949.

713 BORIS VLASIC

ALEKSANDAR VODINOVIĆ
VLASI
'jAhaliza.!
su pobjednii
jedinice izvc li
llnlhlN

akcije likvidl 020147423/162.146

KNOl-a i OZN-e u tim povijest, svjedočanstva, dokumenti

aktivnostima.
• Analiza pravaca kretanja Poratna masovna i krvava represija koja se provodila prema pripadnicima kvislinških
zarobljeničkih grupa s vojnih formacija što su se borile protiv partizana još u ozbiljnoj historiografiji nije ni na-
lokacijama najvećih logora četa, a kamoli rasvijetljena. Mnoge činjenice pokazuju da nije bila posrijedi samo osveta
od Slovenije do Makedonije. nekih neodgovornih oficira pobjedničke vojske nego program smišljen u najvišim vrhovi-
ma političke vlasti; U ovoj knjizi objavljujemo autentična svjedočanstva onih što su pre-
\ • Analiza kriterija za živjeli tzv. križn; out, kao i pokušaj da se ustanovi koje su partizanske jedinice i njihovi
utvrđivanje eventualne krivične komandanti imai: udjela u tom zadatku, te kojim su ga sredstvima obavljale. . .
odgovornosti najviših
naredbodavaca za likvidacije
] ratnih zarobljenika.
Svjedočanstva preživjelih
sudionika tzv. križnoga puta]
koji se protezao od Slovenife
do Makedonije.
 Boris Vlašić
i
Aleksandar Vojinović

R E V.
2003
••< * -
' .., Uredio
Marko Grčić

Zagreb,1991.
vas i
i
^
 l
KAZALO Svjedočanstvo Drage Truhlija:
Do Bleiburga i natrag
Svjedočanstvo Ivana Cukine:
199

Zarobljenici koji iščezavaju noću 213

Boris Vlašić: Partizani Svjedočanstvo Vida Ferenca:
i križni put 1 Domobran u njemačkoj uniformi 231
UMJESTO UVODA 9 1 Svjedočanstvo Filipa Ćorlukića:
Četvrta armija | Bijeg bez granica 243
21
1
Druga armija J Svjedočanstvo Vlade Lipaka:
33
i Kao vuk samotnjak 257
Treća i Prva armija 47
1 Svjedočanstvo Nikole Jambrošića:
Uloga OZN-e i KNOJ-a 66 1 Stotinu dana smrti 273
LOGORI 1 Svjedočanstvo Petra Juranovića:
86
Postoji li krivična odgovornost za l Petnaest godina uniforme 289
poratna zlodjela nad ratnim 1 Svjedočanstvo Ivana Katušina:
zarobljenicima? 148 Bijeg s konjima 303
Povijest kao prokletstvo 154 I Svjedočanstvo Josipa Krajačića:
Križni put zrakoplovaca 317
Aleksandar Vojinović: Svjedočanstvo Pavla Šantaka:
Svjedočanstva o križnom putu Topovima na zarobljeničku masu 349

