzije
kvalitete se zahtijevaju.

2.6 Principi kreiranja i izrade prototipa

Liou, [52], zagovara da prototipovi imaju minimalistički pristup: "Dobar

prototip služi svojoj svrsi kao osnov istraživanja i interaktivne spoznaje, i
jednostavan je za izradu. To znači da bi trebao imati svojstva potrebna za
svoju namjenu, i što je moguće manje drugih svojstava. To također znači
da relevantnost uvijek ovisi o tome za što će se konkretno prototip
koristiti; to određuje koja svojstva treba imati'.
Nekoliko principa su korisni pri donošenju odluka za izradu prototipova
tijekom razvoja proizvoda. Ovi principi potpomažu odluke o tipu
prototipa kojeg bi trebalo izraditi kao i o tome kako uvesti prototip u
projektni plan razvoja.

Analitički prototipovi su općenito fleksibilniji od fizičkih prototipova

Budući da je analitički prototip matematička ili računalna aproksimacija
proizvoda, on će generalno sadržavati parametre koji će se moći mijenjati
s ciljem da se dobije što više alternativnih rješenja dizajna. U većini
slučajeva je mnogo lakše promijeniti neki parametar u analitičkom
prototipu nego mijenjati karakteristike fizičkog prototipa. Također,
51
analitički prototip dopušta veće promjene od onih koje bi mogle biti
napravljene u fizičkom prototipu. Stoga se nameće zaključak da je
prikladno da analitički prototipovi prethode izradi fizičkih prototipova.

Fizički prototipovi služe za otkrivanje nepredviđenih pojava

Fizički prototipovi često ukažu na nepredviđene pojave. Oni se koriste za
ispitivanje čisto geometrijskih pitanja, te moraju imati toplinska i optička
svojstva. Neka od slučajnih svojstava fizičkog prototipa su irelevantna
prema krajnjem proizvodu a ponašaju se kao smetnje prilikom testiranja.
Bilo kako bilo, neka od slučajnih svojstava će se manifestirati u krajnjem
proizvodu. U ovakvim slučajevima, fizički prototip može poslužiti kao alat
za otkrivanje nepredviđenih i štetnih pojava, koje bi se mogle povećati na
kraju.

Prototipovi mogu smanjiti rizik od skupog ponavljanja

Slika 1.17 [1] ilustrira ulogu rizika i iteracija u razvijanju proizvoda.
Vrijeme koje se utroši na izradu i ispitivanje prototipa može pomoći
razvojnom timu da otkrije problem koji inače ne bi otkrio sve do kasnijih
skupih razvojnih aktivnosti, kao što je izrada kalupa. U mnogim
slučajevima, izlazni test može diktirati da li će razvojni zadatak morati
ponavljati. Predviđene prednosti prototipa u smanjenju rizika moraju biti
povezane s vremenom i troškovima koji su potrebni za izradu i ispitivanje
prototipa. Ovo je naročito važno za sveobuhvatne prototipove.

Slika 1.23. Uloga prototipova u smanjenju iteracija u razvojnom procesu [1]

52
Proizvodi koji su visokorizični ili nesigurni, zbog skupih grešaka, nove
tehnologije, ili revolucionarne prirode proizvoda, biti će u prednosti. S
druge strane, za proizvode na kojima pogreške nisu toliko skupe smanjuju
se potrebe izrade prototipova. Mnogi proizvodi se nalaze između ovih
dviju krajnosti. Na Slici 1.24 prikazana je upotreba sveobuhvatnih
prototipova koja ovisi o visini tehničkog i tržišnog rizika kao i cijene izrade
sveobuhvatnog prototipa.

Slika 1.24. Izrada sveubuhvatnih prototipova ovisi o tehničkim ili tržišnim

rizicima [1]

Prototip može ubrzati druge razvojne korake

Ponekad dodatak kratke faze izrade prototipa može omogućiti da
sljedeća aktivnost bude mnogo brže završena. Ako je dodatno vrijeme
koje je potrebno za fazu izrade prototipa manje od uštede u trajanju

53
sljedeće aktivnosti onda je ova strategija prikladna. Dobar primjer u ovoj
situaciji je dizajniranje kalupa, kao što je prikazano na Slici 1.25. Naime,
postojanje fizičkog modela za geometrijski kompleksne dijelove dopušta
dizajneru da kalupe brže vizualizira i dizajnira alate za kalup.

Slika 1.25. Uloga prototipa u skraćenju procesa razvoja [1]

Prototip može restrukturirati ovisnosti zadataka

Na vrhu Slike—prikazani su zadaci koji su završeni sekvencijalno. To bi
možda bilo moguće završiti brže i kvalitetnije nekim od istovremenih
zadataka korištenjem prototipova (donji dio slike).

54
 Slika 1.26. Istovremeno rješavanje zadataka korištenjem prototipova [1]

2.7 Poboljšanje uporabe prototipova

U tradicionalnom obliku, izradu prototipova tehnički pokreću različite

funkcije u različitim fazama razvoja proizvoda. Fokus je primarno na
evaluaciji i verifikaciji sistema, podsistema ili komponenti. Wheelwright i
Clark, [22], navode četiri "najbolje prakse" koje se mogu primijeniti na
bilo koje poduzeće i razvojni proces i koje mogu poboljšati način rada koji
se provodi u sklopu razvoja prototipova:

Niskobudžetni prototipovi
Napredovanje u izradi prototipova od jednostavnijih, rano u procesu
razvoja proizvoda, do naprednih i složenih na kraju procesa čini se
prirodnim. Tradicionalno, kako prototipovi postaju napredniji tako
njihova reprezentativnost raste. Wheelwright i Clark, [22], međutim,
ukazuju na značaj poboljšanja ranih prototipova i potrebu ulaganja
vremena i napora u povećanje njihove reprezentativnosti. Na ovaj način
dobiva se jači doprinos prototipova u procesu razvoja proizvoda.

55
Kvaliteta procesa izrade prototipova
Tijekom procesa izrade prototipa često se pojavi mnogo jednostavnih ali
skupih grešaka, kao što su problem s materijalom ili pogrešno tumačenje
crteža. Izbjegavanjem ovih grešaka i povećanjem kvalitete procesa može
se pridonijeti poboljšanju pouzdanosti prototipova i njihovog značaja u
ulozi alata za učenje razvojnog tima. Isto tako, brza izrada prototipova
(rapid prototyping) će doprinijeti poboljšanju kvalitete procesa izrade
prototipova. To je posebno korisno kada prototip treba da predstavi
trenutna razmišljanja tima u ranim fazama razvoja proizvoda. Barkan i
Iansiti, [51], navode da brza izrada mnogih prototipova rano u procesu
razvoja doprinosi da se problemi brzo prepoznaju i riješe.

Vrijeme i slijed
Iz iskustva mnogih tvrtki preporuka je da se ciklusi izrade pojedinih
prototipova ne bi smjeli preklapati. U slučajevima kada se preklapaju,
ljudi primjerice lakše izgube pojam o statusu projekta i o tome koji su
problemi riješeni a koji ne. Ovo je najvažnije tijekom faze detaljnog
dizajna [51].

Gradnja znanja
Sistematskim proučavanjem različitih problema koji se javljaju u svakom
ciklusu izrade prototipova, može se doprinijeti boljem planiranju ovih
ciklusa u budućnosti. Prikupljanjem i povećavanjem znanja i informacija
o procesu izrade prototipova, brzina, kvaliteta i učinkovitost procesa
izrade prototipova može se povećati. Bean i Radford, [26], navode da je
uspjeh procesa razvoja prototipa uvjetovan organizacijom i
koordinacijom, te da je učenje o samom procesu veoma važno.

Barkan i Iansiti, [51], su definirali određene obrasce kako koristiti

prototipove na najučinkovitiji način pri razvoju proizvoda. Neki od njih su
navedeni u nastavku:
1. Inovacije trebaju biti usmjerene u područjima gdje su izvori rizika i
neizvjesnosti poznati.

56
2. Kada se namjeravaju razvijati proizvodi koji sadrže nove i nepoznate
tehnologije, rizik se može smanjiti uporabom ranih, čestih i brzih
prototipova.
3. Pogreške se traže i pronalaze što je moguće ranije u procesu razvoja
proizvoda.
4. Prototipovi se koriste u ranim fazama da bi se utvrditi neočekivani
problemi na razini sistema koji dolaze iz interakcije između različitih
podsistema. Osim toga oni se koriste da bi unakrsno-funkcionalni timovi
integrirali aktivnosti vezane za različite dijelove.
5. Prototip cijelog sistema, sveobuhvatni fizički prototip, bi se trebao
koristiti za potvrdu dizajna, a ne za otkrivanje još neotkrivenih problema.

2.8 Planiranje za prototipove

Iako korištenje prototipova unutar procesa razvoja proizvoda ima brojne

prednosti, neprimjereno korištenje prototipova može nanijeti štetu
procesu razvoja umjesto da ga unaprijedi. Najčešće greške koje mogu
nastati pri korištenju prototipova u razvojnim procesima su sljedeće [37]:
 Tim se prerano opredijeli za određeni dizajn
 Radne karakteristike prototipa pogrešno navode kupca
 Korištenje materijala koji ne odražavaju finalni proizvod dovodi do
pogrešnih podataka o izvedbi
 Vrijeme za izradu prototipa daje pogrešan uvid o tome koliko će
vremena biti potrebno da se proizvede finalni proizvod.
Potencijalnu zamku u razvoju proizvoda moglo bi predstavljati pogrešno
korištenje prototipova na način da se previše njih izrađuje, ispituje,
otklanjaju se greške na njima, a da se pri tome ne pridonosi bitno
postizanju ciljeva sveobuhvatnog razvojnog projekta. Jedan način da se
izbjegnu ovi problemi je da se svaki prototip pažljivo definira prije nego
se krene ka njegovoj izradi i testiranju.

57
Da bi se osiguralo da prototipovi doprinesu ciljevima razvoja proizvoda,
korisno je definirati metodu za planiranje svakog prototipa tijekom
razvojnog projekta. Metoda je korisna za sve vrste prototipova:
fokusiranih, sveobuhvatnih, fizičkih i analitičkih, a može se generalno
podijeliti na četiri koraka:

Prvi korak: definirati namjenu prototipa

Važno je definirati namjenu prototipa i objasniti zašto se prototip treba
raditi. Tim zapisuje specifične potrebe što komunikacijske što za učenje.
Članovi tima također zapisuju bilo kakve potrebe za integracijom i da li je
prototip zamišljen kao sveobuhvatna prekretnica projekta ili ne.

Drugi korak: Utvrditi stupanj aproksimacije prototipa

Planiranje prototipa zahtijeva definiranje stupnja pri kojem će se konačni
proizvod aproksimirati. Tim bi trebao odlučiti da li bi bilo bolje izraditi
fizički prototip ili odraditi analitički prototip. U većini slučajeva, najbolji
prototip je onaj najjednostavniji koji će poslužiti u ispunjavanju zahtjeva
definiranim u prvom koraku. U nekim slučajevima se modificira neki raniji
model proizvoda u svrhu stvaranja prototipa, a u nekim slučajevima se
iskorištava već korišteni prototip koji bi mogao u trenutnoj izgradnji
ispuniti potrebe (evolucijski prototipovi).

Treći korak: Izraditi plan eksperimenta

Većinom se upotreba prototipova pri razvoju proizvoda može nazvati i
eksperimentom. Dobra eksperimentalna vještina pomaže pri
maksimalnom iskorištavanju napora uloženog u prototip. Plan
eksperimentalni se sastoji od određivanja varijabli eksperimenta, testnog
protokola, indikacija koja mjerenja se izvode i plana za analizu rezultata.
Kada se moraju istražiti mnoge varijable, efikasan dizajn eksperimenta
uveliko olakšava taj proces.

Četvrti korak: Stvoriti raspored za nabavu, konstrukciju i testiranje

Zbog činjenice da se konstrukcija i testiranje prototipova mogu smatrati
kao podprojekt unutar sveobuhvatnog razvojnog projekta, tim ima koristi

58
od rasporeda aktivnosti vezanih za prototip. Tri datuma su posebno važna
pri definiranju napora za izgradnju prototipa. Prvo, tim definira kada će
dijelovi biti spremni za sklapanje. Drugo, tim definira datum kada će se
prototip po prvi puta testirati. Treće, tim definira datum kada očekuje
završetak testiranja i konačne rezultate.

Planiranje prototipova koji stvaraju prekretnice

Navedene metode planiranja prototipova su primjenjive za sve
prototipove, uključujući one jednostavne kao prototip geometrije sve do
složenih kao što je beta prototip čitavog proizvoda. Ipak, opsežni
prototipovi koje timovi koriste za prekretnice u razvoju, profitiraju od
dodatnog planiranja. Ta aktivnost planiranja obično se pojavljuje zajedno
sa sveobuhvatnim planiranjem razvoja proizvoda na kraju konceptualne
razvojne faze. Činjenica je da planiranje datuma prekretnica spada u
integralni dio uspostavljanja sveobuhvatnog projektnog plana razvoja
proizvoda.
U nepromijenjenim uvjetima, tim bi radije stvarao što manje prototipova
prekretnica jer dizajn, izrada i testiranje opsežnih prototipova troši
mnogo vremena i novca. Kako god, u stvarnosti je malo proizvoda visoke
tehnologije koji su razvijeni sa manje od dva prototipa prekretnica i mnogi
od njih zahtijevaju četiri pa i više.
Kao osnovni slučaj, tim bi trebao razmisliti o korištenju alfa, beta i
predprodukcijskih prototipova za prekretnice tj. da li se ijedna od tih
prekretnica može eliminirati ili jesu li dodatni prototipovi potrebni.
Alfa prototipovi su tipično korišteni da bi se procijenilo da li proizvod radi
kao što je zamišljeno. Dijelovi u alfa prototipu su obično slični
geometrijski i materijalno onima koji se koriste u konačnoj proizvodnoj
verziji proizvoda, ali su većinom izrađeni postupcima za proizvodnju
prototipova. Na primjer, plastični dijelovi u alfa prototipovima mogu biti
strojno proizvedeni ili lijevani od gume umjesto injekcijski lijevani kako bi
to bilo u proizvodnji.
Beta prototipovi se obično koriste da bi se procijenila pouzdanost i da bi
se otkrile preostale greške u proizvodu. Ti prototipovi se često daju
59
korisnicima da bi se koristitli u stvarnom radnom okruženju. Dijelovi beta
prototipova su obično izrađeni upotrebom pravog proizvodnog postupka
ili dobavljeni od predviđenog dobavljača ali se proizvod obično ne sklapa
sa predviđenim finalnim obradama. Na primjer, plastični dio u beta
prototipu je možda i proizveden injekcijskim lijevanjem ali će ga prije
sastaviti tehničar nego da se sastavlja u proizvodnom pogonu s
automatskom opremom.
Predprodukcijski prototip je prvi proizvod proizveden u proizvodnom
pogonu. U tom trenutku proizvodnja se ne odvija punom parom ali
izrađuje ograničene količine proizvoda. Ti prototipovi se koriste da bi se
utvrdila proizvodna sposobnost. Podložni su daljnjem ispitivanju i često
se dostavljaju željenim kupcima. Predprodukcijski prototipovi se često
nazivaju i pilot-proizvodnja.
Najučestalija odstupanja od standardnog razvoja prototipova su
eliminiranje jednog od standardnih prototipova ili uvođenje dodatnih u
ranoj fazi razvoja. Eliminacija prototipa (obično alfa) je moguća ako je jako
sličan drugim proizvodima koje je poduzeće već razvijalo i proizvelo ili ako
je proizvod jako jednostavan. Prototipovi u ranoj fazi su česti u
situacijama kada se stvara novi koncept ili tehnologija. Ovo je slučaj kod
razvoja nove natkoljenične proteze, pošto se uvodi sasvim novi princip
kretanja proteze. Ti rani prototipovi su katkad nazvani eksperimentalni ili
inženjerski prototipovi. Oni obično ne izgledaju kao krajnji proizvod i
mnogi dijelovi istog nisu proizvedeni kao kad bi se proizvodili za krajnji,
komercijalni proizvod.
Jednom kada se donesu odluke o broju potrebnih prototipova, njihovim
karakteristikama i vremenima potrebnim za sklapanje i testiranje, tim
može postaviti prekretnice na sveobuhvatnu vremensku os projekta.
Kada tim pokušava rasporediti te prekretnice stvara mogućnost procjene
izvodivosti sveobuhvatnog razvojnog projekta. Često će tim, radeći
unatrag od datuma plasiranja proizvoda na tržište, otkriti da se sklapanje
i testiranje jednog prototipa prekretnice preklapa ili je opasno blizu
dizajnu i proizvodnji sljedećeg prototipa prekretnice. Ako se to
preklapanje desi u praksi, predstavljat će najgoru moguću manifestaciju

60
poplave prototipova. Kada se faze prototipova preklapaju, malo je
vremena za učenje od jednog prototipa do drugoga i tim bi trebao
razmisliti o izostavljanju jednog ili više prototipova da bi stvorio
preostalim prototipovima više mjesta za raspodjelu u ukupnom
raspoloživom vremenu. Tijekom planiranja projekta, faze preklapanja se
mogu izbjeći na način da se projekt ranije počne, da se proizvod kasnije
plasira na tržište, eliminacijom nekih prototipova prekretnice ili
osmišljavanjem načina za ubrzanje aktivnosti prije svakog prototipa.

61
3. LITERATURA

1. Ulrich, K. T, Eppinger, S. D., Product design and development, New York,

McGraw-Hill., 2008.
2. Ljungberg, A., Larsson, E., Processbaserad verksamhetsutveckling, Lund:
Studentlitteratur, 2001.
3. Slack, N., Chambers, S., Johnston, R., Operations management, Harlow,
England: Prentice Hall, 2010.
4. Kalman, H. K., Process Mapping: Tools, Techniques, & Critical Success
Factors, Performance Improvement Quaterly, 57-73., 2002.
5. Thomas, R. J., New Product Development, John Wiley & Sons Inc., 1993.
6. Kemser, H., Concurrent Engineering Applied to Product Development in
Small Companies, Masters Thesis, University of Virginia, 1997.
7. Verganti, R., Planned Flexibility: Linking Anticipation and Reaction in
Product Development Projects, Journal of Product Innovation
Management, 16:363-376. 1999.
8. Engwall, M., The futile dream of the perfect goal, In Sahlin-Andersson &
Söderholm (eds.): Beyond project management, 2002.
9. Ullman D.G.: The Mechanical Design Process, ISBN 0-07-112281-8,
McGraw-Hill, 2003.
10. Bernard, A., Fischer, A., New Trends in Rapid Product Development, CIRP
Annals-Manufacturing Technology, 635-652., 2002.
11. Institute of Defense Analysis, USA, Report R-338.
12. Cleetus, K., Definition of Concurrent Engineering, CERC Technical Report
Series, Research Notes, CERC-TR-92-003, West Virginia University,
Morgantown, W.V., 1992.
13. Creese, R. and Moore, L., Cost Modeling for Concurrent Engineering,
Cost Engineering. Vol. 32, No. 6, pp. 113-124., 1990.
14. Carlson, S. S., Implementing Concurrent Engineering in Small
Companies, Marcel Dekker, Afton, Virginia, 2002.
15. Bullinger, H.-J., Warschat, J., Fisher, D., Rapid product development - an
overview, Computers in Industry, 99-108., 2000.
16. Trygg, L., Rapid Prototyping - The Swedish Industry Experience, The
International Journal of Human Factors in Manufacturing, 321-338.,
1994.
17. McGrath, M. E., Setting the PACE in product development: a guide to
product and cycle time excellence, Butterworth-Heinemann, 1996.
18. Mintzberg, H., Structure in fives, 135-150. 1983.

62
19. Linton, L., Hall D., Hutchinson, K., Hoffinan, D., Evancyuk, S. and Sullivan,
P., First Principles of Concurrent Engineering: A Competitive Strategy for
Product Development, CALS/CE Electronic Systems Working Group
Report, National Security Industry Association, Washington, D.C., 1991.
20. Prasad B., Concurrent Engineering Fundamentals: Integrated Product
and Process Organizations, Vol. 1, ISBN 0-13-147463-4, Prentice Hall,
1997.
21. Syan, C., Menon, U., Concurrent Engineering: Concepts, Implementation
and Practice, Chapman Hall, 1994.
22. Wheelwright, S. C., Clark, K. B., Revolutionizing Product Development,
New York: The Free Press. 1992.
23. Maylor, H., Project Management, Prentice Hall., 2010.
24. Wheelwright, S., Clark, K., Leading Product Development: The Senior
Manager's Guide to Creating and Shaping the Enterprise, Free Press,
New York, 1995.
25. Ankarbranth C., Martenson M., Strategy for using Prototypes in the
Product Development Process, Master of Science Thesis, Chalmers
University of Technology, Gothenburg, Sweden, 2013.
26. Bean, R., Radford, R., Powerful products: strategic management of
succesful new product development, New York: American Management
Association, 2000.
27. Rubenowitz, S., Organisationspsykologi och ledarskap.
Studentlitteratur, 2004.
28. Katzenbach, J., Smith, D., The Wisdom of Teams: Creating the High
Performance Organization, Harvard Business School Press, Boston, 1993.
29. Stetter, R., Ullman, D., Team Roles in Mechanical Design, Proceedings of
the 1996 ASME Design Engineering Technical Conference and Computer
in Engineering Conference, 96-DETC/DTM-1508, August 18-22, Irvine,
CA, 1996.
30. Coger, J., Kanungo R., The Empowerment Process: Integrating Theory
and Practice, Academy of Management Review, Vol. 13, pp. 471-482.,
1988.
31. Buxton, B., Sketching User Experiences: Getting the Design Right and the
Right Design, Morgan Kaufmann, 2007.
32. Moggridge, B., Designing Interactions, The MIT Press, 2007.
33. Houde, S., Hill, C., What do Prototypes Prototype? In M. Helander, T.K.
Landauer and P. Prabhu, eds., Handbook of Human-Computer
Interaction, Elsevier Science BV, 1997.
63
34. Buchenau, M., Suri, J.F., Experience prototyping, Proceedings of the 3rd
conference on Designing interactive systems: processes, practices,
methods, and techniques, ACM , 424-433., 2000.
35. Lim, Y., Stolterman, E., Tenenberg, J., The anatomy of prototypes:
Prototypes as filters, prototypes as manifestations of design ideas, ACM
Trans. Comput.-Hum. Interact. 15, 2, 1-27., 2008.
36. Toyota Motor Corporation, Annual Report 2013, http://www.toyota-
global.com/investors/ir_library/annual/
37. Liou, F. W., Rapid prototyping and engineering applications: a toolbox
for prototype development, CRC Press., 2008.
38. Johansson, H., Råberg, J.-A., Killander, L. A., Modell och
prototypanvändning inom produktutvecklingsprocessen, Västra
Frölunda: Sandstens Tryckeri AB. 1996.
39. Gebhardt, A. Rapid prototyping, Hanser Publishers, 2003.
40. http://coolamazingblend.blogspot.com/2011/09/coolest-flight-
simulator-selection.html)
41. Haenlein, H., Personal Communication. 2007.
42. http://www.dailymail.co.uk/sciencetech/article-2227785/Chicago-
man-Zac-Vawter-climbs-skyscraper-bionic-leg.html#ixzz2xGXJ47YW)
43. Vučina, A., Prilog istraživanju kinematike i sila u natkoljeničnoj protezi
pri gibanju na stepenicama. Doktorska disertacija. Sveučilište u
Mostaru, 2002.
44. Huđec, M., Prilog analizi hidrauličnih komponenti za natkoljenične
proteze, Magistarski rad, Mašinski fakultet, Univerzitet Džemal Bijedić,
Mostar, 2001.
45. Rupar, M., Dedic, R., Vucina, A., Dindo, H., Measuring equipment in the
research and the development of hydraulic above-knee prosthesis,
COMETa 2014, 2nd International Conference on Mechanical Engineering
Technologies and Applications, University of East Sarajevo, 2-5
December, Jahorina, B&H, 2014.
46. Mackay, W. E., Fayard, A-L. HCI, Natural Science and Design: A
Framework for Triangulation Across Disciplines, Proceedings of ACM DIS
'97, Designing Interactive Systems, Amsterdam, Pays-Bas: ACM/SIGCHI,
pp. 223-234., 1997.
47. Djkstra-Erikson, E., Mackay, W.E. , Arnowitz, J., Trialogue on Design of,
ACM/Interactions, pp. 109-117., 2001.
48. Beck, K., Extreme Programming Explained, New York: Addison-Wesley.
2000.
49. Gebhardt, A., Rapid prototyping, Hanser Publishers, 2003.

64
50. Johansson, H., Råberg, J.A., Killander, L. A., Modell och
prototypanvändning inom produktutvecklingsprocessen, Västra
Frölunda: Sandstens Tryckeri AB., 1996.
51. Barkan, P., & Iansiti, M., Prototyping: a tool for Rapid Learning in
Product Development, Concurrent Engineering: Research and
Applications, 125-134., 1993.
52. Liou Gedenryd, H., How Designers Work, Lund University, 1998.

65
66
 CAD MODELIRANJE, REVERZNO

2 INŽENJERSTVO I ADITIVNE
TEHNOLOGIJE PROIZVODNJE

Milenko Obad, Sveučilište u Mostaru

Fakultet strojarstva i računarstva

Suvremene tehnologije razvoja proizvoda podrazumijevaju primjenu

informacijskih tehnologija bez kojih je danas nemoguće imati
konkurentan proizvod na tržištu. Među najvažnijim od svih informacijskih
tehnologija svakako su CAD/CAM tehnologije. Središnje tehnologije su
CAD tehnologije koje omogućuju razvoj i kreiranje 3D računalnih modela
budućih proizvoda. CAD tehnologije su osnov za sve druge računalne
tehnologije i postupke u razvoju i proizvodnji budućih proizvoda.
Računala i programska podrška sastavni su dio svih faza u razvoju
proizvoda i omogućuju razvoj tzv. digitalnih proizvoda i digitalnu
proizvodnju. U ovome dijelu knjige daje se pregled ovih tehnologija
kojima se stvaraju računalni (digitalni) modeli proizvoda, a posebno su
objašnjene i tehnike reverznog (povratnog) inženjerstva u razvoju
proizvoda, tj. stvaranja digitalnih modela već postojećih proizvoda s
ciljem njihovih poboljšanja. Metode i tehnike reverznog inženjerstva
danas su jako razvijene i omogućuju stvaranje računalnih CAD modela
postojećih proizvoda s tržišta u cilju njihovog poboljšanja i razvoja
naprednijih proizvoda. Također, u svijetu je danas sve brži razvoj
modernih aditivnih tehnologija proizvodnje prototipova, alata i
proizvoda. U ovome dijelu knjige dan je i pregled ovih tehnologija.

67
1. UVOD

Moderne proizvodne tehnologije danas su uglavnom oslonjene na

računalnu potporu. Razvijeni su vrlo moćni sustavi za računalnu potporu
procesu razvoja, odnosno konstruiranja proizvoda poznati kao CAD
(Computer Aided Design) sustavi. Današnji CAD sustavi temelje se na tzv.
solid tehnologiji punog ili čvrstog modeliranja, zatim na parametrizaciji i
modeliranju sa značajkama što značajno ubrzava postupak modeliranja
budućih tehničkih proizvoda. Također, CAD sustavi su temelj za sve ostale
korake u razvoju proizvoda, kao što su razne vrste analiza temeljene na
različitim numeričkim i drugim analitičkim metodama. CAD modeli su
zatim osnov za automatizirano programiranje za proizvodnju na CNC
proizvodnim sustavima. Isto tako CAD modeli su i temelj za proizvodnju
modernim aditivnim tehnologijama koje zadnjih godina u uporabu u
svijetu ulaze brzinom revolucije i iz temelja mijenjaju shvaćanje same
proizvodnje.

Mnogo je današnjih proizvoda u svijetu koji su razvijeni uz sustavnu

pomoć CAD modelera. Međutim, jako je puno postojećih proizvoda koji
su razvijeni nekim od tradicionalnih metoda i bez računalne podrške.
Takvi proizvodi mogu biti temelj za razvoj novih proizvoda iz raznih
razloga. Međutim, njihov ponovni razvoj i proizvodnja danas više nikako
ne mogu biti ekonomski isplativi i konkurentni bez modernih računalno
temeljenih tehnologija. Posebno je područje znanosti i struke koje se bavi
dobivanjem CAD modela postojećih proizvoda i poznato je pod nazivom
povratno ili reverzno inženjerstvo. Razvijeno je više metoda reverznog
inženjerstva od beskontaktnih metoda 3D skeniranja do kontaktnih
metoda uz pomoć tzv. koordinatnih mjernih sustava.

Posljednjih godina jako brzo se razvijaju tzv. aditivne tehnologije

proizvodnje. Njihov razvitak započeo je prije nekoliko desetljeća po
nazivom rapid prototyping tehnologije. S vremenom su evoluirale od
tehnologija za proizvodnju prototipova budućih proizvoda do današnjih
tehnologija za proizvodnju finalnih proizvoda koji odmah idu na tržište i u
uporabu. U tijeku svoga razvitka ove su tehnologije dobivale i različite

68
nazive, nekada su bile poznate pod imenom ''proizvodnja čvrstih oblika
slobodne forme'', zatim ''računalno automatizirana proizvodnja'' i
''proizvodnja u slojevima''. Danas su sve više prepoznate kao aditivne
tehnologije i sve više postaju ključna proizvodna filozofija. Omogućuju
vrlo jednostavnu i jeftinu proizvodnju različitih proizvoda, a što je
posebno važno, bez ograničenja su kada je u pitanju geometrijska
složenost proizvoda. Sve je više kvalitetnih proizvoda na tržištu koji su
proizvedeni aditivnim postupcima proizvodnje. Rapid prototyping sustavi
ili sustavi aditivne proizvodnje preuzimaju 3D model budućeg proizvoda
izravno iz CAD sustava, računalno ga obrađuju i transformiraju u
horizontalne slojeve. Nakon toga se vrši njegova proizvodnja
proizvodnjom tankih slojeva i njihovim slaganjem jednoga na drugi sve
dok proizvod ne bude gotov.

Danas je tehnologija brze izrade prototipa dostigla takav stupanj da svako

tko posjeduje računalo, odgovarajući računalni program za 3D
modeliranje, odgovarajuća znanja iz 3D modeliranja i 3D printer može
veoma jednostavno materijalizirati bilo kakvu ideju, dakle proizvesti bilo
kakav model proizvoda. Danas su to modeli od "jednostavnih" materijala
kao što su gips, papir, razne vrste plastike, metal itd. Dalji razvoj aditivnih
tehnologija omogućit će izradu proizvoda iz više materijala istovremeno
pa će na taj način biti omogućena izravna proizvodnja čitavih sklopova.

Ovaj dio knjige upravo govori o modernim tehnologijama CAD

modeliranja tehničkih proizvoda, kako novih, tako i postojećih
korištenjem metoda reverznog inženjerstva. U ovome dijelu knjige
također su opisane i aditivne tehnologije koje su najprisutnije danas na
tržištu.

69
2. PROCES RAZVOJA I IZRADE PROIZVODA

Postupak proizvodnje modernih tehničkih proizvoda započinje s idejom

koja se zatim razrađuje uz pomoć CAD sustava. CAD sustavi daju 3D
modele proizvoda koji su potom osnov za bilo kakvu vrstu proizvodnje,
bilo da se radi o obradi odvajanjem čestica na CNC strojevima ili
nanošenjem slojeva materijala korištenjem rapid prototyping strojeva. U
oba slučaja CAD model se koristi kako bi proizvodnja bila pouzdana i
konkurentna.

Mnogo je proizvoda koji su kopija nekog postojećeg proizvoda koji je već

etabliran na tržištu, ali su razvijeni nekim tradicinalnim metodama i za
njih ne postoje CAD modeli. Također, mnogo je slučajeva kada se ovakvi
proizvodi koriste za stvaranje novih, poboljšanih verzija istog proizvoda.
Ponekada je potrebno koristiti neki proizvod od konkurencije, a za njega
također nemamo CAD model. Sve su to razlozi za korištenje modernih
metoda CAD modeliranje i reverznog inženjerstva što za cilj ima dobivanje
CAD modela proizvoda.

