UKP – CARAMANI – 1.

KOLOKVIJ
Zovko M.

POGLAVLJE 4 – NACIONALNA DRŽAVA

- političke zajednice međusobno se razlikuju u mnogim pogledima i stupaju u međusobne odnose (prijateljske ili
antagonističke)
- države su suvremena utjelovljenja one vrste političke zajednice koja se najprije razvila na modernom
Zapadu (moderno političko okruženje nastalo u Zapadnoj Europi potkraj srednjeg vijeka, cca 13. – 15. st.)

PORTRET DRŽAVE
1) Monopol na legitimnu primjenu sile
 Države su političke zajednice u kojima je jedno središte vlasti uspostavilo ekskluzivno pravo na kontrolu i
primjenu krajnjeg sredstva političke aktivnosti: organiziranu primjenu sile, na određenom teritoriju
 Pojedinci i tijela koji djeluju na tom teritoriju mogu povremeno koristiti silu, ali ako to čine bez mandata ili
dopuštenja središnje vlasti, ta sila se smatra nelegitimnom i nastoji je se suzbiti
2) Teritorijalnost
 Teritorij je najvažniji element pojmovnog portreta države
 Da bi se nazvala državom, politička zajednica mora biti sposobna upravljati danim dijelom svijeta,
prevladati svaki unutarnji izazov koji se može postaviti njenom monopolu na legitimnu primjenu sile,
polagati pravo na taj dio svijeta u odnosu prema svim pridošlicama kao isključivo svoj, biti sposobna štiti
ga i braniti, patrolirati njegovim granicama, sprječavati zadiranje drugih država u integritet svog teritorija
te sprječavati svako neprikladno korištenje njegovih resursa
 Teritorij nije samo mjesto državnih aktivnosti ili njezin posjed; to je fizički aspekt vlastitog identiteta države,
tlo njezina postojanja i povijesnog kontinuiteta  država ne samo da ima teritorij, nego ona i jest teritorij
3) Suverenost
 Biti suverena za državu znači da ne priznaje nikakvu višu vlast
 Ne upušta se u aktivnosti ni prema čijoj ovlasti osim vlastite, raspolaže vlastitim resursima, djeluje vlastitim
snagama i na vlastiti rizik
 Ona je jedini prosuditelj vlastitih interesa i snosi odgovornosti za ostvarenje istih
 Država je na svom teritoriju nositelj krajnje vlasti koju druga država može osporiti samo uporabom vlastitog
potencijala sile
 Nijedna država ne prihvaća nikakvo uplitanje drugih i vlastite unutarnje poslove
4) Pluralnost
 Moderno političko okruženje se sastoji od pluralnosti teritorijalno samostalnih država koje same sebe
ovlašćuju, aktiviraju i osiguravaju
 Svaka od njih pretpostavlja postojanje svih drugih i u načelu su sve ravnopravne budući da s njima dijeli i
priznaje im vlastita obilježja, posebno suverenost
 Budući da ne postoji viša razina vlasti nad državama, one se nužno međusobno smatraju neprijateljskima,
pa stupaju u odnose s primarnim ciljem neutralizacije i uklanjanja potencijalne prijetnje
5) Odnos sa stanovništvom
o Države vladaju ljudima, izdaju im zapovijedi, od njih očekuju poslušnost i provode javne politike koje
obvezuju ljude
o Države su personificirani identiteti koji čine ljudi i koji djeluju isključivo u okviru i na osnovi aktivnosti ljudi
o Postojanje države nužno uključuje neki oblik društvene nejednakosti, stabilne i izražene asimetrije među
ljudima koji provode vlast (manjine) i onih koji su joj podvrgnuti (velike većine)
o Ta je asimetrija donekle povezana i opravdava se osjećajem koji je teško definirati, a na temelju kojega
ljudi smatraju da im je pripadnost zajednička i da zajedno tvore kolektivni identitet
o Stanovništvo se ne percipira samo kao demografski entitet, nego kao narod  konstitutivan odnos s
državom

ŠIRI POJAM DRŽAVE I NJENOG PORTRETA

a) Uloga prava
 Pravo je skup općeprihvaćenih povredivih zapovijedi i zabrana
 Dvije funkcije: suzbijanje protusocijalnog ponašanja i raspodjela pristupa, materijalnih resursa na različite
skupine i pojedince
 Na Zapadu je pravo steklo i 3. svrhu: osnivanje političkih zajednica, odlučivanje o pitanjima javnih politika,
osnivanje javnih agencija i ureda te aktiviranje i kontroliranje njihova djelovanja
 Osobite primjene prava su se razvile u grčkom polisu, pa u Rimskoj Republici, pa u Rimskom Carstvu
 Kasnije su europske političke zajednice očuvale povezanost s carstvom prava; od vladara se očekivalo da
služe pravdi i poštuju ju u vlastitom ponašanju i provode u presuđivanjima, ali su se oni umjesto stvaranja
zakona okretali stjecanju sredstava prisile
 Kasnija promjena: vladari preuzeli aktivniju pravnu ulogu: uz pomoć stručnih dužnosnika sve više su počeli
kodificirati lokalne pučke skupove običaja i navika i uniformno ih nametati na svom teritoriju  iznad svega
su sami sebe potvrđivali kao izvor nove vrste prava: javnog prava
 Javno pravo je uređivalo odnose između tijela i ureda same države te između države i različitih pojedinaca
i skupina
 Paradoks: cjelokupno pravo je onakvo kakvim ga stvara sama država pomoću posebnih tijela i postupaka,
ali istovremeno je država samu sebe proglasila vezanom svojim zakonima  djelovanje tijela i zapovijedi
dužnosnika se smatralo valjanim samo ako je način njihova stvaranja i djelovanja bio u skladu s izričitim
pravnim načelima sadržanim u pravnim instrumentima (ustavi, statuti, dekreti, presude, uredbe, lokalni
propisi)  smatralo se da provedba javnim politika uvelike uključuje i provedbu te primjenu zakona
 Zato su akademske diplome iz prava postale preduvjet za one koji su se htjeli uključiti u državni aparat,
posebice u Europi
b) Centralizirana organizacija
 Pravni instrumenti se ne nalaze na istoj razini nego čine eksplicitnu i obvezujuću hijerarhiju pravnih izvora
 Tri načela: 1) viši izvori vlasti ovlašćuju niže i postavljaju im granice  2) učinci nižih izvora mogu se
mijenjati bez promjene sadržaja viših, ali ih preciziraju na različite i promjenjive načine  3) verificirana
suprotnost između sadržaja nekog višeg i nižeg izvora oduzima vrijednost nižemu (npr., pravosuđe: viša
tijela mogu ocjenjivati, poništiti ili revidirati presude nižih)
 Svrha hijerarhijskog uređenja: stvaranje jedinstva i koherentnosti niza pravnih instrumenata i povezanih
tijela
 Neki drugi državni aspekti su jednako zaokupljeni hijerarhijom, npr. monopol nad primjenom sile
 Zapovijed, komunikacija i kontrola  obvezni čimbenici osiguranja tog monopola
 Organizacijski plan države uglavnom otkriva upravljačku, a ne pravnu racionalnost  glavna svrha plana
je da postupanje svih državnih agencija što više odgovara direktivama političkog središta te da ih učini
uniformnima, promptnima, predvidivima i ekonomičnima
c) Razlikovanje države i društva
 Jedinstvo i koherentnost koje država nastoji ostvariti naglašavaju njezinu odvojenost od šireg društva
 Razlikovanje države i (civilnog) društva se izričito naglašava u ustavima nekih zapadnih država
 Država je cjelina institucionalnih aranžmana i praksi koji se tiču svih i samo političkih aspekata upravljanja
teritorijalno vezanim društvom
 Predstavlja se i opravdava kao carstvo izričito političkih aktivnosti (donošenje zakona, pravosuđa, policije,
vojnog djelovanja, javnih politika) koje su komplementarne drugoj vrsti carstva – društvu
 Društvo se sastoji od raznovrsnih društvenih aktivnosti koje se prirodno ne razmatraju političkima i koje
državna tijela izričito ne promiču i ne kontroliraju  pojedinci koriste te aktivnosti svojim privatnim
kapacitetima u svrhu ostvarenja vlastitih vrijednosti i interesa putem odnosa koji se ne tiču javnih politika
d) Država, religija i tržište
 Država postaje sve sekularnijom  progresivno odbacuje svaki interes za duhovno blagostanje
pojedinaca (u prošlosti se poticalo povlašćivanjem jedne religije i povezivanjem s jednom crkvom)
 Pravno discipliniranje aktivnosti proizvodnje i stjecanja bogatstva koje se događaju na tržištu država
povjerava dvjema središnjim institucijama privatnog prava: vlasništvu i ugovoru
 Vlast, religija i ekonomija mogu potvrđivati vlastitu samostalnost i razvijati vlastitu racionalnost
 Te domene nisu na istoj razini: suverenost u nekim uvjetima (briga za javni red, vanjska sigurnost) može
prelaziti preko interesa pojedinaca  privatne se aktivnosti odvijaju u okvirima javnih pravila koje donosi i
provodi država  država ima ovlast financirati vlastite aktivnosti iskorištavanjem privrednih resursa
(moderna je država porezna država)  javnim dugom privatni pojedinci postaju kreditori države i
uzdržavaju javne resurse  država ima važnu ulogu u izdavanju i jamčenju novca
 S napretkom modernizacije su procesi diferencijacije produbljivali razlike između države i društva; npr., u
civilnom društvu se pojavila sfera koja isključivo brine za proizvodnju i raspodjelu svjetovnih spoznaja o
prirodi te kao takva funkcionira neovisno o vjerskim vlastima
 Najizričitiji rezultat procesa diferencijacije u samoj državi je trodioba vlasti: podjela na zakonodavnu,
sudsku i izvršnu vlast
e) Javna sfera
o Javna sfera kao zglob između države i društva
o Subjekti aktivni u toj sferi stječu sposobnost da promatraju, komuniciraju, kritiziraju i doprinose
aktivnostima države; s početka to je mogla samo uska manjina, ali s vremenom se taj krug širio
o Sastoji se od institucija kao što su sloboda govora, tiska, okupljanja, udruživanja
f) Liberalni i demokratski aranžmani za participaciju
 Na formiranje i izražavanje preferencija pravo je isprva imala samo uska manjina stanovništva
 S napredovanjem liberalizma ta je manjina rasla, ali je dugo ostala vezana dvama uvjetima: materijalnim
posjedima (cenzusno biračko pravo) i kulturnim postignućima (kapacitetno biračko pravo)
 Napredovanje demokracije je smanjivanje i uklanjanje tih zapreka
 Dugoročno je velika većina odraslog stanovništva pomoću općeg prava glasa stekla jednaku sposobnost
da izražava svoje preferencije i utječe na odabir političkih elita te na oblikovanje javnih politika posredstvom
istih
 Oblikovanje javnih politika počinje ovisiti o suprotstavljenoj politici koja uključuje periodično natjecanje
stranaka za izbornu potporu, o pravu stranke gubitnice da kritizira javne politike pobjedničke stranke, da
predlaže alternativne javne politike i nastoji ostvariti uspjeh u idućem natjecanju
g) Teret sukoba
O političkoj participaciji se obično govori kao o okomitom tijeku utjecaja od društva prema političkom vrhu
Etimološko značenje participacije je zauzimanje strana, što upućuje na vodoravnu dimenziju: podjelu
unutar samog društva  suprotstavljena mišljenja o političkim pitanjima koja su oblikovana u društvu se
preslikavaju posredstvom javne sfere na državu
Obično se ta suprotstavljanja ne izražavaju kroz organiziranu silu (jer na silu monopol ima država), ali
mogu biti žestoka i uzrokovati podjele, jer politička svrstavanja (stranke) često izvode svoje suprotstavljene
orijentacije u javnim politikama iz dubokih i dugotrajnih društvenih rascjepa
Rascjepi ne predstavljaju samo različite misaone orijentacije, nego su nekad i odraz ozbiljnih kulturnih
razlika (npr., različite religije i jezične skupine), napetosti između središta i periferije, etničkih razlika ili
klasnih razlika
To stanje je potencijalna opasna prijetnja osjetljivim političkim vrijednostima (npr., Irska 18. stoljeća –
domaće stanovništvo govorilo jezikom drugačijim od anglističkog višeg sloja i prakticiralo drugačiju vjeru,
zbog čega su sustavno bili isključivani s viših ekonomskih i društvenih položaja)
U modernom političkom rječniku te prijetnje su izražene u pojmovima lokalizma, frakcionaštva,
strančarenja ili interesa, a suprotno tome se poziva na lojalnost, disciplinu i duh žrtvovanja
h) Državljanstvo i nacija
- DRŽAVLJANSTVO je prva strategija uzvraćanja prijetnji; institucija prema kojoj su svi državljani jednaki
pred zakonom
- Za razliku od prošlosti, kada je državljanstvo počelo označivati uskraćivanje određenih povlastica visokim
slojevima društva, u novije vrijeme je ovo načelo počelo označavati progresivno uključivanje svih
pojedinaca koje čine narod u formalno jednak odnos s državom
- Pojedinci s jednakim obvezama i pravima su se počeli osjećati ravnopravnijima jedni prema drugima
- Njihova prava u javnoj sferi stavljena u službu jednakosti, povezanog s ''jedan čovjek, jedan glas''  zbog
ovoga došlo do ulazak sve šire mase pojedinaca u politički proces  nova prava dodjeljivana društvu su
u određenoj mjeri smanjivala ili kompenzirala nejednakosti proizašle iz tržišnog djelovanja i posljedično iz
društvenih rascjepa
- Rascjepi su izgubili mnogo snage i više nisu ugrožavali jedinstvo države, a to se dogodilo mobiliziranjem
klasnih suprotnosti, pretvaranjem procesa stvaranja i raspodjele bogatstva u predmet javne borbe i javne
politike
- Državljanstvom država priznaje važnost socijalno-ekonomskih rascjepa i radi na tome da ih smanji
porastom struktura socijalne države  intenzivno izvlačenje resursa i povjeravanje istih posebnim tijelima
koje te resurse preraspodjeljuju i stvaraju nove resurse
- Izbijanje novih problema: širenje prava putem državljanstva  javne politike ublažavaju nejednakosti
uzrokovane tržištem  aktivacija snaga koje prokazuju nejednakosti  artikulacija i prosvjedi nižih
društvenih slojeva  prijetnja jedinstvu države
- NACIONALNOST je druga strategija: u cijelom društvu se nastoji stvoriti osjećaj solidarnosti temeljen na
nacionalnosti
- Politička zajednica tipična za moderne države čini naciju
- Većina političkih zajednica same sebe definiraju kao nacionalne države
- Nacionalizam se smatra najvažnijom odrednicom političke aktivnosti
- Nacija je pojam koji je teško definirati; etimologija aludira na korijene nacije u zajedničkom biološkom
naslijeđu; neka tumačenja naglašavaju sličnost i kontinuitet krvi, što je vrlo daleko podrijetlo pojave
nacionalnosti
- Većina suvremenih znanstvenih konstrukcija gleda na nacionalnost kao odgovor ili sastavnicu drugih
pojava kao što je industrijalizacija, širenje pismenosti, pojava komunikacijskih medija, potreba države da
općenito stvara osjećaj identifikacije sa sobom i predanosti vlastitim interesima
- Anderson, 1983: nacije se pojavljuju kao zamišljene i društveno konstruirane zajednice  većina nacija
nastala zahvaljujući poduljim, difuznim i intenzivnim komunikacijskim procesima koje je uglavnom
aktivirala država i provodila ih u svoje ime, koji su se financirali iz javne lisnice i koje su provodili moderni
intelektualci
- Njihovi se proizvodi šire procesom socijalizacije: ljudi koji žive unutar istog sklopa pravila mogli su početi
dijeliti vlastitu, vrijednosno obilježenu, emocionalno izazovnu sliku vlastite povijesti i sudbine te osjećaj
vlastite jedinstvenosti i nadmoćnosti
- Pozivanje na nacionalnost nekada ima pozitivno značenje i povećavanje važnosti same nacionalnosti
- Potraga za većom socijalno-ekonomskom jednakošću može povećati važnost nacionalnosti
 - Iako politička vlast zadržava krajnje pravo na uporabu sile, ona se prestaje otvoreno manifestirati u
svakodnevnom iskustvu  većina ljudi koji su profesionalno uključeni u politiku više se izrazito ne razlikuju
od pojedinaca koji su uključeni u druge vrste poslova
- Većina se vrsta političke i administrativne aktivnosti obavlja na mirnim i sređenim mjestima (zakonodavna
tijela, sudovi, javne agencije) u kojima se uljudno raspravlja, komunicira, konzultira, itd.  čak i kad
nadređeni izdaju zapovijedi svojim podređenima, riječ je o implicitnom, prikrivenom načinu pozivanja na
sankcije koje bi uslijedile nakon neposluha
- Zapovijedi sadržane u pravnim dokumentima su izražene vrlo kodificiranim, sofisticiranim, uljudnim
jezikom  to ne znači da je politička aktivnost izgubila sposobnost prijetnje ili primjene sile; ona je
povjerena specijaliziranom osoblju i odvojena od normalnih praksi političke vlasti, materijalno (npr. vojničke
zgrade) i simbolično (odore vojnih osoba s činovima)
- Kazna zločincima više nije na javnim mjestima, nego se vrši na rutiniziran, tih način  ta vrsta civiliziranog
aranžmana ne smanjuje nego povećava sposobnost države da primjeni silu
- Paradoks: porast potencijala za primjenu sile može biti praćen smanjenjem stvarne primjene sile:
obavljanjem svakodnevice, pojedinci bivaju pošteđeni doživljaja straha zbog same činjenice da
potencijalna sila koju monopolizira država postaje više, a ne manje strašna