Svjedočanstvo Slavice Kumpf: i ČEMU BLEIBURG 1 KRIŽNI PUT 355

Kako sam izbjegla strijeljanje 181
 BORIS VLAŠIĆ

PARTIZANI
l KRIŽNI PUT
 UMJESTO UVODA

Krvavi ratni sukob što se vukao Evropom od 1939. do svibnja 1945,

ostavljajući za sobom bezbrojne žrtve onih koji su ubijali jer im je to postala
navika, puka tehnika eliminiranja neprijatelja, bez obzira na kojoj se strani
nalazili, svoj je formalni završetak imao u trenutku kad je dotadašnji najveći
evropski vojni osvajač - vojska Trećeg Reicha - kapitulirao i priznao poraz.
Time je i svim njegovim ratnim saveznicima postalo jasno da su planovi o
osvajanju i vojničkom rješavanju dotadašnjih sukoba propala stvar koja je
stajala života milijune nevinih ljudi. Potpisivanjem kapitulacije na svim
evropskim frontovima, pa i jugoslavenskom, stavljena je na kušnju savjest
ratnih pobjednika. Oni su morali, s jedne strane, riješiti medu sobom
geopolitičke odnose dominacije i utjecaja na određenim područjima, osobito
onome koje je pripadalo gubitnicima, a s druge riješiti problem pravednog
odnosa prema pripadnicima poraženih snaga, kako bi kaznili zločince i ostali
moralno iznad njih. Trebalo se znati snaći s masom gubitnika, kojih je bilo
u svim zemljama, isto kao stoje bilo potrebno eventualno kažnjavanje izvesti
tako da ne bude jednako ili još gore od zločina što su se događali u ratu i radi
kojih se kažnjavalo.
No, gotovo nijedna država u Evropi nije uspjela dostojanstveno i pošteno
obračunati s gubitnicima. Ratni se trijumf iskazivao na ovaj ili onaj način, ali
je gotovo posvuda imao obilježja slijepog revanšizma. Gotovo u svakoj
zemlji dolazilo je do surove odmazde, a odmazda je najčešće imala iste
značajke kao i zločini drugoga svjetskog rata počinjeni nad vojskama i
civilima. Bijes i mržnja pobjednika obrušavali su se na pogrešne, na one koji,
realno gledajući, nisu ni mogli biti krivi za mnoge zločine, jer se, kao i uvijek,
dogodilo da su glavni krivci, mnogo prije nego što je postalo prekasno,
uspjeli pobjeći s opasnog područja. Dio ratnih zločinaca uhvaćen je u prvim
danima nakon rata, ali mnogi su izbjegli sudu te preživjeli ostatak života u
zemljama koje su bile spremne tolerirati suživot s njima. Umjesto njih
stradavali su nedužni, mali i nebitni, anonimni pripadnici vojnih snaga koje
 su izgubile rat. Pojednostavnjeno, u trenutku pobjede i poraza, svijet je bio
podijeljen na dvije strane iako je svaka od članica u pobjedničkoj grupi imala
i vlastite političke! konkretne razloge zbogkojih je ušla u savez protiv Trećeg
Rcicha. Ratni sukob bio je tek pavoci da se ubrzaju neka svjetska kretanja, da
se rijcSi pitanje društveno-političkih sistema koji su se u gotovo istom
trenutku našli u velikoj krizi: kapitalizma na jednoj i sovjetskog komunizma
na drugoj. Ono što je fašizam pokrenuo bila je tek krvava epizoda koja je
prethodila obračunu između zapadnog i istočnog svijeta, koji, na svu sreću,
nije /avršio s ratom upravo zbog previše svježih uspomena na događanja
između 1938. i 1945. u Evropi. Ratni sukob privremeno je približio evropske
i svjetske velike sile u zajedničkom interesu, okončanju ratovanja s Trećim
Reichom, no to nije značilo i da su članice antifašističkog saveza bile
spremne u ime bilo kakvog, svjetskog ili lokalnog, mira činiti ustupke jedna
drugoj. Posljednja godina ratovanja pokazala je na mnogim mjestima da su
pojedini događaji bili posljedica političkih odluka, a ne stvarnog stanja u
konkretnim situacijama, i mnogi vrlo često tvrde kako je rat mogao završiti
i prije da nije bilo pojedinih političkih odluka, da se nije jednostavno strateški
čekalo na pojedinim područjima i proračunavalo što bi u konkretnom slučaju
značio određeni potez.Ne treba izgubiti iz viđani to da stanovništvo zaraćenih
zemalja nije bilo uvijek i većinom za savezničku »oslobodilačku« vojsku.
Naprimjer, u Italiji: poznato je da je fašistička Italija kapitulirala 1943, a
