FRANJO NEVISTIC

HMn 11DEMOUM

IRAI
 DR. FRANJO NEVISTIĆ

TEMELJI
DEMOKRACIJE
KRIZA I OBNOVA

IZDANJA «RANJENI LABUD» - 1971

Naslovnu stranicu izradio:
DRAGUTIN ŠANTEK

7^U
Dragoj i nezaboravnoj Uspomeni
iskrenoga prijatelja i demokrate
O. fra TUGOMIRA SOLDE, franjevca,
koji 17. svibnja 1965. predade
svoj plemeniti duh na izbjegličkome
putu daleko od Domovine Hrvatske,
POSVEĆUJE Pisac i Izdavač.
 SADRŽAJ

9 PREDGOVOR

17 I. - DEMOKRACIJA KAO MODERNI POLITIČKI POKRET

17 1. - Porijeklo demokracije
25 2. - Bit demokracije
38 3. - Kako se ostvaruje sloboda u demokraciji?

49 II. - KRIZA DEMOKRACIJE

54 1. - Ekonomski činilac
64 2. - Društveni činilac
77 3. - Filozofsko-politički činilac

97 III. - KRITIKA I NIJEKANJE DEMOKRACIJE

97 1. - Vrste državne vlasti i nedostatci demokracije

112 2. - Komunizam i nijekanje demokracije

147 IV. - VRIJEDNOST DEMOKRACIJE

147 1. - Problem vrijednosti uopće

169 2. - Sloboda - vrijednost demokracije
182 3. - Dva različna pojma slobode
190 4. - Sloboda kao duhovna vrijednost, jedini jamac
demokracije

223 ZAKLJUČAK

241 POGOVOR

263 KAZALO imena i važnijih stvari

271 KNJIGE UPOTRIJEBJLJENE

7
 PREDGOVOR

Ovaj rad sam započeo u Austriji 1945., a

dovršio u Rimu 1946. Tekst je ostao sve do sada
gotovo nepromijenjen. Naš hrvatski narod veli: «Čo­
vjek snuje, a Bog određuje». Mislio sam da će ovo
biti početak mog sustavnog rada na području pravno-
političke i pravno-filozofske nauke. Providnost je
odredila drukčije. Došavši početkom 1947. u Argen­
tinu, prijatelji su me uvukli u « praktičnu politiku ».
Prve retke ovog teksta zabilježio sam skriven u
jednoj « šupi » na Wbrtersee-u u Austriji. Skriven
u vrtlogu zločina i ludila, koje je carevalo neposredno
na svršetku rata, makar sam duboko bio uvjeren, da
nikome nisam učinio nikakva zla. Sav moj grijeh
bio je u tome, što sam svim snagama i ljubavlju bio
za obnovljenu državu Hrvatsku i u njoj, na kratko
vrijeme, obnašao po koju dužnost bez većeg značenja
i utjecaja na stvarni život naše hrvatske narodne
zajednice. U privremenom zakloništu i strahu zabi­
lježio sam tada slijedeće:
« Evropa se danas po drugi put u XX stoljeću
nalazi pod vlastitim ruševinama. Ovaj put nisu po­
rušeni samo njezini gradovi s crkvama, školama i
muzejima; Evropa se nalazi također i usred ruše­
vina svojih političkih ideala i vrijednosti. Državni
i društveni sustavi i oblici vladavine doživjeli su
9
slom. Tragedija je ogromna. Pod ruševinama leže
milijuni ljudi. Biološka, gospodarska, kulturna i uopće
stvaralačka moć Evrope znatno se smanjila. Najzdra­
vije snage pale su žrtvom fizičke sile, dok drugi
milijuni lutaju bez cilja i sigurne budućnosti. Evropa
prolazi kroz jednu od najtežih kriza svoje duge po­
vijesti. Strah i bijeda u kaosu zahvatili su sve slojeve
i nacije bez razlike. Male oaze kao Švicarska, Portu­
gal ili Španjolska, koje su uspjele ostati na rubu rat­
nog zbivanja, ni same nisu ostale pošteđene od
sudbonosnih posljedica ovoga rata ».
U onom kaotično-tragičnom času dizali su se
glasovi sa svih strana, tražeći izlaz i osiguranje bolje
budućnosti. Svi su pokazivali na demokraciju kao
jedini put spasa. Međutim zar katastrofa, koja se
srušila na svijet, nije posljedica neuspjeha demokra­
cije? Šta je demokracija? Je li ona zaista smrtno
bolesna, kako su tvrdili njezini protivnici? Šta znači
demokracija u rječniku slobodnog svijeta, a šta pod
njom razumijevaju boljševici? Fašizam i nacional­
socijalizam, koji su poraženi, bili su joj navijestili
otvoreni rat. Boljševici, iako čine isto, uporno se
pozivlju upravo na nju, na jedan « viši, potpuniji
oblik demokracije ». Gdje je istina?
Misleći o tome, iznenadilo me mišljenje austrij­
skog marxista i u onom času prvog austrijskog kan­
celara iza rata, Karla Rennera. Spomenuvši nacional­
socijalizam i komunizam kao dvije skrajnosti i dva
protivnika demokracije, on je rekao: «Nasuprot ovim
dvjema skrajnostima političke misli nalazi se demokra­
cija, koju su one bile osudile na smrt i gotovo je bile
i izvršile, ali ona ponovo uskrsnu u svoj slavi u tijeku
svjetskog rata, zahvaljujući vrlo skupoj pobjedi».
10
 Meni se ipak činilo, da je ovaj triumf demokra­
cije bio samo prividan. « Nasuprot ovim skrajnim
oblicima političke misli, demokracija zauzimlje pro­
tivan stav ». Ove Rennerove riječi nisu mi dale mira.
Samo malo prije ovih misli rekao je: «U obliku
komunizma postoji opasnost, da se privatni život
posve zaplete u onu glomaznu mašinu ».
Znao sam, da je jedan od protivnika demokra­
cije, fašizam, bio pobijeđen. Međutim je istovremeno
drugi, boljševizam, postao upravo u onom času jedan
od dva glavna činioca sudbine Evrope i svijeta. Radi
toga nisam nikako mogao prihvatiti Rennerovu misao
o triumfu demokracije. Tako mi je budućnost svijeta,
Evrope, mog hrvatskog naroda i moja osobna postala
nejasnija i nesigurnija. Mjesto triumfa demokracije,
meni se namečala misao njezine opće krize. Nasuprot
posvemašnjem političkom i ekonomskom liberalizmu
Amerike sučelice je stajao boljševizam sa svojim
sustavom posvemašnjeg kolektivizma i neograničene
političke vlasti.
Veli se, da skrajnosti ne mogu dugo trajati. Hoće
li doći do njihova sudara s neizmjernim rušenjem
cijelog svijeta; ili je moguće, da se nametne politički
razum? Sta je uopće politički razum? Je li to neka
neovisna moć čovjeka, ili samo jedno od sredstava
potpunog čovjeka? Ima li izgleda, da suprotne stran­
ke ocijene sporazum kao bolji put, nego što je narne-
ćanje vlastitih i isključivih shvaćanja? Postoji li mo­
gućnost preispitivanja njihovih ideoloških i praktičnih
postavki?
Ove su me misli potakle na proučavanje demo­
kracije. Ako je ona u krizi, to jest bolesna, u što
sam bio na prvi mah uvjeren, bilo je potrebno
11
saznati, što je nezino redovito, « zdravo » stanje;
koje su njezine osnovne misli i vrijednosti. Sto sam
više ulazio u pitanje, sve sam jače dolazio do uvje­
renja, da je nemoguće supostojanje ovih dvaju
skrajnjih sustava. Povijesni razvitak djelomično go­
vori protiv prvog (protiv demokracije), a dostojanstvo
čovjeka, to jest sam smisao povijesti, govori protiv
drugoga (protiv boljševičkog sustava). Tražiti i pro­
naći podlogu izmirenja, gdje će politički razum prevla­
dati « političku » silu, učinilo mi se vrijednim na­
pora. I bez pomisli na kakav praktični odjek kod
drugih, misao mi je pružala osobno zadovoljstvo.
Lateranski pravni fakultet i moderna uza nj ka­
pelica, u koju je prodiralo kroz prozorske ugodne
šare rimsko sunce, bile su dio mojih nadahnuća
kroz nekoliko mjeseci.
Sve ovo ću nastojati osvijetliti u raščlambi vri­
jednosti i krize demokracije, tražeći njezine zadnje
izvore, temelje i opravdanje kao vladavine slobode.
Kao podloga služila su mi vlastita opažanja i iskustvo.
A sve sam htio vidjeti i smjestiti u okvir misli i
spoznaje ponajboljih mislilaca onoga časa na područ­
ju pravne i političke znanosti ili filozofije.

Zašto sam se, nakon toliko godina, koje nisu

bile posvećene izravno ovome studiju, odlučio obja­
viti ovaj zbir doživljenog i čitanog, iako bi trebalo
još brušenja, produbljivanja i potpunije osobne pro-
življenosti?
Već duže vremena savjetuju mi prijatelji, da bih
trebao izvršiti izbor mojih članaka, koje sam objav­
ljivao više od dvadeset godina, posebno u tjedniku
Danica. Tako bih dao sustavniju sliku vlastitih mi­
12
saonih, političkih, nacionalnih i ljudskih nemira, i
ujedno ostavio trajniji dokaz postojanja u vremenu
i prostoru, koji mi je providnost dosudila na ovom
kratkom putu kroz pojavni svijet. Potrebno je do­
biti utrku sa smrću. Eto, to je jedan od razloga
ove moje odluke.
Čitajući pak knjigu Hrvatska danas i sutra, koja
je objavljena pretprošle godine u nakladi Hrvatske
revije, našao sam i ove misli u izlaganju Govornika
iz Domovine broj 1: «Naše djelovanje mora u
svojoj biti nositi pečat političkog djelovanja. Mi
Hrvati se često klonimo svega, što nosi oznake
politike i političkog, jer smo opterećeni moralizi­
ranjem i anatemiziranjem politike i političke akcije.
Zato je postulat našega vremena i našega hrvatskoga
prostora rehabilitiranje politike kao znanosti i kao
umijeća. U nas su se političari rađali, a u ostalom
svijetu se rađali i školovali. Politika je danas zna­
nost izbora optimalnog u okviru mogućeg. Izvršiti
politički izbor i politički djelovati moguće je samo
uz naučnu analizu. Drugi elementi političke akcije,
ono što često nazivljemo programom, ideologijom,
imali su uvijek svi političari i pseudo-političari.
Nedostatak znanstvene dimenzije političke akcije
a priori osuđuje ovu na neuspjeh. Bez obzira, da
li (marxisticki) shvaćamo politiku kao borbu za
dominantni položaj u određenom društvu, ili kao
sredstvo integracije sviju pojedinaca jednog društva
u Polis blagostanja, moramo priznavati, u teoriji
i praksi, oba elementa političke akcije. To je jedini
način zamjenjivanja šake i sile riječju i političkom
govornicom. To je jedini način shvaćanja neopho­
dnosti suradnje ljudi različitih idejnih orijentacija, a
13
mi Hrvati i uopće građani Hrvatske imamo podosta
tih različitih orijentacija (i često dezorijentacija) »,
Slažem se, da među Hrvatima ima iskrenog za­
ziranja od politike, ali je potrebno priznati, da ima
mnogo i političke strasti. Puno « političke » šake i
sile. I to međusobne! Ona je i glavni razlog našega
neslaganja i neuspjeha. U emigraciji i Domovini. A
politiku je potrebno ozbiljno shvatiti. Iznad politike
šake. Ona i kod nas mora postati predmet znanstve­
nog izučavanja. Uz rođene potrebni su nam i ško­
lovani političari. Politika je hirovit predmet istra­
živanja. Teško ju je držati pred očima, kao opipljiv
predmet istraživanja. Neiskusnu čovjeku je gotovo
nemoguće omeđiti doseg njezine naravi i granice
njezina interesa.
Moja je vruća želja ovim skromnim radom po­
taknuti na istraživanje, doprinijeti školovanju naših
budućih ili sadašnjih političara.
Ništa tako ne otrježnjuje, u naravnom redu,
čovjeka kao traženje istine. Njezino poštivanje, kao
i onaj, tko za njom teži, nekako se počme namećati
samo od sebe. To je prva i bitna politička, demo­
kratska krepost.
A komu je ta krepost više potrebna nego nama
Hrvatima? Sadašnje izumiranje hrvatskog naroda
pod tuđom vlasti iziskuje slaganje, svrstavanje naših
snaga. To je moguće samo na ovoj kreposti.
Politika je jedan od najtežih napora, da se shvati
i ostvari smisao života u zajednici i pronađu putovi
suživljavanja ljudi, kako bi kao pojedinci i kao
prirodne grupacije, posebno kao narodi, uzmogli
živjeti životom razumnih i slobodnih bića. To mora
biti prva briga svakoga, tko u sebi osjeća bilo kakav
14
politički poziv. Živjeti bez straha u miru, razumije­
vanju, ljubavi i trajnoj suradnji na općem dobru i
napretku, veliki je i uzvišeni zadatak političara.
Radi toga se nisam odlučio za izbor već objav­
ljenih članaka nego za izdanje ovog sustavnog rada,
koji neka ostane trajniji svjedok moje dobre volje
i blijedi dokaz djelomične pobjede u trci sa smrću,
koja nas poput plime odnosi jednoga za drugim me­
đu « glasove tišine », kako bi rekao Malraux.
Eto, ova dva razloga djelovala su, da moj ru­
kopis ne bude prepušten posvemašnjoj zaboravi.
Buenos Aires, 1971.
PISAC

15
 I
DEMOKRACIJA
KAO MODERNI POLITIČKI POKRET

1. - Porijeklo demokracije

Pisci se ne slažu u pitanju porijekla moderne

demokracije. Jedni ga vide u tako zvanoj neposrednoj
grčkoj demokraciji staroga vijeka, drugi to niječu
ističući, da je tek kršćanstvo postavilo temelje pra­
vog demokratskog shvaćanja, bez čega nema ni
pravog demokratskog uređenja društva i države.
Prema mišljenju ovih posljednjih, čovjek se u sta­
rom svijetu, posebno u Grčkoj i Rimu, posve gubio
u državnoj zajednici narodnog života. Moglo bi
se reći, da ova razlika nije ni postojala. Tako Louis
Le Fur veli, da su se « tek s kršćanstvom pojavila
načela, koja sačinjavaju temelj demokracije u smislu,
kako jê shvaćamo danas ».
Slično tvrdi također Fustel de Coulanges: U
Grčkoj i Rimu « vjera je bila neograničeni gospodar
u javnom i privatnom životu; tamo je država bila
vjerska zajednica; kralj vrhovni svećenik, sudac sve­
ćenik, a zakon sveta riječ; tamo je domoljublje bilo
pobožnost, a protjerivanje iz zemlje izopćenje; ta­
mo je čovjek bio zarobljen od države i duhovno i
tjelesno u svim njegovim dobrima; tamo je od­
17

2
bojnost prema strancu bila obavezna, a pojam pra­
va i dužnosti, pravde i privrženosti bio omeđen
granicama grada ».
Istu stvar ustanovljuje također engleski povje­
sničar Gibbon: « Grčko i rimsko društvo bilo je
sagrađeno na pojmu podređenosti pojedinca zajedni­
ci, građanina državi. Vrhovni cilj ljudskog pona­
šanja bila je sigurnost zajednice iznad sigurnosti po­
jedinca, bilo u ovom ili budućem životu. Uvježbani
od djetinjstva u smislu ovog nesebičnog ideala, gra­
đani su stavljali svoje živote u javnu službu i bili
su spremni žrtvovati ih za opće dobro. Ako je
došlo do toga, da su ustuknuli pred ovom vrhovnom
žrtvom, nikad im nije palo na pamet reći, da nisu
radili iz niskih pobuda, kad su se odlučili rade za
vlastite probitke nego za opće dobro ».
Pa i kad se oslobodimo pitanja o odnosu između
moderne demokracije i one stare, grčke, još uvijek
ostaje pitanje, koje treba riješiti: Kako i odakle je
nastala i došla demokracija unutar duhovno-političkog
zbivanja novijih naroda? Neki tvrde, da demokra­
cija potječe iz Francuske, drugi iz Engleske, treći
iz Amerike, ili konačno da je ona njemačkog po­
rijekla (Jellinek). Ipak prevladava mišljenje, da
moderna demokracija, kao djelotvorni politički po­
kret, dolazi iz Amerike, dok su je, kao duhovno-
misaoni pokret, pripremili francuski i engleski fi­
lozofi XVIII stoljeća.
Nasuprot mišljenju, prema kojemu bi se bile
nadahnule i američka praksa i francusko-engleska
teorija na kršćanskim načelima, kasnije je usvojeno
mišljenje, u dosta općenitom obliku, da je pravi
osnivač moderne demokracije J. J. Rousseau. Do­
18
sljedno, mnogi smatraju njegovo djelo Društveni ugo­
vor kao « priručnik svih pravih demokrata ».
Nije potrebno isticati, da je riječ demokracija
(demos = puk, narod; kratein = vladati) staro­
grčkog jezičnog porijekla: «narodna vlast ». Iz
djela klasičnih pisaca, posebno iz Aristotelovih dje­
la, ovaj je izraz prešao u kasnija povijesna razdo­
blja i postao uobičajen, bliz i nekako razumljiv svi­
ma naraštajima do danas. Aristotelova zasluga bila
je u jednoj novoj orijentaciji, novom smjeru u filo­
zofiji i političkim razmatranjima. Tako bi Platon
bio po svome osnovnom shvaćanju i razumijevanju
smisla postojanja uopće, a čovjeka posebno, idea­
list; dok se kod Aristotela ističe snažna iskustvena
spoznajna orijentacija ili smjer. Za izgradnju teoret­
skih svjetova Aristotel polazi od iskustva, traži
oslonac u stvarnom životu. Jednako u filozofiji kao
i u politici. Baveći se politikom, on je istraživao i
uspoređivao politički život nekadašnjih malih grčkih
država-gradova. Skupivši njihove ustave i nakon
usporednog proučavanja, došao je do zaključka, da
postoje tri osnovna oblika vladavine: monarhija
(vlast jednoga), oligarhija (vlast nekolicine) i poli-
teia, što u stvari znači demokracija.
Demokracija je, prema tome, jedan oblik vlada­
vine i za nas prvi korak u upoznavanju našeg sredi­
šnjeg problema. Demokracija je određena gradnja i
ustroj državnog života, jedan posebni oblik države.
Da bismo lakše razumjeli njezin postanak, razvi­
tak i njezina osnovna obilježja i tako uzmogli pro­
drijeti do njezine nutarnje, najprisnije naravi, po­
trebno je prethodno upoznati osnovne sastavne di­
jelove pojma države uopće.
19
 Pravna nauka, naime, pronalazi u pojmu države
tri bitna sastavna dijela: zemljišno područje, narod
i vlast. Ako manjka samo jedan od njih, nije mo­
guće govoriti o državi. Međutim, u predodžbi obi­
čnog građanina i pojmu države u obzir dolazi samo
sastavni dio vlast, moć zapovijedanja, autoritet.
Ovo shvaćanje nije bez temelja, jer mu stvarni
život daje uvelike opravdanje. Na svakom koraku
moderni građanin susreće se s vlašću, koja mu na­
meće najrazličitije dužnosti. Radi toga ima pisaca
i ljudi, koji pojam vlasti izjednačuju s pojmom drža­
ve. Propovijedanje i širenje u puku ovog « skra­
ćenog » pojma države u obliku vlasti posebno je
značajno za marxističko shvaćanje. Samo pomoću
autoriteta-vlasti ostala dva sastavna dijela dolaze
do izražaja kao neodjeljivi dijelovi pojma države.
Produžujući ovo pojednostavnjenje i uzimajući dr­
žavni ustroj kao državnu moć i vlast, lako se poi­
stovjećuje samu državu s njezinom vlašću, uzima­
jući je kao « pars pro toto » - dio uzet kao cjelina.
Oni « ovaj birokratski ustroj označuju kao državu
u pravom smislu za razliku od države kao ograni­
čenog zemljišnog područja i zajednice njezinih gra­
đana » (Renner).
Iz ovog pojednostavljenog pojma države, koji
je vrlo bliz pučkom shvaćanju, nastao je moderni
pokret demokracije. Puk je doživljavao
državu kao višu vlast, kao neograničenog gospodara,
koji mu ograničuje osobne pothvate i slobodu. Ova
neograničena moć postigla je vrhunac sjaja u XVIII
stoljeću, ali istovremeno probudila i svijest ljudi o
njihovoj osobnoj vrijednosti i pravima.
U spomenutom stoljeću, naime, državna vlast
20
saobraća sa svojim podanicima u obliku svojstvenu
neograničenom (apsolutnom) gospodaru. Zato se i
zove ovo stoljeće stoljećem apsolutizma. Monarhijske
načelo obilježuje ovo razdoblje, gdje se ističe moć
jedne obitelji, jednog čovjeka, kralja «po milosti
Božjoj ». U ovom smislu J. Bryce označuje monar­
hiju kao « državu, u kojoj osobna volja kralja
stalno stoji uz bok ostalih djelatnih činilaca, pred­
stavljajući u isto vrijeme i zadnji vrh vladavine ».
Apsolutizam, feudalizam i staleška udruženja
bili su tri osnovne oznake vlasti i općeg uređenja
društva onog vremena. Svu vlast držao je u rukama
neograničeni vladar u stanovitoj zajednici sa sve­
ćeničkim i plemićkim staležom. U njihovim rukama
bila je sva privreda, sredstva naobrazbe i sva vlast.
Treći stalež - obrtnici i trgovci, ukoliko se o ovima
posljednjim moglo govoriti u smislu današnjeg pojma
trgovca, te konačno seljaci - nije imao gotovo ni­
kakve uloge u javnom životu, ako se izuzmu obr­
tnička udruženja (cehovi) kao jedinice s priznanjem
plemićkog stanja. Državna vlast i ugled za sve ove
bila je daleki i nedostiživi ideal. Ovo mnoštvo osje­
ćalo ju je kao neku silu, često tajanstvenog pori­
jekla, koja mu ograničava slobodu, nameće poreze
i zove ga, u ovom ili u onom obliku, pod oružje.
Kad je ovo monarhijsko-apsolutističko načelo
uspjelo podvrći pod neograničenu vlast monarha
također svećenstvo i plemstvo, stanje društvene
napetosti se još više zaoštrilo. Pučkim gomilama je
bilo najteže podnositi činjenicu, da su zauvijek ve­
zani za jedno stanje i društveni položaj i da im je
bilo nemoguće prijeći slobodno iz jednog stanja u
drugo. Manjkala je u cijelosti sloboda izbora zvanja
21
i stvaranja društvenog položaja u skladu s osobnim
naklonostima i sposobnostima. Sustav apsolutističke
vladavine postupao je s ovim « trećim staležom »
kao s « pukim predmetom », kao s jadnim pukom
(misera plebs), koji nema ni vlastitog mišljenja ni
volje, radi čega drugi moraju nad njim vladati.

Ovaj kratki opis stanja omogućuje nam da lako

shvatimo, kako je ondašnja političko-društvena stvar­
nost mogla naravno nadahnuti duhove XVIII sto­
ljeća neodoljivom mišlju slobode. Iako oblici naše
svijesti nisu posvema zavisni od vanjske stvarnosti,
oni su ipak s njom u trajnom dodiru i povezanosti.
Politička svijest evropskog građanina XVIII sto­
ljeća oblikovala se na ovoj apsolutističkoj stvarnosti,
koja je ustrajala i postigla vrhunac sve do francuske
revolucije. Činjenica tuđe neograničene vlasti i na­
metnutoga pravnog i društvenog poretka, ukočenog
i okamenjenog, dozivali su u svijest ljudi predodžbu
slobode i stanja, u kojem će oni sami odlučivati o
svojoj sudbini. Pučke mase, da se izrazimo suvre­
menim rječnikom, postale su brojčano sve veće, a
njihova snaga sve jača, osjećajući vlastitu vrijednost
i važnost u zajednici.
Ovaj naravni postupak misli razvijali su i odga­
jali mislioci, filozofski i politički pisci. Pico di Mi­
rándola je bio na početku, nastavio je Galileo, da
dovrši D’Alembert. Dok je prvi još uvijek u odre­
đivanju sudbine čovjeka u svijetu računao s opsto-
janjem i voljom Božjom - prepuštajući čovjeku, da
slobodnom odlukom odredi svoj vlastiti položaj, da
li da bude obični preživač, senzualni uživač; ili
nebesko biće, ako se posveti razumskom radu; sin
22
Božji, ako se preda umnim naporima -, Galileo,
Descartes, pa onda Newton i Hume ne računaju
s Božjom prisutnošću, nego daju ljudskom razumu
potpunu neovisnost i gospodstvo. Descartes veli.
« Jer po razumu, ukoliko je on jedina stvar, koja
nas čini ljudima i koja nas razlikuje od nijemih ži­
votinja, sklon sam vjerovati, da je taj razum u
cijelosti u svakome od nas ». D’Alembert pak na-
dodaje: « Sve je ovo pridonijelo previranju duhova.
Ovo previranje, koje se širi na sve strane, žestoko
napada na sve, što mu stoji na putu, poput bujice,
koja lomi sve nasipe. Sve je u pitanju, sve se pre­
ispituje, pomiče, počevši od znanstvenih načela do
temelja ukusa, od glazbe do morala, od bogoslovskih
do ekonomskih i trgovačkih pitanja, od politike do
međunarodnog i građanskog prava. Plod ovog pre­
viranja duhova je novo svijetlo, koje se rasiplje po
mnogim predmetima i novim tamnim stranama, koje
ih pokrivaju kao plima i oseka, ostavljajući na
obalama nove stvari i vukući sa sobom stare ».
Ipak nije točno, što tvrdi Renner, da su tek
moderne demokracije otkrile vrijednost naroda, a
ne prijašnje vladavine, iako su cijenile načelo: «Opće
dobro treba biti vrhovni zakon », jer su to prizna­
vale uz dodatak: « Sve za narod, ali ništa mimo na­
rod ». Nije točno, jer je i kršćanstvo bilo postavilo
načelo: « Sva je vlast od Boga preko naroda ».
No ipak ostaje istina, da je ovo načelo tek sada
postalo sastavnim dijelom politike. Le Fur tvrdi,
da je kršćanstvo postavilo načela, ali političari na­
đoše njegovu primjenu korisnom i primjerenom
tek u modernim vremenima, koja su započela s
francuskom revolucijom. Gabriel Marcel nadodaje
23
 u ovom smislu, da su tek francuski slobodoumni
filozofi, bez obzira na njihovu krivu metafiziku,
bili prvi, koji su našli put osiguranja prava čovjeka.
Stvarni put primjeni jamstva prava čovjeka i gra­
đanina bila je francuska revolucija iz 1789. Tada
su one D’Alembertove «plima i oseka » postigle
vrhunac, bacajući na obale političkog života nove
i vukući stare stvari. One su srušile stari poredak,
razriješile postojeće pravno-društvene odnose, te pre­
dale vlast u ruke naroda.

Na koji je način ovaj novi demokratski pokret

riješio pitanje društveno-političke i državne vlasti?
Postavljeno je načelo, da samo prosvijetljena
volja naroda ima biti tvorac zakona. Samo građani
imaju biti zakonodavna vlast, dok izvršivanje za­
kona prepušta se državnom ustroju. Prije je bila vr­
hovna volja vladara, a od sada to mora biti volja
naroda. Narod stvara zakone i njegova volja pro-
žimlje sveukupni život zajednice i države kao naj­
višeg oblika njegova poretka. Ne zapovijedaju više
pojedine osobe ili obitelji, nego Zakon. To je bio
u biti oblik pravne i demokratske države. Na taj
bi se način očitovala vrhovna volja naroda.
Općenito je prihvaćeno načelo: «Narod sku­
pljen u saboru ne može od nikoga primiti naredbe ».
Time je konačno bilo odbačeno staro načelo zako­
nitosti. Načelo ugleda (autoriteta) kneza zamijenjeno
je načelom okupljenih građana u svojstvu narodnih
zastupnika. Odsada je narod vrhovni vladar - suveren.

24
 2. - Bit demokracije

Ovaj povijesni razvoj, koji u stvari ne obuhvaća

samo novije vrijeme, nego bismo ga mogli pro­
tegnuti na cijelu povijest u smislu borbe za slobodu,
demokratizaciju i čovječnost života u zajednici. Kel-
sen ga je u našem stoljeću smjestio u okvir logi-
čko-filozofski i psihološki, nastojeći mu dati čvrstu
misaonu i ljudsku podlogu. Razumska povezanost
elemenata i duboka njihova raščlamba, koju je izvr­
šio, čini mi se, predstavljaju jedan od najsjajnijih
pokušaja, iako ne i najtočnijih, da se odredi bit
demokracije.
Radi toga ću se u ovom dijelu rada, koji bih
mogao nazvati analitičkim i « anatomskim », poslu­
žiti njegovim djelima, njegovim mislima razasutim
po mnogobrojnim djelima ili u raspravama, s jedinim
ciljem, kako bih to onda kasnije u nastavku pod-
vrgao kritici ili rasudbi u njegovim osnovnim filo­
zofskim postavkama, koje sačinjavaju temelje nje­
gova naučnog sustava.

Bit demokracije, prema Kelsenu, sačinjavaju dva

osnovna nagona ljudske prirode. Ova dva nagona
vode ustrajnu i neprekidnu borbu, kako bi se
probili i progurali u društvenu stvarnost i ovdje
postigli pravo građanstva i puno zadovoljenje i
ostvarenje. To su nagon slobode i nagon pravde.
Čovjek je rođen jednak i slobodan, rekao bi
Rousseau, a posvuda ga nalazimo u lancima. Mi
radi toga dnevno prosvjedujemo protiv tuđe volje;
bunimo se protiv vlasti i ugleda, koji nam ograni-
25
čuje slobodu i želi nametnuti svoja mjerila. Protiv
ovog stanja, veli Kelsen, diže se sama priroda, tra­
žeći slobodu. A težina poslušnosti tim je veća,
što je razvijenija svijest o vlastitoj vrijednosti ono­
ga, tko je prisiljen na poslušnost. Mi bismo je
htjeli zauvijek odstraniti: « On je čovjek kao i ja.
Oba smo jednaki. Pa otkud njemu pravo da meni
zapovijeda? ».
Iz ove spoznaje rađa se drugo načelo, odnosno
nagon jednakosti, kao drugi pogon demokracije.
Prema tome pogoni prema slobodi i jednakosti po­
lazna su točka i izvorna snaga, koje naviru, tjeraju
i traže demokratski sustav vladavine.
Smatrajući nagon slobode prvotnijim i odlučnijim,
Kelsen mu posvećuje mnogostruku pažnju. On ističe
odmah u početku, da je sloboda, koja se očituje u
nagonu slobode, u stvari štetna. Ona znači nije­
kanje društva. Posljedica ovako shvaćene slobode
i njezino možebitno ostvarenje u životu znače « pri­
rodno stanje », u kojem vlada načelo: « Rat sviju
protiv svih ». Istom kad su ljudi uvidjeli besmislicu
međusobne borbe, stvorili su društvo, « društveni
ugovor », uredili političku zajednicu i sami sebi
nametnuli uzajamni zapt ili stegu. Iako je misao
«društvenog ugovora» kao tobožnje povijesne činje­
nice konačno odbačena, u teoriji se očuvala kao misao
i shvaćanje slobode u ovom naturalističkom smislu
i shvaćanju, jer bi svoj korijen vukla iz onog
« prirodnog stanja », koje bi bilo trebalo postojati
prije stvaranja društva i države.

Ovdje se, evo, dodirujemo s onim, što smatra­

mo bitnim u ovoj našoj raspravi. O tome ćemo
26
govoriti kasnije i s najvećom brigom, jer o tome
ovisi problem demokracije i razumijevanje njezine
biti.
Ispitujući ovu štetnu narav slobode, Kelsen na­
glašava, da je upravo zbog ove svoje štetne naravi
bilo potrebno mnogo vremena, da uniđe u račun
društva. Morala je proći kroz dugi razvojni i pre-
obražajni tijek, te se iz štetnog načela pretvoriti u
korisno društveno načelo, u njegovu potvrdu i osi­
guranje. Ulaskom u društvo i stvaranjem pravnog
poretka, sloboda završava prvo razdoblje razvoja.
Prije onog pomišljajnog nadnevka « društvenog u-
govora » svi su bili slobodni. Svatko je radio pre­
ma vlastitom nahođenju i volji. Ograničenje je ovi­
silo samo o tome, da li smo se susreli s većom i
jačom silom, koju nismo mogli svladati. Mir ili
rat među pojedincima ili skupinama, borba za život
ili smrt ovisili su od ocjene protivnika, da li će
moći, ili ne, svladati onog, koji im se opire. Odatle
onda vječno « probanje » snaga i borba, da silom
uklonimo suparnike.
Uspostavljen jednom poredak « društvenog ugo­
vora » i gospodstvo pravnih propisa, završava i ovo
prirodno stanje borbe. Mjerilo vladanja svakog po­
jedinca nije više isključiva osobna korist i vlastita
snaga. Odsada postoje opća pravila, koja se ne
obaziru na snagu pojedinaca i skupina, nego traže
sukladnost njihovih ponašanja s vrijednostima, mje­
rama i uvjetima Zakona.

Međutim pravi problem slobode, a s time i

demokracije, nastaje tek u ovom času. Prirodna,
štetna strana slobode, upravo nagon slobode, na­
27
stavlja svojim putom razaranja zajednice. Tek što
bacimo pogled na nas same i na društvo, narodnu
zajednicu i državu, otkrivamo nepomirljivu su­
protnost između ovih društvenih pojava i naše vla­
stite slobode. Naša se narav neprestano buni i odu­
pire ograničenjima i nekakvoj društvenoj volji, koja
nas posvuda prati. Radi toga, veli Kelsen, čitavu
povijest možemo promatrati kao borbu pojedinca
za osvajanje slobode s jedne strane i nastojanje
društva da ih podvrgne pod svoju vlast s druge
strane.
Pitanje se sastoji u tome: Kako je moguće oču­
vati društvo, kad smo već jednom prihvatili zajedni­
cu, pravni poredak, Zakon i pri tome proglasili na­
čelo slobode kao najvišu vrijednost čovjeka? Ako
je čovjek jednom unišao u zajednicu, koja ga lišava
slobode, kako onda iz te zajednice izaći? «Ako mora
postojati društvo, ako mora postojati država, nužno
je postaviti obavezni poredak za uzajamno ponaša­
nje ljudi. Međutim, s time ujedno nastaje i gospod­
stvo ». A gdje postoji gospodstvo, nema slobode.
Kako, dakle, riješiti ovu suprotnost?
U skladu s mislima Rousseau-a, Kelsen odgo­
vara: Ako je bilo potrebno pri stvaranju « društve­
nog ugovora », da dođe do općeg pristanka sviju,
onda je potrebno i za život zajednice u budućnosti,
da u svakom času bude prisutan pristanak te iste
volje sviju, jer samo tako pravo može osigurati nje­
zin opstanak i razvitak. Sve pravne obveze i u bu­
dućnosti moraju biti izraz slobodne volje svih gra­
đana, kao što je to bilo na početku, pri stvaranju
društva. « Ako netko treba vladati nad nama, tre­
bamo to biti mi sami, koji namećemo i održavamo
28
red. Tako se ona izvorna, prirodna sloboda pretvara
u političku i društvenu slobodu. Politički je slo­
bodan onaj, tko se pokorava, ali ne tuđoj nego
svojoj vlastitoj volji ».
Dosljedno ovom shvaćanju, koje dijele mnogi au­
tori, demokracija bi bila jedini oblik vladavine, koji
bi svima osiguravao pravo i mogućnost sudjelova­
nja u stvaranju volje zajednice, u stvaranju Zakona,
te pri tome čuvao izvornu slobodu svakog pojedinca.

O načinu, kako se rješava ovo pitanje - pitanje

sudjelovanja svih u stvaranju volje zajednice i oču­
vanja izvorne slobode, ovisi vrijednost čovjeka i
njegova dostojanstva kao i njegove sudbine. Mogu
li, i kako, pojedinci sudjelovati izravno u stvaranju
ove volje?
Moderna država to čini nemogućim. Držeći pred
očima njezino ogromno tijelo s milijunima građana
različite kulture i probitaka, s nedostatnim sredstvi­
ma saobraćaja - iako ovaj danas vrlo napreduje -
bit će nam jasno, kako je ovo pitanje složeno i
gotovo nerješivo.
Pred tom nemogućnošću došlo se na misao
predstavništva. Od sada će birani predstavnici za­
stupati volju naroda i pokušati učiniti što stvarnijim
sudjelovanje volje sviju u donašanju zakona kao
volje zajednice.
Međutim, ako smo svjesni razlike u osjećajima,
mišljenju i probitcima, što je jedna od bitnih ozna­
ka posebno modernog društva, sasvim je jasno,
da nikad ne će biti jedinstva između samih pred­
stavnika međusobno i narodne volje napose, i da
će, prema tome, uvijek biti određeni broj građana,
29
 čija će volja biti u sukobu s voljom zajednice, odno­
sno države kao tobožnjeg izraza opće volje. Kako,
dakle, sačuvati i zaštititi zajednicu, ako sloboda -
bit čovjeka — u njoj nailazi na svoje nijekanje?
Imamo li pravo napustiti društvo, koje smo upozna­
li kao sredstvo opće koristi? Da li je pod ovim
uvjetima to uopće korisno? Kako zaštititi društvo
naprama pravu čovjeka, da ga napusti i zaštiti svoju
slobodu u opasnosti? « U skrajnom slučaju, gdje
ti moraš” kao izraz društvene zapovijedi, ovisi o
uvjetu ako hoćeš onoga, kojemu se zapovijeda,
poredak gubi svaki smisao kao društvena zajednica ».
Iskustvo je pokazalo korisnost napuštanja pri­
rodnog stanja i prijelaz u društvo. Kad ne bi bilo
tako, kako bi bilo moguće postići opći pristanak,
slobodan i dragovoljan, da se napravi « društveni
ugovor»? Da ne bi ponovno zapali u prirodno
stanje - rat sviju protivu svima - pokazalo se
potrebnim pronaći objektivno vanjsko vrelo društve­
ne obveze. Volja za izvandruštvenom slobodom, za
anarhičnom slobodom, koja ne želi ograničenja, ra­
zara društvo. Kako ovu anarhičnu volju pretvoriti
u načelo, koje izgrađuje i čuva društvo? Jer je
društvo jamac nekih priznatih prednosti, treba anar­
hičnu volju prevladati.
Tražeći ovo objektivno vrelo obveze, mislioci
su pronašli načelo većine. Od sada društveni pore­
dak, postojanje i nepovredivost društva ovise o vo­
lji većine. Ono što većina zaključi i proglasi dobrim
i korisnim, pravednim i ispravnim; ono što ona
odredi kao pravo, mora prihvatiti kao takvo cijela
zajednica i svaki njezin građanin, uzet kao pojedinac.
Ovako bi završilo drugo razdoblje razvoja pri­
30
rodnog nagona za slobodom i njegova pretvaranja
iz prirodnog nagona u političku slobodu, kako to
tumači bečki bivši profesor i osnivač takozvane
bečke škole ili škole čistog prava.

Međutim, ni načelo većine ne isključuje činje­

nicu vladanja jednih nada drugima, većine nad
manjinom. Sukob ostaje i dalje, u društvu ima i
neslobodnih ljudi. Zanijekano im je najveće pravo,
pravo slobode, koje sačinjava osnovni nagon i bit
njegove prirode. Kako, dakle, pomiriti ovo pravo
slobode i načelo većine, političku slobodu s onom
izvornom, naravnom, nagonskom? To je odsada no­
vo pitanje.
Uza sav umni napor sjajnog pravnika i mislioca,
Kelsen ne uspijeva pomiriti ove dvije skrajnosti.
Njegova raščlamba elemenata čovjeka i društva nije
više u stanju spojiti ovako rastavljene dijelove. On
po prilici misli ovako: Načelo većine sadrži u sebi
i načelo jednakosti ljudi, odnosno njihove volje.
Demokracija ne traži samo slobodu nego i jednakost.
« Bilo bi nemoguće opravdati načelo većine tvr­
deći, da većina ima i veću težinu od manjine... To
bi bilo puko mehaničko brojenje. Usvajanje sličnog
načela, prema kojemu bi većina bila jača od manji­
ne, značilo bi usvajanje shvaćanja, prema kojemu
bi davali prednost sili pred pravom. Dakle jedino
misao, zaključuje Kelsen, da bude što manje ne­
slobodnih, ako već ne mogu biti svi slobodni, odno­
sno što manji broj onih, čija će volja biti u sukobu
s voljom društva i države, može dati primjereno
rješenje ostatku sukoba izvorne slobode i društva,
odosno izvorne i političke slobode. Ne radi se o
31
tome, da bude slobodan ovaj ili onaj, kao tobože
vrijedniji, nego jednostavno da što veći broj ljudi
bude slobodan ».
Na ovaj način načelo predstavništva i većine
imalo bi biti i istovremeno osigurati traženo vrelo
objektivnog autoriteta, kojemu je dužnost stalno
se opirati svakom pokušaju, koji bi išao za nje­
govim razaranjem, na što bi bili ovlašteni u smislu
izvorne, nagonske slobode u skladu s naturalističkim
shvaćanjem i teorijom o « društvenom ugovoru ».
A radi toga, radi ove objektivne organizatorne vlasti,
demokracija bi ujedno značila u svojoj biti također
organizatorno načelo. Gdje postoji demokracija, mo­
ra postojati i načelo organizacije, reda i poretka.

Ova nam raščlamba razvojnog puta slobode otkri­

va u punom svijetlu sukob naravne (izvorne, osobne)
slobode i društvene vlasti i obveze. Ovdje nala­
zimo nepatvorenu jezgru onoga, što u povijesti na-
zivljemo gospodar i sluga (dominus et servus), osoba
i stvar (persona et res), feudalni gospodar i njegovi
kmetovi, vladar i podanici. Ovi izrazi, kao tvorevina
i obilježje povijesnih razdoblja, označuju tešku i
čestokrat krvavu borbu čovjeka, da obrani i učvrsti
osobnost i svoja prava u društvu. Dugi put, preva-
Ijen od starog pojma čovjek-stvar do pojma osoba-
građanin, put je čovječnijeg shvaćanja povijesti i
međunarodnih odnosa. Čitavu povijest, veli Kelsen,
možemo promatrati kao razvoj poretka. U tome smi­
slu ona i nije ništa drugo nego vječna borba između
zapovjedničke volje jednoga, između njegove volje da
podvrgne sebi volju drugih, te težnje ovih da se oslo­
bode tuđe vlasti i sami određuju vlastitu sudbinu.
32
 U ovome smislu engleska, američka i francuska
revolucija označuju odlučnu prekretnicu. S ovim
događajima postavljaju se ustavno-demokratski te­
melji, koji jamče prava čovjeka i građanina. Čovjek
ne će više da podnosi tuđe volje i vlasti. Naravna
sloboda, rekli bi Rousseau i Kelsen, traži povratak
izvornih prava, koja su im pogazili načela političkog
predstavništa i većine, uzevši ova prava kao stvar­
nost u najboljemu smislu i nakon sklapanja « dru­
štvenog ugovora ».

Nu i bez ovog povijesnog zbivanja, Kelsen po­

kušava i na drugi način riješiti pitanje postojanja
sukoba između slobode i većine. Kao da ni sam
ne vjeruje u završetak opisanog razvoja od nagonske
slobode do slobode u društvu, on tvrdi, da se odsada
u svijesti građana stvara posebni nosilac političke
moći: država. Ne vladaju više pojedinci, vidljivi
ljudi; ne vlada ni većina, nego Zakon, Država. Mje­
sto volje svih ili većine, nameće se opća volja. Ova
se pretvara u neku tajnu volju svih, u neku mitičku
osobnost, odijeljenu i različitu od pojedinaca, nje­
zinih građana.
Ova idealna fikcija trebala bi djelovati više pro­
tiv volje onih, koji vladaju, nego protiv građana,
to jest onih, nad kojima se vlada. Vladajuća skupina
nije ljudska stvarnost sa svojim slabostima, nego
je jednostavno sredstvo ovog utjelovljenog nosioca,
koji označujemo vladom ili državom.
Kelsen suprotstavlja ovu novu ideologiju nasuprot
autokratske, naglašujući, da ovdje vlada zaista čo­
vjek od krvi i mesa, makar i « božanskog » pori­
jekla, dok u demokraciji vlada Zakon, Država. Ova­
33
3
ko bi se, misli on, nekako pokrivala neugodna či­
njenica tuđeg vladanja nad nama poosobljavanjem
vlade i države. To bi bila mistika demokracije. Ovo
bi shvaćanje bilo neodjeljivo od pravno-državnog
shvaćanja demokracije.

Međutim, ni ovaj pokušaj demokratske mistike

ne uspijeva izmiriti slobodu i društvo. Stvaralac
i branitelj ove misli bio je J. J. Rousseau.
L. Le Fur, primjerice, ističe da, iako mnogi sma­
traju Rousseau-ov Društveni ugovor temeljem demo­
kracije, njega se ujedno može smatrati i priručnikom
despotizma. Slično tvrdi i Kelsen. Prema njemu,
Rousseau je pošao od pojedinačne postavke i završio
u općoj. Od osobe se prelazi na skupinu, od neo­
graničene slobode pojedinaca u neograničenu i tajnu
volju društva. « Opća volja » je obični izraz za
društveno-pravni poredak, koji bi imao svoju vri­
jednost neovisno od volje pojedinaca, od volje svih,
koja je nepomirljiva s teorijom « društvenog ugo­
vora », jer nije ništa drugo nego izražaj osobne
volje sviju. Ovo protuslovlje, veli, jednako je zna­
čajno za Rousseau-a, Kanta i Fichte-a. Polazi se od
osobne i završava se u sveopćoj gradnji. U svakom
slučaju subjektivizam - ono što bi trebalo jamčiti
osobnu slobodu - završava s objektivističkim isho­
dom. Odatle simpatija svih « demokrata » totalita-
raca za Rousseau-ovu demokraciju.
Tek s ovim stvaranjem iznadosobnog bića, s
poosobljavanjem države i državnog ugleda, kao da
bi bila rečena zadnja riječ. Nije više slobodan poje­
dinac nego narod, narodna cjelina. Prijelaz je to
od slobode u prirodi k slobodi u društvu. Ono nas
34
sili biti slobodnima. Radi toga, nadodaje duhovito
Kelsen, prava je pojmovna opreka, da je na vra­
tima zatvora u republici Genovi i na lancima osu­
đenika bila urezana riječ: « Libertas - Sloboda ».

Ista nesavladiva opreka postoji između poje­

dinaca i zajednice također unutar Laun-ova znan­
stvenog shvaćanja demokracije. On je djelomično
neokantovac kao i Kelsen. Ali dok ovaj prihvaća
načelo većine i državne demokratske mistike, mi­
sleći da je tako našao rješenje ovome sukobu i
jamstvo za poredak, koji je stvoren ovim putom,
Laun niječe jedno i drugo. Za njega je pravo neo­
visne prirode kao i ćudoređe za Kanta. U njegovu
pojmu demokracije prevladava metafizička značajka,
objektivni značaj pravne obveze. On smatra, da je
pravo « nužna dužnost », a ne tek uvjetne ili čak
umjetne naravi. Pokoravanje zakonu rađa se u svi­
jesti, koja spoznaje i prima ugled na temelju osje­
ćaja i pravednosti. Taj je osjećaj prirođen svima,
kao što je i razumnost i ćudorednost u skladu s
Kantovim i Descartes-ovim shvaćanjem. Prema to­
me nema tuđeg zakonodavstva i zapovijedanja ni
u ćudoređu ni u pravu. U demokraciji « mora se
postupati sa svakim pojedincem i, prema tome, sa
svakim narodom kao s ciljem i svrhom u samima
sebi ».
Međutim, razvijajući kasnije pojam demokracije,
Laun usvaja Kelsenovo mišljenje. To potvrđuje
slijedeća tvrdnja: Demokratska država postoji ta­
mo, « gdje nema drugog vladanja osim onoga ve­
ćine nad manjinom... Demokracija je država, u
kojoj se pojedinačna vlast nalazi u rukama većine...
35
U demokraciji ciljeve većine određuje većina odra­
slih ».
Očito je, da ovako Laun dolazi do nepomir­
ljivog sukoba samouprave, koja bi, prema njegovu
shvaćanju, trebala biti jedino odlučna, i volje ve­
ćine, koja zaista odlučuje. Osobno-pravna samou­
prava, onaj sveobuhvatni osjećaj pravde, u stvari
svodi se na ništa, gdje je odlučna volja većine i
njezino vladanje. Osobna uvjerenja, osjećaji i svi­
jest neovisne pravde za manjinu u stvari gube
svako ozbiljno značenje. Laun-ova se nauka raspli-
njuje u ništa. Problem sukoba ostaje neriješen.

Uviđajući slabost postavke, svoje i sličnih, Kel-

sen ovo posljednje razdoblje preoblikovanja naravne
slobode, t. j., teoriju mistične državne osobnosti u
obliku « opće volje », smatra običnom umjetnom
tvorevinom, tvrdnjom političkog obilježja i s po­
litičkim ciljem, čime oni koji vladaju pokušavaju
opravdati svoju vlast i postupke. Radi toga Kelsen
čvrsto ostaje uz načelo većine, smatrajući ga najve­
ćim jamstvom jednako za opstanak društva kao
i osobne slobode.
Iz ovog rečenog slijedi, prema Kelsenu i osta­
lim piscima koje smo spomenuli, da je sloboda bitni
dio demokracije.

Raspravljajući o načelu većine, da bi se pravni

svijet očuvao od svađanja na puku mehaniku, bilo je
govora i o jednakosti ljudi, kao drugom sastavnom
dijelu demokracije. No o tome ćemo govoriti kasnije,
kad bude govora o kritici filozofske postavke pisaca,
koji brane slobodnjačku demokraciju.
36
 Na slijedećim stranicama ograničit ćemo se na
kratko izlaganje osnovnih čimbenika, preko kojih se
demokracija izražava u životu i omogućuje ostvarenje
narodne volje. Ne ćemo ulaziti u pojedinosti ovih
ustanova i čimbenika. Gotovo svaka nacija, iza
francuske revolucije, stvorila je svoj posebni demo­
kratski sustav. Radi toga nemamo ni prostora ni
svih potrebnih podataka, da bismo te pojedinosti pro­
učavali. A bilo bi i suvišno. Ne želimo tražiti ni
prednosti jednoga pred drugim. Ne zanima nas razli­
ka, primjerice, između presidencijalnog sustava Ame­
rike i parlamentarnog u Francuskoj (kojeg je De
Gaulle u najnovije vrijeme približio američkom pre-
sidencijalnom sustavu), ili između parlamentarne i
ustavne monarhije u Velikoj Britaniji i švicarske
demokracije. Mi tražimo ono, što bitno u demo­
kraciji i, prema tome, zajedničko u svim liberalno-
demokratskim sustavima.
Prema svemu, što smo dosada vidjeli, demokra­
cija znači sudjelovanje naroda u stvaranju državne
volje putem vlastitih predstavnika. Preko zastupni­
ka narod svoju volju pretvara u zakon, poštujući
načelo većine. Glavni organ, preko kojeg to čini,
jest parlamenat. U njemu dolazi na najizrazitiji
način pravo narodnog vrhovništva. Ali parlamenat
nije jedina ustanova demokracije, preko koje narod
izražava svoju volju, određuje svoje probitke i zašti­
ćuje svoja prava. Na slijedećim stranicama spomenut
ćemo i druge najvažnije čimbenike i ustanove, među
kojima parlamenat zauzimlje središnji i najvažniji
položaj.

37
 3. - Kako se ostvaruje sloboda u demokraciji?

Prije nego prijeđemo na izlaganje osnovnih po­

čela parlamenta i njegova značenja u stvaranju
državne volje i zaštite probitaka samog naroda,
potrebno je upoznati se s jednom drugom demo­
kratskom ustanovom, bez koje je nemoguće za­
misliti modernu demokraciju. Ona je izvor, poče­
tak, glavni temelj demokracije. Radi se o državnom
Ustavu.
S nasilnim nestankom starog poretka, koji je
počivao na feudalizmu i staleškom udruženju kao
općim značajkama iz vremena prije francuske re­
volucije, nastala je u javnom životu praznina, pravno-
politička praznina (tabula rasa). Vrhovništvo je prešlo
s neograničenog kralja na narod. Od sada vlast pro­
izlazi iz naroda. Ali, kako smo vidjeli, jer narod
ne može vršiti vlast neposredno, on je prenosi na
predstavnike. No ni predstavnici nisu u stanju vr­
šiti svu vlast u njezinoj mnogostrukoj složenosti.
Predstavništvo zbog toga pridržava za se samo za­
konodavnu vlast. Upravna i sudačka ostaje izvan
njegovih ruku. Ali da se i ovim ustanovama vlasti
osigura svojstvo narodne volje i, ujedno, organsko
jedinstvo države, prvo narodno predstavništvo -
Ustavotvorna skupština - izrađuje osnovna načela,
na kojima se ima izgraditi cijela državna zgrada i
odvijati sveukupni život nove političke zajednice.
Ova načela i propisi nazivlju se Ustavom ili temelj­
nim zakonom zajednice.
James Bryce, primjerice, smatra, da je Ustav
kao pravno-politička ustanova najvažniji doprinos,
38
koji je čovjek dao političkomu životu. Povijest ne
pozna ništa drugo, što bi ga nadilazilo po svojoj
vrijednosti. « Ustavi su najpotpuniji izraz i najbo­
lja oznaka, do kojih se moglo doći u cilju pri­
mjene osnovnih načela demokracije. U njima zaista
ima jedno novo iznašašće, zakoniti plod demokra­
cije, praktično rješenje umjetnosti vladanja, jer je
ustav istovremeno načelo slobode i načelo reda ».

Što, prema tome, znači ustav u demokratskoj

državi?
To je njezin temeljni zakon, osnovica općeg
zakonodavstva, cjelokupne upravne i sudačke vlasti.
Ustav, gdje postoji kao pisani dokumenat (u En­
gleskoj nema u cjelini pisanog ustava), određuje
na stalan način postojanje vrhovnih državnih or­
gana, propisuje doseg njihove vlasti, međusobne
odnose i način djelovanja. Sveukupna zakonodavna,
upravna i sudačka vlast moraju se stalno nadahnji­
vati duhom i mislima ovog temeljnog zakona.
Osim ove pravno-tehničke strane, Ustav ima i
svoju filozofsko-pravnu i političku službu. Pogledaj­
mo, u čemu se ona sastoji!

Demokratska nauka veli, da sva vlast dolazi

od naroda. Ali to se ne događa ni silom, ni radi
brojčane većine. Istina je, da je narod vrhovna
vlast, ali jer je narod sastavljen od slobodnih po­
jedinaca, postoji opasnost, da slobodni pojedinci,
da slobodni i vrhovnički narod ne odluči razlaz i
raspad društva. Da se to spriječi, donosi se Ustav,
koji se stavlja iznad samog naroda, iznad slobode,
pretvarajući se na taj način u vrelo vrhovne vlasti.
39
 « Narod je odlučio postaviti stanovita pravila izvan
dosega vlastitih časovitih prohtjeva, koji mogu biti
plod žestokih strasti i prkosa, i tim pravilima dati
promišljeni izraz svojih misli i namjera. To znači,
da se šutke priznaje, da većine nemaju uvijek pravo,
i da i one same osjećaju potrebu, da se zaštite po
samima sebi, ukoliko su ljudi razuma i hladne
krvi » (Bryce).
Očito je, dakle, da Ustavi, prema temeljnoj
namjeri slobodnih građana, imaju trajniji život od
svih drugih zakona demokratske političke zajednice.
Oni predstavljaju u isto vrijeme sređena načela
vrhovnih državnih ustanova i glavni temelj za svu
kasniju zakonodavnu, upravnu i sudačku vlast. Jed­
nom riječi, Ustav je vrhovno vrelo zakonitosti de­
mokratske države i najjači stup njezine unutarnje
sigurnosti. Njegova načela i propisi osiguravaju ži­
vot zajednice protiv anarhične slobode pojedinaca
i skupina.

Kad su jednom ovako ustavno postavljena

osnovna načela i temeljni propisi državnog uređenja
kao političke cjeline, moderna demokracija izra­
žava svoju narodnu volju preko predstavništva u
parlamentu ili u predstavničkim domovima, pozna­
tim pod imenom gornjeg i donjeg doma; preko
parlamenta u užem smislu, i senata. Odsada je
parlamenat, u ovom širem smislu, središnji organ
života zajednice. Dok Ustav u stanovitom smislu
riječi i pojma znaci određeno opredmećenje narodne
volje, volje, koja je predviđena da potraje na duže
vrijeme i bez obzira na časovite društvene pro­
mjene; parlamenat, držeći pred očima ovu ustavnu
40
potrebu, mora vršiti svoj poziv prilagođivanja i
poklapanja narodne volje s « nepromjenljivim » na­
čelima Ustava. Narodne potrebe i volja podvrgnuti
su logičnim i stalnim promjenama društvene stvar­
nosti. Ali isto tako i alogičnim i hirovitim strastima
i neredima.
Načelo slobode, vrhovništvo naroda i društvena
jednakost moraju nalaziti svoje puno priznanje u
parlamentu. Borba za parlamenat u XVIII i XIX
stoljeću, veli Kelsen, u stvari je borba za političku
slobodu, za jednakost i narodno vrhovništvo. Ako
se želi prodrijeti do početka te borbe, vidjet će se,
da je to borba za slobodu i samoodređenje naroda.
« Samo misao slobode jest i ostaje vječnom i vrhov­
nom misli svakog političkog umovanja, jer je
ona upravo misao, koja po svojoj prisnoj naravi
niječe sve, što je društveno i s tim sve što je poli­
tičko, čineći tim samim opreku svake društvene
teorije i državne prakse... ».
Kelsen se i ovdje vraća svom starom i omilje­
lom problemu. Sloboda po svojoj naravi, koja niječe
sve društveno-političko, ne može unići čista u po­
dručje društvenog života. Zato je bio potreban onaj
dugi razvojni put preoblikovanja, o kojemu smo već
govorili. Unišavši jednom u društvenu računicu,
sloboda se morala spojiti i ujediniti s ostalim po­
čelima, koja su inače po svojoj naravi njoj protivna.
Ulazeći u parlamenat, ona preuzimlje obveze, sa-
moograničenje i povezivanje s drugim raznorodnim
načelima društvenog života.
Držeći pred očima upravo ove obveze, koje slo­
boda preuzimlje u suprotnosti sa svojom naravi,
Kelsen određuje parlamentarizam slijedećim riječi­
41
ma: « To je stvaranje odlučne državne volje na
temelju načela većine, putem sabornog organa, iza­
branog po narodu, služeći se općim i jednakim pra­
vom glasa, t. j. na demokratski način ».

Raspravljajući o značenju i sudbini parlamenta,

Kelsen panavlja i još podrobnije raspravlja i preispi­
tuje nova društvena načela, s kojima slodoba preu­
zima sporazum u času ulaska u društveni poredak.
Prvo od ovih raznorodnih načela, kojemu izvorna
sloboda čini ustupke jest, kako smo vidjeli, načelo
predstavništva. Ono je nagodba s načelom podjele
rada, jer to iziskuje veličina i složenost državnih
zadataka.
Zbog ovih razloga nemoguć je povratak nepo­
srednoj demokraciji, gdje bi narod obavljao sve
državne i zajedničke službe. To bi značilo povratak
u primitivizam. Narod sam nema ni umne ni stručne
sposobnosti, da bi uzmogao sve to vršiti. Za to su
potrebne izobrazba i stručnost. Radi toga narod ne
stvara izravno ni zakone, nego to povjerava pred­
stavnicima.
Vraćajući se svojoj osnovnoj tvrdnji, da je slo­
boda u biti protivna društvu, ograničenjima, obve­
zama, Kelsen veli doslovno: « Svako razdvanjanje
državnog organizma u smislu podjele rada, svako
prenošenje služba na koji drugi organ, koji nije sam
narod, nužno znači ograničavanje slobode».
Jer je sloboda srž, središnja misao i vrijednost
demokratske ideologije, ovo prenošenje narodne vla­
sti na predstavništvo ne smije se pokazati pred oči­
ma naroda u punoj svojoj golotinji i grubosti. Da
se to prikrije, služi nam nekako misao predstavništva.
42
Pomoću njega nastojimo uvjeriti narod, da je upra­
vo ono njegova volja, kako je oblikuju i izražavaju
njegovi predstavnici u parlamentu, makar da ovi
i ne odgovaraju pred svojim biračima, nego pred
cjelokupnom nacijom.

