Authorial-Instructions-On-Direct-Speech-In-The-Literary-Text - Content File PDF

You have downloaded a document from
The Central and Eastern European Online Library
The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers
Source: Umjetnost riječi
Art of Words
Location: Croatia
Author(s): Miloš Kovačević
Title: O funkciji i nekim strukturalnim, semantičkim i stilističkim karakteristikama autorskih
didaskalija uz upravni govor u književnoumjetničkom tekstu
Authorial Instructions on Direct Speech in the Literary Text
Issue: 2/1988
Citation Miloš Kovačević. "O funkciji i nekim strukturalnim, semantičkim i stilističkim karakteristikama
style: autorskih didaskalija uz upravni govor u književnoumjetničkom tekstu". Umjetnost riječi
2:185-199.
https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=17821
CEEOL copyright 2021
»UmJetnost riječi« XXXII (19RH). 2. Zagreh • travanJ ~ lipanJ
MILOŠ K O V A Č E V I Ć (Sarajevo - Filozofski fakultet)
o FUNKCIJI I NEKIM STRUKTURNIM, SEMANTIČKIM I

STILISTIČKIM KARAKTERISTIKAMA AUTORSKIH DIDASKALIJA
UZ UPRAVNI GOVOR U KNJIŽEVNOUMJETNIČKOM TEKSTU
UDK 801.563
Članak polazi od teze u skladu s kojom predmet istraživanja

reprezentologije, dijela sintakse umjetničkog teksta, jest
odnos 'tuđeg' (prenesenog) i autorskog (prenosećeg) go-
vora - težište analize stavlja se na 'govor o govoru', na
autorski govor o govoru neautora (lika), tj. na autorsku
komponentu tuđeg govora, koja se naziva autorskom didas-
ka/ijom. Pri tome uspostavlja se strukturna shema autorskih
didaskalija uz upravni govor nedramskih književnoumjetničkih
tekstova (pripovijetke, novele i romana). Zaključci se odnose
na funkciju i način organiziranja autorske didaskalije. Iznosi 185
se tvrdnja da reprezentologija nužno mora biti predmetom i
lingvističke i književnoteorijske analize.
1. Kao četvrtu poddisciplinu sintakse, ne manje značajnu od triju poznatijih

ipriznatijih - sintagmatike, sintakse rečenice i sintakse diskursa - pojedini
lingvisti izdvajaju reprezentologiju, 1 čiji se predmet istraživanja svodi na
problematiku tuđeg govora. A ta problematika prvenstveno podrazumijeva
analizu -govora drugoga« i govora autora u njihovu međuodnosu.
Tako se tuđi govor javlja binarnom sintaksičkom jedinicom, konstituenti
koje su a) govor -neautora. kao smisaoni centar i b) govor autora kao
komponenta preko koje se .neautorov. govor uvodi u tekst. 2 Tuđi govor stoga
podrazumijeva i -govor u govoru, iskaz u iskazu (komponenta se a sintaksički
uključuje u komponentu b-M. K.), ali istovremeno i govor o govoru, iskaz
o iskazu. 3 (komponenta b objašnjava komponentu a, potpomaže njenom
: razumijevanju - M. K.).
1 G. M. Čumakov, Sintaksis konstrukeij s čužoj reeju, Višča škola, Kiev 1975, pos. str. 6 i 9.
Po broju pokrenutih pitanja i raznoobraznosti ponuđenih aspekata analize ovo je jedna od
najboljih studija posvećenih problematici tuđeg govora.
2 Up. G. M. Čumakov, nav. djelo, str. 15 i 62.
3 M. Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd 1980, str. 128.

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

»Umjetnost riječi« XXXII (1988) e 2 e Zagreb e travanj - lipanj
Iz tih razloga u reprezentologiji

.istinski predmet istraživanja treba da bude upravo uzajamni odnos tih dviju
veličina - prenesenog (,tuđeg') i prenosećeg (,autorskog') govora«.4
U analizi je, medutim, kao dominantu moguće izdvojiti jednu ili drugu
komponentu ove binarne jedinice. Druga komponenta se time iz analize ne
odstranjuje Ger to nije moguće), nego se u nju, analizu, uključuje ali ne kao
ravnopravna nego samo onoliko koliko je njeno učešće nužno za naučno
rasvjetljavanje prve.
2. Tako će u ovom radu težište analize biti na .govoru o govoru., tj. na

autorskom govoru o govoru neautora (lika) u književnoumjetničkom tekstu.
Tu autorsku komponentu tudeg govora zvaćemo autorskom didaskaltjom. 5
Analizi će biti podvrgnute samo autorske didaskalije uz upravni govor.
Autorske didaskalije omogućuju uključenje upravnog govora u tekst, pa su
kao takve nužna pratilačka komponenta (eksplicirana ili implicitno prisutna)
upravnog govora.
Mada je reprezentologija prioritetno sintaksička oblast, u njoj sintaksičku
analizu po pravilu prati (čak joj je ponegdje i nadredena) i stilistička analiza.
Reprezentologija je stoga granična oblast sintakse i stilistike pa
186 .povlačenje stroge granice između gramatike i stilistike, između gramatičkog
šablona i njegove stilističke modifikacije nema metodološke svrhe, a nije ni
moguće«.6
Ova oblast, po riječima Čumakova, predstavlja

.centar naučnog opisa jezika i stila pisca« pa je .neotuđiva komponenta
lingvosti1ističke analize svake nacionalne literature«.7
3. Ako u analizi tudeg govora s autorskim didaskalijama kao dominantom

prioritetni cilj treba da bude
.razrada konkretnih tipova uvodnih komponenata (tj. autorskih didaskalija
M. K.) i njihovih strukturnih istilističkih modifikacija«,s
4 M. Bahtin, nav. djelo, str. 132.