antifašističke je snage nisu uspijevale »očistiti« do svibnja 1945. Fašistički
je imperijalizam, naime, donio i neke sasvim realne ekonomske koristi
talijanskom stanovništvu. Isto je tako i njemački nacizam, neposredno prije
početka rata, donio privredni preporod Njemačkoj, pa je mnogim Nijemcima
Adolf Hitler bio pragmatično sasvim dobar vođa i šef države. Zbog takvog
stava u dijelovima stanovništva na područjima zaraćenih država, osobito
ondje gdje je ratni sukob imao i jače izražene karakteristike građanskog rata,
savezničke vojne snage nisu se pretjerano uplitale u arbitražu lokalnih
unularnarodnih sukoba, trudeći se da sa što manje konkretnih akcija izvuku
što više koristi za sebe, kako bi se u poslijeratnoj naplati ratne štete mogli to
više okoristiti. U takvim situacijama nije bilo logično očekivati nikakvu
pomoć, osim najnužnije, dogovorene u političkim vrhovima između raznih
pripadnika pobjedničkih snaga. Obično pučanstvo to nije znalo, već se,
naprotiv, zanosilo izmišljenim pričama i navodnim obećanjima o zaštiti
saveznika pred domaćim pobjednicima. Povijesni događaji pokazuju da se u
lim trenucima o tuđim problemima i palnjama le vlaslilim polezima prvo
dobro računalo, a tek polom s njima senlimenlalno suosjećalo.
U takvom bi rakursu možda trebalo gledati i na događaje koji su se odigrali
u Jugoslaviji u svibnju 1945. Dotad su na tlu Jugoslavije bile snage Trećeg
Rcicha, koje su okupirale dijelove jugoslavenskog teritorija, a 1945, osobito
nakon veljače, služile su pretežno kao pomoć i odslupnica njemačkim
snagama koje su se, kroz Jugoslaviju, namjeravale povući iz Grčke i okolnih
zemalja prema Austriji i Njemačkoj. Stoga je formirana jaka linija fronta na
području Srijcma,kojajedijelilaJugoslavijunadvadijela: zapadni, na kojem
su kontrolu imale snage Trećeg Reicha uz pomoć oružanih snaga NDI1 i
10
drugih domaćih vojski što su se borile protiv pokreta otpora i njegove vojne
formacije, vojske NOP-a (1945, ova mijenja naziv u Jugoslavensku armiju),
te istočni dio Jugoslavije, koji je držala upravo ta vojska NOP-a.
No, u veljači se istočnim granicama Jugoslavije približavala vojska
Crvene armije, ratni saveznik partizana i ideološki učitelj Komunisličke par-
tijc Jugoslavije, koja se stavljala u vrh pokreta otpora i u ratu formirane
vojske (NOP-a). Kako je Crvena armija već tada bila poznata po stravičnom
eliminiranju i mučenju ratnih zarobljenika (Katyn), nepoštednim metodama
kojima je izvlačila priznanja i odmazdama nad vojnicima Trećeg Reicha, to
je i među vojnicima Trećeg Reicha i njihovim saveznicima u Jugoslaviji
zavladala panika pred neprijateljem koji je nadirao u nepoznatoj brojnosti
prema Jugoslaviji i prijetio totalnim uništenjem svih koje bi zatekao kao
protivnike jedinica JA i ČA. Djelomično zbog toga, te odnosa prema samima
sebi, odnosno strani na kojoj su se zatekli, a djelomično i zbog usklađenosti
akcija kojima su vojnici JA napadali strateška mjesta na frontu u Srijemu, te
uspjeha Crvene armije na drugim ratištima, Srijemski front je pao oko 12.
iravnja 1945. Nakon toga, dolazi do povlačenja prema zapadnom dijelu
Jugoslavije i talijansko-auslrijskom području.Budući da je povlačenje
prema tom području bilo sasvim logično i očekivano, vrhovno vojno-
političko rukovodstvo jedinica JA odlučilo je početi s osvajanjem južnih
dijelova Hrvatske (od unutrašnjosti Bosne, preko priobalnih krajeva, sve do
Trsta i Italije) još prije nego otpočne napad na Srijemski front. Tako je
novoformirana Četvrta armija već u ožujku krenula u ofenzivu, kako bi
zauzela što više područja i došla do Trsta te talijanskog i austrijskog područja
prije zapadnih saveznika i ondje postavila svoje jedinice koje bi vojnicima
Trećeg Reicha i njihovim saveznicima zatvorile izlaz iz Jugoslavije. Time
su se planirali okončati ratni sukobi u Jugoslaviji. S druge sirane, zadalak
Prve, Druge i Treće armije bio je čvrstom linijom fronta natjerali neprijatelje