Drugo raznorodno društveno načelo, s kojim

sloboda pravi nagodbu, jest načelo većine. Najje­
dnostavnija logika nam kaže, da je jedini oblik u
skladu s potpunim pojmom slobode samo jedno-
dušnost. Samo jednodušnost isključuje većinu i manji­
nu. Samo se preko nje postiže idealno stanje, da
jedan dio naroda ne bude podvrgnut volji drugoga.
Nažalost ova jednodušnost predstavlja samo nedo-
stiživi ideal, posebno u modernoj državi, gdje po­
stoje tolike suprotnosti političke, kulturne, umne,
ćudoredne i privredne naravi, da se zaista može
govoriti o klasnoj podjeli društva i države.
Da se prevladaju ove suprotnosti, koje popri­
maju oznake klasne podjele i prijete unutarnjom
borbom i rasapom zajednice, pronađeno je načelo,
koje bi trebalo zajamčiti nadmoć određene proku­
šane, stvarno utvrđene volje, koja ima biti i državna
volja, i jamstvo narodne slobode i sigurnost zajedni­
čkog poretka. To je već nama poznato načelo većine.
Većina odeđuje ono, što ima vrijediti kao državna
i narodna volja. Predstavnička većina pozvana je
osigurati opstanak društva i izbjeći bezvlađe (anar­
hiju), koja bi nužno slijedila iz pojma neograničene,
prirodne slobode pojedinaca.
Istovremeno ovo načelo većine pretpostavlja i
načelo manjine. Radi ovog zadnjeg ne smijemo iz­
jednačiti načelo većine s načelom bezuvjetnog go-
43
 spodstva većine, kao što se to često događa u
praksi. Samo postojanje manjine, iako joj nije za­
jamčena potpuna nezavisnost od gospodstva većine,
daje joj mogućnost i pravo utjecaja na volju većine
i na taj način priječi, da se pretvori u potpunog
gospodara.
Načelo većine samo po sebi pretpostavlja podje­
lu društva na većinu i manjinu, trajno ostavljajući
otvorena vrata dogovoru, sporazumu i nagodbi. Na­
godba se brine oko toga, da se pronađe ono, što
ujedinjuje, na štetu onog, što razdvaja i dijeli
društvene snage. A to je nekako i najbliže cjelo­
kupnom životu društva i čovjeka. Praktični parla­
mentarni život u stvari i nije ništa drugo nego
usmjerivanje u smislu traženja sporazuma. Različiti
interesi i shvaćanja, koji postoje u društvenom i
državnom životu, u parlamentu nalaze mogućnost
svog konačnog izmirenja. Samo nagodba pokazuje
put, na kojem treba tražiti mogućnost uređenog i
mirnog društvenog života. Svaki skup probitaka ima
na svoj način magućnost iznijeti preko svojih za­
stupnika vlastite probitke i staviti ih na razmatranje
drugima. Dosljedno, veli naš pisac, ako parlamen­
tarni osporbeni postupak ima kakvog dubljeg smisla,
on se sastoji u izlaganju različitih mišljenja i obrani
probitaka, te u traženju njihova višeg ravnotežja i
privremenog izmirivanja.
Na završetku ovog preispitivanja slobode, po
kojoj bi ona značila bezvlađe (anarhiju), ili obratno
diktaturu, Kelsen misli, da se ona ovako pretvara
u slobodu demokracije, t. j. u slobodu nagodbe i
društvenog mira.
U demokraciji narod ima pravo i mogućnost
44
sudjelovanja u stvaranju državne volje putem općeg
i osobnoga glasa, te izraziti u svakom slučaju svoje
mišljenje, tražeći izmirenje probitaka u korist općeg
dobra. Time se izbjegavaju siloviti sukobi i državni
udari. Radi toga i veli James Bryce, da je demokra­
cija iskonski predviđena, da zajamči premoć narodne
volje, kako je došla do izražaja na slobodnim izbo­
rima. Njezin je zadatak, da isključi opasnost držav­
nog udara, pružajući narodu mogućnost da postigne,
putem glasovanja, pravdu, koju je prije morao oti­
mati silom iz ruku svojih protivnika.
Lako je, prema tome, vidjeti, da je parlamenat
središnji organ demokratske vladavine. Tamo se
stvara državna, zajednička volja putem sporazuma,
kojemu prethodi svestrano raspravljanje. A ovo nije
ograničeno samo na parlamenat. On je samo nje­
govo zadnje i izvršno mjesto. Pravo slobode mišlje­
nja, sastanaka, udruživanja, riječi i, nada sve, tiska,
osigurava sveopću raspravu i pretresanje. Nema pi­
tanja, javnog ili privatnog interesa, o kojem narod
na ovaj način ne bi mogao dati svoje mišljenje.
Samo je tako moguće osjetiti pravo raspoloženje
cjeline i tražiti put izmirenja opreka. Dosljedno, gdje
nema slobode savjesti, mišljenja, udruživanja, stra­
naka, riječi i tiska, tamo nema ni demokracije, makar
se u načelu i dozvoljavala rasprava u zatvorenom
parlamentarnom krugu, jer bi ona na taj način bila
bitno skučena i ograničena. Mnoge istine ostale bi
izvan dosega javnog saznanja.

Da, dakle, još jednom ukratko ponovimo: Bit

demokracije sastoji se u osobnoj slobodi, koja pro­
izlazi iz jednakosti ljudi i očituje se u vrhovništvu
45
naroda. Gdje manjka koje od ovih počela, ne može
se govoriti o demokraciji. Ove tri ideje, koje nisu
ništa drugo nego sama sloboda u raznim oblici­
ma, sačinjavaju teoretski temelj, nauku demokracije.
Ustav, parlamenat, podjela vlasti stranaka, sloboda
udruživanja, pa riječi, tiska i t. d. predstavljaju obli­
ke, u kojima se izživljava i ostvaruje demokracija.
Volja naroda nije datost, koja bi bila za sva
vremena određena i koju bi bilo moguće poznavati
unaprijed. Nju treba neprestano tražiti. Ona je,
kako veli Guetzevich, « nerazumna sredina », koja
neprestano zapljuskuje državne ustanove. Radi toga
ove moraju biti tako uređene, da budu pristupačne
svakom drhtaju duha i da uzmognu primiti, poput
bezzičnog telefona, sve valove zraka.

U ovome, što se smatra bit moderne demokra­

cije, slažu se ponajbolji pisci, politički i pravni.
Mišljenja o njezinoj životnoj snazi za budućnost, ili
cak o njezinu konačnom prevladavanju, njezinoj ne-
suvremenosti, gotovo su općenito pesimistična. Svo­
jevremeno se vjerovalo, da se s demokracijom otvo­
rio put bilo kakvu napretku. « Zla, za koje je XIX
stoljeće vjerovalo, da ih je zauvijek iskorijenilo -
stavljanje izvan zakona, progoni, mučenja, zaroblji-
vanja i nasilna smrt -, ponovno su se vratila, a s
njima i novi teror, kakva prošlost nije poznavala ».
Istina, mnogo se od toga ispunilo. Došlo je do
oslobođenja građanstva od plemićkog gospodstva;
iza toga je uslijedio početak političke ravnopravnosti
proletarijata, čime je započeto razdoblje ćudorednog
i stvarnog oslobođenja ove klase naprama onima,
koji u svojim rukama drže bogatstvo.
46
 No usprkos svemu tomu, sudovi i mišljenja o
demokraciji i njezinoj sudbini vrlo su ozbiljni i
teški. « O pitanju, da li je parlamenat sposoban ili
ne riješiti društveno pitanje naših dana, ovisi opsta­
nak demokracije. Odluka o parlamentu, odluka o
modernoj demokraciji » (Kelsen).
Na slijedećim stranicama vidjet ćemo, kako je
došlo do pesimističkih mišljenja i stvarnosti, koja
ih je nadahnula.

47
 II

KRIZA DEMOKRACIJE

Vrijeme neposredno iza prvoga svjetskoga rata

označuje raskrsnicu u životu suvremene demokracije.
U krilu društvenih snaga rađaju se novi pokreti,
izravno upereni protiv demokrecije. Sumnja je uve­
like zahvatila duhove u pogledu njezinih ideoloških
temelja. Makar je neposredno iza rata demokracija
doživjela doslovno proširenje gotovo na cijelu istočnu
Evropu (Njemačka, Poljska, Čeho-Slovačka, Rumunj­
ska i Mađarska), * ipak fašizam u Italiji i bolj­
ševizam u Rusiji zanijekali su vrijednost njezinim
načelima i praksi, te joj navijestili doskorašnju
propast.

* Kelsen, govoreći o ovoj stvari, ne spominje Ju­

goslaviju. Ipak i ona je, s formalnog stanovišta, 1918.
spadala u red država, koje su usvojile liberalno-demo-
kratski i parlamentarni poredak. Međutim, u stvari,
ovoj je državi s materijalno-pravne strane manjkao je­
dan od bitnih elemenata, da bude demokratska država.
Ova umjetno i nasilno stvorena zajednica, sastavljena
od najmanje pet naroda: Hrvati, Slovenci, Srbi i Ma-
cedonci - a danas se govori i o Crnogarcima kao po­
sebnoj narodnosti - bila je « mnogo-nacionalna država »
(Nationalitätenstaat), kako je nazivlje njemačko-politička
nauka. Za ovakav slučaj stručnjaci preporučuju, ukoliko
49
4
ti različiti narodi zaista žele živjeti zajedno, da se obli­
kuje federalni tip države. Međutim, u pogledu kraljevske
Jugoslavije iz 1918., možemo reci slijedeće: Manjkala
je volja njezinih naroda, da živu skupa.. Hrvatski narod,
kao jedan ob bitnih elemenata, nije htio ujedinjenja sa
Srbijom. Jednako vrijedi i za Macedonce, dok je i
veliki broj Crnogoraca morao napustiti svoju Domovinu.
Istina je, da je nekolicina hrvatskih političara bez na­
rodnog mandata u tu svrhu sudjelovala u. pregovorima
oko stvaranja nove države, tražeći čak i federativno
uređenje i konačnu odluku o svemu u Ustavotvornoj
skupštini, gdje je trebalo izbjeći svaku. majorizaciju.
Prezrevši’ sve ove prethodne dogovore i utanačenja,
Srbi su, koristeći povoljan međunarodni položaj u svi­
jetu i kod kuće, nametnuli majorizaciju i centralistički
sustav. Hrvatsko nezadovoljstvo je bilo potpuno. Čak
i Trumbić odustaje od sudjelovanja u donošenju prvog
Ustava. Iz ovog jasno slijedi, da je nemoguće kraljevsku
Jugoslaviju smatrati jednom pravnom i demokratskom
političkom tvorevinom. Mjesto stvaranja države u skladu
s voljom svojih naroda, ona je nastala terorom i krivo­
tvorenjem glasovanja. Hrvati i Macedonci izričito ne
žele nove države. Bez volje ovih naroda, Jugoslavija nije
mogla imati niti je imala značaj pravne i demokratske
države. Ovdje nalazimo jezgru svih njezinih zala i uzrok
borbe kroz 23 godine njezina života.
Godine 1941. hrvatski narod proglašuje svoju, ne­
zavisnost, a Srbi u obliku dvaju pokreta (naciona­
lističkog Draže Mihajlovića i komunističkog pod vod­
stvom polu-Hrvata Josipa Broza) započinju međuna­
cionalni i građanski rat, što dovodi u ropstvo sve na­
rode Jugoslavije. Iz Beograda je nametnut komunizam
u cijeloj zemlji. Nova, komunistička Jugoslavija, for­
malno ispravlja stare pogrješke. Ovaj put se ustavno
oblikuju federacije. Međutim, malo ozbiljnija raščlamba
pokazuje, da je to samo « smokvin list » ili jedan od
elemenata komunističke «dijalektike», kako bi lakše
po volji rukovali nacionalnim pitanjima. Pored pripo­
jenja Srbiji historijskih dijelova Hrvatske - Srijem i
50
Boka Kotorska - pa stvaranjem posebne federalne re­
publike Bosne i Hecegovine, dviju povijesno i etički
hrvatskih provincija, odijeljenih od matice Hrvatske,
nametnut je od početka najstrašniji oblik staljinističkog
terora. Federalizam na papiru bio je najteža ironija
prema krutoj stvarnosti.
U času dok ove bilješke prepisujemo, i nakon
skoro 25 godina, Titova Jugoslavija mijenja četvrti
put Ustav. Njezini komunistički političari i publicisti
priznaju tešku krizu države. Iako se službeno težište
krize prebacuje na gospodarska pitanja, sve se gla­
snije, iako diskretno, priznaje akutnim problem odno­
sa narodnosti i republika; jednom riječi: kriza odno­
sa na pitanju narodnosti. Borba se vodi oko demon-
taže lažne federacije i podjele centralnih financijal-
nih fondova, koji su se nagomilali u rukama Beo­
grada iz vremena krutog centralizma, dok je Jugoslavija
bila najuzorniji učenik Staljina; iz onog vremena, kad
je još na vlasti sjedila dvojka Đilas-Ranković, zanoseći
se upravo pobožno kultom kremaljskog diktatora, kojeg
je konačno raskrinkao sam « dobri ukrajinski seljak »
Nikita Hruščov. Prema obavijestima, novo stanje, koje
se u ovom času priprema u komunističkoj Jugoslaviji,
olakšat će i položaj hrvatskog naroda - vraćanje razmjer­
nog dijela centralnih fondova, raspolaganje vlastitim de­
vizama i povratkom masovno iseljenih Hrvata, koji su
ostali bez posla radi diskriminatorne politike Beograda.
To bi bile ove nove, spasonosne mjere. Ne znamo, kako
će to završiti, ali znamo, da bez punog samoodređenja
hrvatskog naroda, nacionalni problemi Jugoslavije ne
će biti riješeni. Sve druge mjere samo su zavaravanje,
odugovlačenje i gomilanje novih i sve težih uzroka,
koji će jednog dana dovesti do ponovnih barbarskih
krvoprolića.

Zaista, nakon prvog svjetskog rata boljševizam

potpuno prekida s demokratskom i parlamentarnom
tradicijom uredivši sovjetsku vlast pod diktaturom
51
proletarijata. Slično je malo kasnije postupila i fa­
šistička Italija.
Boljševizam je to vidljivo učinio u 23. paragrafu
prvog sovjetskog Ustava, gdje je bilo rečeno: « U
interesu radničke klase kao cjeline, Sovjetska Re­
publika oduzimlje pojedincima i čitavim grupama
ona prava, koja zlorabe na štetu socijalističke re­
volucije ». Prije proglašenja Ustava, Centralni Ko­
mitet Partije donio je slijedeći zaključak: « Isklju­
čuju se (iz kruga onih, koji imaju pravo glasa)
predstavnici socijalno-revolucionarne stranke (desno
i srednje krilo) kao i menjševici, pa se dosljedno
poziva zastupnike radničkih i vojničkih kao i ko-
začkih Sovjeta, da izbace iz svojih redova prestavni-
ke ovih frakcija ».
Ovim je, očito, povrijeđeno načelo općeg de­
mokratskog prava glasa i narodnog suvereniteta.
Tako se stvara nova politička elita, to jest klerici-
izabranici, i uvodi se čvrsta diktatura, diktatura
proletarijata.
Slično su postupili i talijanski fašisti. Nadnevci
kao što su 3. ožujka 1926. (dokidanje sindikalne
slobode) i 17. svibnja 1928. (Izborni zakon i 1.
svibnja 1928. (organizacija 22 korporacije) ozna­
čuju vidljivi i jasni prekid s demokratskom i par­
lamentarnom naukom i praksom.
« Sve ovo znači potpuno napuštanje demokracije
u smislu, kako je bila shvaćena i prihvaćena u Ame­
rici i Evropi poslije francuske revolucije » (J. Brette).
Pokušaja oponašanja ovog fašističkog smjera bi­
lo je u Austriji, Portugalu i, kasnije, u Njemačkoj.
Ovaj zadnji slučaj bio je, u mnogočemu radikalniji,

52
opasniji i konačno doveo je do opće svjetske ka­
tastrofe.
Ove pojave prouzrokovale su opći dojam o ozbilj­
noj, teškoj i smrtonosnoj groznici ili krizi demo­
kracije. Unutarnje pravo samoodređenja naroda -
pravo da svaki narod bira onaj oblik vladavine,
koji njemu najbolje odgovara - bilo je stavljeno
izvan zakona. Napisano je tada bezbroj djela i
rasprava, koje su dokazivale, kako su nastale velike
promjene u gospodarskom i političkom životu mo­
dernih naroda, koje su izravno upravljene protiv
demokracije. Desnica i ljevica u krilu gotovo svih
naroda pokazuju svoju odlučnu protivnost demokra­
ciji i sve jasniju naklonost diktatornim rješenjima.
Stanoviti su promatrači primijetili, kako se na
jednoj strani širi demokratsko načelo vladavine na
sve širi krug naroda, dok se na drugoj strani sve
više naglašava napuštanje osnovnih načela demokra­
cije i njezinih dostignuća. Pred drugi svjetski rat
govorilo se o « praznicima zakonitosti ». « Dva bra­
ta neprijatelja - diktatori u Moskvi i Rimu - slo­
žili su se samo u jednome, a to je, da izreknu
pogrdni nadgrobni govor demokraciji », kaže G.
Gey-Grand. Isti ovaj pisac veli, da se iza rata (iza
prvog svjetskog rata) govorilo upravo « do banal­
nosti » o krizi demokracije.
Držeći pred očima ovu «banalnost », na sli­
jedećim stranicama posvetit ćemo pažnju upravo
ovom pitanju. Nastojat ćemo pokazati, kakve su
to promjene, koje su nastale u životu naroda, a
koje su prema stanovitim mišljenjima izazvale dojam
preživjelosti i konačne groznice ili krize demokracije.
Pažnju ćemo posvetiti najprije gospodarskom, za­
53
tim društvenom i konačno filozofsko-političkom či­
niocu.
Red činilaca: gospodarstvo, društvo, filozofija -
čini nam se opravdanim, iako bi ovaj red i stav
mogli izazvati sumnju, da smo usvojili marxističko
shvaćanje povijesti, da smo zahvaćeni mišlju povi­
jesnog materijalizma. Potrebno je ovo naglasiti, ka­
ko bismo otklonili svaku sumnju u tom smislu.
I kršćansko je načelo, da ništa ne dolazi u ra­
zum prije nego u sjetila. I kršćanski filozofi polaze
od iskustva. Konačna slika i smisao ove stvarnosti
ovisi o vrsti filozofije, do koje se probijemo i koju
usvojimo. I na dnu problema krize demokracije na­
lazimo kao temelj određenu filozofiju, određenu an­
tropologiju, nauku o čovjeku u smislu njegova
postojanja.
Uvjerenja smo, da shvaćanje i razumijevanje
demokracije ovisi na koncu konca o našoj filozofiji.
Pri tome nam iskrsava pred očima Fichte-ova mi­
sao: « Takav je čovjek, kakva je njegova filozofija ».
A takva je demokracija, kakav je njegov osnovni
filozofski smjer.

1. - Ekonomski činilac

Devetnaesto stoljeće nazivlju obično stoljećem po-

zitivizma (datosti) i iskustvenih nauka. U ovom smi­
slu, ovo bi stoljeće bilo u suprotnosti s osamnaestim
stoljećem. Osamnaesto stoljeće bilo bi stoljeće mudro­
vanja i umovanja, filozofije i metafizike; devetnaesto
pak bilo bi napuštanje tog puta i kretanje drugim
smjerom. Naime misaoni čovjek zasitio se sitnih i fi­
54
nih razlikovanja u mislima i razumskim raspredanjima.
Sve to mu se nekako činilo kao igra riječi. Odsada
on treba svu snagu razuma usredotočiti na vidljivu
i opipljivu stvarnost. Samo tvarni svijet — počinje
se dolaziti do uvjerenja - ima vrijednost, dok je
sve ostalo samo neka nadgradnja. Razum se mora
posvetiti istraživanju datih (pozitivnih) činjenica te
u njima tražiti zakone međusobnih odnosa, i tako
prirodu podvrgnuti vlastitome gospodstvu.
Ipak se ističe, da ni ovdje nema pravih i oštrih
granica. Duhovni rad i stvaranje čovjeka kroz po­
vijest nema pravih prekida. Ono stalno teče, i sa­
mo površno promatranje može izazvati dojam, da
se radi o prekidu, gdje se zaista radi o preokretu.
U tom smislu, ističe se, sam Hegel, najveći meta-
fizičar svog naroda, stvara vlastita djela u XIX sto­
ljeću. Pa ipak i uz ovu iznimku, značajka devet­
naestoga stoljeća — njegov empirizam i pozitivizam
ne samo u prirodnim naukama nego također i u
društvenim, kulturnim i u samoj filozofiji, počinju
prevladavati i gotovo isključivo gospodariti.
Ovaj novi smjer ljudske misli i djelatnosti obi­
čavaju vezati uz ime francuskog filozofa Augusta
Comte-a (1798-1857). Engleska, koja je nekako kro­
čila tim putom još od F. Bacon-a (1610. izišlo je nje­
govo djelo Novum organum), ovaj je smjer prihva­
tila još jače nastupom Jeremy Bentham-a, J. S. Mill-a
i H. Spencer-a (1820-1903). U Njemačkoj bi ovaj
smjer nastao upravo kao otpor na Hegela. Predstav­
nici bi bili L. Feuerbach, Strauss i B. Bauer i drugi.
Oni su izvršili kritiku vjere, što se ima smatrati
kao « prvi uvjet svake kritike ».
Nakon što su ovi pisci izvršili kritiku vjere,
55
ostala su otvorena vrata kritici društva, društvenog
poretka i prava. Ovaj novi smjer, koji je otklonio
filozofsko umovanje i okrenuo pažnju vidljivoj stvar­
nosti, omogućio je razvitak prirodnih nauka i teh­
nike. One su opet sa svoje strane omogućile pove­
ćanje proizvodnje i potrošnje tvarnih dobara. Me­
đutim, brzi porast pučanstva zbog bolje ishrane i
sredstava protiv zaraznih bolesti, stvara nove pro­
bleme. Nazočnost masa u javnom životu izazivlje
krizu društva, koja nije riješena do danas. Poku­
šajmo stvar razjasniti i možda vidjeti, u čemu je
neočekivani i štetni ishod.

Razdoblje između god. 1870. i 1920., a koje

možemo protegnuti do danas, slično je, prema J.
Bryce-u, po veličini i važnosti promjena u ljudskom
mišljenju i postojanju, onome između 1453. do
1521. i 1776. do 1848.
Spomenuti britanski akademik veli slijedeće:
« Međutim, političke promjene uvijek se događaju
uslijed temeljnih promjena u materijalnim uvjeti­
ma, gospodarskim i društvenim, ljudskog postojanja,
osim za slučaj zahvata kakve izvanredne ličnosti.
Pokatkada se to događa radi spajanja ovih dvaju
elemenata ». Ovo zadnje vrijedi na poseban način u
našem slučaju.
Kako je to uslijedilo?
Novi zalet iskustvenih nauka i tehnike dao je
u kratkom vremenu svoje prve i prave plodove.
Proučavanje prirode unaprijedilo je prirodne nauke
i podvrglo mnoge prirodne sile u službu čovjeka.
Procvat industrije pokriva sve više i potpunije ljud­
ske potrebe od najosnovnijih, kao hrane, odijela i
56
t. d., do luksuznih predmeta suvremene kozmetike.
Električni vlakovi, prekooceanski brodovi, zrako­
plovstvo, posebno ono suvremeno s nadzvučnom
brzinom, radio i televizija, u naše dane učinili su
sav svijet jednom tehničkom cjelinom.
Kao prva posljedica ovog razvitka, stanovništvo
nekih gradova, ističe se, doseglo je broj, koji je
pred par stoljeća jedva dostizala po koja država.
Svatko, tko je u sebi osjećao kakav talenat ili po­
sebni poziv, išao je u grad. Svima je tamo sjala
pred očima ljepša i bolja budućnost. Industrija,
trgovina, banke; poslovi svake vrste, složeni pravni
život tražili su i traže poduzetne i spremne duhove.
Inžinjeri, liječnici, pravnici, profesori, pisci, novi­
nari i t. d. postaju potreba svakog časa. Gradski
luksuzni život s tisuću umjetničih i zabavnih za-
nimivosti privlači čovjeka željna zabave, estetskih
užitaka, kulturnog uspona. Jednom riječi, novo raz­
doblje pruža svima bezgraničnu mogućnost oboga­
ćivanja i sreće. Velika misao, nova vjera napretka
bila je obuzela svijest modernog čovjeka.
I nisu se trebali promijeniti samo gradovi. I selo
je moralo poprimiti novi izgled. I tamo je trebalo
primijeniti novu znanost i tehniku. Opskrbiti grado­
ve kruhom, mesom, mlijekom, jajima i povrćem i
t. d., iziskuje smišljenu obradbu tla i gajenja stoke.
Traktori i poljoprivredna kemija, bankovni krediti i
t. d. trebali su umnožiti plodnost tla; način odabira­
nja sjemena i stoke imalo je podići prihod i ovih gra­
na gospodarstva do neslućenih visina. Ni ovdje izgle­
di razvitka i napretka nisu imali granica. Izobrazba,
zdravstvo i liječništvo trebali su i sa sela ukloniti
tužnu sliku zaostalosti i bolesti. Trebalo je i tamo
57
izgraditi dobre putove, željeznički promet, uvesti e-
lektrično svijetlo, izgraditi škole, pripremiti odrede
dobrih učitelja, liječnika, veterinara i agronoma.
Da bi se sve to postiglo, bilo je potrebno oslo­
boditi i razviti privatni pothvat, osobnu poduzet­
nost. Slobodno takmičenje među ljudima, narodima
i državama proizvest će naravni i opći sklad i bla­
gostanje. Nikakva vjera, kikakav metafizički sustav,
naravni ili nadnaravni, nisu u stanju origurati brat­
stvo među narodina kao pozitivna nauka i tehnika.
To je njihov zadatak. Prosvijetljeno čovječanstvo
ostvarit će ideju čovječnosti. Humanizam je najviši
domet ovog novog razdoblja i do njega se mora stići.

To je bio optimistički program XIX stoljeća, u

svojoj biti, stoljeća naturalizma i pozitivizma. I
stvarni se život bio zaputio prema tome idealu.
Međutim, uskoro se počelo pokazivati, da je
nemoguće na život primjenjivati neke prethodne
spoznaje i programe, jer oblici života ne priznaju
unaprijed određenih oblika. Nenadano je postalo
jasno, da je nemoguće opravdati ovaj pretjerani
optimizam. Privatna poduzetnost mjesto ostvarenja
općeg sklada u proizvodnji i raspodjeli dobara, ura-
đa neredom i čak bezvlađem. Oblik kapitalističke
proizvodnje, vele marxisti, postao je « anarhičan ».
Težnja mnogih poduzetnih duhova nije doživjela
svoje ostvarenje. Mnoga veleobrtna poduzeća, trgo­
vine i banke doživljavaju slom. A svaki ovakav
slom povećavao je broj slomljenih pojedinaca, obi­
telji bez sredstava i društvene sigurnosti i zaštite.
Mjesto usporednih cvatućih poduzeća, u skladu sa
zakonom o natjecanju, počela su preživljavati samo
58
vrlo velika poduzeća, onemogućujući i jedući manja
iste ili slične djelatnosti, a njihove bivše vlasnike
i namještenike tjerati u proletersku klasu. Mjesto
bogatstva sviju, materijalna dobra se gomilaju u
rukama nekolicine. Mjesto demokracije, stvara se
plutokracija i oligarhija. Prisustvujemo nicanju in­
dustrijskih vertikalnih i horizontalnih poduzeća, pre­
tvarajući se u kapitalistički monopol sa svima
svojim štetnim društvenim posljedicama.
Tamo gdje se nije potpuno ostvarilo ovo pro-
roštvo i proces u tijeku, kako su to predviđali ko­
munistički teoretičari, kriza se očitovala na drugi
način. Međunarodna borba za sirovine i želja za
osvajanjem kolonija, izazvale su potpunu nesigur­
nost i u međunarodnim odnosima i unutar pojedi­
nih nacija. Međudržavni rat metropola i kolonijalni
ratovi s kolonijalnim narodima ni u ovom času
nisu završili.

U svim ovakvim slučajevima i pitanjima po­

manjkanja ravnoteže radi toga, što je zatajila slo­
bodna utakmica, bilo na području nacionalnoga ili
internacionalnoga života, traži se i dozivlje državni
zahvat. Jasno je i logično, da svaki onakav državni
zahvat umnožava i povećava državne zadatke. Od
liberalne države s negativnom funkcijom, od « no­
ćobdije » postaje državom s većim zadatcima gospo­
darskog, kulturnog i društvenog obilježja.
A ova pojava ne vrijedi samo za gradski i in­
dustrijski život. Ona obuhvaća i poljoprivrednu
proizvodnju i seljaštvo. Vjerujući u budući napre­
dak, i seljaci su uzimali bankovne kredite, nastojeći
ulaganjem u svoja privatna dobra povećati njihov
59
 prihod. Međutim, prije nego je ovaj uloženi kapital
donio plod, nastupa opće poremećenje. Međuna­
rodni saobraćaj i trgovačko takmičenje bacili su
na međunarodno tržište seljačke proizvode s naj­
nižim cijenama iz zemalja, gdje su troškovi proiz­
vodnje bili najniži. Oni proizvađači i one zemlje,
gdje su proizvodni troškovi bili viši, bili su izloženi
krizi, nesposobni da se takmiče na međunarodnom
tržištu. To se bilo dogodilo i s evropskom zemljo­
radnjom u utakmici s proizvodima iz latinsko-ame-
ričkih zemalja, pa Australije i Kanade. Seljak, za­
dužen kod banaka i trgovaca, opterećen državnim
porezima, zapada u gospodarsku krizu. Prisiljen je
prodavati svoje proizvode ispod cijene proizvodnih
troškova, napuštati rad i seliti u druge, posebno
prekomorske krajeve. Političko-društvene posljedice
ovog stanja: i seljaci traže državnu zaštitu, državni
zahvat, intervenciju.
Godine 1789. bilo je proglašeno načelo eko­
nomskog liberalizma: «Laissez faire, laissez passer»,
t. j. pustite neka svatko čini što hoće i neka
sve ide svojim tokom. Država se ne smije miješati
u ekonomska pitanja, treba dopustiti neograničenu
slobodu konkurencije i privatnu poduzenost na svim
područjima, posebno na području gospodarske dje­
latnosti. Sam narod bio se digao protiv korporativne
vlasti, zahtijeva državni zahvat, traži novi zakono­
davni zahvat i uređenje.
Sve ovo, sto smo rekli ukratko o gospodarskoj
krizi i državnoj intervenciji, od čega se očekuje
rješenje, posebno vrijedi za prvu polovicu našeg
stoljeća. U prošlom vijeku još su nade u stalni
napredak bile žive. Gospodarske krize nisu bile
60
tako oštre i općenite. « Zadnjih desetljeća, posebno
od početka prvog svjetskog rata 1914-1918, pri­
sustvujemo stalnom povećanju djelatnosti državnih
ustanova na gospodarskom području. U onom času
tok prodiranja države na područje gospodarske dje­
latnosti bio je postigao odviše velik pohvat iz­
nimnog obilježja, kako bi se svladale teškoće iza­
zvane ratom. Ali ne samo zemlje u ratu, nego tako­
đer i one neutralne žive u znaku ratne ekonomije,
kojoj je glavna značajka upravo snažna djelatnost
uredovanja, ograničavanja i vezanja, kojih su se
primili javni organi u pitanjima proizvodnje, raspo­
djele i potrošnje » (F. Vito).
Uslijed ovog državnog zahvata nije ostao gotov
nijedan odsjek gospodarske djelatnosti u punoj ne­
zavisnosti. Posvuda se susrećemo s državnim za­
hvatom, koji se bavi konkretnim slučajevima, bilo
da nastoji određeni odsjek pomoći i zaštititi, ili
drugi ograničiti u njegovu prebrzom razvitku. Ali
u tom se već bilo otišlo tako daleko, da je bilo više
nemoguće govoriti o iznimnim slučajevima, nego o
zaista stalnoj prisutnosti državne djelatnosti, gdje
je dotada nije bilo. Država čak određuje ciljeve, ko­
ličinu proizvodnje, cijene i t. d. Tako se, primje­
rice, pojavila živa potreba nadzora nad trustovima,
kartelima i konsorcijima, koji vrlo često oštećuju
cijelu zajednicu. Spuštanjem cijena dotuku slabije,
a kad ih jednom isključe iz natjecanja, monopo-
listički određuju cijene i postaju isključivim gospo­
darima tržišta. Jednako se državna djelatnost oči­
tuje i na poljoprivrednom području. S jedne strane
se nastoji potaknuti i povećati proizvodnju, a s
druge odrediti cijenu proizvodima.
61
 Najveća pak djelatnost države, u ovom gospo­
darskom smislu, odnosi se na trgovinu. Balfour
Report (1918) znači u ovom smislu mijenjanje
smjera na području slobode međunarodne trgovine.
Tada su bile spomenute « ključne industrije », koje
je trebalo zaštititi u probitku općeg blagostanja i
pod svaku cijenu očuvati. To, da je tražilo blago­
stanje naroda, njegova snaga i sigurnost. U slučaju
potrebe treba ih zaštititi carinama ili bilo kakvim
drugim pogodnostima, koje služe u tu svrhu. Kon­
ferencija u Ottawi (1932) bila je usvojila načelo i
uvela preferencijalni imperijalni sustav. Danas, ko­
načno, gotovo sva vanjska trgovina stoji u rukama
države.

Pa ipak i državni zahvat pokazuje se po koji

put nedostatnim i nekorisnim. Zakonodavac - na­
rodni zastupnici i senatori - izabran na temelju
mjerila, koja su vrijedila 1789., ne posjeduje zna­
nja, koje se od njeg iziskuje u našim danima. To
jednako vrijedi i za javnu upravu, kojoj se povje­
ravaju spomenuti zahvati u obliku konkretne gospo­
darske djelatnosti. Država, kakva je bila stvorena
pred jedno stoljeće, nije više sposobna za sadašnju
službu redatelja gospodarskog života.
Tako se gospodarski život sve više zaplićao.
Danas, neposredno iza drugog svjetskog rata, pre­
vladan je ovaj stupanj. On je, iako pod upitnikom,
ispunio svoju zadaću. Na njegovo mjesto uvodi se
dirigirana i kolektivna ekonomija.
Ova nova, velika državna djelatnost iziskuje
stvaranje novih ureda, ili preoblikovanje starih, pro­
širujući njihove ovlasti, povećavajući broj činovnika
62
i tražeći sve veću stručnost u poslovanju. Jednom
riječi, suvremeni gospodarski život, razvijen na pri­
vatnom pothvatu i poduzeću, plod slobodne nauke
i tehnike, postavio je državu, odnosno samu demo­
kraciju, pred nova i dosada nepoznata pitanja.
Na ovaj način razvitak gospodarskog života,
ostvarenog na načelima proglašenim 1789., dozivlje
u život činjenice, koje stavljaju u pitanje upravo
ta načela i njihovu vrijednost, uzrokujući krizu li­
beralne države i demokracije.
U ovom smislu, veli H. Laski, promijenio se
problem demokracije iza prvog svjetskog rata. Ne
možemo je više označiti u smislu shvaćanja Jefier-
son-a ili Bentham-a. «Nauka, koja misli zadržati
čvrstim državni poredak pomoću općeg prava glasa
i ustanovom predstavništva bez ikakva drugog pot­
pornja, teško se vara, jer previše potcjenjuje slo­
ženost problema ».

Ovaj razvitak i ove činjenice, koje smo ukratko

vidjeli, uzrokovali su rađanje svijesti u masama
naroda, da treba prekinuti s takozvanom « neutral­
nom državom », liberalnom državom, koja je gospo­
darsku djelatnost potpuno prepuštala u ruke pri­
vatnika. Nove poteškoće, mjesto sanjanog sklada,
traže temeljitu promjenu društva i liberalno-demo-
kratske države. « Tko god proučava povijest, pri­
mjerice, Velike Britanije od 1815. do 1914., nužno
će zaključiti, da je ugled viktorijanskog parlamenta
bio posljedica posebnih prilika, kojih se ponavlja­
nje više ne može očekivati » (Laski).
Drugim riječima, kao što se ne može očekivati
povratak sjajnih gospodarskih prilika onog vremena,
63
tako se isto ne može više računati se starim ustro­
jem demokracije, koji je u onim prilikama dobro
obavljao svoju zadaću, ali koji za suvremene prilike
nema potrebne sposobnosti.
U ovome bi se sastojao prvi činilac groznice
ili krize demokracije, koja ujedno znači krizu društva
i države. On dolazi s područja gospodarstva i privre­
de, radi čega ga i nazivljem ekonomskim činiocem
krize demokracije. Pogledajmo sada istu pojavu s
jednoga drugoga gledišta.

2. - Društveni činilac

Usporedno s gospodarskim razvitkom, kako smo

dosada vidjeli, nastale su nove posljedice i na
društvenom području u strogom smislu riječi. Fran­
cuska revolucija, kao što znamo, bila je razriješila
sve gospodarske i stručne organizacije, koje su
postojale u onom času. Između pojedinaca i države
nije ostao nikakav posrednički organ. Bila je stvo­
rena liberalna država, u kojoj je pojedinac bio nao­
ružan samo i jedino svojim pravom glasa. Služeći
se njim, pojedinac je mogao sudjelovati u stvaranju
državne volje, t. j. u zakonodavstvu, i tako braniti
osobna i obiteljska prava. Međutim, uskoro se po­
kazalo, da ni to nije bilo dosta. Francuska revolu­
cija nije bila samo raspustila stara, postojeća društva,
nego je ujedno bila zabranila i stvaranje u buduć­
nosti bilo kakvih drugih.
Misao stvaranja novih strukovnih i gospodarskih
udruženja u budućnosti nastala je u sredini i svijesti
čovjeka, koji je težio za slobodom izvan dotadašnjih
64
skučenih odnosa. Prema novom shvaćanju, treba
zabraniti ponavljanje sličnog stanja. Zakoni iz 1776.
o ukidanju udruženja u budućnosti, označuju ovo
novo razdoblje. Zadnji od dva spomenuta zakona
veli doslovno: « Građanima se zabranjuje udruži­
vanje u cilju obrane tobožnjih zajedničkih probitaka
svakog pojedinca i zajednički probitak sviju ». Malo
dalje nastavlja: « Zabranjuje se građanima bilo kojeg
zvanja, poslodavcima ili radnicima bilo koje vrste,
držati zapisnike, praviti pravila ili donositi zaklju­
čke o svojim tobožnjim zajedničkim probitcima ».
U ovom pravno-političkom ozračju počelo se
razvijati natjecanje i na području čisto društvenom.
Međutim prirodne razlike u umnim, ćudorednim i
tjelesnim sposobnostima, razlike u « sreći » iz pro­
šlosti, urađaju uskoro i velikim gospodarskim razli­
kama, što se sve skupa duboko odražava na život
liberalne države. Ova razlika u « sreći », da ovim
izrazom zahvatimo sve činioce ove složene stvarnosti,
povećavala se iz godine u godinu.
Osjećaj prava onih, koje je « sreća» uzdigla
na novi položaj i težnja da ga obrane, te želja onih,
kojima je « sreća » bila nesklona, koje je potisnula
u gori položaj, da se iz njega izvuku, sačinjavaju
središnju misao društvenog pitanja. To je ujedno
i bit političkog pitanja druge polovice XIX i prve
XX stoljeća. Borba za poboljšanjem i izjednačenjem
« sreće », napori oko društvene pravde postaju i
ostali su do danas sastavnim dijelom programa no­
vih demokratskih snaga.
Nije više zanimljiva toliko sloboda, kao prije,
nego pravda. Novo razdoblje postavlja svoj nagla­
sak na ovu zadnju. Ne traži se više uklanjanje
65
5
društvenih ograničenja države i pravnog poretka,
nego se upravo zahtijeva ograničavanje s njihove
strane. Država i organizacija postaju ponovno uto­
čište slabijih. Prezasićenost misli slobode primije­
njene u stvarnosti, prelazi u svoju skrajnost i traži
svijesno uređenje, zakonodavni zahvat.
Tako se, evo, na ovom području društvenog
života osjetila potreba sve jačega i češćega državnog
djelovanja i povećanje njegovih zadataka. Pokušaj­
mo to ukratko izložiti.

Francuska revolucija nije ispunila u cijelosti

narodna očekivanja. Ona nije bila posvemašnja re­
volucija, nego plod gospodarsko-društvenih odnosa
onoga vremena. Zbog toga ju je nemoguće uzeti
kao nužni predujam i prauzor budućih revolucio­
narnih zahvata i prosuđivati je s toga stanovišta.
Godina 1789. označuje nadnevak, kad jedan novi
sloj naroda ulazi na područje politike i stiče obi­
lježja političkog naroda u pravom smislu riječi,
t. j. s mogućnošću i voljom sudjelovanja u obliko­
vanju sudbine vlastite političke zajednice. Ovaj dio
puka, politički dozrio, ruši stari društveni i poli­
tički poredak, stvara novi i s time osigurava svoj
bolji društveni i politički položaj.
Da to bolje shvatimo, potrebno je reći i slij-
jedeće: Misao politike je usko povezana s pojmom
javno-zajedničkoga. Povijest je svjedok, da se u
svakoj političkoj zajednici stvara određeni krug lju­
di, obitelji i kružoka, koji stvarno sudjeluju i odlu­
čuju o sudbini zajedničkoga života, o javnom, po­
litičkom životu. Za stvaranje i primjenu ovih odlu­
ka u svim vremenima stoje na raspolaganju određena
66
sredstva pravno-političke naravi, kojima raspolaže
ovaj «politički dio» naroda u užem smislu. Doslje­
dno, samo on «zakonito» raspolaže s ovim sredstvi­
ma i samo on sačinjava politički narod u pravom
i punom smislu riječi.
Jasno, da ova linija razdvajanja između poličkog
i nepolitičkog naroda nije uvijek sasvim oštra i
vidljiva. Ima i ovdje uljepšavanja i golog umovanja.
A i zakon razvoja života nosi u sebi težnju, da
snage naroda u običnom smislu riječi, snage nepoli­
tičkog naroda, prodru na području politike, kao što
i zakon očuvanja stečenoga i postojećega teži pro­
drijeti i stvarno prodire u raznim oblicima na po­
dručju života, koji se ne smatra političkim. Ovi
stalni pokušaji « nezakonitosti », provale nepoliti­
čkog na političko i političkog na nepolitičko po­
dručje; ovi sukobi i uzajamna suzbijanja, uspjesi
i neuspjesi, povrede probitaka, stvarnih ili umišlje­
nih, nagomilavaju iskustvo u duši onih, koji u
ovom društvenom « ratu » sudjeluju. Ono dozri­
jeva, pretvarajući se u uvjerenje, i traži, dosljedno,
svoje zakonito priznanje u društvenoj zajednici.
Povijest pokazuje, da se ovo dozrijevanje do­
gađa povremeno, da se događa samo djelomično,
ali također uvijek u sve većim razmjerima s težnjom
sveobuhvatnosti. Radi toga mogli bismo ovaj razvoj
nazvati razvojem političko-društvene demokratiza­
cije. U času jedne nove dozrelosti, prigovori posto­
jećem društvenom stanju postaju posebno oštri. Vla-
dajuća « klasa » i njezini postupci postaju cilj sustav­
nih napadaja.
Ako « politički » dio naroda, politička klasa na
vlasti, koja je po prirodi stvari za stari poredak,
67
shvati i prizna opravdanima spomenute prigovore
i uznastoji, etički i politički, poistovjetovati se sa
zahtjevima onih, koji već odlučno kucaju na vrata,
onda dolazi do sjajnih društvenih obnova. Tada se
društvo obnavlja i s novim zaletom osvaja nove
vidike. Naprotiv, ako među onima, koji drže vlast
prevlada ukručenna nepopustljiva struja, onda do­
lazi do teških društvenih napetosti, izbijaju revolu­
cije i razaranja sa svim posljedicama društvenog
nereda i bijede.

Dosljedno, mišljenja smo, da nisu u cijelosti

opravdane teorije katastrofe, t. j mišljenja i doka­
zivanja, prema kojima bi revolucije bile neizbježive.
U zajednicama, gdje postoji stalna ljudska izmjena
osjećaja i misli, i gdje se društvo ne svodi samo
na odnose poslovnog čovjeka (homo oeconomicus),
moguće je izbjeći nasilne zahvate i razaranja. Tamo
gdje nema ovog duhovnog saobraćaja, sprječava se
optok životnih sokova zajednice, dolazi do oboljenja
organizma, do groznice i krize, do patoloških na­
petosti, revolucija i katastrofa.
Tko ovako vidi stvari, lako podliježe misli neiz-
bježivosti katastrofa. Marxist! u tom pogledu za-
uzimlju stanovište, koje je obzirom na prošlost i
sadašnjost sklono mišljenju neizbježivosti katastrofe,
dok u budućnosti usvajaju optimizam. Do marxi-
stičke revolucije, sukobi i revolucionarna razaranja
su neizbježivi, ali poslije nje toga više ne će biti,
jer je marxisticka revolucija posljednja u povijesti.
S ovog stanovišta marxisti ocjenjuju i francusku
revoluciju. Ona nije bila niti mogla biti zadnja.
Ona je bila kao plod političko-društvene dozrelosti
68
samo jednog dijela naroda. Istina je, da je ona posta­
vila i načelo oslobođenja proletarijata u pravnoj
jednakosti pred zakonom svih građana. No usprkos
tomu, ona nije ispunila svog obećanja. Mnogi, koji
su je nosili na svojim leđima, ostali su « kratkih
rukava ». Francuska revolucija nije ništa učinila za
gospodarsku jednakost naroda. Dignuta su stanovita
ograničenja, ali nije ništa učinjeno za sprječavanje
velikih gospodarskih razlika. Naprotiv, ona je omo­
gućila svojim pravnim poretkom, da se te razlike
razviju u tolikoj mjeri, kakvu povijest dotada nije
poznavala. Seljaci, koji su se dokopali zemljišnih
posjeda i vlasništva, ugasili su se kao revolucionarna
snaga. Od revolucionaraca postaju konservativci.
Jednako su postupili i oni, koji su, oslobodivši se
korporativno-sindikalnih organizacija, uspješno počeli
razvijati samostalnu gospodarsku djelatnost, kao i
oni koji su postali činovnici novog državnog ustroja.
Tako je novo razdoblje započelo stvaranjem nove
nejednakosti, gospodarske nejednakosti, koja je to­
liko značajna za XIX i XX stoljeće i glavni uzrok
i vrelo društvenih nemira i političkih nesigurnosti.
Zakonska i politička jednakost između onih,
koji su gospodarski nejednaki, uskoro je pokazala
svoje teške posljedice. Od sada su kapital i radna
snaga odijeljeni. A život, industrija i proizvodnja
traže njihovo ujedinjavanje. Oni koji raspolažu ka­
pitalom, nemaju dovoljno snage, a oni s radnom
snagom, nemaju kapitala. Jedni i drugi traže među­
sobni dodir, suradnju. Zakonski položaj nikoga ne
obvezuje na rad. Samo životne potrebe, osobne i
obiteljske, sile da se potraži rješenje. Onaj, tko
raspolaže s kapitalom, u boljem je položaju. Lakše
69
čeka. Radnik bez sredstava ne može čekati. Prisiljen
je prvi pristupiti « kapitalistu » i ponuditi mu svoju
radnu snagu. A tim časom dolazi u gori položaj. Nje­
gova radna snaga postaje roba, koja se nudi na tržištu.
Na temelju nejednakog ugovora radnik prodaje svoju
radnu snagu, a kapitalist se obvezuje isplatiti mu
određenu svotu novaca ili potrošnih dobara.
Od ovog časa nastaje ujedno i sukob stranaka.
Svaka od njih nastoji izvući za sebe što veću korist.
Radnik nastoji što manje raditi, a kapitalist što
bolje iskoristiti radnu snagu i uz što nižu plaću.
Nije potrebno isticati, da je položaj radnika teži.
Bez sredstava za život, uz mnogo radničkih ponuda,
prisiljen je prihvatiti uvjete, koji nikako ne jačaju
njegov društveni položaj.
Zlo se ne zaustavlja ni ovdje. Moderna znanost
i tehnika trajno otkrivaju nova iznašašća i s njima
opskrbljuju industriju. Time se smanjuje potreba
rukotvorne radne snage. Time ujedno i njezina
« robna » vrijednost. Radi toga radnici prihvaćaju
posao pod još težim uvjetima. Kapitalisti se osje­
ćaju osnaženima. Da postignu još veće dobiti, mjesto
skuplje radne muške snage, zapošljavaju djecu i
žene. Povećanjem, dakle, mehanizacije u industriji,
povećava se bijeda radnika. Porast pučanstva uslijed
prvog zaleta industrije i bijeg pučanstva sa sela,
uzrokuju natjecanje radne snage, koja se nudi na
tržištu. Oni koji moraju prihvatiti rad, prihvaćaju
ga pod teškim uvjetima i niskim plaćama.
Međutim, ni to se stanje ne može produžiti u
vječnost. Zajednička bijeda stvara zajedničku svijest.
Odatle mora doći i zajedničko rješenje. Ali kako?
Treba ujediniti snage, treba se udružiti. U času
70
sklapanja ugovora s kapitalistom, mjesto da to učini
svaki radnik sam za sebe i osamljen, mora nastupiti
s njim i uza nj radničko udruženje. Ovo treba odre­
diti uvjete rada za svoje članove i, svaki od njih,
kad preuzimlje posao, mora ga uzeti u skladu s
uvjetima, koje je udruženje odredilo.
Nažalost, ovo je rješenje nemoguće. Zakoni li-
beralno-demokratske države zabranjuju udruženja
ove vrste. Prema ovome shvaćanju nema više ni­
kakvih skupnih, zajedničkih probitaka.
Treba se, dakle, najprije boriti protiv ovog
shvaćanja. Život mora pobijediti svaki zakon, koji
je nametnut ljudskom voljom, koja je samovoljna
ili u stvarnosti nadmašena. Tako radnici počinju
stvarati svoje « nezakonite » organizacije, preko kojih
opet počinje borba jednog dijela « nepolitičkog »
naroda, kako bi se probio do položaja i mogućnosti,
odakle se odlučuje društvenom sudbinom. Napori
su veliki, ali i cilj isto tako.
Poslije mnogo znoja, truda i krvi, Engleska je
prva zemlja, koja je priznala godine 1871. pravo
postojanja, posjedovanja i nastupa pred sudom ovim
radničkim udruženjima. Slično stanje postigli su i
francuski radnici god. 1884. pomoću zakona, pozna­
tog pod imenom Waldek-Rousseau.
Od tada radnici vode borbu s više izgleda na
uspjeh. Vlastitim ujedinjenim snagama stvaraju pro­
tutežu kapitalistima. Ali ni ovi ne čekaju skrštenih
ruku. Stvaraju vlastita udruženja u cilju suprot­
stavljanja radničkima.
Osnovna značajka ovog prvog razdoblja borbe
između oprečnih stranaka sastojala se uglavnom u
71
 obrani gospodarskih probitaka. Međutim, u drugoj
polovici XIX stoljeća, pod utjecajem društveno-po-
litičkih nauka i pokreta, radnička udruženja sve
više poprimaju značajke sredstava političke borbe.
Proletarizirani intelektualci i ljevičari po uvjerenju,
pretvaraju radnička udruženja i njihove gospodarske
zahtjeve u cistu politiku. Tako se, primjerice,
Trade-Unions u Engleskoj pretvaraju u laburističku
stranku, koja se u našim danima, od vremena do
vremena, mijenja na vlasti s konservativcima. Fran­
cuski radnički sindikati god. 1879. na kongresu u
Marseille-u osnivaju francusku socijalističku stranku,
koja od tada do danas igra veliku ulogu u francuskoj
politici. Tako je sto godina nakon proglašenja na­
čela: « Laissez-faire, laissez-passer! » došlo do prak­
tičkog njegova nijekanja, do poticanja njegove vri­
jednosti. Ovo novo shvaćanje počelo se onda širi­
ti u krilu cijelog uljuđenog svijeta.
Novo stvoreno stanje poboljšava položaj radnika,
ali je još daleko od potpunog zadovoljenja. Radnička
udruženja su u početku samo udruženja osobnog
prava. Njihov je utjecaj na zakonodavstvo vrlo ma-
len. Kao sredstvo borbe ostaju sabotaže, bojkoti i
štrajkovi. Međutim, ova sredstva borbe ugrožavaju
društveni mir i politički poredak. Jednim općim
štrajkom moguće je ostaviti milijune ljudi bez hrane,
svijetla, grijanja i prometnih sredstava. Iz ovog sta­
nja do revolucije nije dalek put.
Popuštanjem sa strane vladajuće klase uspjelo
je spriječiti konačne revolucionarne pobjede iz god.
1848- i 1871. i odgoditi ih sve do 1917., kad su

boljševici u strahovitoj revoluciji izmijenili u cije­

losti ustroj ruskog društva i započeli vlast u svijetu,
72
kakvu povijest do tada nije poznavala. Od tada je
cio ostali svijet uznemiren. Nakon prvog svjetskog
rata zaoštrava se borba radničkih udruženja i države.
Sovjetska promidžba savršeno iskorišćava svaku po­
teškoću, predočujući sovjetsko rješenje kao jedino
rješenje svih potlačenih i iskorišćavanih.

Potreba promjene liberalnog društva postaje u

svijesti mnogih kao neizbježiva. Traže se nova rje­
šenja. Sovjetsko ili kakvo drugo, svejedno. Tako se,
primjerice u Francuskoj, nauka bavila mogućnošću
trostrukog rješenja. Govorilo se o sindikalizmu, kor-
porativizmu i takozvanoj gospodarskoj vlasti.
Prema prvom shvaćanju, država bi morala postati
kao jedna sindikalna federativna zajednica. Potrebno
je izvlastiti kapital, dokinuti patronalni sustav i rad
za plaću. Sindikati trebaju postati temelj buduće
političke zajednice. Mjesto vladanja nad ljudima,
uvest će se tehnička uprava nad stvarima. Radionica
će zamijeniti vladu. Politička država ne će imati
više nikakva smisla. Zamijenit će je ekonomska
država u rukama sindikata, koji će se brinuti oko
gospodarskog vrhovništva. Građani-radnici bit će
podređeni u gospodarskom smislu sindikatima, a
u sveukupnom preostalom životu biti će slobodni.
Bilo je primjedaba, da ova zamisao stoji u sukobu
s državnim socijalizmom. Ova vrsta udruženja po­
dizala bi samo težnju za tehničkim natjecanjem. Sva
vlast je u rukama proizvođača. Rad zauzima najveću
važnost. Načelo većine nema nikakve vrijednosti.
« Ovaj novi soj demokracije nije ništa drugo nego
aristokracija proizvođača. Ova vrsta udruženja, ističe
se, trebala je biti primijenjena u sovjetskoj Rusiji.
73
Međutim, mjesto ukidanja države po sindikatima,
ona je ukinula sindikate, davši njihovu udruženju
sasvim drugi smisao. Od sada sindikati u ovoj zem­
lji, veli Brette, trpe jači pritisak nego u bilo kojoj
drugoj zemlji.

Prema korporativnom shvaćanju, društvo i drža­

va imali bi se urediti ne od osamljenih pojedinaca,
nego od skupova ljudi, koji su samoniklo nastali.
Država priznaje njihovo postojanje, njihovu sposob­
nost posjedovanja i njihovo pravo glasa, po kojem
bi bile nazočne u političkom ustrojstvu - zakono­
davnom i upravnom.
Istina je, da sindikati predstavljaju strahovitu
društvenu snagu. Međutim, pored njih, ima i dru­
gih udruženja kako vjerskog tako i kulturnog i t. d.
obilježja. Prema liberalno-revolucionarnom shvaćanju
nakon francuske revolucije, sva bi ova udruženja
trebala ostati izvan državne djelatnosti i ustrojstva
te bez sudjelovanja u stvaranju državne volje.
Međutim, kako smo vidjeli, protiv ovog shva­
ćanja život je nametnuo drugo. Broj udruženja i
njihova članstva, koja su cvjetala u sjeni zakona,
zasjenila su državnu vlast, koja ih nije priznavala.
Moralo je, dakle, doći i do službene promjene. Ne
priznaje se više postojanje samo osobnih probitaka.
Postoje i udruženja, koja predstavljaju probitke ve­
likog dijela društva. Treba tražiti put i način, kako
ta udruženja privesti k stvaranju zajedničke, državne
volje, što ta udruženja čine na polju osobnog prava,
vršeći vanzakonski pritisak na javno mnijenje i na
zakonodavca. Potrebno im je osigurati mogućnost
da to čine zakonitim putom. Ako im se to trajno
74
niječe, znači ustrajati na opasnom putu društevnog
nesporazumijevanja i dosljedno nepravde, neslobode
i, na koncu, revolucije.
Prema ovome shvaćanju, koje pogoduje sudje­
lovanju radničkih i strukovnih udruženja u stvara­
nju državne volje, njihovo pravo glasa još je važnije
od pojedinačnoga njihovih članova. Pajedinci gla­
suju prema vlastitom nahođenju i mjerilima, te
u skladu s onim što su sami u stanju shvatiti kao
svoj probitak. A u modernim vremenima i složenim
prilikama čestoput pojedinci nisu u stanju uzdići
se do potrebne visine, kako bi uzmogli vidjeti
punu stvarnost i odnos vlastitoga probitka s onim
cjeline. Osamljen pojedinac sad je pod utjecajem
kružoka, u kojem se kreće; lista, koji čita; ili
kakva nesavjesna demagoga, koji ga zavarava, i t. d.
Samo udruženja prema skupnim probitcima jamče
sigurnost, povezanost i dosljednost osjećaja, shva­
ćanja, rada i borbe u politici.
Poslodavci, činovnici, tehničari i radnici jedne te
iste grane djelatnosti trebaju se udružiti u vlastita
društva, te njima treba priznati pravo glasa. Pred­
stavnici ovih društava zakonito će braniti probitke
ovoga članstva u zakonodavnim tijelima. Ima pisaca,
koji zagovaraju, da predstavnici ovih stručnih udru­
ženja sudjeluju srazmjerno u obje zakonodavne skup­
štine zajedno s ostalim narodnim zastupnicima, iza­
branim na temelju osobnoga prava glasa. Drugi stoje
na stanovištu, da bi zakonodavno tijelo trebalo ure­
diti isključivo od predstavnika ovih stručnih udru­
ženja. Dok treći predlažu, da se osobno pravo glasa
posve dokine i prenese na stručna udruženja.

75
 Konačno, prema trećem mogućem rješenju -
gospodarska vlast - predstavnici stručnih udruže­
nja imali bi samo pravo savjetodavnoga glasa. I to
kao savjetodavno tijelo u gospodarskim pitanjima
i kao sudionici u upravi podržavljenih poduzeća
javnog blagostanja. Pod njegovim bi nadzorom sta­
jao odsjek narodnoga gospodarstva, koji je nacio­
naliziran, kao i rad strukovnih društava.
Poslije zadnjeg velikog rata otvaraju se novi
izgledi i traže se nova rješenja. U jednome dijelu
svijeta pokušavaju se sva ova pitanja riješiti u okvi­
ru starih zastupničkih političkih tijela, dok se drugi
dio nadahnjuje boljševičkim primjerom, kidajući sva­
ku vezu s prošlošću i liberalnom predajom. Ova dva
shvaćanja stoje neprijateljski jedno naprama dru­
gome. O njihovoj odluci, da li će izvršiti međusobno
upotpunjavanje, ako je uopće to moguće, ili o pu-
kušaju, da silom jedno drugo iskopča, ovisi mir ili
rat, sloboda ili teror, demokracija ili strahovlada
u cijelome suvremenom svijetu.
Nakon što izložimo treći, filozofski činilac krize
demokracije, posvetit ćemo posebnu pažnju prakti­
čnom sovjetskom rješenju, kojemu Sovjeti pripi­
suju obilježje konačnog rješenja, jer ono znači ukla­
njanje klasa i klasne borbe. No još prije toga treba
izložiti misli, s kojima liberalni komunistički pro­
tivnici brane ili su branili demokraciju. Iz toga će
biti jasno, kako zaključci tih mislilaca ili praktičnih
političara, koje logički izvode iz svojih osnovnih
postavki tobože u korist demokracije, u stvari je
postavljaju na vrlo labave noge.
Zasada je dosta, da držimo pred očima, da oba
ova čimbenika - gospodarski i društveni - kako
76
je pokazalo samo iskustvo, jednako stoje u sukobu
s liberalnom državom. Prezasićenost zadatcima, koji
joj se nameću, izazvala je njezino oboljenje. Sve u
svemu, koliko smo do sada mogli vidjeti, život i
političko društveno iskustvo kao povijesni razvoj
protive se ovoj vrsti slobode i liberalne države.