5 Didaskalija je termin književne teorije kojim se označava .Deo dramskog teksta, obično
stavljen u zagrade ili štampan drugim tipom slova, koji ima 'pomoćnu ulogu' da reditelja ili
glumce ili čitaoca upozna sa izgledom, odnosno ambijentom u kome se odvija dramska radnja, i
da objasni postupke (mimiku, gestove i mizanscen) koji prate dijaloge i monologe«. (Rečnik
književnih termina, Nolit, Beograd 1985, str. 120).
Budući da najčešće navedenu funkciju imaju i autorski komentari uz upravni govor, termin
didaskalija ovdje upotrebljavamo u značenju 'pratilački tekst autora uz upravni govor«. Sa
navedenim je značenjem ovaj termin, dajući ga u navodnicima, upotrijebio i J. Silić, Od rečenice
do teksta, Liber, Zagreb 1984, str. 130.
7 G. M. Čumakov, nav. djelo, str. 8 - 9.
s G. M. Ču makov, nav. djelo, str. 70 - 71.


.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj
tada je najprije nužno odrediti strukturni minimum, strukturnu shemu

autorske didaskalije uz upravni govor.
Pri tome autorske su didaskalije strukturirane kao i sve druge rečenice.
Njihov sintaksički minimum čini veza subjekta i predikata. Budući da
predikatu pripada strukturna prevlast, po tom bi kriteriju centar autorske
didaskalije činio .uvodni. glagol (najčešće neki od glagola verba dicendi) uz
koji upravni govor ima sintaksičku·funkciju objekta (upravnim se govorom
eksplicira .materijalna sadržina. navedenog glagola); tako je tuđi govor
struktuiran analogno složenoj rečenici zavisnog tipa. Iako, zaista, strukturno
najbitniji, sam predikat ne mora (a najčešće i nije) i komunikativno najbitniji
element autorske didaskalije. On je, kao što ćemo to vidjeti, nerijetko komu-
nikativno najnebitniji element autorske didaskalije.
I u slučajevima kad je komunikativno težište autorske didaskalije na
samom predikatu, osnovni cilj njenog navođenja ne svodi se na nj. Od
predikata je komunikativno mnogo bitniji drugi konstituent strukturno-se-
mantičkog minimuma didaskalije - subjekat. Čak se može reći da se
osnovna komunikativna funkcija didaskalije iscrpljuje navođenjem subjekta,
jer se subjektom imenuje lice kojemu pripada izrečeni iskaz - upravni
govor. Tako se subjektom didaskalije identifikuje (sa)govornik, što omogućuje
diferencijaciju učesnika razgovora, odnosno .pripadnosti. izgovorenih iskaza.
Zato i mislimo da je osnovna funkcija autorskih didaskalija ne da ukažu da je 187
iskaz izrečen (što se obilježava predikatom) nego da imenuju lice kojemu dati
iskaz pripada. Iz tih se razloga načini identifikacije govornika pokazuju bar
toliko značajnim koliko i načini obilježavanja samog govorenja.
Sa stajališta strukture prevlast, rekli smo, ima sam .iskaz o govoru. (tj.
predikat), dok se na komunikativnom planu identifikacija govornika (tj.
subjekat) pokazuje kudikamo bitnijom. Tako je strukturno-semantički mi-
nimum autorske didaskalije sveden na vezu subjekta i predikata. Mada su
ta dva konstituenta u nužnoj međuuslovljenosti, u analizi ih je moguće
promatrati (relativno) odvojeno, utoliko prije što je strukturna organizacija
same didaskalije po pravilu različita u slučajevima kad se cilj didaskalije
iscrpljuje samo u nominaciji govornika i u slučajevima kad je tome nadređen
način govorenja (obilježavanje okolnosti u kojima se i pod kojima se odvija
komunikacija).
Da je identifikacija govornih učesnika bitnija od konstatacije izgovorenosti
izgovorenog (odnosno da je eksplicitno navođenje subjekta didaskalije bitnije
od navođenja predikata), najbolji je pokazatelj dramski pisani tekst. U njemu
se, naime, ovaj tip didaskalije svodi samo na nominaciju govornika, iza čega
slijedi upravni govor bez posredovanja .autorovog. uvodnog glagola go-
vorenja. Obilježavanje pripadnosti izgovorenog tako je nužna odlika teksta
za govorenje (tj. drame), pa, budući da će govornici na sceni biti vizuelno
identifikovani (diferencirani), autorska didaskalija svedena na nominaciju
govornika (p)ostaje nekonstitutivni element dramskog teksta; ne učestvuje u
njegovoj strukturnoj organizaciji. Zato drama kao .preneseni. govor ne

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 - 199)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj
podrazumijeva ni govor u govoru, ni govor o govoru, jer je autorska

didaskalija ovog tipa izvanstrukturni element. 9 Na primjer:lo
(1) Anika: Prestani s tim zmijanjima.

Lazar: Misliš na moju muziku?
(M. Žalica, 14 -15)
4. U ovom je radu, međutim, predmet analize autorska didaskalija u
nedramskom književnoumjetničkom tekstu (pripovijeci, noveli i romanu), a
tu se način identifikacije govornika bitno razlikuje od onog u drami. Pri tome
je naime autorska didaskalija strukturni element tuđeg govora kao sintaksičke
jedinice. Pri njenom je razmatranju veoma bitna opozicija između dijaloškog
i poliloškog tipa razgovora (pri čemu pod dijalogom podrazumijevamo
razgovor samo dva a pod polilogom razgovor više od dva lica). Mogućnosti
nominacije govornika u dijaloškom i poliloškom tekstu nisu podjednake. U
dijaloškom se govoru ostvaruju mnogo raznoobrazniji načini identifikacije
govornika (tj. subjekta govorenja).
4.1. Dijaloški razgovor omogućuje tako identifikaciju govornika i kroz govor
samih likova, dakle bez učešća piščevih didaskalija. Unutar samog govora lika
može se, naime, upotrebom vokativa identifikovati adresat govora, u čijem
188 odgovoru biva, takođe vokativnom formom, identifikovan začetnik govora.
Obraćanjem se, dakle, vrši obrnuta identifikacija učesnika dijaloga: najprije
adresata govora pa tek onda začetnika razgovora. A po najrasprostranjenijem
shvatanju >obraćanje i jeste prije svega imenovanje adresata govora•.u
Identifikacija govornika obraćanjem (vokativom) moguća je samo u
izgovorenom (ali ne i pomišljenom i u unutrašnjem) govoru, a po pravilu se
svodi na situacije u kojima se prvom replikom dijaloga obilježava
uspostavljanje komunikativnog kontakta, kao npr.:
(2) E, Ivane, baš si me obradovao. Ne možeš zamisliti koliko mi je drag