na uzmicanje prema sjeverozapadu.
U redovima vojnika koji su branili svoje pozicije i držali područje zapadno
od Srijemskog fronla, međutim, razmišljalo se o nekoliko opcija završetka
rata. Bilo je jasno da će se vojnici Trećeg Reicha pokušati izvući iz
Jugoslavije i vraćati kući, no postavljalo se pitanje što s onima kojima je
domovina bila tu, na području tadašnje Jugoslavije. Oni se nisu imali kamo
vraćati. Nudile su se ove mogućnosti: ili ostati i borili se do konačne pobjede
ili poraza, ili bježali za njemačkim vojnicima. Na području Hrvalske, borile
su se u lo vrijeme dvije suprolslavljene domaće vojske: s jedne sirane
partizani, sastavljeni od lijevog krila HSS-a i nešto politički neorganiziranog
seljaštva, kojima je svima zapovijedala relativno mala grupacija komunista,
a s druge strane ustaše i domobrani, le nešto čelnika koji su se povukli s
područja Bosne i Srbije prema primorskom dijelu Slovenije. U Sloveniji je
stanje bilo slično: na jednoj sirani bili su partizani, a na drugoj bjelogardijci,
no brojnost jednih i drugih bila je proporcionalna brojnosti slovenskog
naroda, a u odnosu prema oslalim vojnim snagama njihov uljecaj nije imao
veće značenje i tek su udruženi svaki sa svojim saveznicima predstavljali
određenu vojnu snagu.
11
 O izvođenju posljednjih vojnih akcija, partizansko se rukovodstvo još
mnogo prije nego što su počele, u veljači 1945, počelo dogovarati s britan-
skim vojnim predstavnicima. Prema tim dogovorima, stvari su se trebale
riješiti prilično korektno, koliko je to moguće u ratu. Granice su trebale ostati
višc-manje kakve su bile i prije rata iako je vrhovni komandant partizanske
J A htio proširiti granice i na pogranična područja, gdje je živjelo stanovništvo
podrijetlom iz Jugoslavije (pogranični dijelovi Italije i Austrije), objašnjavajući
svoje zahtjeve prirodnim pravom sjedinjenja stanovništva tog područja s
maticom domovinom, Jugoslavijom.
Britanski predstavnici, pak, medu kojima je značajnu ulogu odigrao
tadašnji feldmaršal Alexander, odbijali su takve zahtjeve maršala Tita,
tražeći područja na jadranskoj obali koja su za rata i prije njega pripadala
Italiji. No, kako se istovremeno trgovalo ratnim materijalom što gaje Tito
tražio za svoje vojnike, a kojim ga je Alexander ucjenjivao, to je ofenziva
počela uz polukompromisna rješenja. Obojica su, zapravo, čekala dalji
razvoj situacije. Alexander je očekivao pojačanje kako bi vojnom snagom
natjerao Tita na poslušnost, jer je Churchill računao i s mogućnošću otvore-
nog vojnog sukoba s Titovim partizanima, bolje reći s vojskom Crvene
armije koja će doći u pomoć Titu. Tito je, pak, činilo se, računao na pomoć
Crvene armije (u to je vrijeme bio gotovo u svakodnevnim kontaktima sa
Staljinom), a i mnogi potezi što ih je tada povukao pokazuju da je bio ili
nevjerojatno hrabar ili lud (od 1945. do 1948. paktirao je i prijetio gotovo
svim svojim državama-susjedima), ili pak oboje, pa je i njemu odgovaralo
rješavati probleme jedan po jedan. Prvo pobijediti u Jugoslaviji, a kad
pobjeda bude sigurna rješavati i pitanje granica i eventualnih sukoba sa
zapadnim susjedima.
Velika ofenziva što ju je pokrenula NOV i borbe što ih je posljednjih
tjedana ratovanja vodila na tlu Jugoslavije protiv ratnih neprijatelja (od linije
fronta u Srijemu pa do zagrebačkog područja) imale su nekoliko bitnih
značajki, medu kojima treba svakako istaknuti način kako su borbe i pokreti
jedinica izvođeni. Partizanski su vojnici bili tehnički neuvježbani, ne-
dovoljno opremljeni za frontovsko ratovanje, ali ti su nedostaci nadomješteni
brojnošću jedinica i neprestanim napadima na uporišta neprijatelja. U
borbama su se sukobljavale partizanske snage s jedinicama postavljenim kao
odstupnica, dok se glavnina vojnih snaga Trećeg Reicha i njihovih domaćih
saveznika u međuvremenu izvlačila. Iako govorimo o »vojskama« koje su se