3. - Filozofsko-politički činilac

Razdoblje liberalne države i demokracije uglav­

nom se poklapa s razdobljem znanstvenog poziti-
vizma. Tako je barem u životu naprednih naroda.
Vrijednost i uspjeh ovog sustava, koji je u početku
izgledao kao neprijekorni ideal, potrebno je pripi­
sati više sretnim okolnostima nego idejnim zasa-
dama, koje bi liberalnoj demokraciji osiguravale
neku višu vrijednost i koja bi sama po sebi zaslu­
živala trajno čuvanje i brigu za nju.
Filizofsko-politička struja ovoga razdoblja zaista
ne priznaje nikakve više vrijednosti. Krug njezina
saznanja isključivo je vidljivi svijet. Metafizika, apso­
lutne vrijednosti, nepromjenljive istine pripadaju je­
dnom razdoblju, koje je povijest već prevladala i pre­
gazila. Otac modernog pozitivizma - August Comte
- podijelio je čitavu povijest u tri razdoblja: vjer-
sko-bogoštovno kao najstarije, razumno-nadtvarno
kao srednje, i znanstveno-pozitivističko kao najno­
vije. Demokracija se poklapa s ovim zadnjim.
Slika pozitivističkog shvaćanja života počiva na
stvarnosti, u kojoj isključivo vlada zakon nužne
77
 slijepe uzročnosti. Mi nismo u stanju shvatiti drugo
nego zakone uzajamne djelatnosti pojava, izravno
vidljivih ili pokusima otkrivenih, ove stvarnosti.
Ove su pojave - vidljive, ili pokusnim ispitivanjem
otkrivene - nužno i u neprekinutom lancu uzročno
povezane. Metafizika je nemoguća. Naša težnja, da
bismo prešli, zahvatili i shvatili također nešto iznad
ovog pojavnog svijeta, da bismo se uzdigli do ne­
kakve metafizičke spoznaje, posve je nezakonita,
znak znanstvene zaostalosti. Svako uvađanje meta­
fizičkih počela u ovu cjelovitu stvarnost iskrivljivalo
bi sliku svijeta i bilo bi početak zbrke i nejasnoće.
Ovaj pozitivizam bio je prihvaćen jednako od
liberalaca kao i od socijalista. Ipak postoji stano­
vita razlika. Liberali nisu nijekali mogućnost ni­
kakva konačnoga shvaćanja, bili su blizu čak i
posvjetovnjačenome kršćanskom shvaćanju; dok se
socijalističko-komunistički svijet sve jače i izrazi-
tije približavao dogmatskom, isključivome materija­
lizmu. Tako, primjerice, Karl Renner, rišući ovaj
opći smjer kako u nauci o državi tako u životu
uopće, veli po prilici slijedeće: Demokracija je plod
novoga, znanstvenoga razdoblja. Tek je sada čo­
vjeku uspjelo doći do spoznaje o pravoj podlozi
prava i države, kao što je prije bila pronađena
za psihologiju. Dosada je pravo bilo neka bajoslovna
snaga. Njegovu unutarnju obaveznu snagu opravda­
valo se naukom o Bogu. Pravo i zakon bili su volja
Božja. Pravo je u stvari običajno pravo. Nitko ga
ne stvara, nego ga vadi iz običaja. A ovo može shva­
titi i razumjeti samo onaj, tko je pozvan Božjom
milošću. Samo Božja osobnost stvara pravo, i to
78
izravno; a vladari po milosti Božjoj neizravno.
« Ovo političko shvaćanje, nastavlja Renner,
stoji u potpunome skladu s prirodnim zbivanjem.
Ono je također plod božanske volje, a ne naravnih
zakona. Moderna znanost prirode otkriva nove za­
kone i time isključuje Božju volju. Na sličan je
način i pravna znanost otkrila, da je pravo sustav
propisa, koji uređuju odnose među ljudima u za­
jednici. Ipak se pravna pravila razlikuju od prirodnih
zakona po svome porijeklu, jer potječu od ljudske
volje. Ljudi su ga stvorili, pa su prema tome ovla­
šteni i da ga mijenjaju. Pravo nije Božja, nego
ljudska volja ».

Nijedan drugi političko-filozofski sustav nije

prihvatio ovaj pozitivizam s toliko zanosa i dosljed­
nosti, kao što je to učinio marxizam. Nosioci ovoga
smjera otkrili su stanovitu ovisnost između privrede
i prirodne zanosti, privrede i društva, privrede i
prava: « otkrili su » zakon razvoja društva u klasnoj
podjeli i klasnoj borbi; izradili su ideal besklasnog
društva, pokazali su put do njega u obliku silovi­
toga zahvata i zauzimanja državne vlasti, te, da bi
sve to što prije postigli, strastveno se opiru sva­
kome načelu, koje bi se bilo kako moglo uplesti
i iskriviti ovu pojednostavljenu sliku svijeta i spri­
ječiti njezino ostvarenje. Ljudska osobnost i njezina
sloboda, vrhovne vrijednosti i vjera u Boga i t. d.
spadaju u maštovne tvorevine građanskoga čovjeka,
u ideologiju kojoj je zadaća da zaštiti povlašteni
položaj ove građanske klase. U tome smislu rekao
je Marx: «Mi ćemo isključiti iz života sve, što
79
se pokazuje kao nadnaravno, nadljudske, a s time
ćemo isključiti laž; jer je ljudsko stremljenje, uko­
liko je ljudsko i naravno, da se pretvori u nadna­
ravno i nadljudske, korijen svake pogrješke i laži.
Radi toga smo jednom zauvijek navijestili rat vjer­
skim zasadama, pa nas jako malo zanima, da li nas
zato netko naziva ateistima ili kojim drugim ime­
nom ».
Marx je također strogo odredio duh ovoga vre­
mena i načina mišljenja: « Naša lozinka, dosljedno,
treba biti obnova svijesti, ne pomoću golih tvrdnja,
nego pomoću preispitivanja same svijesti, koja je
još uvijek nejasna sama sebi, pojavljujući se kao
vjerska ili politička svijest. Stroga raščlamba će
pokazati, da čovjek već dugo posjeduje samo san
o nečemu, o čemu bi morao imati pravu svijest
i koju zaista može imati ».
Ovo preispitivanje i ocjena, prema Marxu, po­
kazuje slijedeće: « Korijen za čovjeka jest on sam...
Pomna ocjena vjere i znanosti pokazuje, da je čo­
vjek sam za sebe najveće biće, biće, s nužnim za­
htjevom da odbaci sve odnose, u kojima bi mogao
ispasti kao biće potlačeno, podjarmljeno, lišeno
svojih prava; biće, koje ne možemo bolje opisati,
nego što je učinio jedan Francuz, kad je sudjelo­
vao u stvaranju zakona o pisma i rekao: “ Siro­
mašni psi! S vama se pokušava postupati kao s
ljudima! ” ».
S ovim novim smjerom, u život je ponovno
dozvano načelo Protagorine filozofije, po kojem
je čovjek mjerilo svega. U ovome novome čovje-
koslovlju ponovno je naglašen antropocentrizam:
čovjek-središte-svega. Trebalo je potanko preispi­
80
tati čovjeka - najveće za samog sebe biće, kako
reče Marx - i na ishodu ove znanstvene raščlambe
izgraditi novo društvo.
A što se time postiglo?
Neki suvremeni njemački filozof veli: « Prošla
su vremena materijalizma. Tko bi se usudio danas
podržavati tvrdnju, da postoji samo tvar i da je
čovjek samo tjelesno biće, ne bi mogao očekivati,
da će biti u znanosti ozbiljno shvaćen. Suvremena
filozofija priznaje čovjeku duhovnu narav. Svi se
slažu u tome, da postoji duh. Suvremeni istraživači
u to ne sumnjaju. Mišljenja se samo razilaze u pi­
tanju naravi duha, a ne u pitanju njegova posto­
janja, njegove nadsjetilne naravi. Međutim, upravo
ovo pitanje ima bitni i odlučni značaj. Riješiti
pitanje naravi bilo koje stvari, posebno kad se
radi o duhu, znači protumačiti i pitanje njezina
postojanja. Nijekati nezavisno bistveno postojanje
duha i pripisati mu vrijednost nekoga privjeska,
neke izvedene sile iz nagonskoga područja, znači
zaista zanijekati mu postojanje » (H. Hessen).

Najistaknutiji pristaša i nosilac ove raščlambe

i pozitivističkoga pojma čovjeka i njegova duha
jest Sigismund Freud. U skladu s njegovim shva­
ćanjem - sa shvaćanjem liječnika-filozofa - ljudski
duh je izvod, završna pojava, nadgradnja nagonsko­
ga života. « Mnogima od nas, veli on, bit će teško
odreći se vjerovanja, da u nama postoji neka težnja
k usavršenju, koja je uzdigla čovjeka na današnju
visinu duševne napetosti i ćudoredne uzvišenosti
i da od nje možemo očekivati, da će povesti ovaj
razvoj do nadčovjeka. Ja ne vjerujem u takav na­
81
6
gon i ne vidim načina, na koji bismo mogli očeki­
vati ovu blagotvornu samoobmanu. Dosadašnji raz­
voj čovjeka, čini mi se, ne treba drugog razjašnjenja
od onoga, koje se traži za objašnjenje i ostalih ži­
votinja. Ono što opažamo kod jednog malog broja
ljudi kao provalu, nadiranje prema daljnjem usavr­
šavanju, tumači se jednostavno kao posljedica pri­
tiska nagonskoga života, pritiska izgrađena u ljud­
skoj naravi. Svaki duh, sva duhovna izobrazba
proizlazi iz nagonskoga područja, prolazeći kroz
uzdizanje i oplemenjen je pohote ».
Ovo bi bio bitni plod nove, znanstvene, pozi­
tivističke nauke o čovjeku. Hans Kelsen, čuveni
pravnik i pravni mudroslovac prve polovice našega
stoljeća, navodi upravo Freud-ova djela kao poučna
i prijeko potrebna, da se shvati njegova nauka o
autokraciji, o oblicima prava i države, o svijetu
i životu uopće.
Zaista, Kelsen se oslanjao na Freud-a u izgrad­
nji svoje pravno-političke i filozofske zgrade. Na
temelju toga mnogi ga smatraju velikim branite­
ljem slobode i demokracije.
Postoji, veli on, velika sličnost između mudros-
lovnih i političkih pitanja. Borba za demokraciju
ili autokraciju ne znači samo borbu između dva
oblika uređenja društva. Ne radi se samo o pita­
nju « čisto društveno-uredskome ». « U temeljima
ove žestoke i nikad gotove borbe mora da se na­
lazi sama bit filozofije ».
Radi istoga razloga ne smije nas zbunjivati ni
čuditi činjenica, da postoji uska veza između nau­
ke o državi i društvu s jedne, te ćudoređa s druge
strane. Prva je samo dio druge. Ali nas zato čudi,
82
bar na prvi pogled, da sličan vez postoji između
državno-društvene nauke i spoznajno-misaonih pos­
tavki. Međutim, nastavlja Kelsen, ako malo bolje
osvijetlimo pitanje, nestaje zabune i nejasnoće ta­
kođer u ovoj međusobnoj sličnosti.
Bit svakoga ćudoredno-političkoga umovanja, pre­
ma njemu, jest odnos između nosioca vlasti i pod­
ložnika vlasti, kao što je bit svakoga spoznajno-mi-
saonog umovanja odnos između podmeta i predmeta
(subjekta i objekta) spoznaje. Načini, kojim se obi­
čaje riješiti odnos između podmeta i predmeta
spoznaje, preispitujući ih do kraja, slični su odnosu
između nosioca i podložnika vlasti, čime se u stvari
bavi politika. I, kao što na području mudroslovlja
postoje samo dva rješenja odnosa podmet-predmet
spoznaje, tako i na području politike postoje uglav-
nome samo dva oblika rješenja odnosa nosilac-pod-
ložnik vlasti i gospodstva. U metafizici postoje rje­
šenja bilo iz pretpostavki izvedena, bilo raščlambom
i ispitivanjem pojedinih stvari dobivena, čemu na
području politike otprilike odgovora autokracija i
demokracija. Mudroslovlje i politička nauka vrtjele
bi se, oklijevajući sad ovamo sad onamo, između
ove dvije skrajnosti.
U skladu s Freud-ovom duho-raščlambom (psi­
hoanalizom), Kelsen produbljuje ovo pitanje sličnosti
između ova dva na oko tako daleka područja, kao
što su država i nauka o spoznaji. Prema njemu, u
središtu filozofije i politike nalazi se pitanje odnosa
između subjekta i objekta, to jest između podmeta-
predmeta spoznaje te nosioca-podložnika vlasti. Za
rješavanje ovoga odnosa mora biti odlučna narav pod­
meta, njezina osnovna i izvorna svojstva. Političko
83
vjerovanje i filozofsko uvjeranje nalaze se kao u
svome izvoru upravo u duhovnoj gradnji filozofa
ili političara. Odlučan je oblik, u kojem ovaj Ja
doživljava samoga sebe u odnosu na predmet, u
odnosu na svijet « Ti i On». « Samo ako ovdje, u
posebnostima i osobitostima svojstvenim pojedinim
ljudima, gledamo posljednje temelje, koji određuju
stvaranje političkih i filozofskih sustava, bit će mo­
guće razumjeti nerješivost oprečnost, nemogućnost
uzajamnog i potpunoga sporazuma, zadrtost strasti
s kojom se međusobno sukobljuju bilo na području
duha kao sukob mišljenja, koja još nisu postala
stvarnost, ili na području stvarnoga života, gdje se
pretvaraju u sukob vlasti.
Ipak, uslijed naravne nedosljednosti i protuslov­
lja u čovjeku, ne ostvaruje se potpuna sukladnost
između filozofskog i političkog shvaćanja. Suklad­
nost nije nužna, iako ju je povijesno moguće usta­
noviti. Osnivač sofističke filozofske škole - Prota-
gora - i njezin pjesnik Euripid, bili su na području
filozofije empiristi-relativisti, a u politici demokrati.
Platon, naprotiv, u filozofiji metafizik, a u politici
zagovarač diktature. Kršćanski metafizičari sa sv.
Tomom Akvinskim i političkim teoretičarom Dan-
te-om bili bi zagovaratelji autarhičke monarhije. Mar-
silije Padovanski i njegov suradnik Giovanni bili
su istraživači prirode i dosljedno podučavali, da
vrhovništvo pripada narodu. Jednako tako Nikola
de Cusa i B. Spinoza bili su protivnici metafizike
i branitelji političke slobode i demokracije. Leibnitz,
kao veliki metafizičar, isto tako je branio apsolutnu
monarhiju. Kantova filozofija imala je dvostruki
značaj: s jedne strane je bila kritična i relativistička,
84
a s druge metafizička. Uslijed ovog svoga smjera,
veli Kelsen, branila je i opet apsolutnu monarhiju.

Kao što smo već vijeli, središnja misao demokra­

cije, prema Kelsenu, jest sloboda. Ulazeći u raču­
nicu društva, ona je odlučila surađivati u stvaranju
njegove volje. Međutim, « sloboda sama po sebi ne
može utemeljiti nikakav društveni poredak, jer je
njegov bitni smisao vezanje ... Najdublji smi­
sao, prema tome, sastojao bi se u činjenici, da po­
litički subjekt ovdje želi slobodu ne samo za sebe,
nego i za ostale, koje osjeća kao nešto bitno i jed­
nako samom sebi. Tek kad su se ujedinile misao
jednakosti i slobode, bilo je moguće ostvariti de­
mokratski oblik države ».
Dosljedno ovome freud-ovskomu Kelsenovu de­
mokratskom političkom shavaćanju odgovara točno
određena i duhovna gradnja demokratskoga čovjeka.
Ona bi se sastojala u slijedećem: Doživljavanje vlasti­
tog Ja je nekako otupljeno; u njemu nema povišene
temperature i procjenjivanja samog sebe; naši na­
padački nagoni okrenuti su prema unutra, prema
vlastitoj osobnosti, pretvaraju se u vlastitu kritiku
i osjećaj odgovornosti i griješnosti. Tip demokratskog
čovjeka vidi u drugome samoga sebe, osjeća glas, koji
mu šapće u susretu s drugim: « Ovi su kao i ti ».
Naprotiv, kod autokratskog tipa čovjeka prvotno
je doživljavanje svog vlastitog Ja, koje se osjeća
u nekoj povišenoj temperaturi; napadački ljudski
nagoni okrenuti su prema vani.
Odatle naravno slijedi, da demokratski čovjek
nastoji pronaći sporazum s drugim sličnim bićima,
koja mu izgledaju jednaka njemu, dok autokrat
85
nastoji nametnuti svoju volju. U dilemi između
htjeti i spoznati, između nagona vladanja nad svi­
jetom i njegova razumijevanja, kazaljka se kod de­
mokratskog čovjeka stalno kreće u korist spoznaje
i razumijevanja. Jer je u ovome slučaju stvari želja
za gospodstvom mnogo manja, i samokritika mnogo
jača, onda i vrijednost predmeta spoznaje odnosno
vladavine razmjerno raste. S ovim nutarnjim raspo­
loženjem, u ovoj blagoj klimi lakše je i moguće
postupati s jednakim mjerilom i u odnosu s na­
šim bližnjim.
Zato je pojava ovog kritično-znanstvenog tipa
čovjeka u politici blagoslovljena demokratska poja­
va. Za nj nema apsolutnih spoznaja, nema apsolutnih
vrijednosti i, dosljedno, nema apsolutnih vladalaca
ni oblika apsolutne vladavine. Nije to ni načelo ve­
ćine, iako je sredstvo za održanje društva. Ove
vladavine razlikovat će se od ostalih oblika vlada­
vine činjenicom, ne samo što pretpostavljaju posto­
janje manjine, nego je čak i zaštićuju svojim usta­
novama. Tako se omogućuje trajna napetost između
većine i manjine, između vlade i protivne stranke,
ali i mogućnost uzajamnog popuštanja. Stvaranje
državne volje odvija se u dialektičkoj formi. Sve
je u pretesu, kako je bilo dobro rečeno. Državna
volja je plod sporazuma. On jamči unutarnji mir,
radi čega mu je potrebno dati prednost pred go­
spodstvom nad protivnikom. A zato je potrebno
osigurati duhovnu slobodu, slobodu mišljenja, vje­
rovanja i savjesti, kao i načelo snošljivosti i slobodu
znanstvenoga rada.
Da se sve to postigne, nije nuždan i gospodarski
liberalizam. Postoji i socijalna demokracija. Vrhovna
86
vlast u državi ne smije se predati u ruke vođe.
Ničija volja ne smije prevagnuti nad zakonom. Na­
čelo zakonitosti jest i mora ostati bitnom značajkom
demokracije. Građani su dužni donositi zakone u
pretresanju, koje ima odrediti ciljeve i način njihova
ostvarenja. Tako će se postići najpotpuniji izraz
općeg osjećaja i shvaćanja. Pravna sigurnost ima
prednost pred pravdom, koju ne možemo u cije­
losti spoznati. Radi toga mora vladati zakon, a ne
pojedinci. Vodeći sloj ne smije uživati nikakvih pov­
lastica. Protivno autokratskim vladavinama, ovaj po­
litički sloj ili klasa nema značaja trajnosti. Između
vladajućih i vladanih, između vlade i naroda postoji
stalno opticanje, optok i izmjena.
Jednom riječi, veli Kelsen, demokracija je ne­
pogodno tlo za vođe i za neograničenu vlast. Kako
je primjer izvorne vlasti otac, demokracija je društvo
bez oca. Ona traži stanovito izjednačenje ljudi. Nje­
zin je veliki ideal usklađivanje, neka bratska za­
jednica « majčinsko-bratskoga » obilježja. Njoj se
ne sviđa nasilje. Ono svojom zakonitošću, snošlji-
vošću, slobodom mišljenja i izraza, zaštitom manjine
u stvari pomaže protivnike. Nažalost i neočekivano,
sve ovo završava uništenjem i zakonitim uklanja­
njem demokracije pomoću samih njezinih ustanova.

Sasvim na protivnoj strani stoji apriorističko-

metafizički čovjek. U pitanjima spoznaje on želi
neograničeno zagospodariti njezinim predmetom,
dok na području politike traži bezuvjetno podvr­
gavanje drugih vlastitoj volji. Doživljavanje vlasti­
tog Ja u oba slučaja uključuje u sebi nadmoćnost
i osjetljivu razliku od svijeta, koji ga okružuje.
87
Jednako, radilo se o stvarima i ljudima. Kao što
na području spoznaje naš Ja neograničeno vlada
predmetima, osigurava nam spoznaju njihove biti,
spoznaju stvari onakvih, kakve zaista jesu, prodire
do spoznaje vrhovnih vrednota, tako i na području
politike i političke vlasti, osjećajući vlastitu nad-
moćnost nada drugima, naš Ja nameće svoju volju
i svoju neograničenu vlast. Ukoliko je taj naš
doživljaj nadmoćnosti veći i jači, utoliko i predmeti
naše spoznaje ili političke vlasti gube na vrijednosti.
Ovdje onda pojedinac postaje zakonodavcem. On
sam predstavlja neograničeni auktoritet i vrijednost,
s njima se izjednačuje i traži podvrgavanje sebi
drugih bez ikakvih uvjeta. Vođa je u neku ruku
božanskoga porijekla i soja. Ako ne to, a ono barem
nekoga čarobnoga i nerazumnoga izvora. On nije
plod društva niti njegova tvorevina, nego snaga
izvan njega. Njegovu narav i porijeklo ne možemo
objasniti razumskim putem. Radi toga Kelsen na­
zivlje autokratsko društvo « očinskim ». Prema to­
me, u autokraciji vrijedi odnos otac-sin.
Dosljedno, da se sačuva ova uzvišenost vođe,
mora se isključiti svaka kritika, svaki nadzor i
javnost. Sve što je u vezi s vlašću vođe, mora ostati
pokriveno velom tajne. Sve mora služiti očuvanju
mističko-mitološkoga značaja samodršca.

Ovo bi bila, dakle, klima, podneblje, ozračje

i osobna podloga, iz kojih bi od sebe i samoniklo
rasli filozofski i politički sustavi. Osobni duševni
ustroj ljudi izvor je, prvotna i glavna odrednica,
određujući činilac budućega filozofskoga mišljenja i
političkoga ponašanja.
88
 Načelno, pretpostavka izgleda sasvim ispravna.
Dapače i privlačiva. « Agere sequitur esse » - kako
je čovjek građen, tako i radi. Osjećaj, misli i sva
očitovanja biča u ponašanju dolaze i proizlaze iz
naravi, slijede njezino biče. Sve, što čovjek radi,
izraz je njegove naravi, njezino ponavljanje. Među­
tim baš ovdje ponovno se javlja svom snagom pi­
tanje tumačenja i objašnjenja ljudske naravi, iz koje,
eto, potječu ove na oko velike i privlačive misli.
Nažalost, za Kelsena kao i za Freud-a čovjek
je po svojoj naravi samo nagonsko biće. Njegov ra­
zum, njegov um nije ništa drugo nego nagonski
život, uzdignut na viši stupanj. To se postiglo
zahvaljujući usklađenosti nagona, uz dosljedno po­
tiskivanje jednih i uzdizanje drugih nagona. Marx
je pronašao čak izvor ove usklađenosti, potiskiva­
nja i uzvisivanja u osudi (censuri), koju je društvo
stalno vršilo u korist svojih sebičnih probitaka.
U smislu ovoga nagonskoga, materijalističkoga
i marxistickoga shvaćanja, naša ćudoredna svijest,
duša i besmrtnost, nadsjetilni svijet (metafizika) i
Bog, nepromjenjive istine i vrijednosti samo su nad­
gradnja, umišljenost, obmana, koje čovjek tkaje i
tkaje, kako bi opravdao vlast i gospodstvo nad
drugima i održao povlastice, do kojih se probio na
račun drugih. Ljudska je narav u biti alogična, ne­
razumna, plod nagonskih snaga i njezinih spojeva.
Kad ne bi bilo izvanjskog utjecaja iz samog društva,
ova bi se narav očitovala u svoj svojoj punini i
čistoći, jednako u filozofiji kao i politici. Prema
tome empirijsko-kritički tip čovjeka bio bi uvijek
demokratski, a apriorističko-metafizički uvijek samo
autokrat.
89
 Ipak, to moramo priznati, Kelsen naglašava razli­
ku između društva i naravnog svijeta. U društvu
vladaju ćudoredni zakoni, a u prirodi zakoni uzroč-
nosti. I po ovome Kelsena smatraju neokantovcem.
I njegov društveni svijet imao bi biti svijet slobode,
zaštićen zakonima slobode. Demokracija kao vidljivi
izraz ovih zakona, osiguravala bi upravo svojim prav­
nim propisima jedan posebni svijet, carstvo pravila,
koji nije ništa drugo nego carstvo slobode.
Jer se ova pravila odnose i jer su upravljena
na volju čovjeka, na ljudsku zajednicu s ciljem, da
uređuju ljudsko društvo i nad njim vladaju, jasno
je po sebi, da ona pretpostavljaju slobodnu ljudsku
volju. Bez toga bilo bi beskorisno govoriti o slobo­
darskom značaju pravnih propisa. Radi toga nam
se nameće neizbježivo pitanje: Što je slobodno ljud­
sko htijenje, slobodna ljudska volja u skladu s
Kelsenovom naukom?
Da bi i ovo pitanje objasnio, Kelsen se obraća
čitavom nizu mišljenja. Na koncu svog napora i u
skladu s mnogobrojnim navodima pozitivističkoga
smjera on se priklanja uzročnomu smjeru pozitivnih,
prirodnih nauka. Znanstveno-naravna psihologija,
uzročno usmjerena, koja dosljedno može dopustiti
samo neslobodnu volju, prisiljena je, po svojoj unu­
tarnjoj težnji razriješiti, poništiti misao volje uopće.
Slobodna nam se volja na taj način razotkriva kao
suvišan pojam. Volja je ili slobodna, ili nije ništa,
t. j. ona je jedan ćudoredno-pravni pojam, i nikako
pojam psihološke spoznaje. « Sve ovo, veli doslovno,
potvrđuju najistaknutiji učenjaci svojom naukom ta­
kozvane heterogene volje. Ona je samo predmet
90
ili zbroj drugih duševnih činilaca, nešto drugotno,
izvedeno ».
Da još jače i potpunije opravda vlastito mišlje­
nje ili tezu, Kelsen navodi opširan tekst Mauthen-a:
« U vječnom lancu uzročnosti uvijek i u svim pri­
likama, promjena je učinak jednog prethodnog uzro­
ka i uzrok jedne buduće promjene. Sve što se do­
gađa u svemiru, svaka i najmanja promjena jest
jedan među-član posrednik između uzroka i učinka,
koji mogu stajati daleko jedan od drugoga. U ljud­
skom djelovanju postoji samo jedna razlika, a to
je, da je naše tijelo ovaj djelatni čimbenik-posrednik.
I, dok utisci izazvani djelovanjem vanjskog svijeta
u našem osjetnom životu bude i predstavljaju za­
nimanje manjeg značenja, radi čega i ostaju bez
posebnog imena; osjećanje, koje se odnosi na naše
djelovanje, mnogo je jače, pa radi toga i dobiva
posebno ime — volja. Na taj način je takozvana
volja kao snaga samo neka vrsta mitološke apstrak­
cije, osjećaj u svojim posebnim očitovanjima, jedan
sjetilni utisak, koji se razlikuje od drugih sjetilnih
utisaka samo brojem svoje neodređenosti ».
Ehrenfels jednako niječe nezavisnost volje.
U skladu s ovim mišljenjima Kelsen zaključuje:
« Bez obzira na naše slaganje ili neslaganje sa spo­
menutom naukom o heterogenosti, jasno je, da
znanstveno-uzročna psihologija ne treba pojma volje.
Samo ćudoredno-metafizička istraživanja vode pita­
nju volje, posebno pitanju slobodne volje. Ovaj
posljednji pojam prisno je vezan s pitanjem samo­
bitnosti. Slobodna volja je jedna vrsta zakona, pre­
nesena u unutrašnjost čovjeka i na uobičajen način
uosobljena kao duševna stvarnost, koju onda pre-
91
tvaramo u “uzrok”, prvotni i “stvaralački” uzrok ».
Usprkos tome, ako je volja isto što slobodna
volja, prva ništa drugo nije nego uosobljenje jednog
posebnog pravilonosnog sustava i uračunljivosti, či­
me bi se pitanje slobodne volje, uostalom pitanje
povijesne važnosti, konačno riješilo.
Sve u svemu, za Kelsena su pitanja volje i
slobodne volje samo pitanja sistema. Svijet pravila
sa svojim «Moraš » treba imati određenu točku
uračunavanja, svađanja na jedno mjesto. Volja je
slobodna, ukoliko joj nešto uračunavamo, ukoliko
je točka i izraz uračunavanja. Dosljedno, ne ostaje
nam drugo nego volju shvatiti kao izlijev osjetno-
nagonskih snaga u nama i, ukoliko zaista postoji
nekakav pravilonosni svijet i dosljedna potreba,
svesti ga na određenu točku uračunljivosti, mi onda
u unutarnjost čovjeka unosimo neku posebnu sna­
gu, koju uosobljujemo, utjelovljujemo i onda je
nazivljemo voljom. Ona je stvarno uzročno odre­
đena, ali je slobodna, ukoliko se njom stavljamo
u odnos sa svijetom pravila i dosljedno je smatramo
točkom uračunljivosti.

Kakva je, dakle, ova sloboda, koja u sebi nosi

samo potrebu sređivanja? Sto je naturalistička slo­
bodna volja, ako je u cijelosti određena nagonima?
Kakva je vrijednost slobode i pravnog poretka, koji
je na njoj izrađen, ako nije ništa drugo nego pri-
gušivanje nagona u ime nekakve nepoznate sile,
ili još bolje, u ime tuđe sebičnosti, kako bi rekao
Marx. Je li ova volja i ova nauka o pravilonosnome
svijetu, ova imanentistička antropologija je li u stanju
oprijeti se napadajima stvarnih interesa, suprotsta-
92
viti se klasnim oprekama, izmiriti ih i zaštititi čov­
jeka i njegovo dostojanstvo u času smrtne ugrože­
nosti, kakvu doživljavamo u našem povijesnom času?
Ne možemo nikako to prihvatiti. U spomenutom
pozitivizmu i antropološkom imanentizmu, kojeg
smo ukratko prikazali, u ovom surogatu filozofije,
posebno vrijednosne filozofije, vidimo treći i glavni
uzrok sadašnje krize demokracije i svijeta. Ovaj
treći urok, treći u redu programatskog rada, ali
prvi u redu vrijednosti i odlučne važnosti, smatra­
mo najsudbonosnijim.
Agnosticizam obzirom na čovjeka i njegovu sud­
binu, neznanje obzirom na vrijednosti i smisao
ljudskoga postojanja, nužno izazivlju zbrku u orga­
nizaciji društva, jer se u njegovim temeljima nalazi
potpuni čovjek sa svojom duhovnom i tjelesnom
naravi, sa svojim duhovnim, nadosjetnim i tjelesnim,
ovozemnim i nadzemaljskim potrebama i pozivima.
Znanstveni pozitivizam je zanijekao ovu potpunost
i to upravo njezinu nadosjetilno-duhovnu stranu.
Time je on, po našem mišljenju, lišio slobodu, kao
temelj slobodnoga uređenja društva, njezine biti,
vrijednosti i opravdanja. « Jednodimenzionalni » čov­
jek i njegovo društvo osuđeni su na propast!
Ako demokracija treba biti stalno načelo dru­
štvenog uređenja, onda i sloboda mora imati trajno
vrelo, koje će po vlastitoj vrijednosti nadvisivati
sve druge društvene vrijednosti. Njezino postojanje
i vrijednost ne smiju ovisiti o postojanju ili nepo­
stojanju u nama « zvjerskih napadaja », koji mogu
biti upravljeni prema unutra ili prema vani. Zakon
njezine utemeljenosti ne smije biti slučajan i nje­
zino postojanje samo iz potrebe nekakvih sustavnih
93
razloga, jer joj to zaista nikako ne može osigurati
ni pravu vrijednost, ni trajni razlog postojanja.
Takva sloboda ne može izazivati osjećaj poštovanja
pred stvarnijim probitcima, koji izgledaju izravnije,
neposrednije i bolje utemeljeni. Ovakva sloboda
trebala bi pokleknuti pred svakim nagonskim na­
padajem, jer je i ovaj naravan, utemeljen uzročnom
nužnošću, izraz životnih snaga u nama. To je pozi­
tivni plod znanstvenih istraživanja, pozitivnih po­
kusa, i u tom pogledu nema i ne može biti sumnje.
Ova vrsta podjarmljivanja slobode često je u
tijeku povijesti uslijedila, a tako se događa i u
našem vijeku.

Ova tri činioca, koje sam opisao - ekonomski,

društveni i filozofsko-politički — izazvali su krizu
demokracije. Prva dva sačinjavaju naravni eleme-
nat ove krize, ishod naravnog gospodarskog i teh-
ničko-znanstevnog razvitka. Treći je u stvari du­
ševna klima, umno-duševno ozračje, u kojem se
počela razvijati, uzrokujući sveukupnu krizu i druš­
tva i politike.
Stara zakonodavna tijela započela su gubitkom
ugleda i vlasti, pogoršavajući se u tijeku vremena.
Njihova vrlina i vrijednost uvelike su pogođene.
Kamo onda ova vlast prelazi?
J. Bryce odgovara: Već prema narodima i drža­
vama! Usprkos ovih prostornih i narodnosnih raz­
lika, kao da je opća značajka, da ta vlast prelazi
na Upravu. Mjesto zakonodavnog tijela, koje da
je postalo nepokretno, nemjerodavno, traži se za­
hvat pokretnijeg i gipkijega upravnoga tijela, u stva­
ri same vlade. Pri tome se pojavljuje snažna i oduč-
94
na politička ličnost, koja svojim sposobnostima i
brzinom odluke zasjenjuje sve druge. Ovdje onda
pisci nalaze praizvor kulta diktatora u našim vre­
menima, koji bi trebali značiti prevladavanje krize
liberalne demokracije.
Međutim, ova potreba brzoga zahvata upravne
vlasti samo je ubrzala tok krize. Umjesto ozdrav­
ljenja, bolest se pogoršala. Prevlast upravne vlasti
nad zakonodavnom omogućila je pojavu nekolicine
jakih političkih osoba, koje su, uz neznatne iznimke,
predstavljale osobne režime i uvele diktaturu i
autokraciju. Ove snažne ličnosti bile su stavile u
sjenu zakonodavnu vlast. Ova je bila poslana « na
praznike », kao što se u ovom času događa i u
nekim južno-američkim državama, što je najbolji
znak krize liberalne demokracije. Njezin središnji
organ parlamenat, iskopčan je iz djelatnog života
države i zajednice.
Rusija je, kako znamo, započela novom praksom
1917., Italija 1922., a Njemačka 1932. i t. d. Pa­
dom fašizma i nacionalsocijalizma, Sovjetski Savez,
s nizom satelita, predstavlja pojavu, koja sačinjava
najdosljedniju oporbu demokraciji i parlamentarizmu,
tip osobnih i administrativnih vlada, koje znače
potpunu krizu i nijekanje društva i države, kako
ih je bila zamislila i ostvarila liberalna demokracija.
Je li moralo do toga doće?

95
 III

KRITIKA I NIJEKANJE DEMOKRACIJE

Demokratsku državu običajemo nazivati parla­

mentarnom. Vidjeli smo, da parlamenat u ovoj
vrsti države zauzimlje srednišnji položaj. Pravni po­
redak, državna volja; volja, koja je ovlaštena i
doista odlučuje, stvara se u parlamentu. Radi toga
ova se vrsta države zove zakonodavna. Nasuprot
njoj stavlja se upravna i sudačka vrsta države.
Svaka od ove tri vrste državnih oblika ima
svoju posebnu ideologiju.
Kakav je njezin smisao?

1. - Vrste državne vlasti i nedostatci demokracije

Nijedan oblik državne vlasti ne može se održati

na isključivoj sili. Svi oblici vladavine, bio to mo­
narhijski, aristokratski ili demokratski, traže uz tvor-
nu silu, također i elemenat slobodnoga pristanka
uz državnu vlast, uz njezinu volju, izraženu u za­
konima. Samo se na ovaj način postiže uvjerenje
opravdnosti državne volje i postupaka.
Radi toga sve vlasti u društvu, posebno u drža­
97
7
vi, traže, pored prijetnje silom, i stanovitu sintezu
ideja, ideološke sustave, koji bi, bar po svojoj na­
mjeri, trebali obuhvatiti čitavi narod, sve pojedince
i grupe narodne zajednice. Samo na temelju elementa
uvjerenja i povjerenja održavaju se vlade i države.
U čemu se, dakle, sastoji ideologija liberalno-
demokratske države?
Ona postavlja zahtjev poslušnosti pozivom na
pokoravanje zakonu. Sav život u demokraciji kao
da je u neku ruku razumski uređen. Sve je predvi­
đeno i unaprijed određeno. Zakon mora vladati, a
ne pojedinci. Svaka druga volja mora biti isklju­
čena. « Neka vladaju zakoni, a ne ljudi, vlasti i
viši autoriteti! ». Primjena državne vlasti počiva na
zakonitosti, koja izvire iz narodne volje ili, još
točnije, iz volje narodnih predstavnika, kao izraza
većine. « Zatvoreni sustav zakonitosti utemeljuje za­
kon poslušnosti i opravdava činjenicu isključenja
svakog prava na pobunu. Tipični oblik, u kojem
se pojavljuje pravo, jest zakon, posebni oblik oprav­
danja prisile jest zakonitost ».
Držeći ovu činjenicu pred očima, iskrsava nam
u svijesti složenost zakonskih propisa sa svojim
temeljnim načelima i podjelom vlasti; s jamstvom
slobode osobne i skupne, misaone i slobodne riječi,
tiska i t. d., s općim propisima o prosvjeti, gospo­
darstvu, privredi i t. d. Iza toga dolaze zakonici s
bezbroj odredaba građansko-imovinskog, trgovačkog,
kaznenog, privrednog i t. d. obilježja.
Čitava ova hrpa, ogromno mnoštvo zakonskih
pravila i propisa zatvaraju međusobno jedinstvo u
tolikoj mjeri, da se običava govoriti o « sustavu
protivurječja ».
98
 Ove pravne norme zaštićuju dobra i vrijednosti,
koje se u određenom času smatraju zajedničkim
društvu i pojedincima. Sva ova dobra, koja su
unišla u zakonodavno područje, čuva i nad njima
bdije neka pravda, koja je i sama dio zakona. Među
tim dobrima i vrijednostima, sloboda i pravda upra­
vo su najvažnije. Ova dva elementa — sloboda i
pravda - dvije su vrhovne vrijednosti demokrat­
skog društva.

Ali u pitanju vrijednosti nastaje teški sukob

u teoriji i životu. Demokracija je ovaj problem
riješila tako, da je izjavila, da ona nema svoje
posebne vrijednosti. Njezin vrijednosni sustav bio
bi neograničeni relativizam.
U ime čitavog niza pisaca, G. Radbruch veli
slijedeće: « Relativizam je idealni uvjet demokra­
cije. Ona odbacuje poistovjete van je s bilo kojim
određenim političkim shvaćanjem. Ona najrađe pre­
daje kormilo države onom političkom shvaćanju,
koje uspije sebi osigurati većinu, jer ona ne poznaje
nikakva jedinstvenog mjerila, po kojem bismo odre­
đivali ispravnost političkih nauka, kao što isto ta­
ko ne priznaje mogućnost jednoga shvaćanja, koje
bi bilo iznad shvaćanja stranaka. Relativizam sa
svojom naukom, da nijedno mišljenje nije u stanju
dokazati vlastitu istinitost kao ni lažnost drugih,
sklon je djelovati protiv našega lošeg običaja, da
u političkim borbama u protivniku vidimo samo
glupost i zlu volju. Ako ne možemo provjeriti isti­
nitost bilo koje stranačko-političke istine, možemo
je napasti s gledišta koje druge stranke. Ali ako
nije moguće dokazati ni njezinu lažnost i uništiti
99
takvo shvaćanje, onda je dosljedno, da takvo shva­
ćanje moramo poštivati. Na taj način relativizam
nas poučava u isto vrijeme na odlučnost u pogledu
vlastitog shvaćanja i na pravičnost tuđega ».
Iz ovoga slijedi, da demokracija nema svoje
vrijednosti. Za nju su svi smjerovi i mišljenja jed­
naki. Svi vrijednosni sustavi stavljeni su na isti
stepen vrijednosti. Demokracija omogućuje, da se
sva mišljenja mogu boriti i osvojiti većinu, a preko
nje i samu vlast. Na taj način se omogućuje, da na
vlast stigne posve zakonitim putem i sama diktatura.

Ovu mogućnost borbe, ovo osvajanje većine i

vlasti, ovo natjecanje u borbi oko narodnog povje­
renja pisci nazivlju jednakošću sreće (šansa). Među­
tim, ova jednakost sreće u liberalnoj državi samo je
formalne, pisane naravi. Stvarnost je sasvim drukčija.
Radbruch, primjerice, iako je bezuvjetni pristaša
demokracije, veli, da je jednokost sreće - égalité
de chances - ostala sačuvana samo u pogledu mo­
gućnosti snage i uvjerenja. « Međutim ovoj umišlje­
noj naučnoj jednakosti u životu odgovara beskrajna
nejednakost. Ova formalna jednakost sreće pretvara
se u opsjenu, čak u tragediju onih, koji nemaju
društvenih sredstava za borbu i pobjedu vlastitih
ideja i shvaćanja ». Kao društvene sile Radbruch
nabraja kapital i mnoštvo.

Držeći pred očima ova društvena sredstva, po­

novno se vraćamo činjenici, koju smo već izložili.
Moderne prirodne nauke i tehnika omogućile su
nagli i snažni razvitak industrije. Kao jedna od
vidljivih posljedica toga razvitka bio je brzi porast
100
pučanstva. Tako početkom XIX stoljeća Evropa je
imala 185 milijuna stanovnika, a pred prvi svjetski
rat bila je stigla na 480 milijuna. Sjeverna Amerika
je u isto vrijeme porasla od 5 na 100 milijuna.
Zbog toga su se pravno i gospodarsko uređenje
uopće pokazali preuskima i zastarjelima. Rad javnih,
posebno zakonodavnih, organa postao je prespor pred
pojavom, koju nazivlju « omasovljenje života ». Radi
toga se počinje govoriti i pisati o « pobuni masa ».
Razvoj uklapanja ovih masa u sređen društveni ži­
vot postaje sve težim problemom.
Nama se čini izraz « pobuna masa » pomalo pre­
zirnim. Bilo bi bolje reći « prelijevanje masa ». O
pobuni bi se moglo govoriti samo u slučaju čovjeka
napola isključenog iz kapitalističkog društva i o
njegovoj pobuni upravo protiv ovog kapitala. A
ovdje se stvarno radi o borbi za društvenu pravdu.
Ona, istina, postaje pokoji put i nečovječnom, iako
u stvari nije ništa drugo nego pokušaj čovjeka, da
uspostavi Ijudskije odnose, carstvo čovječnosti me­
đu ljudima.
Parlamenat, zakonodavstvo i legalnost liberalno-
demokratske države ne odgovaraju više pravnim
potrebama i odnosima društva. Nastaje ozbiljan su­
kob između pozitivnog pravnog poretka i zakonite
narodne volje. Narod traži neodgodivu promjenu
i popravak novog stanja stvari u skladu s vlastitim
potrebama. Fikcija normativne, zatvorene legalnosti
opire se zakonitosti volje, koja stvarno postoji i,
sa stanovišta demokratsko-pravnog, koja bi zaista
i trebala isključivo vrijediti.
To je, veli C. Schmitt, odlučna opreka suvre­
menog modernog društva. Prema njemu, weimarska
101
demokratska Njemačka prolazila je (1932) razdoblje
preobražaja k totalitarnoj državi s neizbježivom po­
trebom planiranja (mjesto prema slobodi, kao prije
sto godina). « Jedna totalitarna država je po svojoj
naravi administrativna », iako se i ona služi sud­
stvom. Uopće, veli Schmitt, ekonomska država je
nemoguća kao parlamentarna i zakonodavna država,
radi čega se nužno pretvara u adminitrativnu.
Zašto tako biva?
Pučke mase su pred 150 godina tražile slobodu,
demokraciju, a danas traže administrativnu državu,
osobne vlade, diktaturu.
Schmitt izvlači odgovor iz naravi ovih dvaju
oblika države. Administrativna država je prikladna
za revolucionarna razdoblja. Ovakve se « stvari rav­
naju same po sebi ». Administrativna država može
se pozivati na nužnost stvari, iznimno stanje, po­
trebu vremena i druga slična opravdanja. « Najbolja
stvar na svijetu jest zapovijed ».
Ovo osigurava administrativnoj državi prednost
pred zakonodavnom, koja je uvijek spora i stiže
prekasno. Nova, administrativna država odgovara
novim vremenima i potrebama. Zahtjev za dikta­
turom proizlazio bi iz krize temeljne djelatnosti
parlamentarne države. Preko većine se dolazi na
vlast i odatle stvara državna volja. Načelo « jedna­
kosti šansa » gubi svoju vrijednost u stvarnim od­
nosima. Borba u društvu i državi između pojedinaca
i grupa nije nikakva platonska borba. Pobjeda jed­
nog određenog mišljenja i određene većine nije sa­
mo ideološka pobjeda. Ona sa sobom nosi i po­
vlastice i prednosti.
Politička borba, veli Laun, borba je za poli­
102
tičku moć, borba za pobjedu zapovijedanja ili po­
ložaj slušanja. Stvarnost je, i prema mišljenju naj­
dosljednijih demokrata, uvijek po prilici slijedeća:
Jedni, njih malo, manjina, zapovijedaju, dok ostali,
većina, slušaju. Već sama ova činjenica rađa nepo­
mirljivim psihološkim osjećajem. Ja sam čovjek,
veli Kelsen, kao i on, pa odakle njemu pravo da
meni zapovijeda? Ali ni u zapovijedanju nije sve.
Vlast pruža mnoge pogodnosti i prednosti u ugledu,
časti, blagostanju i gospodarskoj nadmoći. Stvaraju
se klasne razlike po prihodu.
Uzimljući u obzir spoznajne sposobnosti čovjeka,
on bi mogao i pokloniti svoje povjerenje relati-
vističkome shvaćanju problema: Svi smo jednaki,
nitko nije sposoban spoznati punu istinu ili apso­
lutnu vrijednost. Međutim, treba voditi računa o
naravnim potrebama, užitcima, častima, blagostanju
i t. d. Ako smo s većinom, dolazimo na vlast i
tako sve ove potrebe osiguravamo za sebe. Ako
smo s manjinom, ona načelna, naučna mogućnost
da postanemo većina i osvojimo vlast, naša moguć­
nost diskusije oko stvaranja državne volje pretvara
se upravo u « obratno od jednakosti šansa ».
Onaj tko je osjetio prednosti vlasti, kad se
radi o tome da ih sačuva ili izgubi, ne ulazi s pro­
tivnikom u raspravljanje, nego upotrebljava druga,
nedemokratska sredstva, dok njegov protivnik nije
više sudionik, suraspravljač u traženju prave volje
i probitka društva, pravde i pravičnosti, nego se
pretvara u političkog protivnika, koji isključivo vo­
di borbu za vlast. Kad je jednom zadobije, veli
Schmitt, većina zaboravlja, da je stranka, ona se
pretvara u državu. Odi#d3AWf^ stvara i pri­
103

¿-¿D A Rt
 mjenjuje zakone. Samo njoj stoje na raspolaganju
sredstva, koje ona upotrebljava čak i prekoračujući
zakonske granice. Vladajuća većina sebi osigurava
vlast samim posjedovanjem ovih sredstava.
To je politička prednost, koju Schmitt nazivlje
« Pramie-Preferenz », koja bi se sastojala od tri ele­
menta: Razjašnjenje konkretnih i neodređenih slu­
čajeva kao « javna sigurnost », « opasnost », « nu­
žda », « posebne mjere », « životni interes », « ne­
prijateljstvo protiv države », « ustavnost », « nacija »
i t. d. Svi ovi pojmovi traže posebno, iznimno i
brzo tumačenje, a daje ga grupa, koja je na vlasti.
To je prvo. Za sva razjašnjenja ovih pojmova, a
daje ih grupa na vlasti, vrijedi predmnijevanje, da
su zakonita. To je drugo. Sva ova razjašnjenja stu­
paju na snagu bez odgađanja, neposredno, makar
se protiv njih dizali glasovi oporbe. To je treće.
Ako onaj tko drži vlast u rukama, odlučuje o
tome, veli nas pisac, kakve se mogućnosti djelo­
vanja ostavljaju protivniku, i gdje počinje, a gdje
prestaje zakonitost njegova djelavonja, onda se ne
može više govoriti o zakonitosti među natjeca­
teljima kao ni o jednakosti sreće.
Zbog ovih razloga Schmitt, skupa s marksisti­
ma, niječe načelo većine. Konačni je učinak isti,
iako treba priznati, da su razlozi za nj i za marksi­
ste različiti.
Schmitt tvrdi, da je ovo načelo primjenljivo
samo u društvu narodne istovrsnosti. Gdje nema
ovoga uvjeta, tamo vlada većina nad manjinom.
A ako ovdje nema ni nepromjenljive istine ni za­
jedničke vrijednosti istog značenja, vlast većine po­
staje nesnosna. Mjesto vrijednosne neutralnosti, koja
104
 je inače teoretski proglašena, u borbu ulazi stvarni
aktivizam u smislu vrijednost-prednost. «Metoda
stvaranja državne volje pomoću jednostavnog usta­
novljivanja većine ima smisla samo tamo i samo je
tamo podnošljiva, ako se i gdje se može pretposta­
viti bitna jednakost čitavoga naroda. U takvu slu­
čaju nema majorizacije ni manjine, a glasovanje ima
za cilj iznijeti na vidjelo slaganje i jednakost, koje
već otprije postoje u prikrivenom stanju ».
Demokracija, dakle, nema nikakve druge vrijed­
nosti osim načela većine. Priznati sva prava jedna­
kosti manjini, koja nas svaki čas može zbaciti s vlasti
u cilju, da ona sama dođe na vlast i da nas pretvori
u manjinu, u podanike, znači upustiti se u vrlo gru­
bu i sebičnu borbu. Od tada više ne vrijedi neutra-
lizam. «Neutralnost je prije svega neutralnost u
odnosu na razliku između prava i neprava ».
« Tko raspolaže većinom, veli Schmitt, jedno­
stavno ne može činiti nepravdu, jer ona sve, što
sama čini, pretvara u pravo i zakonitost. Na ovaj
način, s ovim posljedicama, ovo načelo formalno-
funkcionalno, lišeno pravog sadržaja, vodi samo
sebe ad absurdum ».
Ovdje se Schmitt potpuno slaže s drugim pisci­
ma, koji govore o formalističkom i bezsadržajnom
načelu demokracije, po kojem je ona samo način
stvaranja državne volje i ništa više. Čim se prijeđe
na stvaranje sadržaja ove volje, veli Kelsen, zamje­
njujući način sadržajem, pozitivnim odredbama, mi
više nismo ovlašteni govoriti o demokraciji.

Djelotvorni značaj demokracije Kelsen pokušava

objasniti usporedbom ove političke metode pri stva­
105
ranju državne volje, u traženju socijalnih istina, s
metodom traženja istine na području Kantove noe-
tičke teorije. « Njegov kritički sustav čistoga ra­
zuma pretvara spoznajni proces u vječni i nikad
nedovršeni proces, udaljuje istinu u beskrajnost i
stvarno je proglašuje nedostiživom, kao što to čini
i skepticizam. Kako se naša spoznaja ne može do­
moći svoga predmeta, u Kantovoj se filozofiji zaista
radi o postavljanju na dnevni red ne predmeta ne­
go metode i puta spoznaje, da se onda oboje poistov-
jetuju ». Preneseno ovo filozofsko shvaćanje na po­
litičko područje, postavlja se problem metode mjesto
problema sadržaja prava.
Ovo je opća značajka neokantovske misli. Na­
lazimo je ne samo kod Kelsena, nego također kod
Stammlera, Mayera, Launa i t. d.
Životna stvarnost ipak kao da pokazuje, da se
čovjek ne može pomiriti s mišlju, da mu je nemo­
guće, konačno i zauvijek, ostati bez spoznaje istine.
Ovakvo ga rješenje jednostavno ne zadovoljava.
Čovjek neodoljivo osjeća potrebu da prekorači na­
metnute granice. Kad bi postojao samo takozvani
« teoretski čovjek », bez ikakve je sumnje, da bi
i on pokušao prekoračiti ovu granicu. A ako je
čovjek « utopljen u materiju do vrata », u stvarnom
političkom životu ova težnja prekoračivanja namet­
nutih granica postaje još jača, neukrotiva. Pilatov
skepticizam zamjenjuje aktivni i polureligiozni skepti­
cizam Lessingova Nathana.
Ljudski egoizam - obrana postojećeg poretka
i napadaj na njega u želji, da se stvori novi i bolji,
navodi ljude, makar i pod vidom privida, da se
trude oko pronalaženja boljih, sigurnijih i, po mo­
106
gućnosti, nepromjenljivih istina i vrijednosti. Odatle
onda, i kod usvajanja relativizma, tako snažan osje­
ćaj apsolutizma i u teoriji i, posebno, u politici i
dnevnom životu. Vrhovne istine i vrhovne vrijed­
nosti traže priznanje i, ako ih nismo u stanju naći,
ako ih poričemo, ako im zakrčujemo put ili branimo
put i pristup k njima, upućujemo se razaranjima
i propasti.
Radi toga s punim pravom govori Schmitt, kad
kritizara weimarski Ustav zbog njegove dvosmisle­
nosti i neodlučnosti prema istini.

Zaista ako službena demokracija nije pozna­

vala istine, fašizam i komunizam su pronašli svoju.
Ove istine ne bi više počivale na « mitološko-reli-
gioznom » i metafizičkom temelju kao dosada. Oba
ova pokreta nikla su iz krila pozitivne nauke.
Njihovi programi izrađeni su « znanstveno », osla-
najući se na dio stvarnosti, koju poznajemo na si­
guran način, kako to tvrde njihovi ideolozi. Teme­
ljem ove apsolutističke pozicije u teoriji, i zahtjev
za vlašću je apsolutan. Dostigli smo društvene istine
na temelju pozitivne znanosti i dosljedno samo mi
imamo pravo na vlast i stvaranje državne, političke
volje. Stara shvaćanja su pogrješna, reakcionarna.
Pravo na život ima samo ono, što znači progres,
napredak.
Tako, evo, stižemo do novih vrela apsolutnih
vrijednosti i do novih apsolutističkih vladavina, što
ujedno znači i konačno nijekanje filozofije relati­
vizma i demokracije kao političko-društvene metode
u traženju nedostižive istine, metode, koja bi bila
indiferentna prema njezinu sadržaju.
107
 Fašistički fenomen s ovog stanovišta ne može­
mo smatrati jedinstvenim. Postoje kolosalne razlike,
bar u teoriji, između talijanskog i njemačkog fa­
šizma, pa španjolske, portugalske ili bivše austrijske
podvrste.
Mi ovdje uzimljemo ono, što je najvažnije za
naš slučaj - hitlerizam. On je u svojim zadnjim
posljetcima, zaključcima i izvodima, biološki ma­
terijalizam. Ako nema ništa duhovno, specifično taz-
lično od materije, onda su ideje, stvaralačke spo­
sobnosti, osobni ili društveni moral samo plod fi-
zičko-kemijskih i živčanih procesa kao njihovih
« građevnih » kvaliteta. Dosljedno, rasa je nosilac
i izvor svih vrijednosti, ona je u stvari jedina
vrijednost. Sve druge vrijednosti, koje nalazimo u
različitim oblicima zajedničkog života, samo su iz­
rasline, izražaj i opredmećenje prve. Kao što je
zvuk metala ljepši i jasniji, što je metal čišći, tako
su i misli čovjeka bolje, plemenitije, uzvišenije, što
je njihova rasa čišća.
Deklaracija o nadmoći (superiornosti) nordijske
rase sve je ovo potvrdila. U njoj je našla svoje
priznanje istina ovog novog «znanstvenog » tipa.
Tamo se veli: «Mi vjerujemo u vječnu i tajnu
objavu Sublimnoga putem vječnih zakona rase, krvi
i tla ». «Moralni zakon, koji se nalazi u nama,
zahtijeva borbu za usavršenjem, povećanjem i pro­
širenjem nordijske rase na našem globusu ». « Ovaj
isti zakon, koji se nalazi u nama, nalaže nam he­
rojski rizik života radi vlasti, za pravo Sjevera
u miru i u ratu ».
Čovjek, vidimo, nije mogao ostati indiferentan
prema istini, pa joj je na ovaj način dao posebni
108
oblik svog priznaja. Postavio je fizičku i biofizičku
istinu i njezina prava kao vrhovnu vrijednost. Nova
« filozofija » autentični je plod pozitivističko-natura-
lističke antropologije, nauke o čovjeku: Marx-Freud
kronološki, ili Freud-Marx logički-vrijednosno.
Ova nova istina i vrijednost, veli Berdjajev,
još je gora od komunizma. Dok ovaj naučava sta­
novitu jednakost među ljudima, ne obazirući se
na nacionalnost i rasu, nacifašizam svrstava sve lju­
de u superiorne i inferiorne, više i niže rase, odakle
nema izlaza. Više rase imaju pravo zapovijedanja,
dok je nižih dužnost slušati.
Kakva je tragedija zadesila svijet u zadnjem
velikom ratu, posebno evropski svijet, nije potrebno
isticati. Tragedija je to na poseban način njema­
čkoga naroda.

Zaista, ako je moguće govoriti o rasnoj supe­

riornosti, židovski narod ima zato stanovito ovla­
štenje. Bacimo samo jedan površan pogled na povi­
jest svijeta. Zaboravimo na sv. Pismo starog i no­
vog zavjeta sa svim svojim utjecajima na kršćanstvo
i pogledajmo na protagoniste suvremenog kultur­
nog svijeta: Spinoza, pa Marx, Lassalle, Trotzky,
Kautsky, Lombroso, Einstein, Freud, Jellinek, Salk,
Bergson pa i sam Kelsen i toliki drugi, predstavljaju
vrhunac suvremene problematike svijeta u teoriji
i praksi.
I evo velikog paradoksa. Marx, sociolog-filozof,
Freud naturalista-filozof, Kelsen pravnik-filozof, svi
skupa brane jasno i odlučno naturalističku liniju
od pozitivnih nauka preko prava i sociologije, do
psihologije, filozofije i religije. Njihova znanstvena
109
djela kao cjelina niječu duhovnost u njezinoj spe­
cifičnoj vrijednosti i značenju. Sva trojica su pri­
padnici židovskog naroda.
Međutim, ni njemački narod nije slučajno do­
šao na misao o vlastitoj « superiornosti ». Sam
Marx priznaje prvo mjesto njemačkoj filozofiji, po­
sebno pravnoj, u cijelom svijetu. Jedan drugi istak­
nuti Židov, Harold Laski, priznaje njemačkom na­
rodu prvenstvo u cijelom svijetu u pogledu svih
grana nauke, kulture, industrije i ratne znanosti i
tehnike. Nažalost, upravo njemački narod izvlači
« temeljite » zaključke iz ovog naturalističkog vri­
jednosnog sustava, koji s toliko sjaja brane Židovi
kao Freud, Marx i Kelsen. Ti su zaključci prove­
deni upravo u Spinozinu smislu, da su « ribe po
prirodi određene da plivaju, da velike jedu male.
Stoga po naravnom zakonu ribe živu u vodi, a
velike jedu male. Jer je sigurno, da priroda po
sebi ima vrhovno pravo na sve što može... ».
A sva tragika i opreke ovih zaključaka stoji u
tome, da su bili prvenstveno primijenjeni protiv
židovskog naroda. Ni ostali evropski narodi, uslijed
nedjeljive sudbine i povezanosti, nisu mogli izbjeći
strahovitim posljedicama. Dvije njemačke države i
« zid sramote » u Berlinu i danas su, četvrt stoljeća
nakon rata, stalni memento jedne teške zablude,
koja je sebi pokušala osigurati trajno pravo na
život. Istina je našla svoju « osvetu », kako bi re­
kao upravo njemački pravnik-filozof Carl Schmitt.