ovaj susret.
I meni, Petre. Vjeruj odavna ne pamtim prijatnije večeri!
(V. Desnica, 264)
9 Ovdje termin didaskalija primjenjujemo na ono što se u drami didaskalijom ne zove,

naime, na nominaciju samog govornika u drami.
lO Za oprimjerivanje 'smo odabrali sljedeća književnoumjetnička djela savremenih pisac~:
Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Udr. izdavači, Sarajevo 1976; Branko Ćopić, Bašta sljezove boje,
Srpska književna zadruga, Beograd 1975; Branko Ćopić, Delije na Bihaću, Srpska književna
zadru~a, Beograd 1975; Vladan Desnica, Proljeće Ivana Galeba, Prosvjeta, Zagreb 1982; Alija H.
Dubocanin, Sa,! U ćamcu, Glas, Banja Luka 1987; Antonije Isaković, Paprat i vatra, Prosveta,
Beograd 1982; Camil Sijarić, Izabrane pripovIjetke, Univerzal, Tuzla 1980; Branimir Šćepanović,
Novele, Partizanska knjiga, Beograd 1982; Anton Šoljan, Luka, Znanje, Zagreb 1974; Miodrag
Žalica, Treći trio (drame), Svjetlost, Sarajevo 1980.
11 V. p. Proničev, Sintaksis obrašćenija, Izd. Leningradsko universiteta, Leningrad 1971,
str. 25.


4.2. Obraćanje kao način identifikacije govornika može biti kombinovano s

autorskim govorom u kojem se imenuje drugi učesnik dijaloga. Tako, na
primjer, u predtekstu dijaloga može biti imenovan začetnik govora, dok se
obraćanjem unutar upravnog govora identifikuje samo sagovornik:
(3) Što lijepo radiš, Ive?
Nešto slikam.
Slikaj, Ive, slikaj.
(v. Desnica, 61)
Ovaj tip nominacije subjekata govorenja ukazuje na veću strukturno-
-semantičku uključenost dijaloga u preostali tekst Ger je u njemu poznat
začetnik razgovora), a samim tim veću meduuslovljenost upravnog govora i
autorskog teksta (autorovog govora).
4.3. Dok su primjeri (2) po načinu identifikacije govornika srodni onim
dramskim (1), s tom razlikom što su (2) strukturni elementi govora, a (1)
vanstrukturni, primjeri nas tipa (3) već uvode u područje analize piščevog
govora. Oni onemogućuju analizu upravnog govora samog za sebe, pa nužno
uključuju i razmatranje njegovih veza s govorom autora. A uključenosti
dijaloga u piščev govor mo~ biti različite. U predtekstu dijaloga pisac može
imenovati oba učesnika razgovora tako da samo uz prvu repliku dijaloga
označi i njenog govornika (4), ili (4a) samo uz drugu sagovornika, ili (4b) da ni 189
uz jednu posebno ne obilježi govornika, nego da se oba podrazumijevaju u
predtekstu dijaloga - poput sagovornika u (4), odnosno začetnika govora u
(4a), a pisac može i uz obje prve replike u didaskalijama imenovati govornika
odnosno sagovornika (4c). U svim slučajevima poznatost pripadnosti jednog
iskaza podrazumijeva ukrštenom identifikacijom (abab) pripadnost svih
ostalih iskaza kao replika dijaloga.
(4) Pazi, Švaba zavrnuo zatvarač - primeti starac.

Kod komandira je parabelum.
Znači, bijete se - zamišljeno reče starac.
Kao što vidiš. Hoćeš da napadnemo grad. Čime? Puška je za
zasedu.
Tačno. Ali ja nemam mitraljez.
Priča se, nešto imaš?!
To je drugo ... Imam top.
Top?!
. (A. Isaković, 17)
(4a) Ko si ti?
Ja, zna se - odgovori žena, ne remeteći svoj naslon u senu.
Kako to - .zna se.?
Žena sam, valjda vidiš.
To vidim, a zašto žmuriš?
Ko gleda u sunce.
Ovo je tvoja kuća.
Moja
(A. Isaković, 95 - 96)


(4b) Nikada nisi radila? Tolika žena.

Jesam.
Sad si sama... A deca?
Pomrla; nešto otišlo.
A muž?
Odveli ga.
Ko? (Itd.)
(A. Isaković, 120)
(4c) I ja kažem: - Mnogo žurimo.
Ti idi lakše - odgovori ona.
Zašto nosiš đerdan?
Eto tako.
Da bi bila lepa?
Ne za tebe.
(A. Isaković, 97)
4.4. Za razliku od dijaloškog, politološki upravni govor po pravilu je u