OBRASCI FORMIRANJA DRŽAVE

- Apsolutističko kraljevstvo koje je steklo neovisnu vlast izgradnjom vojski i birokracija odgovornih monarsima
(Francuska, Pruska)
- Suci i predstavnička tijela suprotstavljeni kraljevstvu koji su postali neovisne vlasti (Engleska, Švedska)
- Država od dna formirana konfederacijom ili federacijom (samostalne konstitutivne države i podjela vlasti:
Švicarska, SAD)
- Država formirana osvajanjem i/ili ujedinjenjem (Njemačka, Italija)
- Država formirana neovisnošću (Irska, Norveška, i raspadnuta carstva: Habsburško i Osmansko Carstvo)

RAZVOJ DRŽAVE
- u povijesnoj karijeri moderne države mogu se razlikovati tri glavne faze koje su različite europske države slijedile
donekle različitim redoslijedom: konsolidacija vlasti, racionalizacija vlasti i širenje vlasti
- istraživanje u komparativnoj politici istražuje razlike ili sličnosti među različitim jedinicama:
a) rano izgrađene države u kasnoj srednjovjekovnoj/rano modernoj Europi (Francuska, Engleska)
b) države izgrađene u kasnijim fazama modernizacije (npr., druga polovica 19. st. – Njemačka, Italija)
c) države izgrađene na uspješnom osvajanju (Engleska)
d) države nastale raspadom veće političke zajednice (Srbija, Ukrajina)
KONSOLIDACIJA VLASTI
- prva faza: između 12. i 17. st.
- sve manji broj političkih središta širi svoju kontrolu nad sve većim dijelom Europe
- katkad miroljubivi procesi: plemićki i vladarski brakovi
- većinom sukob dvaju središta oko kontrole teritorija: ratovi
- odlučnu ulogu imaju vojni resursi: vojna inovacija daje prednost velikim flotama i vojskama koje mogu voditi rat
na više bojišnica
- kada rat utihne, konsolidacija se vrši putem drugih resursa: poziv na mir (često vjerski vođe glavni akteri); tvrdnje
različitih središta da mogu osigurati ukidanje suparništva među manjim silama; diplomacija; savezi i koalicije;
izoliranje protivnika; navođenje protivnika na prihvaćanje podređenosti; arbitraže
- pravo na vlast općenito ovisi o legitimnom potomstvu
- napreci u geografiji, mjerenju zemljišta i kartografiji  fizički doseg svakog središta vlasti jasno omeđen
zemljopisnim granicama
RACIONALIZACIJA VLASTI
- dok se konsolidacija bavi stvaranjem većih, vidljivijih i stabilnijih spremnika državne vlasti, racionalizacija se
odnosi na načine prakticiranja vlasti  načini određeni razlikovanjem triju aspekata racionalizacije: centralizacija,
hijerarhija, funkcija
a. centralizacija vlasti
 vladari se služili suradnjom različitih podređenih nositelja vlasti: aristokratskim dinastijama, gradovima,
regionalnim i lokalnim tijelima, biskupima…
 suradnja ostvarivana kada su se podređene vlasti morale odreći određenih povlastica
 o toj se suradnji moralo pregovarati, jer su povlaštene vlasti očuvale određeni stupanj samostalne kontrole nad
različitim resursima i upravljale s njima u skladu s vlastitim interesima  znatno ograničenje slobode vladara i
propisivanja politike cijele države
 obavljanje političkih i administrativnih poslova diskontinuirano i katkad nepravilno, jer tko je njima upravljao u
danom vremenu ovisi o hirovima nasljednog prava i nema posebnu sklonost ili sposobnost za te poslove
 suradnja koju nalažu ustanovljena kolektivna tijela (staleži) obično daje prvenstvo njihovim partikularnim
interesima i time održava tradicionalne aranžmane, počevši od njihove autonomije  vladaru je teško usklađivati
i predviđati prakse nekoliko vlasti koje se nalaze između njega na vrhu i teritorija, koji je povećan konsolidacijom,
i njegova stanovništva na dnu
 kako bi promijenili to stanje, vladari progresivno lišavaju pojedince i tijela njihove moći i sredstava kojima su se
služili
 uvode alternativne aranžmane za obavljanje zadataka: biraju agente i agencije, tj. pojedince i tijela pod
nadležnošću samog vladara = vladari izgrađuju birokracije
 taj proces omogućuje povećanje utjecaja centra vlasti na cijeli društveni život, vladaru daje da vlada
neograničeno, proizvoljno i despotski, a izlaže podanike nesigurnosti
 aspekt ''europskog čuda'': faza izgradnje države ima dva naizgled suprotstavljena aspekta: vladari počinju
nadzirati i kontrolirati cijelim društvenim životom na sve jači, sustavniji i prodorniji način
 da bi bila legitimna, vlast mora izgledati usmjerena na opći interes: raison d'etat = moć i sigurnost političke
zajednice su opći i najviši interes čije ostvarivanje povremeno nadilazi sve drugo
 taj interes treba ostvariti samosvjesnim promišljanjem, u okružju ustrajna, pozorna i distancirana praćenja
okolnosti
 racionalizacija vlasti dio je šireg procesa racionalizacije cijelog društvenog života: svaka glavna sfera društva
postaje isključiva briga različitog institucionalnog kompleksa, a to omogućuje da se svaki interes nastoji ostvariti
maksimiziranjem nekog posebnog cilja (moć i sigurnost države, profitabilnost ekonomskih operacija, izgledi
pojedinaca za duhovno spasenje…)
b. hijerarhija
 racionalizacijom dolazi do novog temelja sastavljenog od dužnosti i obveza pojedinaca (birokrati ili službenici)
koji se svrhovito imenuju na uspostavljene položaje; njihove se političke i administrativne aktivnosti mogu
programirati odozgo, pomoću izričitih zapovijedi
 oni koji izdaju zapovijedi mogu nagraditi ili kazniti one kojima se one izdaju
 zapovijedi imaju dva ključna obilježja: obično su općenite i njihov sadržaj se može legitimno mijenjati
 moraju se hijerarhijski strukturirati novi skupovi pojedinaca = birokratske jedinice
 čak i pojedincima na dnu strukture dana je ovlast izdavanja zapovijedi onima ispod hijerarhije
 uspostava uređenog poretka u kojemu više službe nadgledaju i usmjeravaju niže
 u povezanome hijerarhijskom aranžmanu niže službe informiraju više, a više donose odluke
 značajna uloga prava: samo pravo je hijerarhijski strukturiran skup autoritativnih zapovijedi = pravo se može
podučavati i naučiti, a njegovo poznavanje može određivati sadržaj političkih i administrativnih operacija agenata
 sve veća uloga znanja u vladanju i upravljanju državom: agenti birani po vještinama i stupnju akademskog
znanja
 agenti svoju praksu vladavine sve manje moraju orijentirati prema vlastitim individualnim preferencijama ili
tradiciji, a sve više prema naučenom sustavnom znanju
 prototip: poznavanje prava, ali kasnije i dodatna znanja (relevantna za ratovanje, računovodstvo, kovanje
novca, upravljanje gradovima, itd.)
c. funkcija
 sustav se iznutra diferencira kako bi se svaki dio optimalno bavio nekim posebnim zadatkom
 nužni i materijalni resursi: cijelu strukturu aktivira i kontrolira ne samo znanje, nego i novac, a uglavnom se
stječe oporezivanjem
 agencije funkcioniraju tako da troše javna financijska sredstva dodijeljena im na osnovi izričitih, periodičnih
odluka (proračuna) i smatraju se odgovornima za to kako se ta sredstva troše
 agenti primaju plaću, upravljaju sredstvima ureda i od njih se ne očekuje da traže osobnu korist, osim
napredovanja u karijeri
 prakticiranje vlasti postaje kompatibilnije s nastojanjem pojedinaca da ostvare vlastite ciljeve
 vladari su zainteresirani za povećanje resursa koji su dostupni cijelom društvu, makar samo da bi se na njih
oslonili u financiranju svojih političkih i administrativnih aktivnosti; zbog toga ipak moraju u najmanju ruku priznavati
zahtjeve privrednog sustava
 sigurnost resursa i njihova uporaba se moraju održavati jamčenjem institucija privatnog vlasništva i ugovora
(korist ekonomskih, društvenih i kulturnih interesa)
ŠIRENJE VLASTI
- stoljećima su aktivnosti države bile usmjerene na dva glavna interesa: na međunarodnom planu se uglavnom
nastojala obraniti od zadiranja drugih država na svoj teritorij i u svoju sposobnost da samostalno određuje i
ostvaruje vlastite interese, a na svom teritoriju bila je posvećena održavanju javnog reda i učinkovitosti svojih
zakona
- u drugoj polovici 19. st. i u 20. st. države svoje aktivnosti počinju primjenjivati na sve raznovrsniji raspon
društvenih interesa
- država više ne određuje zakonima samostalne pothvate pojedinaca i skupina, i ne sankcionira njihove privatne
pothvate posredstvom svog pravosudnog sustava
- ona intervenira u privatne aranžmane tako što ih modificira ili prikuplja više resursa te ih potom preraspodjeljuje
dajući nekim stranama više nego drugima
- nastoji upravljati društvenim aktivnostima u skladu s vlastitim prosudbama i preferencijama zato što smatra da
je ishod tih aktivnosti od javnog interesa
- ekspanzija države uključuje rast triju međuovisnih aspekata: fiskalni prihodi (dio godišnje proizvodnje u zemlji
koji izvlači i kojim upravlja država), stupnja unutarnje diferencijacije organizacijske mašinerije države, ukupnog
broja pojedinaca koje te jedinice zapošljavaju i koji posjeduju sve raznovrsnije kvalifikacije i vještine
- dvije posljednje pojave ne samo da uklanjaju graničnu crtu između države i društva, nego i duboko utječu na
samu državu, koja sve više nalikuje na loše koordiniran skup sve raznovrsnijih jedinica koje samo rastu
- uobičajeni politički procesi sve neučinkovitije upravljaju golemom administrativnom mašinerijom
- mnogo toga u političkom odlučivanju i u naknadnoj administrativnoj aktivnosti odgovara pojedinačnim ili klasnim
interesima  administrativna mašinerija postaje krcata suprotstavljenim interesima
- političkim elitama sve teže oblikovati i prilagoditi politike koje preferira biračko tijelo

OBILJEŽJA BIROKRATSKE DRŽAVE

- poslovi se obavljaju kontinuirano
- postojanje pravila u administrativnoj agenciji
- službene odgovornosti i ovlasti su dio hijerarhije
- službeni i privatni poslovi te resursi strogo odvojeni
- dužnosnici ne mogu prisvojiti položaj na kojem se nalaze
- službeni se poslovi obavljaju na osnovi pisanih dokumenata

NACIJA – ZAMIŠLJENA POLITIČKA ZAJEDNICA

- zamišljena, jer u glavama pripadnika postoji misao o zajedništvu, iako se neće svi međusobno upoznati
- ograničena, jer i najveća od njih ima konačne granice
- suverena, jer je taj pojam rođen kada su prosvjetiteljstvo i revolucija uništile legitimnost hijerarhijskog dinastijskog
carstva pod božanskim zapovijedima
- zajednica, jer bez obzira na nejednakost, izrabljivanje i unutarnje sukobe, nacija uvijek postoji kao duboko
horizontalno drugarstvo

POGLAVLJE 5 – DEMOKRACIJE
- nakon što su 50ih i 60ih godina činile manje od jedne četvrtine režima u svijetu, demokracije sada čine gotovo
tri četvrtine režima
- u komparaciji razvoja demokracije, posebne institucije unutar demokracija su se uvijek uspoređivale i vrednovale,
ali malo se pozornosti pridavalo usporedbi modela demokratskih režima tout court (na jednostavan način)
- ono što je nekad bila mala i homogena skupina demokratskih režima, sada je postala velika i heterogena skupina
 zbog toga su za razumijevanje funkcioniranja demokracija važne tipologije i klasifikacije

KOMPARIRANJE DEMOKRACIJA
a) Komparacija režima
- Powell (1982) i Lijphart (1984)  studije koje su nastojale okarakterizirati i komparirati demokratske režime u
cjelini, spajajući mjere varijacije u obrascima rascjepa i stranačke politike s mjerama institucionalnih struktura

Lijphart, 1999.: razlikovanje većinskih i konsenzusnih modela

Institucionalna obilježja Većinski model Konsenzusni model

Izvršna vlast Koncentracija moći u Podjela izvršne vlasti u širokim
jednostranačkim većinskim višestranačkim koalicijama
kabinetima ili minimalnim
pobjedničkim koalicijama
Odnosi izvršne i zakonodavne Izvršna vlast dominira nad Ravnoteža moći izvršne i
vlasti zakonodavnim tijelom zakonodavne vlasti
Stranački sustav Dvostranački Višestranački
Izborni sustav Većinski i nerazmjerni Razmjerno predstavništvo
Sustav interesnih skupina Pluralistički Korporativistički
Tip vlasti Unitarna i centralizirana Federalna i decentralizirana
Zakonodavno tijelo Jednodomno Snažno i nekongruentno
dvodomno
 Ustav Fleksibilan; lako se mijenja Rigidan i teško se mijenja
Sudski nadzor Parlamentarna suverenost Ustavni sud
Središnja banka Ovisna o izvršnoj vlasti Neovisna o izvršnoj vlasti

b) ''Treći val'' demokratizacije

- tranzicije u demokraciju nakon pada Berlinskog zida 1989.
- Samuel Huntington, 1991.: demokratizacija se povijesno razvijala u nizu valova
- val demokratizacije: skupina tranzicija u nedemokratskih u demokratske režime koja se zbiva u određenom
razdoblju i koja značajno brojčano nadmašuje tranzicije u suprotnom smjeru
- demokratizacija dolazila u plimama i osekama; mnoge tranzicije u demokracije su bile popraćene manjim brojem
tranzicija natrag u nedemokratske alternative
- prvi val – od 1826. do 1926.  okrenuo se djelomice zbog uspona autoritarizma i fašizma 20ih i 30ih godina
- drugi val – nakon Drugog svjetskog rata  preokret 60ih i 70ih
- treći val – Portugal, 1974.  eksplozivna razina nakon 1989.  nije bilo ozbiljnih obrata
- do kraja 20. st. broj demokracija je činio 75% političkih zajednica
- novo žarište istraživanja: klasifikacija i razlikovanje varijacija demokracija

c) Institucionalni inženjering
- potaknut trećim valom: nedostatak demokratskog iskustva  potreba za savjetima o vjerojatnim posljedicama
konkretnih odabira institucija
- problem postalo vrednovanje učinkovitosti, stabilnosti i legitimnosti različitih modela demokracija
- obnova rasprava između zagovornika predsjedničkih i zagovornika parlamentarnih modela
- parlamentarni sustavi – izvršna vlast ovisi o povjerenju zakonodavnog tijela; obično je kolektivno tijelo; imenuje
ju ili bira zakonodavno tijelo
- predsjednički sustavi – izvršna vlast ima fiksni mandat i ne može se raspustiti uobičajenim tijekom događaja;
obično to čini jedna osoba i bira se odvojeno od parlamenta izravnim ili neizravnim glasovanjem građana

d) Neoinstitucionalizam
- četvrti zamah potekao od općenitijeg razvoja u političkoj znanosti: neoinstitucionalni obrat
- za institucije se smatralo da su ovisne varijable koje se mogu objasniti društvenim, ekonomskim ili kulturnim
čimbenicima  za samu se demokraciju vjerovalo da ima svoje ''društvene rekvizite''
- neoinstitucionalizam: institucije se promatraju kao neovisne varijable koje izravno utječu na ishode i ponašanje,
gotovo neovisno o društvenom i ekonomskom kontekstu
- znanstvenici počinju sustavno istraživati učinke demokracije te utjecaje različitih oblika demokracije na različite
grane
- slijedom institucionalnog obrata demokracija više nije bila samo demokracija, nego sustav bogat varijacijama i
potencijalnim sposobnostima
- znanstveno istraživanje usredotočeno na kvalitetu, a ne kvantitetu demokracije

DEFINIRANJE DEMOKRACIJE
- do kraja 20. st. demokracija nije bila samo demokracija, nego su postojale izravna demokracija, neliberalna
demokracija, delegativna demokracija, deliberativna demokracija, itd.
PROCEDURALNA NASUPROT MATERIJALNOJ DEMOKRACIJI
- proceduralne definicije usmjerene na to kako je režim organiziran i na procese kojima se osiguravaju
predstavljenost, odgovornost i legitimnost
- materijalne definicije usmjerene na ciljeve i učinkovitost režima te mjerom u kojoj se volji naroda može služiti u
svrhovitijem smislu
- Schumpeter, 1947., proceduralna definicija demokracije: demokratska je metoda institucionalni aranžman kojim
se dolazi do političkih odluka i u kojemu kompetitivnom borbom za glasove ljudi pojedinci stječu moć da odlučuju
- u materijalnim definicijama razmišlja se o konkretnim ciljevima, koji su takvi da se stvarna demokracija ne može
definirati samo procesom, nego sadržava i nastojanja da se promiču jednakost, pravednost i uključenost  taj
pristup je Schumpeter nastojao ostaviti za sobom
POLIARHIJA
- Dahl inzistira na neodvojivosti proceduralnih i materijalnih definicija: demokratski proces nije bitan za jedno od
najvažnijih političkih dobara – pravo ljudi da upravljaju sami sobom – nego je i sam bogat skup materijalnih dobara
- Dahl nije sklon govoriti o demokracijama kada razmatra slučajeve iz stvarnoga svijeta, nego govori o poliarhijama
koje definira proceduralno
- za razliku od Schumpetera, njegova proceduralna definicija je maksimalistička a ne minimalistička: poliarhije
definira kao nešto više od izbornog procesa (inkluzivno građanstvo i pravo građana na opoziv)  definicija
poliarhije prelazi okvire slobodnog natjecanja za glasove te uključuje osiguravanje potpunih prava na participaciju
i osporavanje
- Dahl, ''Poliarhija'' (1973): navodi 8 institucionalnih jamstava koja su potrebna da bi građani mogli a) formulirati
svoje preferencije, b) obznanjivati te preferencije, c) postići da se tim preferencijama daje jednaka važnost u
prakticiranju vlasti  ta tri elementa je smatrao važnima ako se želi da vlast bude demokratski odgovorna svojim
građanima
- Dahl, ''Demokracija i njezini kritičari'' (1989): sedam institucija koje moraju postojati da bi se neka vlast klasificirala
kao poliarhija: 1) izabrani dužnosnici, 2) slobodni i pošteni izbori, 3) inkluzivno opće pravo glasa, 4) pravo na
natjecanje za položaje, 5) pravo na slobodu izražavanja, 6) pravo na alternativne izvore informacija,
7)samostalnost odlučivanja
- Dahl, eseji (2000): daje dvije dimenzije demokracije: prva je provediv skup prava i mogućnosti na osnovi kojih
građani mogu birati da djeluju kako žele (pravo vjerovanja, udruživanja, izražavanja, itd.) što je dio jake
proceduralne verzije  druga je stvarna participacija u političkom životu, što je dio slabe proceduralne verzije
- sličan način su definirali Meny i Surel u 2002.: narodna demokracija i ustavna demokracija  narodna ima ulogu
demosa (niz sloboda i prava), a ustavna ima institucionalne uvjete dobre vladavine (granice autonomije izvršne
vlasti, jamstvo prava, itd.)  idealna demokracija je ekvilibrij između ta dva stupa
LIBERALNA I NELIBERALNA DEMOKRACIJA
- demokracija u kojoj se prihvaćanje narodne demokracije i vladavine naroda kombinira s opstojanjem ili ponovnim
uvođenjem ograničenja i granica sloboda i prava pojedinaca se naziva neliberalnom demokracijom
- obilježena je formalnom uspostavom demokratskog izbornog procesa, ali i velikim nedostacima u osiguravanju
ustavnih sloboda i uspostavi bilo kakvih granica proizvoljnom djelovanju izvršne vlasti
- O'Donnell: delegativna demokracija je demokratičnija, ali neliberalnija i nereprezentativnija, izrazito većinska,
stvaraju se većine pomoću izbora, nakon izbora birači su pasivna, ali ohrabrujuća publika predsjedniku  te
demokracije pokazuju zavidnu sposobnost trajanja
- u stvarnom svijetu vidimo odvajanje dvaju stupova demokracije  smatra se da su se mnoge nove demokracije
demokratizirale samo u pogledu na izbore, a da su zanemarile izgradnju odgovarajućih ustavnih jamstava i
sloboda
- Fareed Zakaria, 1997.: upozorava da će političke zajednice koje uspostavljaju ustavne slobode prije davanja
punog biračkog prava vjerojatnije uspostaviti i održati stabilan liberalni demokratski poredak nego one koje
otvaraju izborni proces prije uspostave liberalnog konstitucionalizma
 ''Konstitucionalni liberalizam vodi u demokraciju, ali se čini da demokracija ne vodi do ustavnog liberalizma.''
- Moller, Diamond, Zakaria: podaci temeljeni na istraživanju Freedom House  neliberalne su one demokracije u
kojima se prihvatljive razine slobode na političkoj ljestvici kombiniraju sa snažnim ograničenjima slobode na
ljestvici građanskih sloboda
- ta nova kategorija demokracije gotovo jedva da još postoji
- obje dimenzije demokracije imaju tendenciju da se konsolidiraju, a ne divergiraju, te da se kumuliraju a ne
sukobljavaju
- demokracije teže tome da budu ili demokratske i liberalne, ili neliberalne i nedemokratske
- druge kombinacije je teško naći

RAZVOJ DEMOKRACIJE
- Dahl, 1966.: tri su velike prekretnice u razvoju demokracija:
a) inkorporiranje
- masa građana se postupno prima u političko društvo
- u starijim i dugotrajnijim demokracijama, ta se prekretnica prelazila sredinom 19. st. (Francuska, Njemačka,
Švicarska: opće pravo glasa muškaraca 1848., SAD 1870. – dano pravo glasa bivšim robovima)
- opće pravo glasa žena je sporiji proces: Novi Zeland, 1883., Australija 1902., Finska 1907., neke europske
države i SAD nakon Prvog svjetskog rata, UK 1928., Francuska 1945., Italija nakon fašizma i Drugog svjetskog
rata, Belgija 1949., Švicarska 1971.
- dakle, tijekom prvog vala demokratizaciju je najavljivalo postupno ukidanje različitih ograničenja prava glasa
- među demokracijama prvog i drugog vala jedina je važna kasnija promjena bila snižavanje dobne granice s 25
na 21 i na kraju 18 godina
b) predstavljenost
- pravo na organiziranje stranaka i pravo da one sudjeluju u parlamentu pod jednakim uvjetima s drugim strankama
- prekretnica je bila očita u prijelazu s konvencionalnih većinskih sustava glasovanja na otvoreniji obrazac
razvijenog predstavništva
- Rokkan (1970) i Boix (1999): velik dio poticaja za usvajanje razmjernog predstavništva bila je prijetnja vlasti
etabliranih alternativa koju je donosila mobilizacija novih političkih stranaka
- sustavi razmjernog predstavništva počeli su se usvajati u mnogim europskim zemljama razmjerno s
poopćavanjem biračkog prava (Finska 1907., Nizozemska 1917., Njemačka 1919.)  jednaka logika je kasnije
primijenjena na reformu izbornog sustava u J. Africi, uslijed događaja koji su doveli do ukidanja aparthejda
- u maloj broju država (UK, SAD, Kanada) nove stranke nisu smatrane osobitom prijetnjom te su sustavi ostali
većinski i manje fragmentirani
c) organizirana opozicija
- ova prekretnica obilježena pravom organizirane opozicije da poziva na glasovanje protiv vlade na izborima i u
parlamentu
- u parlamentarnim sustavima ta je prekretnica dosegnuta kad je izvršna vlast postala posve odgovorna
zakonodavnom tijelu te ju je stoga morala raspustiti većina u parlamentu
- grubi pokazatelj prvog dosegnuća te prekretnice u etabliranijim demokracijama: trenutak kada su socijalističke ili
socijaldemokratske stranke prvi put primljene u vladu (Australija 1904., Japan zadnji 1993.)
- nijedna socijalistička ili socijaldemokratska stranka nije uspjela osvojiti većinu u SAD-u i Kanadi
- u većini europskih država one su se integrirale u međuratnim godinama (Austrija, Finska, Francuska, Norveška,
UK) i nakon Drugog svjetskog rata (Island, Irska, Italija)  razlike u sposobnosti parlamenta da provedu potpunu
smjenu izvršne vlasti

PUTOVI DEMOKRATIZACIJE
- Dahl, 1971.: napravio grafikon transformacije nedemokratskih režima prema dvjema dimenzijama: dimenzija
liberalizacije ili javnog osporavanja (pravo na predstavljenost i mobiliziranje opozicije) i dimenzija inkluzivnosti
(participacija i glasovanje)
- nedemokratske režime (većinom apsolutne monarhije) koji su se liberalizirali, a da nisu postali inkluzivniji nazvao
je kompetitivnim oligarhijama (obuhvaćaju parlamentarne režime s ograničenim biračkim pravom u UK i
Francuskoj prije Prvog svjetskog rata)
- nedemokratski režimi koji su postali inkluzivniji bez liberaliziranja su nazvani inkluzivne hegemonije (uključuju
totalitarne fašističke i komunističke režime u nacističkoj Njemačkoj i sovjetskom bloku)
- političke zajednice koje su efektivno postale demokratske (poliarhije) učinile su to liberaliziranjem i
inkluzivnošću, bilo istodobno ili u fazama
- Zakaria, 1997.: put do liberalne demokracije mora značiti uspostavu konstitucionalizma prije participacije: obrnut
proces može dovesti do konsolidacije neliberalne demokracije  Dahl izrazio bojazan od takvih sustava
- brzina demokratizacije također je jedna od ključnih razlika između starijih i novih demokracija: starije su
demokracije doživjele svoje prekretnice u duljem razdoblju, a novije su ih dosegnule više-manje istovremeno

TIPOLOGIJE DEMOKRACIJE
VEĆINSKE NASUPROT KONSENZUSNIM DEMOKRACIJAMA
- najobuhvatniji utjecaj na razlikovanje većinskih i konsenzusnih demokracija je razradio Lijphart u ključnim
publikacijama 80ih i 90ih: riječ je bila o razvoju prvotnog modela iz 1968. kada je predložio novu tipologiju
demokratskih sustava kao korektiv modela Gabriela Almonda

Lijphartova tipologija demokracija, 1968.

PONAŠANJE ELITA STRUKTURA DRUŠTVA

HOMOGENA PLURALNA
Udruživanje Depolitizirana demokracija Konsocijacijska demokracija
Suprotstavljanje Centripetalna demokracija Centrifugalna demokracija

- Almondov prvotni cilj: izgraditi klasifikaciju političkih sustava diljem svijeta  unutar demokratskog svijeta
napravio ključnu podjelu između angloameričkih demokracija i kontinentalno-europskih demokracija
- angloameričke: homogena sekularna politička kultura u kojoj su pregovarački akteri i udruženja međusobno
ovisni, ali samostalni  politički sustav centripetalan, umjeren, stabilan
- kontinentalno-europske: fragmentirana politička kultura s odvojenim i nepreklapajućim političkim potkulturama
 politički sustav konfliktan, polariziran, nestabilan
- Lijphartov model, korektiv prethodnog, podrazumijevao je drugu dimenziju temeljenu na dva tipa ponašanja
političke elite: udruživanje i suprotstavljanje  odluke i strategije koje provode politički vođe mogu ublažiti neke
probleme što ih stvaraju sukobi na razini političke kulture  podjele na razini društva i kulture mogu se ublažiti
određenim tipovima političkih institucija i političkog ponašanja
- konsocijacijske demokracije: sustavi u kojima udružene elite nastoje neutralizirati najgore učinke društvene
fragmentacije i sukoba (Austrija, Švicarska, Nizozemska, Belgija)  političke elite koje traže konsenzus, razmjerno
ograničena zemljopisna primjenjivost
- većinske demokracije: one u kojima pobjednička stranka ili koalicija može prakticirati virtualno neograničenu
vlast unutar političkog sustava (moć izvršne vlasti jedva ograničena)  postoji velika razlika između pobjeđivanja
i gubljenja, a vlast je ekskluzivna
- konsenzusne demokracije: razvijaju se na osnovi starijeg pojma konsocijacijalizma  vlast podijeljena, a ne
natjecateljska, manjine formalno uključene u procese odlučivanja, izvršna vlast ograničena ustavnim sudovima,
drugim domovima i decentraliziranim sustavima teritorijalnog upravljanja
- Lijphartov pokušaj je bio jedan od prvih ozbiljnijih pokušaja izgradnje holističkog modela demokracije koji nije
uzimao u obzir samo obrasce ponašanja političkih elita, nego i institucionalne strukture koje određuju političku
zajednicu u kojoj elite djeluju u koje ograničavaju njihovo ponašanje
- problematičnost i nedosljednost sustava: obilježja se uklapaju u suprotne krajeve spektra (VB vs. Belgija i
Švicarska)  Lijphart pokušava problem riješiti tako da taj jednodimenzionalni model razdvoji na dvije dimenzije:
dimenzija federalno-unitarno (npr., SAD) i dimenzija izvršna vlast-stranke (isto SAD)  nisu se svi sustavi mogli
odrediti kao konsenzusne ili većinske demokracije (neke konsenzusne i inkluzivne u obje dimenzije, neke većinske
i ekskluzivne u obje dimenzije, a znatan broj mješovit)
- komparativna teorija sukobila se sa složenom stvarnošću
DECENTRALISTIČKE NASUPROT CENTRIPETALNIM DEMOKRACIJAMA
- Gerring i dr. (2005): noviji pokušaj, slični problemi
- decentralistički model – naglašava središnja obilježja: difuzija moći, široka politička participacija, ograničenja
djelovanja vlade, fragmentacija javne i političke vlasti, jednomandatni izborni okruzi, slaba stranačka kohezija,
izraženo razdvajanje vlasti, snažna ograničenja izvršne vlasti (npr. SAD)
- centripetalni model – naglašava važnost inkluzivnih, ali i autoritativnih institucija i snažno se oslanja na model
odgovorne stranačke vlade  obilježja: snažna i jedinstvena vlada većinskog tipa kombinirana s razmjernim
predstavništvom, centraliziranim interesnim skupinama, dobro organiziranim i snažno povezanim političkim
strankama (npr. Norveška, Švedska)
- Gerringov model je zrcalan Lijphartovom: isti problem = tipovi su mješoviti, teorija je jedno a praksa drugo

PROBLEMI HOLISTIČKIH MODELA

- radovi Lijpharta, Gerringa i drugih su neobično po tome što se u oba slučaja pokušava stvoriti model demokracija
kao cjelovitih sustava, razmatrajući pitanje što pridonosi boljoj demokraciji
- Lijphart: ključan izbor između većinskog sustava (responzivan, odgovoran, učinkovit, ali predstavnički kanal
može uskratiti glas velikim dijelovima građana) i konsenzusnog sustava (inkluzivan i reprezentativniji, ali
dugoročno možda neučinkovitiji)
- obje studije dolaze do zaključaka nakon što su ispitale golem broj institucionalnih dimenzija na koje se mogu
smjestiti različite političke zajednice, a tu nastaju problemi  ni u jednom pristupu ne daje se prednost bilo kojoj
od različitih dimenzija komparacije  glavni problem nastaje kada se u stvarnom svijetu različite dimenzije pokažu
nesukladnima (te nesukladnosti nisu neobične ili iznimne, nego su Gerringov i Lijphartov model idealtipovi)
- uzrok ovih problema u komparaciji u stvarnom svijetu leži u činjenici što su demokracije u stvarnosti rijetko tako
strogo povezane i iznutra koherentne kao što mogu sugerirati različiti teorijski utemeljeni modeli cjelovitih sustava
 malo je demokracija koje su prvotno izgrađene apstraktno tako da se različiti institucionalni elementi spajaju u
predviđenim i sustavim oblicima (čak ni SAD niti postkomunistički sustavi)
- holistički modeli se sve više potkopavaju od strane procesa učenja među državama te od difuzija konkretnih
institucionalnih aranžmana i rješenja
- kako nacionalne granice sve više postaju propusne, te tako komunikacija i učenje među različitim zemljama
postaje sve uobičajenija, proces difuzije je sve izraženiji  u državama okruženim demokratskim susjedima,
tranzicija u demokraciju je bila vjerojatnija nego u državama s nedemokratskim susjedima
- difuzija označava i procese učenja među različitim zemljama  države uče i slijede primjere jedna od druge
- sve je manje vjerojatno da će demokracije biti zatvoreni i samodostatni sustavi te zato neće održavati potpuno
dosljedne obrasce kada postanu predmetom komparacije
- Streeck i Thelen (2005): neki institucionalni aranžmani mogu nametati neku dominantnu logiku djelovanja, ali
obično supostoje s drugim aranžmanima koji su stvoreni u različitim vremenima i okolnostima te utjelovljuju
sukobljene i protuslovne logike
- problem kompariranja demokracija: nepostojanje čistih modela, mješovitost i hibridnost sustava

AUDITORIJSKA DEMOKRACIJA?
- sve veće nezadovoljstvo građana s aspektima demokracije  sve niži stupanj participacije i angažiranosti 
izborna participacija opada  sve niži broj članova stranki  stabilnost i snaga stranačkog identiteta slabi 
povjerenje javnosti u politiku i političare na dnu
- politika se nekada smatrala nečim što pripada građanima i u što se mogu angažirati, što su i činili
- početkom 2000ih politika postala dio izvanjskog svijeta koji ljudi radije gledaju sa strane  zamjena
predstavničke/stranačke demokracije auditorijskom
- veća potpora ''nevećinskom'' odlučivanju i ulogama (suci, regulacijska tijela, središnje banke, međunarodne
organizacije…)  zbog sve većeg nezadovoljstva dolazi do institucionalnih eksperimenata; vlast se više ne stječe
samo kompetitivnom borbom za glasove građana