U ovom času nije toliko potreba govoriti o fa­

šizmu. Navest ćemo ovdje samo par mišljenja, koja
nam se čine dobro i nepristrano osnovana. Jedno
110
je u prilog, a drugo protiv fašizma. Svako od njih
iznosi samo jedan vid problema. Jedno se odnosi
na unutarnju, socijalno-političku stranu, a drugo
na njegovo međunarodno političko značenje.
Leon Blum veli, da su fašizam i nacionalsocija­
lizam pravilno shvatili važnost radničkog problema
u njegovoj biti, i da je cio svijet u skladu s ovim
shvaćanjem trebao činiti isto, ali ne diktatorskim
nego demokratskim metodama i u slobodi.
S druge strane, Francesco Carnelutti, istaknuti
talijanski pravnik i mislilac, veli slijedeće: « O fa­
šistima bih htio govoriti bez mržnje (bio je prisi­
ljen emigrirati uslijed fašističkih progona. Moja opa­
ska) i prezira, jer su moji bližnji, radi čega se po-
zivljem samo na svoju savjest i nitko me na to ne
sili. “ Nolite judicare! - Ne osuđujte! ”. Oni su
također, vrlo vjerojatno, voljeli domovinu. Među­
tim, što su od toga učinili? Njihova najveća po­
grješka stoji u tome, što su vjerovali, da promicanje
vlastitog dobra postižu pomoću tuđeg zla, t. j. oni
su vjerovali u antitezu, opreku i suprotnost između
ljubavi prema domovini i ljubavi prema čovje­
čanstvu ».
Ova dva mišljenja zaslužuju našu posebnu pažnju
i povjerenje. Oba su plod temeljitoga razmišljanja
ljudi, koji su poznati i radi svoje znanstvene ozbilj­
nosti i svojih snažnih osjećaja čovječnosti. Iako
izražavaju skrajne opreke o fašističkoj pojavi, ipak
nam daju okvir, skrajne granice idejne paroname,
unutar kojih je potrebno i moguće stvoriti konačni
sud o fašističkim društveno-političkim pokušajima.
Prema ovome, posebno prema mišljenju Car-
nelutti-a, fašizmu je manjkala živa i djelotvorna
111
 misao čovječnosti. Njegovi humanitarni osjećaji tr­
pjeli su od atrofije, dok je njegova misao nacional­
nosti bila bolesna od hipertrofije. Ovo je ujedno bio
bitni razlog njegove propasti, koja je teško pogo­
dila svjetsku, posebno evropsku zajednicu naroda.
Nije nikakvo čudo, da je poslije ove katastrofe,
t. j. nakon zadnjeg velikog rata ponovno oživjela i
sve se više pretvara u stvarnost misao jedne evrop­
ske federacije, koja bi imala zajamčiti i ideju čovječ­
nosti među njezinim narodima, te ujedno biti i puto­
kaz ostalim dijelovima svijeta na putu k svjetskoj
državi.
Ipak ne bih htio, da me netko od čitatelja shvati
kao zanesenjaka i utopista. Mislim na sasvim kon­
kretne korake i uspjehe Evropskog Zajedničkog
Tržišta, koje se sve više pretvara s čeličnim, uglje­
nim polom i « zelenom Evropom » također u jednu
političku zajednicu. Pored suradnje na ovim podru­
čjima, pretežno gospodarske i kulturne naravi, za­
jednica bi imala konačno isključiti rat u međusob­
nim odnosima kao sredstvo rješavanja sporova.
Treba se utjecati pravdi, sudovima, politički, kul­
turno i gospodarski uređenom životu, izbjegavajući
nasilje i rat.
Za nas je u ovoj radnji i u ovom času važniji
problem komunizma. I teoretski i praktično.

2. - Komunizam i nijekanje demokracije

Komunizam je moćni protivnik demokracije, koji

je ostao na mezevu i nakon zadnjeg velikog rata,
trajno očitujući svoje neprijateljstvo prema liberal-
112
noj demokraciji u državi. Njegov je slučaj mnogo
složeniji i zapleteniji, ne samo obzirom na njegovu
bit i ustrojstvo njegove nauke, nego posebno zbog
toga što je boljševizam izašao iz zadnjeg rata kao
supobjednik i prvorazredni činilac, koji kroz sve
ovo poslijeratno vrijeme određuje sudbinu svijeta.
Izravno, u ustanovama međunarodne politike i pra­
va, i neizravno, teškim pritiskom svoje oružane i
revolucionarne snage.
Prvo, što mu možemo pripisati kao osnovnu
značajku, jest neka vrsta općenitosti, univerzalnosti.
Ako je istina, što veli Carnelutti, da fašizam nije
znao naći ravnotežu između ljubavi prema vlastitoj
domovini i čovječanstvu, trudeći se oko unapređe­
nja prve na štetu druge, boljševizam kao da to
nastoji izbjeći. Čovječnost i bratstvo naroda, soli­
darnost nacija, borba za oslobođenje radničke klase
u cijelom svijetu bez diskriminacije bilo rasne bilo
vjerske, dokinuće svih kolonijalnih posjeda, likvi­
dacija iskorišćavanja nacije po naciji, čovjeka po
čovjeku - što inače nazivlju alijenacijom - ovo su
osnovne misli boljševičke propagande, a koje ujedno
sačinjavaju izgled njegova univerzalizma.
Videći ga ovako, boljševizam se nalazi u boljem
položaju od svih svojih suvremenih suparnika. Po­
sebno i zato, jer su liberalni sustavi pomalo izgubili
od svoje privlačne moći i uslijed vremenske istro­
šenosti, pretvrajući se nekako u konservativnu sna­
gu i socijalnu skupinu oligarhijsko-plutokratskog
obilježja. Ovo uvelike diskreditira liberalnu misao.

Pored ovoga propagandnog universalizma, bolj­

ševizam bi trebao biti revolucionarno-oslobodilački
113
8
pokret četvrtog staleža, radnika, proletarijata: zad­
nja socijalna revolucija. S ovoga stanovišta traži,
da ga smatramo naprednim pokretom. Boljševici su
proveli revoluciju, kakvu svijet nije vidio, i koja
je « apsolutna novost » u povijesti svijeta. Ona je
predujam događaja, koji su trebali nastupiti prije
i na drugome mjestu nego u Rusiji, kao što su to
proročki najavljivali Marx i Engels. Ova je propa­
ganda osiguravala u svijesti radničkih masa i prole­
tariziranih intelektualaca mitičko, sveto obilježje
boljševizma i njegovih vođa u usporedbi s ostalim
političkim i socijalnim naukama i njihovim poli­
tičkim predstavnicima.
C. G. Stroehm navodi riječi Milovana Đilasa:
« Ima li veće časti i veće sreće od slutnje, da je
tvoj najbliži i najveći prijatelj Staljin?... Sunce bi
izgubilo svoju životnu snagu, kad ne bi bilo Sta­
ljina. Lenjin i Staljin dali su proljeću boje, cvijeću
miris, ljudima dušu ». - Može li, prema tome, biti
išta svetije od njih?
Misao daljnjeg oslobođenja pučkih slojeva, je­
dnog daljnjeg, vjerojatno zadnjeg sloja društva, mi­
sao osamostaljenja čovjeka kao takva, njegovo uz-
dignuće u pravni i politički red slobodnog i jedna­
kopravnog građanina, sve to skupa predstavlja ogro­
man duhovni arsenal u rukama boljševičkih majsto­
ra promidžbe.
I čini se, da običan čovjek, a i mnogi intelek­
tualci, sve više reagiraju u smislu ove propagande.
Napredak, sloboda, jednakost, demokracija, kako
ih propovijedaju boljševici, sve više zarobljuju du­
hove. Radi toga je gotovo općenito mišljenje u jav­
nosti, da se one, koji se pozivaju na religiozno-meta-
114
fizičke vrijednosti, gleda kao na reakcionarce, mrač­
njake i ljude prošlosti. Čovjek stiče utisak kao da
u svijest svih ljudi pomalo prodire misao kolektiv­
nog i progresivnog društva, kojima bi bio zadnji
cilj komunizam. Prema tome, samo ukoliko smo
se približili ovom idealu, utoliko se možemo sma­
trati naprednim ljudima i društvom, izgrađenim
i osnovanim na nauci. U protivnom slučaju samo
smo zaostali reakcionarci.
Treća misao, koja se prikriveno nalazi uz prve
dvije, bila bi socijalistička demokracija, koja ne će
poznavati klasnih razlika, i gdje će državna vlast
posve « odumrijeti ».
Ove tri misli, koje su u stvari jedna - misao
slobode svih pojedinaca i naroda — iza kojih stoji
najjača kontinentalna vojna sila svijeta, uzdižu pro­
blem boljševizma na položaj najtežega problema
međunarodne zajednice i njezinih odgovornih po­
litičkih ljudi.
U tom smislu je poodavno rekao J. Bryce:
«Prisustvujemo u našem stoljeću jednoj pojavi,
koju prije u povijesti nismo poznavali. Stari odnos
između bogatih i siromašnih poremećen je. Dosada
je, uz male iznimke, u nekoliko malih republika,
po običaju i po zakonu vladala klasa bogatih, a
stvarno je ona uvijek vladala. Međutim, danas s
općim pravom glasa, primijenjenim gotovo u svim
zemljama kulturnoga svijeta, zakonita vlast je prešla
u cjelini u ruke siromašnih slojeva društva, jer,
kako oni sačinjavaju većinu na sve strane, oni na
taj način raspolažu sveukupnom mašinerijom vlasti ».
Iako ova tvrdnja o raspolaganju cjelokupnom
115
državnom mašinerijom vlasti nije točna, posebno
ukoliko se odnosi na boljševički režim, britanski
akademik pruža dokaz, kako je sovjetska propa­
ganda duboko prodrla u dušu čovjeka, pa i onog
najprosvjetljenijeg, okrećući ga prema sebi, zanoseći
ga « svojim » univerzalnim idealima, iza kojih se,
nažalost, krije sasvim druga stvarnost.
Tako sa svoje strane veli Kautsky, da je ruska
revolucija po prvi put u povijesti svijeta dala vlast
u ruke jedne socijalističke stranke i na području
jednoga velikog imperija. Nemoguće je radi toga
ostati miran i ravnodušan pred ovim tako gigant­
skim događajem, kao što je borba ruskog prole­
tarijata.
Naveli smo ove misli, da se uzmogne jasno vidje­
ti složenost problema, koji okuplja srce i um su­
vremenog čovjeka, bilo da se bavi ovim problemom,
ili jer mu prijeti svojim orkanskim zahvatom, da
se krivo prikloni te ništa ne shvati.
Nije nam ovdje moguće ulaziti u svaku od ovih
ideja boljševičke promidžbe. Ogranočujemo se samo
na nekoliko odgovora.

Najprije boljševizam nije bio prvi, koji je posta­

vio ideju univerzalnog bratstva među ljudima i na­
rodima. Bilo je to kršćanstvo, pa onda francuska
revolucije, američka i t. d., stvarajući demokratske
oblike vladavine, koji su otvarali vrata i pokazivali
stvarni put k ovom univerzalnom bratstvu. Potrebno
je samo istaknuti, da je sada svijest čovjeka jače
prožeta mišlju univerzalizma, nego što je to bilo
god. 1789. Pod utjecajem stalnoga prosvjećivanja,
posebno pod pritiskom bijede i svakodnevne osku-
116
diče, izrađuje se svijest čovjeka i naroda. Nevolje,
koje su tištile čovjeka i narode u ovom poslijere-
volucionarnom razdoblju, pa čak i iz « kršćanskog »
razdoblja, nevolje politike « zatvorenih vrata » i u
doba liberalizma, izradile su i izoštrile svijest za­
postavljenih do tolike mjere, da ona bezuvjetno
traži promjenu postojećega. Prilike su dozorile za
obnovu društva u smislu zamjene jedne političke
klase s novom, kao što je bio prije zamijenjen
feudalizam s feudalnom klasom, za liberalno-kapi-
talistički poredak s liberalno-političkom klasom.
Oni, koji su bili najjače iskorišćavani i zapostav­
ljeni, pali su kao najlakša žrtva boljševičke propa­
gande, koja je znala navući obrazinu i prikazati se
kao jedini branitelj njihovih probitaka.

Ovdje se nameće zanimljiva usporedba između

francuske i boljševičke revolucije. I francuska re­
volucija je izbila u jednom času, kad se živo osje­
tila potreba preobrazbe jednog oblika društva u
drugi, u času duhovne dozrelosti za nove pothvate
i povijesne pokuse na području političkog i društve­
nog života. Sama revolucija, njezine ideje i dosljedni
ratovi pod vidom širenja sveopće slobode i bratstva,
učinili su bili od Francuske prvorazrednu velesilu
onoga vremena, nedostiživi ideal za druge narode.
Oslobođenje građanske klase, početak osamostaljenja
proletarijata, postavljanjem za to pravno-političkih
temelja, učinili su od Francuske zemlju napretka,
uzorom svima, koji su željeli da se uzdignu. Pod
parolom bratstva, slobode i jednakosti, Francuska
je postala prva sila ondašnjega svijeta i vrijednom
općega poštovanja.
117
 Po našem mišljenju, sovjeti drže stalno pred
očima ovaj francuski slučaj. Oni sve čine, da iz
njega povuku sebi u korist praktičnu sličnost.
Parola francuske revolucije zamijenjena je komunisti­
čkom. Ona treba omogućiti Rusiji uspon i, u njezinoj
sjeni, prvenstveno okolnih, pretežno slavenskih naro­
da, koji će joj poslužiti kao zaštitni pojas. Ideološki
univerzalizam, sličan onomu francuske revolucije, mo­
ra odigrati ulogu privlačne udice, koja će pridobiti
mase, da se onda pomoću ratova postigne sve drugo.
Ova sovjetska špekulacija nije bez temelja. Je­
dan veliki dio suvremenoga svijeta prihvatio je
misao, da je boljševizam ideologija siromašnih i
neslobodnih. To na poseban način vrijedi za radni­
ke cijeloga svijeta. Među civiliziranim narodima
Slaveni predstavljaju razmjerni nazadak, zaostatak;
svijet zarobljen tuđim kapitalom i kulturnim utje­
cajima, posebno zapadnoga svijeta, koji je uspio,
zahvaljujući posebnim uvjetima, odskočiti za koju
stepenicu više. Boljševizam na temelju svoga gospo­
darskoga sustava - koji je djelomično dobro znan­
stveno zasnovan, pod vodstvom jedne jedinstvene
stranke, koja u cijelome svijetu sačinjava jedinstvenu
« elitu » - mobilizira ogromne ljudske i materijalne
snage, jednako u svojoj zemlji kao i u cijelome svi­
jetu, obećavajući im najzamamljivije izglede i bu­
dućnost: potpuno oslobođenje od « imperijalističkog
kapitala » kao i svakoga drugog tlačenja i iskorišta­
vanja bilo po ljudima ili po narodima, posebno od
onih iz kruga zapadnih «imperijalista». Temeljna
želja tih snaga, kako je to bio potvrdio panslavenski
kongres u Beogradu (1946), bila je stvoriti jednakost
i premoć nad zapadnim silama i narodima.
118
 Promatrajući pojavu s ovog « idealiziranoga »
stanovišta, čitavi pothvat može izgledati simpatičnim.
Posebno za one, koji se osjećaju dijelom velike
« biološke slavenske obitelji ». Radilo bi se o ple­
menitome natjecanju, kako bi se osvojilo nove vi­
dike na području politike i međunarodnih odnosa.
No, uza sve to, niti vjerujemo niti možemo
vjerovati. Zašto?
U času, kad je izbila francuska revolucija, uvjeti
života i društva bili su bitno različiti od uvjeta, u
kojima boljševizam pokušava ostvariti ciljeve Rusije.
Onda su narodi, osim engleskoga i američkoga, ži­
vjeli u prilikama i raspolagali ustanovama, koje
nisu bile u stanju oprijeti se revolucionarnim udar­
cima. Međutim u času, kad je izbila boljševička re­
volucija, zapadni narodi raspolažu ustavno-političkim
mehanizmom, koji bi ih mogao spasiti od stanovitih
barbarskih pojava sadašnje potrebne obnove društva,
koju boljševizam želi uknjižiti sebi u korist.
Ovaj mehanizam političkih ustanova je parla­
mentarna demokracija sa svojim temeljnim organima,
koje smo već u biti prikazali. Radi toga, nas ovdje
i zanima na poseban način odnos ove demokracije
i boljševizma.

Da li je također komunizam demokracija, kako on

tvrdi? Ako je tako, ima li mogućnosti, da se spasi de­
mokracija? Postoji li ikakva mogućnost sinteze izme­
đu demokratskoga i komunističkoga svijeta?
Ako problem ispitujemo s Kelsenova filozofskoga
stanovišta, sa stanovišta filozofskog i političkog apso­
lutizma, s apsolutističkoga shvaćanja svijeta, iz koje­
ga naravno slijedi politički apsolutizam, onda bolj­
119
 ševizam ne može biti ništa drugo nego politički apso­
lutizam i smrtna opasnost liberalne demokracije.
Rekli smo već prije, da je boljševizam nikao u
«znanstvenom» podneblju, pod uplivom znanstveno­
ga pozitivizma. Radi ove tobožnje činjenice, boljševi­
zam je htio istaknuti vlastitu superiornost nad tradi­
cionalnim «utopističkim» sustavima i shvaćanjima.
Ističući upravo ovu misao, Engels je rekao: «Prou-
dhon naprotiv traži od suvremenoga društva, da se
preoblikuje ne u skladu sa zakonima svoga vlastitoga
razvitka, nego u skladu sa zakonima pravde. Gdje mi
dokazujemo. Proudhon se tuži i propovijeda ».
Kako vidimo, znanstveni socijalizam bi htio, da
mu se prizna, da on donosi dokaze tamo, gdje drugi
drže poučne propovijedi. Tradicionalno propovije­
danje u obliku poziva na Boga, na nadnaravnu vjeru,
na razumni poredak s nepromjenjivim zahtjevom
istinitosti njihova sadržaja i dosljedno traženje neo­
graničene vlasti, nema vise oslonca na stvarnosti.
Odsada se vlada u ime sigurne, pozitivne istine. Ne
radi se više o « ideologiji », koja bi opravdala neo­
graničenu vlast. Nema nikakva metafizičkog ili re­
ligioznog načela, u ime kojega bismo mogli zahti­
jevati vlast i gospodstvo. Sva duhovna načela, čak
duhovnost uopće, osim nekoga simboličnog izraza,
samo je izraslina biofizičkih i socijalnih zakona u
nama. Boljševizam sve duhovno istemelja niječe.
Na poprištu ostaje samo znanost. A ona poznaje
ljude kao pojedince i kao skupine, a nikako neku
višu, organsku cjelinu duhovne naravi. Ljudi su
međusobno u suprotnosti, posebno ekonomskoj, koja
ih klasno dijeli, i gdje čovjek iskorišćava čovjeka,
klasa klasu, narod druge narode.
120
 Ova podvojenost, ova gospodarska suprotnost
ekonomske naravi sa svim ostalim kao nadgradnjom
i posljedicom one prve, bitno je obilježje društva
kroz čitavu povijest. Od prvoga časa, otkako je
čovjek izišao iz takozvanog tobožnjeg prirodnog i
skupnog stanja do danas. Klasna podvojenost i bor­
ba, koja iz nje proizlazi s ciljem, da bude odstra­
njena, sačinjava bit komunističke nauke o čovjeku
i društvu. To je srž historijskog materijalizma.
Tako bi zaista izgledala povijest svijeta u pro­
šlosti. Čovjek je bio podvrgnut zakonima materijalne
nužde. Jednako i volji materijalno jačega. U bu­
dućnosti toga ne može i ne smije više biti. Na­
puštajući svoje dosljedno materijalističko stanovište,
marxizam prelazi na područje zaista duhovno, mogli
bismo reći, na područje duhovnog idealizma. Bit
će nadvladana nužda i nastat će carstvo slobode.
« U okviru ovih teza htio bih odmah reći, da
je danas sve očitije, da se socijalizam ne može
poistovjetiti s prolaznom fazom, relativno kratkom
i, tako rekuć, provizornom, koja bi nas kao neizbje-
živa etapa prenosila sigurno i gotovo automatski
u novi uvjet trajne i potpune sreće, čovječnosti bez
sukoba, mira, blagostanja, gdje bi bile zadovoljene
sve potrebe, čovjek konačno i nepovratno razotu-
đen, gdje cvjetaju lijepa umjetnost i znanost još
ljepša, i gdje se podrazumijeva, da će svima biti
osigurana sloboda kao nikad prije u “ prehistoriji ” »
(D. Grlić).
Potrebno je dakle ukloniti klasno društvo i
državu kao sredstvo iskorišćavanja u rukama bo­
gatih na štetu siromašnih. Toga u budućnosti ne
smije biti. Građanska i liberalna demokracija su
121
u tome pogledu školski primjer. Ovdje je postignu­
ta najveća klasna podjela i dostignut njezin vrhunac.
Kako postoji samo « homo oeconomicus », treba
odstraniti ekonomski sustav, koji ovo omogućuje,
koji stvara uvjete klasne podjele i iskorišćavanja.
Treba izmijeniti strukturu ekonomije i društva, da
bi se moglo izmijeniti čovjeka i cijelo društvo
(H. Marcuse).
S ovom izmjenom nestat će vjere i svih me­
tafizičkih sustava. Nastaje onda naravno pitanje:
Kako sve to provesti?

Postoji sukob među samim marxistima, kako

shvatiti, protumačiti i ostvariti pojmove i program
revolucije i diktature proletarijata, kako ih je za­
mislio i prikazao Marx (Kautsky).
Ruska je revolucija dala praktično tumačenje
i njezin šef Lenjin, koji je bio njezin glavni inspi­
rator, riješio je to i u teoriji. Od tada se nazivlje
marxizam-len j inizam.
U čemu se sastoji taj teoretski i praktični
marxisticki sukob?
Sukob tumačenja marxizma jest u tome, kakve
putove treba slijediti i kakvu borbu provesti, da
se zauzme vlast i da se ona očuva. Iako izgleda,
da se radi o drugorazrednomu, razlika u mišljenju
postala je upravo orgromnom. « Ova razlika, rekao
je Kautsky, ne počiva na sitnim osobnim rivalite­
tima, nego u kontrastu, opreci metoda - metode
demokratske i diktatorijalne. Oba mišljenja teže
za istim ciljem - osloboditi proletarijat pomoću so­
cijalizma. Međutim put, po kojem se kreću jedni,
drugi smatraju pogrješnim i koji vodi u propast.
122
 O tome Danko Grlić piše: «Još i dan danas
razlike među putovima, koji vode do komunizma,
svádaju se na sporedne razlike u načinu i speci­
fičnim metodama, kako bi se postiglo zajednički i
opći cilj. Po koji put se veli, primjerice da kineski
socijalizam kao i naš vode bez ikakve sumnje jednom
te istom cilju: izgradnji komunističkoga društva. Mo­
ramo, nažalost, dozvoliti, da su sredstva različita,
a cilj pokreta isti, jednaka meta napora. I, ako se
kritički sredstva ostave po strani, cilj ostaje sa-
krosanktan: u njega, u njegovo ostvarenje, u nje­
govu dobrotu, čak ni oni najsmioniji ne usude se
sumnjati. Ipak kako se čini, mi se i ne pitamo,
da li nas na horizontu čeka obećana zamlja čo­
vječnosti poslije imaginarnog putovanja na brodu,
na kojem su putnici, u životnoj grubosti, prestali
osjećati i misliti u ljudskim granicama. Kakav cilj
nas može čekati, ako smo za njegovo postignuće
upotrijebili oprečna sredstva? ».
Radi se očito o staroj razlici između boljševičkog
i menjševičkog shvaćanja, koja je na « jugosla­
venskom » području i iskustvu poprimila nove i
suvremenije oblike.
Jedna od stranaka, veli Kautsky, traži jedno­
stavno da priznamo i primimo kao istinu ono, što
je uslijedilo u Rusiji, bez ikakva daljnjeg pretresa,
dok mi tražimo raspravu i preispitivanje onoga, što
se tamo dogodilo. Treba saslušati i drugu stranku.
Kautsky na ovaj način ponavlja još jedamput bit
demokracije. Raspredanje mišljenja jedna je od njezi­
nih bitnih oznaka. Donoso Cortés s pravom ju je
definirao kao « clase discutidora » - raspravljačka
klasa. Svi pisci, koji su osjetili i živjeli u demo­
123
kratskom ozračju, u tome se slažu. Spoznajno sta­
novište pozitivističkog relativizma drukčije i ne
može. Ako nitko nije u stanju spoznati punu i
cijelu istinu o društvu ili bilo koju drugu vrijed­
nost, o kojoj ovisi život čovjeka i društva, a svi
se osjećamo pozvani o tome odlučivati, rasprava
ostaje kao jedini put, kojim bi se moglo stići do
te istine i vrijednosti.

Kakav je stav marxizma prema raspravljanju?

Jedno od osnovnih obilježja lenjinizma, veli Sta­
ljin, jest primjena marxizma na život u razdoblju
imperijalizma. « Kad se zatvori prvo razdoblje bor­
be proletarijata, otvara se drugo, u kom revolucija
postaje konkretnim i neposrednim problemom i u
kom ulazimo u izravni napad na kapitalizam ».
U ovom kapitalističkom razdoblju, u razdoblju
imperijalizma, t. j. u razdoblju agonije kapitalizma,
borba proletarijata mora uzeti druge oblike, direktne
i silovite bez ikakva parlamentarnoga raspravljanja.
Na području prvoga kapitalističkoga protivurječja,
t. j. na području sukoba rad-kapital, veli Staljin:
« Imperijalizam je svemoć u industrijskim zemljama
trustova, monopolističkih sindikata, banaka i finan­
cijske oligarhije. U borbi protiv njihove premoći,
uobičajene metode proleterske klasne borbe - sindi­
kati i kooperative, parlamentarne stranke i parla­
mentarna borba - pokazuju se apsolutno nedostat­
nima. Prepustiti se u ruke kapitala, životariti kao
dosada i sve dublje padati, ili se prihvatiti novog
oružja, to je pitanje, koje imperijalizam nameće
beskrajnim masama proletarijata ».
Radi toga lenjinizam usvaja drugu metodu i
124
taktiku. One vrijede u isto vrijeme za cijeli
svijet.
« Prva dogma II Internacionale jest, da prole­
tarijat ne smije uzeti vlast u svoje ruke, dok ne
postane većinom. Samo je ona ovlaštena uzeti vlast
i donositi odluke, koje trebaju biti društvena i
državna volja. Lenjinizam je odlučno protiv takva
shvaćanja. Za spomenutu dogmu II Internacionale,
veli Staljin, nema dokaza ni u teoriji ni u praksi.
To je teza, koja se ne da ničim dokazati. Ona je
dapače besmislena. Pretpostavimo, da je istina ono,
što vele njezini branitelji, odgovara Lenjin gospodi
iz II Internacionale, ali kad se pruži povijesna pri­
lika (rat, agrarna kriza i t. d.), u kojoj proletarijat
dođe u mogućnost, makar kao i manjina, okupivši
oko sebe većinu radne mase, zašto onda u tome
času ne uzeti vlast u svoje ruke? Zašto proletarijat
ne bi iskoristio povoljnu priliku, nacionalnu ili in­
ternacionalnu, da slomi kapitalistički front i ubrza
opći? ».
« Oportunisti postavljaju i drugu dogmu, veli
nadalje Staljin. A to je, kad je proletarijat već
jednom zauzeo vlast, on nije sposoban zadržati je
u svojim rukama bez potrebnoga broja intelektu­
alaca i osposobljenih upravnika. Treba ih prije od­
gojiti i tek onda zauzeti vlast. Lenjinizam odbacuje
i ovu dogmu. Pretpostavimo, da je i to istina, ali
zašto se ne bi pošlo obratnim putom: početi zau­
zimanjem vlasti, stvoriti prilike za stvaranje pro­
letarijata? ».
« Treća dogma II Internacionale jest, da se ne
smije primijeniti opći politički štrajk, jer ga je
nemoguće opravdati bilo teoretski bilo pratično.
125
 To bi prouzročilo nenormalan tijek proizvodnje
i narodne ekonomije, a ispraznilo bi sindikalne bla­
gajne. Sve to skupa ne bi bilo u stanju nadokna­
diti parlamentarnu borbu, što i sačinjava glavni
oblik proleterske borbe ».
Odgovarajući na ovu dogmu, Staljin niječe, da
bi Engels bio kritizirao ovaj oblik štrajka, pa na-
dodaje: « Tko je igdje dokazao, da je parlamentarna
borba glavni oblik proleterske borbe? Zar povijest
revolucionarnoga pokreta nije pokazala, da je par­
lamentarna borba samo škola, pomoćno sredstvo
za organizaciju vanparlamentarne borbe proleta­
rijata, da se osnovna pitanja radničkoga pokreta
rješavaju u kapitalističkome svijetu samo silom, di­
rektnom borbom proleterskih masa, pomoću općega
štrajka i ustanka? Gdje i kada su zagovaratelji
općega političkoga štrajka pokušali zamijeniti obli­
ke izvanparlamentarne za parlamentarnu borbu?...
Čemu ovdje dolaze u pitanje licemjerne tužaljke o
deorganizaciji normalnoga tijeka narodne ekonomije
ili sindikalnih blagajna? Zar nije jasno, da revolu­
cionarna borba razara i ovu dogmu oportunista? ».
Na ovaj način komunizam odbacuje načelo ve­
ćine ili bilo kakve solidarnosti klasa unutar na­
rodne zajednice. Tako zadaje najteži udarac de­
mokraciji. Bez obzira na ikakvu većinu, bez obzira
na profesionalnu nesposobnost i bez obzira na osje­
ćaje čovječnosti, koji povezuju ljude u jednu višu
zajednicu, treba se silom probiti do vlasti i uzeti
je u vlastite ruke.

A borba ne smije prestati uzimanjem vlasti.

Ona zapravo tek sada počinje. Upravo radi toga
126
tolika patreba diktature proletarijata. Samo je po­
moću nje moguće osigurati vlast u proleterskim ru­
kama. Put, na kojem će ova diktatura postići spo­
menuti cilj, jest izmjena strukture ekonomije i
društva, posebno vlasničkoga poretka, što se sve
ima silom provesti. Samo je tako moguće učvrstiti
i održati vlast u proleterskim rukama.
« Revolucija može pobijediti buržoaziju, srušiti
je i oteti joj vlast i bez diktature proletarijata,
ali revolucija ne će biti u stanju poništiti građanski
otpor, sačuvati pobjedu i poći dalje od pobjede
socijalizma, ako ne stvori u određenom času svoga
razvitka svoj posebni organ - diktaturu proleta­
rijata, svoj glavni oslonac ».
Staljin ovako ukratko ponavlja zadatke dikta­
ture:
a) Slomiti otpor zemljoposjednika i kapitalista,
koje je revolucija srušila; izvlastivši ih, pobijediti
sve njihove pokušaje uspostave vlasti kapitala.
b) Organizirati konstruktivni rad, okupljajući
sve radnike oko proletarijata, pripremajući ga za
dokidanje klasa uopće.
c) Naoružati revoluciju, organizirati vojsku re­
volucije protiv vanjskih neprijatelja i za borbu
protiv imperijalizma.
Usprkos dolaska proletarijata na vlast i usprkos
poraza buržoazije, ona je još za dugo vremena u
prednosti. Lenjin to vidi u slijedećim razlozima:
U snazi i solidarnosti međunarodnog kapitala. Stari
nosioci vlasti još uvijek imaju dosta novaca, koji
im nije lako oduzeti. Pa onda njihova organiza­
cijska nadmoć nad proletarijatom, njihova veća nao­
brazba, veće znanje; sve to, ujedinjeno s visokim
127
tehničkim činovnicima, koji žive i rade slično kao
i građanstvo; a k njima se konačno pridružuju i
mali proizvođači, jer nažalost, sitna proizvodnja
još uvijek postoji i stalno rađa novu buržoaziju
na « spontan » način i u « velikim razmjerima ».
Radi toga razdoblje diktature ne će biti tako kratko.
« Prelaz od kapitalizma na komunizam obuhvaća,
veli Lenjin, čitavu jednu epohu ».
Diktatura proletarijata, prelaz od kapitalizma na
socijalizam, nije kratko razdoblje odluka i dekreta
« ultrarevolucionarnoga karaktera », nego čitavo jed­
no razdoblje građanskih ratova i međunarodnih su­
koba, upornoga rada i organizacije, gospodarskog
oporavka, napretka i nazatka, pobjede i poraza.
« Za vrijeme diktature proletarijata trebat će
preodgojiti milijune seljaka i sitnih vlasnika, stotine
tisuća činovnika, građanskih intelektualaca, podvrći
ih proleterskoj državi i njezinoj upravi, prevladati
nihove građanske običaje. Isto tako bit će potrebno
preodgojiti, u tijeku duge borbe, pod diktaturom
proletarijata, i same proletere, koji se ne će najed­
nom osloboditi svojih vlastitih predrasuda sitne bur­
žoazije kao po nekom čudu, po ukazanju Madone,
kao i po dnevnom revolucionarnom redu, ili rezolu­
cijom ili dekretom, nego samo u tijeku duge i teške
borbe mnoštva protiv malograđanskog utjecaja ».
Država je mašina u rukama vladajuće klase,
kako to vele marksisti, kako bi uzmogla gaziti i
slomiti otpor svojih klasnih neprijatelja. U ovom
se smislu diktatura proletarijata ništa ne razlikuje,
u svojoj biti, od bilo koje druge klase, jer je pro­
leterska država mašina, koja ima pregaziti buržoa­
ziju. «Ipak ima jedna razlika, a sastoji se u činjenici,
128
da su sve dosadašnje države bile diktatura manjine
iskorištavatelja nad većinom iskorišćavanih, dok je
diktatura proletarijata diktatura većine iskorišćava­
nih nad manjinom iskorištavatelja ».
Konačno sam Staljin postavlja slijedeću defini­
ciju diktature proletarijata, pripisujući je Lenjinu:
« Diktatura proletarijata jest vlast proletarijata nad
buržoazijom, vlast, koja nije zakonom ograničena,
te počiva na sili i nasilju, uživajući simpatije i
potporu radničkih i iskorišćavanih masa ».
Iz ove definicije, prema Staljinu, možemo po­
vući dva zaključka: « Diktatura proletarijata ne mo­
že biti “ integralna ” demokracija, demokracija za
svakoga, za bogate i za siromašne. Ona mora biti
“ demokratska država na jedan novi način ”, “ pro­
tiv građanstva ”. To bi bio prvi zaključak. Drugi
je slijedeći: “ Diktatura proletarijata ne može se
postići mirnim putom kao rezultat razvoja društva
građanske demokracije. Ona može nastati samo kao
rezultat razaranja državne mašine, vojske i upravno-
policijskog građanskog stroja ».
Iz rečenog lako je zaključiti, da se isključuje
svaka mogućnost, i to konačno, mirnog prelaza iz
kapitalizma u socijalizam, protivno od onog, što
je svojedobno Marx dozvoljavao za slučaj Amerike
i Engleske i, čak, Holandije. Takav mirni prelaz
osiguravale bi tamošnje demokracije i demokratske
ustanove. « Ovo je, tumači Lenjin, izgledalo mogu­
će u onom času. Danas, poslije rata iz god. 1914 -
1918, to više nije moguće. Spomenute zemlje pre­
tvorile su se u zemlje imperijalizma u najpotpunjem
smislu riječi. Nema i ne može biti pravih sloboda
u državama kapitalističkoga poretka, ni stvarnog
129
9
učešća u upravi zemlje. I nemoguće je da drukčije
bude radi činjenice, što vlada u onim zemljama ne
prima vlast iz naroda, nego iz ruku Rothschilda,
Stinnesa, Rockefellera i Morgana. Demokracija u ka-
pitalističkome režimu jest kapitalistička demokracija
manjine izrabljivača, na temelju ograničenja prava
iskorišćavane većine, i protiv nje uperena. Slobode
za iskorišćavanje moguće su samo pod diktaturom
proletarijata, kao i njihovo stvarno učestvovanje
u vladi i upravi zemlje radnika i seljaka. Pod njim
demokracija počiva na ograničenju prava manjine
iskorišćavatelja, a protiv njih je i upravljena ».
Evo ovdje vidimo kao na dlanu « demokratsku »
nauku neokomunizma, lenjinizma, kojeg je done­
davno predvodio Staljin, s ogromnom crvenom ar­
mijom u koaliciji s nizom drugih vojska pod zapo­
vjedništvom crvenih maršala, prijeteći slobodome
svijetu i njegovu načinu života. Pogledajmo ovu
nauku još malo iz bližega.

Obično se prihvaća, da je marxizam dobro ute­

meljen. A ovo mišljenje ipak nije točno. Njegova
najveća i temeljna pogrješka sastoji se u nekoj
vrsti racionalističkoga simplicizma. Nikolaj Berdjajev
piše: « Stvarno Marx je jednu bitnu stranu povi­
jesnog procesa - područje ekonomije i socijalno-eko-
nomskih sukoba — osvijetlio. Na taj način otkri­
venu djelomočnu istinu on je metafizički poopćio
i čitavo shvaćanje povijesti nadomjestio jednim ša-
blonskim pojednostavljenjem ».
Uzevši privrednoga čovjeka kao integralnog i
jedinog čovjeka, Marx nastoji svesti sve znanje o
njemu i društvu na jednostavnu i vulgarnu logiku
130
ekonomske naravi. Jer se na dnu svega nalazi
privredni čovjek, sve ono, što služi u potvrdu
njegova shvaćanja, proglašuje se općim zakonom.
Privredni čovjek, kad uređuje i kako uređuje svoje
gospodarstvo, tako izgrađuje i oblik svoje svijesti:
religiozne, filozofske, pravne, ćudoredne i t. d. Na
temelju tih shvaćanja saobraća sa svojim bližnjim.
Prije se to činilo u skladu sa kojekakvim ideolo­
gijama « izvađenim iz glave čovjeka », a danas to
više nije i ne može biti tako. Znanost je otkrila,
da je privreda temelj društva i države, čitave povi­
jesti. Sva povijest svijeta borba je za bolji eko­
nomski polažaj, za vlast i zapovijedanje u društvu.
Ovo je njezina bit, dok je sve drugo ideologija,
privid, nadgradnja. Kritika je otkrila, da je načelo
većine ponajčešće nedemokratsko načelo vladavine
manjine nad većinom. To je, kako smo već vidjeli,
politika « zatvorenih vrata » formalne demokracije,
lažne demokracije.
Iz ovih pojedinačnih i nastranih pojava, marxi-
zam je izveo opći zakon. Ova činjenica « političkih
povlastica » (Schmitt), koja nije ni teoretski nužna,
ni praktički redovita, bila je po Lenjinu progla­
šena općim zakonom društva. Radi ovoga poopća-
vanja Marx, Engels i Staljin tvrde, da je država
u rukama vladajuće klase, kojoj je cilj gaziti i isko-
rišćavati klasnoga neprijatelja.
Ako bismo dopustili, da je građansko društvo
na ovaj način shvatilo državu i da je kao manjina
na vlasti upotrebljavalo državnu vlast protiv većine,
ipak je istina, da građanstvo nije došlo na vlast,
osim slučaja francuske revolucije, kao diktatura, ka­
ko veli Staljin, nego putem slobodne odluke na­
131
roda. Ako je i djelomična istina, da se gomilanje
kapitala u rukama oligarhijske manjine sve više
povećavalo iza francuske revolucije na ovamo do
proleterskih revolucija, nitko ne može reći, da
nije sve veći dio radništva ulazio u udoban popozaj
srednjega staleža, sređenoga života, i da pravo općeg
glasa, sloboda savjesti, riječi, sastanaka, udruživanja,
stranaka, tiska i t. d. nije omogućilo stvaranje
« društva obilja », u kojem radničke klase sve više
učestvuju na stvaran i činidben način. Protiv fi­
nancijske manjine stalno rastu demokratske mase.
Izgledi za učestvovanje u poslovanju industrije sve
su veći. Izgledi društvene suradnje sve bolji. I,
što je najhitnije, bez diktature i nasilja.
Priznajemo, da je politička borba, kako veli
Laun, borba za bolji položaj, za vlast, za mjesto
zapovijedanja i posluha, ali ne možemo priznati,
da je to željezni zakon društva, da je uvijek tako
bilo i da je to izraz neke bezuvjetne nužde. Le-
njinizam, naprotiv, uzimlje ovu poluistinu kao opći
i neumoljivi zakon, stavljajući ga kao pretpostavku
za svoje kasnije krive zaključke, kojima pripisuje
obilježje logičko-racionalno i time tobožnje pravno-
etičko opravdanje. Radi se, očito, o racionalističkome
pretjerivanju. Ljudske zajednice nisu gospodarske
zajednice, kao što i čovjek nije samo privredni
čovjek. Cilj vlasti nije samo i na svakom mjestu
zarobljavanje klasnog protivnika, kao što nije posve
točna ni klasna podjela društva, nego je istina, da
su se vladajuće klase vrlo često trudile oko ciljeva
cjeline, cijele zajednice. Vlast nije bila shvaćena
uvijek i posvuda kao sredstvo osiguranja vlastitih
probitaka. Vladavine i vladaoci često su imali pred
132
očima stvarnu potrebu općega dobra. Opravadanje
zapovijedanja i zahtjev za poslušnost bili su često
posljedica uvjerenja, da se na taj način vrši ljudska,
osobna ili narodna dužnost i da je tako u skladu s
najboljim uvjerenjem čovjeka. Vidi gore, o shva­
ćanju rimsko-grčkih građana uopće. Posebno je u
ovom smislu poučan slučaj Sokrata i Platona.
Radi toga nije točna lenjinistička tvrdnja o isklju­
čivoj klasnoj vlasti. On joj pripisuje lažnu opće­
nitost i nužnost u prošlosti. A na temelju ove lažne
pretpostavke on zaključuje i na neosnovano pravo
proletarijata za neograničenom vlašću nad građan­
stvom. Time otpada i ćudoredno-pravna opravdanost
ovoga zahtjeva i neograničene vlasti, gdje je ona
uspostavljena.
Lenjinizam je očito počinio tešku pogrješku. Da
se pronađe logično i etičko opravdanje nasilja u
društvu, lenjinizam je jednu povijesnu poluistinu i
sporadične slučajeve uzdigao na opći zakon povi­
jesti i društvenoga života uopće. Prema marxizmu-
lenjinizmu manjina bi bila ovlaštena uzeti vlast u
svoje ruke i u ime većine zavladati nad manjinom
iskorištavatelja. Prema tome ova nova nauka ne
donosi ništa nova u odnosu s građanskom demokra­
cijom, koju se tako odlučno osuđuje.
Međutim, marxizam-lenjinizam postupa tako, kao
da ni sam ne vjeruje u svoje logične pretpostavke.
Iako proletarijat, prema ovoj nauci, sačinjava ve­
ćinu, treba mu osigurati i zajamčiti vlast.
Diktatura mora zajamčiti vlast proleterskim ru­
kama, ne osvrćući se na zakone, kako veli Staljin.
Put je gospodarsko izvlašćenje, koje od većine zem­
ljoposjednika, kapitalista, sitnoposjednika i građan­
133
skih intelektualaca mora napraviti proletersku ve­
ćinu. Dok se to ne postigne, mora vladati neumoljiva
diktatura. Njezino trajanje nije vremenski predvid­
ljivo. Sigurno je, da će trajati čitavo jedno povi­
jesno razdoblje. Može to biti 50 kao 500 godina.
Potrebno je, veli Lenjin, preodgojiti milijune selja­
ka, malih sitnoposjednika, stotine tisuća činovnika,
dužnosnika, građanskih intelektualaca i proizvođača,
koji postoje u velikom broju i koji se « spontano »
stvaraju, a svi su protivnici proletarijata. Radi toga
svi ovi nemaju nikakvo pravo glasa kao ni mo­
gućnost organiziranja vlastite političke stranke, ni
učestvovanja u diskusiji o pitanjima zajedničkih in­
teresa. Kad se jednom ovaj proces dovrši, onda ova
prava i onako ne će više biti od koristi. Proletarijat
kao društvena klasa, čist od «istočnog grijeha »
iskorišćavanja, pozvan je da ukloni « klasnu struktu­
ru društva i da oslobodi čovječanstvo od tisuće i
tisuće godina gospodstva ekonomije ».

Marxizam-lenjinizam, kako vidimo, u suprotnosti

s liberalnom demokracijom, pronašao je svoju istinu
i u njezino ime niječe sveta prava čovjeka i građa­
nina. Nema više traženja istine i raspravljanja među
raznim mišljenjima. Dosada je istina bila samo klasna
istina, radi toga i samo djelomično istina. Takva
mišljenja nemaju više prava na postojanje. Postoji
proleterska, otkupiteljska istina, osnovana na « zna­
nosti », i o njoj nema više rasprave. Ona je nepro­
mjenjiva, jer nije više klasna. Ukoliko je proleta­
rijat njezin nosilac, moglo bi se i ovdje govoriti o
klasnoj istini. Međutim postoji bitna razlika između
klasnih istina i proleterske istine. Proletarijat nije
134
nikada počinio « istočni grijeh » izrabljivanja, zato
je njegova spoznaja istine totalna, apsolutna, za ci­
jelo društvo. Zadnja klasna istina, koja se pretvara
u istinu cijeloga društva, u istinu, koja ukida klase
i uspostavlja znanstvenu istovrnost zajednice i ljudi
u njoj. Unutar ove istine može se dopustiti rasprava
o tehničkim pitanjima, t. j. kako bi se lakše i brže
postigao uvijek jedan te isti ideal i cilj — socijali-
stičko-komunističko društvo, kojeg zagovara i brani
jedna jedina stranka.
U skladu s ovim ideološkim smjerom nastao
je i dosljednji boljševički teror. Treba pristupiti
k izvlaštenju ogromnih pučkih masa. Potrebno je
izvršiti njihov preodgoj, stvoriti novoga čovjeka.
Nad tim poslom ogromnih razmjera i nesavla­
divih poteškoća bdije policija i stranka. Nitko ne­
ma nikakve mogućnosti obrane. Nema političkih
stanaka ni slobode štampe, koja bi mogla pisati
nešto drugo, što ne bi bila naredba vlade kao
sredstvo komunističke stranke. Industrija, trgovi­
na, poljodjelstvo sve to treba prijeći u ruke države,
t. j u ruke partije, ili, kako komunisti sami kažu,
u ruke radničke klase. Milijuni radnika postaju
državni namještenici, kojima država nameće uvjete
rada. Proces preodgoja započinje i traje u znaku
terora.
Već je prvi svjetski rat bio prouzročio moralni
pad radnika, veli Kautsky. Njihovi moralni osjećaji
bili su se nekako približili vojničkomu mentaltetu,
mentalitetu površnih neznalica, « koji smatraju silu
kao jedinog činioca, s kojim se postiže sve, što
se želi ».
I zaista boljševizam je zamislio i ostvario druš­
135
tveno-politički i državni sustav, koji znanstveno nije
bilo moguće ni predvidjeti ni opravdati.
Pristaše znanstvenoga pozitivizma, priznajući sa­
mo pozitivnu znanost, kao i marxisti, ne mogu
ništa predvidjeti na području društvenoga života,
gdje vladaju zakoni vrijednosti, a tamo načelo uzroč-
nosti. Radi toga boljševizam, da bi nadoknadio ovu
vrstu spoznaje, oslanja se na Marxov « proročki »
talenat, na intuiciju i vlastitu volju. Proročki i svo­
jevoljni elementi stvaraju buduću sliku društva.
Pripisujući im svojevoljno znanstveno obilježje, bolj­
ševizam traži neograničenu poslušnost, kako bi se
stiglo i ostvarilo tu buduću društvenu sliku-stvar-
nost. Iako zamišlja ovaj svoj ideal budućnosti kao
plod nužnoga razvitka, kao razdoblje, koje će doći,
čim se zato postave uvjeti, boljševizam je nestrpljiv,
da to i čeka. Kao da i sam sumnja u točnost vla­
stitih predviđanja, jer postupa kao onaj, koji ne
vjeruje, ali hoće. Držeći u vidu ovu činjenicu,
Trotzkv je rekao, da i suze, izazvane nasiljem, imaju
svoju dobru stranu u promicanju razvitka povijesti
na putu k socijalizmu. Treba, dakle, postupiti silom,
uz bol i suze, da bi se ostvarilo zamišljeno socija­
lističko društvo. Tako se zaista, u klimi moralnoga
regresa « radničke klase », kako veli Kautsky, za­
počelo i fanatički ustrajalo u preodgoju naroda u
novoj strukturi društva.
James Bryce je pitao, pretpostavljajući slučaj
osvajanja vlasti sa strane radničkih masa, kako će
se s njom služiti i kako će je upotrijebiti, da osi­
guraju gospodarsku jednakost, potrebnu za konso­
lidaciju stvarne demokracije. Što će učiniti, da oni
koji u smislu pravnoga formalizma već jesu jednaki,
136
ali ekonomski podređeni, da i ti ljudi postignu jed­
nakost i stvarnu mogućnost, da učestvuju u držav­
nomu životu. Skrajni oblik društvene nauke, koja
zahtijeva osiguranje političke jednakosti na temelju
ekonomije, jest komunizam. On zato traži najra­
dikalnije ukidanje privatnog vlasništva.

Ne možemo se ovdje upuštati u sve zgode i

nezgode, kroz koje su prošli i prolazili boljševici
kroz ovih zadnjih dvadeset i pet godina nakon zad­
njega rata, i ostali komunisti na vlasti u ističnoj
Evropi, tražeći, da ostvare društvo bez klasa; ali
se može pitati, skupa s Bryce-om: Kakva će biti
ili kakva je sada vlast u komunističkoj državi, na­
kon što je posve dokinuto privatno vlasništvo?
Kao što je on tada govorio, tako je i danas. Svi
rade isključivo za zajednicu, a njezina je dužnost, da
za svakoga nađe rada i da nitko radu ne izbjene.
Kao nagradu za rad, zajednica pojedincu osigurava
stan, hranu i odijelo, ili plaću, koja bi mu to tre­
bala osigurati. « Država se na ovaj način pretvara
u određenu vrstu zadruge gospodarskog obilježja
u cilju proizvodnje i raspodjele materijalnih dobara.
Svi građani, suakcionisti ovoga ogromnog indu­
strijskog poduzeća, ubiru svoj dohodak u novcu,
ako ga ima, ili hrani i drugim robnim predmetima,
u skladu s njihovim potrebama ».
Razumljivo je samo po sebi, da će ovako za­
mišljena država biti pretrpana mnogostrukim za­
datcima. Istovremeno je jasno, da njezina djelat­
nost ne može biti demokratična, da je to izraziti i
najotvoreniji soj upravne države. Boljševici su zaista
tako nakon dvadeset godina od revolucije osjetili
137
potrebu bar formalnog uvađanja općeg prava glasa.
Temeljem zaključaka VII Kongresa Partije izvršene
su stanovite izmjene Ustava u mislu « daljne de-
makratizacije izbornog sustava, zamjenjujući ne posve
jednake s jednakim izborima, indirektne s direktnim,
javne s tajnim » (Staljin).
Ovo dvadesetgodišnje razdoblje započelo je po­
litikom NEP-a (Nova Ekonomska Politika). Tre­
balo je započeti s izvlašćenjem ili, kako kaže sam
Staljin, «utvrđenjem socijalističkih pozicija, zavr­
šiti isključivanje kapitalističkih elemenata i upotpu­
niti pobjedu socijalističkoga sustava kao osnovnoga
sustava narodne ekonomije ». Prema njemu, razdo­
blje NEP-a izvršilo je osnovnu promjenu u indu­
striji, trgovini i poljoprivredi. Ono je « razdoblje
potpune likvidacije kapitalizma na svim područjima
narodne ekonomije ».
Tada je sovjetska industrija postigla gigantsku
snagu. Ona nije više slaba i zaostala. Naprotiv, po­
čiva na modernoj tehnici, koja joj omogućuje razviti
tešku industriju i raspolaže s prvorazrednom maši­
nerijom. « Na području agrikulture, na mjesto bes­
krajnoga mora malih posebnjačkih posjeda s primi­
tivnom tehnikom i prevagom kulaka, stvorena je
sovjetska ekonomija, opskrbljena mašinama i novom
tehnikom obradbe na takav način, da predstavlja
najusredotočeniju ekonomiju svijeta. Kulaci su već
likvidirani. Mali seoski posjedi predstavljaju jedva
2-3% obradivoga zemljišta. Koletivna ekonomija
raspolaže s četiri stotine traktora od 7,580.000 HP ».
Ova nova ekonomija odrazila se i na društve­
nomu životu. « Stari, klasni odnosi gotov su posve
iščezli. Nema više ni proletarijata. Postoji samo
138
radna klasa. Nema ni seljaka u staromu povijesno­
mu smislu. Naši sovjetski seljaci novi su seljaci.
Nema više veleposjednika ni kulaka, nema više tr­
govaca ni zelenaša, koji bi mogli seljake iskorišćavati.
Naši su seljaci oslobođeni od iskoriščavanja, t. j.
ne osnivaju svoj rad i svoje blagostanje na indivi­
dualnom radu i na zaostaloj tehnici, nego na ko­
lektivnomu radu i naprednoj tehnici. Ekonomija
naših seljaka ne počiva na privatnom vlasništvu
nego na zajedničkomu, organizirana i razvijena u
kolektivni poredak ».
Za čitavo ovo vrijeme kolektivizacije bile su
lišene prava glasa čitave klase naroda. Nije bilo i
nema slobode riječi, sastanaka ni štampe. I sam
san o osnivanju posebne stranke mimo ili pored
komunističke, smatran je javnim zločinom. Dikta­
tura proletarijata slavi svoj triumf.
Jakobinski teror uzdignut je na najvišu poten­
ciju. Sve ovo potvrdio je kasnije sam Hruščov na
XXI Kongresu, o čemu se mogao uvjeriti cio svijet
dobre volje. Da se poljoprivreda opskrbi dobrim
mašinama, da se podigne teška industrija, da se
preodgoje milijuni ljudi, da ih se osposobi za novi
oblik kolektivnoga društva, trebalo je uništiti mi­
lijune obiteljskih zajednica, lišiti tolike mase slo­
bode i osobne sreće i milijune poslati u smrt. A
preodgoj nije uspio ni do dana današnjega, klase
nisu iščezle, a sovjetska industrija i poljoprivreda i
danas zaostale, klapaju za onim slobodnoga svijeta.

Theilhard de Chardin tvrdi: « Izgleda, da se

čovječanstvo u nama približava kritičnoj točci so­
cijalizacije ». Alfred Frisch, naprotiv, pokazuje u
139
raspravi: Uloga manjine u masovnom društvu, da
se pojedinac i grupe stalno opiru kolektivizaciji i
socijalizaciji, pronalazeći mnogostruke putove, na
vlasti ili bez nje, da sačuvaju svoj posebni, osobni
svijet.
Iako suvremeno društvo teži stanovitim obli­
cima kolektivizma, na čemu počiva dokaz, da ono
mora tamo i stići? Ako postoji slična spoznaja ili
čak i stvarni razvoj, u ime čega se čini milijune
nesretnima, koji živu danas i jednom zauvijek, da
bi se učinilo sretnima one, koji bi imali doći? Ako
zaista postoji « spoznaja » i sigurnost dolaska no­
voga društva, onda je teror posve besmislen, pot­
puno lišen etičke vrijednosti.
Kautsky, primjerice, iako je marxist i proročki
sluti razvitak društva prema socijalizmu, osuđuje
teror i smatra ga posve protivnim sredstvom, ma­
kar ga primjenjivali i u cilju pokušaja ostvarenja
sličnih težnja i želja. Kad boljševici ovako postu­
paju, iznevjeruju se « načelu poštivanja ljudskoga
života, koji su oni sami tako svečano proglasili i
u čije su se ime digli i čime bi trebali opravdati
svoj postupak. Zar se nismo borili upravo protiv
svih generala i barona upravo radi toga, jer su tako
malo cijenili ljudski život, koji je njima služio samo
za to, da postignu cilj vlastitoga gospodstva »?
Ako se vladajuća klasa opire dolasku na vlast
proletarijata, to ne će biti moguće konačno zapri­
ječiti, gdje vlada opće pravo glasa i gdje postoji
minimum demokracije. «Ukoliko je jedna država
demokratskija, utoliko prisilna sredstva s vojničkom
silom sve više ovise o javnomu mišljenju. Može se
dogoditi da javna vlast zloupotrebljava javnu silu,
140
posebno ako je proletarijat neprosvijetljen i neor­
ganiziran, ali rukovoditi javnu silu protiv onih, koji
je sačinjavaju, nije laka stvar ».
Sta je ono, što priječi većinu, da uzme vlast u
svoje ruke? Slična pustolovina mogla bi donijeti
beskrajnu tragediju. Da zatvori krug ovih misli,
Kautsky veli doslovno: « Jedna je stvar sigurna
- ako je socijalizam moguć na temelju demokracije,
te ako mu se većina pučanstva opire, onda to znači,
da njegov čas još nije došao. Boljševici ipak vje­
ruju, da manjina treba nametnuti socijalizam ve­
ćini u cijelom svijetu, te da je to moguće samo
pomoću rata i diktature ».

Ovako, obje struje marxizma priznaju, da dikta­

tura proletarijata, nema ništa zajedničko s demo­
kracijom. Ona je nijekanje svih sloboda i dosto­
janstva čovjeka.
Pretpostavimo za čas, da je sve to potrebno
za ostvarenje budućega komunističkoga društva, i
pitajmo, da li će u tome budućemu komunističkom
društvu prestati dikatura? Treba biti odviše veliki
idealist (Marcuse u najnovije vrijeme želi da ga se
tako smatra), odnosno čovjek s malim smislom za
stvarnost i za radikalno sebičnu narav čovjeka, pa
vjerovati, da će on biti sposoban sve žrtovovati
za zajednicu i podvrći se državnoj birokraciji. Sam
Lenjin je rekao, da svaka velika, mehanizirana in­
dustrija - odnosno izvor i temelj socijalizma, traži
nedvojbeno jedinstvo volje. « Kako je to moguće? »,
pita on sam i odgovara: « Podvrgavanjem volje
mase volji jednoga ». Za vrijeme prijašnjih vlada­
vina bili su nametnuti lanci ljudima pomoću knuta.
141
Ali, nastavlja sam Lenjin, ova revolucija, zahtijeva
i traži u interesu socijalizma, da se mase podvrgnu
bez mrmljanja onome, tko rukovodi radom. « A
to je gore nego pod kapitalističkim režimom, gdje
bar nema obveze rada », nadodaje Kautsky.
Danas nakon pedeset godina, otkako je ko­
munizam stigao na vlast, vidimo, da nema zna­
kova slabljenja diktature i terora. Hruščov je bio
silom uklonjen, dok se njegovi nasljednici sve više
vraćaju neostaljinizmu. Nema znakova slobodi ri­
ječi. Pasternak i Šolzenicin ne smiju primati No-
belove nagrade. Svako partijsko-političko razliko­
vanje najstrože je zabranjeno. Socijalističko društvo
ostaje i dalje ideal, iako se posvuda pokušavaju
praviti ustupci privatnoj inicijativi.
Neki su vjerovali, da je to samo posljedica
ratnog razaranja, posebno traktorskih parkova, ka­
ko kažu boljševici, a ne prezasićenosti državnih
vlasti nasiljem i terorom, koje tako ustrajno vrše.
Pedeset godina «preodgoja » nije uspjelo iskorje-
niti « atavističkoga nagona » za privatnim vlasni­
štvom, ni ekonomskim kriminalom. Radi toga i
danas, jer je vrhovni ideal komunizam preko so­
cijalizma, potrebno je nastaviti terorom i diktatu­
rom proletarijata. Proroštvo Lenjina, da će se čovjek
naviknuti na bezuvjetnu poslušnost, nije se ispu­
nilo. Mjesto njega teror nastavlja svoj žalosni triumf.
Uzalud je Staljin govorio o velikim promjenama
izvršenim u ruskoj ekonomiji, koja se pretvorila u
novu, socijalističku ekonomiju, koja « ne poznaje
ni kriza, ni besposlice, ni bijede, ni propadanja;
koja osigurava svim građanima sve mogućnosti ži­
vota, blagostanja i kulture », ako milijuni tih gra-
142
dana, poslije zadnjega rata odabraše put izbjeglica,
rade i bez krova nad glavom, nego se vratiti u
.zemlju « blagostanja i kulture », kako Staljin na­
zivlje svoju Sovjetsku Rusiju. Vjerojatno nečemu
služi iskustvo ovih milijuna. Svi građani slobodnih
zemalja, otrgnuti od očinskih domova za vrijeme
rata, žurno su pojurili prvom prilikom, da im se
vrate, samo sinovi onih zemalja i naroda, koji su
pali pod komunističku vlast, nisu se željeli povratiti.
Rade su izabrali, ukoliko je bilo mogućnosti, žalosni
put izbjeglištva, nego se vratiti na rodno tlo, toliko
drago svakomu čovjeku. Ta činjenica, koju su pot­
vrdili milijuni ljudi, morala bi opovrći upornu ko­
munističku propagandu, jer protiv činjenica nema
dokaza. Nažalost mnogi u slobodnom svijetu više
vjeruju sovjetskoj propagandi, nego tragičnom do­
kazu izbjegloga mnoštva.

Boljševizam je došao na vlast silom, silom se

održava i samo tako može tamo ostati. Sigurno je,
da je na stanovitim sektorima života učinio znatne
korake naprijed, posebno na području industrija­
lizacije, ali to je učinio s toliko bolnih ljudskih
žrtava, da sva ta industrijalizacija nije bila u stanju
povećati sreću njegovih građana.
Njegove metode su duboko nečovječne. Komu­
nistički kolektivizam je nespojiv s ljudskom naravi.
Čovjek će u svim prilikama davati znakove otpora
i tražiti povratak slobode. Nosioci komunističke
vlasti, dok se ne uvjere u lažnost svog shvaćanja,
da je nemoguće silom učiniti ljude sretnima, odgo­
varat će na svaki pokušaj čovjeka, da se oslobodi,
samo terorom. Komunizam je za njih konačna druš­
143
tvena i ljudska istina, vrhovna vrijednost. U ovom
« prelaznom » razdoblju, kao i kasnije, kad se život
zaputi prema komunizmu, t. j. u jeku diktature pro­
letarijata, ostat će osnovna tema: Strijeljati - to je
alfa i omega administrativne komunističke mudrosti.

