You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Umjetnost riječi

Art of Words

Location: Croatia
Author(s): Gajo Peleš
Title: Književna semantika i pojmovi značenje i smisao
Literary Semantics and the Concepts meaning and sense
Issue: 3/1987
Citation Gajo Peleš. "Književna semantika i pojmovi značenje i smisao". Umjetnost riječi 3:229-246.
style:

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=252512
CEEOL copyright 2021

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 3 . Zagreb· srpanj - rujan

Izvorni znanstveni članci

UDK (045)

GAJO P E L E Š (Zagreb - Filozofski fakultet)

KNJIŽEVNA SEMANTIKA I POJMOVI

ZNACENJE I SMISAO

UDK 003:82.03

Drevnu opreku između episteme i poezije moguće je iz seman-

tičke perspektive sagledati kao razliku između neposrednog i
posrednog označavanja_ Fregeova podjela između značenja i
smisla (Bedeutung-Sinn) može biti polazište u književnoj se-
mantici da bi se postavila razlika između intersubjektivne i sub-
jektivne semantičke razine_ Pojmovi "značenje" i "smisao" po-
javljuju se u lingvistici, neoretorici, književnoj i filozofskoj se-
mantici različito određeni. Frege pored pojmova .,izravno zna-
čenje" i ..izravan smisao", ima i pojmove "neizravno znače­
nje" i "neizravan smisao". Time je dobiven pomak od nepo-
srednog k posrednom označavanju_ Za Coseriua je .. značenje"
229
prva semantička razina teksta, dok je "smisao" ona semantič­
ka vrijednost koju riječ zadobiva u tekstovnom sklopu_ Neore-
toričar Du Marsais također odvaja leksičku od diskursne se-
mantičke razine_ Njegov nasljednik Fontanier termin .. smi-
sao" koristi da bi njime odredio semantičku vrijednost koja
nastaje tumačenjem teksta. Kod Fregea se pojmom "predsta-
va" (Vorstellung) ukazuje na semantičku razinu· koja se postiže
prihvatom kakve riječi- Za književnu semanti ku neophodno bi
bilo razlikovati semantičke razine teksta i njegove interpretaci-
je_ Zato se ovdje dijeli pojam značenja od pojma smisla. Znače­
nje je semantička vrijednost samoga teksta. Značenje se uspo-
stavlja konkretizacijom teksta i ono je njegova intersubjektivna
semantička razina. Smisao je semantička vrijednost nastala
uvlačenjem značenjskih jedinica u egzistencijalni prostor či­
tača. Značenje se uspostavlja dekodiranjem semantičkog po-
tencijala teksta, dok se smisao dobiva transkodiranjem uspo-
stavljenih značenjskih vrijednosti.

U Ludwiga Wittgensteina se zapravo nalazi opreka koja se II evropskoj misli proteže

od njezinih početaka. U svojoj ranijoj fazi (1960), on je značenje odredio kao od-
nos jezika prema označenim stvarima. Značenje je upućivanje jezičnog znaka na ne-
ki postojeći entitet. Jezik je tako slika onoga što postoji, ili jezikom se upućuje na

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e 1 e Š, Književna semantika (229-245)

..Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 3 . Zagre b . srpanj - rujan

neki entitet. Bila bi to "prevaga" epistemologije nad semantikom, čemu su bili

skloni Parmenid i Platon, odnosno uvjerenje da postoji predjezično znanje o posto-
jećim stvarima. Za njih, kao i kasnije za Bertranda Russella, riječ je izravno poveza-
na s onim što se njome imenuje ili s označenom stvari. U drugom razdoblju svoga
mišljenja o jeziku, Wittgenstein se (I 969) priklanja stajalištu da je značenje rezultat
"jezične igre", čime riječ ne bi bila izravno vezana na ono što se njome imenuje, ne-
go na sam jezični kontekst u koji je smještena. Terminom "jezična igra" obuhvaća
se poimanje jezika kao čvrste konvencije, gdje se elementi raspoređuju prema zada-
tim pravilima, tako da iskaz, time i pojedina riječ, nije ovisan o izvanjezičnoj stvari
koju prikazuje, već je podređen zakonitostima vlastitog jezika. Wittgensteinova po-
dvojenost između teorije spoznaje ili nastojanja da se uspostavi izravan uvid u zbilju,
te semantike, odnosno značenjske ovisnosti verbalne jedinice o jezičnom okružju,
nije razriješena time što je on, nakon što je odbacio postavku o jeziku kao slici, us-
tvrdio da se jezik uspostavlja kao igra. Pokazalo se još jednom da se osnovne dileme
jednog vremena ponajbolje prelamaju u snažnim misaonim ličnostima kakva je
upravo bio Wittgenstein, stoga ne bi bilo uputno da se opreka koja se pojavljuje u
njegovu mišljenju o jeziku poništi opredjeljivanjem za jedan od dvaju suprotstavlje-
nih stajališta, bez obzira što je on nakon epistemološkog stava prihvatio semantičko
gledište. (Ovdje upotrebljavam opreku epistemologija/semantika namjerno· ponešto
uprošćeno kako bi se što jasnije pokazala razlika dvaju filozofskih određenja jezika.)
230 POimanje jezika kao slike, što pretpostavlja nešto što je predjezična forma koja
se potom određuje jednim imenom, pa se tako riječ izjednačuje sa stvari, platonov-
ska je zaQkupljenost koja nije svojstvena samo znanosti, nego i književnosti. Iako je
izravna veza između riječi i stvari, usmjerenost verbalnog iskaza na ono što neposred-
no opstoji, svojstvo znanstvenog određivanja stvarnosti, ona je također djelatna i u
književnosti. Ne možemo se stoga odreći platonovskog izjednačavanja riječi i stvari
na račun "jezične igre" ili ovisnosti riječi od verbalne konvencije, ni tada kad nam
je na umu književni iskaz. Ova bi se tvrdnja mogla osporavati iz perspektive određe­
nja književnosti kao drugotnog jezika, ili iskaza nastalog iz prvotnog, prirodnog je-
zika. Nije li, naime, "probijanje" jezične konvencije, pa težnja za tvorenjem novih
značenja, što je osnovna značajka književnog diskursa, zapravo i stalna prisutnost
platonovskog povezivanja imena i stvari, jezika i svijeta? Opreka epistema/poezija,
koju su nam podarili stari Grci, ostala je temeljnicom evropskog odnosa prema svi-
jetu. Gledajući iz semantičke perspektive, ona bi se možda mogla odrediti kao zna-
čenje koje se uspostavlja u izravnom odnosu prema stvari (epistema) i značenje koje
se tvori na posredan način, kombinacijom jezičnih elemenata (poezija). Bila bi to
dva suprotna procesa semioze, značenjske proizvodnje, kojima je cilj istovjetan:
preoznačivanje naše predodžbe svijeta. Jednim se i drugim postupkom "ljušti"
konvencionalizirani iskaz, jezik, koji više ne dopušta da se uspostavi izravan odnos
prema pojavnom.
Ne valja miješati ovo određenje neposrednog odnosa prema svijetu ili životu s
prije navedenom izravnom relacijom prema stvari (epistema). Riječ je o onom pro-
duktivnom odnosu kojim se provjerava snaga pojedinog iskaza. Vlastito provjerava-
nje ili iskustvo ne dopušta da se naslijeđeni iskaz, verbalizirano iskustvo, preuzme

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

kao jedini uvid u svijet i život. Neposredno iskušavanje ili neposredan odnos izravno
je provjeravanje snage naslijeđenog referencijalnog (epistema) i autoreferencijalnog
(poezija) iskaza, raspoloživog značenjskog potencijala jezika. Razlika između epi-
steme, znanstvenog imenovanja i poezije možda bi se uvjetno mogla postaviti kao
deskripcija i predočivanje svijeta. Deskripcijom se želi imenovati i odrediti stvar.
sačuvati neposredan odnos sa, kako rani Wittgenstein (1960, 2. 026) kaže, "čvr·
stom formom SVijeta". Predočivati, predstavljati u diskurzivnom obliku, zapravo je
težnja da se dade cjelina s pomoću "jezične igre", odnosno da se koristi značenjsko
I iskazno (semantičko i sintaktičko) bogatstvo jezika kako bi se izreklo neposredno
iskustvo o svijetu i življenju. Vraćanje svijetu i opstojanju svojstvo je i episteme i
poezije (književnosti), samo su im smjerovi izrazito suprotni; u epistemi (znanosti)
ide se od stvari k riječi, dok je u poeziji pravac obri1Ut, od jezika k stanju i situaciji.
Ta se dva pravca u toj točci, svijetu, sustiču, međusobno potiču, ali istovremeno i
razdvajaju. Strah .da ćemo izgubiti vezu sa svijetom upuštajući se u bezgranične
igre s jezikom, navodi nas da neprestano težimo k stvari, određenju njezina oblika,
predjezičnim formama koje nameću nova imenovanja, pa se tako branimo od pro-
izvoljnosti jezika. S druge strane, nasuprot ovoj epistemološkoj težnji koja ide od
stvari, poezija (književnost) bit će da proizlazi iz strepnje da će nas stvari preplaviti.
pa im se suprotstavljamo raspoređujući ih u našim predočivanjima svijeta.
Navedene opreke između episteme i poezije, koja dijelom odgovara razlici izme-
231
đu ranog i kasnog Wittgensteina, nameće mi se kao neophodna kad se želi razmotri-
ti problem značenja u književnosti. Skloni smo, određujući fenomen značenja iz
perspektive književnosti (poezije), olako otkloniti tzv. kauzalnu teoriju referencije.
njeno inzistiranje na povezanosti riječi i stvari, u ime ..jezične igre", odnosno tvrd-
nje da svako imenovanje ponajprije ovisi o jezičnom sustavu iz kojeg proizlazi. Pri
tome se zaboravlja da svako izvorno književno iskazivanje zapravo nastaje iz potrebe
da se jezikom dokuči još nepredočeno stanje, što je također, samo s druge strane,
izravan doticaj sa svijetom. U književnosti se jezikom (semantički nam je aspekt
dakle u prvom planu) ukrštanjem postojećih značenja, time njihovom pretvorbom,
dokučuje neposredni svijet. Doticaj sa svijetom je težnja iz koje nastaje i iz koje se
prima književni tekst. Ono što se u epistemološkom postupku neposredno imenuje,
u književnosti se označuje iskOrištavanjem značenjskog potencijala prirodnog jezi-
ka. Nije ni epistemološko, izravno imenovanje potpuno oslobođeno jezičnog kon-
teksta u kojem se tvori, samo što ono, za razliku od "jezične igre", ili književnog
polazišta, postojeći značenjski potencijal i sustavnost prirodnog jezika podređuje
deskripciji stvari koja nastaje u tenziji između naučnog postupka i semantičkog dija-
pazona datog jezika. Bila bi to linija koja ide od Parmenida, Platona, pa prema Rus-
selIu, ranom Wittgensteinu i, u određenim varijacijama, do predstavnika analitičke
filozofije kao što su Kripke, Donnellan, Putnam (Pavel, 1979:179). Riječ se u njih
provjerava, verificira u odnosu prema stvari, pa je njezin semantički potencijal priziv
same stvari, predočenje nečega što opstoji nezavisno od imena.
Kad Strawson (1974), kritički se osvrćući na Russella, razlikuje "značenje"
(meaning) i "upotrebu" (use), pomiče pojam značenja -od stvari prema riječi. On

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229-245)

..Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

prigovara Russellu da izjednačuje "značenje" rečenice ili iskaza kad govori o njezi-
nim "upotrebama". Naime, u Strawsona je "značenje" skup pravila, običaja i kon-
vencija koji služe da bi se upotrijebio neki iskaz. "Upotrebom" se upućuje na neku
stvar ili se o njoj saopćava, pa se tek tada može reći, je li tvrdnja istinita ili lažna.
Ostaje li se samo pri "značenju", takav upit nije smislen. Istinitost ili lažnost iskaza,
odnosno rečenice, moguća je jedino kad se ona upotrebljava u određenoj prilici, si-
tuaciji. Upit o tome ima li rečenica značenje (is significant) ili ne (1974: 171), nema
ništa zajedničkog s pitanjem, je li ona istinita ili nije. Istinitost se provjerava ukoliko
je rečenica upotrijebljena u određenoj situaciji, dok je "značenje" osigurano samom
konstrukcijom iskaza. Iskazom se nešto naznačuje ili se na nešto upućuje (to men-
tion or refer to) pri njegovoj .. upotrebi" (169). Naznačit će se ili ukazat će se pri-
mjerice na određenu osobu, a neće biti riječi o kakvoj osobi općenito. Samo se
.. upotrebom" provjerava istinitost ili lažnost iskaza, pa se upućivanje i naznačivanje
ne smiju pridavati "značenju", kako to čini Russell. Iskaz o osobi općenito je
značenjski (ima značenje), ali ne upućuje ni na koga izravno, tako da upit o njego-
voj istinitosti nije ni moguće postaviti. ..Značenje" bi kod Strawsona bila semanti-
čka vrijednost koju dobivamo pravilnim korištenjem nekog jezičnog koda. Njegova
postavka o pravilima, običajima i konvencijama implicira postojanje jezičnog
sistema i utvrđenih semantičkih jedinica, čija se istinitost uspostavlja "upotrebom".
"Značenje" bi tako prethodilo izravnom odnosu prema svijetu kao rezultat skupa
232 pravila i, gledajući iz druge perspektive, upotreba bi bila vraćanje jezika stvarima,
parrnenidovski napor da ne izgubimo vezu sa svijetom. Riječ se postavlja upotrebom
u odnos prema svijetu i tako se odmjerava njezina snaga.
Filozofska semantika zaokupljena je posebno referencijainim odnosom riječi
prema stvari, provjeravajući koliko jezik upućuje na neposrednu zbilju. Odmjerava
se snaga iskaza u neposrednom označivanju stvari pri čemu je donekle sintaktički
potencijal jezika, osobitosti samog jezičkog sistema ili kOda, podređen izravnom
opisu svijeta. Ponekad se smatra da denotativna jezična funkcija, koja je u prvom
planu fIlozofske semantike, ne doprinosi toliko dinamici nekog jeZika, koliko se on
obogaćuje konotativnim iskazima. U konotativnom iskazu raspoloživ sintaktički i
semantički potencijal jezika biva osnovicom na kojoj se gradi postupak semioze ili
označivanja, obilježavanja svijeta. Iako se u konotativnoj semiozi kombinacijom
sintaktičkih i semantičkih značajki šire iskazne mogućnosti jezika, nemoguće je
uopće zamisliti opstanak nekog jezika bez neprestane težnje da se njime opiše ili
denotira zbilja, pri čemu se uvijek obnovljeno pojavljuje potreba za neposrednim,
predjezičnim kontaktom sa stvari. Nije stoga slučajno da i u konotativnu iskazu,
npr. narativnoj književnosti, izbija takva težnja kad se pokazuje da konvencionali-
zirani jezični oblici priječe nove procese semioze. Potreba za iskazivanjem novo-
nastalih životnih stanja tada zapravo pokazuje taj neprestano obnavljani odnos pre-
ma zbilji koji i jest osnovom onoga što nazivamo povijesnim događajem. Književ-
nost, iako je ona iskaz koji bi bio na strani jezične igre naspram iskazu koji smjera
određenju stvari, ne bi mogla opstati a da se ne obnavlja neprestanom potrebom da
se iskaže neposredno stanje. Postupak desemantizacije i resemantizacije utvrđenih
značenja, što je osnovna značajka svakog književnog teksta, nastaje tako što se ras-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 3 . Zagreb· srpanj - rujan

položiv jezični potencijal iskušava u iskazivanju povijesnog stanja i situacije. Sva-