pogledu identifikacije govornika unificiraniji: uz svaki izrečeni iskaz kao
upravni govor pisac u didaskaliji imenuje i lice kome taj iskaz pripada. Tako
su didaskalije poliloga, s obzirom na načine obilježavanja govornika, i
strukturno i stilistički posebno, siromašnije od dijaloških.
,(5) Rodila je šljiva i ponijela njiva u nas, kao ni u jednom drugom
190 kotaru - kaže Sento - biće godina kakva odavno nije bila.
Jeste, šućur, prilično je ponijela; pa ako da Alah te podrži ovako, biće
i mivke i hljeba; nije da neće biti. Samo, ko će mu znati cijenu -
kaže zabrinuto seljak (...)
Ama bez božjeg emera, bezbeli, nit se bere nit se žanje; pa sve da
čovjek lebdi nad onim što je posijo, ništa mu ne vrijedi ako božjeg
blagoslova nema - upada Sento (...)
Ne vrijedi, vala, pravo kažeš - uzdiše Ibro...
(I. Andrić, 334)
4.5. Iz svega se navedenog može zaključiti da je osnovna funkcija autorskih
didaskalija uz upravni govor i identifikacija govornika. Sam položaj
didaskalije nerijetko je uslovljen mjestom i ciljem dijaloga u tekstu. Ako je,
naime, u završnom dijelu predteksta (autorskog govora) .tema« jedan od
govornika, tada didaskalija u pravilu prethodi upravnom govoru. Ako je pak
upravni govor uvod u temu autorskog govora iza, tada didaskalija ima
postpozitivan položaj u odnosu na upravni govor, s tim da se u opisu jedne
govorne situacije (posebno poliloške) pisac radi stilističke raznoobraznosti
(razbijanja kompozicione .monotonije«) najčešće didaskalije realizuje u
raznoobraznim pozicijama (predpoziciji, interpoziciji, postpoziciji, i u
kombinaciji pozicija).
U navedenim se načinima obilježavanja govornika osnovna oPozIcIJa
uspostavlja između tipova (1) i (2) s jedne strane, i ost.alih, s druge, jer se u
tipu (1) i (2) obavezno eksplicira samo (sa)govornik, dok se u svim ostalim
tipovima gdje je didaskalija navedena ona ne svodi na ekspliciranje samog
(sa)govornika. U tim je slučajevima neophodno da se uz subjekat (kojim se
imenuje govornik) navede još najmanje i glagol govorenja kao predikat


didaskalije. Subjektu i predikatu (izraženim nekim od verba dicendi) tad je

zajednička komunikativna uloga da identifikuju pripadnost izgovorenog. Oni
se zajedno pandan licu u drami (1) ili vokativu (2). Te nas leksički bogatije
didaskalije dovode do strukturno-semantičko-stilističke analize drugog
najbitnijeg konstituenta autorske didaskalije - njenog predikata. 12
5. Od svih glagola što dolaze u poziciji predikata didaskalije najfrekventniji

su u upotrebi glagoli tipa verba dicendi, i to uz izjavne iskaze upravnog
govora glagoli kazati, rećt: govoriti i danas bezinfinitivni (od nekadašnjeg
infinitiva valjatt) prezent veli, a uz upitne iskaze (u)pitati i odgovoritt: Na
primjer:
(6) - Nisu me vidjeli - kažem.
(B. Šćepanović, 76)
Nitko neće pošten dinar da zaradi rekla je Bonina.
(A. Šoljan, 64)
Ne prodajem ga - veli Hamadan.
(Ć. Sij arić, 263)
Rekli smo Jusufu: - Dosta je, Jusufe. Ne možemo te više slušati...
(Ć. Sijarić, 276)
Svođenje didaskalije na vezu subjekta i predikata izraženog jednim od
191
navedenih glagola odlika je svih pisanih funkcionalnih stilova. To je
najuobičajeniji tip autorske didaskalije uz upravni govor, a samim tim i
najšabloniziraniji i stilski najneutralniji. Ta je didaskalija komunikativno
gotovo svedena samo na identifikaciju govornika. Jer, ukoliko je didaskalija
prepozitivna upravnom govoru, tada je uloga glagola veoma srodna ulozi
kataforske riječiY njim se kao »pilonom. predodređuje navođenje upravnog
govora kao »materijalne sadržine«. Ukoliko je pak postpozitivna, glagol u
predikatu ima ulogu sličnu anaforskoj: njime se tvrdi da je izrečen već
izrečeni iskaz. I u jednom i u drugom slučaju glagol upredikatu
komunikativni je reduplikator: njime se samo potvrđuje izrečenost izrečenog.
12 O glagolskom centru autorskih didaskalija uz upravni govor najiscrpnije govori G. M.

Čumakov u navedenom radu, a posebno u radu: Sistema vvodov prjamoj reči, ih funkcija i
stilističeskie
ispol'zovanie, Filologičeskie nauki 2, Moskva 1972, str. 76 - 89.
U nas se ovim pitanjima, ograničavajući analizu prvenstveno na pozicionevarijante
didaskalija i leksičkosemantičke tipove glagola u njima, sa lingvostilističkog stanovišta bavila R.
Hadžiefendić u radovima: Glagoli govorenja u autorskim remarkama i upravni govor, .Književni
jezike, br. 3 - 4, Sarajevo 1987, i O jednom šablonu uvođenja 'upravnoga govora' uVukovim
narodnim pripovijetkama, u: Zbornik radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Sarajevo 1987, str.
237 - 245.
13 Prepozitivni je glagol govorenja najbliži ulozi kataforskog glagola. Pošto u našem jeziku
pravih kataforskih glagola nema (kao ni anaforskih), ovi se glagoli svojom ulogom u autorskim
didaskalijama primiču ulozi što je u pojedinim jezicima imaju pravi anaforski i kataforski glagoli
- v. npr. B. S. Žarov, Zameščenie kak jazjkovoe javienje, Izd. Leningradskogo universiteta,
Leningrad 1984.


.Umjetnost riječi. XXXII (1988) • 2 • Zagreb • travanj - lipanj
On je, zapravo, tu više iz konstrukcionih nego iz komunikativnih razloga:

upotrijebljen je da bi se mogao sintaksički uvesti subjekat. Njega, dakle, više
zahtijeva identifikacija subjekta nego s njim vezani komunikativni razlozi.
Da je navođenje ovog tipa glagola više konstrukciona nego komunikativna
potreba, vidi se i iz primjera gdje je taj glagol upotrijebljen da bi se naveo
neki njegov dodatak na kojemu je komunikativno težište didaskalije. Bez
glagola bi kao sintaksičkog centra didaskalije bilo nemoguće eksplicirati
pojedine konstituente preko kojih pisac komentira ili .odslikava« upravni
govor, kao npr.:
(6a) - Hajde, ustani - blago reče otac.
(A. Isaković, 44)
Znači, bijete se - zamišljeno reče starac.
(A. Isaković, 17)
5.1. Budući da su u kontekstima gdje se podrazumijeva izrečenost upravnog

govora navedeni glagoli stoprocentno redundantni, oni nerijetko bivaju
redukovani - ili potpuno ili djelomično.
Talm se često u slučajevima gdje je verba dicendi dio složenog glagolskog
predikata s faznim glagolom predikat redukuje na fazni glagol koji u
192 navedenom kontekstu preuzima na sebe ulogu cijelog složenog predikata
(npr. poče govoriti poče). Navedena didaskalija, oslobođena .balasta«
stoprocentno redundantnog konstituenta, kao ekonomičnija stilistički je
mnogo bolja od neredukovane.
(7) - Ja ne studiram istoriju - poče on.
(I. Andrić, 309)
Gospodine predstojniče - nastavljao je gazda Pavle nepromenje-
nim glasorr. i sve upornije - mi bismo željeli da ...
(I. Andrić, 351)
Djelomičnom redukovanju navedeni su glagoli podložni i kad se nalaze u
formi futura I. Tad, naime, često u vezi sa subjektom umjesto punog oblika
futura, biva ekspliciran - kao komunikativno .analogan« i kao stilski mnogo
.efektniji« - samo enklitički oblik pomoćnog glagola, koji, osim što
omogućuje (8) uvođenje subjekta, može za se - poput punog oblika futura
- vezivati različite priloške odredbe, ako je na njima komunikativno težište
didaskalije (8a).
(8) Već svanjava - Mina će. - Nisvet je opet zaspao.
(A. Dubočanin, 88)
A ja ću njemu: - Za ovu stvar nema niko pošten među nama...
(Ć. Sijarić, 279/280)
(8a) - A ko je to bio? - ozbiljno će komesar.
(B. Ćopić, Delije, 28)
Idi - Jusuf će oštro.
(Ć. Sijarić, 250)

M. K o v a Č e v i Ć, Didaskalije uz upmvni govor u prozi (185 - 199)

.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. tmvanj - lipanj
5.2. Dok futurski oblici navedenih glagola omogućuju samo djelomičnu

redukciju, dotle u slučajevima kad je didaskalija organizovana tako da se uz
taj glagol navodi i subjekat govora i adresat govora navedeni glagoli u
prezentskoj ili nekoj od preteritalnih formi mogu biti i potpuno re-
dukovani: 14
(9) Sve se, veli, čini iz računa, sve je račun, nema altrujizrna.
A ja njemu: - Neka ti bog prosvetli pamet, moj sine.
(P. Šegedin)15
Ne treba posebno ni naglašavati koliko su stilski .valentnije« navedene od
neredukovanih ili poluredukovanih didaskalija. Ovakva je redukcija svoj-
stvena samo književnoumjetničkom stilu.
Mnogo je, međutim, češća - i ne bi se moglo reći da nije svojstvena svim
funkcionalnim stilovima redukcija glagola tipa verba dicendi u
didaskalijama što ih čine najmanje dvije klauze, ili jedna klauza u čijem je
sastavu i glagolski prilog. Tada se, naime, didaskalija s eksplicitno navedene
obje klauze kao:
(10) - Imam zadovoljstvo - rekla je i pružila mu plavu kovertu - da ti
osobno predam pismo od mojeg advokata.
(A. Šoljan, 163)
193
Ti nikad nisi vidio dalje od nosa rekla je Magda, odmahnuvši
rukom. - Gašo je sitna riba.
(A. Šoljan, 161)
svodi samo na koordiniranu klauzu, pri čemu kontekst podrazumijeva glagol
govorenja kao prvu klauzu a subjekat biva ekspliciran u koordiniranoj
(navedenoj) klauzi:
(11) - Još on pita! - okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim
svjedocima.
(B. Ćopić, Bašta, 18)
Jok, to se dosad nije čulo
u ovoj okolini - uozbilji se djed.
Ah ta bezum nica - sede on u travu do mojih nogu. .
. (B. Šćepanović, 97)
Vi svakako morate sjesti s nama - poveo je Grašo inženjera prema
banketnom stolu.
(A. Šoljan, 88)
14 Na ovaj tip redukcije ukazuje J. Melvinger, Rečenica s redukcijom predikata i rečenica sa

ekspresivnom pauzom u delima savremenih proznih pisaca, .Suvremena lingvistika« 5 - 6, Zagreb
1972, str. 75.
15 Primjer je zabilježila J. Melvinger, nav. djelo, str. 75.


."\Jmjetnost riječi. XXXII (1988) • i • Zagreb. travanj. - lipanj
Ovaj (11) se tip didaskalija najčešće realizuje u postpoziciji u odnosu na

izrečeni upravni govor: koliko zbog propratnookolnosnog značenja klauze na
koju je svedena didaskalija, još više zbog toga što prepozitivnost upravnog
govora didaskaliji uvijek ukazuje na njegovu izgovorenost (ako drugačije
eksplicitno nije čim drugim obilježeno) pa tvrđenje toga još i navođenjem
glagola govorenja u didaskaliji postaje i komunikativno i strukturno i stilski
izlišno. Uz to je veoma značajno napomenuti da se ova redukcija ostvaruje
samo u monosubjekatskim didaskalijama, tako da osnovna funkcija di-
daskalije - ekspliciranje govornika - ne biva iznevjerena.
Pošto je komunikativno težište didaskalije na pratilačkoj a ne na osnovnoj
(prvoj) koordiniranoj klauzi, didaskalija svedena na koordiniranu klauzu ne
ukida nijedan informativno bitan element što ga ima neredukovana (10)
didaskalija. Uz to je semantička međuzavisnost didaskalije i upravnog govora
mnogo veća nego u neredukovanoj samim tim što glagol upredikatu
navedene klauze ne spada u klasu onih što mogu neposredno uvoditi upravni
govor. Tako se zbog semantičke .nekongruencije« glagola i upravnog govora
u navedenim kontekstima uvijek podrazumijeva i neki od glagola govorenja
kao posrednik. U ovim je slučajevima, dakle, veza glagola upredikatu
didaskalije i upravnog govora posredna, a ostvarena je prvenstveno
zahvaljujući tome što je subjekat didaskalije obavezno lice kome pripada
194 upravni govor.
5.3. Ako pri obilježavanju tuđeg govora upravo kod eliptičnih (redukovanih)
konstrukcija .dolazi do izražaja individualno u jeziku i stilu pisca«,16 odnosno
ako je to oblast što unutar navedene problematike prioritetno pripada
poetskoj sintaksi jer eliptičnost je posljedica »ekonomičnosti i
emocionalno-ekspresivne izražajnosti misli. l7 - tada poetskoj sintaksi još
prije pripadaju didaskalije čiji je predikat neki od glagola u funkciji stilske
figure koju tradicionalna (književna) stilistika naziva pregnancijom. 18 To je
stilski najobilježeniji tip autorskih didaskalija uz upravni govor, jednostavno
zato što se njime ne ukida ni sintaksička ni semantička međuzavisnost
glagola u predikatu didaskalije i upravnog govora, a pri tom sam predikat
didaskalije nije komunikativno redundantan. Jer, osim što podrazumijeva
redundantnu sintaksičku ovisnost upravnog govora od navedenog glagola,
takav »pregnantni« predikat sadrži i komponentu više od komponente
16 G. M. Čumakov, Sistema vvodov.oo, str. 83.

l7 Ibid., str. 83.
18 Pregnanc!ja se .sastoji u tom, da jedna rieč osim onoga, što sama sobom znači, još drugi
pojam, koji bi se imao drugom riječju kazati, u sebi sadržava (oo.) Ovamo idu ovakvi primjeri iz
naših nar. pjesama: Majka Maru i bije i kara (tj. kara govorećI); Sa dno pakla Petru zaplakale (tj.
zaplakale govoreći; 'Konja, konja!', grmi aga (tj. govori kao da grmI)' - L. Zima, Figure u nalem
narodnom pjesničtvu s njihovom teoriom, Zagreb 1880, str. 186 i 187.


.Umjetnost riječi« XXXII (1988) • 2 • Zagreb. travanj - lipanj
govorenja. A ta je komponenta navođenjem ovakvog predikata komuni-

kativno i najnaglašenija. Naime, .pregnantni« glagol u predikatu didaskalije
podrazumijeva, ali mu nije u prvom planu (nije mu osnovna) i semantičku
komponentu .govorenje«, podređujući je ili implicirajući je naglašenom
komponentom .zvukovno oglašavanje«. Tip zvukovnog oglašavanja pred-
stavljen navedenim glagolom po pravilu samo u navedenim kontekstima
(dakle u tuđem govoru) dobija karakter (ljudskog) govorenja, dok izvan tu-
đeg govora taj glagol nema kao inherentnu semantičku komponentu .cilj-
no (ljudsko) govorenje.. Tako je .govorenje. semantička komponenta
kontekstualno uslovljena. Ona prvenstveno proizilazi iz veze sa subjektom
licem (a podrazumijeva je i iskaz upravnog govora). Tako pregnantni glagol
neposredno uvodi upravni govor, mada mu primarna sintaksičko-semantička
uloga to nije. Primarna semantička uloga svih .pregnantnih« glagola kao
predikata autorskih didaskalija jeste da ukažu na način (tiP) zvukovnog
oglašavanja, pa se ti glagoli, prema kriteriju primarnog .oglašivača«
(proizvođača zvuka), mogu podijeliti u tri grupe:
1. glagoli afektivnog oglašavanja čovjeka kao posljedica njegova psiho-
fizičkog stanja; kod njih .govorenje. može biti pratilačka (ali nije inherentna)
karakteristika (npr. ječati, kričati, huktati);
2. glagoli .zvuka. čije ishodište mogu biti različiti predmeti i pojave iz
prirode (npr. tandrkati, fijukati, zuzukati); 195
3. glagoli životinjskog oglašavanja, tj. zvuci koji odražavaju životinjske
.krike« (npr. njakati, blejati, kreketati).
Prvi su po pravilu odraz psihofiziološkog stanja čovjeka, pa se njima kao
glagolskim centrom didaskalije potcrtava stanje lica koje može biti prekidano
govorom, tj. kombinovano govorenjem. Tako se kod ovih glagola pregnancija
ostvaruje u podrazumijevanju govorenja pri navedenom stanju (npr. zaječa-+
zaječa govoreći, a ne reče ječeći):
(12) - Onda je gotovo s tvojom ravnotežom - huknu crni div.
I baš te tako pijevac pita? - zavreča Lijan.
(B. Ćopić, 18)
Drugi tip glagola - glagoli zvuka, izvan didaskalija podrazumijevaju
drugačije .ishodište. tako da dovedeni u vezu s licem kao .proizvođačem«
zvuka karakterišu zvukovnu stranu njegova govora, pa govor gotovo gubi
informativni karakter postajući čisto zvučanje. U pitanju je, dakle, pregnancija
nastala na poredbenoj osnovi (npr. on zazuja = on govori kao da zujt: a čini
se da zujt): .
(13) - Manje stići, a više uteći! - zuzuknu neko iz kolone.
O-o, to nije dobro - gudi potišten Sava.