Na temelju svega rečenoga jasno je, da boljše­

vizam nije i ne može biti demokracija. On joj je još
veći neprijatelj od fašizma. Radi toga mi se činilo
u času završetka zadnjega rata, kad se govorilo o
triumfu demokracije, da se o tome nije smjelo
govoriti. Boljševizam ugrožava ne samo dio slo­
bodne Evrope, nego i cijeli slobodni svijet. Nje­
gova je snaga danas daleko veća od nacifašističkih
snaga u svoje vrijeme. Osim toga, fašizam je bio
proglašen sa strane pobjedničkih sila neprijateljem
čovječanstva, i rat je bio vođen s ciljem njegova
uništenja. To je konačno i postignuto. Naprotiv,
boljševizam je bio primljen u antifašističku, demo­
kratsku koaliciju, bio je proglašen sa strane mno­
gih državnika, političara, publicista i novinara kao
progresivni, demokratski sustav, koji se bori za
humanizaciju ljudskih odnosa na individualnom, na­
cionalnom i međunarodnom planu.
Radi toga njegova snaga i ne leži toliko u vri­
jednosti njegova sustava, koliko u neprotumačivoj
struji jednoga dijela građanstva, koje je u svojoj
štampi prihvatilo lažnu komunističku propagandu
kao istinu, kao stvarnost, koja počiva na pravu,
na razumu, na volji naroda. S pravom je onda re­
čeno, da je građanska aristokracija najgluplja od
svih, koje su postojale. Ona se već nekako pomi-
ruje s mišlju kapitulacije pred svojim protivnikom.
144
 Je li se moguće uspješno oprijeti boljševičkoj,
komunističkoj opasnosti? Ako jest, kako? Postoji
li mogućnost sinteze sadašnjega svijeta, podijelje­
nog u dvije neprijateljske fronte?
U slijedećem poglavlju pokušat ćemo istaknuti
osnovne misli.

145
10
 IV

VRIJEDNOST DEMOKRACIJE

1. - Problem vrijednosti uopće

Ako prelistavamo povijest filozofije tijekom sto­

ljeća, aksiološka ili vrijednosna filozofija, bar pod
tim imenom, dosta je mlada. Njezinim utemeljite­
ljem smatraju Lotze-a (1881). Veli se, da je on
uveo u filozofiju i filozofsku svijest pojmove « vri­
jednost » i « valjanost ». Ovaj filozof jasno razli­
kuje vrijednost i postojanje, suprotstavljajući svijet
postojanja svijetu vrijednosti (H. Hessen).
U suprotstavljanju ovih dvaju svjetova, u nji­
hovoj razlici, sadržana je, kao u jezgri, sva filozo­
fija vrijednosti. Je li stvarne, realne, ontološke na­
ravi ovo razlikovanje, ili se možda poklapaju vri­
jednost i postojanje? Ima li prave razlike ili čak
opreke, i gdje ćemo tome naći razloge? U samim
predmetima ili u subjektu koji vrednuje? Jesu li
vrijednosti samostalni bitci, autonomni obzirom na
druga bića ili su samo specijalni doživljaji: osje­
ćaji, predodžbe ili sudovi subjekta ili svijesti, koji
izražavaju vrijednosne sudove? Ovo su pitanja, koja
se nužno nameću u aksiološkoj filozofiji ili filo­
zofiji vrijednosti.
147
 Kao što je već običaj u filozofiji, i ovdje imamo
veliko mnoštvo različitih mišljenja. Tako sam Hes-
sen nabraja šest različitih struja samo u njemačkoj
filozofiji: psihološka, koja vrijednost smatra pukim
doživljavanjem « psihe »; neokantovska, koja je smi-
ješta na područje vrijednosne logike - logizam; pa
onda neonietscheovska, fenomenološka, znanstveno-
prirodna i neoskolastička. Ova su shvaćanja među­
sobno toliko različna, da je skoro nemoguće zauzeti
jedno posredno, pomirbeno stanovište. Tko se odlu­
či za jedno, nužno odbacuje drugo. Ipak prisustvu­
jemo razvoju jedne težnje, koja pokušava izbjeći
bar skrajnosti.
Prema ovom istom njemačkom piscu, psiholo-
gizam bi bio već zastario. Slično vrijedi i za neo-
kantizam. U pogledu Aristotelova shvaćanja i sko­
lastike, moderna bi filozofija pokazivala, da se fi­
lozofski Genij nije mogao zaustaviti kod njih i u
njima vidjeti zadnju riječ. Upravo u pogledu filo­
zofije vrijednosti, moderno vrijeme je donijelo no­
ve spoznaje.
Nama nije zadatak upuštati se u povijest filo­
zofije vrijednosti. Da olakšamo razumijevanje bit­
noga u našemu pitanju, bacit ćemo samo kratki
pogled na predmet, kojim se bavi vrijednosna fi­
lozofija.

Što je vrijednost?
To je središnje pitanje ove filozofske struke.
Dati odgovor, značilo bi riješiti pitanje. Poteškoća
je u tome, što je izravni odgovor nemoguć. Reći,
da je vrijednost ono, što vrijedi, ne kaže ništa ili
bar pretpostavlja naše znanje o vrijednosti. Nije
148
moguće vrednovati o stvarima, ustanovama i lju­
dima, svrstavajući ih u kategorije, a da ne pozna­
jemo sam pojam vrijednosti. Potrebna nam je za
to čvrsta polazna točka, točka, s koje je moguće
stići do pojma vrijednosti. Bez toga ostajemo u
predsoblju svijesti. Ova točka, prema našemu miš­
ljenju, jest upravo naša svijest. Slijedimo u neku
ruku Descartes-a. Ako ima nekakva sigurna spo­
znaja vrijednosti, ona je nužno povezana s našom
sviješću.
Pogledajmo, kako nam se to čini.
Naša svijest zaista doživljava, prije svega, sa­
mu sebe kao Ja-svijet, kao samosvijest, a sve ostalo
kao Ti-svijet. Međutim, ova dva svijeta nisu me­
đusobno hermetički zatvorena, kao da bi ih dije­
lio nekakav nepremostivi bezdan. Naprotiv, ova
dva svijeta stoje u trajnom međusobnom saobra­
ćaju. S toga stanovišta možemo cijeli život čovjeka
smatrati kao stalnu izmjenu, dodir između Ja-svijeta
ili između osobne svijesti, i Ti-svijeta ili svijesti
vanjskih stvari.
Već prvi plač djeteta, nakon što se odijelilo
od udobnoga položaja u majčinoj utrobi, osjetivši
nenadano hladnoću novog položaja, možemo uzeti
kao prvi, osnovni temelj iskustva, na temelju kojeg
se počinje oblikovati naša svijest i samosvijest.
Ovaj se postupak kasnije trajno nastavlja, oboga­
ćujući se iskustvom i saznanjima, koja su sinte­
tičke ili sistolne naravi (K. Vasilj).
Ovo trajno i neprekidno saobraćanje osobnoga
i vanjskoga svijeta možemo svesti na dvije vrste
odnosa: na tjelesnu i duhovnu. Međutim, ni sami
tjelesni odnosi čovjeka sa svijetom predmeta nisu
149
 isključivo tjelesne naravi, posebno kad je jednom
razvijena njegova osobna svijest. Iz svakoga našega
stava prema svijetu tjelesnih predmeta uzdiže se
i naš duhovni stav. « Oblik ovog duševnoga stava
nazivljemo namjernim obilježjem naše svijesti. Ona
može biti teoretska ili praktična. U prvom slučaju
točka snošaja (susreta, odnosa) našega stava nalazi
se u nama, u drugomu nalazi se na predmetu. Naš
stav je praktičan, kad smo mi njegov cilj; a u pro­
tivnom slučaju radi se o teoretskom stavu, kad se
radi o našoj težnji, da spoznamo istinu, kad je
naglasak postavljen na spoznaju predmeta u nje­
govoj nezavisnoj stvarnosti » (J. Geyser).
Ovaj nam se način izlaganja ne čini posve
točnim, jer je naš interes u oba slučaja nerazdru-
živo povezan. Međutim ipak u sebi sadrži jezgru
istine. U praktičnom slučaju radi se, pretežno, o
nama, o zadovoljenju naših potreba; dok u teo­
retskom, iako se radi o našoj težnji, da upoznamo
objektivnu istinu, naglasak je postavljen na spo­
znaju predmeta u njegovoj nezavisnoj stvarnosti.
Ovdje treba podsjetiti na raciovitalizam Ortega-y-
Gasset-a, koji nerazdruživo veže racionalne i vita-
lističke snage u čovjeku.
U ovom našem teoretskom držanju prema svi­
jetu predmeta nalazi se početak i porijeklo nauka,
posebno prirodnih. A među njima početak također
i « kraljice svih znanosti », mudroslovlja. Ali ni
mudroslovlje (filozofija) ne uživa jedinstvo shva­
ćanja ni podjele, koje bi vrijedilo za sva vremena.
Što više, makar sve nauke i sama filozofija poči­
vale na ovom teoretskome držanju čovjeka prema
svijetu predmeta, ipak su i znanost i filozofija
150
plod praktične potrebe čovjeka, kako bi postigao
svoju « životnu mudrost » (R. Reininger).
Znanosti, u svojoj cjelini, plod su napora ljud­
skog duha, da shvati svijet predmeta oko sebe, da
odredi smisao svoga i njihova postojanja. To je u
stvari «prvi predmet » mudroslovlja - filozofije.
Ona bi, na temelju ovoga, bila najviša i u neku
ruku sveobuhvatna znanost, Njezina je zadaća pro­
niknuti i prozreti počela svih stvari i tako, uvijek
kao napor čistoga razuma, dati odgovor o smislu
života. « Mudrost života se sastoji u zauzimanju
vrijednosnoga stava pred životnim pitanjima, osla­
njajući se na spoznaju stvarnih hijerarhijskih vri­
jednosnih odnosa i na cjelovito razumijevanje, koje
se tako stiče, da su vrijednosti prikladne postati
pravilom praktičnoga ponašanja i vrijednosne ocje­
ne ljudskoga života » (R. Reininger).
Vrijednosni problemi u smislu vrijednosnih odlu­
ka nalaze se već od početka mudrovanja. Ljudi su
uvijek tražili i očekivali odgovor na pitanje o smislu
svoga postojanja. I to još više u praksi nego u
teoriji. Prema Hegelu, zadaća bi filozofije bila
ustanoviti ono što jest, a ne ono što bi i kako
bi trebalo biti.
Prema ovome shvaćanju, filozofija i ne bi odre­
đivala neposredna pravila našega ponašanja. Nje­
zina je zadaća razmišljati o praktičnom držanju
ljudi, ispitati činjenice, protumačiti ih i, pomoću
razmišljnja o njihovoj stvarnosti, utjecati na njiho­
vo ponašanje. Drugim riječima, moderna bi filozo­
fija proživljavala još jednom sokratovsku misao, po
kojoj filozofska misao pokušava utjecati na volju
pomoću spoznaje istine, pomoću same istine. Tako
151
 bi neizravno dobivali odgovor na zadnja dva Kan-
tova pitanja, koja bi postavljala svjetska filozofija:
« Šta moram raditi? » i « Čemu se smijem nadati? ».
Pojavom vrijednosne filozofije nije se ostalo kod
ovoga stava, kako ga je izrazio Hegel. Odsada na
područje filozofije spada ne samo stvarnost, koju
obilježuje ono « Biti, Postojati », nego i problema­
tika onoga « Trebati » - onoga, što bi trebalo biti.
Na temelju toga dijelile bi se i znanosti na pri­
rodne - ono što jest, i na kulturne - ono što bi
trebalo biti.
Osnovno obilježje prvih jest raspravljanje o stva­
rima u smislu logičko-egzistencijalnom, samo njiho­
vo postojanje. Stvari, njihovi odnosi uzajamnog dje­
lovanja, zakoni tih djelovanja, sve se to promatra
sa stanovišta njihova postojanja. Za njih i za do­
sljedne prirodne nauke vrijednost i ne postoji. One
jé niti ne pronalaze.
Naprotiv kulturne nauke polaze upravo s ovog
stanovišta. One ispituju smisao, značenje svega ono­
ga, što čovjek radi i stvara. Proučavaju stvarnost,
u koju čovjek svojim radom unosi neki smisao
(Heidegger), neko značenje. Ova zadaća ispitivanja,
provjeravanja smisla: mora li biti? je li moralo
biti? kako je trebalo biti? - na poseban je način
zadatak filozofije. Vrijednosna filozofija mora po
svojoj dužnosti (ex professo) odrediti smisao života,
otkrivajući njegove vrhovne vrijednosti, razmišlja­
jući o praktčnom djelovanju čovjeka, t. j. nad dije­
lom stvarnosti, u koju on unosi smisao, razvija ga
i toj stvarnosti daje posebno značenje.
Vrijednosnu filozofiju možemo smatrati i kao
misaoni stav pred vanjskim svijetom. Međutim, sá-
152
mo vrednovanje, ukoliko znači praktično zauzima­
nje stava pred pitanjima života, znači i praktičnu
djelatnost. Radi toga vrijednosna filozofija polazi
od praktičnog života čovjeka. Polazna točka, nje­
zin vrhovni jamac i zadnje čvrsto uporište zapa­
žanja i sigurnosti jest naša svijest. U njoj nalazimo
stanovite činjenice i preispitujući ih, dolazimo i do
pojma vrijednosti, a preko njega i do smisla života.
Upućuje nas ovaj postupak na descartes-izam, a mi
ga ipak usvajamo.

Što, dakle, nalazimo u našoj svijesti?

Najprije potrebe u obliku različitih požuda i
nagona. Veli se, da mi ljudi dolazimo na svijet kao
nesavršena bića, kao bića, koja uvijek nešto tre­
baju. I zaista od prvoga časa našega postojanja, čim
smo prekoračili prag našega « neovisnoga » posto­
janja, počinjemo osjećati potrebe u obliku nagona
za samoodržanjem, potrebu hrane, odijela, zaštite
protiv vremenskih nepogoda i tjelesne potpunosti
i t. d. U ovom početnom razdoblju života ovisni
smo u cijelosti o pažnji i brizi drugih.
S tjelesnim i duševnim razvitkom, ove i ostale
naše potrebe prepuštene su našoj vlastitoj brizi.
Mi im onda udovoljavamo u skladu s našom vla­
stitom ocjenom stvari, dobara i ljudi, s kojima do­
lazimo u dodir. Jednom riječi, stvaramo naše vla­
stite vrijednosne sudove i zauzimljemo vlastiti či-
nidbeni vrijednosni stav.
Kako se to događa?

Sav naš život, pa čak, vele, i najčišći oblici

misli, nose u sebi obilježje čuvstvenoga, osjećajnog.
153
Ni čisto duhovno promatranje ili zrenje za nas
ljude nije moguće bez stanovih sjetilnih promjena
u mozgovoj kori, veli Huxley.
Čitavi naš život tako je bogat osjećajima, da
naš rječnik nije u stanju da ih opiše i izrazi. Svaki
pokušaj, veli se, svrstati osjećaje u redove, znači
vršenje nasilja nad njima, stvaranje umjetnih građe­
vina za nešto, što se još nalazi u tamnom području
našeg unutarnjega svijeta. Molekularni pokreti na­
šeg organizma odražavaju se u svijesti, pa samo
oni najizrazitiji, najtipičniji dobivaju svoje posebno
ime. A ovdje se radi samo o skrajnim slučajevima.
Oni najslabiji, posredni i najniži, koji su stalno u
pokretu, ostaju izvan našeg izravnoga zahvata, pa
ih nismo u stanju ni opisati, ni odrediti, ni protu­
mačiti, makar da upravo oni tkaju bit našega zna­
čaja i naše sudbine. Svrstavanje osjećajnih doživljaja
u djelotvorne i trpne, svođenje na osjećaje sviđanja
ili nesviđanja obično je i puko pojednostavljivanje
opsežne i složene igre čuvstava, koja izgrađuju naš
značaj.
Ovaj molekularni pokret, ovaj stalni tok našeg
tjelesnoga života nije jedan zatvoreni postupak, do­
statan sam sebi. On se ne kreće u krugu i vlastitoj
usebnosti. Ovaj sjetilni život, da ga tako nazovemo,
teži k nečemu u svojim najosnovnijim počelima,
traži predmet nadopunjenja, našega vlastitog usa-
vršenja. Rađamo se s potrebama, nesavršeni. Do­
življaji našeg upotpunjenja teku prema jednomu sre­
dištu, zahtijevaju pokret, djelatnost, dostignuće odre­
đenoga predmeta, koji će zadovoljiti spomenutu po­
trebu. Svi ovi doživljaji traže odluku, volju. Upravo
radi toga psihologija voljnih doživljaja ima prvo­
154
razrednu i transcendentalnu važnost za vrijednosnu
filozofiju.
Ovo složeno mnoštvo osjećaja, koje sačinjava
voljno iskustvo, nazivlju žudnjama. Njihova bi osnov­
na značajka bila u samoniklomu kretanju prema ne­
čemu, u nesvijesnomu guranju u određenom pracu.
Najjednostavniji pokret ove vrste bio bi poriv,
upravo nekakvo guranje, spojeno s određenim osje­
tom i izazvan na potrebu pokreta (M. Scheller).
Porivi bi imali pravac, a ne i cilj. To je ono
prvotno, što nastaje u nama još prije, nego što
smo stvorili sliku cilja. Kad se ujedini više ovakvih
poriva, sačinjavaju nagon. Kad smo stvorili i sliku
cilja, onda se to pretvara u žudnje. Ako nema ni­
kakvih zapreka, koje bi se opirale, žudnje se pret­
varaju u djelovanje, u čin, koji nazivljemo nagonskim
činom.
Na još nižoj stepenici nalaze se odrazi i izrazi
(refleksi i tropizmi). Nagonski čini, u krugu ove
unutarnje borbe snaga u pokretu - odraza, izraza,
poriva i t. d. stvaraju se u skladu s jačinom uskla­
đenih snaga, ali bez pripuštanja bilo kakve vri­
jednosti ili razumskog elementa.

O voljnoj djelatnosti možemo govoriti samo

onda, kad se u spomenutom unutarnjem sukobu
pojavi odluka zapovijednog obilježja, unoseći u nj
nekakav razumski razlog. Radi toga bi osnovna i
bitna oznaka volje bila, da u njoj ne odlučuje sna­
ga nagona, nego naša svijest - naša vrijednosna
svijest. Voljna odluka uvijek predstavlja smetnju,
obustavu nagonskog tijeka unašanjem, bar za kratko
vrijeme, umnoga razmišljanja. Ovo makar i kratko
155
vrijeme, ovaj časak zaustavljanja nagonskog razvitka
omogućuje nam staviti na vagu razloge u skladu s
mjerilima vrijednosti, oduzimljući žudnjama djelatno
obilježje i neposrednu goropadnost. One se pred­
stavljaju kao mnogostruke želje, koje sada moraju
počekati, dok naša vrijednosna svijest ne da svoj
placet, svoje odobrenje ili odbacivanje. Radi toga
se može reći s Kantom, ističe se, da je ono, što
zovemo voljnim činom, zaista učinak « praktičnoga
razuma », ukoliko mu ne pripisujemo neku po­
sebnu bitnost i moć, nego samo ukoliko ustanov­
ljujemo jednostavnu činjenicu, da je u tijek nagona
unišao i jedan razumski činilac.
Smatramo, da su ovo izlaganje i opis vrlo točni
i izvanredno korisni za našu temu.

Kako smo došli do toga da govorimo o vri­

jednosnoj svijesti?
Jednostavno na temelju iskustva. Zadovoljavaju­
ći ovaj ili onaj nagon, iskustvo nam pokazuje, da
se usporedno s time javlja i osjećaj ugodnosti ili
neugodnosti. Na temelju sposobnosti pamćenja stva­
ramo svijest o razlici između doživljaja ugodnosti
i neugodnosti, ali i predmeta, koji kao da su presvu­
čeni ovim različitim osjećanjima. Ponavljanjem ovog
nagonskoga zbivanja, nastaje naše iskustvo, koje
onda unaprijed «zna», kojem od nagona treba udo­
voljiti, a kojeg treba odbaciti. Tako onda, na te­
melju ovog isključivog osobnog iskustva počinjemo
stvarati mjerilo vrijednosti i nastojimo se probiti
do pojma vrijednosti uopće.
Vrednovati znači više voljeti, davati prednost
jednomu voljnom činu pred drugim, cijeniti ujedno
156
jednu stvar, jedan predmet voljne težnje više ne­
go drugi.
Zbog toga, zbog naše prisne povezanosti s tje­
lesnim životom, dok se ne razvije naša prava vri­
jednosna svijest, naše vrednovanje izgleda gotovo
isključivo sjetilnog obilježja. Kako rekosmo, pravo
vrednovanje počinje s voljnim odlukama. Ovdje ne
odlučuje snaga nagona, žestina tjelesnih pokreta,
snaga osjećaja ugodnosti, nego jedan novi, sasvim
drukčiji činilac, upravo razumski činilac. Značajka
je nagona, da se osjećamo «tjerani» po njemu, kao
uzročno determinirani; dok voljni doživljaj uklju­
čuje u sebi Ja, koji onda sam odlučuje i postaje
najvažnijim. U svakom voljnom činu ovaj se Ja
udaljuje, razdvaja od poriva i nagona, koje on
trpno doživljava. On se osjeća nekako neovisnim,
slobodnim u donošenju svoje odluke. Iako je psi­
hološka volja dio pokretnih snaga duševnog ustroja,
izgrađenog na porivima i nagonima, volja je onaj
činilac, koji od sada odlučuje, koju i kakvu odluku
treba donijeti.
Odluka volje poprima obilježje zapovijedi i to
upravo diktatori jalnog i autokratskoga značaja: «neu­
tralni» porivi moraju slušati. Međutim, da li će dje­
lovati samo ova zapovijed, ne odlučuje samo volja.
Da li će biti izrečen « Fiat! - Neka bude! », ovisi
o ispitivanju, da li je izvršenje moguće, časovito
korisno i da li u svojim posljedicama i kasnijim izgle­
dima odgovara ciljevima volje. O tome i o izboru
sredstava, koja više odgovaraju, ne odlučuje htijenje,
nego mišljenje.
Ostajući u krugu samih nagonskh doživljaja,
nužno se javlja razumski čimbenik, pridolazi novi
157
činilac, koji nije moguće protumačiti porivskim po­
kretom, nagonom i molekularnim gibanjem našeg
tjelesnoga života. Ako ne odlučuje snaga nagona,
što bi bilo jedino logično i ispravno u borbi razli­
čitih grupacija u molekularnom gibanju, onda mora
postojati i postoji jedan činilac različit od ovoga gi­
banja i svih njegovih izvoda, svih tvorevina-poslje-
dica, koje iz njeg proističu. U natjecanju raznih
tvarnih snaga, makar i u zatvorenom sjetilnom
optoku, bilo bi nužno, u skladu sa zakonom uzroč-
nosti, da uvijek odlučuje jača sila, samo jači nagon.
Međutim, ako ipak uslijedi drukčije, prisiljeni smo
zaključiti na prisutnost jedne nove zakonitosti i
novoga zakona.
Na ova zapažanja Reininger nadodaje: «Volja,
kad je uzrokom jednoga događaja ili zbivanja, daje
nam slučaj kršenja prirodnoga zakona pomoću jed­
noga drugoga činioca, koji ne možemo zahvatiti ni
nadzirati običnim pojmon sile, i koji nema svoje
iskustvene podloge ».

Objektivistička psihologija vjeruje, da je voljnu

pojavu, od onog početnog «Fiat » do posljednje
primjene u tvarnome svijetu, koja dolazi kasnije,
moguće protumačiti svađanjem na pojedine sjetilne
i tjelesne pokrete i promjene, koje izazivlje. Prema
Reiningeru, volji pripada predodžba cilja i odluka,
ali izvršenje je samo posljedica tjelesnih pokreta.
Međutim pitanje, kako volja može staviti tijelo
u pokret, ostaje tajna. Makar da pokušaji Neumanna,
Acha, Lindworskog i drugih da pokusno pokažu i
ispitaju htijenje, i makar su ti pokušaji veoma za­
nimljivi, oni ostaju samo kod običnih, krajnjih poja­
158
va, koje popraćuju pravi voljni doživljaj. « Ovdje
nalazimo živu stvarnost pred i odviše objektivisti-
čkom psihologijom. Neposredno doživljena volja ne
pojavljuje se kao sastavljena, nego kao jedan jedin­
stven doživljaj ». Svaki pokušaj tumačenja doživljaja
tumačenjem pokusnih postupaka ostaje nepotpun.
Mi poznajemo pojave, ali nikako volju.
Ovdje se nalazi također prvo uporište za ono,
što nazivljemo ljudska osobnost.
Dosljedno zaključujemo, da u našoj svijesti pro­
nalazimo jedan razumski činilac. S njim ulazi u
našu računicu jedno novo vrijednosno mjerilo. Pred
njim zastaje snaga nagona. Nameće mu se mišljenje,
razumijevanje mogućnosti, shodnosti i koristi čina,
kojeg bi trebalo izvršiti. Time je zaustavljen tijek
slijepe uzročnosti, vrijednosno neopredijeljene. Javlja
se zakon «onoga što treba », zakon slobode —
« Trebati ».

Ali čovjek ne živi samo tjelesnim životom. Po­

treban je saznanja istine i na njoj izgrađene znanosti,
pa umjetnosti, vjere, u jednu riječ onoga, što naziv­
ljemo kulturnim potrebama i kulturnim stvaranjem.
U vezi s tim kulturnim životom čovjeka iskrsa­
vaju ideje, pojmovi i ideali — posebno pojmovi
istinitog, lijepog i dobrog. Tako se u našoj svijesti
rađaju nova mjerila, koja postaju odlučna za naše
voljno djelovanje. Dok nam pojam ljepote i ostva­
renje umjetnosti, kao izraz našega pojimanja lije­
poga, izravno uljepšava život i neizravno upućuje
na konačni cilj, istina i dobrota moraju nas sa si­
gurnošću voditi konačnom cilju; pronaći ga i poka­
zati nam put, koji k njemu vodi.
159
 Ćudoredno dobro stoji iznad svega. Od ovoga
časa ćudoredna mjerila zauzimlju središnji položaj
u našoj svijesti. Iako ono počinje s osjećajima,
završava u spoznaji vrijednosti. To znači, da sve
što pronalazimo kao poželjno i ugodno, ne mora
biti i vrijednosno pozitivno ocijenjeno, kao što bi
bilo logično, kad bi pozitivno vrednovanje imalo
svoje porijeklo u našim ljudskim osjećajima želje
i užitka. Mi možemo željeti nešto, što odgovara
našim nagonima i opet biti uvjereni u njegovu
vrijednosnu nevaljanost, kao što se može pojaviti
i osjećaj užitka, čineći drugome zlo, makar se toga
stidimo i negativno ga ocjenjujemo. Naprotiv po­
nešto možemo ocijeniti kao najvrjednije, što u sebi
i po sebi ne rađa užitkom i što nailazi na najjači
otpor naših nagona, kao što je primjer samožrtvo-
vanje u korist bližnjega ili za kakav drugi ideal.
Ovo u biti sačinjava spomenutu drugu činjenicu,
na kojoj izrađujemo pojam ljudske osobnosti.

Što je, dakle, ono, što odlučuje u času izbora

i stvaranja naših vrijednosnih sudova?
Reininger veli: Osjećaj vrijednosti. Ali ne uvijek
onaj, koji nastaje u prvom času, nego onaj, koji
uspije prevladati stanovito samoispitivanje i koji
u vrijednosnom natjecanju ispadne jači. Prema na­
šem piscu, te u skladu s iskustvom svakoga od nas,
ostvaruje se naša posebna vrijednosna osobnost, po­
sebno osobno vrijednosno obličje, obilježeno po­
sebnim vrijednosnim mjerilima i načinom vredno­
vanja. U stanju sam dijeliti našu vrijednosnu svijest
na slojeve, polazeći od prostih do najviših vrijed­
nosti. Od sjetilnih užitaka do najuzvišenijih ideala
160
žrtve za patnika, progonjenog i na muke stavljenog
našega bližnjeg.
Na prvi pogled i u skladu s osjetljivošću sva­
kog čovjeka kao pojedinca, ova nam tvrdnja izgle­
da posve točnom. Ali da bi osjećaj vrijednosti bio
nadležnost, koja odlučuje o vrijednosnome sudu i
dosljednome činu, čini nam se besmislenom čak u
krugu misli našeg pisca. On, kako smo vidjeli,
niječe prvotnu ulogu nagona kao jače sile, t. j. kao
osjećaja, pa mu je onda opet priznaje. Čini nam
se, da tako i sam upada u vrijednosni relativizam
i nikako se ne spasava tvrdnjom, da sve naše čuv­
stveno teži predodžbi sadržaja i određenoga pred­
meta. Predmeti postoje, ukoliko sadrže u sebi odre­
đenu vrijednost bar u predodžbi. Vrijednosti su
svojstva predmeta, ukoliko zadovoljavaju naše po­
trebe, svejedno životne ili više, kulturne. Mi na
temelju ovih vrednovanja stižemo i do općih i za­
mišljenih vrijednosti kao što su krepost, uzvišenost
i plemenitost. Postoje ideje i pojmovi vrijednosti.
Pojam bi bio kao nešto gotovo i mrtvo, upravo
ukočeno, a ideja nešto djelotvorno, u pokretu. Ideja
je prožeta osjećajem, koji je u pokretu, tjera na
djelo. Autor se ne spasava ni tvrdnjom, da se sve
viša vrednovanja mogu svesti « na ideje vrijednosti ».
To bi posebno vrijedilo za ćudoredne vrijednosti,
« koje nemaju nikakva oslonca u naravnim pori­
vima ».
Neizbježiv je, naime, vrijednosni relativizam,
ako je odlučan osjećaj, a ne neko izvanjsko ra-
zumsko mjerilo. On će se nametnuti ne samo u
društvu među raznim osobama, nego također i u
svijesti pojedinca, unutar njegova duševnoga života,
161
u
 jer ne će znati, radi čega mora davati prednost vri­
jednostima, koje traže žrtvu, bol, doživljaj najveće
osjećajne neugodnosti, a što bi trebalo biti prvo
i glavno vrelo negativnoga vrednovanja u skladu
s psihologijom vrijednosnoga doživljavanja i u na­
ma ugrađenih životnih snaga. U skladu s tim,
Reininger veli, da vrijednosni sud može biti ispra­
van ili ne. « Biti će ispravan, ako odgovara osnov­
nim vrednovanjima, značajnim za određenu osobu ».
Dosljedno, svaka osoba ima svoj vlastiti vrijednosni
sustav, hijerarhijski uređen. Na vrhu piramide sto­
luje vrhovna vrijednost, dok su druge postavljene
na niže stupnjeve. Vrhovna vrijednost služit će kao
mjerilo u borbi između nižih i u času, kad treba
donijeti odluku.
Ovaj se osobni vrijednosni sustav može, ali ne
mora, nužno poklapati sa sustavom drugih osoba.
Općenito govoreći, za to nema stalnih uvjeta. Isti­
na, postoji stalna ljudska narav (egzistencijalizam je
u stanovitim svojim strujama porekao i to), ali ona
nije u stanju prodrijeti do objektivne istine.
I naš pisac usvaja Kantovu teoriju spoznaje.
Spoznaja je nikad dovršeni razvoj spoznavanja. Isti­
na je, da nas ideje i ideali dobra, istine i ljepote
vode kroz život kao mjerila činidbenoga života, ali
što su te vrijednosti u sebi, mi ne znamo. Nema
sumnje, da mi za te vrijednosti ne možemo naći
temelje u materijalno-organskome svijetu. Međutim,
autor nadodaje, da nas ništa logički ne veže niti
nam dozvoljava pretpostaviti postojanje nekakva
nadsjetilnoga svijeta vrijednosti, kamo bi nas ove
ideje zaista i vodile. Nema vrijednosti bez osobe,
koja ih doživljava. Ništa ne odgovara našim idejama
162
 istine, dobrote i ljepote u bilo kakvoj stvarnosti,
na ovomu ili bilo kojemu drugome svijetu. Vjero­
vati ili uosobiti ove ideje u Bogu, kojeg nismo u
stanju spoznati, ili u kakvim drugim idejama i za­
mišljenim krepostima, samo su « tumačenja činje­
nica naše vrijednosne svijesti, koja se filozofski ne
mogu opravdati i nisu predmeti moguće spoznaje ».
Ostajemo, prema tome, u carstvu potpunoga re­
lativizma. Osim toga, nadodaje Reininger, ovaj je
relativizam neistjeriv iz stvarnosti. I onda, kad bi
postojale apsolutne vrijednosti, sve ovisi o poje­
dincu, da li ih on u svojoj svijesti kao takve prima
ili odbacuje. Unutarnje uvjerenje se ne da iznuditi
silom. Jednako kao i na spoznajnom području. Mi
ni istinu nikome ne možemo iznuditi. Treba je
spoznati, uvjeriti se u njezino postojanje. Slično je
i s pitanjem vrijednosti. Treba ga rješavati kao pi­
tanje istine na spoznajnom području. Platon je,
primjerice, uosobio i postavio ideju vrijednosti u
nadosjetni svijet. Ona je najviša od svih i završava
u Bogu. Aristotel ju je prenio u stvari i tako vri­
jednostima dao kozmološko obilježje. Skolastika sli­
jedi njegov primjer i poučava: « Omne ens est bo­
rnim - Svako biće je dobro ». Prema Aristotelu,
bitni oblik jednoga bića u isto je vrijeme i načelo
njegove savršenosti, koja se opet sastoji u ostva­
renju njegovih nutarnjih ciljeva.

Za skolastike je Biće ono, što je prvo i naj­

važnije. Razum, istražujući ga, pronalazi također
druga njegova svojstva. Posebno njegovu istinitost
i dobrotu. One su pretpostavka bića, koja teže za
njima: « Bonum est, quod omnia appetunt. Omne
163
ens, in quantum ens, est in actu et quodammodo
perfectum, quia omnis actus perfectio quaedam est.
Perfectum veto habet rationem appetibilis et bo-
ni. - Sva bića žude za dobrom. Svako biće već
kao biće, u činu je i na neki način savršeno, budući
da je svaki čin neka savršenost. A ono što je savr­
šeno, po sebi teži za dobrom ».
Ovo stanovište čini nam se posve točnim. Stvari
postoje neovisno o podmetu spoznaje. To je spo­
znajni realizam, što ovdje ne možemo razlagati,
jer je to posebno pitanje nauke o spoznaji, a pre­
lazi također okvir našega časovitoga zanimanja.

Svaka stvar ima stanovita svojstva, koja sači­

njavaju njezinu bit te izvjesnu savršenost. Mi smo
pak «usred ovih stvari » (Heidegger). One nas
okružuju kao prikladna sredstva za udovoljenje na­
ših potreba kao izraza neke naše nedovršenosti.
Istina, taj odnos nije sa svima i u svakom času,
ali svakako s mnogo njih i na različit način i u
različitim prigodama. Taj odnos može biti spoznajni
i znanstveni, ili u obliku stvarne potrebe, želje i
postignuća kojeg činidbenog cilja. Pomoću spoznaje
razumijevamo bit stvari, postojanje njihovih među­
sobnih odnosa i zakona, koji njima ravnaju.
U svim tim odnosima, u središtu stoji naš Ja.
I rekli smo već prije, da se mi ljudi rađamo kao
nedovršena, nedostatna bića, koja stalno nešto tre­
baju, i tim potrebama žele udovoljiti i nedovrše­
nost odstraniti. Imamo tjelesnih potreba, ali i
znanstvenih, religioznih, ćudorednih težnja i doživ­
ljaja, potreba saznanja i spoznaje. Ukoliko ove
stvari, koje nas okružuju, mogu zadovoljiti stano­
164
vitim našim potrebama, našim manjcima i nesavr­
šenostima, te su stvari za nas vrijednosne stvari,
upravo vrijednosti.
Vrijednost je, prema tome, moguća ili stvarna
prikladnost stvari, da zadovolje našim ljudskim po­
trebama. Dosljedno, nema vrijednosti bez osobe,
koja vrednuje, ni vrednovanja bez stvari, koje su
presvučene vrijednostima.
Plod moderne vrijednosne filozofije bio bi upra­
vo u naglašavanju uzajamne ovisnosti ovih termina,
ovih rastavljenih pojava i pojmova. Vrijednosti su
svojstva stvari, t. j. dio objektivnoga svijeta, ali
samo kad su i ukoliko su u odnosu zadovoljenja
potreba nekog subjekta, koji vrednuje, ukoliko su
i dio subjektivnog svijeta.
Čovjek nema samo potrebe ukorijenjene u tvar­
nome svijetu. Imamo, kako smo vidjeli, kulturnih,
duhovnih potreba. Ove se kulturne potrebe razgra-
njavaju u mnoštvo dobara i pravaca. Međutim, na
koncu konca sve se stječu u trinomiju: Istina, Lje­
pota i Dobrota. Držeći ih pred očima, mi stvaramo
naš kulturni svijet: ostvarujemo znanstvene sustave,
estetske škole i djela, kao i ćudoredne nauke i ću­
doredna dobra djela.
Međutim pri tome smo svijesni, da je sve, što
na taj način postižemo daleko od ideala, od potpune
savršenosti, od onog visokog ideala. Najviše što
ostvarujemo jest idealni plan, na kojem s više
manje ustrajnosti radimo. Sva naša kulturna dosti­
gnuća nose na sebi obilježje ograničenosti, nesavr-
šenstva, nečega nedovršenog. Sva ova dobra poka­
zuju iznad sebe, upiru prste prema nečemu višem,
prema samoj Istini, Dobroti i Ljepoti. Ali svi
165
 naši napori, da ih postignemo u pojavnom svijetu,
na neki način ostaju jalovi. S ovoga je, onda, sta­
novišta opravdano govoriti o tragediji kulture.
Kako je kultura djelo čovjeka, izraz i utjelov­
ljenje njegova duha, u stvari, tragedija kulture,
tragedija je čovjeka (Berdjajev). Svi naši spoznajni
sustavi i dostignuća na znanstvenom, estetskom
ili etičkom području znače samo neprestano stva­
ranje i ostvarivanje, razaranje i ponovno obnav­
ljanje. A samo ideje, koje predstavljaju sveopće
vrijednosti ostaju netaknute. Nikakav i nijedan u-
spjeh na tome području ne može nas posve zado­
voljiti ni zagasiti naše potrebe.
Etika posebno traži bezuvjetno izvršenje svojih
naloga. Njezina je zapovijed u tolikoj mjeri dikta-
torijalne naravi, da po koji put traži od nas i žrtvu
vlastitoga života. A tu je besmisao i tragedija naših
vrijednosnih sustava i naše kulture: Nekakva ne­
poznata sila traži od nas sve, a ne daje nam ništa.
Naše kulturne potrebe bile bi, i zaista jesu ono
više, ali njima nigdje i ni na jednom mjestu u
svijetu ništa ne odgovara osim tragičnih triješčica
nekih ideja i ideala, koje ostvarujemo u dvo- ili
trodimenzionalnim tvorevinama.
A. Malraux je posebno opisao ovu tragiku kul­
ture na estetskom području. Tako, usprkos činje­
nici, da želi ojačati snagu čovjeka nakon nijekanja
Boga u umjetničkoj stvaralačkoj sposobnosti, za­
ključuje: « Vrijeme teče vjerojatno prema vječnosti
i sigurno prema smrti ».
Ako je istina, a to jest, da našim porivima i
tjelesnim nagonima odgovaraju stanovite vrijedno­
sti, koje pokrivaju njihove potrebe, kako je mo­
166
guće da čovjek, osobnost, koja u nagonski svijet
unosi elemente razuma, dakle ono biće, koje se
razlikuje i uzdiže iznad materijalnog i životinjsko­
ga svijeta, ne nalazi nešto, što bi odgovaralo nje­
govim višim potrebama, nigdje i na nikojem mjestu?
Ne čini li se onda opravdanom tvrdnja Ortega-y-
Gasset-a, da je čovjek u stvari, s čitavom svojom
kulturom, «neuspjeli pokušaj ugrađivanja u svijet jed­
nog vansvjetskog bića »? Reći, da je naš život nešto
specifično različito od tjelesnoga življenja; priznati,
da ovaj naš Ja neodoljivo teži prema nekakvim višim
vrijednostima, koje nemaju svoga porijekla u nagon­
skom i naravnom svijetu; pa onda zaključiti, da ne­
ma nikakve logičke potrebe ni opravdanja, da bi po­
stojalo neko carstvo, neki svijet vrijednosti, različit
od prvoga i određen za zadovoljenje težnja i patreba,
koje smatramo s punim pravom višim vrijednostima,
čini nam se, nije samo u suprotnosti s pozitivnom
znanstvenom logikom, nego i s filozofijom.
Kant je bio dosljedniji, pa je zaključio na po­
trebu postojanja Boga, koji će nagraditi besmrtnu
dušu za njezina slobodno ostvarena dobra djela. To
je poznati postulatorni teizam. Odavle čovjek do­
biva vrhovnu vrijednost i prema njoj uređuje svoj
vrijednosni sustav za privatni i javni život.
Nama se čini, da ne samo zahtjev volje, nego i
spoznaja razuma jamči za postojanje Boga, za car­
stvo vječnih vrijednosti, prema kojima teži naša vo­
lja i cijelo naše biće iskonskom snagom svoje du­
hovne naravi. (Našim čitateljima ovdje preporuču­
jemo veoma misaona djela hrvatskog autora Dra
Kvirina Vasilja, Temelji spoznaje stvarnosti, Madrid
1966, te Zašto vjerujem, Madrid 1969).
167
 Naša razumska narav, duhovna i nepropadljiva,
njezina težnja prema carstvu neprolaznih vrijednosti
u Vrhovnomu Biću, pronalazi ontološki temelj na­
šim višim težnjama, koje se u iskustveno-materijal-
nom životu očituju kao razni oblici kulture.
Doživljaji ove stvarnosti i kasnija njezina spo­
znaja kao plod razumske spoznaje, i kao težnja za
besmrtnošću, sačinjavaju bit ljudske osobnosti. Ni­
šta nema važnije od nje u iskustvenome svijetu.
Razumna narav uosobljena osigurava svoju nad­
moć nad čitavim svemirom. Njezini slobodni čini
dobrote predstavljaju jedinu i pravu vrijednost u
cijelom pojavnom svijetu. Sve što je podvrgnuto
zakonu uzročnosti, neopredijeljeno je prema vri­
jednostima. Samo čin ljudske volje, koji krši vri­
jednosno slijepi zakon uzročnosti i uspostavlja za­
kon slobode, zakon slobodne odluke u svijetlu ostva­
rivanja smisla postojanja, znači pravu vrijednost.
Slobodna volja je prvo vrelo vrijednosti, jer je
u ljudskome životu nešto samo utoliko dobro, uko­
liko se odnosi s našom slobodnom voljom kao
njezin propust ili učinak. Ona je najviša vrijednost
pojavnoga svijeta, a njezin cilj je Beskrajno. Zbog
toga je i prvi zahtjev svakoga čovjeka i zajednice
priznanje i poštivanje ljudske slobode.
Priznati svakom ljudskom biću, svakomu čovje­
ku njegovo osobno dostojanstvo (usebno - ima-
nentno, kako bi rekao Kant), a tako isto i po­
sebnim zajednicama kao naravnim ustrojstvima
ovih osoba, vrhovni je zakon supostojanja ljudi
kao razumnih bića. Samo je na ovaj način mogu­
će zajamčiti njihovo ljudsko dostojanstvo. Samo
su ljudi po svojoj slobodnoj volji sposobni ostva-
168
rivati dobre ili zle čine i tako dati smisao svom
postojanju.
Filozofija vrijednosti, koja ne pruža mjerila za
izgradnju ljestvice vrijednosti, oduzimlje sama sebi
temelj postojanja i nenadoknadivu podlogu za osmi­
šljen život. Ona time preuzimlje na sebe ogromnu
odgovornost za javni i privatni život čovjeka. Ona
ga na taj način lišava najhitnijega. Priklanja ga pre­
ma nesigurnosti, neizvjesnosti i kaosu. Lišava ga
najvišeg stupa, na kojem je jedino moguće graditi
sigurnu zgradu ljudske zajednice.

2. - Sloboda - vrijednost demokracije

Već smo u prvom poglavlju vidjeli, da je slo­

boda nekako vrijednost i ideal demokracije. Treba
je očuvati pod svaku cijenu. U tu svrhu čovjeku i
društvu stoji na raspolaganju skup pravno-tehničkih
sredstava i idejni svijet filozofskog relativizma. Me­
đutim, prvima je Ustav kao jamstvo protiv svake
navale strasti i zaštita čak i protiv same većine, koja
je također jedno od ovih sredstava, pa onda stranke,
te parlamentarna i vanparlamentarna rasprava, slobo­
da savjesti, riječi, nauke, vjere, znanosti i t. d. Kao
pozadina i temelj ove opće rasprave, stoji filozofski
vrijednosni i spoznajni relativizam.
Vidjeli smo također, kako je demokracija bila
napadnuta upravo na ovoj točci, kako je zapala u
krizu i bila gotovo uništena na stanovitim podru­
čjima svijeta, gdje se bila udomaćila, te kako i
danas (veliki dio latinske Amerike) drži luksuzne
parlamentarne zgrade zatvorenima, a narodno pred­
169
 stavništvo poslano na « praznike », makar da se i
dalje govori o demokraciji. Pa ipak nije konačno
podlegla. Osjeća se i osjetilo se, posebno nakon
zadnjega velikog rata, da demokracija ima u sebi
neku čudnu preporodnu snagu i želju, da se opet
učvrsti kao oblik političke vladavine. I zapadna
Njemačka i Italija su se vratile njezinim bitnim i
osnovnim oblicima života. U ovom času i Španjolska
pokazuje znakove liberalizacije i prelaza iz jednog
autoritativnog k demokratskom poretku.
Usprkos svega, nama se čini, da otpor, koji
je demokracija pružila svojim protivnicima raznih
struja, i usprkos njezina djelomičnog oporavka,
prostornog i u pogledu životne snage unutar poli­
tičkih zajednica, sve to nije autentični plod shva­
ćanja i osjećanja problema slobode, kako su je
izložili pisci, koje smo naveli. Tako nam se čini,
makar se radilo i o najsjajnijim i najpriznatijim
imenima.
Sloboda, za nas, nije naturalistička pojava. Nje­
zina želja, mogućnost i djelomična reafirmacija iza
rata na ovamo, plod su činjenice, da povijesnomu
razvitku čovjeka i njegova društva više odgovaraju
sustavi slobode, liberalni sustavi, od sustava pri­
sile. Iskustvo civiliziranih naroda i njihov uspon
u zadnjim stoljećima liberalnih sustava dokazuju
to na nepobitan način. To ipak ne znači, da život­
nost demokracije počiva na naturalističkom pojmu
slobode, a niti da ju je s toga stanovišta moguće
braniti. Vrijednosni relativizam, kao filozofska nau­
ka demokracije, nije u stanju zajamčiti trajnost slo­
bode.
Moderni teoretičari, ostajući u krugu vrije-
170
dnostog relativizma, pa čak i sami branitelji de­
mokracije u smislu logičko-racionalističke metafi­
zike jednog Rousseau-a ili Gurvicha u novije vrije­
me, osjećaju slabost i nesigurnost svoga shvaćanja
i stava. U njemu se trajno javlja suprotnost između
slobode, koja bi trebala biti vrhovna vrijednost,
i ostalih društvenih ideja, posebno pravde, koje
teže za istim priznanjem. Dosljedni vrijednosni re­
lativizam, niječući postojanje i spoznaju najviše
vrijednosti, pa makar i slobode, stavlja u opasnost
postojanje demokracije, kojoj želi biti jedini i au­
tentični branitelj. Svi pa i najsmišljeniji pokušaji
obrane slobode unutar okvira relativističke filozo­
fije, uzaludni su.
Narod treba biti suveren, vladati sam nad so­
bom, ali sve što čini preko predstavnika i na te­
melju načela većine, znači tuđe gospodstvo i vla­
davinu većine nad manjinom. Sloboda bi trebala
biti vrhovno dobro, ali mi ne znamo, šta je ta
sloboda i da li ona zaista može biti vrhovno dobro.
Ustav bi trebao biti jamstvo slobode, ali se ni je­
dan narod ne može odreći prava glasovanja (ple­
biscita) ili revolucije, kad se radi o problemima ži­
vota, društva i države, koji su nastali na rubu,
pokraj, mimo ili čak protiv Ustava. Zakon ple­
biscita, vele, jest zakon, koji je izričito ili prešutno
sadržan u svakom Ustavu.
Ako je narod suveren, pojedinac je zarobljen.
U takvu stanju stvari, veli Rousseau, narod je
gospodar, koji može mijenjati zakone, i one naj­
bolje, jer, ako mu se sviđa činiti zlo i samomu
sebi, tko mu to može braniti? Drugim riječima -
narod, koji nije ništa drugo nego narodna većina,
171
ima pravo i zakonitu mogućnost mijenjati Ustav,
makar on bio i dobar, zamjenjujući ga slabijim. Ovo
narodno pravo dokazuje njegovu punu suverenost,
ali i punu vrijednosnu relativnost, koja obuhvaća
i samu slobodu. Ustav pretvara zlo u dobro, ne-
pravo u pravo kao mjerilo uzajamnih odnosa među
ljudima, jamac slobode, stižući tako u skrajnost,
gdje je « summum ius, summa iniuria » - vrhovno
pravo pretvara se u vrhovnu nepravdu.
Na koncu, Rousseau-ova tvrdnja, u ovom smi­
slu, u sukobu je s njegovom tvrdnjom o « općoj
volji », koja nije ništa drugo nego logički pojam
demokracije, u kojoj bi mogli živjeti samo narodi
bogova, kad bi postojali. Zato je ovaj demokratski
ideal neostvariv, jer nema naroda svetaca ni bo­
gova. Radi istoga razloga i ovaj je njegov pojam
samo logička zamisao. U stvari i životu uvijek
prevladavaju gospodstvo i prevlast. Demokratska
država jest i ostat će kao država, « gdje nema druge
vlasti do one, koju vrši većina nad manjinom ».

Ovaj neizbježivi sukob između ideje slobode i

činjenice gospodstva, u stvari manjine nad većinom
ili, teoretski, većine nad manjinom, Laun je po­
kušao izbjeći filozofskim tumačenjem. Nažalost ovo
tumačenje, u najboljem slučaju, skriva spomenuti
sukob, ali ga nikako ne uklanja. Kao što znamo,
Laun smještava pravnu obvezu, kao obvezu društve­
nog poretka, u područje osobne neovisnosti. Mi
ispunjavamo našu pravnu dužnost ne iz straha pred
zakonskim mjerama, kojima nam se prijeti, nego
zato jer smo je spoznali kao dužnost.
Za Launa ni na pravnom kao ni na ćudorednom
172
području nema heteronomije. Zato predstavništvo u
demokraciji obvezuje. U cilju, da se prividna hete-
ronomija predstavništva približi pravoj osobnoj auto­
nomiji, većina mora djelovati isključivo iz dužnosti
i u vidu općeg dobra. Svaka funkcija, pa i najviše
pravo u demokraciji, počiva isključivo na pred­
stavništvu većine naroda. Ovdje se dužnost izdiže
iznad prava. U demokraciji nema razloga za vlast,
jer « svaki pojedinac i, dosljedno, svaki narod mora
biti smatran u isto vrijeme kao cilj u samomu sebi ».
Izvor obveze svagdje je prije nego u prisili. Ni­
kakva vlast na svijetu ne može iznuditi pristanak
svijesti i odobravanja sa strane osjećaja pravde.
« Nismo u stanju dati primjereno tumačenje ovog
osjećaja; ne poznajemo mu porijeklo, ali osjećamo,
da se zapovjedno nameće. Otkrivamo ga u našoj
svijesti kao činjenicu, kao nešto dato po samom
sebi » (Laun).

Usvajajući ovo stanovište, jasno je, da ono vodi

u puni subjektivizam. Ako nema objektivnih duž­
nosti, ako svaki pojedinac, svaka svijest vrši zako­
nodavnu vlast za sebe, unosimo u zajednicu rela­
tivnost dužnosti, a time i bezvlađe. U strahu pred
njim, kako smo vidjeli, pribjeglo se načelu većine.
Treba sačuvati red i društvo. Tako se ponovno
javlja poznati « krug »: S jedne strane sloboda,
autonomija; s druge strane podređenost i hetero-
nomija bez izmirenja.
Očevidno je, dakle, da unutar ovoga shvaćanja
nema izlaza iz opreka. Sloboda i autonomija su
opsjena, dok su heteronomija i gospodstvo stvar­
nost. U načelu je moguće poštivati volju svakoga
173
pojedinca, ali zbog pomanjkanja stvarne jednakosti,
skoro u svim slučajevima odlučuje volja većine.
Kako je politička volja, odlučna volja u društvu i
kako ona u njemu predstavlja vrhovnu vlast, borba
za vlast postaje borba za mjesto zapovijedanja ili
odnosne poslušnosti. I, dosljedno, svi oni koji se
pozivlju na državnu vlast, a ona sada nije ništa
drugo nego politički protivnik svojih oporbenjaka,
pretvaraju se u nemoćne propovjednike. Pozivljemo
se pri tome i na ljudske i ćudoredne osjećaje, ali
im ne poznajemo ni porijeklo ni cilj. Posebno
ovih zadnjih.
Teško je, dakle, s ovog apsolutističkog stano­
višta braniti slobodu. « Prezrite onoga, tko vam
želi staviti red; zapovijedati znači uvijek postati
gospodarom drugih, vršeći prijevaru ». Osim to­
ga: « Svaki oblik vladavine, koji se pokušava na­
metnuti ljudima u cilju omogućivanja zajedničkoga
života u ime unaprijed utvrđenoga poretka, znači
nijekanje slobode » (Diderot i Nitti).

Svi, dakle, pokušaji, da se unutar pozitivističko-

relativističkog shvaćanja spasi sloboda i dogma suve­
renosti naroda, ostaju neuspješni. Traženje povratka
ovako shvaćene slobode, same u sebi neodređene
i bez čvrstih temelja obrane, ne može se s uspjehom
oprijeti suvremenoj navali masa. One su povrije­
đene u svojim ljudskim osjećajima u pogledu kako
slobode tako pravde sa strane « suverenog naroda »,
t. j. sa strane onih, koji drže u svojim rukama
društvenu i državno-političku vlast. Upravo zbog
toga ove mase i ne mogu poštivati « cilja u sebi »,
jer im je ovaj « suvereni narod » dao jedno varljivo
174
opravdanje ljudske osobnosti i njezine slobode, a
lukavo ih lišio slobode i pravde u stvarnom životu.

Vrijednosna neodređenost uopće, a vrijednosna

neodređenost u pogledu slobode napose, sačinjavaju
osnovnu značajku mišljenja Launa i Kelsena. Još
bolje, ova neutralnost i neodređenost slobode, još
je veća kod Kelsena nego kod Launa. Dok Laun
neprestano traži poštivanje i otkupljivanje osobne
slobode i autonomije kao zaštite « cilja u sebi » -
čovjeka, Kelsen sve te izraze proglašuje utopisti­
čkom ideologijom. Prava stvarnost je satkana od
gospodstva većine i otpora onih, koji se pozivlju
na naravnu slobodu. Radi toga treba dobro razli­
kovati stvarnost demokracije od njezine ideologije.
Cilj ove zadnje jest očuvati kod podanika samo­
obmanu slobode, jer je ona, sloboda, nemoguća u
društvenomu životu. U svim društvima postoje gra­
nice i lanci ograničenja. Smisao je demokratske
ideologije, obzirom na ovu stvarnost, jednak onoj
iluziji o slobodnoj volji u vezi s neporecivom stvar­
nošću, u kojoj je svako ljudsko htijenje uzročno
povezano, što je utvrdila psihološka nauka. Između
ova dva problema, veli on, ne postoji samo izvanj­
ska sličnost, nego također unutarnja i duboka
povezanost.
Dosljedno, Kelsen traži, da ne ostanemo u ideo­
loškom području. « Društvena stvarnost je gospoda­
renje i upravljanje. Jednako, radilo se o demokrat­
skom ili kojem drugom obliku društva. Ni demo­
kracija nije režim bez zapovijedanja i gospodarenja.
Njezine ustanove imaju samo za cilj hiniti slobodu
i sakrivati prisutnost gospodarenja. Ona pokušava
175
svojom ideologijom uvjeriti, da su izbornici i iza­
brani isto; da oni, nad kojima se vlada, stvaraju
vlade; da podvrgnuti propisima stvaraju autoritet,
koji stvara propise ».
Prema Kelsenu, društvo i sloboda su dva su­
protna i nepomirljiva izraza. Ako se drukčije misli,
to je opsjena i samoobmana, koje nam nameće de­
mokratska ideologija, dok je stvarnost nešto drugo.
Dosljedno ovom mišljenju, nitko se ne bi trebao
čuditi, da ljudi pokušaju uništiti ovakvu slobodu,
a sloboda sa svoje strane uništiti društvo. Ipak
su ova dva po svojoj prirodi raznorodna počela
sudbonosno osuđeni živjeti skupa. Demokracija i
sloboda su ideal, ograničenja i gospodstvo su stvar­
nost. Tko će pobijediti? Neograničena sloboda ili
potpuno ograničenje? Ljudska težnja i pravo na
slobodu, ili strast čovjeka za gospodstvom i pod­
vrgavanjem drugih? Ovo je ozbiljno raskrižje na­
ših dana i raskrsnica naše civilizacije.
Kelsen ne pozna vrijednost slobode. On je na­
zivlje « nagonom slobode ». Iz nje je potekla i
politička sloboda. Od nijekanja društva prešlo se
na njegovo potvrđivanje. Kako je to moglo usli­
jediti, on ne zna. On govori o razvoju, ali odmah
nastaje pitanje, kako se mogla jedna stvar razviti
u tolikoj mjeri, da je prešla u drugu, vrstom od nje
različitu, u stvar, koja niječe nju samu?
Osim toga, iz daljnjih i podrobnih izlaganja
ovoga čuvenog pravnoga mislioca razabire se, da
prave preobrazbe i onolikog razvitka nije bilo. Kad
on govori o slobodi, razabire se, da misli na pri­
rodnu slobodu, jer je ona nepomirljiva s društvom
i zapovijedanjem. On ne poznaje prave ljudske
176
 slobode; nije se uspio dići iznad naturalističkih
shvaćanja, usprkos protivnom dojmu, kako bi to
na časak izlazilo iz njegovih riječi i načina izra­
žavanja.
On to uostalom i sam priznaje. Poslije duge
i fine raščlambe o porijeklu demokracije i njezinih
plodova u okviru znanstvene opreme, neočekivano,
u zadnjem poglavlju o vrijednosti i biti demokra­
cije - pod naslovom Demokracija i nazor o svijetu
- veli, da o njezinoj vrijednosti još nije ništa ni
rekao. Za nj je ona samo način stvaranja državne
volje. Njezina se vrijednost pokazuje tek nakon
što joj je dat određeni sadržaj i točno određeni
pozitivni poredak. Na taj način priznaje svoj spo­
znajni i vrijednosni relativizam. Nema spoznaje ne­
promjenljive istine, nema uviđanja u vrhovne vri­
jednosti. Nešto slično značilo bi prijeći na meta­
fiziku, a ona je nemoguća. Nema nikakve ni većine
ni manjine, koja bi je magla dokučiti. Svaka slučajna
mogućnost ovog obilježja značila bi nijekanje de­
mokracije. Oni koji su sposobni spoznati nepromjen­
ljivu istinu ili vrhovnu vrijednost, imaju pravo tra­
žiti, da im se podvrgnu oni, koji to ne mogu.
Radi toga bi trebalo demokraciju braniti upravo
na ovoj točci. Mora se oprijeti vrlo odlučno svakom
sustavu s neograničenim zahtjevima, bilo na podru­
čju filozofije bilo politike. Mora se zanijekati svako
poznavanje istine ili vrhovne vrijednosti. « Tko ne
vjeruje u spoznaju nepromjenljive istine i vrhovne
vrijednosti, nepristupačne ljudskom razumu, taj mo­
ra dopustiti kao vjerojatno ne samo svoje mišljenje
nego i drugih, pa i protivnika. Radi toga je relati­
vizam nazor o svijetu, koji demokracija pretposta­
177
12
vlja. Ona poštuje političku volju svakog pojedinca,
kao što poštuje i svaku vjeru, svako političko mi­
šljenje, ukoliko nalaze svoj izražaj u političkoj volji.
Vrijednosna relativnost ne traži ograničenje i pod­
vrgavanje u neograničenomu obliku nikakvoj poli­
tičkoj vjeri, bili mi njoj ne znam kako odani, jer
ona « neumoljivo prisiljava na odvratnost prema
svakom političkom apsolutizmu ».
Logičan je, onda, Kelsenov stav u vidu ove
postavke. On demokraciju i slobodu skeptički pre­
daje u ruke njezinih odvažnih i zanešenjačkih pro­
tivnika. Danas pitaju demokraciju: Što je istina?
Na sličan su način svojedobno pitali Krista pred
Pilatom. Pilat, ne vjerujući, da je Krist mogao
znati, što je istina, predao ga je u ruke mase, a
oslobodio kradljivce.
Ne znamo, da li je ova usporedba posve na
mjestu. Povijest je pokazala, da je Krist promi­
jenio tijek povijesti, da je znao reći Istinu, a Kel-
senova demokracija to zaista ne zna. Njezini bra­
nitelji ovog tipa su već premoreni i sumnjičavi.
Radi toga je predaju masi, gdje počinju sve više
prevladavati oni, koji bi trebali spadati pred sud.
Mjesto toga, oni se dižu, da sude demokraciju, da
je unište, svijesni « svoje » istine, kako kaže Kel-
sen, « poput Sina Božjeg ». Otkrili su svoju istinu
i osjetili vlastitu vrhovnu vrijednost, kao što je
to upravo slučaj boljševika.

Među ovim sumnjivim braniteljima demokracije

i njezine naturalističke slobode, G. Radbruch je,
vjerojatno, najviše vjerovao u spoznajno-vrijednosni
relativizam kao osiguranje demokracije i slobode.
178
 Polazeći od oprečnog, prirodno-pravnog stanovišta,
on vjeruje, da je jedino na ovaj način moguće stići
do pravog utemeljenja prava čovjeka i građanina,
što smatra sigurnom smjernicom u zajedničkom,
društvenom životu. Ta prava treba ustavno zajam­
čiti. Prirodno-pravno shvaćanje, prema njemu, vje­
rovalo bi u jedino i jedinstveno shvaćanje, koje
vrijedi za svakoga i za sva vremena, a da je to
moguće i provjeriti.
On takvo shvaćanje napada s dvije vrste te­
meljnih dokaza. Prva bi se sastojala u pravnom
iskustvu, koje predstavlja stalnu promjenu pravnih
poredaka i nema nikakve težnje za sjedinjivanjem.
Nije Savigny, veli, isključio prirodno-pravno shva­
ćanje, nego Kant. Ne historijska škola, nego teo­
rija spoznaje. Druga bi bila, što Radbruch prihvaća
Kantovo mišljenje, da su samo oblici našeg mišljenja
sveopći, dok je njihov sadržaj nužno promjenljiv,
nesiguran, prostorno i vremenski uvjetovan. Ova
naša nesposobnost, da upoznamo vrhovne vrijed­
nosti i istine, igrađuje i uvjetuje u nama « umijeće
neznanja ». Iz njega se rađaju stanoviti zahtjevi kao
dostignuća moderne civilizacie: pozitivizam, relati­
vizam, pravna država i demokracija sa svojim usta­
novama kao parlamenat, stranke, sloboda riječi,
tiska, nauke i t. d.
I on govori ovdje o Pilatovu skepticizmu, ali i
o Lessingovu mudracu Nathanu. Prvo jato skepti­
cizma obuhvaća teoriju i praksu, dok je Nathanovo
više vezano uz svoju praktičnu vjeru, što se teo­
retski osjeća nesposobnijim.
Da još jednom sažmemo gore izloženo, ističemo,
da vrijednosni relativizam ne poznaje vrijednosti
179
slobode u sebi. On je vidi u njezinim stanovitim
dostignućima. Radi toga je pogrješno ocjenjuje.
Mjesto spoznaje i obrane stvarne i unutarnje vri­
jednosti slobode, on utvrđuje i brani pravno-tehni-
čku formalnost. U spisima Launa ovu ulogu igra
načelo većine, spojeno s uvjerenjem, da su funkcije
predstavništva samo dužnosti, a podvrgavanje au­
toritetu i vlasti samo plod vlastitog uvjerenja. Me­
đutim, to sve može biti u skladu s njegovim pravnim
autonomizmom, ali ne i sa životnom stvarnošću.
Kelsen sa svoje strane proglašuje ideologiju slo­
bode i demokracije opsjenom i odlučno prihvaća
« društvenu stvarnost kao vlast i zapovijedanje»,
gdje odlučuje većina. I, da ublaži ovu grubu stvar­
nost, proglašuje ovo načelo većine, u stvari, načelom
većine-manjine. Sve odluke u društvu treba do­
nositi u raspravljanju i sporazumu. Nažalost ovo
je raspravljanje oblik borbe za vlast, za mjesto za­
povijedanja ili odnosnoga slušanja, koja se pretvara
u politiku « zatvorenih vrata », politiku gospodstva,
samovolje i klasnih razlika.
Radbruch na koncu konca nalazi rješenje pita­
nja s jedne strane u jamstvu slobode raznim mi­
šljenjima, a s druge strane u jamstvu reda, u ime
kojega će vlast u određenom času prekinuti raspre
mišljenja i zapriječiti borbu oprečnih snaga. Među­
tim, nadodaje on sam, nije to odluka istine ili
pravde, nego odluka volje i autoriteta.
To na koncu znači, da i opet pobjeđuje Cezar,
a pokliče sloboda. Pri tome zaboravlja, da odluka
volje i autoriteta jednog dana postaje nemoćna ili
čak smiješna, pa se onda dosadašnji Cezar poklanja
pred novim i tako otvara izgled trajnih društvenih
180
nemira i likvidacija jednoga Cezara za drugim. Na­
silja se produžuju u nedogled.
Ovim ispražnjenjem ideje slobode, lišavanjem
njezine apsolutne vrijednosti, sloboda i demokracija
ispadaju kao i sve druge relativno vrijedne stvari,
koje se mogu i trebaju zamijeniti za slučaj potrebe.
Polazeći s praktično-političkoga stanovišta i stano­
višta osobnih i grupnih interesa - obiteljskih, par­
tijskih ili klasnih, rasnih kao i nacionalnih, stvar­
nost je, u krugu ovih shvaćanja, samo i jedino go­
spodstvo jednih nada drugima, gaženje i iskorišća-
vanje čovjeka po čovjeku, klase po klasi, naroda
po narodu. U ovoj stvarnosti « umijeće neznanja »
ne služi ničemu. Stvarnost života, lišena svake više
sinteze, postaje jača od svake liberalne ideologije,
koja se uz to još proglašuje obmanom.
Jedino, dakle, ako sloboda ima svoju unutarnju
vrijednost, koja se izdiže iznad drugih vrijednosti
i društvenih pojava, možemo govoriti o pravom ute­
meljenju slobode i demokracije kao vladavine slo­
bode. Samo na taj način moguće je podizati, oja­
čati, prožeti izvanjski pravno-politički ustroj demo­
kracije, stvoren u liberalnom razdoblju političkoga
života naprednih naroda.
Organizam bez životnoga počela mrtva je tvar.
Tehnički stroj suvremene demokracije, bez prave
vrijednosne filozofije o slobodi, mrtvo je sredstvo,
koje je moguće upotrijebiti također protiv slobode
i demokracije, kao što se danas i dagađa. Jer je
sudbina čovjeka usko vezana uz demokraciju kao
vladavinu slobode, s njom je teško ugrožen i sam
čovjek. Dvadeseto stoljeće pruža u tom smislu po­
tresne dokaze. Njegova prva polovica mogla bi još
181
izgledati romantikom, ako se formalni branitelji slo­
bode sukobe s njezinim protivnicima u obliku atom­
skoga sraza u ovoj drugoj njegovoj polovici.
Potrebna nam je sloboda, jer smo bića ćudoredno
i pravno slobodna, po naravi slobodna i određena
donositi slobodne odluke i pod vlastitu odgovornost.
Zašto smo slobodni? Po čemu smo slobodni?
Šta znače ta naša sloboda i autonomija? Kakva je
njihova vrijednost i koji smisao? To liberalno-rela-
tivistički mislioci ne znaju. Jedino, što znaju, pre­
ma njima, jest, da posjedujemo « nagon slobode ».
Pogledajmo, dakle, ima li još koji pojam slobode
osim naturalističkoga.

3. - Dva različna pojma slobode

« Čovjek samac ili je životinja, ili Bog ». Ova

ovako izrečena suprotnost jasno govori o društve­
noj naravi čovjeka, potvrđujući Aristotelovu defi­
niciju čovjeka kao « društvene životinje ». Budući
da je sasvim logično, da svako biće slijedi zakon
svoje naravi, ni čovjek nema druge mogućnosti.
On mora slijediti zakone svoje razumne i društve­
ne naravi.
Ukoliko ova narav, kao razumna, sadržaje u
sebi i zakon slobode, onda ovaj zakon ljudske naravi
mora naći i put ostvarenja slobode u skladu s po­
trebom postojanja društva. Taj put nije i ne može
biti put opreke i sukoba, nego put izmirenja, skla­
da i razuma. Ako razumsko počelo u sebi sadrži
duhovni značaj čovjeka, onda put jedinstva slobode
182
i društva, odnosno konačno uklanjanje sukoba
između ova dva izraza, mora ležati na duhovnomu
području.
Radi toga nam se čini posve pogrješnim tvrditi,
kao što to čini Kelsen, da su sloboda i društvo dva
suprotna, heterogena elementa - dvije raznorodne
stvari, koje se bezuvjetno isključuju ili, ako se su-
življuju, sloboda mora pokleknuti, da društvo po­
bijedi, ili kad sloboda traži pobjedu, da društvo
živi u trajnoj brizi i strahu. Kad bi to bila istina,
bila bi neprotumačiva pojava društvenosti i društve­
nog poretka. Ovi elementi ipak prevladavaju u
povijesti nad pokušajima razaranja i uništenja dru­
štvenoga života.

Točno je, da je pojam naturalističke slobode

neprijatelj specifičke društvenosti među ljudima.
U ovoj pretpostavci, t. j naturalističke ljudske
slobode, nalazi se, kao u svojoj jezgri, porijeklo i
misao « naravnog stanja čovjeka ». Tamo nije bilo,
kaže se, nikakvih zapreka našim htijenjima, posebno
ne zapreka, koje bi proizlazile iz nekih obzira prema
bližnjemu. Ovlašteni smo na sve, što možemo ostva­
riti, bilo lukavošću ili silom. Jedina stvarnost -
vrijednost našeg života jesu naše tjelesne potrebe.
Smisao života se sastoji u njihovu udovoljenju.
S ovim pojmom slobode ušlo se kasnije u dru­
štvo. Ukoliko odsada postoje također obveze, one
su stvarno obveze iznuđene silom i lukavošću onih,
koji vladaju nad onima, nad kojima se vlada. Sva
pravila i zakoni društvenog ponašanja, čak i onda,
kad izgledaju nekakvi kategorički imperativi, samo
su plod spomenute prijevare. Ova je nastupila skupa
183
 s lukavošću, kad se pokazalo, da je korisnija i bez
manje opasnosti od fizičke sile.
Naše tobožnje uvjerenje o autonomiji, o duž­
nosti i glasu savjesti, nastalo je kao plod dugog
historijskog procesa « odgajanja », putem automa­
tizacije onoga, što se moralo činiti pod prisilom.
Batina i razne ideologije učinile su svoje. Ideolo­
gije su upravo za to i pronađene. Kad smo jednom
ideološki « zaraženi », kad osjećamo dužnost slu­
ženja kao unutarnje uvjerenje, onda ona djeluje
spontano i u svim položajima, svodeći prisilu na
najmanju mjeru, ili je posve uklanja. Cenzura svi­
jesti i odgoj savjesti samo je presađivanje tuđe
volje u naš unutarnji svijet, koji počinje primjenji­
vati tuđa mjerila vladanja mjesto svojih. Dolazi do
heteronomije u vidu autonomije, t. j osjećaja, da
se ponašamo samo po vlastitom « glasu savjesti ».
Slabost ove teorije nalazi su upravo u ovoj
njezinoj « znanstvenoj » točci, u ovom znanstve­
nom « otkriću ». Moderni čovjek, poučen kritičkom
naukom, započetom i razvijenom na području filo­
zofije, otkrio je i lišio ovog prijevarnoga ruha dru­
štveni odgoj i društvene obveze.
Oslanjajući se na to i vjerujući u naturalističku
slobodu, započinje masovna pobuna protiv društva,
stižući i do potpunoga bezvlađa. Društveni poredak
i dosljedna tuđa vlast, koja ga nameće, postaju
nesnosni u svijetlu ovih spoznaja. Od obmane slo­
bode se ne da živjeti. Svi moramo biti slobodni
poput ptice u zraku. Već jedan stari Grk, gledajući,
kako se galeb na suncu, bijel i raširenih krila, za­
lijeće u srebrenu pjenu morskih valova, zaželio je
184
 isto tako biti slobodan, bijel u bjelini morske pjene,
zlatnih zraka sunca i morskog plavila.
Za anarhistima su slijedili marxisti. Sloboda je
izvorna, a društvo je izvedena i drugotna vrijed­
nost. Njega su stvorili lukaviji, spretniji i nemoral-
niji. Ako je u životu sve materija i ako samo
jednom imamo priliku « kupati naša bijela prsa u
pjenušavim morskim valovima », ako smo osaka­
ćeni i prikraćeni u tim našim pravima i biofizičkim
užitcima, onda treba društvo razoriti, njegovu prije­
varu iluzorne slobode likvidirati, a one, koji su
nam, mjesto stvarne slobode i jednakosti namet­
nuli lance i iluzije slobode, uništiti. Naša je želja,
da kao moderni ljudi budemo realni, a ne ilu­
zionisti.
Tako je čovjek, poučen idelogijom o naturalisti-
čkoj slobodi i tobože kritičnom filozofijom antropo-
centrizma (filozofska antropologija), ne htijući biti
čovjek i ne mogavši postati božanstvo, sve više po­
stajao životinja. Uza sav znanstveni i tehnički na­
predak, njegova sreća se nije povećala. Zadnji veliki
rat i suvremeni nemiri, koji upućuju na još teži sraz
oprečnih snaga, dovoljno potvrđuju naš pesimizam.
Da se izbjegnu ove moguće skrajnosti, vidjeli
smo već prije, što su sve pronašli mislioci huma­
nističkoga smjera. Bili su to gotovo suptilni sustavi
znanosti i političko-filozofskih teorija. Nažalost, oni
su se rađali s neizlječivom bolešću, nosili su u sebi
neuklonjivo protuslovlje i prirođenu bolest. « Slo­
boda, kojoj neodoljivo težimo, nemoguća je, dok
je tuđe gospodstvo stvarnost ». To je pripjev svih
ovih mislilaca. To je jedini zaključak, do kojega
oni stižu poslije svakog i najplemenitijeg napora,
185
da spomenuto protuslovlje uklone i svoj sustav
misli izliječe.
Logična posljedica ovoga shvaćanja jest mržnja
onih, koji se nalaze u lancima neslobodni, prema
onima, koji zapovijedaju; i obratno. Mržnja i ne­
sigurnost, sloboda i policija, revolucija i rat, to
kao da su neizbježivi elementi našega života i, po­
sebno, našega vremena. Sveopća sloboda za sve
pretvorila se u slobodu onih, koji posjeduju ma­
terijalna dobra, i u ropstvo onih, koji ih nemaju.
Narodni suverenitet, opće pravo glasa, postali su
suverenitetom oligorhijsko-plutokratske manjine.
Ovdje bi ležao pravi korjen suvremene krize
demokracije i svijeta. Krivi pojam slobode i do­
sljedna njezina zlouporaba posebno su se tragično
odrazili u evropskom životu XX stoljeća.
Zaista je nemoguće osigurati vladavinu slobode
iz neutralističke doglednice slobode. Ljudska slobo­
da znači također načelo organizacije, zbog čega
neutralistička sloboda nije ljudska sloboda.

Mora postojati i jedan drugi pojam slobode,

koji po svojoj naravi nije protivan društvu, nego
ga traži, s njim se podudara, iako se u njemu posve
ne iscrpljuje.
To je za nas duhovni pojam slobode. On stoji u
opreci s naturalističkim.
Naturalistička sloboda i nije sloboda razum­
nih bića. Na opreci narav-kultura, moderna je mi­
sao izgradila dva područja, međusobno posve odi­
jeljena. Priroda znači niz i panoramu činjenica bez
vrijednosnoga značenja. Svaki događaj u prirodi,
svaka promjena, određeni su nužno jednim ili s
186
više materijalnih činilaca, koji su opet, u svoje
vrijeme, i sami bili dozvani na jednak način u
pojavni svijet. U ovom svijetlu priroda je vječni
lanac pojava, povezanih zakonom uzročnosti.
Jasno je onda, da u ovom lancu nema mjesta
slobodi. Sve je nužno i neizbježivo. Sloboda je
samo nesmetani razvitak zakona uzročnosti. Ti za­
koni vrijede i za ljudske čine, makar ih mi pro­
glašavali činima volje i razuma. Kad bismo imali
dublji i potpuniji uvid u tok njihova stvaranja, kao
što to pokušava postići objektivistička psihologija,
vidjeli bismo, da su i ti tobožnji razumski, voljni
i slobodni čini i sami uzročno i nužno uvjetovani.
Ako je čovjek sav samo jedno prirodno biće, pod­
vrgnut zakonima materijalne imanencije, svoga zatvo­
renoga materijalnog kruga-« čestica prirode », kako
je govorio Spinoza, onda sloboda za nj gubi svoj
pravi smisao. Sloboda bi ovdje, kao razumsko na­
čelo, značila samo zapreku, da se svijet uzročne
nužde razvija u svojoj neograničenoj punini. Uko­
liko ovdje nailazimo na « intelektualne » elemente,
njihova je uloga samo u tome, da prave razne «kom­
binacije» od materijalnih činilaca.
Naprama ovome prirodnomu području stajalo
bi područje slobode, područje kulture. Dok na
prvomu vlada zakon onoga što jest i što se nužno
događa, ovdje vlada zakon slobode, odnosno onoga
što bi trebalo biti. Nije više odlučan zakon uzroč­
nosti. Ovdje se pojavljuju zakoni vrijednosti. Ra­
zumska i voljna odluka naslanja se na jedno novo
počelo, koje « prekida » lanac uzročnosti. Ovaj novi
elemenat nismo u stanju protumačiti uzročnim i
materijalnim mjerama.
187
 Novokantovci, čisti filozofi ili filozofi-pravnici
(Windelband, Rickert, Stammler, Mayer, Radbruch
i, djelomično, Keisen) došli su do ove istine, ali
više radi spoznajno-metodičke potrebe, nego zbog
potrebe spoznaje biti i potrebe osiguranja slobode
i njezine vrijednosti. Za Kelsena, kako smo vidjeli,
volja i sloboda svedeni su na položaj i vrijednost
činioca sistematizacije normativnoga svijeta. Volja
je puki prirodni proces ili, u najboljem slučaju,
sredstvo tumačenja skupa prirodnih snaga, kako bi
se lakše shvatio i razumio prirodni svijet, od kojeg
izgrađujemo kulturu.
Do sličnog ekstrema stigao je i skrajnji idea­
lizam, izjednačujući slobodu s prirodom. Ipak je
potrebno istaći, da Kant, kao i neki drugi iz nje­
gova tabora, nisu završili u naturalizmu ove vrste.
Iako ne priznaju mogućnost metafizike, otkrivajući
u čovjeku razumsko-voljni elemenat, načelo prave
slobode, oni traže, zahtijevaju postojanje razumne
duše, slobodne i besmrtne, koja neumoljivo teži
prema osobnom Bogu kao svom zadnjem cilju. Ka­
tegorički zahtjev i osjećaj moralne dužnosti neu­
moljivo upućuje u tom pravcu i smislu. Odatle
pokušaji, da se osigura temelj slobode u smislu
ovoga kantovskog postulata.
Međutim, zahtijevati i dokazati postojanje jedne
stvari nije isto. Kad je Kant zanijekao mogućnost
metafizike kao razumske struke, onda je on onaj
tobože objektivno-postulatorni svijet učinio nesigur­
nim, prekrivenim valom nesigurnosti. Ako je samo
sjetilno-požudna narav upućena prema carstvu vri­
jednosti i ako njihovo postojanje ovisi samo radi
toga, da ti postulati ne bi ostali jalovi, te ako pre­
188
ma vrijednostima nije upravljena također sva narav
čovjeka, posebno razum, te ako ovaj, kao izričito
spoznajni organ čovjeka nije u stanju dokazati si­
guran opstanak vrijednosti, posebno opstanak Vr­
hovne Vrijednosti, onda je ljudska osobnost vrlo
krhka stvar. Mjesto osobnosti u smislu etičkih za­
kona i vrijednosti, postavlja se neka polunaturali-
stička osobnost, koja, istina, osjeća u sebi neku
drugu zakonitost, ali razumski niti je može doku­
čiti, niti opravdati.
A ipak samo duhovni pojam slobode, samo
duhovni pojam ljudske osobnosti i vrijednosti, koje
odgovaraju potrebama ove duhovne ljudske naravi,
mogu trajno osigurati izmirenje slobode i društva.
Samo ako postoji vrijednost, koja je prije i iznad
društva te, ukoliko ulazi u društvo, s njim se i
poklapa, moguće je govoriti o izmirenju zakona slo­
bode i zakona nužde, poslušnosti i autoriteta. Ako
je zakon slobode ujedno na neki način i zakon
društva onda između njih ne će biti opreke, ni ne­
pomirljivih pokušaja uzajamnog uništavanja. Oni se
moraju popunjavati.
Točno je, što veli Kelsen, da je iz nagonske
slobode izrasla politička, ali kako je do toga došlo,
on to ne zna. Radi toga on i cijeni tako malo slo­
bodu i napušta demokraciju u ruke «pobunjenih
masa » kao Pilat Krista. Nije moguće prihvatiti
misao, da jedno te isto shvaćanje slobode niječe
i potvrđuje društvo, a da pri tome ostane isto­
vjetna sa samom sobom. Ovo je prije neki ana­
logni pojam slobode, a ne pojam slobode koji bi
bio dosljedan svojoj naravi. Ipak ova terminologija
nije netočna. Pogađa se nekako i sadržaj, koji stoji
189
iza stvarnosti, ali se ne poznaje ni njegov smisao,
ni porijeklo. Postaviti zahtjev i zakon poštivanja i
očuvanja vladavine slobode i bezuvjetnog poštivanja
ljudske osobnosti bez znanja, zašto, i bez izgleda
za naknadu žrtava u ovom poštivanju, znači nedo­
voljno utemeljenje slobode i režima slobode, koji
zovemo demokracijom.
Duhovni pojam slobode i njezin odnos prema
društvu osjetili su već neki drevnog svijeta mudraci.
Tako je u ovome smislu točna Ciceronova izreka:
« Legum omnes servi sumus, ut liberi esse possi-
mus — Svi smo zakonima podložni, da možemo biti
slobodni ». Ili ova druga: « Sub lege libertas - Biti
pod zakonom znači biti slobodan ». Smatramo, da
je ovdje sadržan uvid prave ljudske duhovne slo­
bode.
Sto je, dakle, i u čemu se sastoji pojam duhovne
slobode?

4. - Sloboda kao duhovna vrijednost

jedini jamac demokracije

Pojam naturalističke slobode moguć je samo kao

misaona tvorevina. Život znači: društvo, uređenje,
zakon i vlast. Ako društvo znači nijekanje slobode,
a ova, u svom naturalističkom značenju, nijekanje
društva, treba pronaći vrstu slobode, koja ne niječe
nego upravo potvrđuje, jača i čuva društvo i za­
jednicu.
Ova nova sloboda mora biti po vrsti različna
od one prve. I njihovi pojmovi moraju biti razli­
čiti na isti način. Radi toga nije moguće misliti
190
isti pojam vrijednosti, ako se govori o nagonu
slobode i kad govorimo o političkoj slobodi, koja
znači načelo uređenoga života u zajednici. Očito
je, dakle, da u ovome drugome slučaju dolazi u
obzir samo ovaj drugi, duhovni pojam slobode. Unu­
tar naturalističkoga shvaćanja čovjeka, gdje se sve
odvija u neumoljivom lancu uzročnosti, u stvari
ne može biti govora o slobodi. Na terenu čiste
fiziologije nema mjesta slobodi. Najviše, do čega
se može uzdići, jest nagon automatski uređen.
Kantovo utemeljenje slobode u ćudorednomu
zakonu, koji opet, sa svoje strane, nema razumskog
opravdanja, završava u materijalizmu, kao što smo
to već vidjeli. Zbog nedovršene, neispunjene zadaće
na ovom svijetu, Kant stavlja zahtjeve stanovite
metafizičke vrijednosti, koji su neshvatljivi sa sta­
novišta metafizičkog agnosticizma. Kant zaista na­
lazi područje prirode i slobode posve odijeljenim.
Ona virtuelno, sa svim svojim posljedicama, postoji
već u njegovim djelima. Neokantovci su ovu ideju
i njezine posljedice razvili do kraja. Radi toga je
netočno, kad se tvrdi, da su tek i neokantovci
razjasnili pojam slobode. Jedno je sigurno, poslije
Kanta, ova odijeljenost prirode i slobode, postala
je « locus communis » - zajedničko mjesto moderne
filozofije. Povezivanje ćudoređa s prirodom bilo bi
« prije svega hedonistička sramota » (J. Maritain).
Odijeljenost dvaju područja, ovo pretjerano uve-
ličavanje ćudoređa, veli Maritain, moderni smatraju
kao počelo filozofije duha, kao što se očitovalo u
filozofiji idealizma. A to nikako nije točno, nadodaje
isti francuski filozof. Među ostalima već i sv. Toma
Akvinski razlikovao je ova dva područja. Ona niti
191
su posve odijeljena, niti posve protivna. Postoji
njihova razlika, ali i zajedništvo i podudaranje. Idea­
lizam je pokušao prevladati ovu odijeljenost, po­
sebno u djelima Hegela, ali je završio tako, da
ih je poistovjetovao.
« Ništa nije moguće zamisliti u svijetu, ili čak
i izvan njega, što bi moglo biti označeno kao dobro
bez ograničenja, osim dobre volje. Ali ako i nje­
zin najveći napor ništa ne postiže i ostaje samo
kao dobra želja, kao primjena svih sredstava, koja
nam stoje na raspolaganju, ona će sjati kao dra­
gulj, kao nešto što samo po sebi posjeduje vrijed­
nost » (E. Kant).
Na ovim mislima Kant je htio izgraditi nauku
o osobnosti, svoj personalizam. Razumski ne mo­
žemo prodrijeti do biti stvari. Svaka metafizička
spoznaja ostaje skrivena za naše smrtne oči. Me­
đutim, smisao etičkoga zakona u nama zahtijeva
metafizičke istine, pa ih moramo pretpostaviti kao
da postoje. Ali postaviti najvažnije istine života na
pretpostavke i proglasiti ih konačno nedostiživim
našem razumu, znači izložiti ih sigurnom neuspjehu
kao i slomu ovog personalizma i njegove nauke.
Ili, još bolje, kao što je Kant na temelju etičkoga
zakona postavio svoj postulatorni teizam, tako isto
fenomenalisti Hermann i Scheller postavljaju svoj
postulatorni ateizam. Scheller veli: « Međutim, pot­
puno neovismo o znanju ili neznanju, odlučno je:
Bog ne smije postojati radi odgovornosti, slobode,
cilja ..., radi smisla postojanja čovjeka ».
Ako je demokracija zaista u svojoj biti vlada­
vina slobode, a sloboda se nalazi u osobnosti čo­
vjeka kao u svom naravnom sjedištu, onda je si-
192
 gurnost demokracije potrebno tražiti u nauci o
osobi i slobodi kao vrijednosti u sebi.
Kantov put se pokazao nesigurnim i, u ko-
načnici, opasnim. Mjesto personalizma, nametnuo
se individualizam, na mjesto načela organizacije u-
vriježuje se načelo razaranja ili, u najboljem slu­
čaju, prisilnog podvrgavanja ljudi tehničkim pra­
vilima organizacije. Zamijenjen je « kategorički »
tip zapovijedi energičnim. Ipak se mora priznati,
da ovo načelo individualizma nikad nije bilo niti
moglo biti primijenjeno do zadnjih zaključaka.
Naturalistička sloboda, sloboda usamljenoga
pojedinca, koji je ili Bog ili životinja, neostvariva je,
jer je to ili logička apstrakcija ili historijska iznimka
ili slučajnost. Ljudski život je život u organizaciji,
u društvu. Ukoliko društvo znači « kultiviranje za­
jedničkih ciljeva », to onda povrđuje istinu, da među
ljudima prevladava jedinstvo kulturnih nad elemen­
tima individualističkih centrifugalnih težnja. Među­
tim, i jedinstvo ove vrste, utemeljeno na misli mo­
derne filozofije, da nema nikakve apsolutne vrijed­
nosti ili istine, samo je djelomične i krhke naravi.
Ono se ne utemeljuje i ne ostvaruje na uviđanju
unutarnje vrijednosti kao nečega trajnoga, nego prije
svega kao nešto pragmatično, otkriveno empirijsko-
pragmatičkim putom, razotkrivajući ujedno njegov
oportunistički značaj, koji je uvjetan i nesiguran.
Ako kultura znači prožimanje i vrijednosno obli­
kovanje neke nove stvarnosti, a društvo njezin
razvitak, onda je društvo skupa s kulturom moguće
jedino ukoliko među ljudima postoji bezuvjetno vri­
jednosno jedinstvo. Da, vele relativisti, ovo jedinstvo
postoji i počiva na vrijednostima, koje su po sebi
193
13
relativne, ali s apsolutnim obilježjem i zahtjevom
bezuvjetnoga važenja.
Kako smo vidjeli, postoji sličnost između spo­
znajnog i vrijednosnoga područja. Spoznajnom rela­
tivizmu odgovara vrijednosni.
« Ova činjenica ne isključuje postojanje istina,
koje u sebi sadrže značajke bezuvjetnosti i, utoliko,
apsolutnosti za svakoga pojedinca ili određenu epo­
hu. To su istine, koje u sadašnjosti nisu izložene
nikakvoj sumnji, jer izgledaju zaštićene dovoljnim
razlozima. Tek kad ovi razlozi izgube vrijednosti,
bilo proširenjem područja našeg iskustva ili uslijed
kasnijih spoznaja postaju nedovoljni, one također
mogu izgledati relativne, gledajući unazad i s jed­
nog višega stanovišta ».
« Jednako vrijedi i na vrijednosnom području,
s jedinom razlikom, što se ondje ne radi o razlo­
zima nego o osjećajima. Svaki pojedinac i svako
razdoblje imaju svoj način vrednovanja i svoje vri­
jednosti, koje su izvan svake sumnje i nesigurnosti,
čuvajući svoju vrijednost iznad svih mogućih di­
skusija. Utoliko su onda te vrijednosti apsolutne,
i tako ih možemo nazivati, ali ne što bi postojale
kao takve neovisno od subjekta, nego jednostavno
jer ih subjekt doživljava kao takve. Vrijednosti ove
vrste, koje ne možemo svojevoljno ni odbaciti ni
isključiti, a njihovo porijeklo prodire do zadnjih
temelja osobnosti, izdižu se pred našim iskustvenim
Ja kao nešto, što vrijedi samo po sebi i koje traže
njegovo priznanje. U naravi ovih doživljaja leži, da
ih nalazimo u našoj nereileksivnoj svijesti kao sna­
ge, koje se otimlju svakoj svojevoljnosti i same po
sebi određuju način našeg vrednovanja » (Reininger).
194
 Unutar ovih vrijednosti postoji također najveća
vrijednost. Ona služi kao mjerilo u vrijednosnim
položajima, u kojima se svaki čas nalazimo. « Jedna
od njih može biti vlastito postojanje, zadovoljstvo,
opće dobro ili nešto slično. Osnovno značenje te
vrijednosti jest bezuvjetnost bez obzira na subjekt,
i njezin u neku ruku kraljevski položaj unutar vri­
jednosne svijesti. Međutim, uvijek ostaje naš Ja,
koji stvara, hoće i vrednuje - kako veli Zaratustra
- kao mjerilo i vrijednost stvari ».
Izreći slične misli, čini nam se, nije u skladu
s kritičkim duhom doba, u kojem su nastale. Raz­
doblje znanstvenog pozitivizma ne poznaje nepro­
mjenljivih vrijednosti, koje bi se mogle osloniti na
misaonu svijest bez pitanja za njihove razloge i
opravdanost. U ovom razdoblju sve mora stajati
u znaku znanstvenih pitanja i odgovora. Kako je,
dosljedno, moguće zadovoljiti se u ovom vremenu
s nekakvim vrhovnim vrijednostima bez kritičkog
stava i to u najvažnijim i vrhovnim pitanjima života?
Na temelju znanstvene spoznaje, t. j. iz misaone
znanstvene i vrijednosne svijesti, znamo, da nema
ni vrhovnih vrijednosti ni istina, da je sve to sa­
mo obmana. Jedinstvo u društvu postoji samo on­
da, ako se upotpunjuju i poklapaju stvarni probitci
njegovih članova. Kako u društvu, posebno u dru­
štvu naših dana, nalazimo kružoke, staleže, zvanja,
klase i t. d. s njihovim posebničkim vrijednosnim
sustavima, pravno-ćudoredne vrijednosti znače sa­
mo zaštitu vladajuće klase, gdje se sve ostalo po­
država silom. Tako se društvo pretvara u nesnosno
društvo. Država je, kao klasna država, najizrazitiji
predstavnik ove silovite vlasti u društvu, kojoj je
195
cilj iskorišćavanje čovjeka po čovjeku, klase po
klasi.
Eto, radi toga se čovjek ne može zaustaviti na
pola puta, kad se radi o najvažnijim pitanjima ži­
vota. Oduzimajući metafizičku podlogu vrijednosti­
ma i stavljajući ih na relativističku podlogu, što
prosudbena svijest pronalazi bezvrijednim, posebno
ako se radi o zaštiti privatnih probitaka određene
klase ili nacije u vidu univerzalnosti, moderna mi­
sao oduzimlje svaku ozbiljnu podlogu ne samo za
obranu demokracije nego i društva i čovjeka.
U ovom su podneblju, onda, nikli i uzrasli idea­
lizam, racionalizam i apsolutni materijalizam, sto­
jeći jedan drugomu tako blizu i nerazdruživo. He-
gel je filozofski preteča Marxa.
Vrijednosni relativizam, politički i gospodarski
liberalizam i naturalistički individulizam isključili su
na ovaj način bitni uvjet za demokraciju kao si­
gurnu vladavinu slobode. Taj bi uvjet trebao po­
čivati na vrijednosnom jedinstvu, na duhovnoj ho­
mogenosti, na jednakosti i jedinstvu ljudi kao gra­
đana političke zajednice. Kelsen, primjerice, u ovom
svom naturalističkom shvaćanju niječe ovo jedinstvo,
proglašuje ga obmanom. Narodi i društva su za nj
kao i za marxiste, mjesto potpune podjele, opreka
i borbe. I dok on traži raspravljanje u pronalaženju
privremenih istina i vrijednosti, marxisti je odba­
cuju kao način, koji odgovara jedinstvenom društvu,
što se nikako ne može reći za suvremeno društvo.
Međutim, kako veli G. Leibholz, oni je žele ostva­
riti kao prethodni uvjet, kako bi onda mogli pri­
mijeniti načelo raspravljanja i većine. On, prema
tome, smatra, što i mi djelomično usvajamo, su­
196
protno s mnogim autorima, da je načelo jedna­
kosti usebno i bitno načelo svake demokracije.
Gdje nema ovog jedinstva, tamo demokracija bo­
luje od neizlječive oporbe između društva i slo­
bode. A načelo većine nije načelo suradnje, nego
načelo gospodstva, činjenica, koju demokratska svi­
jest odlučno odbija.
Tragično je to, što i Leibholz traži ovo jedinstvo
(homogenost) u empirijskom i povijesnom svijetu.
Samo ono, što ovdje pronalazimo kao jedinstvo,
zaista kao takvo i vrijedi. « Sadržaj načela političke
jednakosti primjenljiv je u konkretnom obliku i
ovisi od povijesnih i mjesnih uvjeta ».
S ovom se tvrdnjom još jednom ponavlja rela­
tivizam u svim svojim šarolikostima. Ako u nje­
govoj misli ima što apsolutnog, to je idealistički
apsolutizam, hegelianizam, koji se svađa na apsolutni
nacionalni duh i apsolutnu nacionalnu državu. Po­
trebno jedinstvo uvijek se postiže kao ćudoredno-
pravno jedinstvo, kakvo se ostvaruje ovdje i sad
unašoj naciji, u našoj državi. Sve je razumno i ću­
doredno opravdano, što je naš narod priznao kao
takvo, jer je to izlijev narodnog duha, a ovaj nije
ništa drugo nego očitovanje sveopćeg duha.
Marxizam, s pravom, posebno na temelju teo­
rije o « eliti », ne vjeruje u ovo jedinstvo, jer je
u sebi lažno i jer « narod » nalazi svoje historijsko
opredmećenje u grupama različitih boja, koje onda
svaka za svoj račun nameću vlastitu volju, krium-
čare je kao « narodnu volju ». Radi toga marxizam
ostaje vjeran apsolutnom materijalizmu. U društvu
kao i u životu uopće nema nikakva višeg jedinstva.
Posebno suvremeno, klasno društvo, nema nikakve
197
jedinstvenosti. Da se postigne vlast demokracije,
koja se diže pred našim očima kao carstvo slobode,
mora se prethodno stvoriti uvjet jedinstvenosti. U
skladu s vlastitim materijalističkim shvaćanjem, mar-
xizam to pokušava putom promjene materijalno-
ekonomskih uvjeta čovjeka i društva. Treba čitavo
društvo proletarizirati, izvlastiti sve i svakoga, ko-
munizirati ili podržaviti sva proizvodna sredstva,
pri tome ne štediti ni obitelj kao stanicu posebne
sebičnosti s vlasničkim nagonom, te tek onda razviti
osjećaj i shvaćanje jedinstvenosti. Ali kako ovo nije
jednostavan posao, držeći pred očima « atavistički
nagon za privatnim vlasništvom », treba primijeniti
silu, nasilje i diktaturu. To je onaj veliki zadatak
« preodgoja » i stvaranja « novog čovjeka ». Samo
je na ovaj način moguće postići jedinstvo kao pret­
hodni uvjet demokracije, ukoliko se ne želi ostva­
riti anarhički ideal.
U skladu s boljševičkim iskustvom, ovaj je ideal
konačno napušten. Društvo i država moraju pre­
živjeti. Samo oni odsada ne smiju više biti klasne
tvorevine. Pod diktaturom proletarijata svi klasni
elementi moraju nestati. Svemoć države u ruka­
ma proletarijata mora taj posao privesti kraju.
Društvo se i politička zajednica uopće, u neku ru­
ku, povraćaju u primitivno stanje, kad nitko nije
imao nikakvih privatnih prava. Pojedinac je dio
društva, o kojem u cijelosti ovisi. Čitavo se nje­
govo postojanje iscrpljuje u totalitarnoj državi. Upra­
vo ovdje i imamo praizvor onog strahovitog pot-
cjenjivanja ljudskog života, koje je svojstveno ovo­
me totalitarnom društvu. Ako nisi politički ispra­
van, ne samo da ne predstavljaš nikakvu vrijednost,
198
nego si upravo zapreka ostvarenju marxističke nau­
ke i njezinih dogma. Milijuni ljudi bili su otki­
nuti od očinskih ognjišta bez ikakva milosrđa, mi­
lijuni upregnuti u « dobrovoljni rad », koji se ostva­
ruje u znaku promidžbe, da se sve to radi za sretan
život budućnosti. Ovo je najvidljiviji plod mate­
rijalističkog humanizma ove vrste.
Nažalost, mašinske mjere ne će i ne mogu ni­
kada postići duhovno jedinstvo. Mjere nasilja, ko­
jima se služe boljševici, možda koji put i dobrona­
mjerno, proizvode u duši čovjeka još veću mržnju
prema državi i društvu, i sve veću želju za slobo­
dom. To je velika, ali istovremeno i strašna usluga,
koju ovaj politički sustav čini stvari slobode. Si­
gurno je, da sve prisilne mjere, njihova primjena
u svrhu preodgoja i stvaranja novog čovjeka, naj­
veća je zabluda i istovremeno najstrašnije onečo-
vječenje društva i međuljudskih odnosa. Povijest
svijeta ne pozna težeg oblika zablude.
Međutim, ostaje kao sigurno, da demokracija
treba stanoviti oblik jedinstva. Radi potrebe traj­
nosti demokracije kao vladavine slobode, potrebno
je, da potraje i ovaj uvjet jednakosti. Njegova vri­
jednost mora biti bezuvjetna, trajna i sveopća.

Po našem mišljenju, ovom se shvaćanju pribli­

žio u najvišoj mjeri među suvremenim piscima Gur-
vich. Njegov pokušaj, da osigura ovaj trajni uvjet
demokracije, kao uvjet jedinstvenosti među ljudi­
ma, kao sastavnom i bitnom dijelu društva, čini
nam se, najsjajniji je u čitavoj literaturi, koju do
ovog časa posjedujemo.
On najprije pokušava prevladati i odstraniti sve
199
prigovore demokraciji, nastale uslijed njezinih po­
čela, koja bi vodila raspadu društva. Jedno od tih
počela bilo bi i vlasništvo naroda. A vrhovna vlast
naroda, prema njemu, znači cjelinu, jedinstvo. To
je cjelokupnost probitaka, upravljana voljom naro­
da. Prema ovom shvaćanju, svaka hijerarhija (stup­
njevanje) bila bi protivna načelu vrhovništva puka
kao izrazu njegove « organske cjelokupnosti ». Za
njega je svaka hijerarhija « lom potpune veze, krše­
nje duha cjeline ». Posvemašnje ćudoredno jedinstvo
u sebi zatvara jednakost i zdravu uzajamnu odgo­
vornost svih članova u konkretnu općenitost, koja
ih sve obuhvaća. Stupnjevanje prećutno razrješuje
spomenutu uzajamnu odgovornost i opću sukladnost
ćudorednih svijesti, po kojoj one pripadaju iznado-
sobnoj cjelini. Narodna vrhovna vlast je organska
cjelina, ćudoredno-društvena cjelina u svom svo­
jevrsnom, bitnom obliku. Tvrdnja jednakosti među
osamljenim pojedincima u sebi je protivurječna. Jed­
nakost pretpostavlja među ljudima jedinstvo, jer su
oni dijelovi iste cjeline, koja ih uokviruje. Tek ovo
jedinstvo ostvaruje načelo uređenja spomenute cje­
line određujući položaj svakog člana prema njoj
kao i u njihovu međusobnom odnosu. « Ovako
shvaćeno jedinstvo, znači jednakovrijednost osoba
i njihovih pojedinačnih i stvarnih ciljeva; osoba,
koje na temelju istog naslova učestvuju kao ne­
zamjenljiv elemenat u stvaranju sveopće stvarnosti ».
Sve ovo vrijedi za društvo. Ono je prije svega
ćudoredno jedinstvo. Međutim, ukoliko je to jedin­
stvo dio demokratske ideologije, ovdje se ne radi
o ćudorednoj jednakosti, koja je kvalitativne naravi,
nego o pravnoj jednakosti, koja bi prije svega zna­
200
čila kvantitativno izjednačenje. Ali ni pravna jed­
nakost nije isključivo kvantitetne naravi. Ona se
nadopunjuje s moralno-kvalitetnom. Pravo, u stvari,
prenosi moralno-iracionalno jedinstvo u društvenu
stvarnost i pomoću njega i ono se ostvaruje i utje­
lovljuje. Društvo bez prava je nasilje. Samo bića
izričito duhovna mogu sačuvati jedinstvo i zaje­
dnicu, jer posjeduju jednakost moralno-kvalitativne
naravi.
Istina, čovjek je i tjelesno biće, radi čega mu
treba i pravo, čime osigurava ovu ćudorednu jed­
nakost, pretvarajući je u pravne ustanove, koje
imaju jamčiti kvalitativno jedinstvo sviju i svakog
pojedinca. Jedino osobna sloboda, veli autor, pred­
stavlja osebnjačko počelo, koje traži raspadanje za­
jednice. « Ako nema slobode, nema osobnosti. Ako
ova ne postoji, nema ni ćudoredne i društvene cje­
line. Ugušiti slobodu znači ubiti ne samo osobnost,
nego i ono « sve », društvenu cijelinu i svesti je na
bezličnu masu. Načelo slobode je pozvano da riješi
pitanje odnosa između cjeline i svakog člana u
njoj. Ono određuje, što treba biti srazmjerna ne­
zavisnost svakoga od njih, izvan koje se izlaže
opasnosti, da izgubi vlastitu osobnost » Radi toga
je demokracija bez slobode, zrak bez kisika.
Sloboda, veli Gurvich, ima više vidova. U ću­
dorednom vidu i značenju, ona je stvaralački polet,
stvaralačko učestvovanje u zapljuskivanju njezinih
valova po svijetu i iznad njega, dok u svom prav­
nom vidu sloboda znači postavljanje granica izme­
đu cjeline i pojedinca, obuzdavanje cjeline u nje­
zinoj spregi prema pojedincu; znači granicu, unutar
koje pojedinac donosi sam svoje slobodne odluke
201
i tako se uzdiže do vrhunca materijalne stvaralačke
slobode. Pojedinac kao osoba jednakovrijedni je dio
cjeline u kojoj je posvema « utopljen ». Svako razli­
kovanje, povreda je ove posvemašnje jednakosti.
Pojedinac čovjek dio je pravne zajednice, zajednice,
koja se nalazi na prelazu između ćudorednog jedin­
stva i materijalne podijeljenosti (Autor podsjeća na
Croceovu teoriju prava. Naša opaska). Jedinstvo
jedne pravne zajednice, ukoliko postoji, samo je
utoliko jedinstvo, ukoliko učestvuje u ovoj moral-
no-iracionalnoj i metafizičkoj zajednici. Radi toga
pravna zajednica mora jamčiti svakomu pojedincu
određeno područje slobode, koja u svojstvu svoje
kakvoće i dijela ćudorednoga svijeta i jedinstva,
ulijeva iznutra u materijalno-društvenu zajednicu
ovo isto svojstvo i time joj osigurava obilježje
slobodnog društva, lišavajući je mašinske i kvanti-
tativno-razdijeljene društvene pojave.
Očito je, da naš pisac vidi jedinstvo društva
na području ćudoredno-metafizičkom. Čini nam se
samo, da je ova njegova metafizika izrazito racio-
nalističko-imanentistička. Ne daje nam konačnog tu­
mačenja, u čemu je jednakost osobnosti. Ona samo
pretpostavlja postojanje ćudorednog jedinstva, kao
pojam izvan rasprave. Podsjeća nas na onu: « Bene
scripsit ille barbarus, sed nihil probat - Dobro je
pisao onaj divljak, ali ne dokazuje ništa ». Snažna
dijalektika Gurvich-a i sjaj njegova mišljenja za-
sjenjuju časovito ovu prazninu, ali nas ne može
trajno zadovoljiti. Pisac ne kaže, odakle ono jedin­
stvo ćudoredne naravi, odakle je i kakav je nje­
gov cilj i gdje se on ostvaruje. Daje nam samo
slutnju o nečemu, što je najvažnije i bez čega cijela
202
zgrada ostaje bez krova. A zgrada bez krova ne
samo da nije dovršena, nego je i njezina osnovna
gradnja ugrožena od vremenskih nepogoda, pa joj
prijeti opasnost rušenja, prije nego bi se u njoj
mogli nastaniti sretni stanari.

Izložili smo ovu, na oko jasnu nauku jedno­

stavno zato, kako bismo pokazali, da je odbaciva­
nje pravog duhovnog načela u čovjeku, ujedno i
nijekanje bitnog uvjeta demokracije. Izbacivanjem
duhovnog načela, zauvijek isključujemo društvenu
jedinstvenost, što se zaista mora smatrati bitnim
uvjetom i pretpostavkom demokracije i demokrat­
skog zastupstva u parlamentu i preko političkih
stranaka.
Radi toga, veli Le Fur, Bergson je bio na do­
ličnoj visini njegova imena, kada je rekao, da je
suvremena demokracija u biti evanđeoskog obilje­
žja i da je njezina unutarnja snaga ljubav. Kršćan­
stvo, veli on, postavilo je temelje demokracije.
Njegove istine o slobodi i jednakosti ljudske pri­
rode moraju biti temelj svake zajednice, koja želi
biti slobodnom. « Izvan ovog jedinstva prirode, u-
pravo ove duhovne prirode, ono što nam činjenice
dozvoljavaju ustanoviti među živim ljudima, samo
je obilna razlika - umna, ćudoredna i tjelesna, t. j.
nejednakost svake vrste » (Le Fur).
Dosljedno, nema demokracije bez slobode, ali
ni slobode bez njezine unutarnje duhovne vrijednosti.
Samo kršćanski religiozni personalizam pruža do­
voljno jamstvo režimu slobode i jednakosti.
Što je, dakle, duhovna sloboda u ovom smislu?

203
 Ona unutar ljudske svijesti znači odluku u
svijetlu razuma. Ako svaki naš čin znači « zauzima­
nje vrijednosnog stava u skladu sa smislom života »,
onda mjerilo našeg vrednovanja, prema ovome shva­
ćanju, nije i ne može biti ni nagon, ni vrijednosno
osjećanje. Iako su međusobno različna dva podru­
čja, t. j. područje pukog postojanja (priroda u smi­
slu uzročno povezanih pojava) i područje vrijedno­
sti (svijet slobode), ipak nisu i posve odijeljena.
Na prvom vrijedi osjećaj potrebe, na drugom mje­
rilo razumnosti. Razum zahvaća i shvaća stvari u
njihovoj biti.
Kršćanska etika pretpostavlja poznavanje ljud­
skog životnog područja, na kojem pronalazi smisao
njegova postojanja i ujedno opravdanje ćudorednom
djelovanju. Etika slijedi iza noetike i metafizike.
Ili, još bolje: «pravilno služenje slobodom pret­
postavlja poznavanje onog što jest, njegova zakona
i razne oblike postojanja. Metafizika je nužni uvjet
morala ». Jednom riječi: potrebno je etički svijet
i svijet vrijednosti uopće uzdići iz područja osje­
ćajnosti i smjestiti ga na područje razumnog, u sta­
novitom smislu treba ga orazumiti. Međutim, ipak
ne uz uvjet isključenja ostalih snaga ljudske pri­
rode, nego u smislu razumskog osvjetljenja životne
cjeline, i pronalaženja ljestvice vrijednosti i u nji­
hovu razumskom razvrstavanju.
« Ukoliko se čovjek nalazi više u smislu ovog
umnog i ćudorednog razvitka, ukoliko je njegova
vrijednosna svijest budnija, utoliko će njegov za­
htjev biti jači, da u svakom slučaju zauzme svijesni
vrijednosni stav znajući i razumijevajući. Ovo se
može izraziti i tako, da kažemo, da ovakav čovjek
204
nastoji urediti svoj život u punom svijetlu savjesti
i u smislu odgovornosti, te da svaki njegov čin
ovisi o njegovu osnovnom stavu u odnosu na smi­
sao života ».
Ponašanje čovjeka ove vrste Reininger nazivlje
etičkim racionalizmom. Uzor i primjer ovog svjet-
sko-povijesnog etičkog racionalizma bio bi Sokrat.
Kao što čovjek pita na spoznajnom području
za istinu, tako pita i na vrijednosnom: Čemu či­
tav naš život? naš rad i žrtve? naši bolovi? naš
uspon i konačni pad sa smrću? Koji je cilj, konac
i smisao svega toga?
Ako je moguće odgovoriti na to, ako se može
pronaći vrhovna istina i vrijednost, prema kojima
je sve drugo upravljeno i po stupnjevima ljestvice
uređeno, onda naš život ima svoj smisao. U smislu
ove spoznaje valja urediti sav osobni i društveni
život. Nema više životnog područja, koje bi moglo
ostati neopredijeljeno i ravnodušno prema ovoj
spoznaji. Moderna filozofija racionalističkog smjera
zanijekala je ovu mogućnost, a idealizam, kao jedna
od njegovih boja, postavio je stanoviti surogat,
koji niti uvjerava, niti zadovaljava.
«Etika, koju možemo smatrati orazumljenjem
upotrebe naše slobode, nužno pretpostavlja metafi­
ziku. Ona ne može ništa izgraditi, ako prije ne
odgovori na pitanje: Šta je čovjek? Zašto je tu
stvoren? Sta je konačni njegov cilj?... Čovjek je
metafizičko biće, živo biće, koje se hrani nadze­
maljskim stvarima. Priroda u smislu pukog uzročnog
postojanja, ne pozna ćudorednih povreda. Nebeskim
tjelesima put je unaprijed propisan. Ćudoredni za­
kon, zakon slobode, obvezuje samo čovjeka, jer
205
samo on zna, što znači postojanje, što znači
zašto?». Ljudi moraju naprije poznavati svoj
put, svoj cilj i svoj konac (J. Maritain).
Na ovaj način sv. Toma, prema Maritain-u,
razlikuje područje pukog postojanja s uzročnim za­
konima, i područje vrijednosnog postojanja sa za­
konima slobode. Vrijednosna filozofija ipak ne na­
meće izravno pravila djelotvornoga ćudorednog ži­
vota. Ona se ne brine oko toga, da izriče naloge
i dijeli savjete, kako bi trebalo urediti život, nego
se zadovoljava s odgovorom onoga, što pronalazi
na području vrednovanja i kakve posljedice iz toga
proizlaze (R. Reininger). Ovo moderno shvaćanje,
koje postavlja vrijednosno težište na područje osje­
ćajnog, čini nam se, i nehotice se djelomično po­
dudara s kršćanskim. Spomenuti autor veli, da vri­
jednosna filozofija « iz nutarnje doglednice činjeni­
ca, koje pronalazi na vrijednosnom području, usmje-
ruje, kazuje i podučava, kakve posljedice odatle
proizlaze ».
Očito je, da tek sa spoznajom naravi ljudskog
postojanja, obuhvativši i bitno s područja pukog
postojanja, njegov naravno-uzročni svijet i vrijedno­
sno područje, moguće je otkriti vrhovne vrijedno-
sti-istine, koje će poslužiti kao mjerila za vrijedno­
sno ponašanje i pojedinca i zajednice.
Unutarnje gledanje i spoznaja naravi stvari na­
laze u čovjeku, pored njegova iskustvenog tjelesnog
života i potreba, također i počelo života, koje ne
možemo protumačiti nikakvom količinom ili skla­
panjem tjelesnih mjerila. Razum nalazi u čovjeku
počelo, koje kida uzročni lanac puke prirode i
uspostavlja zakon duhovne slobode, t. j. nalazi odlu­
206
ke, koje se ravnaju po smislu i značenju. Ovo
počelo nazivljemo duhovnom i besmrtnom dušom.
Ona, kao spoznajni i stvaralački činilac, pronalazi
sav ovaj vidljivi svijet u pukom slučajnom, ne-
nužnom postojanju.
Promatrajući pokrete u svemiru i životu, koji,
istina, imaju dovoljan razlog u sebi, ali njihovi
nosioci ipak su morali postati u vremenu i nisu
mogli postati sami od sebe, što onda nužno i lo­
gično vodi do spoznaje Bića od sebe (K. Vasilj).
Logičkom nuždom moram zaključiti na posto­
janje stvaralačkog uzroka svega, što postoji. Kako
u ovom svijetu nalazimo i čovjeka, biće sposobno
misliti i zaključivati, oslanjajući se na činjenice i
odijeljeno od njih; biće, koje je sposobno djelovati
ćudoredno, donositi odluke, koje po svojoj naravi
ne spadaju u prirodno-uzročni svijet u skladu s
nagonskim mjerilima, dapače zauzimati stav i do­
nositi odluke, koje iziskuju posvemašnje nijekanje
tjelesnih i sjetilnih užitaka, koji bi, u pozitivisti­
čkom smislu trebali biti jedino vrijednosno mjerilo,
sve to znači, da je onaj prauzrok svijeta i ljudskog
postojanja u njemu ne samo živ, nego je i duhovne
naravi, razuman, upravo osobnost.
Kako bi bio moguć ovaj svemir kao postojanje
prolazne i nenužne naravi, u kojem se javlja život,
razum i bića osobne naravi, kad prauzrok ne bi
bio i živ, i razuman i osobne naravi? « Nemo dat,
quod non habet - Nije moguće dati ono, što ni
sami nemamo ». Iz ničega slijedi samo ništa.
Čovjek, dakle, umnim naporom otkriva u sebi
razumsko-duhovno počelo, koje zovemo besmrtnom
dušom. Njezin način postojanja je vrstom različit
207
od tvarnog postojanja. Sve se u svemiru kreće u
skladu sa slijepim zakonom uzročnosti osim ovoga
dušina svojevrsnog postojanja i života. Dosljedno,
nikakvo tvarno dobro ne može biti njezin konačni
cilj.
Ljudska težnja preko ovog duhovnog načela u
njemu, prema istini, ljepoti i dobroti, upućuje ga
prema Vrhovnom Bobru, koje zovemo Bog, jer
samo Vrhovno Dobro može smiriti ovu težnju. S
druge strane, ispunjavajući ovaj ćudoredni zakon,
ako nema ovog Vrhovnog Dobra, ako nema Boga,
onda i ponajvažniji i mnogostruki slučajevi našeg
života ostaju bez nagrade, što u stvari predstavlja
najveći besmisao života. A smisao života je upravo
ono, što smo otkrili u njemu kao najviše i naj-
vrjednije (N. Berdjajev).
Oba ova načina postojanja, dva tijeka životnog
zbivanja, jedan izravno, a drugi neizravno, upućuju
na to, da mora postojati Bog, vječan, duhovan i
pravedan. U njemu naš razum pronalazi i stvaraoca
i nagraditelja svijeta. Samo on može biti i poče­
tak i cilj postojanja. Čak i skeptici i agnostici vele,
da ova istina nije u sukobu s našom sviješću i ra­
zumom. A mi s naše strane možemo nadodati, da
ne samo da nije u sukobu, nego je spoznaja, koja
počiva na znanstvenim razlozima kao i svaka dru­
ga znanstvena spoznaja. Željezna logika i zakoni
uzročnosti neodoljivo nas uzdižu preko sistolnih
sudova i zaključaka do gornje istine. (Upućujemo
naše čitaoce na opsežno djelo Kvirina Vasilja,
posebno na knjigu: Temelji spoznaje stvarnosti. Vje­
rujem, da originalnost i snaga ovog mislioca još
nije dovoljno ni zapažena ni proučena. « Prinove »
208
na području teorije spoznaje, čini mi se, od izvan­
redne su važnosti).

Ovo su, dakle, prema kršćanskom shvaćanju

osnovne istine, koje nam služe kao mjerilo vrijed­
nosnog držanja u životu. Od njih nisu daleko slične
spoznaje ni drugih viših religija. I one se, osim
toga, kao i kršćanstvo, pozivlju i na Objavu. Ra­
zumna, slobodna i besmrtna duša čovjeka kao po­
lazna točka u životu čovjeka - uzetog naposamce
i društveno - i osobni Bog, dobar i pravedan kao
cilj. Čovjek, odnosno njegova besmrtna duša, odre­
đen je postići svoj cilj, bez čega život nema smisla.
A njega ne postižemo podvrgavanjem prirodno-uzroč-
nomu, nego ćudorednomu zakonu. To je zakon slo­
bode.
Svi ljudi, u svim vremenima, svih rasa i naroda
imaju ovu zajedničku narav - duhovnu, slobodnu
i besmrtnu. Radi toga i porijeklo i cilj mora svima
biti isti. Samo je po tome čovjek uopće, svaki
čovjek, osoba. Ovdje je temelj ljudske jedinstvenosti
(homogenosti). Samo po njoj moguće je društvo
kao svojevrsna pojava uređenog života slobodnih
bića.
Da li je pravo duhovna vrijednost ili neka
prelazna vrsta između duhovne cjeline i homoge­
nosti, kako bi htio Gurvich, ne ćemo posebno ispi­
tivati. Kako je ono specifičko sredstvo organizacije
društva ljudi kao duhovnih bića, mislim, da je
rasprava suvišna.