kom književpom postupku je, dakle, implicitna parmenidovska usmjerenost na ne-
posrednu zbilju, jer da nije tako, tada ne bi ni dolazilo do tvorbe novih značenja.
Bez usmjerenosti na zbiljU, književnost bi bila puka jezična igra u kojoj se ne bi
prohijao konvencionalizirani semantički okvir, već bi se ostajalo u postojećem zna-
čenjskom dijapazonu riječi i verbalnih sklopova. Promjene u književnoj formi i si-
stemu nastaju zbog izmijenjene povijesne situacije, odnosno pomaka u čovjekovom
odnosu prema zbilji. Da nije tako, ne bi se dešavale izmjene u književnoj semiozi
kakve imamo, primjera radi, s prijelaza sa srednjeg vijeka na renesansu ili napušta-
njem prošlostoljetne 'predodžbe svijeta. Danteov, Kafkin ili FauIknerov književni
oblik ili semantički potencijal njihovih tekstova nastaje zapravo u neprestanoj ten-
ziji između potencijala samoga jezika, jezične igre, i implicitne parmenidovske te-
žnje za određenjem stvari, odnosno zbilje.
Iako je Gottlob Frege, kao što je svojstveno analitičkoj filozofiji, prije svega
usmjeren na denotativne značajke jezika, njegova razlikovanja semantičkih vrijed-
nosti otvaraju put ne samo prema konotativnim iskazima nego i osobitostima pri-
hvata jezičnih znakova. SVojim pojmovnim parom ,,značenje" - "smisao" (Bedeu-
tung - Sinn), Frege (1892) želi odrediti odnos riječi prema stvarima (Bedeutung) i,
dodao bih, riječi prema situaciji ili načinu viđenja stvari (Sinn). Znakom se, po
Fregeu, označuje (bezeichnen) njegovo ,,značenje" a iskazuje se (ausdrucken) nje-
gov "smisao" (1892 :31). Pri oznaČivanju je riječ usmjerena na stvar i vezana uz ne- 233
što što postoji. Stvar omeđuje riječ pa semantička vrijednost nazvana "značenje"
nastaje u poklapanju riječi i stvari. Riječ se ne udaljuje od onoga što je neposredno
dato, dok kod semantičke tvorbe koja se imenuje "smisao" biva iskazan sam odnos
prema zbilji. Stvar bi tako bila potisnuta na račun odnosa prema zbilji ili načina
kako se ona vidi. Poznat je Fregeov primjer s imenima Zornjača i Večernjača koji
imaju isto "značenje", ali nemaju isti "smisao" (1892 :27). Oba imena označuju istu
stvar, planet Veneru, ali ujedno iskazuju i odnos prema označenom predmetu. Mog-
li bismo govoriti o dvije semantičke vrijednosti ime n§. Zornjača i Večernjača, za
razliku od riječi Venera koja ima samo jednu semantičku dimenziju. "Značenje"
predstavlja platonovski odnos prema zbilji time što je ime usmjereno i ograničeno
jednom stvari. Ime je čvrsto povezano sa zbiljom i moguće je provjeriti njegovu
istinitost ili lažnost. Jedno pak "značenje" može imati više "smislova", pri čemu se
gubi neposredna relacija prema zbilji, uvlačenjem samog odnosa prema stvari, čime
bi se poništavala iZjednačenost imena i označenog predmeta. "Smisao" bi bila se-
mantička tvorba u koje se više ne postavlja pitanje o istinitosti ili lažnosti, jer se
njome ne "pokriva" stvar ili ograničeni dio zbilje, već je ona određeno viđenje čija
se valjanost ne odmjerava u izravnom pokJapanju s pojavnošću. Zato su, prema Fre-
IŠeu, moguće rečenice koje imaju "smisao" ali nemaju "značenje". Rečenice u knji-
ževnom tekstu imaju samo "smisao", ali nemaju "značenje" (1892:33).
Pored ,,značenja" i "smisla", Frege uvodi i treći pojam - "predstavu" (Vor-
stellung). Valja razlikovati "predstavu" znaka od njegova ,,značenja" i "smisla"
(1892:29). Dok je "značenje" veza znaka sa stvari koju označuje, "predstava" je
unutrašnja slika koja nastaje na osnovi sjećanja i djelatnog iskustva. "Značenje"

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) .3 . Zagreb· srpanj - rujan

imena, nadopunjuje Frege svoja određenja, sam je predmet. "Predstava" koju mi

pak o njemu imamo potpuno je subjektivna. Između se nalazi "smisao", koji nije
više subjektivan, kao "predstava", niti je sam predmet, kao što je "značenje"
(l892:30). Razliku navedenih semantičkih vrijednosti Frege objašnjava primjerom
kad se teleskopom promatra Mjesec. Sam Mjesec uspoređuje sa "značenjem"; on je
stvar koja se promatra, a njegova stvarna slika prenesena je do promatrača objekti-
vom teleskopa. Slika u teleskopu ovisna je o mjestu s kojega se promatra pa je ti-
me jednostrana, ali još uvijek objektivna zato što je dostupna većem broju proma-
trača. Ona je "smisao". Slika Mjeseca na mrež nici promatračeva oka je "predstava"
. ili "poimanje" (Anschauung). Subjektivnost "predstave" objašnjava se nešto reljef-
nije primjerom s imenom "bucephalus". Slikar, jahač i zoolog imat će zasigurno
različite slike, odnosno "predstave" istog imena ili "smisla", ovisno od njihova
iskustva i djelovanja (l892 :29). "Predstava" bi bila semantička vrijednost vezana
uz promatračev subjekt, njegovo životno iskustvo, i ne bi se poklapala s kakvom
drugom semantičkom tvorbom, potpuno bi zavisila od promatračeva egzistencijal-
nog prostora, koji nije sravnjiv s motrištem drugog subjekta.
Tri semantičke dimenzije koje postavlja Frege povezuju znak sa stvarima, toč­
kom promatranja i egzistencijalnim prostorom promatrača. One određuju znak u
odnosu prema zbilji, njegove mogućnosti u tvorbi intersubjektivne slike, te potenci-
jale znaka u stvaranju individualne predstave. Dobiven je raspon semantičkih vrijed-
234 nosti koji obuhvaća ne samo znanstvene i neznanstvene iskaze, nego uključuje i
njihovu semantičku transformaciju pri individualnqj realizaciji znaka. Fregeova se-
mantička teorija, usudio bih se ustvrditi, barem kad je riječ o književnom iskazu i
njegovu odnosu prema drugim iskazninl vrstama, ne odmjerava semantička svojstva
znaka na taj način što mjerilo istinitosti ili lažnosti riječi postavlja kao isključivu
osnovicu pri određenju valjanosti znaka prema stvarnosti. S druge pak strane, neće
se ni znak koji nema izravan odnos sa stvari, dakle, koji prema Fregeu posjeduje
samo "smisao", pretpostaviti znaku koji ima "značenje", odnosno označuje odre-
đenu stvar. Postoji u Fregea razlika između znanstveno provjerljive semantičke vri-
jednosti i one koja ne podliježe tim kriterijima, ali, barem implicitno, one jedna
drugu ne mogu isključiti, budući da proizlaze iz različitih odnosa prema pojavnosti.
Što više, u Fregeovim semantičkim kategorijama vidim mogućnost da se pokuša
sagledati doseg, ograničenost i ovisnost episteme i poezije, ili tih dviju odvojenih
semantičkih tvorbi, koje zapravo ne bi mogle opstojati jedna bez druge. Za razliku
od semantičkih teorija koje se bave istinitošću iskaza, Frege kategorijom "smisao"
postavlja znak kojim se može tvoriti iskaz nemjerljiv parametrima znanosti, te ga se
ne pokušava, kao u drugim analitičkim teorijama jezika, odmjeravati prema tome
koliko on neposredno ukazuje na stvar. Ne preteže epistemološki kriterij, koji zatim
postaje normom i za znanstvene iskaze, nego se s kategorijama "značenje" i "smi-
sao" ukazuje na dvije vrste znakova, referencijalne i nereferencijalne, odnosno one
koji su izravno vezani sa stvari i one koji su ovisni o drugim znakovima.
Osamostaljenje semantičke vrijednosti "smisao" naspram "značenju" dozvolja-
va da se obuhvate iskazi koji nisu referencijalni ili nemaju izravnu vezu s kakvom
označenom stvari. Na taj se način približavamo drugom polu, jezičnoj igri, kako bi

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e I e š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

je imenovao Wittgenstein, i lišavamo se za trenutak parmenidovske strepnje da gu-

bimo vezu sa stvarima, pojavnim svijetom. Frege ne samo što ima pojam "smisao"
kojim se određuje semantička značajka posrednog odnosa znaka i zbilje, nego on
uvodi i pojam "posredno značenje" (1892:28). Privučen tvorbom znaka o znaku ili
posrednog govora, govora o govoru, Frege ukazuje na semantički pomak, pri čemu
"uobičajeni smisao" postaje "posredno značenje" (1892 :28). Nešto što dakle nije
imalo izravan odnos prema stvari, u iskazu koji nastaje kao govor o govoru, postaje
referencijom, odnosno stvar samoga teksta. Stoga je "istina" ili "laž" o tome tko je
proždro koga u bajci o Crvenkapici, vuk Crvenkapicu ili Crvenkapica vuka, provjer-
ljiva u samome tekstu (Gabriel 1970: 14). Jezik posjeduje potencijal s pomoću koje-
ga možemo graditi sliku zbilje, jedan od njezinih modela, u kojem su, vjerujem da i
dalje slijedim Fregea, stvorene "stvari" samoga teksta, uspostaVljena "značenja", za
Fregea "posredna značenja", čija se semantička relacija svodi na sam tekst. Istini-
tost značenjske jedinice provjerava se u odnosu prema drugim sastavnicama datog
teksta, a ne u njihovu sravnjivanju s izvan tekstovnim vrijednostima. Takav je upravo
književni tekst i njegov odnos prema zbilji ne može se izjednačavati s neknjiževnim
iskazima. To ne isključuje Fregeovu tvrdnju da je težnja za istinitošću ono što nas
prisiljava da se od "smisla" probijemo do "značenja" (1892 :33), ili, ako ga para-
fraziram, da od iskazivanja dođemo do označivanja. Vratimo se samoj stvari. Nije ta
težnja jedino u znanosti neprestani poticaj da se gradi novi iskaz, slično je i u knji·
ževnosti gdje dolazi do izmjene upravo zbog potrebe da se sačini model zbilje kojim 235
bi se odredilo, iskazalo novonastalo zbiljsko stanje ili situacija. Jezična igra u knji-
ževnom iskazu svojevrsna je destrukcija jezične konvencije i, ako zasad ostajem pri
Fregeovim odrednicama, na određen način probijanje od "smisla" k ,,značenju",
težnja da se dohvati zbiljska situacija. Možda je to uočljivije u pjesničkom nego u
proznom tekstu, kad se ne samo posebnim verbalnim kombinacijama već i semanti-
ziranjem najmanjih sintaktičkih elemenata stremi k dohvatu, određenju zbiljskog
stanja. Međutim, u prozi se', kao i u poeziji, cjelokupnim oblikovnim sklopom po-
stiže resymantizacija uvedenih leksičkih jedinica, što je zapravo uvijek probijanje
prema novome značenju koje će "pokriti" još neiskazanu situaciju. Preuzeta leksič­
ka jedinica, prema Fregeovim određenjima, bila bi "smisao" koji ne dopušta da se
približimo, označimo novonastalu situaciju, jer je semantička odrednica odnosa ko-
jim se novo stanje ne može dohvatiti. Po tome je književnost, kao i znanost, nepre-
stano približavanje zbilji; približavanje koje proizlazi iz suprotnih ishodišta. U knji-
ževnosti se polazi od značenjskog i sintaktičkog potencijala prirodnog jezika, u zna-
nosti pak od težnje da se izravno imenuju stvari.
Fregeovska teorija obuhvaća širok dijapazon semantičkih vrijednosti, od imenova·
nja stvari do individualnih predstava. Ponajprije bi valjalo izdvojiti odnos znaka pre-
ma označenoj stvari. "Značenje" bi prema "smislu" bila ona vrijednost koja nas ne-
prestano vraća stvarima, ne dozvoljavajući da se udaljimo od neposrednog opstojanja i
zatvorimo u već stvorenu sliku svijeta. Ono na taj način osigurava dinamiku jezič­
nog iskaza i ne dopušta da se petrificiraju njegove semantičke jedinice. Pojava koja
je upravo karakteristična za književnost, gdje se, fregeovski govoreĆi, "smisao", us-
postavljeni odnos prema zbilji, probija zato što se njime priječi pristup novonastaloj

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229~ 245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj ~ rujan

situaciji. Postojeća semantička jedinica ili jezični iskaz više ne omogućuju pristup
zbilji pa potreba za preoznačivanjem ili, fregeovski rečeno, novim "značenjem" tra-
ži promjenu "smisla". U književnosti, za razliku od znanosti, riječ je o složenom
procesu. U znanosti su kod označivanja, tvorbe novih "značenja", riječi u znatno
većoj mjeri nezavisne od jezičnog sistema nego što je to slučaj u književnosti. One
se izravnije vežu sa stvarima, pa bi se možda moglo ustvrditi da je u tom odnosu ja-
ča semantička nego sintaktička dimenzija, što je pak u književnosti obrnuto. Kao
što je Frege istakao, književni iskaz ne postiže koherenciju u izravnom odnosu pre-
ma stvarima, nego usuglašavanjem jezičnih jedinica. Tako bi izgledalo da težnja za
označivanjem ne igra nikakvu funkciju u književnoj tvorbi, jer književni iskaz ne
treba imati "značenje" nego samo "smisao". Frege također ističe'da do promjene
"smisla" dolazi iz neprestane potrebe za uspostavljanjem "značenja", ili, promatra-
jući iz parmenidovske perspektive, stalne strepnje da se ne udaljujemo od stvari.
Kad ne bi bilo te strepnje, odnosno potrebe da se iskažu nove situacije, ne bi ni
~olazilo do tvorbe novog "smisla" ili novog književnog iskaza. Kako je književni
iskaz znak o znaku, tada se u njemu mijenjaju semantičke jedinice prvotnoga znaka,
te, prema Fregeu, dobivamo "posredna značenja". Iako pojam "posredno znače­
nje" obilježava pretvorbu "smisla" prvotnoga znaka u "značenje", pa i "posredno",
drugotnoga znaka ili znaka o znaku, pitanje je da li se time isključuje odnos toga
znaka s neposrednom stvarnošću, odnosno da li se kod drugotnog znaka izmjene
236 dešavaju zato što i u njega djeluje težnja za označivanjem ili potreba da se obilježi
zbilja. Ako bih dalje slijedio Fregea, možda bih mogao u odnosu na "posredno
značenje" postaviti i posredno označivanje. Radi se o postupku, svojstvenom
književnoj tvorbi, kad se zbilja ne određuje na taj način kao što je to u nauci, da
riječ postaje transparentnom i podudara se sa stvarima, Verbalna jedinica se u
postupku književnog označivanja semantički premiješta ili postavlja time što se,
upravo u težnji da se dohvati neposredna zbilja, crpe ne samo značenjski potencijal
riječi nego i njezina neposredna konteksta. Književno označivanje ili probijanje
"smisla", fregeovski shvaćeno, zbiva se u književnom iskazu na posredan naČin,
kroz semantičke i sintetičke slojeve jezika, time što se uspostavljaju nove seman-
tičkevrijednosti koje nastaju u težnji da se obilježi promijenjeno povijesno stanje ili
situacija.
Iako u Fregeovoj semantici nije eksplicitno postavljen odnos označivanja i "smi-
sla" u književnom iskazu, moguće je, pridržavajući se njegovih tvrdnji o iskazu koji
posjeduje "značenja" ili znanstvenom pristupu stvarima, zaključiti da i u književ-
nosti -djeluje potisna sila označivanja koja omogućuje da se probija već uspostavljeni
"smisao", postojeća književna konvencija, i tvori nov književni oblik. Iskazi episte-
me i poezije u njegovoj su semantici odvojeni i njihova valjanost ne određuje se u
odmjeravanju jednog prema drugom, budući da se konstituiraju na temelju različi­
tih uvida u zbilju, nego ih se uzima kao autonomne jezične oblike, ali kojima je za-
jednička, što se može izvesti iz Fregeovih postavki, neposredna potreba za obilje-
žavanjem stvari, odnosno situacija. U Fregea ne dolazi, kao kod Wittgensteina, do
isključivanja jednog od dvaju iskaznih načina, znanstvenog ili poetskog, već se oni
uzimaju kao različiti oblici govorenja o svijetu. Rani Wittgenstein se opredijelio

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

za podudaranje riječi i stvari, dok se kasnije u njega značenje određuje kao rezultat
jezične igre. Prvotno se priklanja parmenidovskoj potrebi da riječ bude vezana uz
stvar, pa se značenje uspostavlja deskribiranjem "čvrstih formi svijeta", što je svoj-
stvo znanstvenog iskaza, da bi potom, u svojoj drugoj fazi, uzeo semantički i sintak-
tički potencijal jezika kao izvorište u tvorbi novih značenja, što je pak osobina knji-
ževnog izraza. Wittgenstein međusobno isključuje iskazne tipove, pretpostavljajući
bilo jedan ili drugi pri definiciji značenja, što u Fregea nije slučaj, iako je on prven-
stveno zaokupljen problemima logičke semantike. U analitičkoj fIlozofiji značenje
se obično svodi na provjeru istinitosti ili lažnosti iskaza, pa se zapravo polazi od
znanstvenog govora, koji je jedan od tipova jezika, te se iz njega pokušavaju dokuči­
ti značenja drugog tipa jezika, kao što je književnost. U fregeovskoj semantici po-
stavljene su razlike između znanstvenog i književnog iskaza, tako da pojam "znače­
nja" određuje neposredan odnos riječi i stvari, dok "smisao" uključuje obilježeni
entitet ali i način na koji je on viđen. Te se dvije semantičke vrijednosti mogu javiti
odvojeno, time što je u književnom iskazu moguće dobiti "posredno značenje", ko-
je po meni, bez obzira što proizlazi iz "neposrednog smisla", djeluje, poput "ne-
posrednog značenja" u znanstvenom i referencijalnom iskazu, tako da neprestano
probija uspostavljeni "smisao", smjerajući prema zbilji, povijesnom trenutku. Ako
dalje nadograđujemo na temeljima fregeovske semantike, uvlačenje "značenja"
ili uspostavljanje autoreferencije, postavljanjem stvorene stvari ili stvorene zbilje u
književni iskaz, ne gubi se samo označivanje. Radilo bi se, kao što sam već naveo 237
asocirajući na Fregeove pojmove, o posrednom označivanju, pri čemu se riječ ne
približava stvari, već se s pomoću verbalnog potencijala stvaraju slike stvari. Među-
tim, posredno označivanje ima istu snagu kao i izravno označivanje, te unosi ne-
prestanu dinamiku u književni iskaz, omogućujući da se tvore novi oblici, odnosno
semantičke vrijednosti koje su rezultat obilježavanja izmijenjenih povijesnih stanja.
Uz pojmove "značenje" i "smisao", kojima se dobivaju semantičke intersubjek-
tivne vrijednosti opisa i predočivanja stvari, Frege uvodi i pojam "predstave" ili
"poimanja". Prva dva pojma pokazuju razlike u pojedinim tipovima iskaza, posebi-
ce znanstvenog i književnog, te ulogu neprestana djelovanja težnje za označivanjem
stvari za samu dinamiku sviju vrsta iskazivanja. Pojam "predstave" ili "poimanja'"
određuje odnos primaoca prema riječi, odnosno znaku. U primaoca se pri prihvatu
znaka aktivira njegovo iskustvo, te se uspostavlja subjektivna predodžba označenog
fenomena. Dolazi do prožimanja semantičkog potencijala riječi i primaočeva viđenja
zbilje. U primaoca se aktivira dio sadržaja njegova, nazvao bih ga, egzistencijalnog
prostora, te se ta vrijednost spaja sa semantičkom vrijednošću prihvaćenog znaka. U
riječ se učitava dio primaočeva iskustva, pa se ona pri tome semantički preoblikuje.
Ukoliko bi se ta "predstava" uspostavila kao znak, dobila bi se nova semantička je-
dinica. O tome Frege ne govori, no ovaj proces učitavanja pri individualnom prihva-
tu znaka višestruko je značajan, zato što pokazuje način tvorbe, posebno, književnog
iskaza i teksta o književnom tekstu. Idemo li dalje, zapazit ćemo da je učitavanje, ako
se pretvara u drugima prihvatljiv znak, amalgamiranjem semantičkih vrijednosti riječi
i dijela sadržaja egzistencijalnog prostora, dakle, proces semioze, pri čemu se posto-
jeći semantički dijapazon riječi transformira upravo pod utjecajem snage označiva-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229_-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) . 3 . Zagreb· srpanj - rujan

njao Potreba za označivanjem proizlazi iz individualnog iskustva, jer dijapazon riječi

semantički ne "pokriva" dio sadržaja egzistencijalnog prostora. Fregeovskom
"predstavom" ili' "poimanjem" posebno se približavamo problemu prihvata knji-
ževnog iskaza. Razlika između "smisla" i "poimanja" otvara, po meni, mogućnost
da se razgraniči semantička vrijednost književnog iskaza od semantičkih značajki
koje se dobivaju prihvatom i tumačenjem književnog teksta. Problem kojije od izu-
zetne važnosti za historiju književnosti, zato što se književni tekst javlja kao izrazit
semantički potencijal koji u različitim povijesnim razdobljima biva drugačije
poiman, pa bi fregeovska distinkcija "smisao/poimanje" bila osnovicom da se razlu-
čuje semantička jedinica teksta od njezine transfonnacije u pojedinom prihvatu i
tumačenju.
Fregeova teorija imala je utjecaj ne samo u ftlozofskoj nego i u lingvističkoj se-
mantici, zahvaljujući širini zahvata i mogućnosti da se njome uoče značajke različi­
tih iskaznih tipova. Dok u ftlozofskoj semantici preteže problem fregeovskog zna-
čenja, odnosa riječi prema stvari, te pitanje o istinitosti ilj lažnosti iskaza, lingvistika
je usmjerena prema konstrukciji verbalnog znaka. Na taj način se cjelokupna proble-
matika premiješta od odnosa riječi prema stvari na odnos riječi prema drugim rije-
čima, odnosno prema jezičnom kontekstu ili sistemu u koji se riječ uklapa. Dijelom
se tako približavamo i književnoj semantici (semantici književnog teksta), iako valja
pripaziti da nam zbog usmjerenosti na suodnos među verbalnim znakovima ne pro-
238 makne relacija književnog znaka prema označenoj situaciji i stanju. Pannenidovska
zaokupljenost obilježavanjem zbilje i Fregeovo određenje djelatne snage "označiva­
nja" koja neprestano navodi da se verbalni iskaz sravnjuje sa zbiljom, ne smije biti
zanemareno u analizi semantičkih vrijednosti književnog teksta. U tekstualnoj
lingvistici nastoji se prekoračiti granica lingvističkog istraživanja koje se zadržavalo
na rečenici. Čim se premosti rečenična granica, pojavljuje se i problem ne samo sin-
taktičkih nego i semantičkih osobitosti tekstovnog sklopa. Coseriu (1980) koristi
Fregeove tennine, ali preinačuje njihovo značenje. Upravo je indikativno kako kod
Coseriua dolazi do premiještanja fregeovskih naziva. Coseriu razlikuje tri jezične
razine koje imaju svoje funkcije i uz koje su vezani posebni vidovi jezičnog sadržaja.
Prva razina bila bi odnos jezika prema predmetima i stvarima "svijeta". Sadržaj te
funkcije jezika imenuje se "označivanjem" (Bezeichnung). Druga razina povezana je
s funkcijom odreqenog jezika, posebnim načinom iskazivanja pojedinog jezika, npr.
grčkog, latinskog. Vid sadržaja povezan s tom funkcijom imenuje se "značenje"
(Bedeutung). Treća jezična razina odnosi se na tekst. Cjelokupnost tekstovnih
funkcija, ono što se samo tekstom može shvatiti, što je sadržaj nekog teksta, naziva
Coseriu "smisao" (Sinn) (1980:43-47).
Odnos riječi prema predmetima i stvarima u Coseriuovoj semantici biva potisnut
na račun jezičnih svojstava. "Označivanje" nije više u Coseriua proces nego relacija.
Kod Fregea je "označivanje" postupak imenovanja stvari u kojem dolazi do tvorbe
"značenja", i koji zapravo neprestano navodi jezik da se sučeljava sa zbiljom. Cose-
riuu je pak potrebno da dobije razliku između općejezičnih osobina i značajki po-
jedinih jezika, pa neposredan odnos prema, kako ga on imenuje, "svijetu" ("Welt")
naziva "označivanje". Gubi se ono što je svojstveno ftlozofskoj semantici, sravnjiva-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. Peleš, Književna semantika (229-245l

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

nje iskaza s onim što on iskazuje, upit o njegovoj istinitosti ili lažnosti, a uvodi se
razlika između opće jezične karakteristike i značajke pojedinog jezika. "Značenje"
više nije kao u Fregea poklapanje riječi s označenim entitetom, već se taj termin u
Coseriua upotrebljava da bi se imenovala semantička jedinica, karakteristika pojedi-
nog jezika. "Uvučeni" smo kod Coseriua u jezični sustav, izgubivši parmenidovsku
težnju prema obilježavanju stvari. "Značenje" obuhvaća gramatičke i sintaktičke
osobine pojedinog jezika, ono što ga odvaja i čini autonomnim iskaznim sistemom.
Odmaknuli smo se od predmeta i stvari, što je ostalo na prvoj jezičnoj razini, da bi-
smo se primakli onome što bi bilo blisko Wittgensteinovoj jezičnoj igri. Coseriuov
pojam "značenja" posebno je značajan za proučavanje književnog iskaza, jer obu-
hvaća ona svojstva prirodnog, prvotnog jezika, koja se mogu izravno semantizirati u
drugotnom, književnom jeziku. Coseriu navodi (1980: 136) da bi njegov pojam
"označivanja" (Bezeichnung) odgovarao Fregeovom "značenju" (Bedeutung), dok
bi se njegovo "značenje" (Bedeutung) podudaralo s Fregeovim "smislom" (Sinn).
Iako postoje sličnosti među pojmovima, oni se ne razlikuju samo po tome kako su
imenovani, nego i po svom značenjskom dijapazonu. Fregeov "smisao" sadržava
kao i Coseriuovo "značenje" jezično svojstvo, pa stoga Frege zaključuje da je knji-
ževni iskaz, inače sastavljen samo od jedinica "smisla", npr. uspostavljen i s pomoću
zvučnih osobitosti jezika. Međutim, Fregeu je osnovno da obilježi semantičku jedi-
nicu kojom je iskazano viđenje stvari a ne toliko sama stvar. Nije to u neskladu s
Coseriuovim odredenjem gramatičkih i sintaktičkih svojsta pojedinog jezika, sa- 239
mo što za Coseriua nije više primaran odnos prema zbilji, nego je usredotočen na
razliku prema prvoj jezičnoj razini. On određuje pomake između opće jezične
razine i semantičkih jedinica koje se uspostavljaju s pomoću gramatičkih i sintakti-
čkih osobina pojedinog jezika. Napušta se zbilja na račun jezičnih značajki.
Označeni entitet, koji je u Fregea uvijek prisutan i prema njemu se postavlja se-
mantička vrijednost i "značenja" i "smisla", kod Coseriua se potiskuje u drugi
plan a ističu se svojstva jezičkog sistema.
Frege nije zaokupljen konstrukcijom samoga iskaza, dokje Coseriu usmjeren pre-
ma nadrečeničnim sklopovima, naime konstituiranju teksta, koji ne bi bio puka
akumulacija rečenica, nego postaje cjelina s autonomnom semantičkom razinom.
To znači da jedinica druge jezične razine, ili "značenje", biva preoblikovana i dobi-
va se nova semantička vrijednost - "smisao" (Sinn). Coseriu naglašava autonomiju
tekstovne razine (1980:50), što je posebno značajno za književnu semantiku, jer
je upravo tekst objekt njenog istraživanja. Jedan od posljednjih retoričara, Nicolas
Beauzee, nadovezujući se na iskustva stare retorike, razlikuje "značenje" (la signifi-
cation) i "smisao" (le sens) neke riječi. "Značenje" je ona semantička vrijednost ri-
ječi zajednička različitim upotrebama, ili značenjska osobitost koja postoji izvan upo-
trebe, kao leksička značajka. "Smisao" određuje semantičku preobrazbu riječi u sklo-
pu rečenice, pa dobivamo drugu značenjsku dimenziju verbalne jedinice, različitu od
njezine leksičke karakteristike ili značajke jezičnog inventara (Todorov 1977: 90-
91). Dobivene su dvije ~emantičke vrijednosti, leksička i diskursna. Coseriuova
tvrdnja o autonomiji teLta u suglasju je s Beauzeeovim tezama o semantičkim
razlikama leksičke i diskursne jedinice. Tekst kao i rečenica postiže semantičku