povlačile zajedno s vojnicima Trećeg Reicha, a koje su ratovale na domaćem
području, treba znati da su baš pripadnici tih vojnih snaga (ustaše i do-
mobrani) ostavljani u posljednjim redovima da dočekaju i zaustave prodor
vojnika JA.
Borbe vođene tom prilikom, statistički gledano, pokazuju da su gubici na
objema stranama bili dosta veliki (ranjeni i ubijeni), a zarobljavanja relativno
rijetka, osim u slučajevima kad bi partizanski vojnici zarobili kompletnu
postaju svojih neprijatelja (radi se o nekoliko pojedinačnih slučajeva).
Nekoliko razloga mogu biti uzrokom takvog slijeda borbi: ili se vojnici koji
su se borili protiv partizana nisu nipošto namjeravali predati, vjerujući da se
12
mogu oduprijeti partizanskim napadima, ili pak same borbe nisu davale
nikakve izglede da bi se mogli predati, a možda je riječ i o tome da
partizanima na Srijemskom frontu, zbog stalnih akcija i neprestanog kretanja,
nije ni odgovaralo držati zarobljenike, pa oni kao takvi nisu ni postojali.
Analizirajući ratne izvještaje što su ih komandanti pojedinih jedinica
dostavljali svojim komandama, naišli smo na nekoliko slučajeva sasvim
pouzdane likvidacije zarobljenika, ali ipak je teško tvrditi daje taj postupak
bio čest i da su zarobljenici uvijek bili likvidirani.Veće grupe vojnika
zarobljavaju se na području Zagreba, osobito pošto su partizanski vojnici
zauzeli grad. Zašto uopće dolazi do masovnog zarobljavanja? Nekoliko
razloga utjecalo je na to. Zagreb, naime, pada u toku 8. i 9. svibnja 1945, a
to je trenutak kad na većini evropskih ratišta neprijateljstva prestaju, kad
Treći Reich potpisuje kapitulaciju pa se i njemački vojnici masovno predaju
i padaju u zarobljeništvo. Kod gotovo svih većih zarobljavanja njemačkih
vojnika, može se opaziti kako njemački oficiri postavljaju svojim ratnim
neprijateljima, bez obzira na to što gube rat, jedan uvjet, a to je potpisivanje
ugovora kojim im partizanski oficiri jamče da će postupati po odredbama
Ženevske konvencije. Iako se pokazalo da se ratni pobjednici nisu pridržavali
ugovora što su ih potpisivali, iako nisu ispunjavali obećanja na osnovi kojih
je i dolazilo do predaja, ti su uvjeti, po svemu sudeći, bili onaj presudni razlog
zašto su se njemački vojnici organizirano i masovno predavali. U knjizi na-
vodimo neka zarobljavanja većih njemačkih jedinica i ondje se, iz sjećanja
ratnih pobjednika, može vidjeti da su im se ovi predavali organizirano, da ih
je bilo mnogo i da je odnos snaga jednih i drugih bio približno jednak, što
navodi na pomisao da do tih predaja vjerojatno ne bi ni dolazilo da Nijemci
nisu imali povjerenja u ratne pobjednike.
No, ni ustaše ni domobrani, kao ni ostali pripadnici raznih vojnih forma-
cija što su se na tlu Jugoslavije borili protiv pripadnika svojih naroda, vojnika
JA, nisu željeli završiti u partizanskom zarobljeništvu. U borbama vodenima
prvih dana svibnja, prije nego što su partizani stigli do Zagreba, njihovi su
neprijatelji pokušavali organizirati nekoliko odstupnih linija fronta na kojima
su namjeravali zadržati partizanski prodor. Najvažnija je bila tzv. »Zvoni-
mirova linija«, nedaleko od Zagreba. Relativno mala, psihološki gledano,
imalaje velik utjecaj na domaće vojnike koji su se povlačilipred partizanima.
Pronio se glas da će partizani biti zaustavljeni na »Zvonimirovoj liniji«, a
onda se, kao mnogo ozbiljnija informacija, pročulo da će se Zagreb braniti,
da neće doći do povlačenja i njegove predaje te da su vojnici i ci vili u Zagrebu
sigurni. Tako je i došlo do gomilanja skupina ljudi u Zagrebu pa je Zagreb
u to vrijeme bio gotovo utrostručen. Sedmoga svibnja je, nasuprot toga,
navodno, Radio-Zagreb objavio vijest da se borbe za Zagreb ipak neće voditi
(u to vrijeme kapitulira Njemačka), nego da će partizanska vojska jednostavno
zauzeti Zagreb. Pokazalo se da je točan bio samo jedan podatak, onaj koji
govori da se Zagreb neće braniti. