SEMINARSKI RAD

Tema: TUŽBA

Profesor: Student:
 SADRŽAJ:
1. UVOD.......................................................................................................................................3

2. POJAM TUŽBE......................................................................................................................4

3. SADRŽAJ TUŽBE..................................................................................................................7

3.1. TUŽBENI ZAHTJEV......................................................................................................7

4. DEJSTVO PODNOŠENJA TUŽBE SUDU..........................................................................9

5. KLASIFIKACIJA I VRSTE TUŽBI...................................................................................10

5.1. KONDEMNATORNA TUŽBA.....................................................................................10

5.2. DEKLARATIVNA TUŽBA..........................................................................................12

5.3. KONSTITUTIVNA TUŽBA.........................................................................................13

6. ZAKLJUČAK........................................................................................................................15

7. LITERATURA......................................................................................................................16

2
 1. UVOD

Kao što jedan od naših najvećih pisaca i Nobelovaca, Ivo Andrić kaže, svi imaju neki
nedovršeni račun sa životom, tako i ljudi uopšteno misle da konstantno imaju neke nerazrješene
račune sa drugim ljudima.

Jedan od načina rješavanja nekih nepravednih postupaka sa drugim licima jeste rješavanje
uz pomoć tužbi. Međutim, postoje i situacije kada se parnični postupak ne može realizovati jer za
to nema dovoljno argumenata. Bitno je da se u takvim ili sličnim situacijama, nebitno da li
govorimo o jednim ili drugim, konsultuje sa pravnim savjetnikom. Običan čovjek neće moći sam
napisati kvalitetno ugovor, tužbu, žalbu ili prigovor bez obzira na njegov nivo pismenosti.

U običnom narodu, važi ukorijenjeno mišljenje, da je zadnja opcija rješavanja nekih

nepravednih postupaka upravo uz pomoć tužbe. Relevantna činjenica jeste i da ljudi najčešće
pokreću neki tužbeni postupak kao krajnju alternativu, odnosno kao poslednju opciju za
rješavanje neki nerazrješenih proteškoća. Najčešće se pokušavaju riješiti problematične situacije
na sve ostale načine. Većina ljudi na kraju i odustane da ostvari svoja prava uz pomoć iste. Danas
se smatra da pravosuđe ne radi u korist svih ljudi, nego da i u toj oblasti vlada mito i korupcija
kao i u ostalim društvenim oblastima života.

U ovom radu se neće govoriti o određenoj tužbi, nego o uopštenim činjenicama vezanim
za tužbu u parničnom postupku.

3
 2. POJAM TUŽBE

Tužba je prava jednostrana parnična radnja tužioca kojom počinje parnični postupak. To
je zato što za njeno podnošenje i nastupanje pravnih dejstava podnošenja tužbe, nije potreba
saglasnost protivnika. Izuzetno od ovog pravila, parnični postupak se može pokrenuti i radnjama
stranaka koje nemaju karakter tužbe. Takva mogućnost postoji kad se postupak za razvod braka
pokreće prijedlogom obe stranke za sporazumni raskid braka. U ovom slučaju radnja kojom se
postupak pokreće nije tužba, jer ta radnja predstavlja rezultat prethodnoh sporazuma stranaka, tj.
riječ je o dvostranoj parničnoj radnji.1

Tužba je zahtjev koji se podnosi sudu radi rješavanja građansko-pravnog spora iz ličnih,
porodičnih, radnih, trgovačkih, imovinsko-pravnih i drugih građansko-pravnih odnosa. Tužba je
inicijalna parnična radnja tužioca kojom se pokreće prvostepeni parnični postupak. Tužbe mogu
podnositi kako fizička, tako i pravna lica (tužioci).

U materijalnom smislu, tužba je parnična radnja koja sadrži zahtjev za pružanje pravne
zaštite određene sadržine. U formalnom smislu, tužba je pismeno u kome je sadržana tužbena
parnična radnja – podnesak, ili zapisnik koji podnesak zamjenjuje. Tužbom se ostvaruje pravo na
pravnu zaštitu i s obzirom na njen cilj – ona je ofanzivna, a s obzirom na pravnu zaštitu – ona je
dispozitivna (jer sadrži izjavu volje tužioca upućenu sudu – da sud pokrene postupak i izrekne
traženu zaštitu) i radnja koja sadrži zahtjev za presudu. Sadržina tužbenog pismena određena je
zakonom i, pored tužbe, može da sadrži i druge parnične i materijalno-pravne radnje tužioca
(prijedlog za obezbjeđenje dokaza; zahtjev za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja; zahtjev
za obezbjeđenje parničnih troškova; zahtjev za dosudu troškova postupka itd.) ili izjavu umješača
o miješanju u parnicu.