POGLAVLJE 6 – AUTORITARNI REŽIMI

- do modernih vremena državama su upravljale monarhije (nasljedna osobna vlast temeljena na tradiciji)  počele
se smatrati primitivnima kada je počela jačati demokracija  sve su ih više zamjenjivale makar poludemokratske
republike ili ustavne monarhije  autoritarni režim evoluirao u diktature neke organizacije ili njenog vođe
- diktatura postoji od pamtivijeka (Rimska Republika, Julije Cezar…)
- te evaluirane diktature su otišla još dalje i obuhvaćale 1) diktaturu organizacije i 2) diktaturu osobnog
diktatora koji je uspostavio i održao vlast time što je bio vođa neke organizacije
- organizacijske diktature su se prvo pojavile u obliku osobne diktature vođe neke organizacije
- u novijoj povijesti: 18. st. nakon engleskog građanskog rata, lord Cromwell – vođa profesionalne nove vojske
stvorene od strane parlamenta u borbi protiv monarhije
- pravi, istinski prototip moderne organizacijske diktature: nakon Francuske revolucije, 1799. – Napoleon
Bonaparte i vojni udar; upotrijebio plebiscit (referendum da ''demokratski'' legitimira svoju vlast'')
 širenje ovog modela na Latinsku Ameriku naseljenu španjolskim doseljenicima
- iduća organizacijska diktatura: 20. st. – pojava jednostranačke vladavine neke diktatorske političke stranke 
caristička vladavina Rusije srušena 1917. (posljedice svjetskog rata i unutarnjih borbi)  dolazak revolucionarnih
marksističkih boljševika  Lenjin i njegova Komunistička partija vladaju Rusijom i preimenuju bivše carstvo u
Sovjetski Savez  prvi komunistički režim na svijetu
 1924. Lenjin umire, vlast preuzima generalni sekretar Staljin, koji je uspostavio prvi primjer osobne diktature
vođe neke stranačke organizacije
 Staljin primijenio prvi petogodišnji plan koji je stvorio centralnu plansku privredu koja je kombinirala 1) industriju
i trgovinu u državnom vlasništvu u urbanim područjima s 2) kolektiviziranom poljoprivredom na selu
- do 30ih godina pojava fašizma proizvela je novi tip jednostranačke vladavine: pokazalo se kako se
jednostranačka vladavina može brzo pretvoriti u diktaturu vođe (Hitler, Mussolini)  fašistički režimi opasna
prijetnja demokraciji
- komunizam: širenje iz Sovjetskog Saveza na Vanjsku Mongoliju
- fašizam: zamijenio komunizam kao ''val budućnosti''  nedostatak: fašistički režimi nastojali ostvariti nerealne
imperijalističke ambicije, pa uništeni od strane saveznika i SSSR-a
- Drugi svjetski rat dao zamah komunističkom modelu da se prošiti: u istočnoj i jugoistočnoj Europi nakon pada
nacističkih snaga, čija su područja okupirale komunističke gerile  novooslobođene zemlje regije većinom su
postale satelitske države SSSR-a
- širenje komunizma u Istočnoj Aziji: nakon pada japanske vladavine na sjeveru Kine i Koreje, kada su invaziju
izvršile sovjetske armije  nastanak komunističke Sjeverne Koreje i Kine
- poslijeratni val širenja komunizma zaustavio se 50ih godina zbog Hladnog rata
- novi val: 70ih godina, uslijed pobjeda u Južnom Vijetnamu, Laosu i Kambodži, nakon čega se stvaraju
marksistički režimi u dijelovima Afrike i Afganistanu
- 50ih i 60ih godina Treći svijet politički nesvrstanih zemalja s nerazvijenim gospodarstvima proizveo velik broj
autoritarnih režima  širenje na Latinsku Ameriku  velik broj autoritarnih režima
- globalni val demokratizacije uništavao diktature od 70ih do 90ih

TKO VLADA?
- razlikovanje vlasti profesionalne vojske i političke stranke, tj. vojni režimi vs. jednostranačke države
- odnosi se na opis dobre vladavine
- slično shvaćanje monarhije i osobne diktature
- pojava diktatorskog monarha i monarhističkog diktatora  većina monarhija sada vlada simbolično, pa je
preostali broj monarha počeo nalikovati više na diktatore nego na monarhe
1) Diktatorski monarsi
- samo vladajući monarh prakticira jednaku vlast kao i osobni diktator, dok je simbolički monarh samo ustavni i
ceremonijalni poglavar države
- vladajuća monarhija je iskonski oblik osobne vlasti  danas postoji samo na području Arapskog/Perzijskog
zaljeva na Bliskom istoku (Saudijska Arabija, UAE, Oman)
- opstanak tih arapskih monarhija ne može se objasniti održavanjem tradicije, jer ih je većina nastala u 19. ili 20.
st.
 npr. kraljevstvo Saudijske Arabije je osnovano 1932. godine, nakon desetljeća političkih i vojnih napora
arapskog vođe Ibu Sauda
 npr. monarhističku vladavinu u zaljevskim emiratima u 19. st. uspostavio je britanski imperijalizam ugovorima
kojima se dala vlast priznatim obiteljima
- opstanak arapskih monarhija se često opravdava naftnim bogatstvom: autoritarni režimi opstaju zbog prihoda od
rente nafte, pa tako svojim podanicima osiguravaju materijalne potrepštine bez velikih poreza, pa tako nema
potrebe za demokratskim predstavništvom
- pokazalo se da to nije nužan i dovoljan razlog opstanka  Herb smatra da je razlog često taj što su to dinastičke
monarhije: njihove kraljevske obitelji ne moraju se brinuti o pravima primogeniture  mogu spriječiti da prijestolje
naslijedi nekompetentna osoba; mogu ukloniti monarha koji je nesposoban; brinu se za to da nikakva suparništva
u toj obitelji ne podijele strane i da one ne postanu izložene autsajderima
- još jedan uzrok: kraljevske obitelji vrlo velike i spremne na angažman u javnoj službi, vladi, državnoj upravi i
vojsci  široka kontrola u državi
- pravo podanika da osobno iznesu pritužbe i zahtjeve monarhu: pustinjska demokracija  cilj: kompenzacija
nedostatka demokracije  Jordan i Maroko: navodno demokratski parlamenti i ''poludemokratski'' izbori
2) Monarhistički diktatori
- diktator može biti samo agent vojne ili stranačke organizacije (npr. predsjednik i premijer Kine samo su agenti
Komunističke partije)
- sličnost s monarhijom: tendencija da postaju doživotni vladari i da ih prigodno naslijedi sin ili brat
- samostalnost se očituje u mogućnosti kreiranja politike s određenim stupnjem neovisnosti, a ne samo kao agenti
- ''agent'' može obrnuti odnos snaga i pretvoriti vojsku ili stranačku organizaciju u sredstvo svoje osobne vladavine
(npr. Staljin)
- stupanj osobne vladavine varira: neki diktatori postigli neograničenu apsolutističku vladavinu (npr. Hitler, Mao
Tze-Tung), neki su samo puki personalistički diktatori koji se mogu brzo ukloniti od strane njegove vojske ili stranke
(npr. kralj Ivan – njegovi ga baruni prisilili da potpiše Magnu Cartu)
- Linz: sultanizam – ne tiče se stupnja osobne vladavine, nego njegovih motivacija i metoda  osobna vladavina
sultanističkog diktatora nije ideološka i temelji se na zastrašivanju i potkupljivanju ključnih pukovnika i kolaboratora
 golemi raspon korupcije kao privatizacija javne vlasti  standardni tip ove diktature je povijesno rijedak
(većinom male države u Latinskoj Americi)
- Brooker (2000): pojam predsjedničke monarhije skovan 60ih kako bi se opisala sklonost osobnih diktatora u
Trećem svijetu da institucionaliziraju osobnu vladavinu kao monarhistički položaj predsjednika republike 
predsjednikovanje osobnih diktatora je počelo prevladavati u Africi, Indoneziji, Čileu, Siriji, Kubi, Sjevernoj Koreji,
Rumunjskoj
- komunistički diktatori u Trećem svijetu implicitno su bili ''doživotni'' predsjednički monarsi, a u nekim slučajevima
naslijedio ih je član obitelji (npr. Raul Castro naslijedio Fidela, svog brata; Bašir Asad naslijedio položaj
predsjednika Sirije od oca Hafiza; Kim Jong-il naslijedio oca Kim il-Sunga, a sadašnji nasljednik je Kim Jong-un)
- populistički oblik predsjedničke monarhije – povijesno neuobičajen, ali postao popularniji 70ih do 90ih; nastaje
tako što ''izabrani'' predsjednik osobno protupravno prisvoji vlast, a obično se događa tijekom ili netom nakon vala
demokratizacije  riječ je o obratu odnosa između biračkog tijela kao principala i izabranog predsjednika kao
njihova agenta  predsjednik pretvara biračko tijelo u sredstvo svoje osobne vladavine koje mu osigurava
demokratsku legitimnost koju obično potvrđuje ponovnim izabiranjem, pri čemu su novi izbori nedemokratski
- populistički monarh može biti popularan u narodu
- svaka verzija populističke predsjedničke monarhije po sebi je osjetljivija od osobne diktature vojnog ili stranačkog
vođe, zato što populistički monarh nema iza sebe moćnu organizacijsku potporu
- vojne ili stranačke organizacije maju element političkog tereta koji je očitiji u dva tipa organizacijske nego osobne
diktature: postoji preklapanje osobne i organizacijske diktature  osobna vlast izašla iz vlasti vojske ili stranke
(npr. Hitler – Nacistička stranka)
3) Vojna vlast
- vojna diktatura očiti slučaj vladavine organizacije
- 70ih se činilo da je vojska na putu da zavlada makar svakom zemljom Trećeg svijeta
- Nordlinger (1977): tijekom prethodnih 30 godina, vojska je intervenirala u više od dvije trećine tih zemalja i
obnašala neki oblik vlasti u jednoj trećini  ipak, činilo se da je vojna vlast iznenađujuće nestabilan oblik režima
s prosječnim životnim vijekom od nekoliko godina
- vojska je često prepuštala vlast civilima, obično održavanjem demokratskih izbora (ili nije dugo kanila zadržati
vlast, ili je otkrila da su institucionalni troškovi održavanja vlasti puno veći)
- Burma/Myanmar = iznimka u vojnim režimima
- svjetski val demokratizacije u 70ima uklonio većinu vojnih diktatura i značajno smanjio broj vojnih intervencija u
politiku
- Finer (1976): postoje otvoreni oblici vojne vladavine i privremeni oblici vojne vladavine koji obuhvaćaju vladavinu
kojoj je pridan civilni karakter ili neizravnu vladavinu uz pomoć civilne vlade
 Otvorena vojna vladavina  najočitija kada vojni udar rezultira time da časnici oforme huntu kako bi
djelovala kao da je de facto vrhovna vlast u zemlji i imenuju sami sebe na ključne položaje  u nekim
slučajevima nisu uspostavljene hunte, a vladali su viši vojni časnici  moguće ambicije za osobnu
diktaturu i nevoljkost za uspostavljanjem ograničavajuće hunte
 Prikrivena vojna vladavina (civilni karakter ili neizravna)  vladavina vojske prikriva se tako da se režimu
prida civilni karakter ili da zakulisnim utjecajem na civilnu vlast vojska vlada neizravno  pridavanje
civilnog karaktera znači ukidanje najočitijih oblika vojne vlasti i obuhvaća navodnu demokratizaciju pomoću
nekog oblika izbora za zakonodavno tijelo i/ili predsjednika  neizravna vojna vladavina prikriva diktaturu
kontroliranjem civilne vlasti iza kulisa (može poprimiti oblik stalne kontrole ili samo povremene kontrole)
4) Jednostranačka vladavina
- nije uobičajena kao vojna vladavina, ali teži k stvaranju dugotrajnije diktature
- nastanak: diktatorska stranka preuzima vlast revolucijom ili protupravnim prisvajanjem vlasti nakon što je osvojila
ključne položaje u vlasti demokratskim izborima  stranka uspostavlja oblik jednostranačke države (ili otvorena i
doslovno jednostranačka država u kojoj su sve druge stranke zabranjene, ili prikrivena jednostranačka država u
kojoj su ostale stranke spriječene da se pošteno natječu protiv službene)
- jednostranačka vladavina nije uvijek slučaj: nekad vojne diktature, osobni diktatori i vladajući monarsi
uspostavljaju različite strukturne oblike jednostranačke države (npr. eksperiment iranske monarhije s
jednostranačkom državom prije revolucije 1979.)
- jedna službena monopolistička stranka može biti samo sredstvo autoritarne vladavine nekog diktatora
- slično stanje kada veliki stranački vođa postane apsolutistički osobni diktator pretvaranjem vlastite sranke u puko
sredstvo osobne vladavine  ipak, ta vladavina je nastala iz vladavine stranke ili zajedno s njom, pa diktator
nastavlja pokazivati neka karakteristična obilježja svoje stranke (ideologija, orijentacija)
- tri glavne kategorije jednostranačke vladavine: komunistička, fašistička i ''Treći svijet''
- komunistički podtip – povijesno najvažniji najbrojniji  doveo do stvaranja supersile 20. st. (SSSR), a mogao
bi dovesti i do stvaranja velesile 21. st. (Kina)  80ih bio brojčani vrhunac: dvadesetak režima koji su prihvaćali
komunističku ideologiju marksizma-lenjinizma (od toga jedna trećina zapravo osobne diktature vojnih vođa koji su
se služili marksizmom-lenjinizmom kao ideološkom fasadom)  kasnih 80ih i 90ih: uništavanje komunističkih
režima, ostale Kina, Vijetnam, Laos
- ''Treći svijet'' podtip – rezidualna kategorija s raznovrsnim primjenama  najznačanija podskupina: desetak
afričkih jednostranačkih država nastalih na dekolonizaciji od britanskog i francuskog carstva od 40ih do 60ih 
tijekom dekolonizacije svaka je vladajuća stranka pobijedila na izborima i nastavila protupravno prisvajati vlast
nakon što je zemlja postala neovisna  afrički premijeri jednostranačke vladavine ubrzo zbačeni vojnim udarima
ili je vođa stranke postao osobni diktator  većina jednostranačkih osobnih diktatura opstala desetljećima sve do
vala demokratizacije 90ih  najpoznatiji slučaj jednostranačke vladavine izvan Afrike: Bliski istok - batistički režim
– Sadam Husein (80 ih godina nastojao stvoriti osobnu diktaturu Staljinovog stila)  Latinska Amerika: Meksiko,
Bolivija, Nikaragva – manje osjetljivi na pretvaranje u osobne diktature  Meksiko razvio jedinstveni sustav
postavljanja privremenih predsjedničkih monarha, pri čemu je svakom predsjedniku bio dopušten određeni stupanj
osobne vladavine, ali samo u jednom šestogodišnjem mandatu
( Meksiko: Stranka institucionalizirane revolucije (PRI), Bolivija: Nacionalni revolucionarni pokret (MNR),
Nikaragva: sandinisti)