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229--245)

..Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

samostalnost, što znači da riječ u tom nadrečeničnom sklopu mijenja svoju zna-
čenjsku dimenziju. Zbog toga Coseriu uzima "označivanje" i "značenje", odnosno
ono što jezični znak imenuje i u pojedinomjez1ku znači, kao označitelj (signifiant)
tekstovnog znaka, a "smisao" bi tada bio označeno (signifie) te složenije znakovne
jedinice (1980:48). Ukoliko bi se netko držao samo značenja pojedinih riječi koje
su ušle u tekst, neće biti u stanju da dokuči označeno (signifi6) teksta. Slikovit
primjer je Kafkina pripovijetka "Preobražaj", gdje razina "značenja", ili semantička
vrijednost svake riječi zasebice, ne omogućuje da se dođe do sadržajne razine slože-
nog tekstovnog znaka. Stoga Coseriu govori o dvostrukom semiotičkom odnosu u
sklopu teksta, pa je teoretski moguće da se nešto na prvoj razini razumije, ali da se
na drugoj semiotičkoj razini uopće ne shvati (1980:49). Coseriu ističe da to nije
svojstvo jedino književnih tekstova, nego i svakog teksta uopće, samo što je u prvih
taj odnos složeniji, nelSo npr. u znanstvenim tekstovima.
Semantika teksta je osnova književne semantike, budući da je u književnosti riječ
o nadrečeničnim Cjelinama koje imaju svoju posebnu značenjsku konstrukciju, i u
njoj nužno dolazi do preobrazbe semantičkih jedinica, prema Coseriuu, iz prve se-
miotičke razine. Osnovno je uočiti razliku između jedinice jezičkog sistema ili in-
ventara, leksika, i semantičke sastavnice književnog teksta. Književna tvorba je pro-
izvodnja novih semantičkih vrijednosti s pomoću kojill se odreduje povijesno stanje
240 ili situacija. Točna je stoga Barthesova tvrdnja da je historija književnosti "historija
značenja" (l'histoire des significations), odnosno "historija semantičkih tehnika"
(l'histoire des techniques semantiques) (1964: 157). Kod Barthesa se termin "znače­
nje", iako to nije eksplicitno izvedeno, povezuje s književnim tekstom. Posebna
"semantička tehnika" služi za proizvodnju "značenja", koja u svijet unose "smi-
sao" ( un sens) i to ne samo jedan (1964 :256). Barthesov "smisao" razlikuje se od
Coseriuova po tome što više nije tekstualna značajka, već je ono što nastaje u odno-
su prema semantičkom potencijalu teksta. Književno djelo je prema Barthesu "se-
mantički sistem" (un systeme semantique) (1964:256) koji, nadovezao bih, ima
značenj9ku autonomnost, time što tvori posebne semantičke vrijednosti, crpeći
leksički potencijal jezika, i time što omogućuje uvid u povijesnu zbilju. Bahtin
također k'oristi termin "značenje" da bi imenovao semantičke vrijednosti unutar
samog teksta. Za njega je to prva razina u prihvatu teksta, njegovo razumijevanje,
što nam pak ne dopušta da bismo ga shvatili. Jedino se postavljanjem teksta u kon-
tekst dokučuje njegov "smisao" (1974:207). Terminološki par "značenje-smisao"
Bahtin je dakle upotrijebio da bi odredio tekst s obzirom na svoj pojam intertekstu-
alnosti. Po njemu tekst nastaje i poima se u suodnosu s drugim tekstovima, pa je in-
tertekstualnost rezultat dijaloškog odnosa koji je osnovica književnog iskazivanja.
"Značenje" obilježava intratekstovnu vrijednost a "smisao" intertekstovnu, odno-
sno kontekstovnu. Bahtin svojim pojmom "smisla" ostaje unutar književnopovije-
snog niza, dok Barthes tim terminom označuje, iako ne potpuno određeno, efekt
koji tekst izaziva prihvatom. Uz to što tvrdi da književni tekst unosi "smisao" u
svijet, on smatra da je zadatak kritike da proizvodi "smislove" (1966:63). Došli
smo tako do izvanknjiževne semantičke vrijednosti koja nastaje realizacijom seman-

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. Peleš, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

tičkog potencijala književnog teksta. Kritika je. po Barthesu, drugotni govor (un se·
cond langage) koji nastaje iznad ilfVlL . književnog govora (1966 :64).
Upozorio bih sada na Fre"eovll distinkciju između "smisla" i "predstave" ili
"poimanja". "Smisao" je semantička vrijednost znaka kojim je, za razliku od
"značenja", označena odredena vizura stvari. Takvim znakom imenuje se i nešto
što neposredno ne opstoji. međutim, on ima izrazito intersubjektivnu značajku zato
što je u njemu sadržan vid kolektivnog iskustva. "Predstava" bi bila, po meni, trans-
formacija semantičkog potencijala znaka time što se u njega unosi individualno vi-
denje ili iskustvo. "Smisao" označuje uspostavljenu znakovnu vrijednost a "predsta-
va" je pojam koji određuje prihvat, djelovanje i preoblikovanje znaka. "Predstava"
ili "poimanje" je onaj proces kojim se pokazuje djelotvornost znaka i, s druge stra-
IlC, pod pritiskom neprestane potrebe za označivanjem, težnja za tvorbom novih
iskaza. Francuski neoretoričar Pierre Fontanier, nadograđujući svoga prethodnika
C. C. Du Marsaisa, želi s jedne strane odrediti semantičku dimenziju znaka a, s druge
strane, rezultat koji taj znak postiže pri njegovu prihvatu. On upotrebljava termin
"značenje" (la signification) da bi označio ono što je riječ sama za sebe, dok je
"smisao" (le sens) pojam kojim se određuje djelovanje te riječi pri njezinoj upotrebi
(Todorov , 1977 :91). Ovome je bliska Augustinova terminološka opozicija između
dictio j dicibile (Todorov , 1977 :92). Fontanier je svojim terminološkim parom pre-
koračio granicu semantike teksta, što njegov prethodnik Beauzee nije učinio, te za-
241
koračio u područje pragmatike i hermeneutike. Slično je i s Fregeovim pojmovima;
.. smisao" je semantička vrijednost znaka, dok "predstava" i "poimanje" zadiru u
pmJručje pragmatike i hermeneutike. Coseriu je naznačio da se semantička vrijed-
lluSt teksta, koja je za njega druga semiotička razina, a imenovao ju je "smisao",
dobiva interpretacijom "značenja", dakle leksičkih jedinica koje su ušle u tekst.
t<.ako leksička jedinica mora mijenjati, držim se Coseriuovih termina, svoje "zna-
čenje" kad postaje tekstovna sastavnica, tada bi dobivanje semantičke jedinice tek-
sta, tj. "smisla", mogla biti interpretacija i time zapravo subjektivna a ne intersub-
jektivna činjenica. Ako bi bila subjektivna vrijednost, tada, prema Fregeu, nije ono
što je sam znak, ovdje tekst, nego njegova projekcija kroz individualno iskustvo, ili,
kako on naziva, "predstava" ili "poimanje". Dobivena semantička značajka ne bi
bilo ono što pripada tekstu, već subjektivnoj predstavi toga teksta. Značilo bi to.
ako se dalje slijedi Coseriuova podjela, da bismo prvu semiotičku razinu ili značenje
unali kao intersubjektivnu semantičku značajku, ono što pripada samome znaku,
dok bi druga semiotička razina ili smisao bilo ono što se dobiva individualnim pri-
hvatom tekstovnog znaka. Jedan od temeljnih upita u teoretskom i historijskom
razmatranju književnog teksta upravo i jest, da li su semantička jedinica i seman-
tički tekstovni sklop sastavni dio tog složenog znaka, samim tim intersubjektivne
vrijednosti, ili su rezultat prihvata teksta, što će reći subjektivne činjenice? Jesu li
oni, da nadovežem na Fregea, "smisao" ili su "predstava", odnosno "poimanje"?
Ako se prihvati tvrdnja da je književni tekst, kao što su i ostale tekstovne vrste.
složen znak, tada je teško pretpostaviti da bi on mogao opstojati samo kao skup
Jedinica, prema Coseriu. prve semiotičke razine ili značenja, ja bih pak dodao, skup
leksičkih jediilic;] . koje tek <;vaki čitalac za sebe uspostavlja kao cjelinu, te tako

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. Peleš, Književna semantika (229-24SJ

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

leksičkoj jedinici mijenja semantičku vrijednost. Je li nešto uopće znak, ako se

ostvaruje jedino kao individualna predodžba? Nemoguće je, naime, zamisliti da bi se
tekst, kao složen nadrećenični sklop, mogao uspostaviti kao znak, a da se ne mije-
njaju leksićke jedinice koje su u nje!!,a uvedene. Da bi tekst bio znak, neophodno je
da ima i svoju semantičku razinu, koja se pojavljuje kao intersubjektivna vrijednost
i ne ovisi, dakle, samo od pojedinačne interpretacije. Druga semiotička razina ili
"smisao", kako Coseriu naziva semantički sklop i jedinicu teksta, ne bi odgovarala
Fregeovoj "predstavi" ili "poimanju", nego bi bili fregeovski "smisao", intersubjek-
tivna semantička vrijednost. Tako imamo posebnu semantičku vrijednost teksta ko-
ja se razlikuje od semantičkih osobitosti manjih verbalnih sklopova i jedinica. Fon-
tanier je svojim pojmovnim parom "značenje" - "smisao", kao što je to na drugi
način učinio i Frege, razgraničio ono što se u hermeneutici javlja kao dvije dijaloške
instancije: tekst i citalac. U njega je odijeljena riječ od njezine upotrebe, što se mo-
ze protegnuti na tekst i prihvat tog složenog verbalnog sklopa. Fregeovi pojmovi
"smisao", te "predstava" i "poimanje" također mogu označiti, s jedne strane, tekst
kao intersubjektivnu semantičku vrijednost ("smisao") i, s druge strane, njegovu
konkretizaciju, subjektivnu čitalaćku realizaciju ("predstava" i "poimanje"). Ako
bih dalje slijedio Fontanierovu terminološku distinkciju, tada bih Coseriuov pojam
"smisao", što će reći tekstovnu semantičku vrijednost, imenovao značenje. Time je
učinjen pomak i prema Fregeovoj terminologiji, jer je u njega "značenje" jedino
242 vezano uz denotativnu funkciju, pa bi pojam značenje, kako ga ja uzimam, bio sli-
čan njegovom pojmu "smisao". Poklapao bi se pak s Barthesovim određenjima knji-
ževnosti kao proizvodnje "značenja". Značenje bih odredio kao semantičku vrijed-
nost, u ovom slučaju, verbalnog znaka, jednostavnog i složenog. Valja pri tome raz-
likovati leksičko značenje, semantičku vrijednost jedinice jezičnog sistema, i dis-
kursno značenje, semantičku sastavnicu tekstovnog sklopa. Značenje bi tako bilo
semantičko svojstvo, realizirani semantički potencijal teksta s pomoću kojeg se i
uspostavlja dijaloški odnos sa čitaocem. Dijalog ili suodnos između teksta i čitaoca
moguć je samo ako postoje dVIje neovisne instancije.
Semantički potencijal teksta je ona autonomna dijaloška instancija kojoj se obra-
ća čitalac, prema hermeneutičkoj teoriji Gadamera, da bi na svoje pitanje dobio od-
govor. Svaka čitaočeva realizacija teksta crpljenje je dijela semantičkog potencijala,
posebno kod semantički polivalentnih književnih iskaza, odnosno uspostavljanje
značenja koji bi bio odgovor na postavljeni upit. Značenje teksta ulazi u prostor
čitaočeva iskustva i tako dobivamo novu vrijednost ili, možda bi se moglo reći,
smisaonu projekciju tekstovnog sklopa. Smisaona projekcija bi bio pojam koji bi
se donekle nadovezivao na Fregeovu "predstavu" ili "poimanje", jer se njime
također određuje preoblikovanje prihvaćenog znaka kroz individualno iskustvo.
Znak ulazi u egzistencijalni prostor primaoca i tako postaje povijesno djelatan, po-
služivši da se pronađu odgovori na životne upite. Kritičar je čitalac koji pak tu smi-
saonu projekciju ili fregeovsko "poimanje" pretvara u novi tekst, tako da dolazi do
amalgamiranja realiziranog znakovnog potencijala, značenja i primao čeva iskustva.
Iz toga spoja nastaju nove semantičke vrijednosti, što Barthes obilježava kao proiz-
vodnju "smislova". E. D. Hirsch polazi od postavke da je ,,značenje" (meaning) ono

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e I e š, Književna scman tika (229- 245)

"Umjetnost dječil! XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj- rujan

što tekst predstavlja, odnosno što je autor uznačio služeći se posebnim nizom zna-
kova (1983 :26), Za njega je "značenje" trajno, nepromjenljivo i podložno repro-
dukciji (1983 :242). Odnos između "značenja" i neke osobe, shvaćanja ili situacije
on imenuje "značaj" (significance). "Značenje" je stalan pol u tom odnosu, a
"značaj" je promjenljiv (1983 :26). Hirschovo "značenje" je statička vrijednost ko-
jom se zapravo isključuje dinamičan dijaloški suodnos između teksta i čitaoca. Sva-
ko čitanje je, međutim, postavljanje značenja crpljenjem semantičkog potencijala
teksta, ono je dakle dinamička vrijednost, koja se nadograđuje pri prihvatu iskaza.
Ovako realizirano, značenje nije, određujući prema Fregeu, "predstava" nego je
"smisao", što će reći - intersubjektivna značajka ili ono što pripada znaku i do-
stupno je svakom primaocu. Usporedio bih ga č* s Fregeovim objektivom telesko-
pa, jer bi značenje bilo ona vizura koja je intersubjektivno dostupna. Tekst, poseb-
no književni, omogućuje da se neprestano crpe semantički potencijal i dograđuje
njegova značenjska konstrukcija. Iako je teško, posebno kod realizacije suvremenih
tekstova, odijeliti značenje, dakle semantičke jedinice koje pripadaju samome zna-
ku, od smisaone p~ojekcije, nastale amalgamiranjem značenjskih jedinica iskaza i
osobnoga iskustva primaoca, zapazit će se, posebno nakon uspoređivanja većeg
broja čitalačkih konkretizacija, da je moguće izdvojiti skup semantičkih vrijedno-
sti koje sačinjavaju značenjsku konstrukciju date književne strukture. Vremenom se
jasnije pokazuje koje su značenjske sastavnice, odnosno jedinice značenja ono po
čemu je književni tekst, zajedno sa svojim sintaktičkim obilježjima, složen znak, pa 243
upravo time što ima znakovna svojstva biva intersubjektivna činjenica. Množinom
čitanja uspostavlja se oblik koji se kolokvijalno naziva npr. Kafkin ili Joyceov tekst,
ili naprosto - Kafka ili Joyce, što je zapravo složeni znak sa svojom sintaktičkom i
semantičkom konstrukCijom. Tako uspostavljen znak ne priječi da se iz teksta ne-
prestano crpe njegov semantički potencijal, dograđuje i premiješta značenjska kon-
strukcija, što omogućuje da se, zajedno s elementima osobnog iskustva, tvore nove
smisaone projekcije.
Čitanje je uvlačenje teksta u određen egzistencijalni trenutak, pri čemu uspostav-
ljeno značenje biva ono iskustvo drugoga koje koristi čitalac kako bi označio svoj
povijesni prostor. Tekstovno značenje se čitanjem usmjerava prema primao čevoj
zbilji i dolazi do procesa, koji bih asocirajući na Fregea, imenovao označivanje. Ne
radi se o Fregeovom pojmu "označivanje", budući da se ono odnosi na opis stvari,
pri čemu se riječ ograničuje na označeni predmet, nego na samu vezu koja se us-
postavlja između značenja i čitaočevog egzistencijalnog prostora. Na djelu je nagon,
kako IŠa Frege imenuje, za obilježavanjem zbilje, pa čitalac poseže za književnim
tekstom da bi s pomoću njegovih značenja omeđio vlastiti egzistencijalni prostor.
Obilježavanje, smisaono predočivanje, nastaje prožimanjem značenja i iskustva po-
vijesnog subjekta, čitača. Sada se valja prisjetiti fregeovske "p~edstave" ili "poima-
nja" kojima se označuje prihvat znaka i projekcija njegova značenja (prema Fregeu
- "smisla") kroz individualno iskustvo. Susret teksta i čitača Ricoeur (1969 :88),
nadovezujući se na hermeneutička razmatranja - naziva događajem. Čitanje je
događanje u kojem povijesni subjekt uspostavljeno književno značenje (realizirani
semantički potencijal teksta) upotrebljava da bi odredio svoju zbilju, fregeovska

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. Peleš, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

"predstava", pri čemu se tekstovne značenjske sastavnice transformiraju u nove se-

mantičke vrijednosti. Značenje, koje je semantička vrijednost teksta, "poimanjem"
ili tvorborn smisaonih projekcija povijesnog subjekta, ulazi u drugi sklop i pretvara"
se u novu semantičku jedinicu. U dijaloškom odnosu s tekstom čitač prisvaja ono
što je bilo tuđe, značenje, da bi s pomoću njega sačinio svoje viđenje zbilje. Čitanje
bi se moglo odrediti kao proces u kojem je uspostavljena relacija između dvaju pla-
nova, plana tekstovnog značenja i plana referencije. Prostor čitao čeve egzistencije
je plan referencije koji i uvjetuje transformiranje tekstovnih značenja, jer u nastoja-
nju za označivanjem prirnaočeve povijesne zbilje nastaju novi semantički sklopovi,
čiju sastavnicu nazivam jedinicom smisla. Smisao bi dakle bila semantička vrijed-
nost koja se tvori konkretizacijom teksta, odnosno transformiranjem nje60va zna-
čenja ili tekstovnih semantičkih jedinica. Značenje se uspostavlja dekodiranjem
semantičkog potencijala teksta i intersubjektivna je tekstovna značajka ili ono što
bi bila semantička osnova različitih smisaonih konstrukcija teksta. Transkodiranjem
značenja dobiva se smisao, tako da čitanje teksta ima dvije svoje međuovisne razine:
iščitavanje značenja ( dekodiranje) i očitavanje smisla (transkodiranje ). Čitač išči­
tavanjem (dekodiranjem) dobiva instanciju teksta, otvara se glasu drugoga, zapravo
uspostavlja dijalog s tekstom. Svoju pak instanciju čitač dobiva sravnjivanjem zna-
čenja i svog povijesnog trenutka, odnosno očitavanjem smisla ili transkodiranjem
tekstovnih značenjskih jedinica. Iščitavanje ili postavljanje značenjske sheme teksta
244 bilo bi njegovo razumijevanje, dok bi njegovo tumačenje bilo tvorba smisla ili kori-
štenje tekstovnog značenja za obilježavanje čitaočeva egzistencijalnog prostora, nje-
govog povijesnog trenutka.

LITERATURA

BAHTIN, Mihail, 1974. ,,K metodologii literaturovedenija", u: Kontekst-i974

(Moskva: Izd. "Nauka", 203-213)
BARTHES, Roland, 1971 [1964] Književnost, mitologija, semiologija (Beograd:
Nolit) [Essais critiques. Paris: Ed. du Seuil, pp. 157,256]
BARTHES, Roland, 1971 [1966] Književnost, mitologija, semiologija (Beograd:
Nolit) [Critique et verite. Paris: Ed. du Seuil, pp. 63, 64]
COSERIU, Eugenio, 1980. Textlinguistik. Eine Einfiihrung (Tubingen: Gunter Narr
Verlag)
FREGE, Gottlob, 1892. "Uber Sinn und 8edeutung", u: Zeitschrift fur Philoso-
phie und philosophische Kritik, NF 100, 25-50. [pretisak u: Funktioll.
Begriff, Bedeutung. G6ttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1969,40-65]
GABRIEL, Gottfried, 1970. "G. Frege liber semantischen Eigenschaften der Dich-
tung",Linguistische Berichte, Heft 8,10-18.
HIRSCH, E. D., 1983 [1967] (E. D. Hirš) Načela tumačenja (Beograd: Nolit) [Vali-
dity in interpretation. New Haven and London: Yale University Press, 1971,
pp. 8,216]

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

G. P e l e Š, Književna semantika (229-245)

"Umjetnost riječi" XXXI (1987) ·3 . Zagreb· srpanj - rujan

PAVEL, Thomas G., 1979. "Fiction and the causal theory of names", u: J. Woods
and Th. G. Pavel, eds., Formal semantics and literary theory. Poetics, Vol. 8
(1-2) 179-19l.
RICOEUR, Paul, 1969. Le conflit des interpretation. Essais d 'hermeneutique (Paris:
Ed. du Seuil)
STRAWSON, P. F. 1956, "On Referring", u: A Flew, ed., Essays in Conceptual
Analysis (Houndmills Basingstoke Hampshire: Macmillan, 21-52) [pretisak
u: F. Zabech, E. D. Klemke and A. Jacobson, eds., Reading in Semantics.
Urbana-Chicago-London: University of Illinois Press, 1974, 161-192]
TODOROV, Tzvetan, 1977. Theories du symbole (Paris: Ed. du Seuil)
WITTGENSTEIN, Ludwig, 1960 {l921} Tractatus Logico-Philosophicus (Sa-
rajevo: V. Masleša) [Logisch-philosophische Abhandlung]
WITTGENSTEIN, Ludwig, 1969 [1953] Filozofska istraživanja (Beograd: Nolit)
[Philosophische Untersuchungen. Oxford: BasH Blackwell]

Summary
245
LITERARY SEMANTlCS AND THE NOTION S
"MEANING" AND "SENSE"

From a semantic perspective the old opposition between episteme and poetry can
be seen as the difference between direct and indirect signification. Frege's distinc-
tion between meaning and sense (Bedeutung-Sinn) can serve as the starting-point
in literary semantics so as to establish the difference between the intersubjective
and subjective semantic levels. The concept of "meaning" and "sense" can also be
found in linguistics, neorhetoric, literary and philosophic semantics, and treated in
a variety of ways. Apart from the concept of "direct meaning" and "direct sense"
Frege also has the concepts of "indirect meaning" and "indirect sense". A deflec-
tion from direct to indirect signification has been obtained in this way. For Cose-
riu "meaning" is the first semantic level of the text while "sense" is the semantic
value, that the word obtains in a textual complex. The neorhetorician Du Marsais
also separates the lexical from the discursive level. His successor Fontanier uses the
term "sense" (le sens) so as to define the semantic value arising from the interpreta-
tion of the text. Frege's concept of idea/representation (Vorstellung) points to
the semantic level which is obtained through the acceptance of a word. Literary
~emantics should make the difference between the semantic level of the text and
its interpretation. That is why the concept of meaning is treated separately from
that of sense. Meaning is the semantic value of the text. Meaning is established
through the concretization of the text and it is its intersubjective semantic level.
Sense is a semantic value which has arisen as the result of involvement of units of
meaning into the existential space of the reader. Meaning is established by the deco-
ding of the semantic potential of the text, while sense is obtained by means of
transcoding the established values of meaning.

CEEOL copyright 2021

CEEOL copyright 2021

246

Članci Hansa Roberta Jaussa i Renate Lachmann, koji se objavljuju u ovom bro-
ju UR, bili su predlošcima diskusije koja je pod naslovom Početak i kraj individua-
lizma održana 11. prosinca 1985. godine na Kolokviju strukovnih grupa, nekoj vrsti
naše Sekcije za teoriju književnosti, u Konstanzu. Tekstovi su, po običaju toga Ko-
lokvija, bili podijeljeni dva tjedna unaprijed, što je omogućilo sudionicima - nastav-
nicima romanistike, anglistike, germanistike, klasične filologije, lingvistike, sla-
vistike, kao i vrlo spremnim postdiplomandima - da se temeljito pripreme. Poslije
kraćega uvoda koji je sažeo teze obaju tekstova došlo je do vrlo oštre metodološke
diskusije koja je bolje od ičega drugog mogla otkriti gostu "trenutak konstančke
škole". Tu je diskusiju, nažalost, nemoguće reproducirati, ali će i pozorna lektira
tekstova, nadam se, omogućiti čitatelju "Umjetnosti riječi" stanovit uvid u taj
"trenutak". (V. B.)

CEEOL copyright 2021