Često novi proizvod ne počinje s CAD modelom nego je prvo izgrađen

njegov prototip, a zatim se u konačnoj verziji snimaju njegove mjere i
oblik. Sve je veća primjena CAD modeliranja u medicini gdje se CAD
modeli raznih proteza i implantata stvaraju na temelju snimaka računalne
tomografije (CT) i magnetne rezonance (MR) ili ultrazvuka. Ovi sustavi
daju niz 2D snimaka poprečnih presjeka dijelova tijela. Niz 2D snimaka se
zatim koristi za stvaranje 3D prostornih modela što se koristi za
proizvodnju, ali i za planiranje operacija.

Također, česta je situacija da se određeni dijelovi proizvoda istroše ili da

dođe do njihovog loma. Ako nisu dostupni tehnički crteži ili CAD modeli
toga dijela potrebno je koristiti metode reverznog inženjerstva i CAD
modeliranje kako bi se došlo do CAD modela radi lakše i brže proizvodnje
novih, zamjenskih dijelova.

70
Dakle, u različitim strukama postoji mnogo slučajeva kada je potrebno
proizvesti određene dijelove ili proizvode za koje ne postoji CAD model
koji je danas osnov za proizvodnju u svim suvremenim postupcima
proizvodnje.

Postupak proizvodnje modela proizvoda je u svakom slučaju jednak.

Započinje stvaranjem CAD modela proizvoda, nakon čega se proizvodi
njegov prototip. Prototip se potom ispituje, popravljaju se pogreške ili se
poboljšava čitav model, nakon čega se ide u serijsku proizvodnju.

Na sljedećoj slici prikazan je proces suvremenog postupka razvoja i

proizvodnje proizvoda, temeljen na računalnim tehnologijama potpore.

Sustavi
CAD model Reverznog
CAD modeleri
proizvoda inženjerstva

Proizvodnja
prototipa

Potreban redizajn ? Prototip

proizvoda

Testiranje
prototipa

Konačni model
proizvoda

Proizvodnja

Slika 2.1. Moderni proces razvoja i proizvodnje proizvoda

71
3. CAD SUSTAVI – SUSTAVI ZA STVARANJE RAČUNALNIH
MODELA PROIZVODA

3.1. Uvod

Informacijski sustavi računalne podrške razvoju proizvoda (engl.

Computer Aided Design - CAD) u uporabi su već nekoliko desetljeća, a
njihov razvoj počinje prije skoro 60 godina. Današnji CAD sustavi svojim
su mogućnostima daleko odmakli ovim sustavima iz vremena početaka.
Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća pojavljuje se tehnologija tzv.
čvrstog (solid) CAD modeliranja, a nakon toga i 3D CAD modeleri s
parametarskim načinom modeliranja što omogućuje nagli razvoj
računalne podrške skoro svim fazama razvoja proizvoda. Osim solid 3D
modeliranja ovi sustavi zapisuju povijest nastanka modela, tj. svaki korak
u nastanku modela se zapisuje u tzv. stablo povijesti nastanka modela.
Ovakav pristup omogućuje brze izmjene modela u bilo kom trenutku, te
više nije potrebna izgradnja ispočetka u slučaju potrebe za bilo kakvom
intervencijom na modelu.

Puni 3D CAD modeli proizvoda – tzv. digitalni modeli danas su temelj za

svaku vrstu simulacija, analiza, te posebno proizvodnje na CNC i Rapid
Prototyping strojevima. CAD modeli koriste se i za planiranje proizvodnje,
kontrolu kvalitete proizvoda te za kompletno praćenje životnog ciklusa
proizvoda.

3.2. Područja primjene CAD sustava

Klasični CAD sustavi omogućuju primjenu računala i odgovarajućih

programskih rješenja u procesu razvoja proizvoda, u pojedinim ili u svim
fazama toga procesa. Razlikujemo CAD sustave opće namjene i CAD
sustave namijenjene razvoju određene vrste proizvoda. Sadašnji CAD
sustavi su moćni sustavi za različite operacije kao što je prikaz 3D modela
proizvoda, mogućnost manipuliranja geometrijskim i topološkim
informacijama i sl. Omogućuju efikasno kreiranje grafičkih prikaza tijela

72
poznate geometrije od kojih se potom slažu elementi i sklopovi.
Primjenjuju se za 2D i 3D modeliranja i izradu tehničke dokumentacije. U
njihovom sastavu ili kao posebne aplikacije mogu biti i različiti alati za
numeričku analizu stanja konstrukcije (analize stanja naprezanja i
deformacija, toplinske i druge analize) i generiranje tehnoloških
informacija za izradu proizvoda na CNC i Rapid Prototyping strojevima.
Prijenos podataka (geometrijski, topološki, numerički podaci) između
različitih CAD sustava, aplikacija za inženjerske analize (CAE – Computer
Aided Engineering) ili aplikacija za podršku proizvodnji (CAM – Computer
Aided Manufacturing) danas je izvrsno riješen korištenjem
standardiziranih datotečnih formata.

Klasični CAD sustavi imaju velike mogućnosti podrške inženjerima u

razvoju proizvoda u fazi projektiranja i u fazi detaljiziranja, dakle u
inženjerskim fazama kada je problem već prilično jasno definiran. Nakon
početnih prikupljanja podataka i analize zahtjeva za razvojem novog
proizvoda ili zahtjeva za poboljšanjem postojećeg proizvoda, inženjeri
imaju zadaću razvijati jedno ili više idejnih rješenja zadanog tehničkog
problema. U ovoj fazi inženjer obrađuje različite vrste podataka i
informacija i donosi odluke temeljem istih. Ključna pitanja strukture,
funkcije, estetike i sl. budućeg proizvoda rješavaju se već u prvoj fazi kada
se temeljem različitih stručnih analiza bira najbolje idejno rješenje. Ova je
faza procesa konstruiranja zbog same svoje prirode do sada najslabije bila
računalno podržana. U novije vrijeme u svijetu su intenzivirana
istraživanja s ciljem računalne podrške ovoj fazi. Razvijene aplikacije zbog
prirode ove faze uglavnom su temeljene na metodama umjetne
inteligencije.

Karakteristika je ove faze proces sinteze, koji se koristi kao katalizator za

generiranje što više mogućih ideja, što je početni korak u rješavanju
problema. Rezultati se stavljaju u tzv. listu ideja, a uglavnom su u pitanju
ili skice ili računalni modeli.

Nakon faze iznalaženja i odabira idejnog rješenja budućeg tehničkog

proizvoda slijedi faza projektiranja. U ovoj fazi vrše se različita

73
modeliranje, zatim razne analize i sl. i to sve kroz stalnu vizualizaciju
konstrukcije. Računalna podrška ovoj fazi dobro je razvijena i
implementirana kroz različite programske aplikacije koje su sastavni dio
CAD sustava. Buduće konstrukcijsko rješenje testira se i analizira
korištenjem programski implementiranih numeričkih metoda (najčešće
korištena metoda je metoda konačnih elemenata – MKE) za određivanje
stanja naprezanja i deformacija, zatim različite kinematske analize,
dinamičke i prostorne analize, ergonomske i ekonomske analize i sl. Faza
projektiranja vrlo je ovisna o grafici, vizualizaciji, analizi i komuniciranju o
idejama što je dobro razvijeno u klasičnim CAD/CAE sustavima
(računalom podržano inženjerstvo, engl. Computer Aided Engineering -
CAE).

U procesu projektiranja koriste se 3D geometrijski računalni modeli

budućeg tehničkog proizvoda, a razvijena snažna računalna podrška
raznim analizama i simulacijama ponašanja proizvoda omogućuje
značajnu uštedu budući da nekadašnji fizički modeli namijenjeni
ispitivanju i testiranju budućeg proizvoda danas više uglavnom nisu
potrebni.

Računalna simulacija i animacija precizno je modeliranje kompleksnih

situacija u kojima će se tehnički proizvod naći. Računalni 3D model koristi
se umjesto fizičkog modela za analizu osobina. Osobine materijala
pridružuju se računalnom modelu tako da on izgleda kao realni proizvod.

Drugo važno područje u fazi projektiranja konstrukcije jesu različite

analize stanja konstrukcije. Suvremeni računalni alati omogućuju
izvođenje različitih analiza pri čemu se kao model proizvoda koristi
isključivo CAD model proizvoda uz dodane granične uvjete kojima se
oponaša realno stanje u kojem će se konstrukcija naći i funkcionirati. Više
je različitih računalnih analiza od kojih su najvažnije: analiza strukturnih
osobina, analiza mehanizama, funkcionalna analiza, ergonomska analiza,
estetska analiza, tržišna analiza, financijska analiza i sl.

74
Analiza strukturnih osobina ocjenjuje konstrukciju na temelju njezinih
fizičkih osobina, kao što su čvrstoća, veličina, volumen, centar gravitacije,
težina, centar rotacije kao i termičke, mehaničke i druge osobine. Ova
analiza obično se temelji na primjeni numeričkih metoda, najčešće
metode konačnih elemenata. Analiza osobina određuje je li proizvod
siguran i može li zadovoljiti postavljene zahtjeve u predviđenom periodu
uporabe. Modeli se testiraju pod posebnim uvjetima i prikupljene
informacije mogu odrediti da li treba vršiti izmjene u konstrukciji. Kod ove
vrste analize koristi se CAD model kao polazna osnova. CAD model
omogućuje izgradnju zamjenskog, tzv. diskretnog numeričkog modela
koji služi za različite proračune.

Analiza sklopova i mehanizama koristi se za određivanje korektnosti

sklopova komponenti pri čemu u obzir uzima geometriju i odnose
sastavnih elemenata. Također je to područje koje obuhvaća analizu
kretanja komponenti mehaničkih sustava i elemenata koji su međusobno
spojeni raznim tipovima veza. Analiza mehanizama uključuje analizu
sklopova, kinematsku i dinamičku analizu i sl. Kinematska i dinamička
analiza određuje kretanja sklopova i komponenti s obzirom na dana
opterećenja, zatim određuje opterećenja koja upravljaju ili uzrokuju
kretanje mehanizama. Ovaj tip analize u CAD sustavima u potpunosti je
podržan u formi računalne simulacije.

Funkcionalna analiza jest postupak prosuđivanja da li predloženo

konstrukcijsko rješenje ispunjava postavljene zahtjeve u funkcionalnom
smislu. U ovoj analizi u obzir se uzimaju faktori kao što su cijena, osobine,
profitabilnost, sigurnost i ostali faktori na kojima se temelji određivanje
valjanosti predloženog konstrukcijskog rješenja.

Ergonomska analiza određuje kako dizajn utječe na dimenzije, kretanja,

osjećaje i mentalne mogućnosti populacije koja će koristiti proizvod.

Estetska analiza jest proces koji ocjenjuje predloženo dizajnersko

rješenje proizvoda na estetskoj razini.

75
Tržišna analiza obavlja se prije rješavanja konačnog izgleda konstrukcije.
Analiza tržišta određuje potrebe i želje korisnika tako da je proizvedeni
proizvod ono što su kupci željeli. Financijska analiza određuje raspoloživi
kapital za projekt, troškove dizajna, proizvodnje, montaže, marketinga i
servisiranja proizvoda.

Vizualizacija dizajna jest analitička metoda koja se intenzivno koristi i

postala je snažan inženjerski alat zbog naglog razvoja računalne grafike i
tehnika tzv. virtualne stvarnosti (engl. Virtual Reality).

Grafička analiza jest proces koji se koristi u inženjerskoj analizi da prikaže

empirijske podatke u grafičkoj formi. Ova se analiza koristi za provjeru
zazora u sklopu, radnih limita pokretnih dijelova i mnogih drugih fizičkih
osobina. Tehnički podaci, podaci financijskog i tržišnog karaktera također
se grafički prikazuju u formi grafikona i dijagrama da bi se pomoglo
dizajnerskom timu u analizi informacija.

U prošlosti su se za razna ispitivanja i provjere koristili fizički modeli tzv.

prototipi i u slučaju neophodnih izmjena u konstrukciji trebalo je praviti
potpuno novi model ili dio modela što je bilo vrlo skupo. Računalni modeli
omogućuju ispitivanja i izmjene u dizajnu jednostavnim redefiniranjem
računalnih modela što je znatno brži i jeftiniji postupak.

U suvremenom inženjerstvu definitivno je potrebno osloniti se na

računalne tehnologije u razvoju proizvoda, tzv. CAD tehnologije. CAD
sustavi omogućuju stvaranje CAD računalnih modela proizvoda koji se
zatim koriste za sve faze razvoja proizvoda, a također i sve postupke
proizvodnje. CAD sustavi samo su jedan način kreiranja CAD računalnih
modela proizvoda. Vrlo su česte situacije da je potrebno neki već poznati
proizvod koji je u uporabi napraviti boljim. To znači da je potrebno
napraviti njegov CAD model koji će potom poslužiti za sve dalje
inženjerske analize. U pravilu je vrlo teško takve proizvode koristiti da bi
se jednostavno dobio njihov CAD model. Iz tog razloga razvijene se brojne
metode tzv. reverznog inženjerstva koji omogućuje stvaranje ovih
modela.

76
Reverzno inženjerstvo jest metoda uzimanja postojećeg proizvoda,
njegovo precizno snimanje, zapravo 3D skeniranje geometrije i stavljanje
tih informacija u CAD bazu podataka. Mjere se uzimaju korištenjem 3D
skenera ili koordinatnih mjernih strojeva. Takav 3D model može biti
modificiran i dalje korišten za proizvodnju.

3.3. Moderne tehnologije CAD modeliranja proizvoda

Postupak razvoja proizvoda podrazumijeva računalnu podršku u svim

fazama. Tehnologije računalne podrške poznate su pod nazivom
Computer Aided Tehnologije (CAT). U svijetu je najrašireniji akronim CAD
koji dolazi od engleskih riječi Computer Aided Design (računalom
podržani dizajn). CAD sustavi računalne podrške razvoju proizvoda
obuhvaćaju: hardver (računalo i pripadajuća oprema); softver (računalni
program); inženjerska znanja i aktivnosti koje inženjer obavlja u
postupku razvoja proizvoda te podatke o samom proizvodu (podaci i
struktura podataka koja se kreira i manipulira pomoću softvera).

CAD sustavi temelje se na vektorskoj računalnoj grafici, bazama podataka

i modernim informacijskim tehnologijama koje omogućuju punu
interaktivnost korisnika i računala. U skladu s prethodnim razvijana je i
odgovarajuća računalna i programska oprema. Osim ovih osobina u
razvoju programske opreme CAD sustava posebno se vodilo računa o
korisničkim sučeljima. U različitim CAD sustavima postoje različita
korisnička sučelja pa se samim time koriste i različite metode upravljanja
programom, različite metode unosa podataka i odabira objekata itd.

U klasičnoj korisničkoj interakciji, korisnik unosi podatke i komande

koristeći tipke na tipkovnici računala. U sustavima u kojima se koristi
interaktivna računalna grafika postoje dodatne aktivnosti: pozicioniranje
i lociranje podataka, odabir grafičkih ili drugih objekata na ekranu
računala, unos grafičkih i drugih objekata itd. Za ove namjene koriste se
tzv. uređaji za unos podataka čiji je zadatak omogućavanje komunikacije
korisnika s računalom. Za ovu namjenu u CAD sustavima koriste se miš,
svjetlosna olovka, digitajzer, tablet itd.

77
Današnji CAD sustavi obično su temeljeni na radnim stanicama ili
osobnim računalima s Windows operacijskim sustavom. Znatno su
jeftiniji, a hardverski sve više zadovoljavaju tražene potrebe. Podaci se
razmjenjuju u mrežnom okruženju s neograničenim prostornim limitima.
U razmjeni podataka koristi se internet tehnologija i razvija se tzv.
virtualni projektantski ured.

Nagli razvoj hardvera u posljednjih par desetljeća doveo je do toga da

danas PC temeljeni CAD sustavi za vrlo male novce imaju skoro sve
mogućnosti kao nekadašnji skupi mainframe temeljeni CAD sustavi.
Razvoj hardwarea ide svakodnevno skoro brzinom revolucije što za
posljedicu ima i sve brži razvoj CAD programskih rješenja, koja usput
postaju sve jeftinija i dostupnija.

U razvoju proizvoda, tj. u njegovom dizajnu potrebno je što

vjerodostojnije prikazati njegova svojstva. Iz tog razloga u razvoju CAD
sustava razvijane su različite metode grafičkog predstavljanja i
modeliranja. U ovom smislu postoji 5 generacija CAD sustava (slika 2.2).

U prvoj generaciji CAD sustava, model proizvoda ili objekt modeliranja

bio je predstavljen projekcijama svojih ivica na 2D ravnine. Ovo su ujedno
i najprimitivniji CAD sustavi iz kojih su uskoro nastale modernije
tehnologije prikaza, ali su omogućili izbacivanje crtaćeg stola iz uporabe.

U drugoj generaciji CAD sustavi su omogućavali prikaz objekata s ivicama

u 3D prostoru. Ova je tehnologija poznata pod nazivom žičano
modeliranje (Wire-frame modeling).

78
 Slika 2.2. Metode CAD modeliranja

Bilo je moguće generirati 2D poglede iz bilo koje točke u prostoru. Krupan

nedostatak bila je tzv. dvosmislenost i nejasno prikazivanje objekata u
prostoru budući da su se vidjele i sve nevidljive ivice na objektu (slika 2.3).
Potencijalni promatrač često nije bio u stanju razlikovati pojedinačne
dijelove u sklopu s obzirom na krajnje zbunjujuću strukturu uslijed
žičanog prikaza. Međutim postoje situacije kada žičani modeli mogu
poslužiti korisno jer mogu dati šest osnovnih pogleda istovremeno
(projekcije).

U trećoj generaciji CAD sustavi su već razvijeni za tehnološki korak dalje.

Ovi sustavi omogućuju kreiranje površina u zatvorenim konturama ivica
čime je bilo moguće na zgodniji način prikazati površine objekata.
Kreiranje površina omogućuje potpuni prikaz 3D objekata modeliranih u
prostoru. Ovakav način modeliranja poznat je pod nazivom površinsko
modeliranje (Surface modeling, Boundary Representation ili B-Rep).

79
 Slika 2.3. Dvosmisleni 3D žičani model

Slika 2.4. B-Rep 3D model proizvoda [24]

80
Zatvorene konture ivica omogućavaju kreiranje ravninskih i prostornih
površina. Površine se dalje mogu sastaviti na način da omoguće
formiranje zatvorenih volumena čime bi se ograničio trodimenzionalni
prostor modeliranog objekta (slika 2.4). B-Rep sistemi se razlikuju od
klasičnih površinskih modelera jer se u njihovom slučaju mora osigurati
tzv. „hermetički“ zatvoreni volumen. Ovaj pristup omogućen je
zahvaljujući istovremenom korištenju geometrijskih i topoloških
podataka. Topologija samog objekta modeliranja može se predstaviti
strukturom veza vrhova, ivica, površina i volumena. Na objektu na slici 2.5
vrhovi V1 - V4, ivice E1 - E6, površine F1 – F4 i volumen A su eksplicitno
određeni. Sa slike je vidljivo da su vrhovi, ivice, površine i volumen objekta
predstavljeni s odgovarajućom shemom. Shema pokazuje koji vrhovi se
koriste kao krajnje točke pojedinih ivica, zatim koje ivice čine konturu
unutar koje su kreirane pojedinačne površine i na kraju je i volumen
definiran s površinama koje ga omeđuju.

Slika 2.5. B-Rep topološka struktura objekta [5]

Na ovaj način B-Rep tehnologija CAD modeliranja je otklonila najveći

nedostatak tzv. žičanih modela jer su nevidljive ivice postale skrivene i

81
modeli se mogu bolje i potpunije vidjeti i razumjeti (slika 2.6). Kao
posljedica realnijeg izgleda, s ovakvim pristupom moguće je dobiti
fotorealistične slike (Render) danog modela. B-Rep način modeliranja
površina objekata omogućio je korištenje 3D modela za NC programiranje
i obradu na CNC strojevima.

Slika 2.6. 3D model dobiven B-Rep tehnikom modeliranja [25]

U četvrtoj generaciji CAD sustava objekt se predstavlja s ispunjenim

trodimenzionalnim prostorom kojeg geometrijski obuhvaća (Constructive
Solid Geometry - CSG). Koristeći se pravilima Boole-ove algebre moguće
je odrediti položaj bio koje točke tj. moguće je izračunati nalazi li se točka
unutar ili izvan prostora obuhvaćenog tijelom. Objekti se modeliraju
kombiniranjem elementarnih 3D oblika (lopta, blok, cilindar,…) i
korištenjem Boole-ovih operacija spajanja, oduzimanja i presjeka
volumena (engl. Union, Subtract i Intersect). Također je moguće
modelirati objekte operacijam izvlačenja profila (engl. Extrude),
rotacijom osnosimetrične konture poprečnog presjeka (engl. Revolve),

82
kreiranjem modela micanjem profila poprečnog presjeka duž zadane
putanje (engl. Sweep) i kreiranjem modela na temelju više profila
poprečnih presjeka u paralelnim ravnima (engl. Loft). Ovi objekti su
parametrizirani tj. svakoj veličini koja ima utjecaj na konačnu geometriju
i oblik dodjeljuje se parametarska vrijednost. Pojedinačne operacije
kreiranja osnovnih 3D objekata, zatim njihovog spajanja, oduzimanja ili
kreiranja presjeka volumena čuvaju se u tzv. stablu strukture modela koje
je sve vrijeme dostupno korisniku. Na ovaj način kronološki se po redu
(tzv. ''history based pristup'') bilježe sve operacije koje su dovele do
trenutnog izgleda danog modela.

Klasična stabla strukture modela iz CSG sustava mogu se shematski

predstaviti tzv. transformacijskim čvorovima [5] (slika 2.7). Ovaj način
modeliranja omogućuje pridruživanje i nekih drugih informacija samom
objektu kao što su npr. materijal, boja, tekstura, specifična masa itd. Kao
rezultat pojavljuju se realistične slike budućeg tehničkog proizvoda,
njegove masene karakteristike (masa, volumen, težište, momenti inercije
i sl.) što su svakako važne podloge za različite proračune u razvoju
proizvoda.

Međutim, iako je ovo izuzetno moćno svojstvo ipak je to ujedno i jedan

od najvećih nedostataka ovih sustava. Pregled stanja na modelu korisniku
postaje sve teži kada ''stablo strukture modela'' postaje složenije.

Zbog velike složenosti i organizacije same strukture stabla nastavak rada

na složenim modelima i sklopovima ponekad zna biti jako otežan. Ovaj
koncept parametarskog modeliranja i primjene samog stabla danas
koristi većina poznatih CAD solid modelera. Moderni CAD modeleri
koriste B-Rep sistem, ali s novim tzv. ''sketch'' pristupom koji omogućuje
skiciranje profila i presjeka objekata. Skice 2D profila se zatim koriste za
kreiranje 3D modela. Razvijeno je i značajno poboljšano nekoliko ključnih
tehnika ili principa 3D modeliranja: izvlačenje (extrude, cut), rotacija
(revolve), kreiranje 3D modela micanjem poprečnog presjeka duž zadane
putanje (sweep) i kreiranje 3D modela iz više paralelnih poprečnih
presjeka (loft) (slika 2.8).

83
Slika 2.7. Klasično stablo iz CSG sustava [5]

84
 Slika 2.8. 3D operacije modeliranja: revolve, extrude, loft, sweep [5]

Današnji CAD sustavi četvrte generacije su tzv. ''history based'' sustavi jer
sadrže čitavu povijest i način kreiranje 3D CAD modela budućeg tehničkog
proizvoda. Dok dizajner radi na svom modelu ovakvi CAD sustavi prave
stablo povijesti korištenja pojedinih značajki modeliranja (Features) na
osnovu kojih je napravljen model. Svaka operacija je jedno svojstvo, jedna
značajka. Dodavanje ili oduzimanje bilo kojeg dijela volumena ili bilo koja
druga operacija korištena u svrhu izgradnje modela u ovoj tehnologiji jest
značajka (engl. Feature). CAD modeleri temeljeni na značajkama
omogućuju automatiziranje operacija kao što je kreiranje rupa, zavoja,
skošenja, izbočina itd. Iz tog razloga se kaže da moderni CAD sustavi
omogućuju 3D modeliranje temeljeno na značajkama (engl. Feature-
based). Ova je tehnika solid modeliranja jajo brzo prihvaćena kod
modeliranja konstrukcija u strojarstvu ali i u drugim područjima. U
programskim aplikacijama ovoga tipa izvedene su gotove rutine za
automatizirano kreiranje ovih standardnih geometrijskih oblika pa je
dizajneru omogućeno da na vrlo jednostavan način modelira razne oblike.
Kada je model već napravljen vrlo je jednostavno napraviti izmjene na

85
njemu. To se može napraviti editiranjem upravo one operacije (značajke)
koja je korištena za njezino stvaranje. Editiranjem se napravi željena
izmjena, odnosno promijeni se željeni parametar (varijabla) koja je
povezana s određenim svojstvom.

CAD sustavi pete generacije nazivaju se također „history-based CAD

sustavi“ jer su u mogućnosti čuvati izvorni korisnički dizajn na način da
sustav pamti relacije između objekata i značajki koje dizajner koristi u
postupku modeliranja. Dok korisnik modelira objekt, softver izgrađuje
značajke stabla povijesti nastanka modela koji zapisuje sve veze i
parametre i pohranjuje naredbe kojima je dizajner stvarao model. Stablo
vrlo učinkovito služi za bilo kakave izmjene kao i za regeneraciju modela
(slika 2.9).

Slika 2.9. Prikaz stabla i određenog svojstva koji se nalazi na modelu [26]

Softver modernih CAD sustava obuhvaća jedan broj različitih elemenata

ili funkcija koje obrađuju podatke pohranjene u CAD bazi na različite
načine kao što su: definiranje modela (npr. dodavanje geometrijskih

86
elemenata modelu u formi komponenti), manipuliranje modelom (razne
operacije editiranja ili druge modifikacije elemenata u konstrukcijskom
modelu), generiranje slika (slike konstrukcijskog modela), interakcija s
korisnikom itd. Tu su i razne dodatne aplikacije koje se koriste za
generiranje informacija za procjenu, analizu i proizvodnju budućeg
proizvoda. Baze podataka konstrukcijskih materijala sastavni su dio
ovakvih sustava. Upotreba CAD sustava ima za cilj maksimalno moguću
automatizaciju procesa konstruiranja kao što je generiranje crteža ili
dijagrama, generiranje listi dijelova itd. i osigurava nove tehnike koje daju
konstruktoru napredne mogućnosti računalne podrške u procesu
konstruiranja. U suvremenim CAD aplikacijama centar svih aktivnosti jest
kreiranje centralnog 3D modela budućeg proizvoda kojeg koriste sve
računalne aplikacije korištene u procesu konstruiranja, raznih vrsta
analiza i proizvodnje.

Već je rečeno da moderni CAD modeleri raspolažu s mogućnostima

parametarskog modeliranja. Njihova snaga temelji se i na stablu
strukture, odnosno stablu povijesti nastanka modela. Ovo stablo zapravo
daje kontrolu nad procesom razvoja modela pa je moguće vidjeti kojim
redoslijedom je nastao model. Ova tehnologija je jako unaprijedila
moderne CAD sustave i predstavlja moćan alat u automatiziranoj izradi
jako složenih modela. Određeni nedostatci se javljaju u slučajevima
izuzetno složenih i velikih modela kada stablo povijesti nastanka modela
postaje komplicirano za snalaženje.

Nadolazeća generacija CAD sustava polako postaje poznata pod nazivom

izravno modeliranje (engl. direct modeling) ili modeliranje bez stabla
povijesti nastanka modela (engl. history free modeling). Sustavi pete
generacije više se ne temelje na zapisu povijesti nastanka modela pa je
njihovo korištenje znatno olakšano. Modificiranje već postojećeg dizajna
se dešava „u prolazu“ (engl. ''on-the-fly'' način rada). Nema više ulaženja
u raznorazne skice koje su bile osnov za stvaranje modela i izmjenu
pojedinih parametara. Ovi sustavi su veoma lagani za učenje i zahtijevaju
minimalno vrijeme za svladavanje i prelazak s nekih ranijih sustava CAD
modeliranja. Pojedinačni dijelovi, sklopovi i crteži modela proizvoda

87
izrađuju se u jednom zajedničkom radnom prostoru. Modeli se izuzetno
brzo mogu pripremiti za različite analize.

Ipak još uvijek se jako puno koriste tehnologije iz sustava četvrte

generacije u kombinaciji sa tehnologijama iz novijih sustava pa
proizvođači CAD softvera korisnicima nude tzv. hibridne sustave koji još
uvijek koriste stablo povijesti nastanka modela i dio novih tehnologija iz
najmodernijih sustava. Takvi sustavi danas se nazivaju i hibridni sustavi.

Sljedeća tablica daje pregled CAD tehnologija koje primjenjuju različiti

proizvođači CAD sustava.

Tablica 2.1. Pregled tehnologija CAD proizvođača [5]

Softver Tehnologija Značajke

Siemens NX and Synchronous Technology Hibridni sistem

SolidEdge

Autodesk Inventor Inventor Fusion Technology Hibridni sistem

PTC CoCreate CoCreate Direktno modeliranje

Dassault Systemes SolidWorks Hibridni sistem

SolidWorks

Dassault Systemes V6 direct editing Hibridni sistem

CATIA

SpaceClaim SpaceClaim Direktno modeliranje

Iron CAD Iron CAD Hibridni sistem

Iz tablice je vidljivo da su na tržištu zastupljena tek dva potpuno

„direktno“ orijentirana softvera. Hibridni sustavi se još uvijek jako puno
koriste i jako su uspješni. Tako je npr. Siemens NX 7.5 s tehnologijom
Synchronous Technology povezao najbolje osobine između direktnih i

88
klasičnih sustava (slika 2.10). Ovim pristupom omogućena je manipulacija
s geometrijom na način koji je karakterističan za direktne sustave.

Slika 2.10. Siemens NX Synchronous tehnologija modeliranja [27]

Karakteristična značajka svih CAD sustava četvrte generacije sa klasičnim

stablom je bila potreba regeneracije tj. svaki puta kada bi se dodalo neko
svojstvo u zapis stabla, procesor bi morao preračunavati novi izgled
modela što je poznato kao regeneriranje. Kod direktnih sustva, a sada već
i kod nekih hibridnih to više nije slučaj.

Autodesk također razvija svoj hibridni sustav poznat pod nazivom

''Inventor Fusion'' (slika 2.11). Inventor kombinira stablo povijesti
nastanka modela s direktnim modeliranjem putem funkcije koja se zove
„Change Manager“ koja dopušta izmjene na parametriziranom modelu.
Izmjene na modelu se prikazuju tako što se one nadodaju na već postojeći
model.

89
 Slika 2.11. Inventor Fusion tehnologija modeliranja [28]

Pristup koji koristi Solidworks poznat je pod nazivom Instant 3D. Ova
tehnologija omogućava izmjenu geometrije bez dodatnih ulazaka u skice
u stablu povijesti nastanka modela. Jednostavnost ove tehnologije ogleda
se u tome da je mišem moguće jednostavno ''uhvatiti'' određenu
geometriju i napraviti željenu izmjenu. Glavna alatka direktnog
modeliranja koja ovo omogućuje je nazvana „move face“. Izvedene
modifikacije opet se smještaju u stablo modela.

Space Claim engineer predstavlja jedan od rijetkih inovativnih 3D paketa

s direktnim pristupom modeliranju. Direktni pristup mu omogućava
veoma jednostavno kreiranje i modificiranje geometrije. Ne postoji više
kompleksno stablo povijesti nastanka modela (slika 2.12).

90
 Slika 2.12. SpaceClaim i direktni način modeliranja [29]

Iron CAD je hibridni sistem koji spaja povijesni i direktni pristup. Oba dva
pristupa koriste dinamične alatke koje omogućuju manipuliranja
geometrijom. Iron CAD koristi istovremeno dvije tehnologije modeliranja:
ACIS i Parasolid u sklopu jedne aplikacije. To omogućuje značajne
prednosti u nekim specifičnim situacijama modeliranja.

CAD kompanija PTC razvija sustav CoCreate od 2007. godine. Njegov

način modeliranja omogućava veliku fleksibilnost i idealan je za
kompanije koje prave veoma prilagodljive proizvode tj. proizvode koji
zahtjevaju česte izmjene u zadnjem trenutku. Samo manipuliranje je
maksimalno pojednostavljeno s ''on-the-fly'' pristupom kojeg nudi
tehnologija direktnog modeliranja (slika 2.13).

91
 Slika 2.13. PTC CoCreate modeliranje [30]

3.4. Pregled poznatih CAD sustava

Danas u svijetu na CAD tržištu dominira nekoliko velikih razvojnih

kompanija: Dassaullt, Autodesk, PTC i Siemens. Njihovi 3D CAD softveri
su veoma slični po mogućnostima koje nude. Tehnologije 3D modeliranja
su iste ili slične. Dodatno, sve ove kompanije nude unaprijeđeni PLM
sustav (Product Lifecycle Management). Skoro svi njihovi programski
paketi imaju ugrađene alate za animaciju, renderiranje i upravljanje
podatcima o modelima proizvoda. Koristeći ove sustave dizajneri su u
stanju razviti, vizualizirati i simulirati ponašanje svojih budućih proizvoda.
Na taj način skoro je u potpunosti nepotrebna izrada prototipova
proizvoda radi ispitivanja.

U sljedećoj tablici dan je pregled sadašnjeg stanja na tržištu CAD sustava

u svijetu. U tablici su navedeni proizvođači softvera, nazivi njihovih
proizvoda, tehnologija modeliranja koju koristi pojedini softver i na kraju
tu je i ocjena razine klase kojoj pripada svaka od navedenih aplikacija.
Cijene pojedinih aplikacija nisu navedene zbog različitih ponuda u
različitim dijelovima svijeta.

92
Tablica 2.2. Pregled proizvođača i programskih CAD rješenja [5]

Kompanija Proizvod Geometrijsko Operacijski Klasa

jezgro sustav

Autodesk Inventor Autodesk Windows Srednja

ShapeManager

Dassault CATIA V6 Windows Visoka

Systemes

Dassault SolidWorks Parasolid Windows Srednja

Systemes

PTC Pro/ENGINEER GRANITE Windows, Srednja

Wildfire Unix
/Visoka

SIEMENS NX Parasolid Linux, Visoka

Mac OS, Unix,
Windows
SIEMENS SolidEdge Parasolid Windows Srednja
Synchronius
Technology 2

3.5. Trendovi daljeg razvoja CAD sustava

Razvoj modernih CAD sustava danas u svijetu svakako prati opći trend u
razvoju proizvoda. Trend u razvoju CAD sustava je orijentacija na tzv.
direktno modeliranje, inteligentnu podršku, kolaborativni dizajn i
korištenje Internetskih komunikacija. Problemi kod postojećih CAD
sustava javljaju se u razmjeni podataka kod zapisa podataka u različitim
datotečnim formatima pri čemu dolazi do gubljenja dijela podataka.
Tehnologija direktnog modeliranja rješava ovaj problem.

93
Primjena metoda umjetne inteligencije u CAD sustavima je također trend
u njihovom razvoju. Ove metode su jedini način pomoću u iznalaženju
idejnih rješenja budućih proizvoda u početnim fazama razvoja proizvoda.
Inteligentne metode podrške u CAD sustavima također se implementiraju
i u svim ostalim fazama.

Kolaborativni dizajn je prirodna potreba za suradnjom inženjera u razvoju

jednoga proizvoda pa se razvoj modernih CAD sustava sve više temelji na
alatima koji omogućuju raspodjelu podataka između različitih odjeljenja
u poduzeću, a sve s ciljem unapređenja budućih proizvoda. Ovakva
orijentacija u razvoju CAD sustava sve više koristi Internet i tehnologiju
World Wide Weba za prethodno navedene ciljeve razmjene podataka i
suradnje u razvoju proizvoda. CAD sustavi danas omogućuju inženjerima
da budu na različitim lokacijama u svijetu u trenutku dok razvijaju isti
model budućeg proizvoda. Osim razvoja CAD softvera, paralelno se radi i
na primjeni različitih inovacija kada je u pitanju hardver potreban za
suvremene CAD sustave.

94
4. KREIRANJE CAD MODELA PROIZVODA METODAMA
REVERZNOG INŽENJERSTVA

4.1. Uvod

Reverzno inženjerstvo je proces generiranja CAD modela iz postojećeg

fizičkog dijela. Radi se o rekonstrukciji postojećeg proizvoda uzimanjem
podataka o dimenzijama i geometrijskim značajkama. To je proces koji je
suprotan klasičnom postupku dizajniranja i modeliranja budućih
proizvoda.

Metode reverznog inženjerstva dijele se u dvije osnovne skupine:

beskontaktne i kontaktne. U beskontaktne metode spadaju različite
metode 3D skeniranja, dok su kontaktne metode više tradicionalne
metode prikupljanja podataka ostvarivanjem kontakta između površine i
mjernih uređaja uz pomoć odgovarajućih kontaktnih ticala. Kontaktno
temeljena mjerenja su obično pouzdanija, ali i oduzimaju više vremena.

Reverzni inženjering podrazumijeva prikupljanje informacija o bilo kojem

modelu kojeg je napravio čovjek. Sama ideja reverznog inženjerstva je
nastala znatno prije prvih računala ili današnje tehnologije, a veliki
napredak je nastao s razvojem suvremenih računalnih tehnologija. Cilj
prikupljanja znanja i informacija o proizvodu je iskorištavanje tih
informacija radi poboljšanja vlastitih proizvoda. Reverzni inženjering se
općenito koristi kada je potrebno prikupiti informacije o načinu rada
određenog proizvoda u slučaju kada te informacije nisu dostupne.
Reverzno inženjerstvo geometrijskih modela proizvoda i sama upotreba
CAD modela ubrzano se razvija u zadnjih par desetljeća. Sve moderne
tehnologije proizvodnje danas koriste CAD modele koji mogu nastati
klasičnim CAD modeliranjem ili reverznim postupkom dobivanja CAD
modela. Proizvodnja klasičnim tehnologijama obrade odvajanjem čestica
na CNC strojevima ili aditivnim tehnologijama tzv. Rapid prototyping
metodama u osnovi koriste iste CAD modele proizvoda.

95
4.2. Beskontaktne metode reverznog inženjerstva

Reverzno inženjerstvo podrazumijeva sustavan pristup u analizi oblika i

dimenzija, odnosno općenito karakteristika postojećih proizvoda s ciljem
poboljšanja njihovih karakteristika.

Cilj je stvaranje CAD modela proizvoda, zapravo digitalnog (virtualnog)

modela proizvoda koji se može unaprijediti, popraviti, poboljšati ili na bilo
koji način izmijeniti s ciljem njegove ponovne proizvodnje. Ovaj postupak
vrlo je popularan za proizvode za koje ne postoje CAD modeli.

Postupak reverznog inženjerstva sastoji se iz četiri koraka:

 Ocjena postojećeg proizvoda (vizualni pregled, pregled dimenzija,
procjena kvalitete, mogući problemi i sl.),
 Generiranje podataka (stvaranje CAD modela i crteža postojećeg
proizvoda),
 Stvaranje i verifikacija novog dizajna proizvoda (izrada prototipa,
testiranje modela, ispitivanje kvalitete…),
 Implementacija (ekonomska analiza, kompletiranje projekta,…)

Reverzno inženjerstvo služi kao polazište u procesu redizajna proizvoda,

tijekom kojeg se proizvod analizira u smislu svoje funkcionalnosti,
principa rada, mogućnosti proizvodnje, montaže i sl. u svrhu potpunog
razumijevanja svakog detalja proizvoda. Početni korak u ovome postupku
jest dobivanje geometrijskih podataka za stvaranje računalnog CAD
modela proizvoda.

U postupku reverznog inženjerstva za početak je potrebno na neki način

stvoriti računalni 3D model proizvoda. Potrebno je na neki način dobiti
koordinate više točaka na površini proizvoda, tj. prikupiti površinske
podatke pomoću kojih je onda moguće kreirati 3D računalni model.
Nakon toga se dobiveni 3D model koristi za tzv. redizajn, odnosno za
kreiranje novog, poboljšanog 3D modela. Za stvaranje 3D modela može
se koristiti neki od klasičnih CAD sustava, nakon čega se primjenom

96
CAD/CAM tehnologija može u potpunosti razviti i proizvesti novi
proizvod.

Danas je u svijetu razvijeno više različitih metoda prikupljanja površinskih

podataka (reverznog inženjerstva) koje se u osnovi dijele u dvije
kategorije: beskontaktne i kontaktne tehnike. Beskontaktne tehnike
omogućuju dobivanje koordinata više točaka na proizvodu bez fizičkog
kontakta sa samim proizvodom, dok kontaktne metode iste te točke,
odnosno njihove koordinate daju kontaktom s proizvodom.

Postoji nekoliko različitih metoda koje se mogu primijeniti i za uzimanje

površinskih podataka. Ove metode se mogu svrstati u dvije kategorije:
kontaktne i beskontaktne metode. Kontaktne metode su tradicionalni
način prikupljanja podataka koji se koristi već dugi niz godina. Podaci o
koordinatama točaka na površinama tijela dobivaju se na temelju
kontakta između površine tijela i mjernog uređaja. Kontaktne metode
općenito mjere površinu objekta koristeći kontaktnu sondu, senzorski
uređaj koji je vrlo osjetljiv na tlak. Podatak o koordinatama točke dobiva
se trenutno nakon ostvarenog kontakta sonde s površinom tijela.

S druge strane, beskontaktne metode obično koriste svjetlo ili laserski

snop, kao glavni alat za prikupljanje informacija s površina tijela.
Beskontaktne tehnike dodatno su podijeljene u dvije potkategorije:
beskontaktne aktivne i beskontaktne pasivne tehnike.

Aktivne tehnike koriste svjetlo ili ultrazvuk za prikupljanje podataka o

koordinatama točaka na površini tijela.

Obje metode bacaju zraku na predmetnu površinu, a zatim pregledaju

reflektiranu zraku pomoću senzora koji je postavljen koaksijalno na izvor.

Lokacija izvora daje dva koordinatna mjerenja točke površine dok analiza
reflektiranog snopa daje treću dimenziju. Treća koordinata određuje se ili
izračunavanjem razlike faza između izvorne i reflektirane svjetlosti ili
vremena potrebnog da se svjetlost reflektira od površine objekta.

97
Točniji podatci dobivaju se izračunavanjem razlike faza između izvorne i
reflektirane svjetlosti.

Više je pasivnih tehnika i one rade s tzv. ambijentalnom svjetlošću. Jedna

od popularnijih zadnjih godina je stereo skeniranje. Stereo skeniranje
postiže se stvaranjem dviju ili više slika predmeta iz različitih perspektiva.
Odgovarajuće točke površine identificiraju se na dvije slike i postupkom
triangulacije se identificira točna lokacija točaka. Kako su digitalne slike i
računalne mogućnosti zadnjih godina jako poboljšane ovaj postupak je
postao vrlo popularan.

4.2.1. 3D Lasersko skeniranje

Lasersko skeniranje je tzv. aktivna tehnika za precizno i brzo prikupljanje

velikih količina geometrijskih podataka s površine objekta. Laserski
skeneri mjere točke na dijelu površine računajući položaj laserske točke
projicirane na površinu tog dijela. Skener baca zraku na površinu objekta
i zatim ispituje reflektiranu zraku pomoću senzora koji se nalazi
koaksijalno do samog izvora zraka na skeneru. Položaj izvora daje X i Y
koordinate mjerene točke na površini, dok analiza reflektiranog snopa
postupkom triangulacije daje treću dimenziju.

Sustavi laserskog skeniranja imaju i mehanički dio opreme koji omogućuje

rotaciju predmeta skeniranja ili rotaciju samog skenera oko predmeta
skeniranja. Ovi sustavi također mogu biti opremljeni i laserskim izvorom
smještenim na različite sonde koje su u mogućnosti kretati se linearno
duž svih osi ili rotirati oko njih te na taj način prikupljati geometrijske
podatke o koordinatama točki na površinama skeniranih objekata i pri
tome posebno prikupiti podatke s kompliciranih geometrijskih oblika
površina kao što su različita duboka udubljenja na površini i sl. Ova
metoda prikupljanja geometrijskih podataka pruža visoku razlučivost
mjerenja preko cijelog radnog volumena.

Proces skeniranja obično počinje skeniranjem najdonjeg sloja objekta i

nastavlja se idući prema gore sloj po sloj u korisnički definiranim

98
intervalima. Kada se završi proces skeniranja podaci su organizirani kao
zbirka presjeka pojedinih slojeva skeniranog objekta, nakon čega se
analiziraju s ciljem osiguranja točnosti. Postupak analize ovih podataka
danas obavljaju računala uz pomoć raznih razvijenih algoritama.
Tehnologije laserskog skeniranja općenito daju vrlo precizne
geometrijske podatke. Računalni model, odnosno 3D struktura
skeniranog objekta dobiva se integracijom ovih podataka i spajanjem
presjeka skeniranih slojeva. Rezultat je CAD datoteka u nekom od
standardnih CAD datotečnih formata i odmah se može koristiti za
reinženjering korištenjem CAD/CAM programskih paketa. Također je
moguće dobiti i ASCII datoteku ili STL datoteku za brzu izradu prototipa.

Slika 2.14. 3D laserski skener ZScanner 700 proizvođača ZCorp [31]

4.2.2. Trodimenzionalna fotogrametrija

Stereo skeniranje je tehnika pasivnog reverznog inženjerstva. Ova tehnika

omogućuje prikupljanje geometrijskih podataka nekog objekta
integrirajući više fotografija objekta iz različitih perspektiva. Nakon toga
vrši se identifikacija podudaranja slikovnih piksela koji odgovaraju istoj

99
točki na objektu. Ovakav postupak najčešće se koristi za velike
udaljenosti, npr. kod izrade mapa terena. To se postiže uzimanjem više
fotografija terena snimljenih iz zrakoplova. Fotogrametrija se također
koristi i za izradu 3D modela raznih objekata. Korištenjem ove metode s
različitih pozicija se uzimaju slike objekta pri čemu određeni matematički
modeli sustava generiraju prostorne koordinate diskretnih točaka na
objektu. Temeljno načelo koje koristi fotogrametrija je triangulacija.
Fotografije se uzimaju iz najmanje dvije kamere koje su s različitih pozicija
usmjerene prema objektu. Uzimanjem ovih fotografija dobivaju se tzv.
linije vida iz svake kamere na točkama površine objekta. Ove linije se
zatim matematički sijeku kako bi se dobile prostorne koordinate točaka
površine objekta (slika 2.15).

Slika 2.15. Linije vida iz kamera kod 3D skeniranja [5]

Više slika iz više kamera omogućuje dobivanje geometrijskih pozicija

točaka na površini objekata. Za precizno pozicioniranje točaka potrebno
je u referentnom koordinatnom sustavu precizno pozicionirati i
orijentirati kamere kojima se dobivaju slike. Nakon toga se ovakav sustav
kamera koristi za dobivanje trodimenzionalnih koordinata točaka koje se
pojavljuju na dvije ili više dvodimenzionalnih slika. Stereo
fotogrametrijski sustav sastoji se od dvije ili više kamera koje snimaju slike

100
predmeta u isto vrijeme, ili jedna ili više kamera za uzimanje fotografija u
nizu. Za dobivanje slika najčešće se koriste CCD (charge-coupled device)
kamere (primjer na slici 2.16). Ovakvi, fotogrametrijski sustavi imaju
određene prednosti, ali i nedostatke.

Prednosti su:
 brzo vrijeme skeniranja,
 moguća integracija više kamera (stereo skeniranje),
 nije osjetljiv na boju skeniranih dijelova,
 mogućnost skeniranja vrlo malih površina.

Međutim, ovi sustavi imaju i nedostatke:

 visoka cijena,
 točnost skeniranja smanjuje se s povećanjem udaljenosti kamere
od objekta,
 zbog stalno istog kuta skeniranja često se dobivaju loši podaci kod
naglih prijelaza na površinama, strmih kutova, rupa u objektu i sl.,
 geometrijski podatci su obično netočni u slučaju prisutnosti
nečistoća na površini.

Slika 2.16. CCD kamera [32]

101
4.2.3. Beskontaktne metode 3D skeniranja u medicini

Danas se u svijetu sve više koriste razne metode 3D skeniranja radi

dobivanja 3D medicinskih slika s ciljem liječenja i općenito zdravstvene
zaštite čovjeka. Tome je znatno doprinio napredak u razvoju digitalnih
tehnologija prikupljanja geometrijskih podataka. Razvijeno je nekoliko
novih tehnologija i metoda obrade slike od kojih su najpoznatije
magnetska rezonancija (MR), računalna tomografija (CT) i ultrazvučno
skeniranje. Ove tehnike su prilično skupe, ali daju vrlo precizne 3D
geometrijske podatke.

Prethodno spomenute metode daju nizove 2D slika paralelnih poprečnih

presjeka dijelova tijela, nakon čega se radi rekonstrukcija i kreiranje 3D
modela. 3D računalni modeli dijelova tijela koriste se za vizualizaciju,
analizu, planiranje operacija, izradu različitih proteza i implantata,
planiranje terapija i sl. Više je prednosti korištenja ovakvih 3D modela od
kojih su posebno važne tzv. predoperacijsko planiranje i simulacija
kirurških operacija, biomehaničko modeliranje zglobova, mogućnost
precizne navigacije kirurških alata u računalno podržanoj kirurgiji,
proizvodnja preciznih fizičkih modela implantata i sl. U svijetu je sve veća
primjena tehnologija stvaranja 3D računalnih modela dijelova tijela, zatim
tehnologija reverznog inženjerstva i brze izrade prototipa. U tu svrhu se
razvija i sve veći broj računalnih sustava za rekonstrukciju i kreiranje 3D
računalnih modela na temelju slika iz MR, CT i ultrazvučnih uređaja.

Magnetska rezonanca (MR) je medicinska dijagnostička tehnika koja

stvara slike dijelova tijela pomoću načela nuklearne magnetske
rezonancije. MR je vrlo snažan i osjetljiv sustav koji generira slike tankih
slojeva bilo kojeg dijela tijela (npr. organa, kostiju i sl.). Ove slike moguće
je dobiti iz bilo kojeg kuta i smjera bez kirurškog zahvata i u relativno
kratkom razdoblju.

102
 Slika 2.17. MRI skener [33]

Uređaji računalne tomografije (CT uređaji) su složeni sustavi temeljeni na

rendgenskim uređajima i računalnoj opremi. CT skener rotira oko tijela
pacijenta i pri tome emitira rendgenske zrake. Odgovarajući detektori
smješteni su na suprotnim stranama izvora zrake. Oni detektiraju i bilježe
intenzitet rendgenskih zraka. Intenzitet ovih zraka je različit s obzirom na
različitu gustoću tkiva i kostiju. Gustoća skeniranog objekta određuje
količinu emitirane rendgenske zrake koja prolazi kroz objekt, a time i
intenzitet sivim tonovima slike na toj lokaciji. Ovi podaci se prosljeđuju
računalu koje pretvara podatke u sliku. Temeljno načelo CT–a je da ozrači
odsječak tkiva iz više kutova mjereći razinu zračenja na strani suprotnoj
izvoru zračenja. Različita tkiva imaju različite gustoće i na taj način
ublažuju rendgenske zrake u različitoj veličini.

103
 Slika 2.18. CT skener [34]

Uređaji za ultrazvučno skeniranje koriste tzv. neinvazivnu dijagnostičku

tehnologiju u stvaranju medicinskih slika dijelova tijela čovjeka. Koriste
zvučni val visoke frekvencije (20 kHz). Uređaji za ultrazvučno skeniranje
sadrže sonde za generiranje zvuka. Ove sonde su u isto vrijeme i detektori
zvuka. Sonda se prislanja na kožu, a zatim se generiraju zvučni valovi.
Odaslani zvuk odjekuje različito s obzirom na sastav tkiva, a sonda bilježi
sve promjene zvuka. Promjene zvuka pri prolasku zvučnih valova kroz
tijelo koriste se kako bi se mogla utvrditi pozicija nekog objekta, zatim
njegova veličina i sl. Odjeci zvuka se odmah mjere i računalno obrađuju
što za rezultat ima sliku koju je moguće pratiti u realnom vremenu na
ekranu računala. Također se slike mogu zapisati u nekom od standardnih
slikovnih formata.

104
4.3. Kontaktne metode reverznog inženjerstva

4.3.1. Uvod

Kontaktne metode reverznog inženjerstva podrazumijevaju uređaje koji

imaju vrlo osjetljiva ticala kojima se dodiruje površina skeniranog objekta.
Daju dobre rezultate u pogledu točnosti. Ove metode imaju nekoliko
prednosti u odnosu na beskontaktne sustave [18]:
- Nije potrebna posebna obrada površina radi sprečavanja
refleksije,
- Vrlo precizno skeniranje međusobno okomitih površina,
- Gustoća podataka nije fiksna, moguće je gustoću mijenjati s
obzirom na oblik skenirane površine,
- Nije potrebno dugotrajno ručno uređivanje podataka radi
uklanjanja zaostalih točaka (tzv. nečisti podatci),
- Moguće je precizno skenirati sitne detalje na površini objekata.

Uređaji za kontaktno skeniranje realnih modela 3D objekata i stvaranje

CAD modela na temelju takvog skeniranja uključuju sve prethodno
spomenute prednosti, ali i druge dodatne osobine kao što su skeniranje
osjetljivih materijala i sl. S ovakvim uređajima moguće je skenirati vrlo
složene površine i oblike 3D tijela. Uređaji za skeniranje kontaktnim
metodama uključuju računala i odgovarajuće programske aplikacije.
Uređaji za skeniranje su zapravo strojevi slični CNC strojevima s
odgovarajućom računalnom i programskom opremom i poznati su pod
nazivom koordinatni mjerni uređaji – KMU (engl. Coordinate Measuring
Machines – CMM). Ovakvi uređaji-strojevi imaju odgovarajuća vrlo
osjetljiva dodirna ticala - sonde koji služe za dodir površine pri čemu se
zapisuju trenutne koordinate vrha takve sonde kao koordinate točke na
površini objekta. Ključna prednost ovih kontaktnih metoda jest dobivanje
tzv. čistih podataka, tj. koordinata točaka koje su stvarno sastavni dio
površina skeniranih objekata. Za razliku od ovih metoda, beskontaktne
metode daju značajan dio tzv. nečistih podataka o koordinatama točaka
pa je potrebno uložiti dosta truda za naknadnu obradu dobivenih

105
računalnih CAD modela. Sustavi koriste odgovarajuća programska
rješenja koja korisniku daju jako puno mogućnosti u kreiranju CAD
modela skeniranih objekata. CAD modeli se dalje jednostavno mogu
koristiti za izmjene dizajna modela, različite inženjerske analize i na kraju
i za kreiranje NC programa za proizvodnju na CNC strojevima ili RPT
modela za proizvodnju aditivnim tehnologijama. Kod ovakvih sustava
postoji i mogućnost da se za skeniranje objekata mogu koristiti i klasični
CNC strojevi uz dodavanje potrebne opreme, računala i odgovarajućih
programskih rješenja. Kontaktni mjerni sustavi rade s vrlo velikom
točnošću.

Druge kontaktne metode reverznog inženjerstva su elektromagnetska

digitalizacija i zvučna digitalizacija.

Elektromagnetski digitalizatori utvrđuju površinske podatke objekata,

smještenih u magnetsko polje korištenjem odgovarajućeg ticala (vrlo
osjetljiva igla) koja sadrži senzor magnetnog polja na površini predmeta.
Senzor magnetnog polja zajedno s pripadajućim elektroničkim uređajem
detektira položaj i orijentaciju ticala te se na taj način mogu zapisati
precizni podaci o točkama na površini skeniranog objekta.

Zvučni digitalizator koristi zvučne valove za izračun položaja točke u

odnosu na prethodno definiranu referentnu točku. Uređaj raspolaže se
ručno vođenim ticalom za skeniranje površine i njegov se položaj
detektira uz pomoć više mikrofona. Sustav koristi podatke o vremenima
registracije dodira ticala s površinom nakon čega se izračunavaju
koordinate točaka površine skeniranog objekta.

4.3.2. Koordinatni mjerni uređaji

Najpoznatija i najranije razvijena metoda kontaktno temeljenog

reverznog inženjerstva primijenjena je kroz tzv. koordinatne mjerne
strojeve (engl. Coordinate Measuring Machines – CMM). CMM sustavi
koriste 3D koordinatni sustav i daju izravnu fizičku reprezentaciju modela.
CMM sustavi mjere koordinate točaka na površini 3D skeniranih objekata

106
pomoću kontaktnih ticala – sondi. Ticala su uređaji, vrlo osjetljivi na tlak i
svakim kontaktom ticala s površinom objekta aktivira se programski
sustav zapisa koordinata položaja vrha ticala. CMM sustav stalno mjeri
linearne udaljenosti ticala od svoga ishodišta koordinatnog sustava čime
se dobivaju koordinate mjerenih točaka na površini objekta.

CMM sustavi mogu biti automatski i ručno vođeni. Automatski su poznati

i pod nazivom CNC CMM sustavi i upravljani su programskom aplikacijom.
Kod ovakvih sustava automatski se snimaju koordinate točaka površine,
dok kod ručnih CMM sustava operater vrši kretnje ticala s ciljem
dobivanja koordinata točaka na površini skeniranog objekta.

Postoje različite izvedbe koordinatnih mjernih strojeva, a najčešće

izvedbe su u obliku mosta, u izvedbi s pokretnim postoljem i u konzolnoj
izvedbi.

Primjer koordinatnih mjernih strojeva mosnog tipa prikazan je na slici

2.19. Ovakvi uređaji obično se koriste za digitalizaciju složenih mehaničkih
dijelova kao što su npr. zupčanici, kalupi i sl. Najčešće se također koriste
za digitalizaciju dijelova većih dimenzija, s gabaritnim dimenzijama čak
više od 4 metra.

107
 Slika 2.19. Mosni koordinatni mjerni stroj [35]

Tipovi strojeva s pokretnim postoljem prikazani su na slici 2.20. Ovakvi

strojevi s pokretnim postoljem imaju vrlo robusnu konstrukciju u
usporedbi s drugim koordinatnim mjernim strojevima. Robusna
konstrukcija je neophodna radi izbjegavanja deformacija koje se mogu
pojaviti kao posljedica velike težine skeniranih dijelova. Koordinatni
mjerni strojevi ovakve izvedbe najčešće se koriste za pregled i skeniranje
velikih dijelova kao što su posude pod tlakom, šasije automobila, cijevi i
slično.

108
 Slika 2.20. Koordinatni mjerni stroj s pokretnim postoljem [36]

Konzolni koordinatni mjerni strojevi omogućuju jednostavan pristup

objektu koji se skenira. Radni stol je nepokretan pa je moguće skenirati i
teže dijelove. Primjer ovakvog uređaja prikazan je na slici 2.21.

109
 Slika 2.21. Primjer konzolnog mjernog uređaja [37]

Koordinatni mjerni uređaji konzolnog tipa vrlo često se koriste u

automobilskoj industriji, najčešće u izvedbi s dvostrukim sustavom
skeniranja. Česte su i prijenosne izvedbe koordinatnih mjernih uređaja.
Ovakvi uređaji raspolažu sa zglobnom polugom na kojoj se nalazi ticalo.
Zglobna poluga omogućuje da se ticalo može zakrenuti u različitim
smjerovima prema objektu koji se skenira, pa ovakvi sustavi obično imaju
6 stupnjeva slobode kretanja. Točnost mjerenja u velikoj mjeri ovisi o
vještini operatera i niža je u odnosu na prethodno navedene sustave.
Ovakvi sustavi imaju laganu konstrukciju velike čvrstoće i mogu raditi u
različitim uvjetima i na različitim mjestima. Primjer ovakvog uređaja
prikazan je na slici 2.22.

110
 Slika 2.22. Prijenosni konzolni koordinatni mjerni uređaj [38]

Općenito, svi koordinatni mjerni uređaji sastoje se iz postolja, mjernog

ticala, upravljačke jedinice i pripadajućeg softvera. Dostupni su u
različitim izvedbama i dimenzijama te s različitim tehnologijama samih
ticala za snimanje koordinata točaka na površini skeniranih objekata.
Ključna karakteristika ticala za određivanje koordinata točaka jest
rezolucija. Različite izvedbe ovakvih uređaja mogu imati ručno
upravljanje pomakom ticala, zatim CNC i računalno upravljanje.

4.3.3. Proces skeniranja objekta koordinatnim mjernim uređajem

Na slici 2.23 prikazana je klasična shema sustava za skeniranje objekata

koordinatnim mjernim uređajem. Mjerni objekt smješten je na radnom
stolu, obično u ravni X-Y. Ticalo je smješteno okomito i može se micati u
Z pravcu. Dodirom ticala na površinu skeniranog objekta registriraju se
koordinate samog vrha ticala i zapisuju uz pomoć pripadajućeg softvera
na računalu. Ticalo se kontinuirano pomjera po površini objekta koji se
skenira i na taj način se zapisuju koordinate čitavog niza točaka.

111
 Slika 2.23. Shema CMM sustava za skeniranje objekata

Na sljedećoj slici prikazan je primjer putanje vrha ticala po površini

skeniranog objekta s ciljem kvalitetnog skeniranja.

112
 Slika 2.24. Putanja ticala po površini skeniranog objekta [5]

Skenirane točke na površini objekta imaju svoje koordinate koje se zatim

koriste za kreiranje CAD modela skeniranih tijela. Kod kreiranja CAD
modela koriste se različite interpolacijske metode generiranja površina
kroz više točaka. Nakon toga se kreira solid CAD model skeniranog
objekta između površina koje ga okružuju.

113
5. ADITIVNE TEHNOLOGIJE PROIZVODNJE

5.1. Uvod

Razvoj tehnologija 3D CAD modeliranja proizvoda omogućio je i nagli

napredak i automatizaciju proizvodnih postupaka. Klasične tehnologije
obrade odvajanjem čestica su značajno uznapredovale zahvaljujući
razvoju CAM podrške i CNC strojeva. U posljednjih par desetljeća, a vrlo
intenzivno zadnjih godina svjedoci smo nastanka jedne sasvim nove
tehnologije koja već sada temeljito mijenja suvremeni način izrade
proizvoda. Ta tehnologija u početku je nazvana Rapid Prototyping (brza
izrada prototipa). Rapid Prototyping (RP) može se definirati kao grupa
računalno temeljenih tehnologija koje omogućuju brzu izradu modela
nekog proizvoda u željenom mjerilu korištenjem njegovog 3D CAD
modela. Ona je postala dostupna kasnih osamdesetih godina prošlog
stoljeća. U početku se koristila za izradu modela i dijelova kao prototipa.
Danas se koristi u mnogo većem razmjeru i sve više za proizvodnju
kvalitetnih finalnih proizvoda. Rapid Prototyping sustav preuzima 3D
model izravno iz CAD sustava i transformira ga u horizontalne slojeve.
Nakon toga proizvodi ("ispisuje") te slojeve i slaže ih jedan na drugi, sve
dok model ne bude gotov. Pojednostavljeno, Rapid prototyping (RP) stroj
(npr. 3D printer) slaže sloj po sloj gipsa, papira, plastike, metala ili nekog
drugog materijala i tako gradi model. Danas je tehnologija brze izrade
prototipa dostigla takav stupanj da svako tko posjeduje računalo,
odgovarajući računalni program za 3D modeliranje, odgovarajuća znanja
iz 3D modeliranja i 3D printer može veoma jednostavno materijalizirati
plod svog rada za računalom. Danas su to modeli od "jednostavnih"
materijala kao što su gips, papir, razne vrste plastike, metal itd. Dalji
razvoj usmjeren je na razvoj novih materijala ali i RP sustava koji će raditi
ispis od dva, tri ili više materijala i tako moći generirati čitave sklopove.
Više je različitih metoda izrade prototipa proizvoda i samih konačnih
proizvoda, a sve ove metode rade na principu tzv. slojevite proizvodnje,
dakle proizvodnje proizvoda dodavanjem materijala sloj po sloj. Iz tog
razloga sve ove metode nazivaju se jednim imenom: aditivne tehnologije.