ZAŠTO VLADAJU?
- i najtiranskiji i najsuroviji režimi tvrde da obavljaju legitimnu vlast koja im daje pravo da vladaju, a njihovim
podanicima dužnost da se pokoravaju
- moderni autoritarni režimi donekle polažu pravo na zakonsku legitimnost, tražeći pravno opravdanje i temelj
svojoj vladavini
- postoje i polaganje prava na vjersku ili ideološku legitimnost i polaganje prava na demokratsku legitimnost
1) Vjersko i ideološko polaganje prava
a) Religija
- povijesno najuobičajenije, ali danas razmjerno rijetko  samo Vatikan i Bliski istok
- najpoznatije krunidbe europskih monarha pomazanjem i njihovo polaganje prava na vlast ''milošću Božjom'' ili
''božanskim pravom kraljeva''
- danas je upotrebljavaju neke vladajuće monarhije, npr. savez saudijske monarhije s islamskim vahabijskim
pokretom
- ponovno se javilo u novom obliku s iranskom revolucijom 1979. kada je uspostavljena samoproglašena Islamska
Republika novi ustav uključivao nekoliko vjerskih elemenata: pravo veta na svaki prijedlog zakona koji nije u
skladu s islamskim pravom, ocjenjivanje islamskih kvalifikacija kandidata za izborne javne pozicije, nova ustavna
javna družnost ''vrhovnog vjerskog suca i vođe revolucije'' koji je imao viši rang od predsjednika
b) Ideologija
- religijska legitimnost uglavnom zamijenjena ideološkom tijekom 20. st.
- ideologije se kretale od sustavnog i sveobuhvatnog komunističkog marksizma-lenjinizma do pritužbi i težnji
latinoameričkog populizma
- sve ideologije slične religije po tome što neke stvari smatraju svetima
- ideologiji obično nedostaju društvena prisutnost i utjecaj etabliranih religija koje imaju mrežu institucija i čije
osoblje čini profesionalni kler koji je stručan za održavanje i promoviranje religije
- da bi ideologija bila jednako djelotvorna kao religija, mora osigurati sličnu društvenu prisutnost putem uporabe
masovnih medija, obrazovnog sustava i organizacija za mobilizaciju masa (službena režimska stranka, pokret
mladeži, sindikati…)
- ideološka raznolikost autoritarnih režima ne obuhvaća sadržaj njihovih ideologija nego činjenicu da se mnoge od
tih ideologija ne uzimaju ozbiljno i da se vojni režimi nikad ne zamaraju čak ni s nominalnom ideologijom
- drugi izvor raznolikosti: ideološko polaganje prava na legitimaciju vlasti ima različite oblike  u osobnom smislu
(vođe kao ideolozi polažu pravo na proročku legitimnost), u organizacijskom smislu (stranke ili vojske polažu
ideološko pravo da vladaju), u vizionarskom ili programskom smislu (režim tvrdi da mu ciljevi i načela zajamčeni
u njegovoj ideologiji daju pravo da vlada)
- preklapanje oblika ideološkog polaganja prava; marksističko-lenjinistička ideologija komunističkih režima daje
organizacijski oblik pomoću svoje doktrine partijskog vodstva, kao što daje i vizionarski oblik
- organizacijski oblik – Lenjinova teorija partijskog vodstva: komunističke partije kao ''avangarda'' revolucionarne
stranke koja mora predvoditi proletarijat i nakon revolucije  ova teorija prihvaćena od strane mnogih
komunističkih režima  nekoliko nekomunističkih stranaka kombiniralo lenjinističku doktrinu partijskog vodstva s
nemarksističkim socijalističkim i nacionalističkim doktrinama (Irak, Sirija)  Lenjinova teorija najprimjenjenija
uporaba ideološkog polaganja prava u 20. st.
- Afrika 60ih – pokušaj nelenjinističkog opravdavanja jednostranačke vladavine: pozivanje na afričke tradicije
konsenzusne demokracije i sklonost višestranačke demokracije da pogorša etničke i plemenske razlike
- rijetki pokušaji pravdanja vojne vladavine  vođa vojnog udara protiv egipatske monarhije 1952. pokušao
dokazati da egipatska vojska djeluje kao privremena i tranzicijska avangarda revolucije  to nisu prihvatili ostali
izvršitelji puča u zemlji, osim Gadafija koji je tako zbacio libijsku monarhiju
- još neuspješniji pokušaj indonezijsko pravdanje da vojska ima trajnu političko-društvenu i vojnu funkciju
- vojske obično oprezne prema svakoj ideologiji i sklonije izražavati ideološku pripadnost uvođenju ili obnovi
demokracije
2) Demokratsko polaganje prava
- od vremena plebiscita Napoleona Bonapartea većina je diktatura tražila neki oblik demokratske legitimnosti
- nekad je poprimala ideološki oblik tvrdnje da je to poseban ili nadmoćan oblik demokracije
- ovo polaganje prava ima gotovo uvijek neki institucionalni oblik  pojavljuje se zahtijev za korištenjem
demokratskih institucija (izabrani predsjednik, parlament) ili pripremanjem za njihovo uvođenje ili ponovno
uvođenje (kada vojska preuzme vlast od navodno nedemokratske, korumpirane ili nekompetentne vlasti)  vojska
uvjerava javnost da je vojna vladavina samo privremena i da priprema put za ponovno uvođenje demokracije (novi
ustav, pošteni izbori)
- zahtjev za institucijama – ne postoji interes za istinski demokratske izbore  čak je i Hitler zadržao verziju
demokratskog parlamenta (Njemački Reichstag), a komunistički režimi su zadržavali svoje parlamente kako bi isti
odobravali režimske zakone
- fašistički i komunistički parlamenti ''birani'' su na nekompetitivnim izborima
- polukompetitivni izbori – sofisticiraniji od nekompetitivnih i daju vjerodostojnije pravo na demokratsku legitimnost
zato što omogućuju stanovito izborno natjecanje među strankama, iako to nije ni slobodno ni pošteno natjecanje
 izvor: Latinska Amerika, ali tamo su nestali zbog vala demokratizacije 70ih do 90ih
- noviji i vjerodostojniji tip: u 15ak država nastalim raspadom SSSR-a  umjesto jedne službene stranke ima više
poluslužbenih koje se međusobno natječu za mjesta u parlamentu, ali istovremeno podupiru glavnu stranku

KAKO VLADAJU?
TOTALITARIZAM
- izraz prvi put populiziran 20ih i 30ih kad je Mussolini opisao fašističku državu kao totalitarnu: ''sve u državi, ništa
nije izvan države i ništa nije protiv države''
- kasnije uključivao i Hitlerov nacistički režim i Staljinov komunistički
- Arendt, Friedrich, Brezinski – prva generacija teoretičara totalitarizma  novi tip diktature
- totalitarizam nastojao preobraziti sve aspekte života i ljudsku prirodu putem totalitarne organizacije i psiholoških
sredstava  izvanjske kontrole režimske stranke i teror policije
- režimi su se manje oslanjali na tehnološka nego na društvena ili organizacijska sredstva indoktrinacije (npr.
okupljanje stanovništva u masovne organizacije za mladež, radnike, slobodne aktivnosti, itd.)
- rani teoretičari nisu naglašavali ulogu ideološke indoktrinacije, nego na ulogu ideološki nadahnutog vodstva,
posebno Hitlerove i Staljinove figure koji su proročanski tumači i koji su usmjereni ideologijom
- prva i druga generacija teoretičara morala je ponovno ocjenjivati čimbenik vođe i druge aspekte totalitarizma
kada je poststaljinističko vodstvo SSSR-a dokinulo policijski teror i kritiziralo Staljinovu osobnu vladavinu  kritika
za postavljanje kulta ličnosti
- pokazalo se kako ni Staljin ni Hitler nisu ostvarili potpunu kontrolu
- totalitarizam se može primijeniti samo težnje i ciljeve tih režima, a ne njihova stvarna dostignuća
- nekoliko kasnijih diktatura (npr. Sjeverna Koreja) su bolji primjeri totalitarizma
AUTORITARIZAM
- Linz (1970) opisao 4 elementa autoritarizma koja su označavala nešto mnogo manje ekstremno od totalitarizma:
a) postojanje ograničenog političkog pluralizma
b) nepostojanje ideologije koja je razrađena i/ili se primjenjuje kao vodič režimu
c) nepostojanje intenzivne ili ekstenzivne političke mobilizacije
d) predvidivo ograničeno, a ne proizvoljno ili diskrecijsko vodstvo male skupine ili pojedinca (tradicionalne
monarhije isključene iz njegova pojma autoritarizma)
- upozorio da će se čak i totalitarni režimi naposljetku pretvoriti u nešto što je nalik autoritarnom režimu  termin
''posttotalitarno''

PROVEDBA KONTROLE
- kontrola se provodi praćenjem i nametanjem političke lojalnosti i primjenom režimskih javnih politika
- najdjelotvorniji mehanizam: snaga sposobne političke ili tajne policije
- metode političke policije: prikupljanje informacija (od mučenja do elektronskog nadzora) i kažnjavanje (od
smaknuća ili nestanka do okončanja karijernih izgleda pojedinca)
- izglednije je da će totalitarizam upotrebljavati ekstremne taktike policije, ali svaka diktatura ih može upotrijebiti
na vrhuncu svoje represije
- u razdobljima ekstremne represije, politička policija može biti toliko zaokupljena stvarnom ili potencijalnom
nelojalnošću da terorizira i pouzdane dijelove stanovništva
- vojni režim ima posebne kontrolne mehanizme: hunta i proglašavanje izvanrednog stanja
- hunta se može koristiti da kontrolira predsjedničke ili ministarske vlade vojnog režima te da budu protuteža
civilnom utjecaju na vladu i unutar vlade
- izvanredno stanje – policijske i pravosudne ovlasti se daju vojsci koja može upotrijebiti vojnike da uvedu red i
kontroliraju društvo
- vojska može upotrijebiti i političku stranku za kontrolu nad državom i društvom
- nekad se vojni kontrolni mehanizmi koriste da se uspostavi ili ojača osobna vojna diktatura (npr. general Franco
u Španjolskoj, 40ih do 70ih; general Pinochet u Čileu, 70ih i 80ih)
- posebna kontrola kroz uporabu političke stranke: od Lenjina pa nadalje komunistički sustavi se trudili uspostaviti
snažnu i široku stranačku kontrolu  partijski politbiro (ekvivalent hunti) djeluje kao de facto vlada, pri čemu se
odluke prenose na zakonsku vlast kako bi ih ona implementirala
- Španjolska i Čile – kontrolni mehanizmi slabo uspostavljeni na stranci, nego samo usredotočeni na održavanje
osobne diktature
- osobna diktatura stvorila najozloglašeniji kontrolni mehanizam u povijesti: Hitlerov Gestapo

JAVNE POLITIKE
- mnoge javne politike koje stvaraju autoritarni režimi su slične onima u demokraciji, npr. kanalizacijski sustavi i
prometna regulacija
- autoritarni režimi interveniraju u gospodarstvo i društvo više nego demokracije, ali povećana razina intervencije
u iste od strane demokracija se ne može nazvati ''autoritarnom''
- autoritarni režimi raspodjeljuju više sredstava u vojne i sigurnosne snage nego demokracije, ali povećana
sredstva u istima od strane demokracije se također ne može nazvati tipično ''autoritarnom'' politikom
- imaju li autoritarni režimi posebne javne politike?  notorni primjeri: antisemitski genocid i rasistički imperijalizam
u Njemačkoj, kolektivizacija poljoprivrede koja je dovela do gladi u Staljinovom SSSR-u, pogreške Velikog skoka
naprijed koje su proizvele glad u Maovoj Kini, ideološki lov na vještice u Kini, ubilačka deurbanizacija
kambodžanskog društva u Pol Potovu
- još neke posebne javne politike: poseban i zajednički pristup ekonomskoj politici staljinističkih komunističkih
režima koji je stvorio karakterističnu komunističku i ekonomsku strukturu  centralno planiranje privrede i
državno/kolektivno vlasništvo u privredi  ovaj sustav odbacili Kina i Vijetnam i prešli na tržišnu privredu
- uočljiv primjer posebna pristupa socijalnoj politici: seksizam
- generalno, javne politike autoritarizma različitije, ekstremnije i bešćutnije od demokratskih

POGLAVLJE 7 – ZAKONODAVNA TIJELA

- zakonodavna tijela postoje u cijelom svijetu i imaju središnju ulogu u gotovo svim političkim sustavima, ali se
razlikuju prema svojim ovlastima i strukturama

DEFINICIJE
- skupština: zakonodavno tijelo, konkretno, donji dom zakonodavnog tijela
- zakonodavno tijelo: tijelo osoba koje imaju ovlast da donose zakone; konkretno, organizirano tijelo koje ima
vlast da stvara zakone za neku političku jedinicu
- parlament: vrhovno zakonodavno tijelo obično neke velike političke jedinice koje je kontinuirana institucija što
se sastoji od niza pojedinih zasjedanja
- kongres: vrhovno zakonodavno tijelo neke zemlje, osobito republike

SKUPŠTINE I ZAKONODAVNA TIJELA

- najšira definicija skupštine: skupina osoba koje se obično okupljaju radi neke konkretne svrhe, bilo vjerske,
političke, obrazovne ili socijalne
- neovisno o tome kategorizira li se neki politički sustav kao demokratski ili ne, ako osim izvršne grane vlasti postoji
i zakonodavno tijelo, njihov međusobni odnos određuje glavna obilježja zakonodavnog tijela  središnje je
obilježje relativna razina međuovisnosti tih dviju grana vlasti

PARLAMENTI
- u parlamentarnim sustavima izvršna grana vlasti bira se iz zakonodavnog tijela i u zakonodavnom tijelu
- izvršna grana vlasti ili vlada je formalno odgovorna zakonodavnom tijelu tijekom cijelog svog mandata
- može biti smijenjena u svako doba, bez obzira na izborni ciklus, ako joj se protivi većina u zakonodavnom tijelu
- postoji visok stupanj uzajamne ovisnosti među njima, ti su tipovi sustava generički poznati kao sustavi spojene
vlasti
- parlament (franc. parler – govoriti)  institucionalna i politička ograničenja parlamenata služe tome da svoje
aktivnosti usmjere na debate i rasprave
KONGRESI
- drugačiji tip zakonodavnog tijela unutar predsjedničkih sustava
- predsjednički sustavi su tip sustava podjele vlasti; zakonodavna i izvršna grana vlasti biraju se neovisno i
nijedna nema moć raspustiti ili smijeniti drugu (osim u slučaju nesposobnosti ili značajnog kršenja zakona)
- najpoznatiji sustav: SAD
- kongres (lat. congressus – sastanak ili (neprijateljski) susret, prepirati se, napadati)  usredotočena na
potencijalno konfliktom motivirane interakcije među pojedincima
- upotreba kongresa za označavanje zakonodavnih tijela u sustavima podjele vlasti općenito se pravda
usredotočenošću na stvaranje javnih politika kao primarnih aktivnosti, i s povećanom vjerojatnošću konfliktnijeg
odnosa s izvršnom granom vlasti

ULOGA ZAKONODAVNIH TIJELA

- aktivnosti se dijele u tri kategorije: 1) povezivanje i predstavljanje, 2) nadzor i kontrola, 3) stvaranje politika
- u prvom zadatku, zakonodavna tijela služe kao ''agenti'' građana koje predstavljaju i od njih se očekuje da djeluju
u njihovom interesu
- u drugom zadatku, zakonodavna tijela postaju principali i zadatak im je promatrati i kolektivno nadzirati izvršnu
granu vlasti (uključujući birokraciju)
- u trećem zadatku, zakonodavna tijela se angažiraju u donošenju zakona ili stvaranju politika  djeluju kao agent
ili principal ili oboje
- agent – akter koji obavlja skup aktivnosti i funkcija u korist nekog drugog (principala)
- uobičajeni problemi principala i agenta – vrte se oko činjenice da agenti vjerojatno imaju i poticaje i mogućnosti
da izbjegavaju svoje dužnosti, a ipak dobivaju koristi povezane s njihovim izvršavanjem
- biračko tijelo mora djelovati tako da kontrolira zakonodavno tijelo, a zakonodavno tijelo mora aktivno nastojati
kontrolirati izvršnu granu vlasti

ZAKONODAVNO TIJELO KAO AGENT: POVEZIVANJE, PREDSTAVLJANJE I LEGITIMACIJA

POVEZIVANJE
- povezivanje građana s vlašću jedan je od najtemeljnijih zadataka koji obavljaju zakonodavna tijela
- zakonodavno tijelo kao kanal informiranja koji omogućuje da središnja vlast čuje zahtjeve s lokalne razine te da
se politike i djelovanja središnje vlasti objasne građanima
- uloga povezivanja koju ima zakonodavno tijelo važnija je u političkim sustavima u kojima građani nemaju
mogućnost da izvršnoj grani vlasti izravno priopćavaju svoje preferencije i zadovoljstvo kroz izborni proces
- funkcija povezivanja parlamentarnog tipa zakonodavnog tijela vjerojatno je važnija u parlamentarnim sustavima
zato što je ona možda jedini stabilan mehanizam komunikacije između građana i središnje vlasti
PREDSTAVLJANJE
- predstavljanje birača i zaštita njihovih interesa
- predstavnička odgovornost ovisi o tome jesu li zastupnici delegati ili povjerenici
- delegati – od članova zakonodavnog tijela se očekuje da djeluju kao mehanički agenti svojih birača koji neupitno
prenose poruke i inicijative svojih birača središnjoj vlasti
- povjerenici – očekuje se da služe kao aktivniji tumač interesa svojih birača i utjelovljuju potrebe cijele zemlje
RASPRAVLJANJE
- pluralno obilježje zakonodavnih tijela omogućuje im da služe kao javni forumi za raspravu u kojoj se različita
mišljenja i stajališta mogu izravno sučeliti kako bi se utjecalo na javno mnijenje i javne politike
- funkcija raspravljanja bitnija je i važnija aktivnost u ograničenim zakonodavnim tijelima – nedemokratskim
sustavima  javna rasprava može utjecati na mnijenje i tako zastupnicima omogućiti neizravno utjecanje na
stvaranje politika povećavanjem javne svijesti o presudnim pitanjima
- zakonodavna tijela mogu služiti kao važna sredstva kompromisa među suprotstavljenim skupinama i interesima
- sposobnost zakonodavnog tijela da djelotvorno služi kao javni forum za raspravu je važnija u heterogenim
društvima u kojima postoje značajni sukobi različitih skupina
LEGITIMACIJA
- sposobnost zakonodavnog tijela da stvara poveznice između građana i vlasti tako što na odgovarajući način
predstavlja kritične skupine i interese manjima, i što potiče javnu raspravu
- sposobnost mobiliziranja potpore javnosti cijeloj vlasti je važan aspekt djelovanja zakonodavnih tijela
- legitimacijska funkcija je izraz aktivnosti zakonodavnih tijela