Pojam tužbe u parničnom postupku podrazumijeva pokretanje nekakve radnje od strane

tužioca. Ta radnja predstavlja početni postupak koji mora biti pravno zasnovan.
U materijalnom smislu, tužba je parnična radnja koja sadrži zahtjev za pružanje pravne zaštite
određene sadržine.

1
Poznić B., Rakić-Vodinelić V., Gradjansko procesno pravo, Beograd, 2010., 234 str.

4
 Tužilac tužbom traži od suda da sud donese odluku određene sadržine: da utvrdi da
postoji ili da ne postoji neki pravni odnos ili neko subjektivno pravo, da tuženog, za
koga tvrdi da se prema njemu nalazi u nekom pravnom odnosu, osudi na određenu
činidbu, ili da preinači određenu pravnu situaciju. Tužba je parnična radnja čiji je adresat
sud, a usmjerena je protiv tuženog koji je dao povod parnici i u odnosu na koga se traži pružanje
pravne zaštite. Samom tužbom su određeni svi subjekti parnice, vrsta pravne zaštite koja se
traži, sadržina parnice i njen pedmet, te predmet raspravljanja i odlučivanja.2

U tužbi postoje elementi obaveznog sadržaja u koje spada:

 sud kojem se tužilac obraća,
 stranke sa podacima za identifikaciju,

 predmet spora,

 vrijednost spora,

 osnov zahtjeva zasnovan na činjenicama,

 osnov zahtjeva zasnovan na pravu, ako je potrebno za njegovu identifikaciju,

 tužbeni zahtjev.

Pored ovih osnovnih elemenata, tužba može da sadrži i druge materijalno-pravne radnje
tužioca kao što su npr.: zahtjev za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja, prijedlog za
obezbjeđenje dokaza, izjavu umješača o miješanju u parnicu i sl. Ako tuženi, zbog opravdanih
razloga mora da izostane, onda je on dužan da imenuje punomoćnika za primanje pisama. U
slučaju da nema punomoćnika, tužba se može odbaciti. Podizanjem tužbe kod nadležnog suda
započinju procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva, odnosno počinju samim dostavljanjem
tužbe tuženom. Tužba se još može i povući kao i preinačiti ili dopuniti u zavisnosti od potrebe
tužioca.

Motiv za podnošenje tužbe leži u tvrdnji tužioca da je tuženi povrijedio ili ugrozio neko
tužiočevo subjektivno pravo, pa se tužbom traži zaštita za povrijedjeno ili ugroženo pravo. Kao i
svaka druga radnja i tužba je dvostruko adresovana. Ona je upravljena prvo na sud, jer samo on
2
Stanković G., Građansko procesno pravo, 2007, Niš, str. 327.

5
može da udovolji tražnju pravne zaštite. Tuženi to ne može da učini. Ali tužba je ipak adresovana
i na njega, jer mu prije odluke o sporu mora biti pružena mogućnost da se o tužbi izjasni. U tom
cilju on mora biti obavješten o predmetu spora i o presudi koju tužilac predlaže. Iako tuženi ne
može da podmiri tužbeno traženje, on svojim ponašanjem, naročito ispunjenjem dugovane
činidbe, može tužbu učiniti bespredmetnom.

Pravni interes - pokretanje pravosudja u cilju zaštite subjektivnog prava može biti
opravdano samo ako tužilac ima pravni interes da sud izrekne predloženu presudu. Postojanje
ovog interesa ima značaj jedne procesne pretpostavke. U zakonu to nije propisano kao opšta
norma, nego je predvidjeno samo za tužbu za utvrdjenje. Nesumnjivo je, medjutim, da i svaka
druga tužba može biti dopuštena samo ako je ova pretpostavka ispunjena.

Interes za pravnu zaštitu predstavlja jedan procesno-pravni pojam, različit od

subjektivnog prava shvaćenog kao zakonom zaštićeni interes. Pitanje tužiočevog pravnog interesa
ne postavlja se na podjednak način i u istoj mjeri za sve vrste tužbi. Pravni interes treba uzeti kao
nepostojeći i kad je on za tužioca beznačajno mali.

Za preobražajnu tužbu pravni interes postoji već tim što će tužilac postići pravnu
promjenu na koju je tužba upravljena. Zbog nedostatka pravnog interesa, tužbu odbacuje
predsjednik vijeća na osnovu raspravljanja na pripremnom ročištu. Ako on povodom prigovora ne
donese takvu odluku, o tom pitanju odlučuje vijeće, posebno ili zajedno sa glavnom stvari.
Nepostojanje pravnog interesa nije predvidjeno kao bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Odbacivanje tužbe - Nedopuštenu tužbu sud rješenjem odbacuje. Takvu odluku on donosi
ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje moraju postojati da bi se mogao upustiti u odlučivanje o
predmetu spora. Od odbacivanja tužbe mora se strogo razlikovati odbijanje tužbenog zahtjeva
presudom. Sud na ovaj drugi način odlučuje kad na osnovu raspravljanja utvrdi da tužiocu ne
pripada pravo za koje je tražio zaštitu ili kad se sredstva odbrane inače pokažu kao uspješna.3

3
Poznić B., Rakić-Vodinelić V., Gradjansko procesno pravo, Beograd, 2010., 236 str.

6
 3. SADRŽAJ TUŽBE

Zakon o parničnom postupku propisuje formu i sadržinu tužbe koji moraju biti ispunjeni
da bi se postupak punovažno započeo, nastavio i okončao. Tužba je podnesak, odnosno pismeno
pismena radnja.

U tužbi se, pored elemenata koji sadrži svaki podnesak, iznose: činjenice na kojima se
zasniva zahtjev (činjenični osnov); dokazi kojima se može provjeriti istinitost iznjetih činjenica,
kao i zahtjev za presudu – tužbeni zahtjev, kako u pogledu glavne stvari (osuda na potraživanje –
činidbu, utvrđenje ili pravno preinačenje), tako i u pogledu sporednih traženja (kamata; ugovorna
kazna; penali i dr.). Tužilac koji ima boravište ili prebivalište, odnosno sjedište u inostranstvu,
dužan je da u tužbi imenuje punomoćnika za primanje pisama. Ukoliko to ne učini tužba se
odbacuje. U tužbi tužilac nije obavezan da navede i svoje pravno shvatanje o tužbenom zahtjevu
(pravni osnov), a kad ga navede – sud njime nije vezan. Tužbom se određuju i granice
raspravljanja, izviđanja i odlučivanja. Tužba se podiže kod nadležnog suda. Njenim podizanjem
nastupaju određena procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva, odnosno ta dejstva nastaju i
dostavljanjem tužbe tuženom. Tužba se može povući i preinačiti, dopuniti i ispraviti (precizirati),
a tužilac se može odreći tužbenog zahtjeva u kom slučaju se ex lege tužba smatra povučenom
(fikcija o povlačenju tužbe tzv. kvalifikovano povlačenje – za razliku od običnog).

3.1. TUŽBENI ZAHTJEV

Tužbeni prijedlog se u praksi često naziva onaj dio tužbenog podneska u kome tužilac
formuliše izreku presude onako kako ona, po njegovom mišljenju, treba da glasi. Prema tome, iz
tužbenog prijedloga treba da se tačno vidi sadržina i obim pravne posljedice o kojoj tužilac traži
presudu. Isto važi i za vrstu zaštite.

Bitne karakteristike tužbenog zahtjeva jesu: odredjenost, procesno-pravni karakter,

subjektivnost samog pojma tužbenog zahtjeva i vezanost suda tužbenim zahtjevom.

7
 1. Odredjenost tužbenog zahtjeva: subjektivna odredjenost ( postiže se odredjivanjem
parničnih stranaka ) i objektivna odredjenost ( znači da tužilac mora da odredi sadržinu pravne
zaštite čije izricanje od suda traži, a kad je to potrebno i obim te zaštite).

2. Procesnopravni karakter: tužbeni zahtjev je jedan procesno-pravni pojam koji treba

razlikovati od zahtjeva u materijalno-pravnom smislu.

3. Subjektivnost samog pojma: po definiciji, tužbeni zahtjev je tvrdnja tužioca da je u

njegovu korist nastupila pravna posljedica odredjene sadržine.