114
Prvi postupak brze izrade prototipa, poznat pod nazivom stereolitografija
(SLA) prvi put je predstavljen u firmi 3D Systems of Valencia (USA)
osamdesetih godina prošlog stoljeća. SLA stroj je za proizvodnju koristio
tekuću foto-osjetljivu polimernu plastiku koja je skrućivana laserom sloj
po sloj da bi se dobio čvrsti objekt. Uslijedio je razvoj i drugih tehnologija,
kojima je bio cilj brža i jeftinija proizvodnja.

Modeli nastali pomoću RP tehnologije, obično su se koristili za razna

ispitivanja i testiranja. Danas se već pomoću ove tehnologije počinju
proizvoditi i finalni proizvodi. Razvoj ovih tehnologija danas u svijetu
uzima sve više maha, a za to postoji više razloga od kojih su najvažniji:
- Smanjenje ukupnog vremena razvoja proizvoda (od ideje do
realizacije);
- Smanjenje skupih pogrešaka u razvoju proizvoda;
- Povećanje životnog vijeka proizvoda dodavanjem potrebnih
osobina i eliminiranjem grešaka u ranijim verzijama proizvoda,
- puno brža izrada alata,
- relativno niska cijena modela posebno u slučajevima iznimno
složenih geometrijskih oblika,
- smanjenje troškova cijelog procesa razvoja proizvoda,
- poboljšano oblikovanje i povećani životni vijek proizvoda,
- smanjeni troškovi održavanja i zamjene dijelova,
- brža analiza funkcionalnosti, oblika i dimenzija modela proizvoda,
- mogućnost zadovoljenja kritičnih rokova isporuke itd.

Tehnologije brze izrade prototipa smanjuju vrijeme razvoja novih

proizvoda na način da omogućuju unošenje izmjena u konstrukciji u ranim
fazama razvoja proizvoda. Sve potrebne korekcije sa stanovišta dizajna
proizvoda, marketinga, prodaje, uporabe i sl. mogu se napraviti u
najranijim fazama razvoja novog proizvoda. Sama proizvodnja novog
proizvoda temeljena na tehnologiji brze izrade prototipa omogućuje
povećanje broja različitih varijanti jednog proizvoda, povećanje
kompleksnosti proizvoda, smanjenje vremena isporuke proizvoda itd.
Složenost modela je posebno važna stvar i aditivne tehnologije

115
proizvodnje su posebno isplative u slučaju geometrijski složenijih modela
proizvoda. Ovim postupcima moguće je proizvesti vrlo složene modele u
vrlo kratkom vremenu.

Aditivne tehnologije proizvodnje prototipa proizvoda, odnosno samih

konačnih proizvoda unapređuju proces razvoja proizvoda
omogućavanjem bolje komunikacije u okruženju istovremenog
inženjerstva.

Postupci brze izrade prototipova najčešće se dijele u tri glavne kategorije:

- Brza izrada prototipova (Rapid prototyping). Ova kategorija

obuhvaća izradu modela na temelju 3D CAD modela, računalne
tomografije ili na temelju 3D modela dobivenih 3D skeniranjem
(postupci reverznog inženjerstva). Kao materijali mogu se koristiti
drvo, polimeri, metali, keramika, kompoziti itd. u raznim oblicima
(tekućina, prah, tanke ploče itd.). Modeli se najčešće izrađuju u
svrhu: procjene oblika i dimenzija, određivanja funkcionalnosti,
ergonomskih studija, izrade uzoraka za kupca, fotografiranja
proizvoda u marketinške svrhe, testiranja u zračnim tunelima itd.

- Brza izrada alata (Rapid tooling). Ova kategorija obuhvaća niz

tehnika koje se koriste za brzu izradu složenih alata, kalupa i oblika
koji se zatim koriste za izradu gotovih dijelova. Ovi se postupci
najčešće primjenjuju kada se radi o malim serijama proizvoda i
kada bi izrada alata uobičajenim postupcima bila jako skupa.

- Brza izrada proizvoda (Rapid manufacturing). Tehnologije brze

izrade prototipova primjenjuju se za izradu gotovih proizvoda koji
odmah idu na tržište.

Postupak proizvodnje proizvoda aditivnim tehnologijama jednak je kod

svih proizvoda i sastoji se iz sljedećih koraka:

116
 - Prvi korak je kreiranje STL (stereolithography) datoteke iz 3D CAD
modela. Model se oblikuje pomoću nekog od suvremenih solid
CAD modelera, a može nastati izravnim CAD modeliranjem ili se
može dobiti postupcima reverznog inženjerstva. Nakon toga
slijedi konvertiranje u STL format koji je standardni format koji se
koristi za brzu izradu prototipova. On predstavlja
trodimenzionalnu površinu koja nastaje kao sklop planarnih
trokuta;

- U drugom koraku RP sustav računalno obrađuje STL datoteku i

izrađuje slojeve modela sa željenom rezolucijom. Ovisno o
postupku RP stroj počine stvaranje slojeva, od najdonjeg prema
najgornjem. Proces nanošenja slojeva materijala i njegovog
skrućivanja ponavlja se sve dok se ne dobije gotovi izradak;

- Kada se jedan sloj izradi, model se u stroju spušta za debljinu

sljedećeg sloja kako bi se omogućila izrada tog sljedećeg sloja i
proces se ponavlja do kompletiranja cijelog modela;

- Model se na kraju uzima iz stroja i cijeli postupak završava

njegovim čišćenjem, s njega se uklanja zaostali, neželjeni
materijali, te se brusi ili polira kako bi se dobilo željeno stanje
površine.

Aditivne tehnologije proizvodnje, danas se primjenjuju praktično u svim

granama industrije. Sve je šira primjena ovih tehnologija u automobilskoj
industriji (dijelovi ovjesa, upravljački mehanizmi, spojke, izrada kalupa za
različite odljevke koji su sastavni dijelovi vozila, izrada dijelova za antikna
vozila kojih više nema na tržištu …), u industriji robe široke potrošnje
(obuća, igračke, nakit, glazbeni instrumenti…), u arhitekturi (prototipovi i
umanjeni modeli objekata), u medicine (3D modeliranje za jasno
planiranje operacija, različite proteze i umetci i sl.) u proizvodnji suvenira
itd.

117
Znakovit je i društveni značaj ove tzv. nove proizvodne paradigme.
Računalni sustavi i aditivne tehnologije pokrenuli su eru tzv.
individualizirane proizvodnje proizvoda i napuštanje masovne
proizvodnje. To uključuje široku mogućnost kreacije različitih modela
proizvoda uz podršku CAD sustava i njihovu proizvodnju uz pomoć
sustava temeljenih na 3D aditivnim tehnologijama proizvodnje. Već sada
postoje poduzeća koja okupljaju CAD dizajnere na različitim lokacijama u
svijetu, vlasnike 3D sustava za proizvodnju aditivnim tehnologijama i
prateće službe organizirane putem web sustava na internetu. Rezultat je
sve veća ponuda kvalitetnih i jeftinih proizvoda koji mogu biti kreirani bilo
gdje u svijetu, a proizvest će se na lokaciji koja je kupcu najbliža radi što
manjih transportnih troškova. Ovim modernim pristupom, kreacija
rezultira CAD modelom koji se elektronički putem interneta šalje na
proizvodnu lokaciju najbližu kupcu. Naravno, naručitelj proizvoda može i
sam biti kreator i zatražiti proizvodnju vlastitog modela ili definirati
zahtjeve prije samog modeliranja svoga proizvoda.

Slika 2.25. Zastupljenost RP u pojedinima granama industrije u 2012. godini u

svijetu [39]

118
Suvremeni aditivni postupci proizvodnje razvijani su proteklih desetljeća
u različitim pravcima s obzirom na materijale i tehnologije obrade
materijala. Sam postupak proizvodnje proizvoda ovim tehnologijama koji
je prethodno objašnjen ostao je isti. U početku primjene ovih proizvodnih
postupaka, uglavnom su se koristili za brzu izradu prototipova (Rapid
Prototyping - RP). Nakon toga uslijedila je primjena u području izrade
alata i kalupa za proizvodnju proizvoda (Rapid Tooling - RT). U daljem
razvoju i primjeni ovih tehnologija došlo se do izravne proizvodnje
gotovih proizvoda za tržište (Rapid Manufacturing - RM).

Danas je u svijetu u primjeni više različitih aditivnih tehnologija

proizvodnje. Ove tehnologije imaju svoje specifičnosti s obzirom na vrstu
materijala kojeg koriste za izradu proizvoda. Materijale koji se koristi za
izradu proizvoda aditivnim postupcima dijelimo na čvrste, praškaste i
tekuće. Danas je u svijetu u uporabi više različitih tehnologija brze izrade
prototipa od kojih su danas najčešće u primjeni sljedeće tehnologije:
- Stereolitografija (SL/SLA);
- Selektivno lasersko srašćivanje (Selective Laser Sintering -
SLS), i Laserska tehnologija oblikovanja praha (Laser
Engineered Net Shaping - LENS);
- Taložno očvršćivanje (Fused Deposition Modeling - FDM);
- Laminiranje (Laminated Object Manufacturing - LOM);
- 3D ispis (3DP);
- Hibridni PolyJet postupak – kombinacija SLA i 3DP.

Praškaste materijale koriste tehnologije SLS i 3DP, tekuće SL/SLA, a čvrsti

materijali su u uporabi kod LOM i FDM postupaka.

Sve navedene tehnologije imaju zajednički princip rada. Temelje se na

izradi fizičkog modela ili prototipa iz 3D CAD datoteke, tj. uzimaju
geometriju modela iz CAD datoteka u STL formatu, model softverski
pretvaraju u niz slojeva i šalju informacije za ispis odgovarajućem stroju.
Stroj izrađuje slojeve materijala, potpore i veziva, jedan za drugim, sve
dok model ne bude u potpunosti generiran. Način rada samih 3D strojeva
za aditivne tehnologije proizvodnje, kao i izbor materijala razlikuju se od

119
tehnologije do tehnologije. Današnji standard za slojeviti model
proizvoda je STL format datoteke i svi današnji 3D proizvodni sustavi
mogu generirati STL datoteke.

5.2. Stereolitografija

Stereolitografija (SLA) je prva komercijalno dostupna metoda brze izrade

prototipa proizvoda (Rapid Prototyping), razvijena u kompaniji ''3D
Systems of Valencia'' u Kaliforniji (SAD). Uređaji koji koriste ovu
tehnologiju sastoje se od četiri osnovna dijela: Računala koje obrađuje
podatke i kreira slojeve, kontrolnog računala koje nadzire proces, komore
u kojoj se RP izrada proizvoda obavlja te laserske jedinice. U srcu uređaja
nalazi se posuda u kojoj se odvija čitav proces. Materijal koji se koristi za
izradu prototipa je fotopolimerna tekućina koja se dodaje po konstrukciji
u tankom sloju, debljine najčešće od 0,1 mm. Budući da ova tekućina ima
svojstvo da se pod ultraljubičastim zračenjem laserske jedinice pretvara
u krutu tvar, laser ocrtava konturu jednog po jednog sloja i tako nastaje
čvrsti model. Zbog adhezivnih svojstava ovog materijala slojevi se odmah
spajaju i formiraju dosta čvrst trodimenzionalni objekt. Postoji mnogo
materijala koji su pogodni za SLA tehnologiju izrade. Materijali mogu biti
različitih boja i moguće je napraviti prilično velike modele koristeći SLA
tehnologiju. Negativna strana ovog postupka je što je tečni fotopolimerni
materijal veoma skup i proces dobivanja modela dugo traje. Nedostatak
SLA je i taj što zahtijeva prostor sa kontroliranom sredinom. Cijena
koštanja stroja i materijala za SLA dovela je do toga da je ona prihvaćena
samo u nekim velikim kompanijama i istraživačkim institucijama i nikad
nije doživjela masovniju primjenu.

120
 Slika 2.26. Shema SLA postupka brze izrade prototipova [11]

Na slici 2.26 dat je shematski prikaz stroja za brzu izradu prototipa

korištenjem tehnologije stereolitografije. Pokretni radni stol A je na
elevatoru koji se može vertikalno spuštati u posudi B. Na radni stol u
posudi nanosi se foto osjetljivi polimer C. Ovaj materijal ima osobinu da
očvrsne kada svjetlost iz laserske zrake pređe preko njega. Laserska zraka
prelazi cijelu površinu foto osjetljivog materijala u tečnom stanju i opisuje
putanju koja predstavlja konturu presjeka trenutnog sloja materijala.
Laserskom zrakom upravlja računalno upravljana glava D. Ova glava
sastoji se od sustava ogledala i upravljanih elektromotora kojima se
kontrolira položaj ogledala u svakom trenutku. Položaj ogledala upravljan
je sadržajem CAD datoteke modela koji se proizvodi.

Nakon što je laserska zraka obišla cijelu površinu jednog sloja materijala,
radni stol se spušta za debljinu sljedećeg sloja materijala. Postupak se
ponavlja sloj po sloj sve dok se ne završi kompletan proizvod.

Neki proizvodi imaju takvu geometriju da im pojedini dijelovi moraju

imati oslonce tijekom proizvodnje pojedinačnih slojeva. Ovo se rješava

121
ručno ili automatski. Nakon završetka procesa proizvodnje, model se vadi
iz posude i nosi na sušenje.

Prednosti RP postupka stereolitografije su: visoka rezolucija modela,

mogućnost izrade dvobojnih prototipova, neograničenost geometrijskih
formi modela, potpuna automatiziranost procesa itd.

Glavni nedostaci su: ograničen broj upotrebljivih materijala (samo

fotopolimeri), prototipovi su slabijih mehaničkih svojstava, potrebna je
naknadna obrada prototipova ultraljubičastim očvršćivanjem u peći, pri
izradi prototipova potrebni su potpornji prototipa koje treba ukloniti,
stezanje fotopolimera pri očvršćivanju može uzrokovati pojavu
naprezanja i deformacija i što je poseban problem, fotopolimer je otrovan
u tekućem stanju.

Kada su materijali u pitanju u postupku SLA najčešće se koriste razne vrste

fotopolimera na bazi epoksida (Watershed, Somos, Accura …)

Stereolitografija je općenito postupak brze izrade prototipa koji daje

najveću preciznost i najbolju kvalitetu finalne površine od svih tehnologija
brze izrade prototipa. Dalja istraživanja kreću se u području razvoja
materijala koji se mogu koristiti za izradu modela korištenjem ove
tehnologije.

5.3. Selektivno lasersko sinteriranje

Selektivno lasersko sinteriranje (engl. Selective Laser Sintering – SLS) je

proces trodimenzionalnog printanja na bazi tehnologije sinteriranja, a
komercijaliziran je proizvodima tvrtke 3D systems. Postupak je patentiran
1989. godine. Laserska zraka CO2 lasera usmjerava se na materijal (u
obliku finog praška) koji se uslijed visoke temperature kojoj je izložen
sinterira. To znači da se pod visokom temperaturom između čestica praha
povećava adhezija, tako da se prah grupira u veću krutu tvar točno
određenog oblika. Fizikalne karakteristike produkata stvorenih
sinteriranjem mogu se lako mijenjati promjenom gustoće, stvaranjem

122
legura ili daljnjim pečenjem. Finalni proizvod može biti i mnogo čvršći
nego onaj napravljen konvencionalnim metodama. SLS tehnologija slično
3D printerima također proizvodi model u slojevima koji mogu biti tanki i
do nekoliko tisućitih dijelova milimetra. Prah se pomoću rotirajućeg
cilindra doprema u komoru za modeliranje. Sav neiskorišteni višak praha
koji izlazi van gabarita modela ujedno služi i kao potpora konstrukciji pa
nema potrebe za dodatnim potpornim materijalima i strukturama. Svi
plinovi koji se tijekom procesa oslobađaju prolaze kroz sustav filtera, tako
da ova tehnologija nema negativnih svojstava po okoliš. SLS se kao RP
tehnologija, ovisno o izboru materijala može smatrati i rapid tooling ili
rapid manufacturing tehnologija, budući da je njome moguće napraviti ne
samo modele i prototipe, već i posve funkcionalne finalne proizvode.
Proizvode napravljene ovom tehnologijom krasi iznimno velika stabilnost,
čvrstoća i trajnost. Većina proizvedenih modela je spremna za upotrebu
već nakon minimalne obrade i čišćenja bez potrebe za daljnjim
"pečenjem". Proces SLS vjerojatno ima najveći raspon dostupnih
materijala, budući da se većina metala može sinterirati. Ovaj proces je
osobito primjenjiv na čistim metalima proizvedenim u izoliranim
uvjetima. Osim metala i mnogi nemetali su pogodni za sinteriranje, kao
što su staklo ili različiti organski polimeri. Iako su SLS pisači mnogo veći,
skuplji i kompliciraniji za upotrebu od klasičnih ''3D print'' inkjet pisača,
proces SLS je našao svoje mjesto u proizvodnim poduzećima jer su modeli
koje on izrađuje iskoristivi u stvarnim uvjetima rada.

Na sljedećoj slici prikazana je shema SLS procesa izrade RP modela i

proizvoda.

123
 Slika 2.27. Shema SLS postupka za brzu izradu prototipova [11]

SLS postupak brze izrade prototipa je sličan postupku stereolitografije.

Laserska zraka ocrtava konturu po površini termoplastičnog materijala A.
Materijal je u prahu i u slojevima se nanosi valjkom B u cilindar C. Klip D
se svaki put pomjera prema dolje za debljinu sljedećeg sloja. Materijal se
nanosi iz rezervoara E. Toplina laserske zrake tali materijal na mjestima
gdje zraka prolazi, a što je upravljano računalno vođenim sustavom F.
Cijeli postupak je zatvoren u kućištu i provodi se na temperaturi koja je
nešto niža od točke taljenja plastičnog praha. U kućište se uvodi
atmosfera nitrogena kako bi se spriječila mogućnost eksplozije. Pri
proizvodnji modela nije potreban suport modelu iz razloga što kao suport
služi sami prah materijala od kojeg se model proizvodi. To je zapravo
neiskorišteni prah koji se poslije završetka postupka vraća nazad u
rezervoar za buduće korištenje. Ovaj postupak je brži od postupka
stereolitografije. Ipak kvaliteta površine modela nije jednaka onoj koju

124
nudi stereolitografija. Budući da je model nastao sinteriranjem, on je
porozan i ovisno o namjeni modela može se pojaviti potreba za
popunjavanjem modela s dodatnim materijalom kako bi se poboljšale
mehaničke karakteristike. Posljednjih godina dosta se radi na razvoju ove
metode i unapređenju kvalitete površine i smanjenja poroznosti modela.
Ova metoda također se koristi i za direktnu izradu metalnih i keramičkih
proizvoda pa čak i alata.

Glavne prednosti ovog postupka ogledaju se u tome što su dijelovi boljih

mehaničkih svojstava od onih izrađenih stereolitografijom, dijelovi se
mogu koristiti za funkcionalna ispitivanja, sam postupak je brži od
postupka stereolitografije, moguća je primjena većeg broja materijala,
nije potreban potporanj jer višak praha podupire prototip,
neupotrijebljeni prah se može koristiti za sljedeći prototip, bolja je
obradivost izrađenih dijelova u odnosu na stereolitografske dijelove i
mala su zaostala naprezanja u modelu.

Najvažniji nedostatak je lošija kvaliteta površine u odnosu na

stereolitografske dijelove, a isto tako nedostatak je i to što je pri
korištenju nekih materijala potrebna zaštitna atmosfera radi pojave
otrovnih plinova tijekom samog procesa.

Laserska tehnologija oblikovanja praha (Laser Engineered Net Shaping -

LENS) je još jedna od tehnologija oblikovanja praha laserom. Razlika
između LENS i SLS tehnologije je u tome što se kod metode LENS prah
dodaje koaksijalno u fokus laserske zrake velike snage. Laserska zraka
putuje kroz centar glave i fokusirana je na malu točku pomoću jedne ili
više leća. Stol na kojem se formira objekt pomjera se po x – y osima i tako
nastaje sloj po sloj modela. Glava se pomiče vertikalno nakon završetka
svakog sloja. Metalni prah se dovodi kroz glavu ili uz pomoć gravitacije ili
uz pomoć plina pod tlakom kao prijenosnika. Često se u ovom procesu
koristi inertni plin kao zaštita vrha glave od kisika iz atmosfere gdje se
proces topljenja odvija. Inertni plin se koristi radi bolje kontrole procesa
kao i radi poboljšanja adhezijskih svojstava između slojeva. U LENS
tehnologiji je moguće iskoristiti veliki broj različitih vrsta materijala.

125
Najčešći materijali u upotrebi su nehrđajući čelik, bakar, legure aluminija
i sl. Naročito interesantni materijali za postupak LENS su reaktivni
materijali kao što je titan. Materijale koji učestvuju u procesu moguće je
mijenjati tijekom samog postupka tako da na kraju možemo imati
proizvod sastavljen od više različitih materijala.

Snaga ove tehnologije leži u njenoj sposobnosti da proizvodi metalne

dijelove bez šupljina sa dosta dobrom strukturom u razumnom
vremenskom roku. Površina komada dobivena ovim postupkom je dosta
dobra iako je ponekad potrebna dorada kada se radi o komadima koji
zahtijevaju visoku točnost dimenzija. SLS i LENS su jedini danas prisutni
postupci Rapid Prototyping tehnologija pomoću kojih je moguće direktno
proizvoditi metalne dijelove. Metoda LENS se može koristiti također i za
popravak oštećenih dijelova kao i za proizvodnju novih dijelova od
metala.

Slika 2.28. Shema LENS postupka za brzu izradu prototipova [11]

126
Slika 2.28 prikazuje shemu LENS postupka za brzu izradu prototipova.
Laser velike snage koristi se da rastali materijal koji se dovodi koaksijalno
u fokus laserske zrake u glavi C. Laserska zraka prolazi kroz centar glave i
koncentrirana je u jednoj točki pomoću sustava leća B. Radni stol D vrši
računalno upravljane kretnje u ravni x-y. Kompletna glava se pomjera
vertikalno pri izradi svakog sljedećeg sloja na modelu, odnosno
proizvodu. Materijal je u prahu i nalazi se u rezervoaru A iz kojeg se
dovodi gravitacijskim postupkom ili uz pomoć plina pod tlakom G u glavu
stroja. U nekim slučajevima potrebno je u glavu dovesti i inertni plin F radi
zaštite rastaljenog materijala od kojeg se izrađuju slojevi modela odnosno
proizvoda.

5.4. Taložno očvršćivanje

Brza izrada prototipova postupkom taložnog očvršćivanja (engl. Fused

Deposition Modeling – FDM) je proces brze izrade prototipova razvijen u
tvrtki Stratasys u SAD-u. U ovom procesu se koriste samo polimerni
materijali kao što su: ABS plastika (akrilonitril butadien stiren), E20
(elastomer na bazi poliestera), vosak za precizno lijevanje itd. ABS je
veoma poželjan materijal za izradu modela zbog toga što je tvrd, izdržljiv
i nisko toksičan. Poznat je kao materijal koji se koristi za izradu igračaka
Lego kockica. Lako se može bojiti, a uobičajeno je da se upotrebljava u
originalnoj bijeloj boji. FDM stroj zagrijava ABS da bi ga omekšao i kada je
ekstrudiran počinje se hladiti, skrućuje se i lijepi za sloj ispod. Zbog toga
što je materijal ispočetka mek svi dijelovi koji "vise" moraju imati
izgrađenu neku vrstu potpore ispod sebe koja se nakon završetka čitavog
procesa uklanja. FDM strojevi grade jako precizne modele koji mogu biti
korišteni u razne namjene. Na koloturu je namotana nit od polimernog
materijala koja ulazi u mlaznicu za ekstrudiranje. Mlaznica je grijana tako
da u njoj dolazi do rastaljivanja materijala, a također postoji mogućnost
regulacije količine ispuštenog materijala. Na slici 31. prikazan je shema
FDM stroja za brzu izradu prototipova. Plastična nit, prečnika 1/16 inča se
odmotava sa namotaja A i osigurava materijal za ekstruzijsku mlaznicu B.
Mlaznica je ugrijana tako da se plastična nit rastali u tečnu plastiku. Ovaj

127
postupak je računalno upravljan tako da je tok rastopljene plastike
kontroliran. Također je računalno kontrolirano i kretanje cijele glave C s
mlaznicom u X, Y i Z pravcu. Glava sa mlaznicom kreće se po radnom stolu
D po željenoj putanji čime se opisuje geometrija aktualnog sloja. Radni
stol se nakon završetka izrade jednog sloja pomjera na dolje za debljinu
sljedećeg i postupak se ponavlja do završetka cijelog proizvoda. Plastika
očvršćuje odmah nakon ubrizgavanja iz mlaznice i formira potrebni sloj.
Cijeli sustav smješten je u termičko kućište sa radnom temperaturom koja
je nešto niža od točke taljenja plastike, što osigurava bolju kontrolu
cijelog procesa.

Slika 2.29. Shema FDM postupka za brzu izradu prototipova [11]

U zadnje vrijeme uvode se i drugi materijali kao polikarbonati, zatim razni

drugi materijali koji omogućuju još bolje karakteristike modela u pogledu
čvrstoće i temperaturne postojanosti. U razvoju je također i primjena
keramičkih i metalnih materijala.

128
Ova RP metoda omogućuje potpuno tih i praktično uredski rad RP
strojeva. Pogodna je za izradu malih dijelova i modela. Izrada malih
dijelova, bez nutrine i s tankim zidovima je brza. Vrlo je spora izrada
dijelova i modela s velikim poprečnim presjecima. Ova metoda
omogućuje izradu dijelova i modela veće čvrstoće.

Glavne prednosti postupka taloženja rastaljenog materijala su: manja

potrošnja energije, ne koristi se laserski snop, nema posebnih zahtjeva za
ventilacijom i hlađenjem, jednostavna je primjena, relativno je niska
investicija u uređaj kao i niski troškovi održavanja, postoji mogućnost
izrade više prototipova istovremeno, FDM uređaj je malih dimenzija,
materijali nisu otrovni i nema iskrivljenja prototipova.

Nedostaci se ogledaju u tome što je funkcionalnost prototipova

ograničena izborom materijala, relativno je mali broj komercijalno
raspoloživih materijala, nužna je primjena potpornja i vidljive su linije
između slojeva.

5.5. Laminiranje

Izrada prototipova laminiranjem (engl. Laminated Object Manufacturing

- LOM) je proizvodni proces u kojem se pomoću CO2 lasera kreiraju
pojedinačni slojevi trodimenzionalnog predmeta. Kao materijal koji se
koristi za izradu slojeva najčešće je to papir zatim razni polimerni i
kompoziti. Najčešće je to ipak papir preko kojeg se nanosi sloj polietilena.
Prvi korak u samom procesu je izrada baze na radnom stolu na kojoj će se
izgraditi 3D model. Ovaj postupak se radi tako što se na platformu radnog
stola lijepi specijalna ljepljiva traka. Papir se doprema pomoću para
grijanih valjaka. Kako papir prolazi, vrelom parom se grije polietilenska
obloga sa donje strane papira tako da se svaki novi sloj lijepi na prethodni.
Nakon što valjci postave dio "beskonačne trake" na poziciju za isijecanje,
laserska zraka obilazi i siječe vanjsku i unutarnju rubnu liniju svakog
pojedinačnog sloja. Nakon završenog isijecanja glavne konture sloja, laser
isijeca kocke ili slične strukture koje će pružati potporu osnovnom
komadu tijekom procesa izrade. Potpora se poslije završenog procesa

129
uklanja. Nakon što je dio izgrađen potrebno ga je skinuti sa platforme
LOM stroja na kojoj je formiran. Pošto je gotovi model zalijepljen za
platformu za njegovo odvajanje se koristi metalna žica. U sličnom procesu
kao što je piljenje drveta pilom, metalna žica se pomjera lijevo, odnosno
desno kako bi se dio odvojio. Slijedeći korak je uklanjanje potpore. Često
je dovoljno samo protresti komad pa da bi se potpora odvojila, ali
ponekad je potrebno upotrijebiti i jednostavan alat kao što je odvijač i sl.
Slijedeći korak je pjeskarenje i lakiranje modela, budući da je objekt
napravljen LOM tehnologijom i od papira osjetljiv je na vlagu i promjenu
temperature.

LOM tehnologija ima mnogo prednosti ali i neke nedostatke u odnosu na

ostale tehnologije brze izrade prototipa (RP). Pošto laser isijeca samo
vanjske konture svakog sloja proces je brži od ostalih postupaka RP. Ta
prednost naročito dolazi do izražaja kod proizvodnje velikih modela.
Postupkom LOM se mogu napraviti veoma komplicirani objekti i cijena
koštanja materijala kod ovog postupka nije prevelika. Osnovni nedostatak
LOM procesa je relativno mala čvrstoća dobivenih modela kao i problemi
sa usklađivanjem dužine zagrijavanja pojedinih slojeva prilikom
lijepljenja.

Princip rada uređaja za brzu izradu prototipa temeljenog na LOM

tehnologiji prikazan je na slici 2.30. Papir se odmotava sa valjka A i vuče
preko prethodnog sloja uz pomoć zagrijanog valjka B. Valjak B zagrijava
ljepilo na donjoj strani papira. Laserska zraka uz pomoć računalno
vođenog sustava ogledala C, obilazi konturu i izrezuje sloj papira koji
predstavlja trenutni presjek modela, odnosno proizvoda. Obavezna je
uporaba sustava za filtriranje zraka E. Nakon što je završeno sječenje
konture trenutnog sloja, višak papira se namotava na drugi valjak D i pri
tome se istovremeno navlači sljedeći sloj papira sa valjka A.

130
 Slika 2.30. Shema LOM postupka za brzu izradu prototipova [11]

Kvaliteta ovako izrađenih model nije na razini kakvu nude druge metode
brze izrade prototipa, ali može biti korisna i ima svoju primjenu u
kreiranju raznih modela objekata i proizvoda u raznim područjima
inženjerstva.

Prednosti LOM postupka ogledaju se u nižoj cijeni u odnosu na ostale

spomenute postupke izrade prototipova zbog primjene jeftinijih
materijala, zatim u mogućnosti proizvodnje velikih dijelova, u relativno
velikoj brzini postupka. Također prednost su i male dimenzije uređaja koji
se može instalirati u običnom uredu, nije potreban potporanj izratka,
nema pojave zaostalih naprezanja u prototipu.

Glavni nedostaci su u nešto manjoj točnosti u odnosu na ostale postupke

brze izrade prototipova, zatim u anizotropnosti i hidroskopnosti
materijala prototipa. Nedostatak je i u nužnom lakiranju prototipa da bi
se izbjeglo upijanje vlage i time promjena dimenzija, zatim funkcionalnost
prototipova je ograničena uskim izborom materijala, traženu višu
131
kvalitetu površine treba postići dodatnom završnom strojnom obradom i
velik je udio otpadnog materijala.

5.6. 3D ispis

3D ispis (3D printing – 3DP) pojam je koji se odnosi na tehnologiju 3D

ispisa i čitavu klasu strojeva koji za svoj rad koriste tzv. ''Ink-jet''
tehnologiju konvencionalnih pisača. Prvi takav pisač bio je 3DP (3D
Printing) razvijen na američkom sveučilištu Massachusetts Institute of
Technology (MIT). 3D printeri kompanije Z-Corporation su jedni od
najpopularnijih ove vrste. Ova metoda koristi veoma jeftin materijal, radi
relativno brzo i nema potrebu za posebnim kontroliranim uvjetima rada.
Negativna osobina ove tehnologije je da modeli proizvedeni na ovaj način
nisu čvrsti kao modeli proizvedeni nekim drugim tehnikama brze izrade
prototipova. Modeli proizvedeni na ovaj način ne mogu služiti kao
mehaničke zamjenske komponente strojeva i uređaja. Ali usprkos tome
modeli izrađeni na ovaj način pružaju veoma dobru kvalitetu, visoko
detaljizirane objekte koji su idealni za dizajnerske timove i ocjenu od
strane klijenata. S njima se može dosta grubo postupati, njihova površina
može biti glatka i mogu se naknadno bojiti. Ovako izrađeni objekti mogu
također sadržavati odvojene unutarnje dijelove.