ZAKONODAVNO TIJELO KAO PRINCIPAL: KONTROLA I NADZOR

KONTROLA
- sposobnost onih nad kojima se vlada da kontroliraju vlast = jedan od temelja predstavničke demokracije
- primarno sredstvo: redovita provedba slobodnih i poštenih izbora
- demokratski politički sustavi imaju dva različita principala koji nadziru izvršnu granu vlasti, a svaki ima drugačiji
skup zadataka
- birači biraju izvršnu vlast na izborima  između izbora birači moraju nadzirati djelovanje izvršne vlasti zbog
donošenja odluke na idućim izborima  zbog nedostatka vremena, vještina, pristupa i informacija, birači to ne
mogu djelotvorno raditi  prazninu popunjava zakonodavno tijelo  razlike između predsjedničkih sustava
(sustava podjele vlasti) i parlamentarnih sustava (sustav spojene vlasti)
1. kontrolne funkcije kongresnog tipa zakonodavnih tijela u sustavima podjele vlasti su opsegovno ograničenije
nego u sustavima spojene vlasti  policy agenda izvršne grane vlasti nije predmet zakonodavne kontrole i
nazdora  izvršna vlast ne može se smijeniti s položaja zato što većina u zakonodavnom tijelu nije suglasna s
njenim politikama (ograničena na slučajeve nezakonite aktivnosti i/ili fizičke ili mentalne nesposobnosti)  rijedak
slučaj formalnog opoziva
2. zakonodavna tijela parlamentarnog tipa u sustavima spojene vlasti imaju izričit zadatak da kontroliraju policy
agendu koju postavlja izvršna grana vlasti izvršna vlast odgovorna zakonodavnom tijelu za svoju policy agendu
 može biti smijenjena s položaja ako većina u zakonodavnom tijelu smatra da su ciljevi javnih politika
neprihvatljivi  smjena vlastti se postiže prijedlogom cenzure ili izglasavanjem nepovjerenja  smjena ne rezultira
krizom ili nestabilnošću sustava

- značajna razlika dva sustava: funkcija šireg političkog sustava

- u sustavima podjele vlasti birači biraju zakonodavno tijelo i izvršnu vlast neovisno jedno o drugome
- u sustavima spojene vlasti birači daju glasove samo za zakonodavnu granu vlasti, a izvršna vlast se bira
neizravno u zakonodavnom tijelu
 razlika bitna iz dva razloga:
- prvo: ako se izvršna i zakonodavna grana vlasti biraju neovisno jedna o drugoj, vjerojatnije će se pojaviti razlike
u njihovim respektivnim ideološkim ili stranačkim identitetima (npr., SAD – često se događa da se bira predsjednik
iz jedne, a kongresna većina iz druge stranke)  u sustavima spojene vlasti, sve vlade moraju imati implicitnu ili
eksplicitnu većinu u zakonodavnom tijelu, a izvršnu granu vlasti bira zakonodavno tijelo većinom iz svojih redova
(smanjenje mogućnosti sukoba zakonodavnih i izvršnih tijela)
- drugo: predstavnička demokracija zahtijeva da izabrani dužnosnici budu odgovorni onima koji ih biraju  u
sustavima podjele vlasti birači biraju izvršnu vlast te stoga samo oni imaju moć da promijene ili smijene istu
NADZOR
- zakonodavna tijela u obje vrste sustava imaju ključnu ulogu u osiguravanju pravilnog nadzora i proračunskih
posljedica javnih politika i njihove primjene
- zakonodavni nadzor nad izvršnom granom vlasti općenito je vrlo širok; obuhvaća i nadziranje agencija izvršne
vlasti
- zastupnička pitanja su instrument prikupljanja informacija od strane zakonodavnih tijela kako bi se tijela izvršne
vlasti držala pod kontrolom:
a) zastupnička pitanja općenito se koriste u parlamentima i daju redovitu prigodu članovima zakonodavnog tijela
da članovima vlade postave usmena i pisana pitanja
b) posebne istrage i saslušanja organiziraju se ad hoc radi istraživanja konkretnih tema ili pitanja koja neki
zakonodavci smatraju važnima, a postoje i oba vrsta sustava
c) istražni odbori su slični, ali formaliziraniji te teže tome da razmatraju pitanja višeg reda i često dulje traju; djeluju
u obje vrste sustava
d) izvješća o konkretnim pitanjima zakonodavna tijela mogu tražiti od izvršne vlasti i njenih agencija, kao i njihovo
izlaganje, i odgovaranje na pitanja posebne istrage
KONTROLA PRORAČUNA
- proračunske ovlasti zakonodavnih tijela potječu iz povijesnog začetka zakonodavnih institucija  najraniji oblici
bili skupine aristokratskih lordova koje je sazivao kralj kako bi odobrili nove poreze i namete  ta je praksa
uspostavila gotovo posvuda normu zakonodavne kontrole nad državnom blagajnom  rezultat: gotovo svi politički
sustavi zahtijevaju da nacionalne proračune i porezne politike odobri zakonodavno tijelo
- kontrola i nadzor rashoda su moćno oruđe u rukama zakonodavne vlasti kojim može utjecati na odluke o javnim
politikama  to je i sredstvo pregovaranja, jer ista tijela mogu uskratiti ili smanjiti financijska sredstva za inicijative
koje podupire izvršna grana

ZAKONODAVNO TIJELO KAO ZAKONODAVAC: STVARANJE JAVNIH POLITIKA NASUPROT UTJECAJU

NA JAVNE POLITIKE
- načini uključivanja zakonodavnih tijela u proces donošenja politika: od jednostavnog davanja mišljenja do
donošenja značajnih amandmana, od pokretanja neovisnih prijedloga do stavljanja veta na prijedloge izvršne
grane vlasti
- prosudbe o komparativnoj institucionalnoj moći zakonodavnih tijela često se temelje na njihovoj relativnoj
sposobnosti da izravno utječu na proces usvajanja javnih politika
KONZULTACIJE
- zakonodavno tijelo se ovlašćuje da izloži mišljenje o konkretnom prijedlogu zakona, općemu akcijskom planu ili
širem programu javnih politika
- konzultacije ne znače da će izvršna vlast nužno slijediti mišljenje zakonodavnih tijela
- važnost: mišljenja zakonodavnog tijela koja su u sukobu s prijedlozima izvršne grane vlasti i po prirodi su javna
mogu služiti kao sredstvo povezivanja i predstavljanja
ODGODA I VETO
- ovlast odgađanja donošenja zakona = ''negativna moć''  zakonodavno tijelo može samo usporiti proces, ali
ne može mu dati pozitivan poticaj ili ga supstancijalno promijeniti
- učinkovito sredstvo pregovaranja kada izvršna vlast voli brzo djelovanje
- ovlast veta = najekstremniji oblik odgode  neopozivo i jednostavno blokiranje usvajanja pojedinih javnih
politika, bez obzira na stajalište izvršnih vlasti; također negativna moć
- djelotvorno sredstvo pregovaranja zakonodavnog tijela samo kad izvršna grana vlasti ima snažan interes da
promijeni status quo u nekoj javnoj politici
AMANDMANI I POKRETANJE POSTUPKA
- najvažnije pozitivno zakonodavno oruđe
- mogućnost dodavanja amandmana na zakone dopušta zakonodavnom tijelu da promijeni neke aspekte
prijedloga izvršne grane vlasti kako bi ostvarilo ishod usklađeniji s preferencijama većine njegovih članova
- restrikcije ovlasti na davanje amandmana: ograničenja u fazi procesa (Španjolska), ograničenja u broju
amandmana (Austrija) i ograničenja u usvajanju promjena koje donose dodatne troškove (Izrael)
- ovlast na neovisnu inicijativu daje pojedincima pravo da iznose vlastite prijedloge javnih politika neovisno o
izvršnoj grani vlasti
- u nekim zakonodavnim tijelima sve prijedloge mora formalno pokrenuti zakonodavno tijelo (SAD), dok u drugima
zakonodavno tijelo nema formalnu mogućnost neovisnog iniciranja prijedloga (Europska unija)
- u većini sustava spojene vlasti neovisne inicijative članova rijetko se usvajaju
- kategorizacija zakonodavnih tijela na temelju njihova utjecaja na javne politike: transformacijska zakonodavna
tijela (visok stupanj izravnog utjecaja) i zakonodavna tijela tipa arene (više angažirani u povezivanju i nadzoru;
slabiji izravni utjecaj na JP)

UNUTARNJA ORGANIZACIJSKA STRUKTURA ZAKONODAVNIH TIJELA

BROJ I TIP DOMOVA
- u većini slučajeva jednodomna ili dvodomna
- višedomna tijela se najčešće formiraju kako bi se predstavile različite skupine u društvu
- donji (i veći) dom osigurava predstavljenost cijelog stanovništva, a gornji dom predstavlja posebne, društveno i
teritorijalno određene skupine  npr. političke podjedinice država (SAD), Lander (Njemačka), kantoni (Švicarska),
aristokrati (UK), etničke skupine (Južnoafrička Republika tijekom aparthejda)
- jednodomna tijela vjerojatnije u unitarnim političkim sustavima s homogenim stanovništvom (npr. Skandinavija)
- važniji odnos među domovima
- u jednodomnim sustavima sve ovlasti zakonodavne grane vlasti ima jedan dom
- u dvodomnim sustavima te ovlasti mogu biti: jednake (oba doma prakticiraju sve zakonodavne ovlasti), jednako
podijeljene (svaki dom ima posebne, ali jednako važne ovlasti) i nejednako raspodijeljene (jedan dom ima znatno
veće ovlasti od drugoga)  prva dva slučaja simetrični dvodomni sustavi, a posljednji asimetrični
- odnos među domovima je važan zato što može utjecati na širi proces stvaranja politika: suprotstavljenost i
različite razine ovlasti dva doma mogu odgoditi zakonodavni proces jer se moraju izraditi politike koji odgovaraju
obama domovima, ali se može prisiliti i na povećanje političkog kompromisa  neuspjeh u postizanju kompromisa
može blokirati cijeli proces stvaranja politika  blokada u najgorem slučaju može rezultirati nestabilnošću cijelog
sustava
VELIČINA
- što zakonodavno tijelo ima više članova, vjerojatnije je da će svaka odluka zahtijevati više vremena
- više članova će uzrokovati kompleksnije mehanizme unutarnje organizacije i uže institucionalne resurse
- broj članova se mora interpretirati kontekstualno; vrlo male zemlje imaju prirodno manja zakonodavna tijela, a
veće veća tijela
VRIJEME
- koristan pokazatelj šire uloge zakonodavnog tijela
- jedna krajnost: tijela koja zasjedaju cijele godine, druga krajnost: tijela koja se sastaju samo nekoliko dana u
godini u tom periodu moraju obaviti sve svoje zadatke stvaranja politika i nadzora
- duljina zasjedanja je povezana s tipom članova koje privlači
- zakonodavna tijela koja zasjedaju par dana ne samo da omogućuju članovima bavljenje drugim profesijama,
nego često to pretvaraju u funkcionalni uvjet  nužnost zadržavanja poslova zbog plaće za djelomično radno
vrijeme
- potreba zakonodavaca da zadrže dodatni vanjski posao nužno smanjuje vrijeme i napor koji mogu posvetiti
svojim zakonodavnim zadacima
- kad su zastupničke plaće niske, to može uzrokovati ograničavanje članstva na one koji imaju alternativne izvore
bogatstva, nevoljkost kvalitetnih članova da se ponovno natječu ili odvraćanjem najkvalificiranijih pojedinaca od
razmišljanja o zakonodavstvu kao svojoj karijernoj opciji
ODBORI
- unutrašnja organizacija zakonodavnih tijela
- stalnost – jedan od najvažnijih aspekata; odbori koji se osnivaju ad hoc su nedjelotvornije organizirani i njihovi
članovi nemaju ni mogućnost razvijanja ekspertiza, niti imaju vremena ubrati koristi svog postojanja
- specijalizacija – svaki poseban odbor odgovara svakom kabinetskom portfelju; povezivanje odbora s ministrima
može poticati odnose između članova i osoblja zakonodavnog tijela i izvršne grane vlasti  unaprjeđenje
međuinstitucionalne suradnje
PRIVREMENI ODBORI
- pododbori i privremeni istražni odbori
- omogućuju zakonodavnom tijelu da reagira na značajne događaje ili krize
- pokazatelji uloge odbora i utjecaja cijelog zakonodavnog tijela na javne politike: ako je neki zakon potpuno
razmotren na plenarnoj sjednici prije slanja odboru, onda odbori vjerojatno nemaju bitnu ulogu  s druge strane,
ako se prijedlozi zakona razmatraju prvo u odborima, tada zakonodavno tijelo ima bitniji utjecaj na ishode javnih
politika

HIJERARHIJSKA STRUKTURA I UNUTARNJE ODLUČIVANJE

- na razini cijelog zakonodavnog tijela općenito postoji predsjednik, jedan ili više dopredsjednika, u nekom
slučajevima kvestor ili drugi tajnički ili administrativni položaji
- zakonodavna tijela u osnovi se razlikuju prema raspodjeli unutarnje podjele vlasti: razmjerno svim predstavljenim
skupinama (obično političkim strankama) ili koriste sustav ''pobjednik uzima sve'' kojim položaje daju samo
članovima većine
- u prvom slučaju kompromis i suradnja je olakšana u institucijama s jasnim strukturama podjele vlasti
- sustavi u kojima ''pobjednik uzima sve' vjerojatno će poticati polarizirano okružje koje dijeli članove na temelju
njihove pripadnosti većini  destimulacija kompromisa; dobro funkcioniranje samo kada je većina vjerodostojna
- zakonodavna tijela koja raspodjeljuju položaje među većinskim i oporbenim strankama i skupinama će svjedočiti
učestalim širokim međustranačkim sporazumima i kompromisima  nema značajnih negativnih posljedica zbog
neslaganja članova, jer su većine obično centrističkije zbog potrebe stvaranja konsenzusa  zahtijeva više
vremena i vodi ka inkrementalnoj reformi javnih politika
- srednje alternative: većinski sustav koristi se za raspodjelu unutarnjih položaja vlasti u zakonodavnom tijelu SAD-
a, gdje postoji i komparativno niska razina stranačke stege, pa je moguć niz različitih ishoda ovisno o veličini
većine najveće stranke i razini dvostranačke suradnje
- općenito: zakonodavna tijela koja unutarnje položaje vlasti dijele razmjerno po svojem karakteru su tendencijski
više konsenzusna od onih koja koriste sustav ''pobjednik uzima sve''

OCJENJIVANJE MOĆI ZAKONODAVNOG TIJELA

- zakonodavna tijela se jako razlikuju prema naglasku i središnjem mjestu što ga pridaju različitim ulogama i funkciji
koju obavljaju u političkom sustavu
- zakonodavna tijela s istaknutim povezivačkim i nadzornim funkcijama (UK, Grčka, Čile)
- zakonodavna tijela s istaknutom zakonodavnom funkcijom (SAD, Italija, Nizozemska)
- raspon aktivnosti zakonodavnog tijela u zakonodavnom procesu je izravno povezan sa stupnjem samostalnosti:
neovisnost cijele institucije ili neovisnost njezinim pojedinačnih članova
INSTITUCIONALNA NEOVISNOST: ODNOSI IZMEĐU IZVRŠNE I ZAKONODAVNE VLASTI
- sustavi spojene vlasti centraliziraju zakonodavnu vlast, a sustavi podjele vlasti teže ka decentralizaciji
- sustavi spojene vlasti su hijerarhijski  birači biraju članove zakonodavnog tijela, a zakonodavno tijelo bira
izvršnu vlast
- sustav spojene vlasti  biraču biraju i vođu izvršne vlasti i članove zakonodavne vlasti
- sustav podjele vlasti  izbori za zakonodavno tijelo i izbori za izvršnu vlast nisu nužno povezani jedni s drugima
- sustav spojene vlasti  izbori dviju grana vlasti kronološki povezani, postoji i stranačka povezanost dvaju grana
- sustav podjele vlasti  izbori neovisni procesi, čak i kad se održavaju istodobno; birači mogu dati različite i
odvojene glasove dvjema granama vlasti; nema ograničenja stranačkom ili ideološkom odnosu dviju grana vlasti
- sustav spojene vlasti  važan utjecaj međuovisnosti izvršne vlasti i zakonodavnog tijela; smanjenje neovisnosti;
većine moraju ostati stabilne u svojoj potpori izvršnoj vlasti kako bi opstale; moguće nestabilnosti
- sustav podjele vlasti  zbog potpune odvojenosti, nema potrebe da zakonodavno tijelo održava bilo kakav oblik
potpore izvršnoj vlasti; fiksni mandati i zakonodavne i izvršne grane vlasti oslobađaju zakonodavno tijelo tereta da
vladu održava na položaju; obje grane vlasti oslobođene potrebe za ideološkom bliskošću i konsenzusom oko
javnih politika
NEOVISNOST ČLANOVA: ULOGA POLITIČKIH STRANAKA
- stranačka samostalnost ovisi o svojstvima stranačkog sustava
- posebni elementi stranačkog sustava: svojstva koja su specifična za stranke i svojstva stranačkog sustava

Elementi stranačkog sustava

Stranačka obilježja
Odabir kandidata Centraliziran vs. decentraliziranom
Unutarnja organizacija stranke Hijerarhijska vs. decentralizirana
Obilježja stranačkog sustava
Izborni sustav Usmjeren na stranke vs. usmjeren na kandidate
Izvori financiranja stranaka i kampanja Postojanje pravila kojima se uređuje državno financiranje,
prisutnost stalnih donatorskih skupina, privatni resursi, itd.

ORGANIZACIJA STRANKE
- što stranačko vodstvo više kontrolira ponovni izbor nekog člana, manja je njegova samostalnost
- što je politička stranka centraliziranija, manje je prostora za neovisno odlučivanje pojedinih članova
- u decentraliziranim strankama može postojati više središta odlučivanja  veće mogućnosti utjecanja na odluke
i širi raspon ishoda javne politike
- važan odnos između organiziranog stranačkog vodstva u zakonodavnom tijelu i struktura vodstva koje upravlja
''izbornom strankom''  stranke koje imaju jedinstvenu strukturu vodstva unutar zakonodavnog tijela i izvan njega
će se manje suočavati s unutarstranačkim sukobima, čime se efektivno smanjuje mogućnost za neovisno
djelovanje pojedinačnih članova
IZBORNI ZAKONI
- utjecaj na sve stranke u sustavu imaju 1) izborni sustav i 2) pravila koja uređuju financiranje izbornih kampanja
- izborni sustavi utječu na neovisnost članova tako što određuju prirodu odluka birača
 u jednomandatnim izbornim okruzima, od birača se traži da bira između pojedinih kandidata
 u sustavu razmjernog predstavništva, od birača se traži da bira između političkih stranaka
- relativna samostalnost pojedinih članova zakonodavnog tijela može se povećati ako im izborni sustav otvara
mogućnost pobjede na ponovnim izborima kao rezultat visokog stupnja osobne potpore birača
- izbori koji su usredotočeni samo na političke stranke znatno smanjuju sposobnost pojedinih članova da se natječu
- u sferi financiranja ne najvažnije državno financiranje ili nepostojanje istog te pravila koja upravljaju pristupom
tim sredstvima
- ako je državno financiranje primarni izvor financijskih sredstava, tad će se vjerojatno povećati samostalnost
pojedinih članova
- lako dostupno državno financiranje omogućuje stvaranje novih stranaka i/ili neovisnih kandidata

Sustavi vlasti

- birači biraju i mogu ponovno izabrati

Izvršna grana vlasti članove zakonodavnog tijela

- članovi zakonodavnog tijela biraju i mogu

Članovi raspustiti izvršnu granu vlasti
zakonodavnog tijela izglasavanjem cenzure ili nepovjerenja

- izvršna grana vlasti može raspustiti

zakonodavno tijelo i sazvati nove izbore,
Birači
što rezultira i raspuštanjem izvršne grane
vlasti

1. Sustav spojene vlasti

 - birači biraju i mogu odlučiti ne izabrati
Zakonodavno Izvršna grana ponovno članove zakonodavnog tijela
tijelo vlasti
- birači biraju i mogu odlučiti ne izabrati
Birači ponovno izvršnu granu vlasti

- izvršna vlast ne može raspustiti

zakonodavno tijelo; a zakonodavno tijelo
može smijeniti izvršnu vlast samo u slučaju
kršenja zakona

2. Sustav podjele vlasti

Tipovi zakonodavnih tijela

Centralizirani stranački sustav Decentralizirani stranački sustav

Sustav spojene vlasti Parlament (UK, Grčka) Snažan parlament (Italija, Poljska)
Slab kongres (Kolumbija,
Susav podjele vlasti Kongres (SAD)
Argentina, Bolivija, J. Koreja)

POGLAVLJE 8 – VLADE I BIROKRACIJE

- riječ vlada se koristi obično za središnju političku izvršnu vlast u nekoj zemlji; u najširem smislu odnosi se na
hijerarhijsku strukturu u svakoj organizacijskoj sredini, uključujući privatne klubove, poslovne tvrtke i političke
institucije
- posao je vlade da upravlja zemljom, a to znači vladavinu
- upravljanje znači da vlada daje snažan biljeg zakonima koji se donose tijekom njezine vladavine i da provodi
sveukupnu kontrolu nad zemljom i određuje njen smjer
- u demokracijama je natjecanje za položaj u vladi povezano s izborima; vlada se bira izravno ili je odgovorna
parlamentu koji proizlazi iz općih izbora
- vlade imaju birokracije koje im pomažu u zadacima i upravljanju  upravljanje nije isključiv zadatak vlade
- pojam jezgre izvršne vlasti odnosi se na sve organizacije i postupke koji usklađuju javne politike i djeluju kao
konačni arbitar u sukobu različitih dijelova vladina stroja

TIPOVI VLADE
VLADA I PODJELA VLASTI
- suvremene vlade nastale postupnim odvajanjem državnih funkcija od tradicionalno nepodijeljene središnje vlasti
(uglavnom monarha)
- pravosudne funkcije prenesene na sudove, a zakonodavne funkcije na parlamente  proces započeo u
Engleskoj u 12. i 13. st.  u Europi nije bio dovršen sve do 20. st.
- državne funkcije nisu nikad bile tako razdvojene kako su ih zamišljali politički filozofi (Locke, Montesqueieu,
Madison)  s punom demokratizacijom izvršna vlast je dobila de facto monopol u stvaranju zakona u
parlamentarnim sustavima; u predsjedničkim sustavima donekle nije tako
- normativni temelji demokratske vlade: vlada mora biti povezana s izbornim procesom i djelovati pod ustavnim
ograničenjima  tri uobičajena načina organizacije: parlamentarni, predsjednički i polupredsjednički
UNUTARNJE FUNKCIONIRANJE VLADE
- ustavni tekstovi obično ne govore ništa o unutarnjem funkcioniranju i odlučivanju vlade
- uspostava konvencija – normativna pravila koja se općenito poštuju, ali ih ne podupire zakon ili druga formalno
obvezujuća pravila
- kada se konvencije ukorijene, mogu postati jednako obvezujuće kao i formalna pravila, koja su navedena u
ustavu ili običnim zakonima
- ustavne konvencije obvezatne sve dok ih poštuju donositelji odluka; poštivanje istih ne može se nametnuti
- određen broj deskriptivnih modela vlade: predsjednička, kabinetska, premijerska, ministarska
PREDSJEDNIČKA VLADA
- načelo: izvršna vlast daje se jednome izabranom političaru na fiksni mandat (predsjednik nije odgovoran
zakonodavnom tijelu)
- primjer: SAD
- Ustav SAD-a: izvršna vlast dodjeljuje se predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država
- Lijphart (1992): izvršna vlast jedne osobe
- predsjednik suveren u sferi izvršne vlasti
- nikad nije uspostavljen sustav kolektivnog odlučivanja u SAD-u
KABINETSKA VLADA
- tradicionalniji oblik funkcioniranja parlamentarne vlade kakva se pojavila u VB u prvoj polovici 19. st.
- kabinet je kolektivno raspravljao i odlučivao o važnim pitanjima
- premijer je bio više predsjedatelj nego šef
- ograničena uloga države i činjenica da je kabinet isprva bio monarhova tvorevina
- monarhova kreacija  tri posljedice: 1) monarh je bio vlastiti premijer koji je komunicirao sa svojim ministrima,
2) ministri se protivili snažnom premijeru koji je potkopavao njihovu izravnu vezu s monarhom, 3) protivio se i
parlament koji je želio izbjeći da se odgovornost pojedinih ministara zamagli hijerarhijom u kabinetu
- povećanje zadataka vlade, nemogućnost nošenja s opsegom zadataka, potreba za rutinizacijom tehničkih pitanja
 dvije posljedice: smanjenje udjela vladinih odluka koje su prolazile kroz kabinet te formaliziranje mnogih odluka
kabineta (ratifikacija samo onoga što je prethodno ''skuhano'')
- klasična kabinetska vlada je stvar prošlosti, ali i dalje ima važnu ulogu
- ako kabinet raspravlja o važnim pitanjima i odlučuje o njima te funkcionira i kao prizivni sud, tad govorimo o
postklasičnoj kabinetskoj vladi
PREMIJERSKA VLADA
- Richard Crossman (1963., 1972.)  termin premijerska vlada; preobrazba djelovanja britanskih kabineta
- kolektivno raspravljanje i učinkovito odlučivanje kabineta i u kabinetu zamjenjuje monokratsko odlučivanje
premijera
- Dunleavy i Rhodes: tri različita oblika premijerske vlade  1) poopćena sposobnost odlučivanja na svim
problemskim područjima za koje je premijer zainteresiran, 2) odlučivanje o ključnim pitanjima koja zatim određuju
većinu preostalih područja vladine politike, 3) određivanje etosa upravljanja (ozračje, funkcionalna ideologija) kojim
se poopćavaju predvidiva i konačna rješenja većine problema
- premijerski sustav upućuje na monokratsko odlučivanje i podsjeća na predsjedničku vladu  razlika: predsjednici
imaju ustavno pravo da to čine, dok premijeri prelaze granice svoje ustavne uloge; predsjednikov mandat je fiksan,
a premijere se može smijeniti (npr. Margaret Thatcher, 1990. – smijenila ju vlastita stranka)
MINISTARSKA VLADA
- suprotan pravac transformacije kabinetske vlade
- raspršenje vlasti među pojedinačne članove kabineta
- Andeweg (1997): ''fragmentirana vlada''
- mnoštvo odluka iziskuje pozornost kabineta  iste se većinom samo ratificiraju
- ministri prezaposleni i fokusirani većinom na vlastito djelovanje
- skloni uplitanju u posao drugih ministara samo ako neke odluke proizvode negativne posljedice u njihovom resoru
- ministri se suzdržavaju od izražavanja vlastitog mišljenja, poštujući pravilo uzajamnog neinterveniranja 
osiguravanje potpore kabineta za vlastite politike
- za razvoj njihovih karijera ključan uspjeh ili neuspjeh u upravljanju vlastitim ministarstvom
- Laver i Shepsle: ministri su ''diktatori politika'' na vlastitom području

MODELI KOALICIJA U VLADI I KABINETU U PARLAMENTARNIM SUSTAVIMA

- iz prikazanih modela izostavljena stranka; implicitno pretpostavljaju da nijedna stranačka crta podjele ne prolazi
kroz vladu, premda stranačke spone mogu biti važne za prevladavanje drugih centrifugalnih sila (npr. sukobljeni
resorni interesi)
- višestranački kabineti se vjerojatno neće približiti posve razvijenoj premijerskoj ili ministarskoj vladi
- koalicijske vlade se mogu približiti premijerskoj vladi kada je dominantna jedna stranka i kad se koalicija gradi na
izbornom savezu koji povezuje sve stranke u kabinetu  koalicijske vlade su slične premijerskima prema
uspostavi oligarhijskog vodstva koje čine vođe koalicijskih stranaka, pri čemu je vođa svake stranke ''premijer''
svog stranačkog tima  ali, stranačke vođe ne mogu prisustvovati međunarodnim skupovima, ne mogu se
formalno dijeliti ni ustavne ovlasti  u slučaju sukoba, premijer se uvijek može pozvati na svoje ustavne ovlasti
- ministarska vlada u koalicijskim režimima znači da kabinet nije jednostavan zbroj koalicijskih partnera, nego da
znači raspodjelu konkretnih ovlasti u oblikovanju i primjeni politika među partnerima  svaka stranka u vladi
implementira vlastitu politiku u svojim resorima i ne utječe na resore koje drže njeni partneri
- Laver i Shepsle: teorija koalicija  tvorba takve vlade koja svim strankama omogućuje potpunu kontrolu one
dimenzije javne politike koju najviše preferiraju
- koalicijska vlada nigdje ne djeluje strogo prema modelu ministarske vlade, iako u nekim slučajevima mogu
pokazivati sklonost djelovanju u skladu s ministarskim modelom vlade

PROMJENJIVOST OBLIKA VLADE

- oblici vlada nisu fiksirani jednom zasvagda
- oblici vlada mijenjaju se prema političkim okolnostima i problemima
- vjerojatnije je da će se u premijerske kabinete pretvoriti jednostranačke vlade nego koalicijski kabineti

SAMOSTALNOST VLADE
- političke stranke se sastoje od:
1) masovne organizacije (''stranka na terenu'')
2) parlamentarne stranke
3) stranačkog tima u vladi
- nijedno od to troje ne mora iznutra biti jedinstveno ili suglasno s drugim dijelovima
- važne razlike mogu postojati između mišljenja stranačkih birača i jednog ili više spomenutih dijelova (aktivisti,
članovi parlamenta, članovi vlade…)
- razumijevanje vlada zahtijeva istraživanje njihove samostalnosti u odnosu prema drugim akterima
SAMOSTALNOST VLADE: STRANAČKA DIMENZIJA
- neka je vlada demokratska zato što je povezana s izborima, a ključnu ulogu u strukturiranju izbora imaju političke
stranke
- općenito, moderne demokracije imaju stranačku vladu
- Richard Rose: ''stranačka vlada postoji samo ako na djelovanje dužnosnika utječu vrijednosti i javne politike koje
potječu iz stranke''
- ključno pitanje: u kojoj mjeri političke stranke kontroliraju ponašanje svojih timova u vladi
- tri sredstva kontrole:
a) stranački programi  stranačka kontrola kabineta se povećava kada stranački programi jasno izriču namjere
stranke i kada konkretno navode sredstva za ostvarivanje ciljeva
b) odabir članova kabineta  stranačka kontrola se povećava kada ministri internaliziraju stranačke vrijednosti
i postupaju u skladu s njima
c) stranačka kontrola stranke nad kabinetom  stranke mogu poželjeti da imaju stalnu kontrolu nad svojim
ministrima
- studija nije našla relevantan stranački utjecaj na vladu u kratkoročnoj perspektivi
- samo kada stranka uspijeva upravljati vladom duže vrijeme (npr. Thatcher i Major u UK; socijaldemokrati u
Skandinaviji) može ostaviti vidljiv trag na javnoj politici
- Blondel, Cotta i dr.: utjecaj stranke na vladu i vlade na stranku  tri idealna tipa:
1) dominacija – jedno od to dvoje dominira nad drugim
2) autonomija – vlada i stranke u vladi koegzistiraju bez međusobnog utjecaja
3) fuzija – vlada i stranke postaju politički neodvojive
- poslije početne fuzije, nakon što stranka dođe u vladu, nova imenovanja u vladi dovode do autonomije obje

PREZIDENCIJALIZACIJA?
- jedan od novijih pokušaja objašnjenja jačanja izvršne vlasti političkih stranaka
- Poguntke, Webb i dr.: u svim tipovima režima prezidencijalizam povezuju s 1) povećanjem resursa moći i
samostalnosti vodstva unutar stranke i političke izvršne vlasti, 2) povećanjem usmjerenosti izbornih procesa na
vodstvo
- prezidencijalizirana vlada predstavlja jedan idealni tip vlade
- ključno je pitanje kakva je uloga pojedinih vođa i kolektivnih aktera
- Pogutke, Webb i dr.: različiti tipovi režima daju akterima različite resurse moći i stoga ograničavaju prostor koji
konkretna vlada može zauzeti na tom kontinuumu; npr. parlamentarni sustav s jakim premijerom može biti
prezidencijaliziraniji od predsjedničkog sustava sa slabim predsjednikom, ali nikad ne može biti
prezidencijaliziraniji ako je predsjednik snažan
 empirijska analiza 14 država: jednoobrazan trend k prezidencijalizmu: unutar izvršne vlasti moć s pomiče k
vođi, povećava se samostalnost vođe izvršne vlasti u odnosu prema stranci, moć unutar stranke se pomiče k vođi,
povećava se samostalnost vođe u odnosu prema ostalim stranačkim moćnicima, raste medijsko praćenje vođe,
povećava se usredotočenost izbornih kampanja na vođu i raste utjecaj vođe na ponašanje birača

SAMOSTALNOST VLADE: BIROKRATSKA VLADA?