Prvi zahtjev ovakva shvaćanja, neizbježiva duž­

nost svakog pojedinca i svake društvene vlasti
209
14
jest priznati svakom čovjeku kao duhovnom biću
stanovitu nezavisnost, samoupravu (autonomiju), ka­
ko bi unutar nje mogao slobodno razmišljati, stva­
rati odluke i djelovati. Ako je postignuće zadnjeg
ljudskog cilja, koji daje smisao njegovu postojanju,
postavljeno na područje razumsko-voljnih odluka,
onda je to moguće samo, ako se ta autonomija,
ova sloboda zaista i jamči. Nema postignuća ljud­
skog konačnog cilja na temelju zbivanja, uvjetova­
nih prirodnom uzročnošću. Potrebno je ostaviti čo­
vjeku dovoljno slobode, da bi mogao djelovati u
ovom smislu. Ako mu se oduzme ova mogućnost,
uništava se čovjeka. Ako mu se ne očuva sloboda,
ako njegovi čini nisu plod vlastitog uvjerenja, čo­
vjek gubi ono, što ga bitno razlikuje od ostalih bića
u prirodno-pojavnom svijetu. Zaštićujući njegovu
slobodu, zaštićuje se upravo njegovo ljudsko osobno
dostojanstvo, ali i tjelesna nepovrijeđenost kao no­
silac njegove duhovnosti i slobode.
Ova prava sačinjavaju temelj moderne kulture.
Sustavi, koji čovjeku oduzimlju ova prava, posebno
pravo slobode, a ističu kao vrhovno dobro njegovo
materijalno stanje, svlače čovjeka na položaj stroja,
a život zajednice u red umjetno gajenih živina,
gdje čovjek traži svog boga u samom društvu, u
državi, u privredi, klasi, stranci ili sindikatu i t. d.
(A. Huxley). Na taj se način, mjesto usrećenja čo­
vjeka, povećava njegova tragika.
U tome smislu je rekao Renner: « Šta znače ta
toliko tražena i cijenjena prava čovjeka? U biti
samo jedno: Svaki pojedinac ima stanoviti krug
prava, u koji se državna vlast ne smije miješati
(prava čovjeka i građanina). S time se ne misli na
210
 privatna prava (vlasništvo, sloboda ugovaranja, pra­
vo nasljedstva i t. d.), što je bilo na uzoran način
uzakonjeno već u Bizantu pred tisuću godina, nego
na ono što njemačka pravna nauka označuje kao
javna osobna prava pojedinca i što je stavila pod
posebnu sudsku zaštitu ».
« Postojanje ovog nepovredivog osobnog podru­
čja, nenadoknadiv je uvjet, ako želimo, da se život
zajednice i pojedinca ne izrodi u stanje ropstva.
Upravo radi toga jer se smatra velikim i trajnim
dostignućem kulture, bez čega suvremeni čovjek
jedva nalazi vrijednim živjeti. U najnovije vrijeme
misao totalitarne države niječe i isključuje iz
praktičnog života spomenuta prava. Radi toga taj
sustav, jednim udarcem, vraća čovjeka unazad za
dvije tisuće godina, u stanje tiranije i despotizma.
Priznanje javnih osobnih prava protiv države, prvo
je, što naše suvremeno društvo i vrijeme trebaju
zahtijevati, jer ta prava nije bila uzela građanima
ni najreakcionarnija manorhija ili aristokracija pro­
šlog stoljeća ».
Renner je bio marxist, ali ovdje, očito, ne go­
vori kao marxist. On se služi tuđim rječnikom i
mislima. Njegov način govora ovdje zvuči skoro
kao kršćanski, evropski, slobodarski i demokratski.
Marxizam, naime, niječe pravu svaku normativnu
snagu (G. Jeze). Pravo je samo i isključivo vanj-
sko-uredovno pravilo. Ono samo po sebi nema
nikakve snage - trajne i obvezne - jer ni čovjek
nije izvor ni nosilac nikakve vrijednosti, što bi
zahtijevalo bezuvjetno i trajno poštivanje. Nikakvo
pravo ne može biti vezano za pojedinca. « Boljše­
211
vizam ne poznaje misao zakonitosti, kojom se po­
nosi demokratska država ». Nema sovjetske legal-
nosti. Vrhovno pravilo je suglasje s ciljem, a to je
revolucionarni cilj. « Sovjetska država je izvanpravna
diktatura. Vladajuća klasa, ona koja raspolaže s
najvećom tvarnom silom, služi se pravom u svrhu
uređenja vladanja svih građana u svoju vlastitu ko­
rist. Sila nije u službi prava. Ne radi se o izmire­
nju, bar u najviše slučajeva, probitaka oprečnih
klasa. Oznaku sovjetskog režima možemo ovako sa­
žeti: sila u službi jedne klase » (Guetzevich).

Produžujući smisao ovih misli, stanoviti pisci

tvrde, da boljševici uzimlju za polaznu točku me­
tafiziku klase kao nacionalnog jedinstva. To isto
neki tvrde za fašizam. Boljševici podržavaju meta­
fiziku klase, a fašisti nacije. « U ime ove “ metafi­
zike ” moguće je uvesti bilo kakvo ograničenje
osobnih sloboda i primijeniti najdiktatorijalnije me­
tode » (Guetzevich).
Sovjetska država još ne poznaje pravne obaveze.
Smatra se, da je proletarijat - aktivna revolucionarna
manjina — povijesno određena i pozvana, da uzme
vlast u svoje ruke i da unaprijed (a priori) ima
« pravo na silu ». Klasni interes ne poznaje pro­
pisa nikakva višeg prava, koje bi se namećalo i sa­
moj državi, kao što je to posebno izloženo u teo­
riji Leona Duguit-a i G. Jellineka.
Ova metafizika klase nije sasvim točna. Treba
je uzeti s oprezom, a protivi se onomu, što smo
prije rekli, da boljševizam nastoji postići jedinstve­
nost kao pretpostavku demokracije jedino izjedna­
čenjem privrednih odnosa. Ukoliko se odnosi na
212
fašističku metafiziku nacije, bliže je istini. Za fa­
šizam je nacija bila « više moralno jedinstvo », kao
što je to govorila Car ta di lavoro. Ono metafizičko
jedinstvo, koje ne uzimlje u obzir osobne i grupne
razlike ljudi, nalazi se kod manjine, kod « aktivne
elite », vodeće klase, koja, već samim tim, što je
dio jednog metafizičkog narodnog jedinstva, pred­
stavlja cjelinu. Ona u stvari sačinjava državu, na­
ciju, cjelinu, jer je u cjelini najvažnije ono, što je
djelotvorno, pokretno. Organizam živi, gledan izva­
na, ako su u pokretu njegovi najvažniji i najvidlji­
viji udovi.
Ove se dvije metafizike - klasna i nacionalna -
ipak uvelike približuju. Radnička klasa u komu­
nizmu ima istu ulogu fašističke nacionalne elite
(Frondizi).
Fašističko je shvaćanje jedno od organskih dru­
štveni shvaćanja. Marxizam je odlučno protiv or­
ganskih društvenih teorija. Isto tako i protiv sva­
ke metafizike. Njihova je teza sasvim oprečna. Mje­
sto organskog shvaćanja, boljševizam prihvaća kao
istinu opreku (antitezu), podjelu društva i borbu
klasa. Država i društvo su pojave, koje naravno
boluju od klasne podjele i borbe. Pravo je izraz
i jamstvo te podjele. Zato ne može biti govora o
organskom shvaćanju društva, niti je itko ovlašten
kao njegova « elita » govoriti u ime cjeline. To je mo­
guće tek onda, kad se postigne jedinstvo zajednice,
a to se postiže općim izvlašćenjem i dokinućem
klasa. « S ovog (organskog) stanovišta niži slojevi
pučanstva osjećat će se kao radni udovi velike cje­
line i podnosit će žrtve bez prigovora i opiranja,
što će od njih zahtijevati takvo stanje u ime viših
213
slojeva ». Međutim, pučke mase mogu u državi vi­
djeti i « organizaciju nasilja », gdje su oni koji po­
sjeduju, zapovijedaju i vladaju, a koji nemaju jesu
oni, kojima se zapovijeda i nad kojima se vlada. Ova
je podjela neprirodna, umjetna. Ona je plod slučajne
povijesne borbe. Radi toga je potrebno voditi borbu
i uništiti ovu podjelu i stvoriti društvo bez klasa.
Ovdje treba tražiti razlog nijekanja boljševika
onog, što Renner, nemarxisticki, smatra trajnim do­
brom i dostignućem modernog čovjeka. To je pravo
i potpuno nijekanje duhovne osobnosti i metafizi­
čkog jedinstva ljudi, naroda i nacije, koja počiva
na njihovu zajedničkom porijeklu i cilju. Zanije-
kavši ovo jedinstvo, raspalo se i ono agnostičke
liberalne demokracije, ostavši na poprištu samo ne­
pomirljiva podjela, borbe, teror i diktatura.
Sa spomenutom tvrdnjom Rennera stoji u skla­
du sva Evropa i sav Zapad. Jedni i dalje vjeruju
u liberalistički idealizam i kapitalistički poredak,
dok drugi odlučno traže ponovno smještanje prava
čovjeka i građanina na čvrsto tlo metafizičko-reli-
gioznog shvaćanja. Ako je zaista Zapad kršćanski,
a ne poslijekršćanski, kako bi rekao Toynbee, onda
su ti temelji religiozno-kršćanski. Svaki drugi poku­
šaj, po našem uvjerenju, logično i nužno vodi u drugu
skrajnost, na kojoj se nalazi boljševizam kao užasna
osveta slobode i metafizike, koje su u teoriji ostale
na pola puta, bar od preporoda na ovamo, a u
praksi počele su izjednačivati slobodu s vlasništvom.
Kakvo je, konačno, kršćansko, odnosno katoli­
čko, stanovište prema demokraciji? Je li to neko
apsolutističko stanovište, kako bi proizlazilo iz Kel-
senovih tvrdnja, jer je katolicizam nazor o svijetu
214
i životu osnovan na nekim spoznajama, saznanjima
i objavi apsolutne naravi i vrijednosti?
Po našem mišljenju, to se nikako ne bi moglo
prihvatiti. Katolicizam razlikuje duhovnu i tvarnu
stranu života. Međutim, među njima vlada odnos
uzajamnog suživljavanja. Po zakonu hijerarhijske vri­
jednosti na oba područja, koja se u čovjeku i dru­
štvu pretvaraju u jedno, ovdje mora vladati zakon
slobode. U bitnom jedinstvu tvari i duha, hijerar­
hijska nadmoć pripada duhu. Čovjeku kao poje­
dincu mora biti zajamčeno pravo slobode mišljenja
i stvaranja odluka. To je vrhovni zakon svakog ra­
zumnog biča.
Ali, jer je čovjek ujedno i društveno biće, u
njegovoj zajednici nastaje novi, drugi činilac. To
je načelo autoriteta. Ne izvanjskog, heterogenog,
nego autoriteta, koji proizvire iz ljudske jedinstve­
nosti, iz njegove duhovnosti, iz zajedništva ljudskog
porijekla i zajedničkog zadnjeg i vrhovnog cilja.
Mi taj autoritet prihvaćamo na temelju unutarnjeg
pristanka, jer nalazimo, da je taj autoritet zakon
slobode u društvu duhovno-razumnih i u tvar « uto­
pljenih » bića. Ako zaista postoji ovo jedinstvo,
koje autoritetu daje vjerodajnicu, da može govo­
riti u ime jedinstvene cjeline, posebno u ime objav­
ljene istine - a to tvrde i katolicizam, islam i ju­
daizam - onda obzirom na ove istine vrijedi vrhovni
autoritet.
Sve ostale istine i vrijednosti, koje nisu objav­
ljene ili koje nisu spoznate kao vrhovne, ostavljene
su slobodnom istraživanju, raspravi i traženju spo­
razuma. Svi smo jednaki, ukoliko je u pitanju bit
naše naravi, ukoliko smo razumsko-duhovna bića.
215
 Po ovoj naravi, kao stvarnom temelju učestvuje­
mo u zajednici s ciljem, da u njoj postignemo naše
privremene zadatke i pripremimo pristup našemu
konačnomu cilju. Jer nismo čisto duhovna bića, slu­
žimo se pravnim propisima, da na jednom dijelu
društvene stvarnosti, s njihovom pomoću, prenese­
mo i osiguramo najvišu mjeru jedinstva u našem
pojavnom i društvenom životu. Jer je u svim našim
privremenim pitanjima i rješenjima - političkim,
kulturnim, gospodarskim i t. d - uključen i naš
konačni cilj, jer ga samo preko životnih ostvarenja
možemo postići i postižemo, onda zakoni društva
moraju biti, i jesu, prije svega duhovne i metafi­
zičke naravi.
Obvezna snaga prava, njegova deontologija, proi-
stiče iz metafizike, jer je i autoritet društva istog
porijekla, a život tako postaje ponovno i usprkos
svih uzastopnih sekularizacija kroz povijest, sveta
stvar, posvećen život. Obratno od marxističkog
« sakralnog » života, koji izvlači svetost svog za­
kona iz autoriteta, koji provodi i brani privredno
jedinstvo. Za razumsko-vjersko shvaćanje, društvo
je u načelu naša osobnost, njezina projekcija, so­
cijalna dimenzija, utjelovljenje nas samih u zajedni­
cu s našim bližnjim, nas samih u obliku mnoštva
drugih Ja, koje doživljavamo kao Ti, a osjećamo
sebi istovjetnim.
Vjerujemo, da je samo na ovaj način moguće
isključiti suprotnost između slobode i društva. Sa­
mo u ovom svijetlu i na njemu izgrađene stvar­
nosti, nema sukoba između načela slobode i društva.
Ljudsko društvo je ljudska sloboda kao zajednički
život duhovnih bića u pojavnom svijetu.
216
 No, dok je ovako načelno i u duhovnoj stvar­
nosti, nije uvijek, nažalost i u tvarnoj. I ovdje bi
tako bilo, kad bi ljudski razum bio sposoban upo­
znati cijelu istinu, kad bi znanost bila sveobuhvatna
i poznavala sve zakone prirode, a ćudoredna volja
bila slična anđeoskoj. Nažalost čovjek je utopljen
do vrata u tvar, veli Maritain. Odatle i u kršćan­
skom svijetu zablude o mnogom istinitom, odatle
ćudoredne nesavršenosti o najboljem. Odatle i za­
konodavstvo i politika - upravna, kulturna, gospo­
darska i t. d. - s izričitim nedostatcima i spoznajne
i ćudoredne naravi. Zato se i ovdje, u kršćanskom
ozračju, javlja potreba « umijeća neznanja ».

Ove je istine kršćanstvo nosilo sa sobom od

početka. Međutim, dozrijevanje kršćanske svijesti i
savjesti dolazilo je polako. Nagonski život je poti­
skivan, stavljan u stegovne granice, da se tek s
novijim vremenima pojavi čovjek i društvo slobode.
Ogromne mase ljudi postižu vlastitu punoljetnost.
Da se te snage ne rastepu, da ne dođe do bezvlađa,
treba ih uokviriti u život reda, u uljudbu. Za njih
nema apsolutnog autoriteta. Zato ih treba podučiti,
odgojiti.
Za odluke o pitanjima zajednice priznaje se
načelo većine. Nitko se poznaje svih problema i
istina, koje utječu na najbolji tijek zajednice. Radi
toga treba priznati pravo učestvovanja sviju. Do­
stojanstvo čovjeka koji misli, koji ima svoja shva­
ćanja, svoje potrebe i nacrte rješenja, traži suradnju
sviju. To iziskuje i društveni mir. Javlja se potreba
općeg dialoga. A sve to skupa nije ništa drugo nego
demokracija kao put u zajedničkom traženju istine
217
i vrijednosti, put mira i društvenog supostojanja
među pojedincima i narodima. Demokracija traži
poštivanje ljudskog dostojanstva. Nikoga se ne smije
odbaciti, niti upotrijebiti kao sredstvo svojih pro­
bitaka.
Ali da ova demokracija bude djelotvorna u ovom
smislu, potrebno je znati, u čemu je dostojanstvo
čovjeka i šta znači njegova sloboda. Prava, duhovno-
razumska demokracija sprječava izbor nosioca vlasti
i autoriteta po prošlosti i obiteljskom bogatstvu i
tvarnom ugledu, a zahtijeva izbor po mjerilu umne
sposobnosti i ćudoredne plemenitosti, po mjerilu
sposobnosti volje i stvarne žrtve za zajednicu. U
tome je smislu demokracija aristokratsko-duhovna
vladavina. U tom je smislu točno ustvrdio Croce,
da je netko tim više demokrat, ukoliko je veći ari­
stokrat - boljar.
Iz izloženoga slijedi, da je kršćanstvo jedno od
apsolutističkih shvaćanja života. Postoje određene
vrhovne istine i vrhovne vrijednosti, koje tim sa­
mim sačinjavaju bit i smisao postojanja. To su istine
i vrijednosti izvan rasprave. Ali kršćanstvo priznaje
i područja podvrgnuta znanstvenom i vrijednosnom
relativizmu. Upoznavanje znanstvenih istina i vri­
jednosti postiže se na putu razvoja i prikupljanja
spoznaja kroz stoljeća i naraštaje. Sve što u životu
nije objavljena istina i što se njoj ne protivi, ostaje
kao predmet slobodnom ljudskom istraživanju, ra­
spravi i sporazumu. Objavljene istine i vrhovne isti­
ne, do kojih je čovjek stigao putem razuma u skla­
du s prvima, predstavljaju glavne i vrhovne točke
smjera, kao što su zvijezde mornaru na morskoj
pučini. Beskrajne mogućnosti iskustvenog života na
218
taj način ostaju kao predmet rasprave, istraživanja
i povremenih zaključivanja.
Da se u tom tijeku traženja privremenih istina i
vrijednosti u stvarnom životu bilo što ne pretvori u
većinu, koja će trajno tlačiti manjinu, one vječne i
trajne istine o zajedništvu porijekla i konačnog cilja
sviju i svijest, da su i većina i manjina dužne djelo­
vati u svijetlu dužnosti i ljubavi prema cjelini, moraju
neprestano sjati na obzorju ljudskog života. Jedino u
ovom svijetlu, po kojem duhovna narav čovjeka traži
nagradu u vječnosti, moguće je načelo većine pretvo­
riti u načelo većina-manjina. Samo ovako one se pove­
zuju u višu, organsku, duhovnu i metafizičku cjelinu.
Kelsenovo zanašanje za pojmon većina-manjina
nema svoje podloge. Prema kršćanskom shvaćanju,
čovjek-osoba, slobodno i duhovno biće kao član
društva u pojavnom svijetu, gdje ostvaruje smisao
svog postojanja, « posuđuje », unosi počelo jedinstva
u onu podjelu, u onu upravo klasnu rastavljenost
većine i manjine. Od toga časa nije društvo više
većina i manjina, nego većina-manjina. Ne rastavlje­
nost, opreka i borba, nego jedinstvo i zajedništvo.
Iako smo svaki za se, u stanovitom smislu, kovači
svoje sreće, mi smo u postizavanju našeg životnog
smisla vezani na društvo. Radi toga je i naše pravo
na učestvovanje u njegovu životu vrhovne naravi,
jer je postizavanje i postignuće našeg zadnjeg ži­
votnog cilja vrhovne naravi. Svega se možemo odre­
ći, ali ne možemo pitanja o smislu našeg postojanja
i radu oko njegova oživotvorenja, koje se događa
u zajednici. Kad se jednom naša svijest probudila
i počela postavljati pitanja ove naravi, onda je više
nije moguće ušutkati.
219
 U traženju stvarnih mjera u iskustvenom dru­
štvenom životu - politika, kultura, ekonomija -
veći bi autoritet morali posjedovati umno sposobniji.
Oni bi mogli biti jamstvo, da ćemo k određenim
ciljevima stići brže, lakše i sigurnije. Nažalost, umna
i ćudoredna nadmoć ne idu uvijek rukom o ruku.
Radi toga, ako i u ovom slučaju zataji svjetlo, koje­
ga traci stižu s područja metafizike, potrebno je
načelo umne nadmoći zamijeniti načelom demokrat­
ske većine u raspravi i sporazumu. Iako na taj način
ne ćemo izabrati uvijek i najsposobnije i najbolji
put, kretat ćemo se barem putom najveće sigurnosti.
Tamo, na onom putu, kojim se kreće društvena
cjelina i kojeg je ta cjelina i odabrala, ne će biti
pravih krivaca, ako se pokaže, da taj put i nije ni
najbolji, najkraći i najsigurniji.
Radi toga i katolicizam, makar u načelu nauka
sakralno-metafizičko-apsolutistička, daje prednost de­
mokraciji. Ona je za nj najbolji put, po kojem treba
kročiti i tražiti istine o privremenom dobru društva,
o njegovim nuzgrednim i prolaznim potrebama. Po­
sebno danas, kad je čovječanstvo na posebno izrazit
način izgubilo svoju zajedničku osovinu, jedinstvo o
smislu postojanja i života uopće. Samo je tako mo­
guće ponovno osvajati svijet, privući ga zajedništvu
i raspravi u ljubavi, kako bi opet prihvatio zajedni­
čki smisao postojanja. Bez toga nema rješenja pro­
blemima, koji tako teško pritišću suvremeno društvo
i ugrožavaju razaranjem njegovih tradicionalnih u-
stanova.
S toga stanovišta Proudhon je imao pravo,
kad je rekao « da se u svim našim političkim pi­
tanjima susrećemo s teologijom ». To isto tvrdi
220
A. Huxley, kad veli, da je naš metafizički Vjerujem
« zadnji činilac, koji određuje naše čine ». Nije
moguće odijeliti čovjeka-političara, državnika, umjet­
nika i t. d. Čovjek je uvijek splet umno-životnih
snaga. U njegovu radu prisutan je potpuni čovjek
u svakom času. Dok političar, primjerice, traži ci­
ljeve, koji su prikladni njegovu posebnom pozivu,
čovjek kao takav iziskuje, da ciljevi, putovi i poli­
tički rad budu u skladu s konačnim pozivom cje­
lovitog čovjeka. Vrhovne istine i vrijednosti, koje
životu daju konačni smisao, ostaju nepovrjedive kao
Kantove ideje, s tom razlikom ovaj put, da ih ovdje
ne nalazimo kao zagonetku nekog božanstva, koje
nam je nepristupačno, nego kao istine, koje počivaju
na razumskoj spoznaji i vrijednosti objavljenih istina.
One su utemeljene i ontološki i metafizički.
Dakle, samo u ovom smislu možemo govoriti o
političkom i filozofskom relativizmu. Demokracija
je politički relativizam, ukoliko ostavlja slobodnoj
raspravi sva ona pitanja, koja u sebi ne sadrže zna­
čaj nepromjenljive objavljene istine i vrijednosti.
Samo s obzirom na ova pitanja, demokracija je
politički i filozofski relativizam. Apsolutni filozofski
i politički relativizam, kako smo već vidjeli, vodi
nihilizmu, anarhiji, kaosu i revoluciji.
Filozofsko-politički i pravni relativizam poziti-
vističko-apsolutnog obilježja, koji pripušta jedino
vrhovne istine i vrijednosti u smislu određenih vri­
jednosti raznih razdoblja, ne zna dati odgovor na
trajna pitanja, bez kojih ni čovjek ni društvo ne
mogu ni približno sretno živjeti u ovoj našoj « do­
lini suza ». Ako se još k tome zna, da se u ovom
sustavu, u njegovu krilu uvriježila politika « zatvo­
221
renih vrata », politika povlastica, što u stvari znači
obustavu i izigravanje narodnog vrhovništva, onda
ovaj sustav znači nijekanje i slobode i pravde: su­
stav, koji poriče na kraju ono, što je u početku
veličao.
Upravo u našem vijeku dižu se nepregledne
mase protiv ove relativističke filozofije, koja teo­
retski može lijepo zvučiti, ali koja je u praksi, u
životu poprimila, uvelike, oblike neslobode i ne­
pravde. Dijeleći mišljenje teoretske neopredijelenosti
s obzirom na najviše vrijednosti života skupa s li­
beralnom buržoazijom, ali povrijeđene nijekanjem
praktično-političke slobode i pravde, koje je bur­
žoazija za sebe pridržala, ove mase postavljaju svoj
vlastiti vrijednosni sustav, tražeći još jednom veću
slobodu i pravdu. Za njih je liberalna demokracija
laž, želeći s njom dokrajčiti kao i sa slobodom,
koju su osjetili tek teoretski na pola izrađenom
vrijednošću.
Katolicizam, naprotiv, svojom naukom o rela­
tivnosti političkog relativizma, t. j. naukom o vrhov­
nim istinama o smislu života, i relativnošću pu­
tova, metoda i sredstava za postignuće bla­
gostanja, političkog i društvenog mira i uljudbe,
pruža odijeljenim i zavađenim strankama misao i
podlogu izmirenja: najveća mjera slobode, osobne
i društvene, ali unutar sveopće pravde, a obje proi-
stiču iz objavljenog « apsolutizma » o istovjenosti
naravi i jednoga te istoga zadnjeg cilja svih ljudskih
bića. « In dubiis libertas, in omnibus charitas — U
neriješenim pitanjima sloboda, u svima ljubav ».

222
 ZAKLJUČAK

Kakva budućnost čeka demokraciju?

Svi pisci, koji su o njoj pisali ili pišu, postavljaju
isto pitanje. Odgovori su, jasno, različiti. Ipak pre-
vladavju optimistički sudovi. Neki od njih misle,
da je pitanje demokracije tako usko povezano sa
sudbinom čovjeka i suvremenog društva, da bi
njezino opadanje i konačna propast značili opći
kulturni sumrak.
I ovi su sudovi ovisni također o tome, kako tko
gleda na razvitak kulture i povijesti uopće. Ima
pisaca, koji vide u njima stalni, lagani i gotovo
linealni uspon. Drugi to shvaćaju kao niz krugova
u sebi zatvorenih, koji se s drugima ne dodiruju
i koji nastaju i nestaju jedan za drugim. Tako,
primjerice, Frobenius, Spengler i, najnovije, Malraux.
Treći opet zamišljaju povijesno-kulturni razvitak kao
valovitu liniju, koja poznaje razdoblja uspona, ali
i spuštanja i opadanja.
Tako primjerice J. Bryce, kojeg smo dosta spo­
minjali u ovom radu. On, iako u demokraciji vidi
najbolji oblik političke vladavine, najveći uspjeh vla-
davinske umjetnosti, kad izražava nadu u budućnost
demokracije, na mnogo mjesta izražava sumnju i
strah. « Sve tvarno stoji u vječnom razvoju. Čak
i svemirski svod, koji od najudaljenijih vremena
223
predstavlja za čovjeka sjaj nepromjenljive vječnosti,
ne može izbjeći ovome zakonu. I on se kreće prema
nepoznatom cilju, šaljući nam od vremena do vre­
mena sjaj kratkotrajnih zvijezda, koje brzo nestaju.
Osim toga, mi ne znamo, da li se i sama tvar našeg
svemira ne mijenja. Vrlo kratko vrijeme našeg opa­
žanja ne dozvoljava nam izraziti siguran sud o
ovoj stvari ».
Nešto se slično događa i s ljudskim ustanovama.
Što je jučer postojalo, danas ga više nema. Sve u
sebi nosi klicu propasti. Već u času, kad počinje
postojati, nastaje i tok njegova rastvaranja i nestan­
ka. To isto vrijedi i za vladavinu slobode, za demo­
kraciju. Ona je u stoljeću i pol svoga postojanja
prošla različita razdoblja i poteškoće. Danas sliči
putniku, koji se nenadano nađe pred šumom, u
koju vode razni putovi, a da ne zna, kamo vode.
Opća je ljudska želja, da se predvidi budućnost.
Pa ipak to ljudskom rodu nije dato. Sigurni smo,
veli Bryce, da će biti različita od prošlosti i sa­
dašnjosti, ali kakva će ipak biti, to ne znamo. Ne
postoje znanstvene spoznaje budućnosti, ćudorenog,
političkog i društvenog života. Doglednica je još
uvijek samo veliko nagađanje. Mogli bismo u neku
ruku reći sa Sartre-om, da za svakoga od nas i za
cjelinu postoji neka « djevičanska budućnost », iako
ne usvajamo njegovih egzistencijalističkih shvaćanja.
Tok razvoja, i onda kad računamo sa sigurnim po­
čelima prošlosti i sadašnjosti, vrlo je teško otkriti.
Danas živimo u razdoblju, u kojem je igra snaga
gospodarskih, umnih, ćudorednih i vjerskih tako
složena, da im je razvoj teže ustanoviti nego nekoć
razvoj na području fizike, kemije i biologije.
224
U složenosti ovih snaga, koje spominjemo, ekono­
mija je, kao proces stvaranja materijalnih dobara,
jedini činilac među njima, koji se najviše približuje
pojmu prirode u skladu s njezinom definicijom, ka­
ko je postavlja moderna filozofija. Jedino na ovom
području, do izvjesne mjere, ukoliko se radi o
čisto materijalnim procesima, nalazimo zakone pri­
rodne uzročnosti. Kad bi bilo moguće odijeliti eko-
namiju od čovjeka, onda bi ekonomisti mogli uve­
like predvidjeti njezin razvoj. Kako to nije moguće,
jer ekonomija obuhvaća i umne, ćudoredne, kul­
turne i vjerske snage i potrebe čovjeka, jer je,
prema tome dio kulture, nije moguće otkrivati si­
gurne spoznaje ni na području ekonomije. A ako
to nije moguće na području ekonomije, onda je u
pogledu demokracije još teže. Gotovo nemoguće!
Demokracija je politički režim, a ekonomska poli­
tika u njemu samo jedan od elemenata.

Jedino materijalisti, kao što su Marx i njegovi

pristaše, koji priznaju samo « ekonomskog čovjeka »,
te u ekonomiji vide podlogu i vrelo svega kultur­
nog i društvenog, vjeruju, da su pronašli siguran
ključ razumijevanja povijesti te, dosljedno, i buduć­
nosti povijesnih i političkih ustanova. Sve je u
čovjeku i izvan njega podvrgnuto zakonima uzroč­
nosti. Razvitak povijesti uvjetovan je načinom proiz­
vodnje i raspodjele dobitka, te borbom klasa kao
neposrednim izrazom onoga, što se događa u proiz­
vodnji i raspodjeli dobara. U sadašnjem času dru­
štvom vlada građanska klasa. Država, sa svim svo­
jim pravno-političkim ustanovama, samo je oruđe u
rukama ove klase, da bi mogla tlačiti one, koji rade.
225
15
 Razvitak građanstva i njegova gospodstva poka­
zuje težnju, prema marxismu, da ono neprestano po­
staje sve malobrojnije, usredotočujući sve više kapi­
tala, posebno financijskog, u svoje ruke. Naprotiv
težnja razvitka radničke klase jest, da svaki čas broj­
čano biva veća, a njezino siromaštvo sve potpunije. U
času najveće udaljenosti i razmaka u ovom smislu
između ove dvije klase, radnička preuzimlje povi­
jesnu inicijativu u svoje ruke, prelazi u napad na
državnu i društvenu vlast, ukida vlast građanstva,
privatnog vlasništva, prisiljava i građansku klasu
na rad, uspostavlja diktaturu proletarijata, izjedna­
čuje sve klase, stvara besklasne društvo, gdje će
svi biti samo « radni narod », dok će « izabranici »,
kolovođe, rukovodioci ovog radnog naroda vladati
ne nad ljudima kao do sada, nego upravljati « stva­
rima i ekonomijom ».
Ova jednostavna i prosta misao živi i danas u
svijesti mnogih kao jedan od oblika sigurne spoznaje
budućnosti društva i, prema tome, demokracije i
čovjeka. Mnogi u to ne vjeruju, makar potjecali iz
iste marxisticke škole, pa su je dosljedno i odbacili.
Bernstein, Kautsky, De Man, Renner, L. Blum, Nitti
i mnogi drugi iz starije generacije, a R. Garaudy
i drugi iz suvremene.
Za mnoge izgleda časovito kao sigurna činjenica,
da društveni i državni život uopće u sadašnjim
uvjetima proizvodnje, raspodjele i opće političke
organizacije očituje težnju prema nekakvu obliku
socijalizma. Traži se izmirenje između političke drža­
ve građanskog tipa i ekonomske države, gdje bi tre­
balo prevladati obilježje radničke političke zajedni­
ce. Oni, koji i opet postavljaju čvrsti i sigurni put
226
k ovom « izmirenju », jesu komunisti ili boljševici.
U ovom smislu veli H. Laski, pridržavajući se duha
i smisla pravog marxizma, da u svakom društvu
država pripada onima, koji posjeduju ekonomsku
moć i da njezine ustanove djeluju jedino u korist
ovih gospodarskih moćnika.
Oslanjajući se na Tocqueville-ovu tvrdnju, da
razvitak društva pretpostavlja borbu za izjednače­
njem, i nakon što je ustanovio, da to nije ostvarila
građanska demokracija (R. Aron), Laski vjeruje,
da je marxisticko shvaćanje za to mnogo vjerojatnije
i prikladnije, te da je, prema tome, potrebno re­
volucionarno nasilje. Marxisti, prema njemu, tvrde,
da ni XVIII stoljeće nije uspjelo prenijeti kra­
ljevsku vlast na parlamenat bez upotrebe sile, pa
da tako ne će biti moguće ni ovaj put prenijeti
građansku vlast na proletarijat. «Moguće je, na­
stavlja doslovno, da naš naraštaj svjestan opasnosti,
koja proizlazi iz silovitog rješavanja društvenih pro­
blema, postupi drukčije od postupaka prijašnjih na­
raštaja. Ipak je teško razgovijetno vidjeti budućnost
političkog horizonta i sačuvati živu nadu, da će
tako biti ».
Povijest ne teče u skladu s racionalističkim ka­
tegorijama. U njoj veliku ulogu igraju također
ljudske strasti i iracionalni ljudski život. Na te­
melju ovih strasti, koje Bryce smatra jednim od
trajnih činilaca ljudske prirode, moguće je samo
izricati sudove vjerojatnosti s obzirom na budućnost
čovjeka i njegovih ustanova, oslanjajući se na isku­
stvo prošlosti.
Tako, primjerice, prema ovome britanskom aka­
demiku, danas engleski i francuski narod pokazuju
227
živo zanimanje za politička pitanja. Međutim, nitko
ne može jamčiti, da ono ne će sutra oslabiti i,
čak, da se ne će ugasiti. Nešto slično se već dogo­
dilo u starom svijetu. Tisuću godina, veli, nakon
pada rimskog imperija, narodi ne pokazuju nikakva
zanimanja za izgubljene slobode grčke i rimske de­
mokracije. Jedno slično razdoblje moglo bi se po­
noviti u sadašnjosti, nakon što je završilo XIX sto­
ljeće. Ne smije se zaboraviti, nadodaje Bryce, da
nisu svi osjetili doživljaj građanskih prava, te strast
i draž jednakosti. «U mnogim zemljama, sve to
većinu građana ni najmanje ne zanima, dok u dru­
gim zemljama postoji samo beznačajna manjina, koja
tomu pridaje veliku važnost ».

Ove su primjedbe točne, posebno ukoliko se

odnose na ruski narod. On je prešao iz jednog
apsolutizma u drugi. Tamo se nikad nisu pozna­
vala prava čovjeka i građanina. Cezaropapistička
država svetog obilježja, pozivljući se na božansko
i sveto pravo nebeskog porijekla, prisvajala je sebi
posvemašnje pravo zapovijedanja.
Boljševizam, niječući joj ovo sveto pravo, pro­
glasio je posvemašnju sekularizaciju čovjeka i svih
njegovih ustanova skupa s državom. Čovjek živi
jedino i iskjučivo za društvo i u društvu. Posjeduje
samo društvenu dimenziju. Izvan društva on nije
ništa. Jedinstvo društva mora se postići na bazi
jednakosti, a ova se postiže na području privrede.
Nju mora voditi i razvijati proletarijat, manjina,
koja se osjeća predstavnikom većine, bilo u ime
« metafizike klase » ili u ime «znanstvene spo­
znaje ». Ono, što odlučuje ova klasa, posjeduje vri­
228
jednost prava. A pravo ne postoji kao norma, kao
objektivno i po sebi vrijedno pravilo, koje bi obve­
zivalo i vladara, i državu i građane u isto vrijeme,
nego je sredstvo, koje onima koji vladaju, osigurava
vlast i zapovijedanje, uz ovlast, da ga se ne pri­
država, da ga se može pogaziti, kad se dobije uvje­
renje, da ti propisi i pravila ne vode ciljevima re­
volucije.
Iz rečenog je jasno, da boljševici ne mogu de­
mokraciju drukčije shvatiti nego kao jedno povi­
jesno razdoblje, kao građansku ustanovu, koja mo­
ra bezuvjetno nestati. Ova filozofija i ovaj marxi-
stički pokret, koji ne poznaju objektivnog prava u
smislu njegove obveznosti za sve, jer u čovjeku ne
nalaze nikakve vrijednosti, koja bi u sebi sadržavala
nepovrediva prava, u demokraciji ne može vidjeti
ništa drugo do puke prolazne ustanove, koju je, u
interesu proletarijata, potrebno likvidirati.

Tragično je, prema tome, da je boljševizam

danas najveća snaga, koja učestvuje usporedo upra­
vo s demakracijom i njezinim predstavnicima u
odlukama, koje sudbonosno utječu na budućnost
demokracije.
Naprotiv narodi, koji su osjetili na vlastitoj
koži i tijelu pravu vrijednost i plod prava čovjeka
i građanina, koji su osjetili plodove nasilja i dru­
štvenog gospodstva, koji su uspjeli odvagnuti marxi-
stičke dogme, imaju sasvim drugo mišljenje i ideje
o demokraciji i njezinoj budućnosti kao i o utopi­
stičkom značaju i mitologiji «znanstvenog socija­
lizma ». Naša želja i žudnja nije socijalizam, rekao
je već poodavno Kautsky, nego da spriječimo isko-
229
rišćavanje čovjeka po čovjeku. Naš cilj je opleme-
njenje i očovječenje. Ako je sve ovo moguće postići
na temelju sustava privatne inicijative, mi se odri­
čemo socijalizma.
Ovdje, u biti, počiva osnovna razlika između
suvremenog shvaćanja i podjele svijeta na Istok
i Zapad. Ako se većina građana ne odluči u slo­
bodi za sacijalizam, nego protiv njega, to znači,
nastavlja Kautsky, da još nije za nj kucnuo čaš.
Vršiti nasilje, pljačku, masovna ubijanja sa strane
manjine protiv većine u ime nekakva imaginarnog
zemaljskog raja, ne vodi humanizaciji nego bar­
barizaciji života. Civilizirani svijet odbacuje nauku
ove vrste, dok su mu njezine metode odurne. So­
cijalističko divljaštvo beskrajno škodi samoj ideji
socijalizma. Napredni, civilizirani narodi žele te
metode izbjeći.
Mnogi drugi pisci od imena i znanstvenog gla­
sa strogo su kritizirali boljševizam i odbacili ga
kao nešto, što je povijest već prerasla. De Man,
primjerice, kao polaznu bazu prosudbe marxizma
uzimlje upravo njegovo racionalističko obilježje. Za
nj ovaj racionalizam izgleda kao s njim rođena
narav. Marxist! stalno misle u određenim vrstama
(kategorijama). Pokretna snaga marxisticke misli
počiva na uvjerenju, da kapitalist lišava radnika
viška vrijednosti njegova rada, te da je rad jedina
vrijednost. Prema tome je ovdje i pokretna snaga
puki i isključivi tvarni probitak. U ime ovog pro­
bitka, promatranog i viđenog vrlo jednostavno, rad­
nik se diže protiv građanske klase u želji, da je
uništi bez milosrđa i sporazuma. Na ovaj način,
veli, marxizam lišava socijalistički pokret svake ču-
230
doredne plemenitosti. A, na koncu konca, niti su
ekonomski razlozi jedina pokretna snaga, niti je
socijalistička misao isključivo misao radničke klase.
Za ovu se misao bore i mnogi intelektualci, pa čak
je pomažu i omogućuju državu, koja « nije više
puko sredstvo građanstva » (De Man).
« Ni za gospodarski napredak, ni za duboki i
pravi duhovni poredak, ni radi učestvovanja u osi­
guranju mira, ni za narodnu obranu, za književnost
i umjetnost, ni za pravo mišljenja, ni za sve što
čini život vrijednim života, narodi, koji su znali
i mogli ostati vjerni slobodi, nemaju ama baš ništa
zavidjeti onima, koji su napustili njezin put »
(Barthelemy).
Držeći ovu prosudbu pred očima i ove praktične
dokaze vrijednosti slobode, narodi slobodnog svi­
jeta, dio Evrope i obaju američkih kontinenata,
izuzevši Kubu i najnoviji polovični slučaj Čilea, po­
kušavaju zaustaviti na časove nezaustavljivi prodor
komunističke lavine. Nema više ni jednog zakutka,
koji bi mogao spokojno spavati. Cijeli je svijet u
opasnosti, bilo od izvanjskih napada ili unutarnjih
revolucionarnih konvulzija.
Demokracija je zamišljena i kao sredstvo, da
se spriječe revolucije.
Anglosaski narodi, veli Bryce, ne shvaćaju po­
stupak nasilja (međutim, danas i u Irskoj i samoj
Sjevernoj Americi i Kanadi nasilje se počinje pretva­
rati u domaću pojavu! Naša opaska), ako postoji
rasprava, sporazumijevanje i kompromis. Ali i za
pisca ovih redaka je katkad nasilje razumlijva stvar,
iako ga ne odobrava. Razumljivo, građanska de­
mokracija nije poznavala svojih istina ni vrijednosti
231
 slobode i čovjeka. Mjesto sporazumijevanja razumnih
bića, koja posjeduju duhovno zajedništvo, donašani
su zaključci i odluke u pitanjima cjeline i odviše
jednostrano, vođena je prečesto politika « zatvorenih
vrata ». Demokratska jednakost šansa za sve, pret­
varala se u tragediju mnogih, koji put i većine,
koja nema drugih sredstava osim vlastite radne snage.
Ipak je ne možemo braniti ni opravdati, jer,
kritizirajući ovu negativnu stranu demokracije, bolj­
ševizam je otišao u drugu skrajnost. On pokušava
uništiti i onu političku slobodu, koja je nastala kao
plod političko-filozofskog liberalizma, koja je do­
sada bila ponos moderne demokracije i njezin te­
melj. Uništenjem i ove, da je tako nazovemo,
praktične slobode, ponovno je ugrožen pojam i opsta­
nak ljudske osobnosti, ta nježna biljka, koja je nikla
u klimi Evanđelja, kako je rekao Bergson.
Ova dva ekstrema, ove dvije misaone, političke
i društvene skrajnosti, ne mogu se održati u svim
svojim postavkama. Tijek povijesti, djelomično, te­
če protiv prvog - ekonomske krize, revolucije i
ratovi - dok se drugomu protivi ljudska osobnost,
nutarnja narav čovjeka i, dosljedno, sam smisao
povijesti i života. Oba sustava - kapitalistička de­
mokracija i boljševizam - vode u svojim skrajno-
stima obezčovječenju života i zajednice. Prvi to čini
u ime privatnih interesa, a drugi u ime kolektivnih.
Međutim, ako demokracija ne uspije postati
pravom demokracijom, nadahnuta na vječnim i du­
hovnim vrijednostima i time ne postane sposobna,
da se preporodi; ako joj njezin protivnik i dalje
bude s pravom predbacivati, da « se uzalud očeki­
valo ostvarenje ljubavi prema bližnjemu, koja je
232
propovijedana dvije tisuće godina », nitko ne će
biti u stanju spriječiti novi apokaliptički sudar svi­
jeta, koji će zadati teški i smrtni udarac farizejskoj
slobodi, « reprezentativnom kršćanstvu » uopće i
samoj ideji čovječnosti.
Rečeno je, da demokracija nije samo razdoblje,
koje prolazi i koje treba poslati u zaborav. Ona je
vladavina najveće političke slobode, osobne i dru­
štvene. «Vladavina slobode slaže se s povijesnim
razvitkom naroda, i on će biti uspostavljen, čim se
uspostavi ekonomska i psihološka okolica (ambient),
koja je za to potrebna i bez koje demokratska vla­
davina ne može postojati » (Guetzevich).
U ovom smislu i mi vjerujemo u čovjeka. Ako
izrođeni, iskvareni i iskrivljeni oblici kršćanstva i
liberalizma i popuštaju pred patološkim pokretom
boljševizma, njihove žive i zdrave snage ponovno će
novim poletom osloboditi čovjeka i njegovu zajedni­
cu, iako uz potrese i bolove.

Da se izbjegne ova tragična alternativa, potrebno

je izmijeniti društvenu klimu i ozračje demokratskog
svijeta. Potrebno je izmijeniti ekonomske i psiho­
loške elemente društva. Potrebno je, zaista, uspo­
staviti društvenu pravdu, koja je tako teško povrije­
đena. Svi pojedinci moraju osjetiti, da su dio jedne
zaista razumsko-duhovne zajednice. Demokratske sna­
ge, da spase demokraciju, svoj vlastiti režim slobo­
de, moraju pronaći, bez odgađanja, put k ovoj gra­
đevnoj promjeni. Ukoliko još i danas građanska drža­
va predstavlja « sredstvo u rukama » ove klase, ona
mora užurbano i, ako je potrebno, uz cijenu velikih
gospodarskih žrtava, dokinuti ovo stanje. Ako se
233
to ne ostvari, ne će proći mnogo vremena, kad će
ova vrsta države i društva biti likvidirana. A način
likvidacije bit će mnogo bolniji i tragičniji, nego
što se misli. Nad građanskom klasom, njezinim dru­
štvom i ustanovama diže se opasnost gubitka svih
dobara, pa i same slobode, u neopozovivom obliku.
Budućnost, prema tome, demokracije ovisi o
tome, da li će se ovo razumjeti na djelotvoran način,
ili ne. Potrebno je neposredno pristupiti stvaranju
povoljnog društvenog ozračja, u kojem će sloboda
biti očuvana. Kako je sloboda duhovno načelo,
potrebno je pokazati prema svom bližnjem, koji
nije ništa drugo nego umnoženi Ja, razumijevanje
i ljubav. Obveza ljubavi prema onome, koji je po
naravi jednak nama, mora zasjati nad svim usta­
novama suvremenog društva. Ako bilo kojoj klasi
uzmanjka ova ljubav i osjećaj obveze prema svom
bližnjemu, koji s nama sačinjava neuništivo duhovno
jedinstvo, uzalud je njezino naglašavanje slobode i
demokracije. Na pomanjkanje ljubavi uvijek će se
odgovarati mržnjom. A mržnja nije dobar ni sa­
vjetnik, ni vodič.

Ova obnova društvene sredine mora početi s

kršćanskim personalizmom. Ona mora prethoditi,
prožimati i pratiti cjelokupni društveni život. Sa­
mo na njegovu temelju moguće je izvršiti sintezu
suvremenog svijeta, koji je tako opasno podijeljen
u dva tabora. Strašni oblik, u kojem se traži povra­
tak pravde i slobode za one, koji je nemaju - za
pojedince i narode - moguće je ublažiti jedino u
kršćanskom univerzalizmu slobode i pravde, u lju­
bavi jednog Oca, pred kojim nemaju nikakve vri­
234
jednosti ni rasa, ni boja, ni narodnost, ni kultura.
Samo preko ove istine, njezine spoznaje i djelotvor­
nog ostvarenja postiže se ona toliko tražena jedin­
stvenost ljudi kao bitni preduvjet za domakratsko
uređenje društva.
Zapadni svijet, koji običavaju nazivati « kršćan­
skim », a Toynbee ga uporno proglasuje « poslije-
kršćanskim », ova bijela rasa, još uvijek ima u ru­
kama povijesnu inicijativu. Neugasive težnje čo­
vjeka uopće jesu sloboda i pravda. Ako ovaj dio
svijeta s inicijativom u ruci znadne, i to odmah,
pružiti i ostalim dijelovima ove dvije vrijednosti,
izbjeći ćemo opasnost općeg sukoba, koji već ima
svoje regionalne požare u Koreji, Indokini i na
Bliskom Istoku. Potrebno je naći put izmirenja
između onih, kojima je do sada pripadala povijest
svijeta i onih, koji su sve dosada živjeli u njezinoj
tami ili polusjeni, u služinskom odnosu prema
onim prvima (Burnham).
Jedan njemački pravni filozof, braneći slobodu
čovjeka od pozitivista, oslanja se i pozivlje, u tu­
galjivom obliku, na Kantov primjer i veli: « Za
vas je Kant uzalud proživio dugi život mislioca,
pun osobnih žrtava i samoodricanja, svjedočeći na
svakoj stranici svog rada za slobodu » (Schbnfeld).
Mislim, da bi s mnogo više razloga ovaj « kr­
šćanski » ili « postkršćanski » svijet mogao i morao
reći, kako je uzalud za nas sve živio i umro Krist,
koji je kazao de je On Istina, Put i Život, a da
je najveća kršćanska zapovijed Ljubav. «Tražite
istinu, i ona će vas osloboditi », također je jedna
od Njegovih zapovijedi.
235
 U usporedbi s ovim neospornim izjavama, mo­
derne teorije, koje pokušavaju riješiti problem ljud­
skog života i njegovih političkih uređenja, teorije
koje se diče svojom « znanstvenošću », izgledaju
kao bajka, satkana nerazlučivim nitima laži i istine.
« Čovječanstvo nastavlja lutati po labirintu, koje­
mu ne pozna ni ulaz, ni izlaz, ni građu, a mi to
sve nazivljemo Poviješću ». Ovako Donoso Cortes
opisuje našu ljudsku pustolovinu bez Boga, čime
se upravo boljševici diče i vele: Tu smo, u našoj
sredini i društvu «bez Boga », u razdoblju, kad
je « Bog umro ». Znanost nam ne zna reći, kako
izaći iz ovog životnog labirinta, jer ništa sigurno
ne zna o našem porijeklu, niti pozna ustroj životnog
labirinta. Znanstvene teorije su samo mješavina isti­
ne i neistine. Istine, ukoliko raspolažu sa stanovi­
tim počelima, brojčane i prostorne veličine; istine,
ukoliko su proglasile i djelomično ostvarile ljudsku
slobodu i jedan viši oblik uljuđenog suživljavanja;
ali neistine, ukoliko se svode na naravne spoznaje
i niječu nadsjetilni poziv čovjeka, koji je utjelovljen
u svaki čin i svaku ljudsku uredbu, bilo političkog
ili kojeg drugog obilježja. Laž i teška zabluda, uko­
liko ljudsku borbu za opstanak svodi na puku zoo­
logiju, na živinstvo, makar i u vidu humanizma,
niječući bitnu duhovnu jednakost među ljudima i
narodima. Upoređujući ove teorije s naukom kršćan­
stva i ocjenjujući dosljednu političku stvarnost, koja
se na njima izgrađuje, mogli bismo reći s Psalmi-
stom: « Pričaju mi nepravednici bajke, koje nisu
kao tvoj zakon (Ps. 118). «Odakle bi čovjek mo­
gao znati, da je sam u sebi nešto dobro, da mu
to nije rekao sam Bog », veli Donoso Cortes.
236
 Ako suvremeni svijet, posebno državnici zapad­
nog svijeta, čiji je autentični plod moderna demo­
kracija - posebno kao ostvarenje političko-društve-
nih režima -, budu u stanju ponovno pružiti do­
kaz, odmah i u neposrednoj budućnosti, da Krist
nije uzalud živio za ljudski rod i dao najveću za-
povijed-Ljubav, spasit će se sloboda, demokracija,
čovjek i kultura. Zapadni demokratski svijet, ovako
duhovno naoružan, biti će ponovno ovlašten, da
se nazivlje kršćanskim i ne poslijekršćanskim, a to
će mu dati puno pravo i mogućnost, da izbaci, ma­
kar i silom, totalitarne režime, niječući im pravo
državljanstva, u svijetu, koji brzim koracima ide
k svom jedinstvu, kojeg ne može biti bez duhovnog
jedinstva ljudi. Krist je silom izbacio trgovce iz
hrama svog Oca, pa ni nepatvoreni kršćanski svijet
ne može trpjeti građanstvo onih, koji na tom teme­
lju provode najtežu barbarizaciju ljudske zajednice,
svađajući je na strojevne odnose i podržavajući je
najgrubljim nasiljem. Svijet je očito hram Gospodnji,
te oni, koji ne priznaju njegovu pripadnost Gospo­
dinu, ne zaslužuju pravo boravka u njemu.

Pitanje je samo, na koga se to odnosi. Farizeji

su opasniji od carinika. Jezikom i deklaracijma ispo­
vijedati prava Božja i ljudska, a djelom ih gaziti,
često je gore od načelnog nijekanja jednih i dru­
gih. Ozlojeđen nijekalac često postane branitelj.
Od nevjernika postaje vjernik. Pravda i sloboda
moraju biti konkretne, sveobuhvatne, opipljive. Bez
toga, one postaju prazne riječi, izazov, potpuno nije­
kanje božanskih i ljudskih prava. Osvajanje novih
vidika iz ovog stanja vodi kroz razaranje. Nikad
237
 to razaranje nije bilo tako opasno kao u našem
atomskom vremenu.
Ako ovaj naš zapadni, slobodni i poslijekršćanski
svijet ne bude znao, kao prvoborac suvremene povi­
jesti i s inicijativom u ruci, ispraviti pogrješke, koje
je počinio u teoriji i u djelotvornom političkom ži­
votu kod kuće i u međunarodnim odnosima, radi
čega se i diže tako strašan otpor protiv njega, a
to je bit suvremene krize demokracije i svijeta,
onda će od male koristi biti građanskoj klasi i nje­
zinoj politici sva moderna i najnovija znanstveno-
tehnička iznašašća (Mislimo na tvrdnju, prema kojoj
bi društvo moglo postići ravnotežu pomoću tehni­
čke revolucije. Ona bi išla na ruku srednjemu sta­
ležu i privatnoj inicijativi - t. j. privatnom podu­
zeću, posebno u vezi s atomskom energijom, koja
bi zaista bila u stanju provesti ovu tehničku revo­
luciju i povećanjem proizvodnje uspostaviti ravno­
težu između obilja jednih i pomanjkanja kod dru­
gih). Ta iznašašća zaista mogu uvelike umnožiti
ekonomska dobra i tako djelomično ublažiti so­
ci jalno-političku napetost, odgađajući katastrofu, ali
je konačno ne mogu spriječiti, jer je suvremeno
društvo bolesno više u raspodjeli nego u stvaranju
tvarnih dobara. Naglasak je suvremene krize više
na pitanju pravde nego na pitanju neimaštine.
Pravda u slobodi i sloboda u pravdi, odsjev
Vječnosti u našem kratkom i privremenom životu,
kroz koji prolazimo « poput sjene », jedini su put
prema demokratskoj sintezi suvremenog svijeta, koji
je tako tragično podijeljen. Povremeni ustupci, koji
se daju na području zapadnog liberalizma pravdi, i
jedva primjetljivi koraci, koji se čine u korist slo­
238
bode na području totalitarnog Istoka, jedino bi
ovako mogli završiti u demokratskoj sintezi. Ona
je moguća jedino uz prihvaćanje istine o zajedni­
čkom porijeklu i konačnoj sudbini svih ljudi. Bez
zraka svjetla iz Vječnosti, bez duboke svijesti o
našem metafizičkom pozivu, koji nam govori kroz
sve osjećaje, misli, život i ustanove, posebno ove
naše političke ustanove, ne može se očekivati mno­
go dobra u ovom našem zemaljskom labirintu. Svijet,
tehnički, kroči prema sintezi, prema jedinstvu, što
je po sebi bonum - dobro. Međutim, ako to ne
znamo učiniti na ljudski i demokratski način, ovo
što zapažamo i nazivljemo jedinstvom svijeta, nije
organsko srašćivanje nego mehaničko približavanje,
da katastrofa onda bude još veća i strašnija. Treba
zato s povjerenjem gledati u slutnje neposrednog
razvitka svijeta u smislu ideja Teilharda de Chardin.

239
 POGOVOR

Možda će mi netko prigovoriti, da nisam uzeo

u obzir najnoviju literaturu i politička iskustva
poslije zadnjeg rata. Želim ovdje dati kratak od­
govor na ovaj mogući prigovor. Pored tehničkih
poteškoća preradbe teksta - opseg knjige i potrebno
vrijeme - imao sam pred očima i ono, što je rekao
W. Roepke: « Ono isto sunce, koje se smiješilo
Homeru, i nama se smiješi. Sve ono, što je bitno
i oko čega se život kovitlja, ostalo je do danas
nepromijenjeno ... ».
Ja sam zaista imao pred očima upravo ono bitno,
oko čega se tako uzbudljivo i tragično mota naš
politički i društveni život. Tražio sam bit demo­
kracije, njezine zadnje misaone temelje, upravo Welt­
anschauung - nazor na svijet i život, koji je podrža­
va. Iako se površina života mijenja, teče, i djeluju
novi činioci, ona osnovna problematika, koja me je
zanimala, ostala je ista od 1948. do danas, usprkos
atomskoj energiji, televiziji i putu na Mjesac. Ovaj
razmak nije ni približno tako velik kao onaj između
Homera i nas, u kojem se ipak, prema mišljenju
njemačkog učenjaka, nisu promijenile bitne stvari.
Kriza demokracije postoji i dalje. Liberalni ka­
pitalizam i totalitarni kolektivizam i danas stoje
sučelice i neprijateljski, ugrožavajući sigurnost svi­
241
16
jeta i njegov napredak. Ima znakova i zamorenosti
i sumnja na jednoj i drugoj strani. Ima isto tako i
vjerničke upornosti. Radi toga se ni osnovni problem
ove rasprave nije promijenio. Može li čovjek oču­
vati slobodu samo i isključivo tehničkim sredstvi­
ma, ili postići pravdu i sačuvati slobodu upotre­
bom nasilja, ostaje i dalje osnovno pitanje. Histo­
rijski imanentizam liberalne i marxističke nauke još
uvijek je glavni predmet političke filozofije i umi­
jeća vladavine.
Ipak, držeći pred očima spomenutu zamorenost
i sumnju u protivničkim taborima, potrebno je bar
u par redaka upozoriti na neke suvremene pojave,
koje, pored navedenih činjenica, upućuju i na to,
da bi ipak naš suvremeni svijet mogao izići iz ovog
zatvorenog, začaranog i opasnog kruga i bespuća.
Radi skučenosti prostora, osvrnut ću se samo
na dva slučaja, na francuski i hrvatsko-jugoslavenski.