Princip rada 3D pisača kao uređaja za brzu izradu prototipa je slijedeći

(Slika 2.31): kao i svaki drugi proces za brzu izradu prototipova, i proces
3D ispisa počinje od CAD modela koji se dijeli u slojeve uz pomoć posebnih
računalnih aplikacija. Uz pomoć ovih aplikacija dobiva se niz detaljnih
podataka o svakom sloju. Valjak (D) nanosi precizno određeni tanki sloj
materijala u formi finog pudera iz rezervoara za dodavanje praha (E) na
platformu predviđenu za izgradnju objekta (B). Nakon toga računalno
upravljana višekanalna ink-jet glava (A) putuje preko tog sloja (kao kod
ink-jet pisača) prskajući tekućinu (određena vrsta ljepila) koja skrućuje
puder. Tamo gdje je tečnost nanesena puder se skrućuje. Kad je jedan sloj
završen cijeli proces nanošenja pudera i prskanja tekućine se ponavlja, pri
čemu klip u proizvodnom cilindru (C) spušta proizvodni objekt za visinu
jednog sloja a u isto vrijeme klip u rezervoaru praha se podiže istiskujući

132
novu količinu praha pod valjak za nanošenje praha (D). Sloj po sloj model
biva izgrađen od dna do vrha. Materijal može biti u formi pudera ili
brašnaste supstance. Model se radi tako da nestvrdnuti prašak od
prethodnog sloja pruža potporu modelu i drži ga na mjestu dok se
slijedeći sloj nanosi. Nakon izgradnje modela neiskorišteni puder se
skuplja i kasnije može biti ponovo iskorišten.

Većina sustava za ovakvu slojevitu gradnju objekata zahtijeva privremenu

potporu dijelovima konstrukcije tijekom gradnje 3D modela. Ta potpora
se izvodi u obliku privremenih podupirača ili nekih sličnih formi potpore
što je potrebno kako bi se model, koji postaje sve veći kako proces
odmiče, zadržao na jednom mjestu. Ako bi u tijeku izgradnje modela
došlo do njegovog pomicanja on bi postao neupotrebljiv zbog gubitka
osnovnog oblika. To znači da se, nakon što se proces izgradnje završi,
podupirači trebaju ukloniti ručno ili se uz pomoć određenih pomagala
trebaju odvojiti od osnovnog modela i mjesta na kojima su bili pričvršćeni.
Nakon toga se moraju dodatno obraditi i polirati.

Slika 2.31. Shema procesa 3D ispisa [11]

133
Kod 3D pisača ovo nije slučaj jer kao što se vidi na slici 2.31. prah koji nije
učestvovao u izgradnji modela pruža potporu modelu i drži ga čvrsto u
stabilnom položaju. Kako "raste" model "raste" i njegova potpora u vidu
ne skrućenog praha. Ovo omogućuje da se postupkom
trodimenzionalnog ispisa mogu izrađivati dijelovi vrlo složenih oblika, što
naročito pogoduje konstruktorima koji zbog toga imaju potpunu slobodu
prilikom dizajniranja proizvoda.

Nakon završetka procesa izgradnje objekta prah se lako uklanja uz pomoć

ugrađenog sustava zraka pod tlakom, a fino čišćenje se izvodi pomoću
dodatnog mlaza stlačenog zraka. Potrebno je napomenuti da se cijeli
proces čišćenja odvija u za to predviđenoj komori i da čišćenje 3D modela
nema utjecaj na okoliš gdje je 3D pisač postavljen. Postoje i neke varijacije
na ovu temu kao što su Thermo-jet ili Multi-jet pisači koji koriste linearnu
mrežu ispisnih glava. Vrlo precizni su i Model Marker Ink-jet pisači koji
koriste dvije sapnice: jednu za polaganje termo plastike kao građevnog
materijala a drugu za polaganje voska kao potpornog materijala. Svaki sloj
se izravnava pomoću alata za rezanje prije ponavljanja procesa za slijedeći
sloj.

Postupak trodimenzionalnog ispisa, osim za brzu izradu prototipova,

koristi se i za proizvodnju te izradu alata. Ukoliko se ovim postupkom
izrađuju prototipovi, kao materijal se koriste prahovi od plastomera. U
slučaju izrade funkcionalnih dijelova, koriste se metalni, keramički ili
kompozitni prahovi. Glavne prednosti ovog RP postupka ogledaju se u
mogućnosti da se jednako uspješno mogu izrađivati prototipovi,
funkcionalni dijelovi i alati vrlo složenih oblika, postupak izrade je vrlo
fleksibilan, materijali su uglavnom neotrovni, preciznost izrade je visoka,
vrlo je glatka površina izrađenih dijelova i alata.

Ključni nedostaci su u ograničenim dimenzijama izratka, ograničen je broj

materijala od kojih se izrađuju modeli, a također je ograničena i brzina
izrade modela.

134
5.7. Hibridni PolyJet postupak

Hibridni postupak poznat pod nazivom PolyJet je zapravo kombinacija SLA

i 3DP postupaka. Ovaj postupak koristi klasičnu tehnologiju ispisa kakvu
imaju uredski pisači. Umjesto tinte koriste fotoosjetljivu akrilnu smolu i
pri ispisu nanose sloj debljine 0,016 mm. 3D ispis moguć je i za gumene
materijale, prozirne materijale, a danas se taj asortiman materijala širi sve
više. Kod izrade modela česta je potreba za izradom raznih potpornih
elemenata. Oni se na ovakvim uređajima izrađuju istovremeno s
modelom, ali obično od nekog gelastog materijala koji se kasnije uklanja
mlazom vode pod tlakom.

135
6. LITERATURA

1. Mahindru, D.V. & Mahendru, P. Review of Rapid Prototyping

Technology for the Future, Global Journal of Computer Science
and Technology, Vol.13, Issue 4, Global Journals Inc., 2013.
2. Šimunić, N., Groš, J. & Medić, S., Razvoj novog proizvoda pomoću
tehnologije brze izrade prototipova, Technical Journal, 7, 2(2013),
pp. 187-190, ISSN 1864-6168.
3. Stroud, I., Nagy, H., Solid Modelling and CAD Systems, How to
Survive a CAD System, Springer-Verlag, 2011.
4. Chen, Y., Computer Aided Design for Rapid Tooling: Methods for
Mold Design and Design for Manufacture, Georgia Institute of
Technology, 2001.
5. Tornincasa, S., Di Monaco, F., The Future and the Evolution of CAD,
14th International Research/Expert Conference ''Trends in the
Development of Machinery and Associated Technology'', TMT
2010, Mediterranean Cruise, 11-18 September 2010.
6. Drstvenšek, I., Brajlih, T., Additive Manufacturing in Practical Use,
17th International Research/Expert Conference ''Trends in the
Development of Machinery and Associated Technology'', TMT
2013, Turkey, 10-11 September 2013.
7. Rosen, D. W., Design for Additive Manufacturing: A Method to
explore unexplored regions of the design space, Georgia Institute
of Technology, 2007.
8. Topcu, O., Tascioglu, Y. & Unver, H.O., A Method for Slicing CAD
Model sin Binary STL Format, 6th International Advanced
Technologies Symposium (IATS' 11), 6-11 May 2011, Elazig,
Turkey.
9. Eragubi, M., Slicing 3D CAD Model in STL Format and Laser Path
Generation, International Journal of Innovation, Management
and Technology, Vol. 4., No. 4. 2013.
10. Obad, M. Dizajn proizvoda uz podršku računala, Sveučilište u
Mostaru, 2004.
11. Obad, M., CAD/CAM tehnologije, Sveučilište u Mostaru, 2009.

136
12. Obad, M., Primjena informacijskih tehnologija u reinženjerstvu i
razvoju proizvoda, Zbornik radova okruglog stola ''Unapređenje
proizvodnje primjenom reinženjeringa u cilju jačanja
konkurentske sposobnosti poduzeća'', Tuzla 2014, ISBN 978-9958-
9263-4-1, Sveučilište u Mostaru, Fakultet strojarstva i
računarstva, Mostar, 2015.
13. Hiller, J. Lipson, H., Design and analysis of digital materials for
physical 3D voxel printing, Rapid Prototyping Journal, 15/2, 137-
149, ISSN 1355-2546, 2009.
14. Ajay, K. D., An Investigation on the Printing of Metal and Polymer
Powders using Electrophotographics Solid Freeform Fabrication,
Master thesis, University of Florida, 2004.
15. Reeves, P., Additive Manufacturing – A supply chain wide
response to economic uncertainty and environmental
sustainability, Econolyst Limited, The Silversmiths, Crown Yard,
Wirksworth, Derbyshire, DE4 4ET, UK, 2008.
16. Heynick, M., Stotz, I., 3D CAD, CAM and Rapid Prototyping, LAPA
Digital Technology Seminar, 2006.
17. Bagaria, V. et all., Medical Applications of Rapid Prototyping – A
New Horizon, Journal Advanced Applications of Rapid Prototyping
Technology in Modern Engineering, Dr. M. Hoque (Ed.), ISBN 978-
953-307-698-0, InTech, 2011.
18. Kamrani, K. A., Nasr, E. A., Rapid Prototyping: Theory and Practice,
ISBN 978-0-387-23290-4, Springer Science+Business Media, 2006.
19. Dong, J., Rapid Response Manufacturing, Contemporary
methodologies, tools and technologies, ISBN 978-1-4615-6365-5
(eBook), Springer Science+Business Media, 1988.
20. Gibson, I., Rosen, D. W., Stucker, B., Additive Manufacturing
Technologies – Rapid Prototyping to Direct Digital Manufacturing,
ISBN 978-1-4419-1120-9 (eBook), Springer Science+Business
Media, 2010.
21. Rašović, N. & Obad, M., (2013) Layered Manufacturing Process
Supported By Expert System. Machine Design. 5(2): p. 93-98.

137
22. Rašović, N., Kaljun, J., Novak, M., Dolšak, B. & Obad, M.,
Metodologija vrednovanja CAD modela u cilju optimiranja
debljine sloja za slojevitu izradu. Zbornik radova Fakulteta
strojarstva i računarstva Sveučilišta u Mostaru, Mostar, p. 83-92,
2012.
23. Rašović, N., Inteligentna potpora odlučivanju u procesu dizajna
proizvoda predviđenih za proizvodnju postupcima slovjevite izrade
: Doktorska disertacija, Sveučilište u Mostaru: Fakultet strojarstva
i računarstva, Mostar, 2014.
24. http://www.cadexchanger.com/brep_write.html
25. http://geuz.org/gmsh/doc/preprints/gmsh_paper_preprint.pdf
26. http://algodoo.com.my
27. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/09/NX7-
HD3D-car-300dpi.jpg
28. http://www.inventortopix.com/2011_06_01_archive.html
29. http://spaceclaim.com
30. http://www.ptc.com/product/creo/mapping/cocreate
31. http://www.zcorp.com
32. http://img.diytrade.com/cdimg/820182/7329342/0/1263889184
/ Professional_Box_Color_CCD_Camera_with_OSD_Function.jpg
33. http://www.siemens.com/press/en/pressrelease/?press=/en/
pressrelease/2012/healthcare/imaging-therapy-
systems/him201203016.htm&content[]=HIM&content[]=HCIM
34. http://www.medwow.com/med/ct-
scanner/hitachi/eclos/40053.model-spec
35. http://www.mitutoyo.co.uk/coordinate-measuring-machines
36. http://www.directindustry.com/prod/dr-heinrich-schneider-
messtechnik-gmbh/crankshaft-coordinate-measuring-machine-
18961-690147.html
37. http://www.directindustry.com/prod/hexagon-
metrology/coordinate-measuring-machine-cmm-horizontal-arm-
5623-1131261.html
38. http://www.3dsuppliesonline.com/products/skiron-laser

138
39. http://www.3dprint.hr/wp-content/uploads/2014/04/010.A03-
Podrucja-primjene-aditivnih-tehnologija-u-industriji-u-2012.-
godini.jpg

139
140
 3 METODE OPTIMIZACIJE U
POSTUPKU SLOJEVITE IZRADE

Nebojša Rašović, Sveučilište u Mostaru

Fakultet strojarstva i računarstva

Suvremeni način izrade proizvoda, pored primjene novih tehnologija,

zahtijeva i provedbu opsežne analize i detaljan pristup u razvoju dizajna
modela proizvoda. Dobar dizajn ne garantira uspjeh proizvoda u
eksploataciji, ali zasigurno nudi mogućnosti za stvaranje dobre podloge u
cilju visoke konkurentnosti na tržištu. Put koji dizajner prelazi od ideje do
realizacije, traži odgovore na mnoge probleme koji prate taj put. Kvaliteta
tih odgovora mjeri se količinom informacija koje dizajner u trenutku
razvoja posjeduje. Veći broj eksperata iz raznih oblasti stvara mogućnosti
generiranja veće količine informacija. Međutim, veći broj eksperata
stvara i veće troškove, pa se onda u tim uvjetima postavlja pitanje
isplativosti razvoja novog proizvoda. U takvim okolnostima, nameće se
pitanje kreiranja alata za potporu odlučivanju u procesu dizajna proizvoda
predviđenih za proizvodne postupke. Za dobivanje jednog takvog alata,
korišteni su sistemi temeljeni na znanju, odnosno razvijen je inteligentni
modul ekspertnog sistema za podršku slojevitoj izradi objekata, koja
predstavlja suvremeni način proizvodnje kroz nekonvencionalne metode.
Ključ razvoja inteligentnog modula leži u bazi znanja, čija se kvaliteta
ogleda kroz količinu pohranjenih informacija. Njeno djelovanje se uvezuje
sa mehanizmom zaključivanja, koji koristeći proceduralni tijek egzekucije
sistema, nudi pomoć u vidu ciljnih rješenja ili preporuka. Analiza dizajna
modela proizvoda, tretiranog kroz težinske faktore i stvaranje preduvjeta
za odabir optimalnih parametara za postupak slojevite izrade, predstavlja
izniman alat u sferi djelovanja ekspertnog sistema kao inteligentnog
računalnog programa za potporu odlučivanju.

141
1. PROBLEMI I OGRANIČENJA U POSTUPKU SLOJEVITE
IZRADE

Tehnologije slojevite izrade (Eng. Layered Manufacturing), kao

nekonvencionalne proizvodne metode [1, 2], imaju veoma široku
primjenu u skoro svim sektorima industrije [3-6]. Primjena ide od razvoja
novog proizvoda [7], gdje se najčešće kreira prototip u cilju provođenja
sveobuhvatnih inženjerskih analiza, pa do proizvodnje već gotovih
funkcionalno svrsishodnih dijelova. Kao i sve druge, tehnologija slojevite
izrade ima svoje izrazite prednosti koje je karakteriziraju i izvode u prvi
plan kada je u pitanju proizvodnja veoma složenih i kompleksnih
komponenti. Činjenica da sve što se može kreirati tehnikom 3D
parametarskog modeliranja u nekom od vodećih softverskih paketa,
može se i izraditi aditivnim tehnologijama (Eng. Additive Technologies).
Upravo ova činjenica pomaže inženjerima da svoje ideje brzo pretoče u
realizaciju i isto tako na brz način ispitaju sve dobre i loše strane jednog
proizvoda.

Međutim, mnogo je problema koji prate ovu tehnologiju, kao i sam

proces izrade. Tipovi problema prije svega ovise o primjenjenoj metodi
slojevite izrade. To može ovisiti o materijalu kojeg ta metoda koristi,
načinu kreiranje slojeva, ili o potrebi za korištenjem potporne strukture.
Bez obira na sve različitosti, zajednički princip rada temelji se na
CAD/CAM procesuiranju/razmjeni podataka [8], koji je zapravo isti za sve
metode slojevite izrade. Taj proces uključuje sječenje 3D CAD modela u
seriju 2D slojeva, koji gledano iz gornje perspektve predstavljaju konture
modela. Kod procesa stvaranja odsječaka, problemi se klasificiraju
postupkom koji se primjenjuje za njihovo dobivanje.

Najjednostavniji postupak je nepromjenljivo ili konstantno sječenje (Eng.

Uniform Slicing), gdje visina slojeva ostaje nepromjenjena. Loša strana
ovog postupka je ta što proces ne prepoznaje geometriju modela i bez
obzira na složenost ili jednostavnost te geometrije, model se sječe istim
visinama slojeva. To u konačnici doprinosi tome da kvaliteta izrade i

142
brzina izrade postaju dva nespojiva i dijametralno suprotna kriterija, koja
je skoro pa nemoguće istovremeno uključiti pri izradi modela.

Vrlo brzo se prešlo na prilagođeni postupak sječenja (Eng. Adaptive

Slicing), koji dopušta promjene u visini sloja u odnosu na složenost
geometrije modela. Drugim riječima, dio modela koji je predstavljen
kuboidnim ili kockastim volumenom, što predstavlja svakako
jednostavnost u geometriji, visina sloja može biti izrazito velika, dok dio
modela koji je predstavljen stožastim ili sfernim volumenom, gdje dolazi
do određene zakrivljenosti konfiguracije, visina sloja može biti izrazito
mala. Time se zadovoljava gorući problem istovremenog uključivanja i
kvalitete i brzine izrade kao ključnih kriterija. Ovakav pristup je omogućio
ekspanziju aditivne tehnologije kao nekonvencionalnog pristupa u
proizvodnji dijelova namjenjenih širokoj eksploataciji.

Uobičajeni postupak izrade proizvoda započinje ulaznim podatcima koji

predstavljaju matematičke formulacije geometrijskih entiteta, zapisane
unutar vektorskog formata. Dakle, može se reći da je 3D CAD model
proizvoda osnova i polazište za sve stvari koje su vezane za aditivnu
tehnologiju, jer CAD model kao takav, je u biti slikovito sučelje između
računala i računalno upravljanog stroja. To dovodi do značajnog
smanjenja proizvodnog veremena, kao i pogrešaka koje se javljaju
tijekom procesa. Tehnike površinskog modeliranja, a potom i čvrstog
modeliranja su poticale razvoj proizvodnog procesa ovisnog o
računalnom upravljanju. Stoga je slojevita izrada kao tehnologija nastala
upravo zbog sposobnosti predstavljanja objekata u trodimenzionalnom
koordinatnom sistemu. Budući su računala izravno povezana sa
strojevima i upravljaju nad svim operacijama koje se provode, neophodno
je razumjeti načine procesuiranja i pohrane informacija kada je u pitanju
preciznost, brzina, kvaliteta i cijena izrade. Predstavljanje objekata putem
CAD formata u izravnoj je ovisnosti o kapacitetima i sposobnosti
računalnog hardware-a. Moderna računala imaju dovoljan kapacitet za
pohranu takvih formata koji u sebi nose informacije zapisane putem
konstruktivne čvrste geometrije (Eng. Constructive Solid Geometry, CSG)
i graničnog prikaza (Eng. Boundary Representation, B-rep). Ova dva
143
formata za prikaz čvste geometrije crpe velike memorijske i grafičke
resurse modernih računala.

Konstruktivna čvrsta geometrija (CSG) omogućuje primjenu Boolean-ovih

pravila (združivanje, presjek, oduzimanje…) nad geometrijskim osnovnim
tijelima, poput kocke, cilindra, stožca… Prednost ove tehnike leži u tome
da se sa pohranjenom količinom informacija jednostavno upravlja, a da
su dobivena čvrsta tijela fizički validna i lagana za provođenje izmjena u
pogledu oblika samog čvrstog tijela. Njihovi nedostatci su ograničen broj
operacija dostupnih za kreiranje ili izmjene čvrstih tijela, kao i računalne
poteškoće pri generiranju slika, budući da granični elementi čvrstog tijela
(stranice, rubovi) nisu eksplicitno dostupni.

Granični prikaz (B-rep) nedvosmisleno predstavlja čvrsto tijelo, opisujući

njegove površine u smislu vrhova, rubova i ploha. Glavna prednost
graničnog prikaza jeste mogućnost brzog skiciranja čvrstog ili žičanog
modela. Njegovi nedostatci su velike strukture podataka (u formi tablica),
što zahtjeva značajne memorijske resurse. Nadalje, izmjene u dizajnu
načinjene graničnim prikazom nisu tako jednostavne poput onih koje su
načinjene u konstruktivnoj čvrstoj geometriji, iz razloga što
najjednostavnija promjena u veličini rupe unutar kocke, može zahtijevati
najprije uklanjanje rupe i njeno ispunjavanje materijalom, a zatim
kreiranje potpuno nove rupe odgovarajućih dimenzija. Isto tako, čvrsta
tijela kreirana korištenjem graničnog prikaza nisu uvijek fizički validna.
Takva tijela mogu na sebi imati određene procjepe u vidu pukotina, tako
da prikazi i nisu nužno jedinstveni.

Kada su čvrsta tijela sa površinama slobodnog oblika (Eng. Free Form

Surfaces) uključena u dizajn, tradicionalna primitivna tijela postaju
beskorisna. Razvijene su razne matematičke tehnike za predstavljanje
slobodno oblikovanih krivulja i površina. One uključuju parametarske
krive (Eng. Parametric Splines), Bezier-ove krive (Eng. Bezier Curves) i B-
krive (Eng. B-Splines). Svi ovi formati omogućuju dizajneru predstaviti
krivu slobodnog oblika, koristeći parametarski prikaz u bilo kom
koordinatnom sistemu (x, y, z). Razliku između formata čini stupanj
144
kontrole nad krivuljama, što zapravo predstavlja mogućnosti izmjene
krive na lokalnoj razini, bez utjecaja na susjedne sekcije.

Današnji CAD sistemi uglavnom koriste kombinaciju B-rep i CSG formata.

Prikazi slobodnih oblika variraju, ali ne-jednoliko razložna B-kriva (Eng.
Non-Uniform Rational B-Spline, NURBS) je jedno od najsloženijih prikaza
korištenih u vodećim CAD software-skim paketima, kojim se omogućuju
lokalne izmjene krive i ekgzaktni prikaz osnovnih tijela ili primitiva. Prikaz
elementa (Eng. Cell Representation) se ponekad odnosio na termin „drugi
format čvrstog modeliranja“. Proizašao je iz analize kodova koji su
zahtijevali diskretizaciju površina u elementima poput trokutova,
kvadrata ili poligona. Budući da je CAD software često prvi korak ka
analazi metodom konačnih elemenata, prikaz elementa je često
dostupan format zajedno sa ostalim formatima za prikaz. Činjenično
gledano, teselacija (Eng. Tessellation) koja je dio procesa u sistemu
slojevite izrade (STL format) je u formi prikaza elementa na površini
čvrstog modela.

Za provedbu slojevite izrade, prevođenje CAD podatka u upravljačke

naredbe sistema slojevite izrade, razvija se iz prethodno opisanih prikaza.
Dodatni korak u cijelom procesu čini generiranje višestrukih odsječaka
izvornog CAD modela u slojeve određene debljine. Upravljački program
mora sagledati preciznost CAD prikaza i ispresjecati ga paralelnim
ravninama. Presjek, koji mora biti zatvorena kontura serije crta i krivulja,
može se koristiti za pokretanje numerički upravljanih lasera i ispisnih
glava. U cilju brzine izračuna, budući da upravljački sklopovi većine
sistema slojevite izrade koriste vektorske naredbe (crta definirana od
točke A [xa, ya] do točke B [xb, yb]), CAD prikazi se pretvaraju u teselacijsku
datoteku koja predstavlja skup trokutova, koji čine mrežnu strukturu
površine čvrstog tijela. Presjek tih trokutova sa ravninom predstavlja
visinu sloja koju je matematički jednostavno dobiti. Vektori dobiveni iz tih
presjeka mogu se izravno koristiti za upravljanje sistemom slojevite izrade
[9].

145
1.1 STL format

STL format [10-13], razvijen od strane Albert Consulting Group za

kompaniju 3D Systems, trenutno predstavlja standard za prijenos
podataka u sistemima slojevite izrade. Format predstavlja listu ravnih
(Eng. Planar) trokutova, gdje je svaki trokut definiran sa tri različita vrha i
normalom usmjerenom iz unutrašnjosti objekta prema vani (Slika 3.1).

Slika 3.1. STL format [14]

STL format uključuje i ASCII i binarnu verziju, koje u stvarnosti nisu

potpuno kompatibilne. Nerijetko korištena binarna verzija može prenijeti
dodatne značajne informacije, ali većina sistema slojevite izrade ih ne
može obraditi. Prema tome, ASCII verzija se u većini slučajeva koristi u
proizvodne svrhe.

Prednosti STL formata ogledaju se u sljedećem:

146
  Lako pretvaranje – STL format je veoma jednostavan, jer sadrži
jedino popis ravnih trokutova. Za pretvaranje 3D modela u
trokutasti granični prikaz koriste se standardni površinski
trokutasti algoritmi. Jednostavni su, robusni i pouzdani u odnosu
na algoritme za stvaranje drugih tipova aproksimirane površine
(kao što su opće poligonalne aproksimacije). Također, konačna
preciznost se može lako kontrolirati, dok su mogući tipovi
degeneracije malobrojni;
 Širok raspon ulaza – Većina 3D prikaza može biti pretvorena u
trokutasti granični prikaz, obzirom na široku primjenu dostupnih
površinskih trokutastih algoritama. Ova prednost nije prisutna
kod većine drugih načina aproksimacije;
 Jednostavan algoritam sječenja – Algoritam za sječenje
trokutastog graničnog prikaza je tipično jednostavan (ali ne i
nužno učinkovit), jer uključuje jedino obradu liste trokutova. Sve
operacije trokutom mogu biti jednostavne i precizne;
 Mogućnost podjele modela – Ako je radna komora, odnosno radni
prostor slojevitog stroja nedovoljno velik, model mora biti
podijeljen u individualne dijelove, kako bi se radni prostor
adekvatno popunio. To se lako postiže trokutastim graničnim
prikazom.

Treba napomenuti kako sve prednosti STL formata proizlaze iz korištenja

trokutastog graničnog prikaza objekta i iz činjenice da je trokut
najjednostavniji konveksni poligonalni oblik. Zbog ovih prednosti, STL se
često koristi kao format za pohranu graničnih podataka u procesu
planiranja i pored njegovog korištenja za prijenos podataka.

Nedostatci STL formata se sastoje u sljedećem:

 Problemi svojstveni trokutastom graničnom prikazu;

o Aproksimacija – Glavni problem kod trokutastog graničnog
prikaza je taj, da zakrivljene površine mogu biti aproksimirane
jedino trokutastom strukturom (Slika 3.2). Veliki broj

147
 trokutastih ravnina daje visoku preciznost aproksimacije, ali to
rezultira iznimno velikom veličinom formata.

Slika 3.2. STL aproksimacija zakrivljene površine [14]

 Problemi svojstveni STL formatu;

o Veličina formata – Veličina STL formata je nepotrebno velika
zbog viška informacija unutar njega. Informacija o normali
trokutaste ravnine je višak, budući da semantika prikaza
dopušta da ona bude izračunata iz redoslijeda vrhova svake
pojedine ravnine. Također, većina vrhova se umnožava unutar
formata, buduči da pripadaju više nego jednoj ravnini. Bilo bi
učinkovitije odrediti svaki od vrhova jednom i zatim napraviti
vezu prema njima za svaku posjedovnu ravninu. Ovo bi, također
riješilo problem neusklađenosti lokacija vrhova koji su s aspekta
logike identični;
o Pogreške skraćivanja – Koordinate vrhova i komponente
normale svake ravnine su predstavljene realnim brojevima sa
jednostrukom preciznošću, tako da njihove stvarne vrijednosti
bivaju skraćene. U nedostatku topoloških informacija unutar
STL formata, pogreške skraćivanja postaju značajne, naročito
kada se objekt nalazi daleko od ishodišta;
o Nepotpunost – STL format nepotpuno opisuje trokutasti
granični prikaz iz razloga što topološke informacije nisu
148
 pohranjene. Ako bi bile prikazane, ove informacije mogu biti
korištene za ubrzavanje procesa planiranja zadaća poput
sječenja;
o Nedosljednost – STL format može imati nedosljedne vrijednosti
tolerancije, ako je kreiran spajanjem dva različita STL formata.
Također, postoji mogućnost pojave pukotina na mjestu presjeka
dva spojena STL modela;
o Nedosljedne normale – Normale ravnina mogu biti zaokrenute
i na taj način biti u neskladu s orijentacijom drugih ravnina.
Zaokrenute normale površina mogu se pojaviti kada su površine
nepravilno definirane u izvornom prikazu (Slika 3.3);

Slika 3.3. Zaokrenute normale u nekim ravninama [14]

o Nepravilne normale – Eksplicitno određene normale ravnina

mogu se razlikovati od drugih normala izračunatih preko vrhova
ravnina. To se dešava zbog pogrešaka u algoritmu pretvaranja.
 Problemi pretvaranja u trokutasti granični prikaz;
o Pukotine – Kod trokutastih ravnina spojenih serijom zatvorenih
tankostijenih elemenata koji zatvaraju ili ekstrudiraju neku

149
 cjelinu, može se pojaviti pukotina uslijed izostanka bar jedne
ravnine, što predstavlja jasnu granicu između unutarnjeg i
vanjskog objekta. Kada se model sa pukotinama siječe, odsječci
sadrže ne-zatvorene konture, tako da očitana vektorska putanja
može biti proširena izvan granica željenog objekta (Slika 3.4 i
Slika 3.5). Pukotine se mogu pojaviti zbog toga što površine
nedostaju u izvornom prikazu. Za takvo loše modeliranje
najčešće je odgovoran dizajner;

Slika 3.4. Pukotine zbog nedostatka ravnina [14]

Slika 3.5. Zalutali vektori zbog nedostatka segmenata konture [14]

150
o Unutarnji zidovi – Unutarnji zidovi mogu biti generirani
zahvaljujući nepravilnim geometrijskim algoritmima za
zatvaranje pukotina u trokutastom ravninskom modelu ili
nesavršenom rukovanju dizajnera pri konstruiranju površinskih
modela. Unutarnji zidovi mogu uzrokovati neočvrsnute granice
između područja u materijalu objekta pri izgradnji (Slika 3.6);

Slika 3.6. Unutarnji zidovi zbog nepravilnih spajanja objekata [14]

o Degenerirane ravnine – Ravnine mogu biti degenerirane imajući

nulto područje, pa stoga nemaju definiranu površinsku
normalu. Postoje dvije vrste degeneriranih ravnina (Slika 3.7):
 Topološka degeneracija: Dva ili više vrhova ravnine su
koincidentni. Budući da to ne utječe na geometriju ili
povezivanje sa drugim ravninama, degenerirana ravnina
može biti odbačena;
 Geometrijska degeneracija: Svi vrhovi ravnine su različiti,
ali su kolinearni. Ovakva ravnina nema normalu, ali sadrži
topološku informaciju o povezanosti susjednih ravnina i
ne mogu biti odbačene.

151
o Nepravilni presjeci – Ravnine se mogu presijecati na pogrešnim
mjestima (osim na njihovim rubovima) čime se povećava
međusobno prožimanje (Slika 3.8) [14].

Slika 3.7. Degeneracija u STL formatu [14]

Slika 3.8. Ne-granični presjek dva trokuta [14]

152
1.2 Određivanje visine sloja

Radi pojednostavljivanja procesa sječenja i smanjenja opterećenosti

računalnog hardware-a, topološke informacije se dodaju u podatkovnu
strukturu. Topološka struktura, od vrha prema dnu, uključuje poligone
(trokutaste ravnine i konture), rubove i vrhove. Osnovnog člana ove
strukture čini informacija o geometriji vrha, odnosno točke. Budući da
tehnologija slojevite izrade gradi objekat sloj po sloj (Eng. Layer-by-
Layer), krećući se od dna prema vrhu, proces zahtijeva geometriju
dvodimenzionalne konture svakog sloja. Proces sječenja se sastoji od
sljedeća tri koraka: računsko određivanje presjeka između objekta i
horizontalne ravni, sortiranje presječnih točki i formiranje
dvodimenzionalnih kontura. Rezultat primjene ovih koraka jeste izrada
dijelova, koji na sebi nose pogreške, uzrokovane efektom stubišta (Eng.
Staircase Effect). Efekt stubišta se kontrolira visinom vrha (Eng. Cusp
Height), čijim reduciranjem se postiže to da se model sječe u tanjim
slojevima, što sa druge strane ne ide u prilog vremenu izrade.

Kako bi se zadržala konstantnost efekta stubišta, odnosno preciznije

rečeno, kako se ne bi značajno mjenjala (povećavala) vrijednost visine
vrha na površinama slojevitog modela, postupak prilagođenog sječenja
omogućuje uključivanje površinske geometrije pri određivanju debljine
sloja za sječenje. Rezultat takvog procesa jesu dvodimenzionalne konture
sa varijabilnom debljinom sloja. Određivanje debljine sloja, pored
složenosti geometrije STL modela, ovisi i o mogućnostima primjenjene
metode slojevite izrade. Promjena visine sloja mora da se izrazi
vrijednošću koja se nalazi između maksimalno dozvoljene donje i gornje
granične vrijednosti (𝑡𝑚𝑖𝑛 , 𝑡𝑚𝑎𝑥 ), što predstavlja limite za definiranje
debljine sloja. Kod korisničkog određivanja dozvoljene visine, aktualna
visina, jednaka je visini vrha podijeljenoj na z-komponentu vektora
jedinične normale trokutaste ravnine. Računski dobivena debljina sloja
mora biti veća ili jednaka donjoj graničnoj vrijednosti 𝑡𝑚𝑖𝑛 , odnosno
ostvaruje se najtanji sloj kojeg sistem slojevite izrade može osigurati.
Ukoliko vrijednost debljine prelazi tu najmanju dozvoljenu donju mjeru,

153
sistem koristi 𝑡𝑚𝑖𝑛 kao zadanu debljinu. Isto ovo pravilo važi i kada je u
pitanju gornja granica.

Ovim pristupom, postupak prilagođenog sječenja ostvaruje punu

kontrolu nad implementiranjem kvalitete u model. Drugi benefit proizilazi
iz zaključka da tamo gdje geometriju modela predstavljaju jednoobrazne,
vertikalne ili horizontalne površine, debljina sloja se penje na gornju
graničnu vrijednost 𝑡𝑚𝑎𝑥 , što doprinosi skraćenju vremena izrade. Da bi
se pravilno odredila debljina slojeva, neophodno je uzeti u ratmatranje
karakteristične probleme koji prate sami proces, a koji su objašnjeni u
narednim sekcijama (1.3, 1.4, 1.5) [15].

1.3 Efekt stubišta

Kao što je prethodno navedeno, slojevita izrada se temelji na proizvodnji

dijelova tehnikom sloj po sloj. Svaki fizički sloj je dobiven obradom
pokretne radne glave po ravnom profilu odsječka. Kao rezultat toga, svi
dijelovi proizvedeni na ovaj način pokazuju problem efekta stubišta u
pravcu smjera izgradnje (Slika 3.9).

Slika 3.9. Efekt stubišta sa većom i manjom debljinom sloja [16]

Pogreške nastale pojavom efekta stubišta mogu se, kao što je prethodno
navedeno, kvantificirati razmatranjem koncepta visine vrha (h). Koncept
visine vrha nekog sloja, definiran je kao maksimalna udaljenost između
granice slojevitog objekta i granice CAD modela (Slika 3.10) [17].

154
 Slika 3.10. Visina vrha (h) [18]

Postupak sječenja izravno utječe na veličinu efekta stubišta. Široko

rasprostranjeno nepromjenjivo sječenje može rezultirati izrazitom
pojavom efekta stubišta, jer zanemaruje promjenu geometrije dijela u
pravcu smjera izgradnje. Za razliku od njega, prilagođeno sječenje koristi
varijabilnu debljinu sloja za sječenje dijela, sukladno geometrijskoj
zakrivljenosti u pravcu smjera izgradnje. U usporedbi s nepromjenljivim
sječenjem, prilagođeni postupak može poboljšati završnu površinu, a u
isto vrijeme smanjiti vrijeme potrebno za izgradnju dijela [19].

1.4 Teselacija

Teselacija podrazumijeva aproksimaciju 3D oblika serijom ravnih

trokutova (Slika 3.11 i Slika 3.12). Korištenjem ovakvog pristupa,
preciznost je parametar unosa kontroliran od strane dizajnera. To je
prihvatljiva tjemena pogreška (Eng. Chordal Error) između trokutasto
aproksimirane površinske konture i „idealne“ CAD konture (Slika 3.13). Ta
vrijednost nema značaja, npr. za kocku, koja je izrađena od ravnih
ravnina, tako da koncept teselacije takvog objekta, pri prijenosu podataka
na slojeviti sistem, je prilično učinkovit. Međutim, lopta pokazuje drugu
stranu, gdje će zahtijevanje visoke preciznosti dovesti do vrlo velike
datoteke podatka.

155
 Slika 3.11. Kontura dobivena CAD modelom i STL teselacijom [20]

U stvarnoj primjeni, dizajn modela se prilagodi negdje između ova dva

navedena primjera, gdje ova metoda može biti korištena za razdvajanje
modela u odvojene dijelove zbog:

 Smanjenja veličine datoteke;

 Mijenjanja kordalne preciznosti;
 Izbjegavanja teselacijskih problema;
 Fleksibilne izgradnje za višestruke modele sa minornim
međusobnim razlikama.

Slika 3.12. Princip teselacije lopte (sfere) [21]

Prva prethodno navedena točka je vrlo važna, budući da je lako kreirati

iznimno veliku teselacijsku datoteku. Najgori slučaj koji je ostao zabilježen
je 55 Mb veličine STL formata (ASCII) kreiranog iz 4,5 byte CAD datoteke.
156
Alatke za kompresiju mogu drastično smanjiti spomenute datoteke pri
njihovom pohranjivanju i prijenosu. Razdvajanje CAD modela u dijelove
omogućuje dizajneru da veličinu datoteke održi manjom, gdje bi
praktično tim brojem trokutova osigurao dobru kvalitetu samo onih
značajki koje su važne.

Slika 3.13. Tjemena pogreška [9]

Treba naglasiti da teselacijski model sa prihvatljivom preciznošću može

biti pogrešan. Pogreška u odstupanja kod teselacijskog modela ne
garantira da će ujedno biti i najveća pogreška sječenja (Slika 3.13).

Prednosti teselacije uključuju sljedeće:

 Osigurava jednostavnu metodu prikaza 3D CAD podataka;

 Postoji de facto standard koji većina CAD i slojevitih sistema
podržava;
 Za određene oblike, može osigurati male i precizne datoteke za
prijenos podataka.

Nedostatci teselacije uključuju sljedeće:

 Kreira datoteke mnogo puta veće od izvornog CAD podatka;

157
  Implementacija STL prevoditelja unutar CAD sistema varira u
kvaliteti i dosljednosti, što predstavlja problem. To daje prostora
za tzv. programske ispravke, što usporava proizvodni ciklus;
 Naknadno sječenje velikih STL datoteka može potrajati i do
nekoliko sati, osim za slojevite procese gdje se može sjeći dok
sistem gradi prethodni sloj, što ide u prilog vremenu, pa otuda i
potiče naziv tehnologije brze izrade (Eng. Rapid Prototyping);
 Povremeno, dizajner nije u mogućnosti uspješno dobiti CAD
model kroz STL sučelje, što rezultira ponovnim modeliranjem.

Bez obzira, koliko učinkovite bile teselacijske datoteke, neophodno je

izvršiti sječenje granične konture na ovakav način, kako bi se uopće
odvijao process slojevite izrade objekata [21].

1.5 Orijentacija modela

Određivanje pravilne orijentacije modela je fundamentalni problem

aditivne tehnologije. Ona ima značajan utjecaj na mnoge važne kriterijske
aspekte koji u konačnici određuju troškove izrade. Prepoznavanjem tih
kriterija, omogućuje se bolje razumijevanje njihovih utjecaja na troškove,
kako bi se oni sveli na minimum. Ponekad kriteriji mogu biti višestriki kod
definiranja orijentacije modela. Neki od tih kriterija podrazumijevaju:
završnu površinu, vrijeme izrade, potpornu strukturu, troškove
materijala, zarobljeni volumen, deformaciju itd. Svi oni odlučuju,
pojedinačno ili kolektivno, o različitom stupnju kvalitete konačnog
proizvoda i moraju biti sagledani pri razvoju alata za određivanje
optimalne orijentacije.

Važnost završne površine, prije svega, ovisi o specifičnoj namjeni dijela.

Ta važnost naročito dolazi do izražaja kod nalijeganja dvaju površina.
Stoga je vrlo važno orijentirati model na način kako bi se minimizirao
efekt stubišta, koji je praktično zajednički imenilac za sve sisteme slojevite
izrade koje danas poznajemo. Neželjeni efekt stubišta se najčešće
pojavljuje na kosim odnosno zakrivljenim površinama, pa stoga korisnik

158
treba nastojati pravilnom orijentacijom, tj. pravcem izgradnje izbjeći
takve neželjene efekte na površinama od značaja.

Vrijeme izrade je važno u slučajevima kada je dio neophodno dobiti u vrlo

kratkom vremenu. Često se dogodi da kvaliteta završne površine ima veći
prioritetni stupanj od vremena izrade, pa vrijeme izrade u tom slučaju
može imati manji težinski faktor. U izravnoj vezi s vremenom izrade je
potporna struktura. Drugim riječima, manja količina potporne strukture
dovodi do kraćeg vremena izrade.

Kategorizacija kriterija koji definiraju orijentaciju može ići u više pravaca.

Geometrijske značajke su jedan od tih pravaca. Određena istraživanja
poput [22, 23], dovode do toga da se željena orijentacija može dobiti
analizom višestrukih geometrijskih i drugih značajki. U takvim
okolnostima, od korisnika se zahtijeva da dodijeli prioritete određenim
geometrijskim značajkama na dijelu, koje su u tom trenutku važne.

Također, navedena istraživanja pokazuju i to da samo jedna geometrijska

značajka može odrediti orijentaciju, odnosno pravac izgradnje. Slika 3.14
ilustrira optimalnu orijentaciju objekta izvedenu na osnovu tri kriterija.

Slika 3.14. Optimalna orijentacija za tri kriterija [24]

Prvi kriterij je kvaliteta ili preciznost površine, što predstavlja možda i

najvažniji faktor kada je proizvod predodređen obavljanju zadane
funkcije. Moguće je reducirati, a možda i sasvim eliminirati efekt stubišta,
mijenjanjem orijentacije izgradnje koja doprinosi takvom rezultatu (Slika
3.15 a).
159
 Slika 3.15. Određivanje optimalne orijentacije u ovisnosti o zadanom kriteriju
[24]

Drugi kriterij predstavlja vrijeme izrade, koje ovisi o broju slojeva, koji
trebaju biti obrađeni. Dva objekta potpuno jednakih volumena mogu
imati različita vremena izrade, ukoliko im se razlikuje broj slojeva kojima
se vrši izgradnja. To je iz razloga što je vrijeme izrade u izravnoj poveznici
sa brojem slojeva, tako da optimalna orijentacija sa minimalnim brojem
slojeva osigurava ujedno i najkraće vrijeme izrade (Slika 3.15 c).

160
Treći kriterij predstavlja potporna struktura čija je uloga da podupire
objekt tijekom izgradnje. Neophodno je voditi računa da se visina potpore
svede na minimum, kako bi sistem čim prije prešao na izgradnju objekta i
time izbjegao rad u tzv. praznom hodu. Kod nekih metoda slojevite izrade,
nastoji se u što većem postotku smanjiti ukupna površina dodira između
potpore i zidova objekta. Razlog tomu je što se kod takvih metoda, poslije
završetka izrade, zahtijeva post-obrada, gdje se materijal potpore raznim
alatima odstranjuje od objekta. Pri tome može doći do fizičkih oštećenja
na konačnom proizvodu (Slika 3.15 b).

161
2. METODE VREDNOVANJA CAD MODELA U CILJU
OPTIMIRANJA PROCESA KONSTRUIRANJA PROIZVODA

Poteškoće koje se javljaju u procesu evaluacije koncepata leže u činjenici

da je dizajn proizvoda početni, tako da se proces odvija u limitiranom
znanju i podatcima. U takvim okolnostima, ključno je razviti mehanizam
za odabir i poboljšanje koncepta, odnosno varijanti kojima će se u krajnjoj
liniji unaprijediti proizvod. To se može postići međusobnom usporedbom
i evaluacijom više varijantnih područja koja su definirana od strane
postavljenih kriterija. Rezultati uspoređivanja mogu voditi ka ponavljanju
tehnike kontinuirano u iteracijama, sve dok dizajner ne bude zadovoljan
dobivenim rezultatima. Proces evaluacije se odvija u tri koraka [25]:

 Odabir kriterija za usporedbu – sveobuhvatna analiza dizajna

modela proizvoda u cilju prepoznavanja karakterističnih područja.
Svi kriteriji trebaju biti sortirani određenim redoslijedom, kako bi
bili pravilno upotrijebljeni. Izbor šeme evaluacije je u domeni
odluke dizajnera. Metoda težinskih faktora je matematički model
koji se temelji na inženjerskoj procjeni važnosti atributa koji
opisuju finalni proizvod;
 Odabir varijantnih područja za usporedbu – varijantna područja
moraju biti generirana. Neka varijantna područja mogu biti
odbačena na samom početku, iz razloga što ne zadovoljavaju
zahtjeve ili nisu izvodiva;
 Generiranje ocjena – ocjene koje služe u svrhu rezultata proizašlih
iz finalnog računanja vrijednosti težinskih faktora.

Obzirom na specifične vrijednosti pojedinih zona, dizajn CAD modela je

neophodno tretirati kroz značajke koje ga pobliže određuju, kako bi se
postigli optimalni parametri, gdje su granice navedenih zona definirane
područjem značajke. Ovo ima za cilj mogućnost definiranja različitih
optimalnih debljina sloja u zonama. Neophodno je, u svakom slučaju,
koristiti postupak prilagođenog sječenja, kako bi se za svaki sloj odredila
pojedinačna vrijednost visine.

162
Sagledavanjem i analizom dizajna proizvoda, dizajner identificira
karakteristične zadaće svakog dijela komponente. Pojedinačno ili
kolektivno, komponente ili neki njihovi dijelovi obavljaju određenu
funkciju ili pod-funkciju ili su uvjetovani krajnjom primjenom, u smislu da
moraju biti estetski, odnosno ergonomski oblikovani i prilagođeni
konzumentu (Slika 3.16). Kako bi se svakom dijelu pojedinačno pristupilo,
na modelu proizvoda se proglašavaju zone koje nose određene
specifičnosti u pogledu izrade. Te specifičnosti se mogu odnositi na
preciznost geometrije, brzinu izrade, montažu, ergonomiju, estetiku itd.

Slika 3.16. Dizajn proizvoda u funkciji obavljanja zadaće [33]

Slika 3.16 prikazuje CAD model ručice automobilskog mjenjača. Tri zone
modela se nameću kao specifične u pogledu razrade dizajna za izradu.
Prva zona je zglobni dio, koji povezuje ručicu s ostatkom mjenjačke kutije.
Omogućava vezu i nesmetan rad pri mijenjanju brzina, pa je zbog svoje
svrsishodnosti važan dio s aspekta funkcionalnosti.

163
Obzirom da se radi o zglobnom prijenosniku i elementu koji se spaja
izvođenjem određene vrste nalijeganja, zahtijevala bi se veća kvaliteta pri
izradi. Središnji dio modela je cilindričnog oblika i fizički povezuje prvu i
treću zonu, čime je moguće ostvariti prenošenje ručne sile. Osim
estetskog aspekta, središnja zona ne posjeduje druge značajke. Ovdje se
mora naglasiti da je cilindrični oblik jednoobrazan i ne dolazi do promjene
u geometriji. Treća zona modela je rukohvat, koji je u stalnom kontaktu
sa dlanom vozačeve ruke, pa se zbog svoje osnovne namjene promatra
kroz ergonomski aspekt.

Slika 3.17. CAD model ručice automobilskog mjenjača podijeljen na zone [33]

Obzirom na prethodno iznesenu funkcionalnu, estetsku i ergonomsku

specifičnost pojedinih dijelova, model je rotiran u vertikalni položaj za
daljne procesuiranje, upravo kako bi segmenti bili obuhvaćeni procesom
izrade. Cilj je mogućnost definiranja različitih vrijednosti visina slojeva,
optimiranih po zonama I, II i III (Slika 3.17).
164
Iz prethodno navedenih razloga, zonama se pridružuju težinski faktori
površine (w), koji se odnose na reguliranje spomenute visine sloja, koja
na koncu definira pitanje kvalitete površine i druge specifikacije. Težinski
faktori se određuju na temelju specifičnih značajki koje karakteriziraju
model, odnosno pojedine zone modela, gdje se pri izračunavanju visine
sloja koriste, kako bi se korigirala i sama izračunata visina i kako bi se
dobila konačna vrijednost visine 𝑡𝑓𝑖𝑛𝑎𝑙 [26].

𝑡𝑓𝑖𝑛𝑎𝑙 = t/w ≤ 𝑡𝑚𝑎𝑥 (3.1)

Dodjeljivanjem težinskih faktora određuje se važnost uloge značajke koja,

ustvari, postaje kriterij za evaluaciju, čime se utječe na krajnje
pronalaženje rezultata. Sam postupak definiranja težinskih faktora može
se razlikovati, obzirom na složenost CAD modela i različite zahtjeve sa
kriterijskog aspekta tog modela. Cilj je povećati, odnosno smanjiti
vrijednost promatranom kriteriju. Sam postupak definiranja težinskih
faktora može se razlikovati obzirom na složenost modela i različite
zahtjeve funkcionalne, estetske ili ergonomske prirode.

Tablica 3.1, Tablica 3.2, Tablica 3.3 i Tablica 3.4 pokazuju neke od mogućih
načina rasporeda težinskih faktora za zone modela I, II i III (Slika 3.17),
vodeći računa o funkcionalnim, estetskim i ergonomskim vrijednostima.
U narednom koraku prikazane su dvije metodologije: određivanje
prednosti i matrica odluke.

2.1 Računanje težinskih faktora metodom određivanja prednosti

Određivanje prednosti temelji se na uspoređivanju svakog pojedinog

kriterija sa svim ostalim i dodjeljivanju prednosti promatranom kriteriju.
Ukoliko je prednost na strani kriterija kojeg uspoređujemo, piše se
vrijednost jedan, ukoliko je prednost na strani kriterija s kojim
uspoređujemo, piše se vrijednost dva, a ukoliko kriteriji imaju jednaku
važnost, piše se nula. Kriteriji koji se nalaze u retku matrice, su kriteriji
koje uspoređujemo s kriterijima u stupcima matrice (Tablica 3.1) [25]:

165
Tablica 3.1. Opći model određivanja prednosti kriterija

k(1) k(2) … k(j) … k(n)

k(1) 1 … 2 … 0
k(2) 2 1
… …
k(i) 1 2
…
k(n) 0

Dosljednost matrice postiže se zadovoljavanjem sljedećih izraza:

kij =1 ⟹ kji =2; i≠j (3.2)

kij =2 ⟹ kji =1; i≠j (3.3)
kij = kji =0; i=j (3.4)

Težinski faktor kriterija ki biti će jednak zbroju jedinica u retku, dijeljeno s

ukupnim brojem jedinica u matrici, čime se dobije normirana matrica:

∑nj=1{kij ∀(kij =1)}

wi = (3.5)
∑ni=1 ∑nj=1{kij ∀(kij =1)}

Prikazanom metodom određivanja prednosti, težinski faktori se

primjenjuju na modelu ručice mjenjača automobila (Slika 3.16), koja u
svom opisu nosi kriterije preciznosti geometrije na dijelu za uspješno
obavljanje funkcije, estetike kao vizualnog dojma i ergonomije kao
ugođaja oblikovanih površina. U tablici prednosti, relacije između
varijantnih područja CAD modela ručice mjenjača i izračunatih vrijednosti
težinskih faktora za svaku varijantu imaju sljedeći oblik (Tablica 3.2):

166
Tablica 3.2. Vrijednosti težinskih faktora metodom određivanja prednosti

Geometrijski težinski Estetski težinski Ergonomski težinski

faktori faktori faktori
Σ Σ Σ
Z1 Z2 Z3 wi Z1 Z2 Z3 wi Z1 Z2 Z3 wi
1 1 1
Z1 1 1 2 1 Z1 2 2 0 0 Z1 0 2 0 0
0,
Z2 2 0 0 0 Z2 1 0 1 Z2 0 2 0 0
5
0,
Z3 2 0 0 0 Z3 1 2 1 Z3 1 1 2 1
5
Σ 2 1 Σ 2 1 Σ 2 1

Za određivanje konačnog težinskog faktora za svaku zonu modela,

potrebno je uzeti najveći od tri ponuđena. Tablica 3.3 pokazuje da zone
modela I i III imaju najveće vrijednosti težinskih faktora, što ukazuje na
važnost tih dijelova u njihovoj primjeni. Dobivene vrijednosti težinskih
faktora ručice mjenjača automobila imaju vrijednosti: w={1; 0,5; 1}
(Tablica 3.3).

Tablica 3.3. Dobivene vrijednosti težinskih faktora po zonama modela

Zona I Zona II Zona III

wgeom. 1 (visoka kvaliteta) 0 (niska kvaliteta) 0 (niska kvaliteta)
0,5 (srednja
west. 0 (niska kvaliteta) 0 (niska kvaliteta)
kvaliteta)
0,5 (srednja
wergo. 0 (niska kvaliteta) 1 (visoka kvaliteta)
kvaliteta)

2.2 Računanje težinskih faktora metodom matrice odluke

Ovom metodom, model ručice mjenjača (Slika 3.16) uključuje kriterije koji
se kao u prethodnom poglavlju odnose na preciznost izrađene geometrije
u zoni modela koja ima zadaće obavljanja određene funkcije u sklopu,
estetiku kao vizualni dojam površina i ergonomski ugođaj oblikovanih
površina, svaki sa sljedećom težinskom vrijednošću:

167
  Geometrija – 45%
 Estetika – 25%
 Ergonomija – 30%

Zbroj težinskih vrijednosti (w.f.) svih kriterija mora biti 100%. Za svako
varijantno područje dodjeljuje se i vrijednost rejting faktora (r.f.), ovisno
o važnosti utjecaja pojedinog kriterija na promatrano varijantno područje
(Tablica 3.4).

Tablica 3.4. Vrijednosti težinskih faktora metodom matrice odluke

Dizajnerski Geometrija Estetika Ergonomija

kriteriji Suma
Težinski faktori
Varijan.
područja 0,45 0,25 0,3 ∑w.f.=1
1,5 0,5 0,5
Zona I ∑w.r.f.=0,95
0,675 0,125 0,15
0,5 1 0,5
Zona II ∑w.r.f.=0,625
0,225 0,25 0,15
0,5 0,5 1,5
Zona III ∑w.r.f.=0,8
0,225 0,125 0,45

Vrijednost u donjem desnom trokutu svake ćelije se računa kao umnožak

težinskog faktora i njemu pripadajućeg rejting faktora, čime se kao
rezultat dobiva vrijednost težinskog rejting faktora (w.r.f.) [25]:

w.r.f.=w.f.× r.f. (3.6)

Dobivene su vrijednosti težinskih rejting faktora, a finalne sume svakog

varijantnog područja se uspoređuju. Varijantno područje sa najvećom
vrijednošću je ono koje najbliže zadovoljava set zadanih kriterija, što je u
ovom slučaju zona I. Dobivene vrijednosti težinskih faktora ručice
mjenjača automobila imaju vrijednosti: w={0,95; 0,625; 0,8} (Tablica 3.4).

Može se svesti na činjenicu da su obje metode dale slične rezultate, što

ukazuje na to da zone modela zahtijevaju zasebno tretiranje pri
168
određivanju parametara procesa. Vrijednosti težinskih faktora dobivenih
po zonama potrebno je priključiti visini sloja. Ukoliko ta novonastala
vrijednost visine prelazi onu minimalnu, odnosno maksimalno
dozvoljenu, definiranu ovisno o mogućnostima primjenjene metode za
slojevitu izradu, vrijednost visine se korigira na tu graničnu vrijednost. Iz
izračuna se jasno vidi da će pripadajuća vrijednost težinskog faktora imati
veliki utjecaj na konačnu visinu sloja u zoni II modela ručice mjenjača
automobila. Ukoliko primijenimo vrijednosti dobivene metodom matrice
odluke, koje su nešto finije u odnosu na metodu određivanja prednosti,
imamo sljedeću situaciju:

t t
Zona I: tfinal = w = 0,95 {tmin ≤tfinal ≤tmax } (3.7)
I

t t
Zona II: tfinal = w = 0,625 {tmin ≤tfinal ≤tmax } (3.8)
II

t t
Zona III: tfinal = w = 0,8 {tmin ≤tfinal ≤tmax } (3.9)
III

Ovakvim pristupom, postignut je kompromis između dijametralno

suprotnih zahtijeva istovremeno uključenih na modelu. Na jednoj strani,
to je ostvareno u postizanju zadovoljavajuće kvalitete željenih površina, a
s druge strane u skraćenju vremena potrebnog za dobivanje proizvoda.
Dodatna prednost ovog pristupa proizlazi iz činjenice da se prilagođeni
postupak planira, na način da se trodimenzionalna složenost modela
analizira kroz njegov dvodimenzionalni prikaz.

Ako se ide malo dalje u analizi dizajna, može se izvesti zaključak da je, pak,
maksimalna visina sloja u pojedinim zonama veoma poželjna, što govori
da je udaljenost između dva susjedna odsječka na maksimalnoj
vrijednosti. Međutim, treba naglasiti da se maksimalna visina sloja treba
primijeniti u slučajevima jednostavne konture, gdje ne dolazi do bitnih
promjena u geometriji, što se svakako može konstatirati za zonu II modela
ručice mjenjača automobila. U svim ostalim slučajevima gdje dolazi do
povećanja složenosti konture modela, vrijednost visine sloja se kreće
prema minimumu, a to upravo pokazuju zone modela I i III.
169
Potpuno je jasno, da je konačna visina sloja u zoni II dvostruko veća od
računske. Ukoliko računska visina prelazi najveću dozvoljenu visinu koja
može biti izvedena na stroju, onda se ona korigira na visinu 𝑡𝑚𝑎𝑥 . Na ovaj
način omogućena je dvostruko brža izrada modela u području II (zona II),
bez obzira na računsku visinu sloja (Slika 3.18).

(a) (b) (c)

Slika 3.18. Virtualno slojevito sječenja modela ručice mjenjača: a)

nepromjenljivo sječenje sa 𝑡𝑚𝑖𝑛 ; b) nepromjenljivo sječenje sa 𝑡𝑚𝑎𝑥 ; c)
prilagođeno sječenje [27]

Granične vrijednosti debljine sloja definirane su kapacitetom i

mogućnostima stroja za slojevitu izradu. Tablica 3.5 prikazuje broj slojeva
u ovisnosti o primijenjenom konceptu sječenja. Za minimalnu debljinu
uzeta je simbolična vrijednost od 1 mm, a maksimalna je 3 mm. Prikazane
vrijednosti u tablici samo dodatno potvrđuju korektnost cjelokupno
prikazanog pristupa u tretiranju pojedinih zona modela.

170
Tablica 3.5. Broj slojeva dobivenih sječenjem različitom debljinom

Debljina sloja
Postupak Broj slojeva
(mm)
Nepromjenljivo sječenje (𝑡𝑚𝑖𝑛 ) 1 111
Nepromjenljivo sječenje (𝑡𝑚𝑎𝑥 ) 3 37
Prilagođeno sječenje 1-3 79

171
3. POMOĆ U RAZVOJU PROIZVODA

Sve većim razvojem računalne tehnologije, sve je veća primjena računala

u suvremenom inženjerstvu. Gotovo je nezamislivo rješavati određeni
problem u polju tehnike, a ne koristiti resurse koje nudi računalna
tehnologija. Jedno od tih resursa jesu upravo ekspertni sistemi (Eng.
Experts Systems, ES), čija osnovna namjena jeste da zamjenjuje djelovanje
eksperata u provođenju ekspertize, na način da vrši analizu i nudi rješenje
i pomoć u donošenju odluke u području problema. Ekspertni sistem se
može definirati kao inteligentni računalni program koji koristi znanje i
procedure zaključivanja za rješavanje problema.

Sve definicije iz literature navode da ekspertni sistem sadrži visoko

specijalizirano znanje iz određenog područja struke i da je u mogućnosti
u tom području kreirati inteligentne odluke. ES je u mogućnosti da na
temelju pohranjenih informacija, koje predstavljaju znanje i izgrađenih
procedura, na vrlo brz i efikasan način pomogne korisniku u rješavanju
specifičnih problema (Slika 3.19). Ekspertni sistemi nisu pogodni za
rješavanje općih problema iz širokog područja, jer su više usmjereni ka
rješavanju problema uskog područja, gdje za uspješno djelovanje trebaju
sve dostupne informacije, kako bi bili u stanju predložiti odgovarajuće,
što kvalitetnije rješenje u vidu savjeta ili preporuka. Za rad ekspertnih
sistema koriste se metode umjetne inteligencije. U pravilima, kombiniraju
se kvantitativne i kvalitativne informacije, teorija vjerojatnosti,
aritmetičke i logičke operacije i sve to je temeljeno na heuristici. Prema
tome, odluke donesene od strane ekspertnog sistema mogu biti korisne
ili dobre odluke, ali ne i obvezujuće. Dodatne otežavajuće okolnosti mogu
da budu nepotpuni podatci o problemu koji se rješava, koji uz to mogu
biti i nedovoljno pouzdani ili subjektivni. Klasičan način koji se primjenjuje
za rješavanje takve vrste problema je naravno konsultacija ili angažovanje
jednog ili tima stručnjaka iz te predmetne oblasti, odnosno eksperta koji
svojim znanjem, iskustvom i domišljatošću može da rješi problem. Sa tog
aspekta promatrano, ekspertni sistem je računalni program, koji treba da
simulira aktivnosti eksperta ili više njih i pri tom rješi problem na onaj

172
sličan način na koji ekspert postupa. Ovakvim pristupom, ekspertni
sistemi predstavljaju alternativan način za automatizaciju postupka u
rješavanju problema primjenom računala, u odnosu na klasičan način
programiranja korištenjem proceduralnih programskih jezika. Neke od
osnovnih karakteristika ekspertnog sistema istovremeno predstavljaju i
suštinske razlike u odnosu na klasična rješenja.

Slika 3.19. Evolucija računalne potpore [28]

Različiti ekspertni sistemi koji obavljaju različite zadatke i nemaju

zajedničke oblasti djelovanja, imaju uglavnom sličnu strukturu. Ono što
čini prednost u strukturi ekspertnih sistema jeste činjenica da su baza
znanja (Eng. Knowledge Base, KB) i mehanizam zaključivanja (Eng.
Inference Engine) potpuno odvojeni. To govori da mehanizam
zaključivanja ne mora biti uvjetovan samim sadržajem akumuliranog
znanja, čime kvaliteta dobivenih informacija ovisi isključivo o bogatstvu
sadržine, a ne o proceduralnoj logici. U slučajevima kada je neophodno
načiniti promjene ekspertnog sistema u svrhu postizanja zadanih ciljeva,
dovoljno je napraviti izmjene jedino u bazi znanja. Mehanizam
zaključivanja rješava problem na način da koristi podatke iz radne
memorije i pravila iz baze znanja. U radnoj memoriji se čuvaju vrijednosti
i lokalnih i globalnih varijabli. Podatak jednom upisan u radnu memoriju,

173
ekspertni sistem može da koristi do kraja procesa zaključivanja, ukoliko
se prije toga nekom naredbom ta vrijednost ne obriše ili ne promjeni.

Da bi se omogućio nesmetan rad ekspertnog sistema, neophodno je

pravilno uvezati bazu znanja sa mehanizmom zaključivanja, a to se postiže
kreiranjem odgovarajućeg korisničkog sučelja. Korisničko sučelje
omogućuje razmjenu informacija između korisnika i ekspertnog sistema
pri rješavanju problema, što predstavlja interaktivnu komunikaciju (Slika
3.20).