- broj izabranih vođa i političkih dužnosnika je u većini sustava malobrojniji od broja birokrata
- Rose, 1969.: zamisao o birokratskoj vladi se temelji na pretpostavci da mala skupina ne može voditi cijelu
predstavu i da ona presudno ovisi o stalnoj birokraciji
 birokrati mogu voditi dnevni red svojih političkih gospodara utvrđujući probleme koje treba riješiti; mogu
ograničavati političke odluke prikazujući uzak skup alternativa i potkopavajući održivost ideja protivnih ustaljenoj
praksi
- više od bilo kojeg drugog modela vlade, birokratska vlada ostaje nevidljiva i takva treba ostati
- političari nastavljaju dominirati javnom pozornicom, a većina administrativnih odluka općenito izmiče pozornosti
političara

POLITIČKI KAPACITET VLADE

- moderne vlade bogatih zemalja mogu postići mnogo, ali to ovisi o političkim okolnostima koje prevladavaju
tijekom njihova vladanja
JEDINSTVENA NASUPROT PODIJELJENOJ VLASTI
- pojmovi izumljeni u SAD-u
- podijeljena vlast – položaj predsjednika drži jedna stranka, a makar jedan dom Kongresa drži druga
- jedinstvena vlast – svo troje kontrolira jedna stranka
- prijenos pojma i na druge predsjedničke sustave
- predsjedništvo jedne osobe isključivo mora biti pod kontrolom jedne stranke, ali nijedna pojedinačna stranka ne
može kontrolirati većinu u zakonodavnom tijelu
- zakonodavno tijelo koje donosi velik broj detaljnih zakona može predsjednika pretvoriti u svog slugu
- predsjedništvo u SAD-u je arhetipski slučaj prezidencijalizma:
 predsjednik ima negativnu formalnu mogućnost stvaranja zakona
 može uložiti veto na svaki zakon koji donese Kongres
 dokle god taj veto ne odbaci dvotrećinska većina i u Predstavničkom domu i u Senatu, zakon je odbačen i
prevladava status quo
- u SAD-u je bilo slučajeva podijeljene vlasti tijekom većeg dijela poslijeratnog razdoblja, ali to nije imalo velikih
posljedica jer su sukobi predsjednika i Kongresa bili vrlo ograničeni
- Latinska Amerika: najmoćniji predsjednici imaju puno bogatiji skup zakonodavnih instrumenata od SAD-a
 ovlast veta može poprimiti oblik veta na stav: predsjednik može uložiti veto na neke odredbe zakona, ali prihvatiti
druge
 pravo na dekrete
 pravo na zakonodavnu inicijativu
 pravo na proceduralne ovlasti u kongresu
- istodobno su ti sustavi višestranački; slaba ili nikakva šansa da predsjednik otkrije kako njegova stranka ima
većinu u zakonodavnom tijelu
- Linz (1994): u prethodno navedenom je ključ učestalih slomova demokracije u Latinskoj Americi  institucionalna
rigidnost prezidencijalizma (s fiksnim mandatima predsjednika i zakonodavnog tijela) uzrokuje duga razdoblja
zastoja u donošenju zakona, nakon čega slijede kratka razdoblja pretjeranog donošenja zakona
 oboje potiče frustrirane političke aktere da pribjegnu nedemokratskim sredstvima
- empirija ove teorije ostala upitna
- ovisno o svojoj snazi, predsjednici primjenjuju četiri različite strategije osnaživanja institucije i stjecanja stranačke
potpore u zakonodavnom tijelu:
1) jednostrane ovlasti ako je zakonodavno tijelo neprijateljski raspoloženo  koristi dekrete za guranje vlastitih
interesa i ulaže veto na zakone koji su protivni njegovim politikama  to je imperijalni predsjednik (npr. čileanski
predsjednik Allende prije vojnog udara generala Pinocheta 1973.)
2) ako je predsjednik siguran da će skupština slijediti njegovo vodstvo, on diktira uvjete u obliku zakonodavne
inicijative  to je dominantni predsjednik (npr. Meksiko, u godinama kada je dominirala Stranka
institucionalizirane revolucije)
3) angažman predsjednika u odnosima ''međusobnog davanja i primanja'' sa skupštinom  ne mora nametati
svoje ovlasti do samih granica ustavnosti, pa mu je to korisnije  ako se suočava s funkcionalnim zakonodavnim
tijelom, angažira se u stvaranje koalicije u zakonodavnom procesu (dogovori i kompromisi o javnim politikama,
npr. postdiktatorski Čile)
4) suočavanje sa zakonodavnim tijelom koji se sastoji od zastupnika koji moraju doma donositi neposredne koristi
kako bi bili ponovno izabrani  predsjednik nudi dotacije i široko pokroviteljstvo umjesto ustupaka u javnoj politici
 izabrani zastupnici prodaju svoje ovlasti u stvaranju javnih politika za dobre i usluge koje mogu podijeliti svojim
izbornim jedinicama kako bi osigurali re-elekciju (npr. velik dio suvremene brazilske povijesti)
- bilo je pokušaja da se pojmovi jedinstvene i podijeljene vlasti primijeni i na druge tipove režima osim
predsjedničkog  polupredsjednički se tretiraju slično
- razlika: crta podjele se ne kreće između izvršne vlasti i zakonodavnog tijela, nego između zakonodavnog tijela i
kabineta te predsjednika
- parlamentarni sustavi: manjinske vlade kao primjeri podijeljene vlasti  crta podjele između kabineta i
parlamentarne većine
VEĆINSKA NASUPROT MANJINSKOJ VLADI
- vlade koje uživaju potporu većine mogu opstati na dužnosti i provoditi svoj politički program
- dugo su se manjinske vlade (vlade koje čine stranke kojima to kolektivno ne polazi za rukom) smatrale
anomalijom  smatrale su se neželjenim znakovima krize koja dolazi na vlast kada se ne može formirati većinska
vlada  imobilizacijska sredstva jer onemogućuju donošenje političkih odluka
- Strom (1990): takve vlade nisu ni rijetke ni posebno nestabilne  takav je rezultat vlada koja ima formalno
manjinski status, ali se može osloniti na zakonodavnu (a ne vladinu) većinsku koaliciju
- Laver i Schofield: manjinske vlade su one koje zauzimaju ideološki centar  mogu podijeliti vladu svojim
prijedlozima javnih politika na centru javnopolitičkog prostora  lijeva opozicija ih smatra previše desnima, a
desna previše lijevima, ali te dvije strane ne mogu udružiti snage da bi srušile vladu i usvojile alternativne javne
politike
- javne politike su jedini ili prevladavajući motiv koji pokreće stranke
- kada bi se dogodilo udruživanje ekstremne ljevice s ekstremnom desnicom, to birači ne bi dobro primili 
ograničenje ponašanja stranaka zbog reakcije svojih birača
- predviđene reakcije birača su važne i u drugom smislu: upravljanje često rezultira izbornim troškovima koje neke
stranke s dobrim razlogom izbjegavaju
- manjinske situacije su učestale, ali više u parlamentarnim nego u predsjedničkim sustavima
- manjinski kabineti čine gotovo trećinu ukupnog broja parlamentarnih demokracija Zapadne Europe
- najnaprednije zemlje Istočne i Srednje Europe koje sada pripadaju EU imaju gotovo jednak udio manjinskih vlada
kao i zapadne zemlje
- većinski su kabineti ukupno dugotrajniji od manjinskih, ali u državama gdje su manjinski kabineti redovit ishod
formiranja vlade one traju dulje
- manjinskoj vladi može pomoći njen središnji položaj u političkom prostoru  institucionalni mehanizmi kao što
su predsjedničke ovlasti mogu povećati njihov kapacitet (npr. Francuska je vlada sretna kada se premijer može
osloniti na arsenal proceduralnih pravila koja pridonose forsiranju provedbe vladinih politika)
- većina vlada nema jednako snažne ustavne ovlasti kao Francuska; kako bi opstali i dobili potporu za svoje
politike, manjinski kabineti moraju pregovarati s opozicijom  ograničenje njihovih sposobnosti
JEDNOSTRANAČKA NASUPROT KOALICIJSKOJ VLADI
- posebna prednost jednostranačkih: nijedna stranačka crta podjele ne prolazi vladom  ciljeve vlade su interno
razmjerno neprijeporni
- sve se ostale razlike vjerojatno suzbijaju u zajedničkoj svrsi ostanka na dužnosti
- stranke koje drže položaj u vladi kao posljedicu svoje snage, vjerojatno imaju snažno vodstvo koje može
prevladati unutarnje teškoće
- vlade koje čini jedna stranka mogu se smatrati homogenima  odluke se donose brzo, izbjegavaju se neugodni
kompromisi i održava se zajednička fronta
- koalicijske vlade moraju zadovoljiti makar neke ambicije svake stranke u vladi  u većini slučajeva postiže se
kompromis o nekim stranačkim političkim ambicijama  produbljivanje unutarnjeg procesa odlučivanja, i izlaganje
neslaganja u javnosti, zbog čega se vlada čini slabom i podijeljenom
- alternativa kojom jedna stranka tiho popušta jednostrano raspodjeljuje troškove koalicije: smatralo bi se da je ta
stranka predala svoje birače i aktiviste koalicijskom partneru
- ti problemi su umjereni u ideološki homogenim koalicijama, ali se povećavaju u heterogenim
- jednostranačke vlade u principu ne traju značajno dulje od koalicijskih
- koalicijske vlade ne postižu maksimalno moguće trajanje te se većinom raspadaju zbog unutarnjih sukoba i
nepremostivih razlika između partnera
- jednostranačke vlade obično skraćuju svoj mandat, jer se osjećaju snažnima i što će ih prijevremeni izbori
ponovno vratiti na vlast

BIROKRATSKI KAPACITETI
- moderna je država razvila stalnu birokraciju kao primarno sredstvo ostvarenja ciljeva
- kako bi se ispunila misija birokracije, njeni članovi moraju biti sposobni i voljni obavljati svoj posao
- Max Weber (1947): ključna obilježja birokratske organizacije:
1) osoblje – formalno doživotno zaposlenje birokrata koji primaju fiksnu plaću i dobivaju mirovinska prava; promiču
se na osnovi svog staža
2) organizacija – specijalizacija, obrazovanje, funkcionalna podjela rada, dobro određena područja nadležnosti i
jasna hijerarhija
3) procedura – neosobna primjena općih pravila (zakona i vladinih uredbi); posao se obavlja na osnovi pisanih
dokumenata, a relevantni dokumenti se pohranjuju
- Weber je rekao da je birokracija sposobna dostići najviši stupanj učinkovitosti
- dobro obrazovani i fokusirani birokrati mogu donositi standardizirane odluke koje se moraju dokumentirati i mogu
biti provjerene, čime se osigurava prikladno postupanje
- jedan od temelja birokratskog sustava jest meritokratski sustav regrutacije – pristup administraciji nije ograničen
na određene slojeve društva; odabir i promaknuće su usmjereni na najkvalificiranije pojedince
PROBLEMI BIROKRACIJE
- Weber: birokracije u stvarnom životu postaju neučinkovite kada odluke moraju u obzir uzeti pojedinačna obilježja
slučajeva o kojima se odlučuje
- temeljna načela birokracije su široka pravila i složeni postupci, formalizam i strogost u njihovoj primjeni, jer
odgađanje i neučinkovitost znači rasipanje javnog novca
- svako načelo može biti pretjerano, zbog čega može doći do rigidnosti postupaka i pretjerane regulacije;
specijalizacija birokrata dovodi do toga da službenici obavljaju svoj posao ne razumijevajući njegove posljedice;
stabilnost osoblja i prikrivena unutarnja pravila stvaraju zatvoren sustav koji nema doticaja sa svojim okruženjem
- jedna moguća posljedica: grupni način razmišljanja  nesvjesno minimaliziranje unutarorganizacijskog
sukoba u donošenju odluka nauštrb njegove kvalitete, što može uzrokovati katastrofu (npr. invazija Kennedyjeve
administracije na Zaljev svinja; rat u Iraku koji je planirala Busheva administracija)
- Parkinsonov zakon (1958): spor, ali dosljedan rast birokracije  posao u birokratskoj organizaciji se rasteže
kako bi se popunilo raspoređeno vrijeme
- načelima birokratske organizacije je cilj da odvoje privatni interes birokrata od odluka koje donose  ljudska bića
nikada ne mogu odvojiti u potpunosti svoje privatne preferencije  želja za prestižem i povećanjem dohotka
- rast birokracije: Parkinson (1958) je rekao da službenici žele umnogostručiti podređene, a ne suparnike  Downs
(1967): birokrati zainteresirani za moć, novčani prihod, prestiž, udobnost, sigurnost, ali ih motivira i odanost
kolegama i instituciji, ponos na stručno obavljanje posla, želja da služe javnom interesu i predanost konkretnim
programima  nekoliko tipova birokrata: laktaši, konzervatori, fanatici, zeloti, odvjetnici, državnik
- Niskanan (1971): teorija na jednostavnoj pretpostavci da je cilj birokrata povećanje njihovih proračuna, jer većina
osobnih poticaja birokrata pozitivno povezana s veličinom proračuna njihove organizacije  rast vlade je teško
zaustaviti iz dva razloga:
1) teško ili nemoguće objektivno izmjeriti konačne rezultate birokracija  teško odrediti optimalnu razinu i teško
izbjeći pretjeranu proizvodnju (npr., nuklearni arsenal supersila izgrađen tijekom Hladnog rata)
2) konkretne birokracije teže tome da budu samo dobavljači posebnih javnih dobara, kao što je npr. zdravstvo ili
obrana  izbjegava se rasipno udvostručenje, ali se birokracije oslobađaju pritiska konkurencije, a političari
lišavaju alternativnih izvora informacija
- Niksananova teorija teško provjerljiva
- Brehm i Gates (1997) – skup opcija birokratskih agenata:
1) mogu raditi u interesu svog principala ili se zapustiti u zabušavanje kao znak nesuglasnosti i sabotaže
2) u slučaju dokonog zabušavanja, birokrati ne rade onako kako se od njih očekuje i koliko su plaćeni
3) zabušavanje kao znak nesuglasnosti znači da birokrati ne daju sve od sebe da provedu politike koje žele njihovi
principali zato što sami imaju drugačije preferencije  ili se održava status quo, ili ministar izlazi iz istoga ali ne u
mjeri koja bi zadovoljila njegove ambicije
4) politička sabotaža znači stvaranje negativnih rezultata  civilni službenici rade protiv interesa svog principala
- često su političari krivi za negativno ponašanje svojih birokrata
- odgovor političara na teškoće: uspostava sustava podjele plijena ili uvođenje novog javnog upravljanja

SUSTAV PODJELE PLIJENA

- pobjednička stranka imenuje velike dijelove administracije nakon svakih izbora, pri čemu poslove dobivaju
stranački vjernici
- stranka ih nagrađuje za trud
- otvoreni sustav podjele plijena se prakticirao u SAD-u u 19. st.  ključnu ulogu imao predsjednik Andrew Jackson
- tvrdilo se da će sustav biti demokratičan na dva načina:
a) omogućit će pobjedniku demokratskog natjecanja da radi s administracijom koja dijeli njegovu političku filozofiju
i tako mu pomoći da ispuni obećanja dana u kampanji
b) radikalno demokratski zato što je posao upravljanja povjerio običnim Amerikancima, a ne zatvorenoj eliti
profesionalnih birokrata
- u drugoj polovici 19. st. sustav se našao na udaru  Pendletonov Zakon o državnoj službi (1883): uspostava
meritokratskog sustava  usprkos tome, SAD zadržale visok stupanj politiziranosti; svaka smjena predsjednika
popraćena zamjenom tisuća vladinih zaposlenika onima koji su bliski novom dužnosniku i njegovoj stranci
- glavna prednost: političarima osiguravaju administratore koji su privrženi ciljevima vlade
- otvoreni sustavi podjele plijena rjeđi; češći su prikriveni sustavi
- prikriveni sustavi podjele vlasti su samo nominalno meritokratski, jer se poslovi raspodjeljuju među stranačkim
kandidatima (npr., Austrija, Belgija i Italija u poslijeratnom dobu; ponovno uvedena u postkomunističke sustave u
Slovačkoj i Poljskoj; udomaćena u Latinskoj Americi i Trećem svijetu)
- stranačka politizacija koja utječe na najviše dijelove birokracije prakticira se i šire (npr. Francuska, Španjolska)
- budući da je riječ o nominalno meritokratskim sustavima, to znači da imenovani birokrati ostaju čak i kada se
promijeni vlada
- nedostatak: izabrani vođe moraju raditi s birokratima koji nisu neutralni nego se suprotstavljaju ciljevima vlade,
a mogu se upustiti u zabušavanje ili sabotažu
- političari mogu riješiti to stanje tako da pripadnicima druge stranke oduzmu najvažnije funkcije, da ih isključe iz
politički kritične komunikacije i zaposle novi sloj članova stranke  posljedica: prevelika birokracija koju moraju
plaćati porezni obveznici

SUSTAVI NOVOG JAVNOG UPRAVLJANJA

- New Public Management (NPM) – temeljniji izazov klasičnom birokratskom sustavu
- cilj: riješiti probleme dobre volje birokrata i njihove učinkovitosti
- zagovornici tvrde da uspostava tih sustava može preokrenuti rast države
- prvi put uvedeni za vrijeme Reagana u SAD-u  brzo uvedeni u UK i Novi Zeland  kasnije proširenje cijelom
Zapadnom Europom
- zasniva se na prenošenju metoda tržišne privrede u javni sektor
A) osoblje  najviši položaji otvoreni izvanjskim kandidatima koji se zapošljavaju na određeno vrijeme
B) organizacija  cilj metoda je stvaranje unutarnjih tržišta u javnom sektoru; cijepanje velikih birokratskih
jedinica na manje i omogućivanje natjecanje različitih jedinica javnog sektora (npr. škole) i jedinica javnog i
privatnog sektora (npr. agencije i tvrtke)  usmjerenost na stvaranje profita kao strategija preživljavanja
C) postupak  više nije dostatno da službenik poštuje svaku pojedinost administrativnih propisa, slijedi uputu i
ne krade javni novac; sada se odgovornost temelji na učinku javnog službenika u ostvarivanju ciljeva njegove
agencije  očekuje se angažman u upravljanju i poduzetništvu
- sheme NPM-a uvelike povećavaju potencijal političke kontrole nad birokracijom
- političari kontroliraju više karijernih i financijskih poticaja i mogu djelotvornije uskladiti preferencije državnih
službenika sa svojima
- kritike: deprofesionalizacija i politizacija birokracije, cilj države više nije zaštita društva od zahtjeva tržišta, nego
zaštita tržišta od zahtjeva društva

KVALITETA UPRAVLJANJA
- učinkovitost birokracije teško mjeriti; oslanja se na indeks
- indeks: mnoštvo podataka iz više zemalja, uglavnom mjere percepcije korisnika vladinih agencija i profesionalnih
promatrača (npr. agencije za rejting)
- upravljanje se poima kao ukupna mjera kvalitete formuliranja i primjene javnih politika te vjerodostojnosti i
privrženosti vlada tim politikama
- kvaliteta upravljanja se razlikuje među pojedinim regijama i zemljama
- anglosaksonske naseljeničke demokracije i zapadnoeuropske zemlje imaju dobru kvalitetu upravljanja, a druge
etablirane demokracije (Izrael, Japan, Indija) i nove demokracije (Latinska Amerika, postsovjetske zemlje) zaostaju