Leon Blum, socijalistički prvak i mislilac, na­

pisao je predgovor za francusko izdanje Režim Di­
rektora, američkog profesora J. Burnhama. Tamo
Blum veli, da je svojom optužnicom ujedno napra­
vio osmrtnicu kapitalističkom svijetu. Burnham je
predviđao, da će sadašnji poretak, osnovan na pri­
vatnom vlasništvu proizvodnih sredstava, na zako­
nu dobiti, slobodnog poduzeća i sustava rada za
plaću s klasnom podjelom društva «u razmjerno
kratkom vremenu nestati ». Socijalisti su vjeravoli,
da će isti oni uzroci, koji razaraju kapitalizam, auto­
matski ostvariti socijalizam. Razlika je između njih
i Burnhama, što je on mislio, da socijalizam nije
jedini izbor, kao što je to socijalističko mišljenje.
242
On je vjerovao, na temelju preispitivanja znanstve-
no-tehničkog razvitka industrije i društva, te na
temelju opće težnje - jednako u nacionalsocijalizmu,
boljševizmu ili američkom New Deal-u - da će
doći do « revolucije » rukovodioca i time se ostva­
riti nesocijalistički izbor u korist kapitalizma. Na­
cionalsocijalizam je pao, New Deal je ublažen, a bolj­
ševizam ostao kao prototip ovog rješenja. Ako je
socijalizam « besklasne društvo, potpuno demokrat­
sko i internacionalno », onda, prema Marxovu shva­
ćanju, boljševizam to nije, jer nema nijedno od
spomenutih svojstava. Tehnokrati i birokrati su
stvorili novu kombinaciju gospodara, koji iskorišća-
vaju radništvo gore od starog građanstva.
Ovaj novi soj društva Burnham nazivlje državnim
kapitalizmom. Blum se s tim ne slaže u cijelosti.
Sa stanovišta sudbine vlasništva, ne može se go­
voriti o kapitalizmu. Ono je državno, neprenosivo
i nenasljedivo. Na mjesto pojedinačnih vlasnika
došla je država, koja bi, u upravi, imala «biti
pravednija ». Prema Burnhamu, ovako bi bio uki­
nut kapitalizam, a ne bi došlo do socijalizma. Blum
je, naprotiv, mišljenja, da je moguće ukinuti pri­
vatno vlasništvo, ali ne istovremeno i kapitalizam.
Kapitalizam nije uništen, ako se vlasništvo pre­
nese s nekoliko pojedinaca na nekoliko grupa ili
samo na jednu od njih. I ovo kolektivno vlasništvo
traži samo svoju dobit i povlastice za grupu, koja
s njim upravlja, jednako kao što su činili pojedinci
u kapitalizmu. Tako se onda događa, da nestaje
kapitalističkog vlasništva, a da se ne ostvaruje so­
cijalizam. To je ipak moguće samo zato, « jer ka­
pitalizam nije posve uništen ». Tamo gdje postoji
243
platni radni odnos, gdje se autoritativno sa strane
vodstva poduzeća nameću uvjeti rada i gdje, pre­
ma tome, postoji nejednakost kod raspodjele do­
hodaka i to po mjerilima neovisnim o radu, tamo
su ostale sve popratne pojave kapitalizma.
« Ovaj sistem, veli Blum doslovno, nije zapravo
ni kapitalistički, ali ni socijalistički. Utoliko je so­
cijalistički, ukoliko nema više pojedinačnih kapita­
lista, a utoliko kapitalistički, ukoliko ostaju i dalje
kapitalističke popratne pojave ». Kad bi kapitalizam
bio posve dokinut, od sebe bi došlo do socijalizma,
kako su to marxisti oduvijek vjerovali i vjeruju.
Socijalizam bi tako ostao kao jedini izbor kapita­
lizmu, koji je osuđen na propast. Radi toga ni
Burnham-ov predložak « revolucije direktora » nije
pravi izbor. To je samo možda prelazna pojava,
koja ne može dugo potrajati. Istina je, da i socija­
listički izbor iziskuje tehnokratsku elitu, ali ovdje
će biti isključene sve povlastice. Dolazak na taj
položaj mora biti uvjetovan jedino osobnim zaslu­
gama i svrsishodnošću društva.
Zabacuje Burnham-ovu tvrdnju, da bi socijalizam
stajao na stanovištu bezuvjetne jednakosti plaća.
Socijalizam traži plaće u skladu s kvalitetom i ko­
ličinom rada. Ali i to pod uvjetom, da razlike ni­
kad ne budu velike i unaprijed određene. To bi
umanjivalo stegu rada i rađalo nezadovoljstvom
radnika. Za takvo društvo je potrebno, da stega
radnika «ne počiva na hijerarhijskoj poslušnosti,
nego na slobodnom pristanku », kad će radnici
prihvaćati s punim povjerenjem i predanosti odluke
vodstva poduzeća. Kad se sve to tako ispuni, onda
smo u socijalizmu, veli Blum.
244
 Vjerujući u tu mogućnost, on izražava svoju vje­
ru u demokraciju i nadodaje: « Ja vjerujem, da će
demokratski nagon i demokratska potreba, koji teku
skupa s osobnom savješću “ uskrsnuti protiv napa­
daja ”, koje su na nju (demokraciju) bile upravile to­
talitarne sile i ideologije. Vjerujem, da će se demo­
kratski i međunarodni duh socijalizma u cijelosti slo­
žiti s unutarnjim glasom modernog humanizma ».
Zahvaljujući ovoj njegovoj, kao i Nenni-a u
Italiji, vjeri u demokraciju, bila je u Evropi poslije
zadnjeg rata ponovno uspostavljena demokratska
uredba. « Sposobnost vladanja ne počiva samo na
sposobnosti namećanja zakona protivniku, nego nje­
govim uvađanjem u zakonitost, t. j. kad i on prihva­
ti u slobodi zakone igre. Ovo je najsloženiji pothvat,
koji su Evropejci imali pred sobom između 1945.
i 1966. » (Ruiz Garcia).
Osim ovog uvršćenja socijalizma u sustav demo­
kratske zakonitosti nakon zadnjeg velikog rata, opo­
ravku demokracije najviše je pridonijela kršćanska
demokracija. Ovaj politički pokret zaustavio je,
u slobodi, daljnji prodor boljševizma u srce Evro­
pe, posebno u Njemačkoj i Italiji, gdje su totali­
tarni sustavi izgledali kao konačni pobjednici nad
demokracijom. Don Luigi Sturzo odnio je pobjedu
nad vatikanskim shvaćanjima zatvaranja katolika
u sakristiju. Misao Leona XIII, izražena u Rerum
Novarum, u rukama ovog dinamičnog svećenika,
postala je stvarnost. Tamo je bilo rečeno: « Nitko
ne može ostati ravnodušan pred novim nazivom,
kršćanska demokracija, radi onog, što će ona pred­
stavljati na našem polju: primjer života i rada,
uvelike različit od onog iz prošlosti, t. j. bez bur-
245
bonske aktivnosti katolika starog stila; bez stra­
hovanja pred parlamentarnim oblicima javnog i
ustavnog života ... ».
Nažalost, kasniji razvitak pokazuje, da ni de-
mokršćani nisu u cijelosti bili na visini. Masovni
ulazak u njihove redove svih onih, koji su straho­
vali pred boljševizmom, često su djelovali više
kao snaga, koja koči, nego kao čimbenik kršćan­
skih shvaćanja i primjene u stvarnom životu. U
Francuskoj je prevladao degaulizam, u Njemačkoj
socijalisti, a u Italiji je demokršćanska većina to­
liko oslabila, da je u ovom času prisiljena praviti
koalicije s marxističko-ljevičarskim snagama. Uspr­
kos dostignuća «društva obilja», nezadovoljstvo raste
i u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Nosioci nemira
su prvenstveno studenti i omladina uopće. Hippievci
i beatnik-ovci su postali najvidljivija značajka svjet­
skih metropola. Svrstavanje legija mladih ljudi pod
komandu i disciplinu industrijskih mamut-poduzeća
izazivlje živi prosvjed, krik za slobodom. Liberalna
demokracija i kapitalističko društvo sve se više osje­
ćaju nemoćnim pred ovim prosvjedima.
Blumovu vjeru prijelaza u socijalističku demo­
kraciju pokušao je, djelomično, ostvariti De Gaulle
decentralizacijom državne uprave i učestvovanjem
radnika u upravi industrijskih poduzeća i raspo­
djeli dobitka.
Cijela latinska Amerika vrije protiv « imperija­
lizma ». Tupamaros! u Urugvaju sve izrazitije po­
staju paralelna vlast uz onu ustavnog i javnog obi­
lježja. Kuba je postala komunistička zemlja, a Čile
oprezno stupa stazama, koje vode likvidaciji libe­
ralne demokracije i kapitalističkog sustava proiz­
246
vodnje. Parlamentarni sustavi u onom dijelu svi­
jeta kao da su na «praznicima ». Najistaknutije
zgrade kao, recimo, u Argentini parlamenat, stoje
zatvorene i kao svjedoci nekakva prošlog vremena.
Ni Anglosaski svijet nije ostao izuzetak. Sjeverna
Irska, Kanada i sama Washingtonova zemlja po­
staju područje društvenih nemira i nasilja, koji vode
u revoluciju. J. Bryce bi se začudio, kad bi to
vidio, jer je svojedobno rekao, da anglosaski svijet
ne razumije nasilje i revolucije, kad je politički
genij pronašao demokraciju!
Dok se u ovom dijelu svijeta, koji možemo
smatrati, donekle, zaista slobodnim, lakše očituje
nezadovoljstvo, ni socijalistički svijet nije ostao po­
šteđen uza svu svoju policijsku strogost. Mađarska,
Poljska u dva navrata, istočna Njemačka i, nada
sve, Jugislavija, pružaju dokaze neuspjeha marxizma
i ozbiljne krize marxisticke misli i društva. Poslije
Hruščova, staljinizam se povraća kao oblik « oslo­
bođenja » i stvaranja «besklasnog društva », kao
put u socijalizam i komunizam, čega se stide svi
pošteni marxisti.

« Jugoslavenski » je slučaj posebno zanimljiv.

Pobuna Milovana Đilasa, o kojoj ne bih želio
govoriti, bila je na početku. Njegova sumnja i onda
otvorena kritika, te razlaz s idealima njegove mla­
dosti, iskren ili djelomično i namješten, teško po­
gađaju komunističku vlast uopće, a onu u Beogradu
posebno. Razlaz Beograd-Moskva, Moskva-Peking,
Moskva-Tirana i t. d. znaci su i dokazi, da ni
marxizam nije izbor kapitalizmu i liberalnoj demo­
kraciji.
247
 U traženju tog izbora, jugoslavenski komunisti
su pronašli oblik samoupravnog društva. Dosada je
to, koliko je moguće vidjeti, nova kolosalna prije­
vara. Idejno je na onom, što je davno rekao Kautsky,
da nije moguće primati bez prigovora sve, što su
učinili boljševici. Posebne prilike traže posebnu pri­
mjenu marxizma. Razlikuju se od Kautskoga, jer
socijalizam primjenjuju silom, dok je on rekao, ako
ga narodi slobodno ne prihvate, znak je da nije
došao njegov čas. Bakarić je nedavno priznao, da
se ono njihovo društvo bori između samoupravnog
društva « rukovodioca ». Od 1952., kad su navi­
jestili samoupravljanje, do danas, postoji isti pro­
blem. Mjesto izravnog zahvata policijsko-upravnog
stroja, beogradski centralizam je nametnuo finan-
cijalno gospodstvo s nešto diskretnijom zaštitom
policijsko-vojnog stroja, dižući pri tome zaglušne
ideološko-doktrinalne « spektakle ».
I dalje je ostalo klasno društvo, iskorišćavanje
čovjeka po čovjeku, nacije po naciji. Industrijski
tobože najrazvijenija, Hrvatska, morala je poslati
u tuđi svijet više od pola milijuna svojih najspo­
sobnijih i najzdravijih radnih snaga. Federacija naj­
prije osigurava sredstva za sebe, a samoupravi pre­
pušta, da se brine za vraćanje dugova, proširenu
reprodukciju, odgovornost za smanjenu proizvodnju
kao i za plaćanje radnika, koji mjesecima ostaju
bez zakonitog beriva. U biti je dokinuto privatno
vlasništvo, rekao bi Blum, ali socijalizma nema.
Ostale su sve popratne pojave kapitalizma i, u me­
đunacionalnim odnosima, srpski hegemonizam nad
ostalim narodima, posebno nad hrvatskim.
U smislu Blumovih misli, da je za socijalizam
248
potrebno « slobodno prihvaćanje » odredaba indu­
strijskih poduzeća i ukidanje hijerarhijske poslušno­
sti, srpski filozof Mihajlo Marković veli: « Auten­
tično samoupravljanje pretpostavlja dovoljan broj
razumnih osoba, sa socijalističkom i humanom svi­
ješću, koje će shvatiti cjelinu socijalnih procesa, koje
će biti svjesne relativne ovisnosti njihovih osobnih
interesa, grupnih i općih, i koje će učiniti svojim
stanovite ideale općeg značaja. Jedno zaostalo dru­
štvo, pretežno poljodjelskog obilježja, nema dovolj­
no takvih osoba, niti uvjeta, da ih uskoro ostvari.
Radi toga ovo društvo ne može preskočiti razdoblje,
u kojem će elita, u najboljem slučaju jedna zaista
revoluciornarna elita, uspjeti, pomoću maksimalne
mobilizacije mase ili prisilom, stvoriti za to po­
trebne uvjete: industriju, radničku klasu, inteligen­
ciju, prosvjetu i masovnu kulturu. U pomanjkanju
tih preduvjeta, samoupravljenje bi moglo značiti
opće raspadanje, rastakanje. Radi toga ovdje se
postavlja još jedan neizbježivi izbor: kad bi se
jednom i ostvarili ovi preduvjeti, hoće li tada elita
imati dovoljno moralne snage svojevoljno i doslje­
dno prijeći svojim izvornim revolucionarnim idea­
lima, bitnom dijelu socijalističke revolucije, ostva­
renju samoupravljanja, lišavajući samu sebe vlasti,
koju je imala kao elita ...? Ili će poslije nekoliko
desetljeća golemog skupljanja vlasti u svojim ru­
kama, toliko promijeniti društveno obilježje vlasti,
te završiti u poistovjećenju sebe i socijalizma i
ushtjeti trajno zadržati svoje političke i materijalne
povlastice, htjeti ostati ne samo mozak nego i že­
ljezna šaka povijesnog razvoja? ».
Veljko Rus, u istoj knjizi Pobuna Praxis-a, go­
249
voreći o « jugoslavenskoj alternativi » kapitalizmu
i staljinističkom socijalizmu veli: « Skleroza marxi-
stičkog mišljenja poklapa se s porastom političkog
pozitivizma, koji se zabavlja tumačenjem svako­
dnevne političke prakse mjesto angažiranja. Pretvo­
rivši svoja načela u dogme i braneći praksu lišenu
načela, marxizam je počeo gubiti funkciju vrije­
dnosnog i integrirajučeg sustava u sve većoj mjeri,
kao i položaj u životnim procesima ... ». Učestvo­
vanje masa je sve manje. « Oživjeli su prototipovi
obiteljski, folklorni, vjerski i nacionalni. U masi
je porasla ravnodušnost za politiku i društvena ne-
pokretnost ». Da se to nekako oživi, pokušava se
stapanje u jednu novu društvenu klasu političkih
funkcionera i tehnokrata. To za sada nema svog
pravog imena, a pojava bi se mogla nazvati « me-
ritokracija », vladajuća skupina « po zasluzi ».
Kakve su posljedice ovoga novog pokusa? « U
pravilu, ista grupa zadržava vlast, koja ju je imala
i prije, ali se sada oslobađa svake odgovornosti za
sve odluke i mjere, koje su prešle u nadležnost or­
gana samouprave ... Na taj način su se vladajuće
skupine u poduzeću, namjerno ili ne, pretvorile u
klike, koje drže svu vlast, a da ne preuzimlju ni­
kakvu odgovornost za ono, što čine ». Zanijekavši,
da su liberalno i totalitarno društvo u stanju do­
vesti do društva visoke integracije i demokratizacije,
Rus veli: « To nas prisiljava tražiti nove institu­
cionalne strukture ». Taj karakter bi imao jugosla­
venski dualizam, s oblikom samoupravljanja i države.
Prvo bi se brinulo za demokratizaciju, a drugo,
t. j. država, za integraciju. «Iskustvo, koje smo
dosada stekli, pokazalo je, da su odnosi između
250
ove dvije strukture daleko od slaganja. Opreka
između samoupravljanja i države stalno se pove­
ćava, a s time i pitanje novih promjena našeg dru­
štvenog razvitka ». Prihvaćajući i dajući prednost
prvome, imala bi nestati država. Iako je ova vi­
zija « veoma popularna », ostaje pitanje, « kako
izvršiti visoku integraciju bez državne sile? Ovaj
je problem aktualan iznad svega upravo u Jugo­
slaviji, koja je puna opreka nacionalnih, ekonom­
skih, kulturnih i drugih ».
Ovom nemogućem samoupravljanju, koje nema
ni teoretskog opravdanja, ni praktičnog uspjeha,
službeni iz Beograda prave propagandu, predstavlja­
jući ga kao najbolji izbor između kapitalizma i sta­
ljinističkog socijalizma. S njim se zanose čak i neki
u Francuskoj, Čile-u i drugim nekim katoličkim zem­
ljama, dok ga filozof Marcuse čak nazivlje novom
« revolucijom ».
Hrvatski komunistički fiolozof D. Grlić veli i
slijedeće: « Bolesne osobne ambicije, želja za vlašću,
nastanak naroda-predvodnika i ekonomsko iskorišća-
vanje malih naroda, tajne likvidacije onih, koji
drukčije misle, te najrazličitije moralne deformacije
ne će lako iščeznuti u novoj eri, ma bila ne znam
kako ekonomski razvijena i dali joj ne znam kakvu
etiketu ».
Sve u svemu « jugoslavenska alternativa » izgle­
da ovako: Samoupravljanje nema ni subjektivnih
ni objektivnih preduvjeta. Ako postigne objektivne,
za što treba mnogo vremena, a onda nije sigurno,
da će elita biti u stanju vratiti se revolucionarnim
izvorima i « demontirati grupnu vlast i privilegije »,
jer će se u međuvremenu poistovjetovati sa socija-
251
lizmom. Nema nikakve sigurnosti, da će osobni po­
roci bilo koje vrste prestati i u najrazvijenijem
društvu obilja. U društvu, koje je proglasilo za
cilj socijalizam-komunizam, elita će sve učiniti, da
ostane i mozak i željezna šaka svog društva.

Protivno ovim shvaćanjima « jugoslavenskih » fi­

lozofa, koji dobro poznaju svoju okolinu, a i čo­
vjeka uopće, H. Marcuse vjeruje u novog čovjeka.
On traži novu antropologiju, kad će ljudske potrebe
biti takve, da ne će biti tlačenja ni iskorišćavanja.
On to sad za sad vidi samo u kapitalističkom dru­
štvu. Ono bi imalo svoje uvjete objektivne naravi,
da izvrši oslobođenje čovjeka, ali ono uporno ostaje
kod tlačenja i iskorišćavanja.
Za ovu vrstu utopije nema mjesta. Na prigovor,
da nikakvi uvjeti proizvodnje i obilja ne će oslo­
boditi čovjeka ni dominacije, ni ostalih egoističkih
nagona, on tvrdi obratno. Točno je, da je Marx
uvjetovao ljudsku narav historijskim razvitkom. Ni
ubuduće se tomu čovjek ne će oteti. « Ali odnos
čovjeka prema prirodi već se promijenio i carstvo
nužde nije više isto od časa, kad se otuđeni rad
može dokinuti, zahvaljujući tehnici, i kad jedan ve­
liki dio rada, koji je društvu potreban, postaje stvar
tehnike. Dosljedno je izmijenjeno i carstvo nužde
i kvaliteta slobodnog ljudskog postojanja, koja su
Marx i Engels morali postaviti iznad domene rada,
pa bi mogli nastupiti možda već sada unutar sa­
mog rada ».
U duhu nepomirljivog revolucionarca, Marcuse
traži uništenje kapitalističkog društva i ne pomi-
ruje se s prijedlozima reforme i umjerenosti, jer
252
tvrdi, da je revolucionarni radikalizam kroz povi­
jest uvijek donosio bolje plodove. « Vjerujem, veli
Marcuse, da nam za to povijest daje mnogobrojne
primjere ».
Konačno, tko se želi uvjeriti o krizi marxisticke
misli ili bar njezina dosadašnjeg praktičnog tuma­
čenja, njezine stvarne političke primjene, neka se
obrati knjigama francuskog marxista-filozofa Roger
Garaudy-a. Tumačeći njegove misli, Serge Perotino
veli, da je iz jednog njihova dijela moguće izvući
dva zaključka: « “Insularna” koncepcija marxizma,
koja bi se morala čuvati svake tuđe filozofske za­
raze, kako bi očuvala vlastitu čistoću i uzmogla se
razviti na temelju vlastite kulture. Ova filozofska
“ksenofobija” poprimila je, tijekom godina, kari-
katurni oblik u Sovjetskom Savezu, gdje je bilo
dovoljno spomenuti kojeg nemarxistickog autora,
građanskog, da vas se proglasi kozmopolitom ». Za­
tim: « Transformacija marxizma, koji je prestao
biti metoda istraživanja i pretvorio se u sredstvo
opravdanja i obrane ».

Da ovaj naš krug namjerno bude zatvoreniji i

bezizlazniji, navest ću i britanskog profesora Geof-
frey-a Barraclough, nasljednika na katedri toliko
cijenjenog i opće priznatog povjesničara i filozofa
povijesti, Arnolda Toynbee-a. Prihvaćajući misao
svog zemljaka G. Bruun-a iz knjige Nineteenth Cen­
tury European Civilization, da se u ovom našem
« suvremenom razdoblju » doista radi o «raspada­
nju građanske sinteze », tvrdi, da su dva osnovna
problema svijeta: Ustanoviti « do koje se mjere
253
promijenilo naše držanje u dodiru sa znanstvenom
i tehnološkom revolucijom » i « do koje mjere je
nova društvena masa uspjela postići oblike vlasti­
tog izražaja, po kojima bi se od drugih razlikovala ».
Najizrazitiji slom, prema njemu, doživio bi mo­
derni svijet u svojoj « humanističkoj tradiciji ». Bi­
lo je različitih napadaja na taj renascentistički hu­
manizam, ali je svima bilo zajedničko, da je u njima
« kucalo razočaranje s ovim humanizmom ».
Mi znamo, u okviru kršćanske civilizacije, da
je razvoj ovog humanizma prolazio razna razdoblja.
Počeo je s mišlju, da je čovjek u svom radu ovisan
posve od milosti Božje; iza toga slijedilo je shvaćanje,
da je ljudsko djelo sastavljeno od milosti i ljudske
inicijative i doprinosa, dajući milosti prednost; na­
kon toga je slijedilo uvjerenje, da je prvo ljudska
inicijativa i doprinos, pa onda milost, dok konačno
nije prevladalo shvaćanje da je ljudska inicijativa
i djelo sve, a za milost nema mjesta (J. Maritain).
K. Marx je proglasio čovjeka « najvećim bićem za
čovjeka », a Max Scheller je ustvrdio, da u inte­
resu nezavisnosti i najčišćeg morala Bog ne smije
postojati.
Kršćanski svijet je gradio dostojanstvo čovjeka
upravo na njegovoj duhovnosti kao « slici Božjoj »,
za razliku od renascentističkog humanizma. Barra­
clough veli: « ... i ono, što je razriješilo pobunu,
bilo je upravo protivurječje između njegova (huma-
nističko-renascentističkog, n. op.) vjerovanja — t. j.
poštivanja ljudskog dostojanstva i vrijednosti ljudske
osobe - i njegove prakse - t. j. deshumanizacije i
depersonalizacije radničke klase ». Znanost je « ra­
stvorila stare ideje o ljudskoj naravi i položaju čo­
254
vjeka u svijetu. Francuski matematičar Henri Poin­
caré je ustvrdio, da znanost nikad ne može dostići
nikakvo saznanje stvarnosti; najviše što može jest
odrediti odnos među stvarima ». F. H. Bradley u
knjizi Privid i stvarnot tvrdio je, da « narav sama
po sebi nema stvarnosti » i da je narav « oblikovana
od tvrde materije, utopljene u prostore apsolutne
praznine ». Dok je Eddington rekao, da « je čovjek
samo slučajni konglomerat atoma », Montesquieu
je svojedobno rekao: « Zakon uopće jest ljudski
razum, ukoliko on upravlja svima narodima svijeta;
a politički i građanski zakoni svakog naroda nisu
ništa drugo nego posebni slučajevi, na koje se pri-
mjejuje ovaj ljudski razum ». Međutim, i ovaj ljud­
ski razum, ovaj racionalizam-humanizam rastočen je
Freudovim teorijama. « Freudovska teorija o pod-
svijesnom izvršila je neisporediv udarac, posebno
razorivši sliku čovjeka kao sređenog pojedinca, koji
odgovara na događaje na razuman i predvidljiv na­
čin. Ako je znanost ostavila čovjeka tapkajući na­
slijepo, tražeći vanjsku, klisku stvarnost, Freud ga
je ostavio, da uzalud opipava stvarnost vlastitog
unutarnjeg Ja ».

Jesam li, dakle, pogriješio, kad pridajem kršćan­

skom shvaćanju slobode i vrijednosti ljudske osobe
bitnu vrijednost za očuvanje demokracije kao vla­
davine slobode?
Eto i katolički historičar i filozof, Fridrich Heer,
u najnovije vrijeme, dokazima iz povijesti kao da
želi potvrditi Nietzscheovu tvrdnju, da smo uzalud
bili kršćani dvije tisuće godina. On to ne želi do­
kazivati i ostaje s kršćanstvom. On priznaje slabosti
255
po kojeg kršćanskog doba ili osobe, ali ne nalazi
drugog rješenja.
I marxisti danas, razočarani zloćom čovjeka i
nakon « ukinuća privatnog vlasništva », govore o
« preodgoju » čovjeka, o stvaranju novih uvjeta, o
novoj antropologiji, koja će ga bitno izmijeniti, ali
znanost, veli matematičar Poincare, ne zna ništa
o realnosti prirode. Egzistencijalist Heidegger tvrdi,
da nas svakoga jednom uhvati čas, kad osjetimo
da svijet stvari, sredstava, nije naš autentični svijet.
Tako i kršćani, uza sve svoje slabosti, moraju
držati pred očima, posebno oni, koji se žele baviti
politikom: « Znate, da oni, koji se priznaju vlada­
rima nad narodima, s njima okrutno postupaju i
da se njihovi velikaši služe svojom vlašću protiv
njih. Ali tako neka ne bude među vama! Naprotiv,
tko želi biti najveći među vama, neka bude vaš
poslužnik. A tko želi biti prvi među vama, neka
bude rob svima. Jer Sin Čovječji nije došao, da
mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život
kao otkup mjesto svih (Evanđelje Markovo 10,
42-45).
I kršćanstvo je, poslije pada Rima, započelo, iz­
ravno ili neizravno, voditi također politiku mno­
gih naroda. Kad je Grgur Veliki nad ruševinama
Rima pisao: « Gdje je senat, a gdje narod rimski? »,
započela je era kršćanskog kulturnog i političkog
utjecaja. A što vele o tome oni, koji nisu bili nje­
govi najgorljiviji pristaše?
Rousseau je napisao: «Moderne vladavine su
bez sumnje dužnici kršćanstva, s jedne strane radi
čvrstoće njegova autoriteta, a s druge, da su zaista
postali veći razmaci između revolucija. A njegov
256
utjecaj nije se protegao samo na to; djelujući i na
njih same (vladavine), učinilo ih je mnogo huma­
nijim. A da se o tome uvjerimo, dovoljno je da
ih usporedimo sa starim vladavinama ».
Montesquieu je nadodao: « Nema sumnje, da
je kršćanstvo stvorilo među nama političko pravo,
koje priznajemo za vrijeme mira, i pravo narodâ,
koje poštivamo u ratu, za blagotvornost kojega
ljudski rod nikad ne će biti dovoljno zahvalan ».
Egzistencijalistički nemir znanost niti može smi­
riti, niti dati odgovor na upit o smislu i stvarnosti
života. Kršćanstvo, naprotiv, na sve to daje sigurne
odgovore, a blagotvornost kršćanskog ponašanja u
zajednici potvrđuju i oni, koji ga nisu dovoljno
ispovijedali.

Što dakle može očekivati naše suvremeno indu­

strijsko društvo? Je li u njemu moguće postići
više pravde i očuvati slobodu?
Sasvim je sigurno, da danas cijeli svijet živi
u industrijskoj vrućici. Proizvoditi, to je vrhovna
norma naroda i države. Jednako na Zapadu kao
i na Istoku, u liberalno-demokratskom kao i tota-
litarno-komunističkom svijetu. Ono, što je André
Siegfried rekao za Amerikance, vrijedi jednako za
Ruse, Kineze ili bilo koju drugu zemlju liberalne
ili komunističke polutke našeg svijeta. « Pragma­
tizam na začudan način izražava njegove mogućno­
sti i granice. Kad Amerikanac ne radi, on je smje­
sta obezglavljen. Nikad mu nije dosta “ Biti ”, on
uvijek osjeća potrebu “ Ostvarivati Odatle, moglo
bi se reći, statutarna povezanost između religije i
akcije, gdje bi prva mogla kristianizirati drugu, ali
257
17
se istovremeno izlaže opasnosti da i sama bude ma­
terijalizirana ». Sličnost razvitka između američkog
i sovjetskog društva zapazili su i Spengler, Siegfried,
Burnham, Massis i toliki drugi, pa to ne želim
ponavljati.
Tako je M. Robinson pisao, da Amerika nije
više u stanju pozivati se na principe otaca njezina
Ustava. Tada se vjerovalo u svemoć i slobodu
pojedinaca, dok je država imala sasvim negativnu
ulogu. Danas se prešlo u masovnu civilizaciju, koju
je moguće postići samo zahvatom države
Spengler je rekao, da američka mamut-poduzeća
na području industrije sve više vode masovno-ko-
lektivističkom društvu i sve više postaju slična
sovjetskim gospodarskim organizacijama. Držeći ovu
činjenicu pred očima, Raymond Aron prihvaća mi­
sao Alexis Tocqueville-a, da suvremeno društvo po­
svuda vodi k demokratizaciji: k smanjivanju razlika
i « brisanju » različitih uvjeta osobnog stanja.
Međutim, ipak to društvo teži jednom za de­
spotskim, a drugi put za industrijskim oblikom za­
jednice. Priznajući zajednička obilježja industrijskih
društava i težnju k « progresivnom » izjednačiva-
nju, Aron smatra odlučnim pitanje političke orga­
nizacije. Pri tome je najodlučnije pitanje, kako se
biraju nosioci vlasti i kako oni tu vlast vrše. Obu­
jam proizvodnje i način podjele dobara je veoma
važan dio politike, ali onaj prvi problem, politika
u užem smislu riječi, mnogo je važniji. « U odnosu
na čovjeka, politika je mnogo važnija od ekonomije
tako reći po samoj definiciji stvari, jer politika dira
izravnije sam smisao postojanja. Filozofi su uvijek
mislili, da je ljudski život, tako rekuć, satkan od
258
odnosa među osobama. Ljudski život znači živjeti
s drugim ljudima. Odnosi ljudi međusobno sačinja­
vaju temeljnu pojavu svake zajednice. Prema tome,
organizacija autoriteta (vlasti) zadire u način života
izravni je nego ikoji drugi vid društva ».
I ne prihvaćajući u cijelosti starogrčko shvaćanje,
da je ljudski život politički život, jer moderno dru­
štvo poznaje i mnoge sfere privatnog i polujavnog ka­
raktera, « ipak to ne znači da način vršenja vlasti,
način njezinih izabiranja, ne pridonosi više nego išta
drugo pri određivanju stila odnosa među pojedincima.
I, ukoliko je stil ovih odnosa ono, što određuje
samo postojanje ljudsko, utoliko je politika stvar,
što iz najbližega i više nego išta drugo u zajednici,
privlači interes filozofa i sociologa ».
I uza sve naglašavanje važnosti odnosa politike
i filozofije, Aron se ne upušta u raspravu o smislu
slobode. Kao da usvaja mišljenje H. Laski-a, da
znanstveni svijet gubi na vrijednosti, upuštajući se
u metafizička pitanja, pa onda ostaje kod prakti­
čnih problema te sudbinu demokracije i slobode ve­
že uz postojanje višepartijskog ili jednopartijskog
sustava. Tamo, gdje postoji prvi sustav, možemo
govoriti o demokraciji, a gdje postoji drugi, radi
se o totalitarnoj vladavini, pozivljući se na Pro­
vidnost, da nas spasi od « prekidanja » niti zako­
nitosti pravog, demokratskog sustava.
Ne mogu usvojiti u cijelosti ovo mišljenje. Bez
metafizičkog rješenja ljudskih pitanja, sva su rje­
šenja napola riješena, u stvari neriješena. Iako pra­
ktični razlozi očuvanja slobode traže podjelu vlasti,
parlamentarizam, slobodu tiska, riječi, udruživanja
i stranaka, ostaje jedan još važniji problem. Ima
259
li u čoveku išta, što iziskuje njegovu autonomiju,
sigurnost njegove slobode?
Radi toga Roepke traži pomno razlikovanje u
kritici bitnog i sporednog u odnosu na demokraciju.
« Temeljno je pitanje posvuda jedno te isto: Kako
se oblikuje politička vlast? A ovdje nema nego
samo dva isključiva odgovora: autonomija ili hete-
ronomija, naša vlastita volja ili volja nekoga dru­
goga ... Danas znamo, da postoji ne samo parla­
mentarna, nego i “ direktna ” demokracija, pa pre-
sidencijalna, direktorska pa čak i diktatirijalna, pret­
postavivši, da veze između naroda i političke vlasti
nisu prekinute i da je onaj, koji drži vlast u svojim
rukama, dužan polagati račun narodu i, uslijed kon­
trole, da ga se može smijeniti ». Isto vrijedi i na
području ekonomije. Kapitalizam ili komunizam
ovise o tome: « Kako se moraju upotrijebiti pro­
duktivne snage društva i tko će nad njima vršiti
vlast?... Drugim riječima: Ili se gospodarska volja
stvara putem demokracije potrošača, ili silom jedne
autokratske volje. Jedno treće rješenje ne postoji ».
Očuvanje, dakle, ljudske slobode, osobne, grupne
i nacionalne, sačinjava bit demokracije. Prepustiti
sudbinu slobode u ruke samih tehničkih sredstava
- parlamenat, stranka, štampa - jedno je od polu-
rješenja. Postaviti temelje slobode na metafizički
smisao ljudskog postojanja, čini mi se nenadokna­
divim preduvjetom za demokraciju kao vladavinu
slobode. Smjestiti je u okvir nazora o svijetu i ži­
votu bitan je poziv političke nauke. Praktično isku­
stvo liberalnog svijeta je dragocjeno, ali bez bezu­
vjetnog, svjesnog, utemeljenog opravdanja poštiva­
nja ljudskog dostojanstva i slobode nema demo­
260
kracije, i ono što je postignuto pod tim imenom,
sve više dolazi u pitanje.
Moje je mišljenje, da se odnos čovjeka prema
životu u vezi s modernom znanošću bitno nije pro­
mijenio, niti se može promijeniti. Znanost je, u
najistaknutijim svojim predstavnicima priznala, da
ona ne zna i ne može dati odgovor na pitanja o
smislu ljudskog postojanja. Apsolutne odgovore o
tome mogu dati samo filozofija i vjera. Kršćanstvo
je u tom smislu nedostiživo.
U pogledu novih, suvremenih izražaja na podru­
čju relativnog i nakon djelomičnog « razaranja gra­
đanske slike društva », zadaća je suvremenih na­
raštaja, da tome traže oblike na području politike,
kao i kulture uopće.

Ako ovi retci potaknu bilo kojeg hrvatskog

mladog čovjeka, da u ovome smislu istražuje dalje,
potpunije i dosljednije sa svrhom, da bude od ko­
risti našem danas ugroženom hrvatskom narodu,
njihov će pisac biti najpotpunije nagrađen.

261
 KAZALO
imena i važnijih stvari
ACH 158
« Agere sequitur esse » 88
Agnosticizam i društvo 93
AMERIKA 11 18 37 52 101
129 169 231 246 258
Anarhija (bezvlade) 43 44
Apsolutizam 20-27
ARGENTINA 9 247
ARISTOTEL 19 148 163 182
ARON R. 227 258 259
AUSTRALIJA 60
AUSTRIJA 9 52
Autokracija i demokracija 83
Autoritet, društvena vrijednost
215
BACON F. 55
BAKARIĆ 248
« Balfour Report » 62
BARRACLOUGH G. 253
BARTHELEMY 231
BAUER B. 55
«Bene scripsit ille barbarus,
sed nihil probat» 202
BENTHAM J. 55 63
BEOGRAD 50 51 118 247 251
BERDJAJEV N. 109 130 166 208
BERGSON 109 203 232
BERLIN 110
BERNSTEIN 226
Biće 163-4
Biće-od-sebe (Vrhovno Biće)
168; - uzročni dokaz po­
stojanja 207-8
BIZANT 211
BLISKI ISTOK 235
BLUM L. 111 226 242 243
244 246
Bog - Vrhovno Dobro 208
BOKA KOTORSKA 51
«Bonum est, quod omnia ap-
petunt» 163
Boljševizam 10 11; - protiv
parlamentarnog sustava 51
53; - protiv demokracije
144; - boljševički preodgoj
i teror 135-6 139-40 142
144; - kritika boljševizma
230-31; vidi: Komunizam
BOSNA 51
BRADLEY F. H. 255
Bratstvo, univerzalno 116-117
BRETTE J. 52 74
BURNHAM J. 235 242 243 244
258
BROZ J. 50
BRUUN G. 253
BRYCE J. 21 38 40 45 56
94 115 136 137 223 227
228 231 247
CARNELUTTI F. 111 113
«Carta di lavoro», fašistički
program 213
Cehovi (Staleška udruženja) 21
CEZAR 180 181
CHARDIN, TH. DE 139 239
CICERON 190
263
COMTE A. 55 77
CORTES D. 123 236
CRNOGORCI 49 50
CROCE B. 202 218
ČEHO-SLOVAČKA 49
ČILE 231 246 251
Čovjek, « društvena životinja »
182
«Čovjek, mjerilo svega» 80
Čuvstva (Osjećaji) 153 155
Ćudoređe, pojam Kantov 35;
- i nauka o državi 82;
- i vrijednost 180
D’ALEMBERT 22 23 24
« Danica », tjednik 12
DANTE 84
DE GAULLE 37 246
DE MAN 226 230 231
'Demokracija, mišljenja o njoj
10-11 46-7; - porijeklo (mo­
derni pokret) 17-24; - riječ
19; - pojam 54; - bit
25-37 45-6; - način stvara­
nja državne volje 177; -
kršćanski pojam 214-22; -
stvarnost i ideologija 175-6;
- sustavi 37; - liberalna
37; - neposredna 42; -
i državni udar 45; - ozna­
ke 123-4 170-71; - vrijed­
nost (relativističko shvaća­
nje) 99-100; - nedostatci
nje 99-100; - i duhovna
sloboda 147 177-80 190;
- nedostatci (kriza) 49-95;
- korijen krize 186; - kri­
tika 97-112; - nijekanje
(komunizam) 112-45; - i re­
volucije 231-3; - socijali­
stička 115; - kršćanska 245-
246; - njezina budućnost
223-5 234
DESCARTES 23 35 149
DIDEROT 174
264
Diktator, izvor kulta diktato­
ra 94-5
Diktatura 44 94-; - i demo­
kracija 100; - proletarijata
52 125-34
Dobrota, pojam 165
Država, starogrčka 19; - mo­
derna, tri bitna dijela: zem­
ljišno područje, narod i
vlast 20; - kao fikcija opće
volje 33-4; - liberalna (de­
mokracija) 64-5; - mogući
oblici 72; - parlamentarna
(zakonodavna) 97-101; - u-
pravna (administrativna; di­
ktatura) 102-45
Državni zahvat u društveno-
ekonomskim pitanjima 59-
63 65-6
Društvene obnove 67-8
« Društveni ugovor », djelo 19
34
Društveni ugovor, pojam 26 27
28 30 32 33
Društvo, komunistički pojam
228-9; - moderno: razvoj
prema socijalizmu 258; -
i sloboda 176-7; - samo­
upravno (jugokomunističko)
248-51
DUGUIT L. 212
Duh, postojanje i narav 80-81
88-89
Duša, besmrtna 206-7
ĐILAS M. 51 114 247
EDDINGTON 255
EHRENFELS 91
EINSTEIN 109
ENGELS 114 120 126 131 252
Ekonomija, dirigirana i ko­
lektivna 62; - sovjetska
138-9
Ekonomski liberalizam 60
Empirizam, u prirodnim nau-
kama 55
ENGLESKA 18 39 55 71 72 129
Etički racionalizam 205-6
Etika 166; - kršćanska 204
EURIPID 84
EVROPA 9 10 11 49 52 101
112 137 144 214 231 245
Evropska federacija, ideja 112
Evropsko Zajedničko Tržište
112
Fašizam, i demokracija 10 11
52; - i komunizam 107;
- mišljenja o njemu 110-12;
- metafizika nacije 212-13
Feudalizam 21 32 38
FEUERBACH L. 55
FICHTE 34 54
Filozofija, i politika 82-4; - vri­
jednosna 147-53 169; - duha
191; vidi: Mudroslovlje
FRANCUSKA 18 25 37 73 117
246
FREUD S. 81 82 83 89 109
110 255
FRISCH A. 139
FROBENIUS 223
FRONDIZI 213
FUSTEL DE COULANGES 17
GALILEO 22 23
GARAUDY R. 226 253
GENOVA 35
GEY-GRAND G. 53
GEYSER J. 150
GIBBON 18
GIOVANNI (Padovanski) 84
GOVORNIK IZ DOMOVINE 13
GRČKA 17-18
Grčke države-gradovi 19
GRGUR VELIKI 256
GRLIĆ D. 121 123 251
GUETZEVICH 46 212 232
GURVICH 171 199 201 202 209
HEER F. 255
HEGEL 55 151 152 192 196
HEIDEGGER 152 164 256
HERCEGOVINA 51
HERMANN 192
HESSEN H. 81 147 148
Hitlerizam, biološki materija­
lizam 108-9
HOLANDIJA 129
HOMER 241
« Homo oeconomicus » (privre­
dni čovjek) 68 122
HRUŠČOV N. 51 139 142 247
HRVATI 13 14 49 50 51
HRVATSKA 10 14 50 51 248
« Hrvatska danas i sutra »,
knjiga 13
« Hrvatska revija », časopis 13
Hrvatski narod 11 50 261
Hrvatski narod 11 50 216
Humanizam 58; - kriza 253-4
HUME 23
HUXLEY A. 154 210 221
Ideja i pojam 161
Imanentizam, antropološki 91-2
INDOKINA 235
« In dubiis libertas, in omni­
bus charitas » 222
Internacionala II 125-6
IRSKA 231 247
Iskustvo 156
Istina, i vrijednost 159 165
ITALIJA 49 52 95 170 245 246
Izrazi (tropizmi) 155
Jednakost [homogenost) naro­
da, demokratsko načelo 26
36 43 104-5 195-203 209
« Jednakost sreće » (šansa) 100-
104
JEFFERSON 63
JELLINEK G. 18 109 212
JEZE G. 211
« Jugoslavenska alternativa »
250-51
265
JUGOSLAVIJA 49-51 247-51
KANADA 60 231 247
KANT E. 34 35 84 106 152
156 162 167 168 179 188
191 192 193 221 235
Kapital, i radna snaga (prole­
tarijat) 69-71
Kapitalistička proizvodnja 58-9
Kapitalizam, i socijalizam 129
242-5
Kategorički zahtjev, i sloboda
188-9
KAUTSKY 109 116 122 123
135 136 140 141 142 226
229 230 248
KELSEN H. 25 26 27 28 31
32 33 34 35 36 41 42 44
46 49 82 83 85 88 89 90
91 92 103 105 106 110 119
175 176 178 180 183 188
189 196 219
Klasa, vladajuća 132-3; - radna
(u Rusiji) 139; - pravo
klase (metafizika klase) 212-
213
Klasna podvojenost, društva,
države 43 120-1
Komunizam (boljševizam), zna­
čajke 113-15; - nijekanje
demokracije 116-45; - =
manjina, silom na vlasti
141-3
KOREJA 235
Korporativizam, oblik liberalne
države 73-5
KRIST 178 189 235 237
Kriza, gospodarska (ekonom­
ska) 58-62; - demokracije
49-95
Kršćanstvo, porijeklo demokra­
cije 17; - načela politike
23; - i demokracija 203;
- (katolicizam) i demokra­
cija 214-22; - i univerza-
266
lizam, obrana demokracije
234-5; - i kriza demokra­
cije 255-7
KUBA 231 246
Kultura, tragedija kulture 165-
166; - i sloboda 187-8
« Laissez faire, laissez passer »
72
LASKI H. 63 110 227 259
LASSALLE 109
Lateranski Pravni Fakultet 12
LAUN 35 36 102 106 132 172
173 175 180
LE FÜR L. 17 23 34 203
«Legum omnes servi sumus,
ut liberi esse possimus » 190
LEIBHOLZ 196 197
LEIBNITZ 84
LENJIN 114 122 125 127 128
129 131 134 141 142
Lenjinizam (staljinizam), silom
osvaja vlast 124-6; - i de­
mokracija 130-34
LEON XIII 245
LESSING 106 174
Liberalni sustavi, istrošeni 113
Liberalistički pojam pozitivizma
78
LINDWORSKI 158
LOMBROSO 109
LOTZE 147
Lijepo, i vrijednost 159 165
MACEDONCI 49 50
MADRID 167
MAĐARSKA 49 247
MALRAUX A. 15 166 223
Manjina, načelo manjine 43-44
MARCEL G. 23
MARCUSE H. 122 141 251 252
253
MARITAIN J. 191 206 217 254
MARKO EV. 256
MARKOVIĆ M. 249
MARSEILLE 72
MARSILIJE PADOVANSKI 84 « Nemo dat, quod non habet »
MARX 79 80 81 89 92 109 207
110 114 122 129 130 136 NENNI 245
196 225 243 252 NEP = Nova Ekonomska Po­
Marxizam, suprotna tumačenja litika (sovjetska) 138-9
122-6; - i lenjinizam 130- NEUMANN 158
135; - i pozitivizam 79-80; « New Deal » 243
- i idealizam 121; - i NEWTON 23
fašizam 213-14; - neuspjesi NIETZSCHE 255
i kriza 247 253 NIKOLA DE CUSA 84
MASSIS 250 « Nineteenth century european
Materijalizam, historijski 120-1; civilization », djelo 253
- nesuvremenost u filozo­ NITTI 174 226
fiji 80-81 NOBEL 142
MAUTHEN 90 « Nolite iudicare » 111
MAYER 106 188 « Novum organum », djelo 55
MIHAJLOVIĆ D. 50 NJEMAČKA 49 52 55 95 101
MILL J. S. 55 102 107 170 245 246 247
Mistika demokracije 34 Obveza, objektivno vrelo obve­
Moderne socijalne teorije (kri­ ze 30
tika) 236-7 Odrazi (refleksi) 155
Monarhija 19 21 Oligarhija 19; - moderna 59
MONTESQUIEU 255 257 « Omasovljenje života » 101
MORGAN 130 « Omne ens bonum » 163
MOSKVA 53 247 « Opća volja » 34 36
Mudroslovlje (filozofija), pojam ORTEGA Y GASSET 150 167
150-3 Osjećaji 153-5; - vrijednosti
Mudrost, životna 151 160-3
Nacionalsocijalizam ( hi tlerizam ), Osobnost, ljudska, i vrijednost
i demokracija 10 109-111 159-61
Nagon, pojam 155; - slobode Osuda (cenzura) nagona 89
i pravde 25-9 OTTAWA 62
Napredak (razvitak), industrije, Parlamenat, glavni organ demo­
tehnike i kulture: posljedi­ kracije 37 40-42 45 97;
ce u društvu i politici 56-8 - « poslan na praznike » 95
100-101 Parlamentarizam, državna volja
Narav, ljudska, i društvo 89 na temelju većine 42
« Naravno (prirodno) stanje PASTERNAK 142
čovjeka » 183 PEKING 247
Narod, političko počelo 23-4 PEROTINO S. 253
38; - « politički » i « ne­ Personalizam (obsonost) 192-3
politički » 66-7 Pico DI MIRANDOLA 22
NATHAN 106 179 PILAT 106 178 179 189
Naturalizam 58 PLATON 19 84 133 163

267
Plutokracija, moderna 59
« Pobuna masa » - « prelije­
vanje masa » 101
« Pobuna Praxis-a », djelo 249
Poduzeća, privatna, velika 58-9
POINCARE 255 256
Pojam i ideja 161
Politička akcija 13; - krepost
14; - poziv 14-15; - vlast,
kako se oblikuje 260
Političari, rođeni i školovani
13; - Ja političarev i nje­
gov politički sustav 83-4:
demokratski 85-7, autokrat­
ski (samodržac) 87-8
Politika, pojam 66; - znanost,
umijeće i studij 13-14; -
i smisao života 14-15; -
« zatvorenih vrata » 117 131
221-2
POLJSKA 49 247
Porivi 155
PORTUGAL 10 52
Poslijekršćanski svijet 237-8
Postulatorni teizam 167 192
Potreba saznanja stvarnosti 159-
160 164-65
Potrebe: požude, nagoni 153
Pozitivizam 54-8; - činilac o-
boljenja demokracije 77-94;
- marxističko tumačenje 78-
90
« Praemie-Preferenz », politička
prednost 104
« Praktični razum » 156-8
Prava, čovjekova 209-12
Pravda, nagon 25; - društvena
65
Pravilo, svijet pravila 91-2
Pravo, pojam 28 35 78-9; -
obvezna snaga 216; - gla­
sa 42 52 171
« Praznici zakonitosti » 53
268
Predstavništvo naroda 29 38
40-43
Priroda, i sloboda 186-7
«Prirodno stanje» ljudi 26
30-31
Privredni čovjek, temelj dru­
štva 131-2
« Privid i stvarnost», djelo
255
Proletarijat, u Rusiji 138-9
Promidžba (propaganda), komu­
nistička (sovjetska) 113-16
143-4
PROTAGORA 80 84
PROUDHON 120 220
Psihologija 154-5; - objekti-
vistička 158-9
RADBRUCH G. 99 100 178 179
180
Radnički moral 135
Radništvo društveni položaj 132
RANKOVIĆ 51
Rasizam, nordijski 108-10; ži­
dovski 109
Razvoj društva 225-31
«Rat sviju protiv svih» 26
27 30
Razum, vrijednost 168 206; -
politički 11 12; -praktični
156-8
REININGER R. 151 158 160 162
163 194 205 206
Relativizam, vrijednosni 99 196;
- spoznajni 194
Religije, i mjerilo vrijednosti
209
RENNER K. 10 11 20 23 78
210 211 214 226
« Rerum novarum », enc. Leo-
na XIII 245
Revolucija, tok 67-8; - ame­
rička 33 116; - engleska
33; - francuska 22 24 33
37 52 64 66 74: učinci
 68-9 116 131 132; - (g.
1848, 1871, 1917) 72; -
socijalistička 52; - marxi-
stička (komunistička) « zad­
nja » 68 114 127; - fran­
cuska i boljševička (uspo­
redba) 117-9
« Režim direktora », djelo 242
RICKERT 188
RIM 9 17 53 256
ROBINSON M. 258
ROCKEFELLER 130
ROEPKE W. 241 260
ROTHSCHILD 130
ROUSSEAU J. J. 18 25 28 33
34 71 171 172 188 256
RUIZ GARCIA 145
RUMUNJSKA 49
Rus V. 249 250
RUSIJA 49 73 96 114 118 119
123 143
SALK 109
Samoodređenje narodâ 41
Samouprava (autonomija) 36
SARTRE 224
S A VIGNY 179
SCHELLER M. 155 192 254
SCHMITT C. 101 102 103 104
105 107 110 131
SCHÖNFELD 235
Senat 40
SIEGFRIED A. 257 258
Sila, politička 12 212; vidi:
Diktatura, Boljševizam, Ko­
munizam
SIN ČOVJEČJI 256
Sindikalizam 73
SLAVENI 118
Sloboda, prirodna, pojam 25-
36 41 91-2; - duhovni po­
jam 182-90 192-3 204; - sre­
dišnja misao demokracije 38-
48 84-5; - bit demokracije
260-1; - unutarnja vrijed­
nost 169 181-2; - i parla-
menat 41- 3; - i monar­
hija 21-2; - i pravda 99;
- i društvo 183; - i ću­
doređe 191-2; - i vrijedno­
sni relativizam 170-4
SLOVENCI 49
Socijalizacija (kolektivizacija) i
pojedinac 139-41
Socijalizam, državni 73; - znan­
stveni 120
SOKRAT 133 205
SOVJETSKA REPUBLIKA 52
SOVJETSKI SAVEZ 95 253
SPENCER H. 55
SPENGLER 223 258
SPINOZA B. 84 109 110 187
Sporazum (nagodba, dogovor)
većine i manjine 44 45
Spoznaja 162-4
Spoznajni realizam 164
SRBI 49 50
SRBIJA 50
« Sreća », društveni činilac 65
SRIJEM 50
Staleška udruženja 21 38
Staleži 21-22; - četvrti (pro­
letarijat) 113-14
STALJIN 51 114 124 125 126
127 128 130 131 133 138
142 143
STAMMLER 106 188
STINNES 130
STRAUSS 55
STROEHM G. 114
STURZO L. 245
Svijest 149-55; - vrijednosna
156-7
« Sub lege libertas» 190
« Summum ius, summa iniu-
ria » 172
ŠOLZENICIN 142
Španjolska 10 170
Švicarska 10

269
'Takmičenje, u proizvodnji 58-
62
« Temelji spoznaje stvarnosti »,
djelo 167 208
TIRANA 247
TITO 51
TOCQUEVILLE A. 227 258
TOMA AKVINSKI 84 191 206
TOYNBEE A. 214 235 253
« Trade-Unions » 72
Tragedija kulture 165-7
« Tražite istinu i ona će vas
osloboditi » 235
TROTZKY 109 136
TRUMBIĆ 50
Udruženja, gospodarska 64-65;
- radnika (sindikati) 70-
71; - i politička borba 71-2
« Uloga manjine u masovnom
društvu », djelo 140
URUGUAY 246
Uračunljivost i volja 91
Ustav, državni, temelj demo­
kracije 38-40; - i narodna
većina 171-2
Ustavotvorna skupština 38
VASILJ K. 149 167 207 208
Većina, načelo većine 30-31
43-4; - i demokracija 35-6
105; - i komunizam 126;
- i manjina (u komunizmu)
131-2; - i vlast 103-4; -
sukob većine i manjine
171-2; - i sporazum 219
VELIKA BRITANIJA 37 63
VITO F. 61
Vjera, kritika vjere 55
270
Vlast (auktoritet), jedan od
bitnih dijelova države 20;
- vrhovna 38-9; - zakono­
davna, upravna i sudačka
38-9 94-5; u komunističkoj
državi (diktatura) 137-9
Vođa (samodržac), pojam 87-88
Volja, ljudska, i sloboda 91-2;
- počelo odluke i zapovi­
jedi 155-9; - vrijednost
168; - naroda 46; - državna
105-6; - «opća» 34 36
Vrhovništvo (vrhovna vlast) 20
21 38
Vrijednosna, neodređenost u
politici 175; - svijest 156-
157; - i relativizam 161-3
Vrijednost, pojam 147-9 156-7
164-5; - demokracije 169;
- domokracije u relativizmu
99; - najveća (vječna, Bog)
kao mjerilo 160-4 166-9 195
WALDEK 71
WASHINGTON, osoba 247
WlNDELBAND 188
WORTERSEE 9
Zakon, izraz volje naroda 24;
- temelj društvenih odno­
sa 27 33; - proizvod volje
naroda 29; - izražen u usta­
vu 39; - i demokracija 98-
99; - slobode 159 209
ZARATUSTRA 195
Zastupnička politička tijela K;
« Zašto vjerujem? », djelo 167
Znanosti 150-52
Žudnje 155
 KNJIGE UPOTRIJEBLJENE

ARON R., Démocratie et totalitarisme, Paris 1965.

BARRACLOUGH G., Introducción a la historia contemporánea,
Madrid 1965.
BARTHÉLÉMY J., Valeur de la liberté, u Archives de la philoso­
phie du droit, Paris 1934.
BERDJAJEV N., Der Sinn der Geschichte, Tübingen 1949.
------ Christentum und Klassenkampf, Luzern 1936.
BLUM L., A l’échelle humaine, Marmond 1941.
BONNICHON A., Le principe des nationalités, u La justice dans
le monde 7 (1965) 20-32.
BRETTE DE LA GRESSAYE J., La représentance corporative et pro­
fessionelle, u Archives, Paris 1934.
BRUUN G., Nineteenth Century European Civilization, 1959.
BRYCE J., Les démocraties modernes, sv. I-IL, Paris 1929.
BURNHAM J., Das Regime der Ménager, Stuttgart 1948.
CARNELUTTI F., La guerre et la paix, Roma 1945.
CAS SIER E., Individuo y cosmos en la filosofía del renascimiento,
Buenos Aires 1935.
CHARDIN, THEILHARD DE, El porvenir del hombre, Madrid 1962.
CORTÉS D., Ensayo sobre el catolicismo, el liberalismo y el so­
cialismo, Buenos Aires 1943.
D’ALEMBERT, Eléments de philosophie, Paris 1759.
DAWSON CR., El juicio de las naciones, Buenos Aires 1944.
DESCARTES R., Discours de la méthode, Paris 1902.
DUNKER A., Marx-Engels : Über historischen Materialismus, Ber­
lin 1930.
FRISCH A., rasprava u Poder politico, Buenos Aires 1970.
FRONDIZI S., El estado moderno, Buenos Aires 1945.

271
FUSTEL DE COULANGES N.-D., La cité antique, Pars 1895.
GEY - GRAND, Démocratie, liberté et souveraineté, u Archives,
Paris 1934.
------ La démocratie est-elle dépassé, u Archives, Paris 1933.
GEYSER J., Erkenntnis-Theorie, Wien-Leipzig 1946.
GRANERIS I., Philosophia iuris, Torino-Roma 1943.
GRLIĆ O., Socialismo e comunismo, u La rivolta de « Praxis »,
Milano 1969.
GUETZEVICH M., Le principe démocratique et la démocratie,
u Revue de métaphysique et de morale, Paris 1929.
------ Corporativisme et démocratie, na istom mjestu, broj 4
1935.
------ Le régime parlamentare d’après guerre, u Archives,
Paris 1934.
--- La théorie générale de l’Etat soviétique, Paris 1928.
GURVICH, Le principe démocratique et la démocratie future,
u Revue de métaphysique et de morale, Paris 1936.
HESSEN H., Wertphilosophie, 1937.
Hrvatsk danas i sutra, München, Izd. « Hrvatska revija » 1969.
HUXLEY A., Unser Glaube, Stockholm 1939.
JAURÈS J. - LAFORGE P., Idealismo y materialismo en la con­
cepción de la historia, Buenos Aires 1960.
KANT E., Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, Leipzig 1904.
KAUTSKY K., La dittatura del proletariate, 1944.
------ Terrorisme et comunisme, Clerton 1919.
KELSEN H., Werth philosophie, Tübingen 1933.
------ Der juristische und soziologische Staatsbegriff.
------ Das Problem des Parlamnetarismus, Wien-Leipzig 1928.
------ Von Wesen und Wert der Demokratie, Tübingen 1929.
------ Staatsform und Weltanschauung, Tübingen 1933.
------ Sozialismus und Staat, eine Untersuchung der poli­
tischen Theorie der Marxismus, Leipzig 1923.
KUPAREO R., Axiologta estética, Santiago de Chile 1954.
LARENZ K., Rechts’- und Staatsphilosophie der Gegenwart,
izd. 2, Berlin 1935.
La rivolta di « Praxis », Longanesi, Milano 1970.
LASKI H., Tournement de la démocratie, u Archives, Paris 1934.

272
LE FUR L., La démocratie et la crise de l’Etat, u Archives,
Paris 1934.
LEIBHOLZ G., La nature et les formes de la démocratie, u Revue
de métaphysique et de morale, Paris 1936.
MAULNIER TH., Marat au pouvoir, u Le Quotidien, Bs. Aires 1931.
MALRAUX A., La tentation de l’Occident, 1926. - La voix du
silence, Paris 1951.
MAN, H. DE, Zur Psychologie des Sozialismus, 1926.
MARCEL G., Los hombres contra lo humano, Buenos Aires 1955.
MARCUSE H., La fin de l’utopie, Paris 1969.
MARITAIN J., Gesellschaftsordnung und Freiheit, njemački pri­
jevod.
------ Umanesimo integrale, Roma 1946.
MASSIS H., L’Occident et son destin, Paris 1954.
MENGER A., Volkspolitik, Jena 1906.
MICHELS R., Zur Soziologie des Parteiwesens in der modernen
Demokratie, Leipzig 1911.
MOSCA G., Elementi di scienze političke, Roma 1896.
NEF H., Die Richtigkeit des Rechtes, u Jahrbuch der schweize­
rischen philosofischen Gesellschaft, 1943.
NITTI F., La démocratie, Paris 1932.
PARETO V., Les systèmes socialistes, Paris 1902.
PEROTINO S., Garaudy, la vita, il pensiero, i testi esemplari,
Milano 1970.
PICO DI MIRANDOLA G. (1463-1494), De hominis dignitate, u
Opera Omnia, Basilea 1601.
PLATON, Apologie, Kriton, Phaidon, Klosterberg, Basel 1945.
POMEAN R., De la paix perpétuelle à la nation armée, u La
table ronde, 1960.
RADBRUCH G., Rechtsphilosophie, Madrid 1944.
------ Le relativisme dans la philosophie du droit, u Archi­
ves, Paris 1934.
REININGER R., Wertphilosophie und Ethik, Wien-Lipzig 1946.
RENNER K., Demokratie und Bürokratie, Wien 1946.
ROEPKE W., La crisi sociale del riostro tempo, Roma 1946.
Ruiz GARCIA E., Europa de los Europeos o Europa de los
Americanos, Madrid 1966.

273
SCHMITT C., Politische Theologie, Berlin 1933.
------ Legalität und Legitimität, Berlin 1932.
SCHÖNFELD W., Reich und Recht in der deutschen Philosophie,
Stuttgart-Berlin 1943.
STALIN J., Questioni del leninismo, Moskva 1946.
------ Über die Verfassung der URSS, njem, prijevod, govor
na VIII. Kongresu Sovjeta 1936.
STROEHM C. G., Zwischen Mao und Hruschtschow, Stuttgart
1964.
TAPIE V. L., La conscience chrétienne et le nationalisme, Pa­
ris 1958.
TOYNBEE A. J., La civilisation puesta a la prueba, Buenos Aires
1960.
VASILJ K., Temelji spoznaje stvarnosti, Madrid 1966.
----- ■ Zašto vjerujem?, Madrid 1969.
VERDROSS - DROSSBERG, Grundlinien der antiken Rechts- und
Staatsphilosophie, Wien 1946.
VITO F., L’economia a servizio dell’uomo, Milano 1945.

274
 <119569
FRANJO NEVISTIĆ, TEMELJI DEA

Dr Franjo Nevistić, poznati hrvatski pfavntK;Tiio-

zof i publicist, u ovoj knjizi pruža hrvatskoj javno­
sti veoma dragocjen doprinos svoga proučavanja i
razmatranja o obliku državne vladavine, koju slo­
bodni narod sam sebi slobodno postavlja, to jest
o demokraciji. Na sustavan način i razgovjetnim
stilom pretresa i prosuđuje sve, što je u zapadno­
evropskoj kulturi rečeno o ovome pitanju: o po­
drijetlu i naravi demokracije, o njezinoj znanstve­
noj podlozi prema modernoj filozofiji i društvenim
pokretima, o njezinim slabostima i nedostatcima,
ukoliko je do sada ostvarivana, o njezinim pro­
tivnicima, među kojima je najdlučniji materijali­
stički komunizam i njegova nasilna diktatura, te o
načelima duhovnim i nepromjenljivim, na kojima bi
trebali biti izgrađeni njezini bolji izgledi i njezina
budućnost.
Knjiga je pisana trijeznim i smirenim duhom, osta­
jući uvijek na objektivnoj crti, s poštovanjem izla­
žući mišljenja uglednih pisaca, te dajući temeljite
razloge svoga stava. Na ovaj način pisac razjašnjuje
mnoge stvari, koje su od prvorazredne važnosti i
koristi, osobito mladim Hrvatima, koji su ponikli
i odgojeni u krilu diktatorijalnog i materijalističkog
komunizma.

ZNANSTVENA KN IIŽNK
ZADAK