Slika 3.20. Arhitektura ekspertnih sistema [28]

Na temelju prethodno iznesenog, može se zaključiti da glavne dijelove

ekspertnog sistema čine [29, 30]:

 Baza znanja;
 Mehanizam zaključivanja;
 Korisničko sučelje.

Pored ova tri glavna dijela, ekspertni sistem se obično sastoji i od [29, 30]:

 Mehanizma pojašnjenja;
 Radne memorije;
174
  Sučelja za hvatanje znanja.

Osnovni i ključni dio svakog ekspertnog sistema je njegova baza znanja.

Tu je akumulirano znanje koje je neophodno za rješavanje zadaća i
zapisano je u formi koju ekspertni sistem razumije, kako bi je koristio za
kreiranje odluka. Zapis u bazi znanja mora biti takav da omogući jasno,
transparentno i fleksibilno upravljanje aktivnom strukturom zapisanog
znanja. Baza znanja nije kompletan dio ekspertnog sistema, ali mora
dozvoliti operacije modifikacije i nadogradnje. U principu, zapisano
znanje se može podijeliti u dvije skupine [29]:

 Deklarativno znanje koje opisuje objekte (činjenice i pravila) i veze

između tih objekata;
 Proceduralno znanje koje sadrži informacije o tome kako koristiti
te objekte, kako bi se došlo do nekih zaključaka i konačnog
rješenja.

Ekspertni sistem sprovodi ekspertizu u određenom području, gdje

kvaliteta dobivenih rezultata ovisi o stupnju sveobuhvatnosti izgrađene
baze znanja, što predstavlja ključ za dobre performanse jednog
ekspertnog sistema. Međutim, da bi se akumuliranim znanjem upravljalo
pri rješavanju problema, ono se mora posložiti u adekvatnoj formi koja bi
samom korisniku bila razumljiva. Najčešće korištena metoda za zapis
znanja, koja se u tehničkom području pokazala kao veoma upotrebljiva,
jeste metoda produkcijskih pravila [29]. Logičke relacije među objektima
iz područja problema, opisuju se pravilima tipa Ako/Onda (Eng. IF/Then),
poput onog prikazanog u primjeru 1.

Primjer 1.: Osnovna definicija If/Then produkcijskog pravila

Ako varijabla A ima vrijednost X

I varijabla B ima vrijednost Y
Onda varijabla C ima vrijednost Z s vjerojatnošću P

175
Uvodni dio pravila (glava) sadrži logičke uvjete pod kojima bi se trebalo
primjenjivati pravilo u nastavku, nakon čega slijedi, strogo propisanim i
utvrđenim činjenicama, rješenje koje nudi sistem na temelju logičkih
uvjeta koji se izvode. Svako pravilo predstavlja mali korak u donošenju
odluke. Neka pravila mogu predstavljati veću razinu logike, dok ostala
mogu pokrivati posredne korake i biti korištena za izvođenje informacija
na većoj razini pravila. Složen sistem može imati mnogo pravila, koja se u
tom slučaju grade i organiziraju korištenjem logičkih i akcijskih blokova.
Kako bi se zapisano znanje pravilno upotrebljavalo, ekspertni sistem mora
ostvariti produktivnu vezu mehanizma zaključivanja sa bazom znanja
preko korisničkog sučelja. To je program koji upravlja i nadzire djelovanje
cijelog ekspertnog sistema na temelju definiranog proceduralnog tijeka
upravo kroz logičke blokove upravljane komandnim jezikom.
Proceduralni komandni jezik osigurava mehanizam upravljanja za ulazne
podatke, egzekuciju pravila, petlje i prikaz rezultata. Uključuje naredbe za
[31]:

 Upravljanje tijekom naredbi (WHILE, IF, GOTO…);

 Pokretanje pravila u prednjem i povratnom ulančavanju;
 Pozivanje izvješća specifičnih datoteka;
 Prikazivanje rezultata;
 Stvaranje podataka;
 Upravljanje prikazom postavljanja pitanja;
 Pozivanje baze podataka;
 Pozivanje eksternih programa.

Kada je znanje zapisano u formi produkcijskih pravila, mehanizam

zaključivanja koristi sljedeće metode [31, 32]:

 Povratno ulančavanje (Eng. Backward Chaining) je termin koji se

koristi za opis načina pokretanja pravila vođenih ciljem (Eng. Goal
Driven). U povratnom ulančavanju, ako je informacija potrebna,
sistem će automatski provjeriti sva pravila, kako bi uvidio da li
postoji pravilo koje bi moglo osigurati potrebnu informaciju.
Ovakav pristup pojednostavljuje razvoj ekspertnog sistema, iz
176
 razloga što svako pravilo sadrži određenu činjenicu. Pronalaze se
relevantna pravila koja se koriste, bez obzira na njihov redoslijed;
 Prednje ulančavanje (Eng. Forward Chaining) je termin koji se
koristi za opis načina pokretanja pravila vođenih podatcima (Eng.
Data Driven). Kod povratnog ulančavanja uvijek postoji cilj koji se
treba postići, kao i specifičan razlog zbog kojeg se pravila
upotrebljavaju. Međutim, kod prednjeg ulančavanja pravila se
upotrebljavaju jednostavnim redoslijedom kako su i dostupna,
dok se ne dobije informacija, pa se može reći da je ono više ovisno
o redoslijedu pravila.

Povratno ulančavanje je obično učinkovitije od prednjeg ulančavanja, jer

nastoji smanjiti prostor pretraživanja i najčešće se brže dolazi do rješenja.
Međutim, zbog mnogih dobrih svojstava koje posjeduju ove metode,
većina ekspertnih sistema se u potrazi za rješenjem koriste kombinacijom
obje metode. Treba napomenuti i to da ekspertni sistemi mogu predložiti
rješenja na temelju nepotpunih ili nepouzdanih informacija. Uobičajeno
je da je ekspertno znanje fizički odvojeno od algoritma zaključivanja.
Takva organizacija dopušta upotrebu višestrukog zaključivanja, u
kombinaciji s različitim bazama znanja.

Prilikom izgradnje ekspertnog sistema kroz heuristička pravila temeljena

na varijablama, neophodno je detaljno sagledati i ovladati raspoloživim
varijablama dostupnim za izgradnju cjelokupnog sistema. Tipovi varijabli
koje se nameću kao uobičajene pri gradnji ekspertnog sistema imaju
sljedeće osobine [31]:

 Statičke varijable (Eng. Static List) – su varijable koje imaju

specifičnu listu mogućih vrijednosti, odnosno listu višestrukog
izbora. Moguće vrijednosti uvijek ostaju iste za svakog korisnika
sistema. Statičke varijable treba koristiti kad god postoji konačna
lista mogućih vrijednosti koje jedna varijabla može imati. Na
postavljeni upit od strane korisnika, varijable generiraju pitanje s
višestrukim izborom odgovora, čime logiku automatski dijele na

177
 moguće vrijednosti za razmatranje. Ovaj tip varijabli su najčešće
korištene varijable u sistemu;
 Dinamičke varijable (Eng. Dynamic List) – su tipovi varijabli sa
specifičnom listom mogućih vrijednosti, ali za razliku od statičkih
varijabli, lista vrijednosti je dinamički postavljena u vremenu
izvođenja, dopuštajući da se mogućnosti liste vrijednosti odaberu
na temelju prethodnog korisnikovog unosa. Lista vrijednosti se
može učitati iz vanjskih izvora, poput baza podataka. Dinamičke
varijable se ne koriste često, ali su korisne kod odabira
mogućnosti, koje se često mijenjaju ili nisu poznate u trenutku
razvoja sistema;
 Numeričke varijable (Eng. Numeric Variables) – su varijable kojima
se dodjeljuje numerička vrijednost. Vrijednost može biti unesena
od strane korisnika, izračunata iz drugih pravila, dobivena iz
vanjskog izvora itd.;
 „String“ varijable (Eng. String Variables) – su varijable kojima se
dodjeljuje vrijednost tekstualnog niza. Vrijednost „string“
varijable može biti analizirana i testirana u različitim pravcima
izgradnje uvjeta, ali općenito se koristi kao identifikator vanjskih
izvora podataka ili teksta, koji se koristi u izvješćima;
 Datumske varijable (Eng. Date Variables) – su varijable kojima se
dodjeljuje vrijednost datuma. To može biti kalendarski datum ili
može podrazumijevati vrijeme mjereno u milisekundama.
Datumska vrijednost se može koristiti u testovima uspoređivanja
ili izračunima iz različitih funkcija. Ovaj tip varijabli se treba
koristiti kada logika sistema ima vremensku ovisnost;
 Zbirne varijable (Eng. Collection Variables) – su veoma koristan tip
varijabli. Vrijednost je lista (zbir) tekstualnih nizova. Objekti mogu
biti dodani na listu iz različitih razloga i u različito vrijeme. Objekti,
također mogu biti uklonjeni sa liste na isti način kako su i
postavljeni. Nema fiksnih ograničenja liste i sadržaj može biti bilo
koja vrsta teksta. Od krajnjeg korisnika se nikad ne traži da izravno
odredi vrijednost zbirne varijable, već umjesto toga se koristi za
izgradnju cjelokupnog sadržaja s višestrukim pravilima,
178
 osiguravajući pojedinačne tekstualne objekte. Jedno od najčešćih
upotreba zbirnih varijabli je kod izgradnje izvješća. To može biti
jednostavna lista preporuka ili složena izvješća u RTF, PDF ili HTML
formatu. Mogućnost dodavanja bilo koje količine teksta i
sadržavanje različitih pravila zasebno dodanih, čini zbirne varijable
veoma fleksibilnim;
 Ciljne varijable (Eng. Confidence Variables) – su varijable kojima se
dodjeljuje vrijednost koja odražava stupanj točnosti u specifičnom
rezultatu ili preporuci. Kao i kod numeričkih varijabli, vrijednost je
broj, ali u ovom slučaju to je mjera kojom se pokazuje
primjenjivost te varijable za pojedinačni slučaj. Krajnja vrijednost
ciljne varijable se predočava korisniku, kako bi se povećala ili
smanjila vjerojatnost kojom se iskazuje točnost za pojedinačni
slučaj. Jednoj ciljnoj varijabli mogu se dodijeliti vrijednosti raznih
pravila u sistemu i koji će automatski kombinirati vrijednosti za
dobivanje jedne ukupne ciljne vrijednosti. Razne jednadžbe
unutar sistema mogu se odabrati za kombiniranje dodjeljivanja
vrijednosti na razne načine. Ciljne varijable nikada izravno ne
zahtijevaju unos od korisnika, već se postavljaju od strane pravila
u sistemu. One su najučinkovitije za korištenje u sistemima gdje
postoje višestruke preporuke, temeljene na tome koliko su ustvari
dobre. Svaka preporuka je posebna ciljna varijabla i svaka je
zadana ciljnom vrijednošću od strane pravila u sistemu. One sa
najvećim vrijednostima se prikazuju u rezultatima sistema.

3.1 Primjena ekspertnih sistema

Postoji mnogo načina implementacije inteligentne potpore za različite

procese. U primjeru postupka slojevite izrade, gdje je neophodno
sagledati dizajn modela i na temelju njega pravilno optimizirati parametre
procesa, najprikladnije je primijeniti sisteme temeljene na bazi znanja
(Eng. Knowledge Based Systems – KBE), a među njima ekspertne sisteme,
zbog načina djelovanja i potencijalnih vrijednosti [33].

179
Odabir parametara procesa izgradnje predstavlja jednu od najvažnijih
zadaća koje dizajner mora izvršiti u procesu slojevite izrade objekata.
Orijentacija izgradnje i debljina sječenja se nameću kao primarni
parametri u definiranju procesa slojevite izrade. Kako bi se pravilno
odredili, navedeni parametri moraju biti i pravilno sagledani. Iz tog
razloga, prolaze kroz fazu evaluacije, gdje im se u ovisnosti o važnosti
kriterija dodjeljuju vrijednosti težinskih faktora. Neki od kriterija
podrazumijevaju vrijeme i preciznost izrade, pogreške u tijeku procesa,
sklapanje, geometrijsku složenost, funkcionalne, ergonomske i estetske
značajke, itd.

Način zapisa heuristike u procesu odlučivanja je različit, pri čemu su

najefikasnija i najuspješnija If/Then produkcijska pravila. To su pravila
gdje se sa If testira istinitost ili neistinitost (Eng. True or False) nekog
specifičnog slučaja ili situacije. Kada se sa If ustvrdi istinitost, navodi iz
Then poprimaju istinite vrijednosti i dodaju se u sistemu. Osnovno If/Then
pravilo prikazano je u primjeru 2.

Primjer 2.: Pravilom definirana debljina sječenja u funkciji zadane

preciznosti

IF:
The model surfaces need to be produced with high accuracy:
THEN:
Layer thickness has to be minimal.

Definicija produkcijskog pravila je u osnovi jednostavna sintaksa, koja je

pogodna za čitanje i razumijevanje njenog značenja. Pravilo može imati
jedno ili više If uvjeta, kao i jedno ili više Then uvjeta. If uvjet uvijek
predstavlja Boolean-ove testove kojima se provjerava istinitost, odnosno
neistinitost slučaja. Kada postoji više If uvjeta, oni se kombiniraju s And i
svi moraju biti istiniti, kako bi cijelo pravilo bilo istina. Također, postoje
načini za izgradnju uvjeta s Or ili nekim drugim logičkim operatorima kada
je to potrebno.

180
Svako pravilo je mali dio ukupne logike donošenja odluke. Mehanizam
zaključivanja procesuira sva pravila u sistemu i koristi ih na najučinkovitiji
način, kako bi riješio partikularni problem. Budući da mehanizam
zaključivanja automatski pronalazi, kombinira i koristi pravila kada je to
potrebno, njihov redoslijed općenito nije važan. Pravila predstavljaju
neovisne činjenice i nema eksplicitne veze među njima samima. Ako
određeno pravilo treba biti izmijenjeno, na jednostavan način se editira,
bez da se provjerava na koji je način ono povezano sa nekim drugim
pravilima ili gdje se ono pojavljuje u robusnom računalnom kodu.

Kako procesuira pravila, mehanizam zaključivanja određuje:

 Za što bi se pravila koristila?

 Koje informacije su potrebne za procesuiranje pravila?
 Kako potrebne informacije mogu biti izvedene iz ostalih pravila?
 Koja pitanja postaviti krajnjem korisniku?
 Kako formatirati i prikazati korisničko sučelje?
 Kada je dovoljno informacija za davanje zaključka?
 Kako formatirati i prikazati rezultate?
 Kako vršiti interakciju sa drugim programima ili izvorima?

Primjena ekspertnih sistema na proces slojevite izrade predstavlja

izgradnju sveobuhvatne baze znanja zasnovane na varijablama, pomoću
kojih se grade produkcijska pravila. U tom smislu, varijable koje se trebaju
ostvariti, podijeljene su u dvije skupine:

 Dizajnerski ciljevi (Eng. Design Goals) prikazuju se u formi

„confidence“ varijabli, kojima se određuje važnost određenog
rješenja;
 Dizajnerske preporuke (Eng. Design Recommendations) prikazuju
se u formi „collection“ varijabli, kojima se nudi konkretan savjet u
pogledu određenog rješenja.

181
3.2 Izgradnja baze znanja

Razvoj inteligentnog sistema temelji se na kvaliteti informacija unesenih

u bazu znanja. Karakteristične informacije se rasčlanjuju po specifičnim
cjelinama, svojstvenim samom postupku izrade. U skladu sa tim, kriteriji
za izbor metode slojevite izrade [33], sortirani su u dvije skupine, od kojih
je prva pod nazivom utjecajni kriteriji (Eng. Influential Criteria). Ova
skupina se sastoji iz niza pitanja prikazanih u primjeru 3.

Primjer 3.: Utjecajni kriteriji za izbor optimalne metode

 Odabir troškova izrade uvjetovanih CAD modelom?

(Eng. Select amount of production costs required by CAD model?)
 Odabir odgovarajućeg vremena izrade uvjetovanog CAD modelom?
(Eng. Select appropriate production time required by CAD model?)
 Odabir preciznosti izrade uvjetovane CAD modelom?
(Eng. Select level of production accuracy required by CAD model?)
 Odabir game materijala dostupnih za izradu uvjetovanih CAD
modelom?
(Eng. Select range of materials available for production required by
CAD model?)
 Odabir odgovarajućih mehaničkih osobina uvjetovanih CAD
modelom?
(Eng. Select appropriate mechanical properties required by CAD
model?)

Primjer dijela pravila, gdje se od korisnika traži da definira ograničenja u

pogledu odgovarajućeg izbora metode, ogleda se kroz primjere 4 i 5.

Primjer 4.: Pravilom definiran izbor metode za kriterij visoka preciznost

IF:
Define module of your interest in this session: LM system selection
AND: Define selection criteria: LM based on influential criteria

182
 AND: Select level of production accuracy required by CAD model:
High accuracy is needed
THEN:
SLA:: Confidence = [Production_Accuracy.CHECK
High_accuracy_is_needed]
[Note_SLA.ADDVAR] [Production_Accuracy.VALUE]
3D PRINT:: Confidence = [Production_Accuracy.CHECK
High_accuracy_is_needed]
[Note_3D_PRINT.ADDVAR] [Production_Accuracy.VALUE]

Primjer 5.: Pravilom definiran izbor metode za kriterij niska preciznost

IF:
Define module of your interest in this session: LM system selection
AND: Define selection criteria: LM based on influential criteria
AND: Select level of production accuracy required by CAD model:
Low accuracy is acceptable
THEN:
SLS:: Confidence = [Production_Accuracy.CHECK
Low_accuracy_is_acceptable]
[Note_SLS.ADDVAR] [Production_Accuracy.VALUE]

Iz pravila 4 i 5 jasno se vidi da sistem, za zadani kriterij preciznost izrade,

ispisuje listu metoda koje mogu osigurati visoku preciznost modela, a isto
tako ispisuje i one metode koje to ne mogu.

Druga skupina kriterija pod nazivom dodatni zahtjevi (Eng. Additional

Requirements), odnose se na određene pojedinosti koje dolaze na neki
način iz drugog plana, a koje mogu igrati presudnu ulogu pri odabiru.
Razlog tomu jeste, što je ova skupina kriterija na neizravan način
povezana sa određivanjem parametara iz prve skupine. Uređenost ove
skupine je realizirana kroz niz pitanja prikazanih u primjeru 6.
183
Primjer 6.: Dodatni zahtijevi za izbor optimalne metode

 Mogućnost dodatne potpore tijekom procesa izrade?

(Eng. Possibility of additional support during built process?)
 Mogućnost post-obrade nakon procesa izrade?
(Eng. Possibility of post-processing after built process?)
 Zahtjev za dodatni prostor u radnom okruženju tijekom procesa
izrade?
(Eng. Requirement for additional space in work area during built
process?)
 Željena veličina proizodnih dijelova?
(Eng. Desirable production size of parts?)

Ponekad se CAD model koristi samo za vizualizaciju i ispravnost dizajna

određenog proizvoda, odnosno sklopa, pa se iz tog razloga ocjenjuje
njegova estetska vrijednost. Međutim, CAD model se može koristit i za
ispitivanje određenih funkcionalnih i ergonomskih vrijednosti. Obzirom
na namjenu određenog proizvoda, često se razlikuju zahtjevi u pogledu
kvalitete izrade koju je potrebno ostvariti tehnologijom. Ako isti CAD
model mora zadovoljiti sve prethodno navedene vrijednosti, odnosno
značajke, kako bi se u konačnici dobio kvalitetan budući proizvod,
neophodno je izvršiti segmentaciju modela odnosno zonsku podjelu. Broj
segmenata u tom slučaju, ovisi o broju značajki koje pobliže određuju taj
proizvod. Jedno takvo pravilo segmentacije primjenjeno je na
konkretnom modelu ručke električnog uređaja (Slika 3.21) i ima oblik
prikazan primjerom 7.

184
 Slika 3.21. Definiranje segmentacije CAD modela [34]

Primjer 7.: Pravilom definirana segmentacija modela

IF:
Define module of your interest in this session: Orientation and layer
thickness selection
AND: Model segmentation in one direction if does it make sense:
Necessary
AND: [Num_Number_of_Segments] =3
AND: Define feature for the first segment: Geometric feature
AND: [Num_Surface_Level_s1] =1
AND: Define feature for the second segment: Aesthetic feature
AND: [Num_Surface_Level_s2] =3
AND: Define feature for the third segment: Ergonomic feature
AND: [Num_Surface_Level_s3] =2

185
 THEN:
Layer thickness has to be minimal for the first segment
[t_min].: Confidence = 10
Layer thickness has to be maximal for the second segment
[t_max].: Confidence = 10
Layer thickness has to be medium for the third segment
[t_mid].: Confidence = 5
[Rec.ADD] Build orientation is in direction of model segmentation.
[Rec.ADD] Reduce height of the support structure at the minimum.

Iz pravila prikazanog u primjeru 7, može se vidjeti da je promatrani model

podijeljen u tri segmenta, na temelju zahtijeva izrade (Slika 3.21). Prvi
segment modela nosi težinu obavljanja funkcije i zbog toga se zahtijeva
da proces izrade mora biti precizno izveden. Na osnovu iznesenog,
aktualnom segmentu se dodjeljuje geometrijska vrijednost, a zatim
sistem nudi korisniku da definira jednu od tri postojeće klase kvalitete
izrade.

Prva klasa podrazumijeva najkvalitetniji stupanj izrade, odnosno izradu sa

najmanjom dozvoljenom debljinom sječenja, tako da zbog postizanja
visoke preciznosti, segment se izrađuje u prvoj klasi.

Preostala dva segmenta su bočni držači (segment 2) i ručka (segment 3),

koji imaju estetsku, odnosno ergonomsku vrijednost i njima je dodijeljena
treća, odnosno druga klasa kvalitete izrade.

Orijentaciju modela unutar sistema slojevite izrade izravno diktira smjer

segmentacije. Ukoliko se dogodi da svi segmenti imaju jednake debljine,
inteligentni modul omogućuje korisniku da se vrati na početak sesije i
odabere tretiranje modela kroz integralni pristup. Može se primijetiti,
kako su unutar bloka na primjeru 7, vrijednosti debljina slojeva u
pojedinim segmentima definirani „confidence“ varijablom, dok je
orijentacija definirana „collection“ varijablom. Time se pokazuje važnost
186
pojedinih rješenja, pa se tako u ovom bloku prioritet daje debljini sloja
koja igra glavnu ulogu pri segmentaciji, dok je orijentacija u podređenoj
ulozi i ovisi o smjeru segmentacije.

U situaciji kada se ni na temelju segmentacije, a ni na temelju utjecajnih

kriterija nije u mogućnosti odrediti optimalna orijentacija, kao ni debljina
sječenja, neophodno je pristupiti analizi modela, na način da se svaka
površina tretira pojedinačno. Drugim riječima, korisnik izdvaja u prvi plan
različite vrste površina, dodjeljujući svakoj pojedinačno odgovarajući
pravac izgradnje. Odluku o konačnoj orijentaciji donosi ukupna vrijednost
„confidence“ varijable, dobivene partikularnim zbrojem vrijednosti
ocjenjenih površina. Pravilo za pojedinačno tretiranje geometrije modela
prikazano je u primjeru 8.

Na temelju pravila prikazanom u primjeru 8, upravljanje orijentacijom

proizlazi iz definiranja pojedinačnih vrijednosti. Vrijednost deset je
najbolja ocjena koja se može dodijeliti za orijentaciju u smjeru z osi, dok
je vrijednost nula najbolja ocjena koja se može dodijeliti za orijentaciju u
smjeru x osi. Sve ostale ocjene u tom rasponu prave kompromis između
dvije moguće orijentacije. Kako bi se dobile što kvalitetnije informacije na
temelju kojih mehanizam zaključivanja može donijeti određena ciljna
rješenja ili preporuke, u bazi znanja nalaze se značajke koje mogu činiti
geometriju nekog modela. Takve značajke mogu biti: rupe i otvori,
zaobljenja, skošenja, konusi ili čak potpuno ravne površine.

Primjer 8.: Pravilom definirana pojedinačna geometrija modela

IF:
Define module of your interest in this session: Orientation
and layer thickness selection
AND: Model segmentation in one direction if does it make sense:
Unnecessary
AND: Select class of multicriteria analysis: Geometrical complexity

187
 AND: Select approximate volume of CAD model: Cuboid
AND: [Num_Cuboid_Orientation] <=10
THEN:
(1) Build orientation along Z axis direction:: Confidence =
[Num_Cuboid_Orientation]-0
[Rec.ADD] (1) Features axes of the highest values are
parallel with Z axis of the machine!
(2) Build orientation along X axis direction:: Confidence =
10-[Num_Cuboid_Orientation]
[Rec.ADD] (2) Features axes of the lowest values are
perpendicular on the Z axis of the machine!
[Rec.ADD] Consider layer thickness with respect to
required production influential criterion.
[Rec.ADD] Reduce height of the support structure at the minimum.

Korisnik u krajnjoj liniji ne mora čak ni da tretira površine pojedinačno.

Odluka o željenoj orijentaciji se može donijeti na temelju volumena
modela, gdje se u samo jednom potezu definira pravac izgradnje. U tom
slučaju, model je oslobođen od utjecaja pojedinačne geometrije i na
njegovu orijentaciju utječu dva glavna kriterija: preciznost izrade i vrijeme
izrade (Slika 3.22). Ukoliko model zahtijeva bržu izradu, to će dovesti do
povećanja površine dodira između modela i potporne strukture, čime će
poziciju modela učiniti horizontalnom i samim tim stabilnijom unutar
radne komore. Broj slojeva se reducira, čime se automatski postiže kraće
vrijeme izrade.

Sa druge strane, preciznost izrade kao kriterij stavlja model u vertikalnu

poziciju, čime se dobiva na većem broju slojeva i dužem vremenu izrade,
ali i smanjenju površine dodira između modela i potporne strukture.
Međutim, u skladu s analiziranom geometrijom prikazanog modela,
vertikalna orijentacija reducira efekt stubišta na minimum, čime
automatski povećava kvalitetu završne površne.
188
 Slika 3.22. Orijentacija modela u ovisnosti o postavljenim zahtijevima izrade
[33]

Odluku o debljini sloja korisnik donosi na temelju kriterija koji definira

orijentaciju. Važno je naglasiti da u ovom logičkom bloku, debljina sloja
nema vrijednost koja je definirana „confidence“ varijablom, što znači da
se problem debljine sloja definira na razini preporuka koje pogoduju
samom procesu. U usporedbi sa prethodno opisanim pravilom iz primjera
7, uloge su zamijenjene, pa tako ovdje orijentacija ima prioritetnu ulogu i
važnost koja joj je dodijeljena „confidence“ varijablom, dok debljina sloja
ima podređenu poziciju i izravno ovisi o kriteriju koji definira orijentaciju.

Ishodište radnog prostora stroja slojevite izrade nalazi se na dnu komore.

Princip rada se zasniva na tome da se model uvijek radi u slojevima
krećući se od dna prema vrhu, pa se stoga može zaključiti da se z osi
dodjeljuju samo pozitivne vrijednosti, dok se x i y osi mogu dodjeljivati i
pozitivne i negativne vrijednosti. Pravila koja u sebi nose definiciju radnog

189
prostora za višestruke modele, bilo da su isti ili različiti, smještena su
unutar primjera 9.

Primjer 9.: Pravilom definirana optimizacija višestrukih dijelova

IF:
Define module of your interest in this session: Orientation and layer
thickness selection
AND: Model segmentation in one direction if does it make sense:
Unnecessary
AND: Select class of multicriteria analysis: Work space optimization for
multiple parts
AND: Work space definition: Basic data about work space optimization
THEN:
[Rec.ADD] Collect all input files that can be processed by the system.
[Rec.ADD] Insert all input files together into work space in order to
enable the parts to be arranged with respect to several criteria.
[Rec.ADD] Part arrangement need to be start at the bottom of the
built chamber and each layer will be filled before going to the next
layer.
[Rec.ADD] Select the criteria by which to determine parts
arrangement.
[Rec.ADD] After parts arrangement, simulate building process in
order to overcome possible problems or errors.

Kako bi svi dijelovi bili izgrađeni, moraju prije svega imati odgovarajuće
izvore radi učitavanja njihove geometrije. Jednom kada se geometrija
učita, dijelove je neophodno međusobno volumenski usporediti zbog
određivanja redoslijeda i položaja. To znači da svi oni moraju biti
postavljeni unutar radnog prostora, počev od dna pa sve do vrha komore.
Važno je da se komora popuni od samog dna, kako bi se izbjegao tzv.
190
prazan hod radne glave. Raspored dijelova se može odvijati na temelju
više kriterija, a među ostalim i veličini, kvaliteti, brzini, brojnosti itd.
Nakon definiranog rasporeda, poželjno je ali ne i obvezujuće da se prije
same izrade pristupi simulaciji cjelokupnog procesa, kako bi se bilo u
mogućnosti uočiti potencijalne probleme ili pogreške tijekom samog
procesa. Iz prethodno navedenog, prvi put se vidi da su sva pravila u ovom
bloku na razini preporuka, odnosno u formi „collection“ varijabli.

U pravilu prikazanog na primjeru 10, samo jedan kriterij se navodi kao

ključan za određivanje procesa izrade. To je vrijeme izrade, koje govori
kako se dijelovi trebaju dobiti na najbrži način. Mehanizam zaključivanja
izvođenjem „confidence“ varijable nudi maksimalnu debljinu sječenja kao
ciljno rješenje. Pri tome se vidi da je važnost rješenja određena
vrijednošću pet.

Primjer 10.: Pravilom definirana optimizacija prostora

IF:
Work space definition: Same or Different multiple parts
AND: Define key parameter which affect to the space utilization:
Production time
THEN:
Layer thickness has to be maximal for entire model or segment part
[t_max].: Confidence = 5
[Rec.ADD] Orient the longest side of parts along Y axis (minimize the
total number of slices).
[Rec.ADD] Reduce space between parts at the minimum along X
axis.
[Rec.ADD] Reduce height of the support structure at the minimum.

Obzirom da je najveća vrijednost „confidence“ varijable deset, ovim

sistem ukazuje da ta debljina sloja nema visoki stupanj prioriteta, pa u
tom slučaju maksimalna debljina sloja nije isključiva za proces izrade.

191
Osim toga, dane su i preporuke koje se odnose na reduciranje prostora
između sortiranih dijelova i orijentiranje najdužih stranica modela duž
horizontalne osi, kako bi se smanjio broj slojeva, pri tom sugerirajući i
reduciranje visine potporne strukture za izbjegavanje tzv. praznog hoda.

Bolja kvaliteta površine doprinosi većoj preciznosti, što svakako olakšava

proces montaže i nalijeganja funkcionalnih dijelova, točnije površina. U
prvom redu, preciznost ovisi o efektu stubišta koji se pojavljuje na
zakrivljenim ravninama. Efekt stubišta se ne može u potpunosti
eliminirati, ali se može svesti na minimum odabirom odgovarajuće
orijentacije i debljine sječenja.

Primjer 11.: Pravilom definirana optimizacija za kriterij preciznost

dijelova

IF:
Work space definition: Same or Different multiple parts
AND: Define key parameter which affect to the space utilization:
Accuracy of parts
THEN:
Layer thickness has to be minimal for entire model or segment part
[t_min].: Confidence = 5
[Rec.ADD] The key surfaces based on function (aesthetic or
ergonomic) need to be identified in the part, so that the part(s)
could be oriented along right axis.
[Rec.ADD] Accuracy could be obtained by keeping the surface
perpendicular to the laser beam or spindle.
[Rec.ADD] Maximize the area of non-stepped surfaces.
[Rec.ADD] Minimize the poor features and maximize the good
features built by the layered manufacturing process.