4. Vezanost suda tužbenim zahtjevom: ne smije se suditi o nečemu što nije predmet
spora.4

4
Poznić B., Rakić-Vodinelić V., Gradjansko procesno pravo, Beograd, 2010., 248 str.

8
 4. DEJSTVO PODNOŠENJA TUŽBE SUDU

Podnošenje tužbe proizvodi izvjesna materijalno-pravna i procesno-pravna dejstva.

Najznačajnije materijalno-pravno dejstvo se sastoji u tome što se ovom radnjom prekida
zastarjevanje potraživanja i održaj. Ako povjerilac povuče tužbu, smatra se da prekid nije ni
nastupio. No, ako odbačena tužba bude ponovo podnesena u roku od tri mjeseca, smatra se da je
zastarjevanje prekinuto prvom tužbom. Podnošenjem tužbe održava se i prekluzivni rok
materijalnog prava ako tužba bude podnesena prije njegovog isteka. Pravo na razvod i na poništaj
braka ne prelazi na nasljednike, ali oni mogu nastaviti postupak ako je tužba podnesena.

Procesno-pravno, dan podnošenja tužbe od značaja je utoliko što sud svoju nadležnost
cijeni prema stanju činjenica na taj dan. Kasnije promjene, po pravilu, nemaju u tom pogledu
uticaja.

Isto dejstvo kao i podnošenje tužbe imaju u parnici: preinačenje tužbe, stavljanje
incidentnog zahtjeva za utvrđenje, podnošenje protivtužbe i isticanje protivpotraživanja u cilju
prebijanja.

Pokretanje parnice u određenom predmetu pred inostranim sudom ne predstavlja

apsolutnu smetnju za pokretanje parnice pred domaćim sudom u istom predmetu. Na zasnivanje
litispendencije pred inostranim sudom ne pazi se po službenoj dužnosti, nego samo po prigovoru
stranaka. Ukoliko dođe do pokretanja parnice pred našim sudom u predmetu povodom koga je
zasnovana litispedencija pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak
ako je pred stranim sudom pokrenut postupak u istoj stvari, ako se radi o sporu za koji nije
predviđena isključiva jurisdikcija jugoslovenskog suda i ako postoji faktička uzajamnost.

9
 5. KLASIFIKACIJA I VRSTE TUŽBI

Sadržina tužbenog zahtjeva u pravnoj nauci služi kao osnov za klasifikaciju pojedinih
vrsta tužbi. Prema sadržini pravnog osnova na kome se tužba zasniva, u teoriji građanskog
procesnog prava, tužbe se dijele i nazivaju prema pravnoj posljedici na koju su usmjerene. Tužba
je nasljedna, ako se njom ostvaruje neko pravo na osnovu nasljeđa; tražbena, kad se ostvaruje
neko potraživanje iz obligacionih i kvaziobligacionih odnosa (npr., naknada štete); stvarna,
kojom se ostvaruje neko stvarno pravo, i dr.

Prema osnovnoj podjeli, a s obzirom na pravne norme od čije primjene zavisi osnovanost
zahtjeva za pružanje određene pravne zaštite, tužbe se dijele na građansko-pravne i
procesno-pravne. S obzirom na prirodu materijalno-pravnog odnosa povodom koga se
pravna zaštita traži, može se govoriti o stvarnoj, tražbenoj, naslednoj ili nekoj drugoj vrsti
tužbe, ali ova je podjela napuštena u savremenom procesnom pravu. Međutim, najčešći
kriterij za podelu tužbi je sadržaj pravne zaštite koja se njima traži. Prema ovom kriteriju tužbe
mogu biti kondemnatorne ili obavezujuće, deklarativne ili utvrđujuće i konstitutivne ili
preobražajne.

Ova trojna podela je danas skoro opšte prihvaćena u nauci. Međutim, ima i
izuzetaka. Tako na primjer, prof. Goldschmidt formuliše četvrtu vrstu tzv. tužbi za izdavanje
naredbe nekom drugom državnom organu, ali ipak i ovdje se u stvari radi bilo o
kondemnatornim, bilo o konstitutivnim tužbama, jer je odluka suda, kao što je slučaj u
pogledu onih koje dolaze kao rješenje zahtjeva iznijetih u ovim tužbama, sadrže i naredbu
za fakticiranje, upravljena kako na državne organe tako i na privatna lica.5

5.1. KONDEMNATORNA TUŽBA

Tužba za osudu na činidbu (osuđavna, kondemnatorna tužba) je tužba kojom se traži da se

tuženom izrekne zapovjest da se na određeni način ponaša (da nešto da, nešto učini, ne učini,
propusti ili trpi) i da tako ispuni dugovanu činidbu. Ove su tužbe najstariji i najčešći tip tužbe, u
koje spadaju: obavezivanje tuženog na povraćaj duga, na naknadu štete, na predaju stvari u

5
Živanović M., Tužba za utvrđenje u parničnom postupku, Banja Luka, 1991, str. 32.

10
posjed, na isplatu stanarine i dr. Pravni interes se kod kondemnatornih tužbi presumira, te tužilac
ne treba posebno dokazivati njegovo postojanje.

No u određenim slučajevima tužiocu može ipak nedostajati pravni interes za

konkretnu kondemnatornu tužbu, naročito zbog postojanja neke od tzv. negativnih procesnih
pretpostavki-ako mu je već pružena pravosnažna zaštita u istoj stvari (presudom, sudskim
poravnanjem) ili je pružanje zaštite u toku (litispidencija).

U zavisnosti od toga šta se tužbom za osudu na činidbu traži, razlikuju se tužba za osudu
na dospjelu činidbu, tužba za osudu na buduću činidbu (u zakonom određenim
slučajevima) i tužba za osudu na propuštanje. Sud može naložiti tuženom da izvrši određenu
činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. O pravnom značaju
kondemnatorne tužbe radi ostvarenja još nedospjelog zahtjeva shvatanja su sporna.

Po jednome, ovlašćeni nedospjelog zahtjeva nema pravnog interesa za tužbu, pa je treba

odbaciti. Po drugome, dospjelost je materijalno-pravna pretpostavka osnovanosti, a ne
procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, pa takvu tužbu treba odbiti. U našoj je sudskoj
praksi uobičajeno da se takav tužbeni zahtjev odbija odlukom kao preuranjen. Na osnovu
kondemnatorne tužbe sud može donijeti kondemnatornu presudu ako se njome prihvata
kondemnatorni zahtjev. Takva presuda je podobna za izvršenje jer ima sve elemente izvršnog
naslova. Osuđujućem dispozitivu presude predhodi deklaratorna preambula koja se, u
pravilu, ne unosi u dispozitiv presude već u obrazloženje. Deklaratornom preambulom
opravdava se odluka suda o obavezivanju tuženog na usklađivanje faktičkih odnosa sa pravnom
normom.

Ako se kondemnatorni zahtjev presudom odbija, takva će presuda imati karakter

negativnog utvrđenja, odnosno sud će donijeti negativnu deklaratornu presudu. U našoj
literaturi, samostalan karakter kondemnatornih presuda negira prof. Blagojević koji polazi od
stava da se konačno rješenje jednog problema može javiti ili kao konstatacija jednog već
postojećeg pravnog stanja (deklaratorna odluka) ili kao pravno formulisanje jedne nove
stvorene faktičke situacije (konstitutivna odluka), pri čemu razlikuje potpunu deklarativnu
odluku, koja pored deklaracije pravnog stanja, sadrži i naredbu da faktično bude, od
nepotpune deklarativne odluke koja sadrži samo konstataciju pravnog.

11
 5.2. DEKLARATIVNA TUŽBA

Prema definiciji iz člana 54/1 ZPP RS, ovom se tužbom može tražiti da sud utvrdi
postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost ili neistinitost neke
isprave. Kod tužbi za utvrđenje sud svojom izrekom ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje
postojeće, već na nesumnjiv način utvrđuje da li oni postoje ili ne. Tužbom za utvrđenje može
se tražiti da se utvrdi istinitost ili neistinitost isprave, a to znači da se utvrdi samo da isprava
potiče ili ne potiče od lica koje je označeno kao njen izdavalac.

Tužbu za utvrđenje podiže tužilac u slučaju da tuženi svojim izjavama ili radnjama
izaziva spor o postojanju ili nepostojanju nekog prava ili pravnog odnosa, da bi na taj način
otklonio nastalu neizvjesnost i nesigurnost u pravnim odnosima, te spriječio potencijalnu povredu
prava. Deklaratorna pravna zaštita je najviši oblik pravosudne aktivnosti, jer osigurava
normalan razvoj pravnih odnosa; spriječava buduće povrede, umjesto da na njih, tek kad
nastupe, reaguje nikad dovoljno efikasnom represijom, daje strankama pouzdane smjernice za
ponašanje u budućnosti.

U zavisnosti od toga šta tužilac tužbom za utvrđenje traži, razlikuju se pozitivna

deklarativna tužba kojom se traži da se utvrdi da postoji neko pravo ili pravni odnos ili da je
istinita neka isprava i negativna deklarativna tužba kojom se traži da sud utvrdi da ne postoji
neko pravo ili pravni odnos ili da je neistinita neka isprava. Kao primjeri utvrđujuće tužbe
mogu se navesti tužba za utvrđivanje prava vlasništva, prava nesljeđivanja i sl.

Karakteristično za tužbu za utvrđenje je i to što ona ne može da sadrži zahtjev za prinudno

izvršenje kakve činidbe od strane tuženog. Tužba za utvrđenje ima supsidijaran karakter jer
nije dopušteno njeno podnošenje u slučaju da tužiocu stoji na raspolaganju ostvarenje
prava kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom. 6

Kada oštećenik može neposredno tužiti štetnika za naknadu štete, nije dopuštena
tužba za utvrđenje da je štetnik odgovoran za nastalu štetu. Tužbi za utvrđenje ima
mjesta kada je to posebnim propisima predviđeno, zatim, kada tužilac ima pravni interes
da se utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ali to samo prije dospjelosti zahtjeva

6
Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna, Gradjansko procesno pravo, Beograd 2010., 241 str.

12
za činidbu iz istog odnosa. U protivnom slučaju tužba za utvđivanje nije dopuštena, već se mora
podnijeti tužba za činidbu odnosno kondemnatorna tužba. Tužbeni zahtjev tužbe za utvrđenje
može da se odnosi samo na konkretni, već postojeći pravni odnos među strankama, a ne na
utvrđenje pravnog odnosa koji će tek nastati ili može nastati u budućnosti.

Tužbom za utvrđenje se ne može tražiti apstraktno rješenje nekog pravnog pitanja

kao ni utvrđivanje sadržaja ni objašnjavanje smisla i domašaja pravnih propisa. Pravni se interes
kod deklaratorne tužbe ne pretpostavlja, te ukoliko nije unaprijed predviđen samim zakonom,
sud ispituje njegovo postojanje po službenoj dužnosti. Pravni interes tužioca postoji uvijek
kada postoji neizvjesnost ili nesigurnost u pogledu budućeg ostvarenja nekih njegovih prava ili
kada on ima potrebu za deklaracijom suda o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa ili
prava određene sadržine, odnosno o istinitosti ili neistinitosti neke isprave. Postojanje pravnog
interesa dokazuje sam tužilac, a ukoliko sud konstatuje da tužilac nema pravni interes za
utvrđenje, sud odbacuje tužbu, ex offo.

Poseban oblik tužbe za utvrđenje jeste tzv. incidentni ili prejudicijelni zahtjev. Ovaj
zahtjev može istaći tužilac pod određenim uslovima: da to čini u parnici koja već teče po
kondemnatornoj tužbi; da ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje prava
ili pravnog odnosa koji je tek tokom parnice postao sporan ili je u toku parnice otkriveno da
je sporan (tzv. prethodno pitanje, npr. postojanje ugovora o zakupu, kupoprodaji itd., kada pravo
na činidbu zavisi od ovog utvrđenja).7

Prekluzija za njegovo isticanje nastupa tek momentom zaključenja glavne rasprave.

Za odlučivanje o ovakvom zahtjevu mora biti nadležan sud pred kojim parnica teče. Iako je
prejudicijelni zahtjev novi tužbeni zahtjev koji tužilac ističe uz postojeći, zakon ovako postavljen
zahtjev ne smatra preinačenjem tužbe, jer se na isticanje prejudicijelnog zahtjeva ne primjenjuju
pravila o preinačenju tužbe.

5.3. KONSTITUTIVNA TUŽBA

Tužba za preinačenje pravne situacije (pravopreinačavna, pravoostvarujuća,

konstitutivna tužba) je tužba kojom tužilac tvrdi da mu pripada pravo da određenu pravnu

7
Poznić B., Rakić-Vodinelić V., Gradjansko procesno pravo, Beograd, 2010., 243 str.

13
situaciju promijeni (preobražajno pravo, pravo na pravnu promjenu) i zato traži od suda
da on svojom odlukom promijeni postojeći građansko-pravni odnos.

Dakle, za razliku od tužbe za utvrđenje ovom tužbom se traži ostvarivanje prava na

neposrednu promjenu pravnih odnosa, a ne utvrđivanje postojećih pravnih odnosa. Pravna
promjena se sastoji bilo u zasnivanju, bilo u promjeni ili prestanku nekog pravnog odnosa.
Razlog uvođenja ove vrste tužbi u pravni život prepoznajemo u zaštiti opštih interesa.

Njihov značaj uslovio je zabranu za pravne subjekte da izazivaju pravnu promjenu

prostom jednostranom materijalno-pravnom izjavom volje (kakav je otkaz ugovora koji „po
sebi“, odnosno samostalno, proizvodi pravne posljedice, ili izjava o prebijanju potraživanja).
I kada je samo ova izjava dovoljna, riječ je o preobražajnim pravima, kao posebnoj vrsti
subjektivnih građanskih prava, a rješenje je u skladu sa nečelom autonomije volje.

Međutim, kada opšti interesi to zahtevaju, za punovažno nastupanje željene pravne

posljedice, neophodno je da o tome odluči sud. Ovdje je riječ o drugom tipu preobražajnih
prava. Titular ovakvog prava mora pokrenuti parnični postupak preobražajnom tužbom,
odnosno tužbom koja sadrži zahtjev za pravnu promjenu, sud o tome mora mjeritorno odlučiti i
tek u ovakovom slijedu tražena pravna promjena je punovažna.

Tužilac dakle može podignuti tužbu za preinačenje pravne situacije ukoliko mu pripada
pravo na pravnu promjenu (preobražajno pravo) i ukoliko odnosnu pravnu promjenu ili ne
može da izazove svojom izjavom volje ili bez saglasnosti druge stranke. Tužilac mora da
podigne konstitutivnu tužbu i u slučajevima u kojima zakon ne dopušta da pravni subjekti,
sami, bez sadejstva i odluke suda, izazivaju pravne promjene (npr. razvod braka). S obzirom
na činjenicu da tužilac nema alternativnog načina da ostvari željenu pravnu promjenu,
nego mora da se obrati sudu, u svim ti slučajevima pretpostavlja se postojanje njegovog
pravnog interesa i potrebe za pružanjem pravne zaštite ovog tipa. Presuda kojom se
konstitutivna tužba usvaja može imati dejstvo od pravosnažnosti presude (ex nunc) ili
retroaktivno dejstvo (ex tunc).

14
 6. ZAKLJUČAK

Tužba je parnična radnja kojom se daje impuls za vođenje parnice. Ona se može definisati u
materijalnom i formalnom smislu. U materijalnom smislu je inicijalna parnična radnja
tužioca koja sadrži određeni zahtjev za presudu. Tužba u formalnom smislu definiše se kao
pismeno u kome je sadžana tužbena parnična radnja. Ona ima svoje obligatorne i
fakultativne elemente.
S obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se njima traži, tužbe se u građanskom pravu
dijele na kondemnatorne, kojima se traži da se tuženom izrekne zapovjest da se na određeni način
ponaša (da nešto da, učini, ne učini, propusti ili trpi) i da tako ispuni dugovanu činidbu;
deklarativne, kojima se traži da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog
odnosa, ili istinitost ili neistinitost neke isprave; i konstitutivne, kojima se od suda traži da on
svojom odlukom promijeni postojeći građansko-pravni odnos.

Podizanje tužbe je stranačka parnična radnja kojom se pokreće parnični postupak.

Tužba je podignuta kada je podnesena sudu. Podizanje tužbe izaziva određena procesno-pravna i
materijalno-pravna dejstva. Preinačenje tužbe podrazumijeva promjenu tužbe u kvalitativnom
smislu, odnosno izmjenu nekog od njenih bitnih elemenata bilo zahtjeva tužbe, bilo ličnosti
stranke prema kojoj se posredstvom suda, traži određeni tip zaštite, u zavisnosti od čega
se i govori o preinačenju tužbe u objektivnom, odnosno subjektivnom smislu.

Povlačenje tužbe je dispozitivna parnična radnja tužioca kojom on izjavljuje da odustaje

od svoje inicijalne parnične radnje. Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i
može se ponovo podnijeti.

15
 7. LITERATURA

 Poznić Borivoje, Rakić-Vodinelić Vesna, Gradjansko procesno pravo, Beograd, 2010.

 Stanković Gordana, Građansko procesno pravo, Niš, 2007.
 Živanović Milorad, Tužba za utvrđenje u parničnom postupku, Banja Luka, 1991.

16