Djevojčica ... zataraka kao automat u zasjedi: - Aha-ha-ha, poznala

sam te odmah, striče Lijane!
Samardžija Petrak lupao se po bedrima i veselo rgetao:
- Aha-ha-ha, ubrani me, veli, brate Rade, od džandarske ruke ...
Treći, glagoli životinjskog oglašavanja (krika), dobijaju funkciju glagola
govorenja upravo u vezi sa subjektom licem. Tim se glagolima potcrtava kako
zvučna karakteristika govora tako i sama komunikativna vrijednost izgo-
vorenog (najčešće) (npr. on gaknu = on progovori na način sličan gaka-
nju, kao da gaknu):
(14) ... poljar Lijan samo začuđeno graknu: - Ej, ne kradi!
Ehe-he, živjećeš
ti nama još koliko ti drago, a bratu Savi šipak -
njaknu samardžija.
Evo ti, opet on mene uči! - zameketa poljar.
Baš si mi našao kićenog sveca - gakao je on ...
196 (B. Ćopić, Bašta, 65)
Ta neće valjda ići da zagleda djevojku - kakoće djed.
He, he, ipak nas čeka stara paripina - rakoli Petrak.
A ide li onda brdo četveronoške, ima li sedlo i uzdu? - zableja
kum Kasalica.
Budući karakteristika subjekta lica, prvi se tip pregnancije (12) realizuje u
gotovo svim funkcionalnim stilovima. To se ne bi moglo reći i za drugi (13) i
treći (14) tip pregnantnih glagola: oni su karakteristika .slikovitog«
(humorističkog) narodnog govorenja (dakle, razgovornog stila) i jezika pisaca
koji takav stil njeguju, npr. Branka Ćopića, iz čijih su djela i svi navedeni
primjeri. I ne slučajno kod Ćopića, jer kod njega - kako to K. Pranjić
odlično primjećuje -
.Ljudi koji žive naravnim životom, životom prirodi vrlo bliskim, priprosti ljudi
neurbaniziranih sredina poistovjećuju se sa svojim okolišom, pa bio on i
životinjski. Životinjski u takvu okviru ne znači ništa manjevrijedno, ni
pogrdno, ni posprdno«,19
19 K. Pranjić, Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb 1986, str. 238.


pa je kod Ćopića u prvom planu

.Panantropističko, svečovječno doživljavanje i predočavanje svijeta stvan 1
svijeta bića .• 20 Zato upravo i najbolje ĆopićeV11 svijetu u funkciji glagola
govorenja odgovaraju glagoli prirodnih zvukova i životinjskih krika.
5.4. Sve do sada analizirane didaskalije odnosile su se na izrečeni (slobodni)
upravni govor. Varijativnost je posebno u pogledu mogućnosti redukovanja
predikata neuporedivo ograničenija kod tipova neizrečenog upravnog govora
(unutrašnjeg i predodređenog unutrašnjeg govora). Budući najčešći, izrečeni
upravni govor najmanje predodređuje potrebu navođenja oznake za njegovu
izrečenost. Zato svi ostali tipovi moraju naznačiti da ne pripadaju izrečenom
upravnom govoru, pa je u njima iz tih razloga navođenje glagola upredikatu
komunikativno nužno (da se ne bi shvatili kao izrečeni):
(15) Antonije je hteo da kaže: - Odavno se nismo igrali ...
.Moram ih smekšati., pomisli i poče da ih uverava.. ,
.Bežaću., mislio je, .to je svakako časnije, a valjda i sigurnije.
.Šta je, vodo, zašto šapućeš tužne priče, pa ti bar ne stariš? - reče u
sebi Lijan. 197
Samo ako je po ostalim elementima didaskalije jasno da se radi o
neizrečenom upravnom govoru, moguće je elidirati glagol u predikatu, kao
npr.:
(16) Posljednjim tračkom svijesti: - Ako se više ne probudim, tim bolje.
rv. Desnica)21
6.0. Navedena bi se razmišljanja o autorskim didaskalijama uz upravni govor
mogla rezimirati na sljedeći način.
6.1. U književnoumjetničkom tekstu (nedramskom) tuđi je govor binarna
sintaksička jedinica, sastavljena od govora drugoga i autorske didaskalije
pomoću koje on uspostavlja vezu s ostalim autorovim tekstom (govorom).
6.2. Osnovna je funkcija autorskih didaskalija uz upravni govor ta da se u

njima identifikuje govornik, tj. da se izvrši diferencijacija iskaza po govornim
učesnicima. Način organiziranja same didaskalije zavisi a) od broja govornih
učesnika, pa po tom kriteriju osnovnu dihotomiju čine dijaloški i poliloški
govor, i b) od tipa upravnog govora, pri čemu je najbitnija opozicija između
izrečenog (slobodnog) i neizrečenog (unutrašnjeg) upravnog govora.
20 K. Pranjić, nav. djelo, str. 239.

21 Primjer zabilježila J. Melvinger, nav. djelo, str. 75.


U pogledu konstrukciono-stilističkih i konstrukciono-semantičkih va-

rijanti didaskalija, mnogo više mogućnosti pruža dijaloški od poliloškog i
izrečeni od neizrečenog upravnog govora.
6.3. Osnovni komunikativni cilj didaskalije - imenovanje govornika - u

književnoumjetničkom tekstu ne ostvaruje se po leksičkom nego po
rečeničnom načelu. U didaskaliji, naime, nije dovoljno imenovati samo lice
kojemu upravni govor pripada nego je najčešće potrebno navesti i glagol
govorenja. Tako je autorska didaskalija uvijek strukturirana kao i svaka druga
rečenica. Njen strukturno-semantički minimum čini veza subjekta i
predikata (govornika i glagola govorenja). U subjekatsko-predikatskoj vezi kao
strukturno-semantičkom minimumu uloga predikata svedena je najčešće
samo na konstrukcionu.
6.4. Budući komunikativno redundantan, sam glagol govorenja nerijetko iz
stilskih i razloga jezičke ekonomije biva redukovan ili supstituisan drugim
komunikativno .valentnim« glagolima.
Pri elidiranju - djelimičnom i potpunom - didaskalija se po pravilu
svodi na komunikativno relevantan (kontekstualno nepodrazumijevajući) dio
didaskalije, čak i tamo gdje njen strukturni centar ne stoji u neposrednom
sintaksičkom odnosu s upravnim govorom (ne javlja se njegovim sintaksički
198 nadređenim elementom). U književnoumjetničkom tekstu stilistički su,
međutim, efektniji slučajevi u kojima nije u potpunosti redukovan glagol
govorenja nego je sveden na semantičku komponentu unutar glagola koji ga
supstituiše. Tako se realizuje stilska figura što je književna teorija zove
pregnancijom. Pregnancija se u autorskim didaskalijama najčešće realizuje
preko glagola zvuka i glagola životinjskog krika, koji dovedeni u vezu s licem
subjektom obavezno podrazumijevaju komponentu .govorenje«.
6.5. Analiza autorskih didaskalija, posebno strukturno-pozicionih varijanti
didaskalija, značajna je i za analizu nadrečeničnog jedinstva (diskursa). Tako
se preko didaskalija lako uočava predodređenost upravnog govora autorskim
predtekstom, predodređenost .postteksta« autorskom didaskalijom i sl.
Pitanje uloge autorskih didaskalija u organizaciji diskursa (o čemu ovdje
nismo šire govorili) zaslužuje posebnu pažnju.
6.6. Cilj je ovog rada bio da se skrene pažnja na oblast reprezentologije,
oblast koja je u nas neopravdano ostala izvan šireg interesovanja i lingvista i
književnih teoretičara. A reprezentologija nužno mora biti predmetom i
lingvističke i književnoteorijske analize. Za pojedine dijelove reprezento-
logije, posebno onaj koji se temelji na istraživanju
.vrsta uzajamne zaraze između autorskog konteksta i tuđeg govora«,22
značajnijih rezultata i ne može biti bez učešća i jedne i druge.


Zusammenfassung
OBER DIE VERFASSERDIDASKALlEN IM KONSTLERISCHEN LITERATURTEXT
Der Aufsatz geht von der These aus, daG der Forschungsgegenstand der
Reprasentologie, eines Teiles der Syntax des kunstlerischen Textes, das
Verhaltnis zwischen der .fremden« (ubertragenen) Rede und der (ubertragenden)
Rede des Verfassers sei. Den Schwerpunkt der vorliegenden Analyse bildet die
.Rede uber die Rede«, d. h. die vom Verfasser abhangige Komponente der
fremden Rede, die .verfasserdidaskalie« gennant werden kann. Im Mittelpunkt
steht der Aufbau eine s Strukturschemas der Verfasserdidaskalien zur direkte n
Rede der nichtdramatischen literarischen Texte in Prosa (Erzahlungen, Novellen,
Romane). Die Schluflfolgerungen des Autors betreffen die Funktion und
Organisation der Verfasserdidaskalie. Die Reprasentologie muG nach seiner
Meinung ein Gegenstand sowohl der linguistischen als auch der literatur-
theoretischen Analyse sein.
199

Authorial-Instructions-On-Direct-Speech-In-The-Literary-Text - Content File PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Authorial-Instructions-On-Direct-Speech-In-The-Literary-Text - Content File PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Authorial-Instructions-On-Direct-Speech-In-The-Literary-Text - Content File PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

Source: Umjetnost riječi

»UmJetnost riječi« XXXII (19RH). 2. Zagreh • travanJ ~ lipanJ

MILOŠ K O V A Č E V I Ć (Sarajevo - Filozofski fakultet)

o FUNKCIJI I NEKIM STRUKTURNIM, SEMANTIČKIM I

Članak polazi od teze u skladu s kojom predmet istraživanja

1. Kao četvrtu poddisciplinu sintakse, ne manje značajnu od triju poznatijih

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

Iz tih razloga u reprezentologiji

2. Tako će u ovom radu težište analize biti na .govoru o govoru., tj. na

Ova oblast, po riječima Čumakova, predstavlja

3. Ako u analizi tudeg govora s autorskim didaskalijama kao dominantom

4 M. Bahtin, nav. djelo, str. 132.

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

tada je najprije nužno odrediti strukturni minimum, strukturnu shemu

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 - 199)

podrazumijeva ni govor u govoru, ni govor o govoru, jer je autorska

(1) Anika: Prestani s tim zmijanjima.

(2) E, Ivane, baš si me obradovao. Ne možeš zamisliti koliko mi je drag

9 Ovdje termin didaskalija primjenjujemo na ono što se u drami didaskalijom ne zove,

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

4.2. Obraćanje kao način identifikacije govornika može biti kombinovano s

(4) Pazi, Švaba zavrnuo zatvarač - primeti starac.

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

(4b) Nikada nisi radila? Tolika žena.

4.4. Za razliku od dijaloškog, politološki upravni govor po pravilu je u

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

didaskalije. Subjektu i predikatu (izraženim nekim od verba dicendi) tad je

5. Od svih glagola što dolaze u poziciji predikata didaskalije najfrekventniji

12 O glagolskom centru autorskih didaskalija uz upravni govor najiscrpnije govori G. M.

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

On je, zapravo, tu više iz konstrukcionih nego iz komunikativnih razloga:

5.1. Budući da su u kontekstima gdje se podrazumijeva izrečenost upravnog

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i Ć, Didaskalije uz upmvni govor u prozi (185 - 199)

5.2. Dok futurski oblici navedenih glagola omogućuju samo djelomičnu

14 Na ovaj tip redukcije ukazuje J. Melvinger, Rečenica s redukcijom predikata i rečenica sa

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

Ovaj (11) se tip didaskalija najčešće realizuje u postpoziciji u odnosu na

16 G. M. Čumakov, Sistema vvodov.oo, str. 83.

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

govorenja. A ta je komponenta navođenjem ovakvog predikata komuni-

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)

Djevojčica ... zataraka kao automat u zasjedi: - Aha-ha-ha, poznala

CEEOL copyright 2021

M. K o v a Č e v i ć, Didaskalije uz upravni govor u prozi (185 -199)