192
U tom pravcu, mehanizam zaključivanja koristi preciznost izrađenih
dijelova kao kriterij u određivanju parametara procesa i izvođenjem
„confidence“ varijable nudi minimalnu debljinu sječenja kao ciljno
rješenje. Međutim, vrijednost varijable je pet, što ukazuje, kao u
prethodnom pravilu, da ta debljina sječenja nema visok stupanj
prioriteta. Preporuke se odnose na prepoznavanje i isticanje površina
temeljenih na funkciji i njihovo paralelno pozicioniranje na neku od osi
stroja, što pokazuje pravilo u primjeru 11.

Pravilo prikazano u primjeru 12, uređeno je na kriteriju brojnosti dijelova,

gdje se ciljno rješenje ne nameće kao primarno, te je izostavljeno, pa se
na razini preporuka ukazuje na neke parametre procesa. Fokus je na
volumenskoj konfiguraciji dijelova i njihovom pravilnom sortiranju, dok
debljina sječenja dolazi iz drugog plana i razmatra se u kombinaciji s
ostalim kriterijima izrade.

Primjer 12.: Pravilom definirana optimizacija za kriterij brojnost dijelova

IF:
Work space definition: Same or Different multiple parts
AND: Define key parameter which affect to the space utilization:
Number of parts
THEN:
[Rec.ADD] Consider layer thickness with respect to the required
production accuracy or time or some other influential parameter.
[Rec.ADD] Classify open volumes of parts regarding to the closed
volumes of parts.
[Rec.ADD] For parts having open volumes, smaller parts could
be placed inside larger parts.
[Rec.ADD] Parts arrangement according to the volume of the
parts, starting from the largest one and descending to the smallest
one.

193
 [Rec.ADD] Arrange overhang area of each part along same axis in
order to overcome collision between adjacent parts.

Veliki dio dizajnerskog posla nije samo stvaranje novog koncepta, nego i
izmjene već postojećeg. Ove izmjene imaju za cilj da vode ka poboljšanom
proizvodu u smislu performansi, smanjenja težine i cijene koštanja.
Navedene izmjene mogu biti klasificirane u dvije skupine, od kojih prva
ima za cilj povećati vrijednost proizvoda prema kupcu, a druga smanjiti
troškove prema proizvođaču. Kada se novi materijali primjene i pretvore
u konačan proizvod, njegova vrijednost raste iznad osnovne vrijednosti.
Koliko je zaista povećana vrijednost proizvoda ovisi o uočenoj vrijednosti
od strane kupca, a to opažanje se određuje atributima koje osigurava
dizajner. Vrijednosti variraju ovisno o socijalnom, tehnološkom ili
ekološkom kontekstu, koji mijenjaju potrebu za korisnost proizvoda.
Inženjerske metode se fokusiraju na povećanju razlike između cijene i
vrijednosti. Nekada to ide u pravcu smanjenja cijene, nekada u pravcu
povećanja vrijednosti, a nekada i jedno i drugo istovremeno. Pravilo koje
uređuje ovo područje, prikazano je u primjeru 13.

Primjer 13.: Pravilom definirane smjernice smanjenja troškova izrade

IF:
Select improvement direction: Cost reduction guidelines
THEN:
[Rec.ADD] Can any function and therefore its components be
eliminated altogether or are any components redundant?
[Rec.ADD] Can the number of components be reduced or can
several components be combined into one?
[Rec.ADD] Is there a simpler alternative or is there an easier
assembly sequence or is there a simpler shape?
[Rec.ADD] Is there a satisfactory cheaper material or can the method
of manufacture be improved?

194
 [Rec.ADD] Can parts be standards rather than specials or
can dimensions be standardized or modularized or can
components be duplicated?

Iako cijena proizvoda igra možda i najvažniju ulogu u njegovoj

eksploataciji, inženjerske analize su više fokusirane na povećanje
vrijednosti proizvoda. Tako npr., u prethodnom pravilu stoji da u cilju
reduciranja cijene, u prilog ide eliminacija pojedinih funkcija, što je
dijametralno suprotno inženjerskom pristupu vrednovanja proizvoda,
koji ide u pravcu poboljšanja te funkcije, pa čak i povećanja broja funkcija.
Dakle, uvijek se teži ka povećanju odnosa cijena-vrijednost.

Jedno od najznačajnijih načina povećanja vrijednosti proizvoda, bez

neophodnog povećanja cijene koštanja, leži u unaprjeđenju njegovog
jednostavnijeg korištenja. Međutim, slična načela mogu se primijeniti na
skoro sve strojeve, odnosno dijelove strojeva. Njihovo korištenje mora
biti jednostavno, nedvojbeno i udobno. Atributi u formi smjernica koji
najviše doprinose kvaliteti, odnosno povećanju vrijednosti proizvoda,
obuhvaćeni su sljedećim pravilom, prikazanim u primjeru 14.

Primjer 14.: Pravilom definirane smjernice povećanja vrijednosti

proizvoda

IF:
Select improvement direction: Value improvement guidelines
THEN:
[Rec.ADD] Performance on aspects such as capacity, power,
speed, accuracy or versatility.
[Rec.ADD] Freedom from breakdown or malfunction; performance
under varying environmental conditions.
[Rec.ADD] Secure, hazard-free operation.
[Rec.ADD] Simple, infrequent or no maintenance requirements.

195
 [Rec.ADD] Except for disposable products, a long lifetimewhich
offers good value for the initial purchase price.
[Rec.ADD] Little or no unpleasant or unwanted by-products,
including noise and heat.

Navedene smjernice imaju za cilj povećati ili zadržati postojeću vrijednost

proizvoda prema njegovom kupcu i u isto vrijeme smanjiti njegove
troškove prema samom proizvođaču. Sva pravila koja se odnose na
poboljšanje dizajna, mogu se opisati kroz proceduru, koja se najprije
sastoji od sastavljanja liste odvojenih komponenti proizvoda i
prepoznavanja funkcije svake od njih. Poželjno bi bilo prikazati i dijagrame
funkcija komponenti, a zatim odrediti vrijednosti prepoznatih funkcija i
troškove i na kraju izvršiti evaluaciju varijantnih rješenja i dobiti
poboljšanja kao rezultat provedene procedure.

3.3 Rezultati primjene ekspertnog sistema

Testiranje sistema predstavlja važan korak u razvoju inteligentnog

korisničkog sučelja. Rezultati koji se dobiju testiranjem, veoma su važni s
aspekta mogućih korekcija u samom sistemu sa jedne strane i u isto
vrijeme dokazivanje praktičnih vrijednosti modela proizvoda sa druge
strane. Za te potrebe, svi dijelovi inteligentnog korisničkog sučelja moraju
biti sinkronizirani i potpuno funkcionalni. Izgrađena baza znanja i
mehanizam zaključivanja moraju biti na pravilan način uvezani u skladnu
cjelinu i obuhvaćeni korisničkim sučeljem. Testiranje sistema nad
modelom ručice mjenjača automobila (Slika 3.16), prolazi kroz nekoliko
faza, a koje predstavljaju sljedeće cjeline:

 Testiranje i evaluacija razvijene baze znanja;

 Testiranje djelovanja mehanizma zaključivanja;
 Testiranje interakcije i nedvosmislenosti korisničkog sučelja;
 Validacija modela sistema.

Najprije se sistem testira u sferi odabira najpogodnije, tj. optimalne

metode slojevite izrade, koja bi omogućila kvalitetu i zadovoljenje svih
196
zahtijeva kojih postavlja prije svih namjena budućeg proizvoda. Rezultati
djelovanja mehanizma zaključivanja, koje sistem u ovoj fazi nudi za
postavljene uvjete, prikazani su u rasčlanjenim cjelinama, svaki sa svojom
odgovarajućom težinskom vrijednošću (Slika 3.23). Kriteriji odabira
metode baziraju se na utjecajnim značajkama koji definiraju ukupnu
vrijednost dijela. Po prikazanim rezultatima dobivenim od stane sistema,
selektivno lasersko sinteriranje (SLS) se nameće kao metoda koja
ispunjava najveći dio zahtijevanih kriterija, što pokazuje i sama vrijednost
„confidence“ varijable. Između ostalog, SLS osigurava niske troškove i
kratko vrijeme izrade, široku gamu raspoloživih materijala potrebnih za
izradu svakog od dijelova (segmenata) budućeg proizvoda, kao i visoke
mehaničke karakteristike potrebne za obavljanje funkcijskih zadaća, koje
se primarno odnose na prvu zonu modela. Najnižu vrijednost
„confidence“ varijable po rezultatima ima stereolitografija (SLA), koja od
svih zahtijevanih kriterija, može jedino da osigura visoku preciznost
izrađenih površina. 3D ispis (3D Print) metoda predstavlja na neki način
srednje rješenje, odnosno djellomično zadovoljenje postavljenih uvjeta.

197
 Slika 3.23. Rezultati testiranja sistema – odabir tehnologije [33]

U sljedećoj fazi, sistem tretira model dijeljenjem integralne cjeline u

odgovarajuće segmente ili zone. Cijeli proces se odvija na način da se na
postavljeni upit definira ukupan broj zona, a zatim se u nastavku
dodjeljuju značajke svakoj odabranoj zoni, kako bi se na kraju unijele
informacije o razredu kvalitete, odnosno preciznosti izrade. Za
postavljene uvjete, sistem nudi ciljna rješenja koja se odnose na debljinu
sječenja modela i preporuke za moguću orijentaciju modela (Slika 3.24).
Kako bi korisnik dobio jasnu sliku o preporukama koje treba
implementirati, grafički prikaz ponuđenog rješenja daje jasnu i
nedvosmislenu sliku (Slika 3.25).

198
Slika 3.24. Rezultati testiranja sistema – segmentacija modela [33]

Slika 3.25. Grafički prikaz ponuđenog rješenja za zadani model [33]

199
4. ZAKLJUČAK

Proces dizajna proizvoda namjenjenih za proizvodnju postupcima

slojevite izrade predstavlja vitalan i kompleksan proces. Aditivne
tehnologije su nedvojbeno omogućile proizvodnju svih oblika, bilo da su
oni jednostavni ili složeni. Međutim, nije baš svaki oblik dobiven u
procesu dizajniranja pogodan za realizaciju nekonvencionalnim
postupcima izrade, koja zbog zvoje filozofije gradnje dijelova u slojevima
nameće određena ograničenja. Ta ograničenja moraju biti pravilno
analizirana, a zatim i implementirana u adekvatnom smislu. Ako se razvija
potpuno novi proizvod, onda u takvoj situaciji, dizajner mora poznavati i
određena tehnološka ograničenja, kako bi bio u mogućnosti prilagoditi
dizajn predmetnog proizvoda, tako da sam postupak proizvodnje bude
uspješan. Od tuda i činjenica da skoro sve važnije odluke vezane za
uspješnost proizvoda dolaze iz procesa dizajniranja, a samo manji
postotak tih odluka dolazi iz samog proizvodnog pogona.

Kako bi kvaliteta proizvoda bila ostvarena u njenoj izvornoj zamisli, a

troškovi bili svedeni na minimum, u takvim okolnostima, primjena
ekspertnih sistema predstavlja jedno od efikasnijih rješenja u provedbi
suvremenog inženjeringa. Ekspertni sistemi, kao računalni intelignetni
programi, nude iznimnu pomoć u rješavanju specifičnih problema
lokalnog karaktera. Njihova karakteristika proizlazi iz činjenice da jako
brzo i učinkovito procesuiraju postavljene probleme i nude određeni oblik
savjeta za njihovo rješavanje, čak i na osnovu nepotpunih informacija.

Predstavljeni ekspertni sistem u svojoj bazi znanja sadrži visoko

specijalizirano znanje iz područja slojevite izrade i dizajna proizvoda
predviđenih za taj način proizvodnje. Izgrađena baza znanja zajedno sa
mehanizmom zaključivanja predstavlja jako dobar alat kao pomagalo
inženjerima u procesu donošenju odluka. Kreirani inteligentni modul je
nedvojbeno pokazao i potvrdio točnost i preciznost svojih ponuđenih
rješenja na temelju provedene analize u samoj njegovoj primjeni.

200
Dodatna prednost leži u činjenici da je baza znanja kreirana na temelju
produkcijskih pravila, koja predstavljaju jednostavan način formalnog
zapisa znanja, njegovo održavanje i transparentnost. Zapis znanja koji je
pogodan ljudskom načinu razumijevanja problema, kao i njegovo
snalaženje u robusnom kodu. Izmjene koje se provode u bazi ne utječu na
sva ostala pravila i njihovo procesuiranje iz razloga što je proceduralni
tijek izvođenja potpuno odvojen od produkcijskih pravila i njihovih
blokova unutar kojih su smješteni. Na taj način, ostvarena je potpuna
fleksibilnost u upravljanju ekspertnim sistemom. Izgrađenim korisničkim
sučeljem, postignuta je potpuna interakcija sa korisnikom. Sučelje u
svojoj formi omogućuje korisniku lagano snalaženje, a za svaki naredni
korak koji korisnik treba da ispuni, modul nudi korisničku podršku kao
objašnjenje za postizanje navedenog koraka. Na ovaj način,
implementirana je zadaća prikupljanja ulaznih parametara na temelju
kojih se generiraju konačni rezultati.

Važnu zadaću svakog procesa dizajniranja novog, ali i već postojećeg

proizvoda, predstavlja put kojim će se reducirati ukupni troškovi, a
istovremeno povećati ukupne vrijednosti proizvoda, poput kvalitetnog
obavljanja funkcije, zadovoljenja ergonomskih standarda i drugo.
Reduciranje broja dijelova na proizvodu je svakako najbolja prilika za
reduciranjem ukupnih troškova, jer manje dijelova znači i manje
utrošenog materijala i vremena razvoja. Problemi u dizajnu se mogu
umanjiti i korištenjem standardnih dimenzija i oblika, jer njihova
dostupnost i raširenost doprinosi lakšem uklapanju unutar funkcionalne
strukture. Općenito, proces dizajna predstavlja kombinaciju niza faza, od
kojih svaka faza sadrži niz smjernica ili preporuka u cilju postizanja što
kvalitetnijeg načina proizvodnje, koje u konačnici doprinosi fenomenu
konkurentnosti proizvoda.

201
5. LITERATURA

1. Gibson, I., Rosen, D.W. & Stucker, B., Additive manufacturing

technologies; rapid prototyping to direct digital manufacturing,
New York: Springer, 2010.
2. Cooper, K.P., Layered Manufacturing: Challenges and
Opportunities, Materials Research Society Symposium
Proceedings. Boston, Massachusetts, 2003.
3. Evans, B., Practical 3D printers : the science and art of 3D printing,
New York: Apress, 2012.
4. Liou, F.W., Rapid prototyping and engineering applications: a
toolbox for prototype development, Boca Raton: CRC Press, 2008.
5. Cooper, K.G., Rapid prototyping technology: selection and
application, New York: Marcel Dekker, 2001.
6. Chua, C.K. & Leong, K.-f., Rapid prototyping: principles &
applications in manufacturing, Singapore: World Scientific, 2000.
7. Bordegoni, M. & Rizzi, C., Innovation in product design; from CAD
to virtual prototyping, London; New York: Springer, 2011.
8. Xu, X., Integrating advanced computer-aided design,
manufacturing, and numerical control: principles and
implementations, Hershey, PA: Information Science Reference,
2009.
9. Georges, M.F. & Chuck, K., Accuracy issues in CAD to RP
translations, Rapid Prototyping Journal, 2(2): p. 4-17., 1996.
10. Sahatoo, D.R., Chowdary, B.V., Ali, F.F. & Bhatti, R., Slicing issues
in CAD translation to STL in rapid prototyping, International
Association of Journals and Conferences/International Journal of
Modern Engineering, 2008.
11. Chowdary, B.V., Sahatoo, D.R. & Bhatti, R., Some STL file
generation issues in rapid prototyping, Latin American and
Caribbean Consortium of Engineering Institutions, 2007.
12. Szilvśi-Nagy, M. & Mátyási, G., Analysis of STL files, Mathematical
and Computer Modelling, 38(7-9): p. 945-960, 2003.

202
13. Stroud, I. & Xirouchakis, P.C., STL and extensions, Advances in
Engineering Software, 31(2): p. 83-95, 2000.
14. Pratt, M., Marsan, L.A., Kumar, V. & Dutta, D., An Assessment of
Data Requirements and Data Transfer Formats for Layered
Manufacturing, National Institute of Standards and Technology, :
Gaithersburg, MD, 1998.
15. Gibson, I., Software solutions for rapid prototyping, London [u.a.]:
Professional Engineering Publ., 2002.
16. Emmanuel, S., Scott, A.H. & Jan Helge, B., Adaptive slicing using
stepwise uniform refinement, Rapid Prototyping Journal, 2(4): p.
20-26, 1996.
17. Kulkarni, P. & Dutta, D., An accurate slicing procedure for layered
manufacturing, Computer-Aided Design, 28(9): p. 683-697, 1996.
18. Dolenc, A. & Makela, I., Rapid prototyping from a computer
scientist's point of view, Rapid Prototyping Journal, 2(2): p. 18-25,
1996.
19. Yan, J.Q., Zhou, M.Y. & Xi, J.T., Adaptive direct slicing with non-
uniform cusp heights for rapid prototyping, The International
Journal of Advanced Manufacturing Technology, 23(1-2): p. 20-27,
2004.
20. Lin, F., Sun, W. & Yan, Y., Optimization with minimum process
error for layered manufacturing fabrication, Rapid Prototyping
Journal. 7(2): p. 73-82, 2001.
21. Ron, J. & Herbert, H., Direct slicing of CAD models for rapid
prototyping, Rapid Prototyping Journal, 1(2): p. 4-12, 1995.
22. Rašović, N. & Obad, M., Layered Manufacturing Process
Supported By Expert System, Machine Design, 5(2): p. 93-98, 2013.
23. Rašović, N., Kaljun, J. & Obad, M., Intelligent decision support
system for adaptive slicing in RPT process, Annals of DAAAM for
2012 & Proceedings of The 23rd International Symposium, Zadar,
Croatia, DAAAM International Vienna, p. 1095-1098, 2012.
24. Hur, J. & Lee, K., The Development of a CAD Environment to
Determine the Preferred Build-up Direction for Layered

203
 Manufacturing, The International Journal of Advanced
Manufacturing Technology, 14(4): p. 247-254, 1998.
25. Haik, Y., Engineering design process, [South Melbourne, Victoria],
Australia; Pacific Grove, CA: Thomson/Brooks/Cole, 2003.
26. Rašović, N. & Obad, M., Adaptive slicing in 3D printing process,
Proceedings of The 7th International Symposium on Machine And
Industrial Design In Mechanical Engineering KOD 2012,
Balatonfüred, Hungary, Faculty of Technical Sciences, Novi Sad, p.
243-246, 2012.
27. Rašović, N., Kaljun, J., Novak, M., Dolšak, B. & Obad, M.,
Metodologija vrednovanja CAD modela u cilju optimiranja
debljine sloja za slojevitu izradu, Zbornik radova Fakulteta
strojarstva i računarstva Sveučilišta u Mostaru, Mostar, BiH,
Fakultet strojarstva i računarstva, Mostar, p. 83-92, 2012.
28. Dolšak, B. & Novak, M., Intelligent decision support for structural
design analysis, Advanced Engineering Informatics, 25(2): p. 330-
340, 2011.
29. Bratko, I., PROLOG programming for artificial intelligence, Harlow:
Addison-Wesley, 2001.
30. Luger, G.F., Artificial intelligence: structures and strategies for
complex problem solving, Boston: Pearson Addison-Wesley, 2009.
31. Sancin, U., Model inteligentnega sistema za podporo odlocanju pri
izbiri polimernih materialov v procesu razvoja izdelkov, doktorska
disertacija, U. Sancin]: Maribor, 2012.
32. Kaljun, J., Model inteligentne podpore pri ergonomskem in
estetskem razvoju izdelkov, doktorska disertacija, J. Kaljun]:
Maribor, 2011.
33. Rašović, N., Inteligentna potpora odlučivanju u procesu dizajna
proizvoda predviđenih za proizvodnju postupcima slovjevite
izrade, Doktorska disertacija. Sveučilište u Mostaru: Fakultet
strojarstva i računarstva, Mostar, 2014.
34. Rašović, N., Kaljun, J., Obad, M., Novak, M. & Dolšak, B., The CAD
models evaluation using weighting factors in order to optimize
RPT process, Proceedings of The 10th International Conference on
204
Advanced Engineering, Computer Aided Design and
Manufacturing CADAM 2012, Vis, Croatia, Revelin, Ičići, p. 95-98,
2012.

205
206
POPIS SLIKA

1.1. Proces transformacije potreba kupca u zadovoljstvo kupca 4

1.2. Struktura procesa 4
1.3. Proces razvoja složenih proizvoda 8
1.4. Razvijanje spirale za svaku fazu procesa razvoja proizvoda 9
1.5. Neizvjesnost, trošak i vrijeme prepravki u procesu razvoja proizvoda 10
1.6. Organizacijske strukture razvoja proizvoda 19
1.7. Pregled strategije uvođenja integriranog razvoja u poduzeće 22
1.8. Oblikovanje CAD modela 32
1.9. Glineni model u razmjeri 1:5 33
1.10. Izrada glinenog modela u stvarnoj veličini 33
1.11. Fizički prototip (lijevo) i analitički prototip - 3D CAD model (desno)
mobilnog robota tvrtke iRobot 34
1.12. Tipovi prototipa u odnosu na različite dimenzije 34
1.13. Boeing 747 simulatori leta 36
1.14. Tri faze izrade prototipa 38
1.15. Alfa (lijevo) i beta (desno) prototipovi PackBot-a 39
1.16. Prva neuro-kontrolirana bionička noga 41
1.17. Analitički fokusirani prototipovi 42
1.18. Fokusirani fizički prototip natkoljenične proteze (gore) i mjerna
ispitna oprema (dolje). 1- pogonski uređaj, 2- sučelje, 3- računalo 43
1.19. Sveobuhvatni fizički prototip nove natkoljenične hidraulički
pogonjene proteze (a), prototip na ispitaniku (b) 44
1.20. Kompjuterski 3D model proteze (a), fizički fokusirani prototip
proteze (b) 45
1.21. Primjeri prototipa protetskog stopala za natkoljeničnu protezu 46
1.22. Kompjuterski 3D model stopala proteze (a), fizički fokusirani 47
prototip stopala proteze (b)
1.23. Uloga prototipova u smanjenju iteracija u razvojnom procesu 52
1.24. Izrada sveubuhvatnih prototipova ovisi o tehničkim ili tržišnim
rizicima 53
1.25. Uloga prototipa u skraćenju procesa razvoja 54
1.26. Istovremeno rješavanje zadataka korištenjem prototipova 55

2.1. Moderni proces razvoja i proizvodnje proizvoda 71

2.2. Metode CAD modeliranja 79
2.3. Dvosmisleni 3D žičani model 80
2.4. B-Rep 3D model proizvoda 80
2.5. B-Rep topološka struktura objekta 81
2.6. 3D model dobiven B-Rep tehnikom modeliranja 82
207
2.7. Klasično stablo iz CSG sustava 84
2.8. 3D operacije modeliranja: revolve, extrude, loft, sweep 85
2.9. Prikaz stabla i određenog svojstva koji se nalazi na modelu 86
2.10. Siemens NX Synchronous tehnologija modeliranja 89
2.11. Inventor Fusion tehnologija modeliranja 90
2.12. SpaceClaim i direktni način modeliranja 91
2.13. PTC CoCreate modeliranje 92
2.14. 3D laserski skener ZScanner 700 proizvođača ZCorp 99
2.15. Linije vida iz kamera kod 3D skeniranja 100
2.16. CCD kamera 101
2.17. MRI skener 103
2.18. CT skener 104
2.19. Mosni koordinatni mjerni stroj 108
2.20. Koordinatni mjerni stroj s pokretnim postoljem 109
2.21. Primjer konzolnog mjernog uređaja 110
2.22. Prijenosni konzolni koordinatni mjerni uređaj 111
2.23. Shema CMM sustava za skeniranje objekata 112
2.24. Putanja ticala po površini skeniranog objekta 113
2.25. Zastupljenost RP u pojedinima granama industrije u 2012. godini u
svijetu 118
2.26. Shema SLA postupka brze izrade prototipova 121
2.27. Shema SLS postupka za brzu izradu prototipova 124
2.28. Shema LENS postupka za brzu izradu prototipova 126
2.29. Shema FDM postupka za brzu izradu prototipova 128
2.30. Shema LOM postupka za brzu izradu prototipova 131
2.31. Shema procesa 3D ispisa 133

3.1. STL format 146

3.2. STL aproksimacija zakrivljene površine 148
3.3. Zaokrenute normale u nekim ravninama 149
3.4. Pukotine zbog nedostatka ravnina 150
3.5. Zalutali vektori zbog nedostatka segmenata konture 150
3.6. Unutarnji zidovi zbog nepravilnih spajanja objekata 151
3.7. Degeneracija u STL formatu 152
3.8. Ne-granični presjek dva trokuta 153
3.9. Efekt stubišta sa većom i manjom debljinom sloja 155
3.10. Visina vrha (h) 155
3.11. Kontura dobivena CAD modelom i STL teselacijom 156
3.12. Princip teselacije lopte (sfere) 157
3.13. Tjemena pogreška 157
3.14. Optimalna orijentacija za tri kriterija 160
208
3.15. Određivanje optimalne orijentacije u ovisnosti o zadanom kriteriju 161
3.16. Dizajn proizvoda u funkciji obavljanja zadaće 164
3.17. CAD model ručice automobilskog mjenjača podijeljen na zone 165
3.18. Virtualno slojevito sječenja modela ručice mjenjača: a)
nepromjenljivo sječenje sa 𝑡𝑚𝑖𝑛 ; b) nepromjenljivo sječenje sa 𝑡𝑚𝑎𝑥 ;
c) prilagođeno sječenje 171
3.19. Evolucija računalne potpore 174
3.20. Arhitektura ekspertnih sistema 175
3.21. Definiranje segmentacije CAD modela 186
3.22. Orijentacija modela u ovisnosti o postavljenim zahtijevima izrade 190
3.23. Rezultati testiranja sistema – odabir tehnologije 199
3.24. Rezultati testiranja sistema – segmentacija modela 200
3.25. Grafički prikaz ponuđenog rješenja za zadani model 200

209
210
POPIS TABLICA

1.1. Vrijeme potrebno za razvoj proizvoda prije i nakon uvođenja

integriranog razvoja proizvoda (IRP) u velikim kompanijama SAD-a 14
1.2. Vrijeme od narudžbe do otpremanja za velika poduzeća, brze 15
proizvođače
1.3. Vrijeme potrebno za izlazak na tržište prije i nakon uvođenja
integriranog razvoja proizvoda (IRP) u kompaniju Comdial (SAD) 15

2.1. Pregled tehnologija CAD proizvođača 88

2.2. Pregled proizvođača i programskih CAD rješenja 93

3.1. Opći model određivanja prednosti kriterija 167

3.2. Vrijednosti težinskih faktora metodom određivanja prednosti 168
3.3. Dobivene vrijednosti težinskih faktora po zonama modela 168
3.4. Vrijednosti težinskih faktora metodom matrice odluke 169
3.5. Broj slojeva dobivenih sječenjem različitom debljinom 172

211
212
KAZALO POJMOVA

A
Aditivne tehnologije 67, 114, 158
Alfa prototip 38, 59
Analitički prototip 31, 41, 51, 58
Autonomna organizacijska struktura 19

B
Bezier-ove krive 144
Beskontaktne metode reverznog inženjerstva 96
Beta prototip 7, 38, 59
Boolean-ona pravila 144
Brza izrada prototipa 114
Brzi inovatori 14
Brzina izrade 134
Brzi prototip 49

C
CAD model 31, 67
CAE, CAD, CAM 12
Cijena izrade 143
Cijena proizvoda 10, 196
Ciljne varijable 180

Č
Čvrsto modeliranje 68, 72, 143

D
Datumske varijable 179
DESIGN for X 12
Debljina sječenja 181
Deklarativno znanje 176
Digitalni proizvod 67
Dinamičke varijable 179
Direktno modeliranje 88, 93
Dizajn 6, 12, 16, 25, 30, 44, 49, 56, 60, 75, 77, 87, 93, 141, 144, 156
Dizajnerski ciljevi 182
Dizajnerske preporuke 182
213
Dobavljač 6, 11, 13, 37, 60

E
Efekt stubišta 153, 154, 159, 190
Ekspertni sistemi 173, 178, 201
Ergonomska vrijednost 166
Ergonomski prototip 35
Estetska vrijednost 185
Evolucijski prototip 49

F
Fizički prototip 28, 31, 38, 40, 46, 52, 57
Fokusirani prototip 31, 41, 46
Fotogrametrija 99
Funkcionalna organizacijska struktura 17
Funkcionalni prototip 36

G
Geometrija modela 188
Geometrijske značajke 159
Granični prikaz 144, 147

H
Heuristička pravila 178
History based CAD sustavi 86

I
Inovacija 94
Integrirani razvoj proizvoda 10, 16, 20
Interaktivni prototip 48
Iterativni prototip 49
Inženjerske analize 73, 76, 106, 196

K
Kompleksni sistemi 28
Konstantno sječenje 142
Konstruktivna čvrsta geometrija 144
Kontaktne metode reverznog inženjerstva 105
Kontrolni prototip 35
214
Koordinatni mjerni uređaji 106
Korisničko sučelje 175, 182
Kvaliteta izrade 142

L
Lagana organizacijska struktura 18, 20
Laminiranje 119, 129

M
Magnetna rezonanca (MR) 102
Matrica odluke 166
Mehanizam zaključivanja 174, 177, 182, 188, 192
Metode CAD modeliranja 79
Metoda konačnih elemenata 74
Modeliranje temeljeno na značajkama 85
Multidisciplinarni tim 13

N
Nepromjenljivo sječenje 171
Numeričke varijable 179

O
Određivanje prednosti 166
Organizacijska struktura 17, 20
Orijentacija modela 158
Osnaživanje tima 25

P
Paradoks procesa dizajna 9
Parametarske krive 144
Parametarsko modeliranje 72, 83, 87, 142
Pasivni prototip 48
Pilot-projekt 21
Planiranje 5, 6, 57
Potporna struktura 159, 162
Povratno ulančavanje 177, 178
Prednje ulančavanje 178
Predprodukcijski prototip 60
Prikaz elementa 145
215
Prilagođeno sječenje 155, 171
Proceduralni komandni jezik 177
Proceduralno znanje 176
Proces razvoja proizvoda 3, 7, 21, 25, 28, 35, 50, 116
Procesni prototip 35
Produkcijska pravila 181
Proizvodi vođeni tehnologijom 26
Proizvodi platforme 26
Proizvodi uvjetovani procesom 27
Proizvodi po narudžbi 27
Proizvodi visokog rizika 27
Proizvodi brze izrade 28
Proporcionalni prototip 35
Prototip 3, 12, 28, 30, 32, 45, 47, 50, 68, 71, 99, 114, 116, 142
Prototip za vizualizaciju 35
Polyjet postupak 119, 135
Površinsko modeliranje 79
Printer 3D 69, 114, 132

R
Računalno upravljanje 111
Računalna tomografija (CT) 102
Rejting faktor 169
Reverzno inženjerstvo 67, 77, 95

S
Segmentacija modela 186, 200
Selektivno lasersko sinteriranje 122
3D skeniranje 77, 116
Slojevita izrada 143, 154
Statičke varijable 178
Stereolitografija 12, 115, 119, 120, 198
Stilski prototip 35
String varijable 179
Stupanj aproksimacije prototipa 58
Sučelje za hvatanje znanja 176
Sustavi temeljeni na znanju 141
Sveobuhvatni prototip 31, 38

216
T
Taložno očvršćivanje 119, 127
Teselacija 145, 156
Težinski faktor 159, 166, 168
Tipovi varijabli 178
Tjemena pogreška 156

U
Ultrazvučno skeniranje 102, 104
Unakrsno funkcionalni tim 12, 22, 57

V
Visina sloja 143, 170
Visina vrha 155
Vrijednost proizvoda 195
Vrijeme izrade 159, 161, 189, 192, 198
Vrste prototipova 31, 35, 45, 58

Z
Završna površina 159
Zbirne varijable 179

Ž
Životni ciklus proizvoda 2, 11
Žičano modeliranje 78

217
218
219
220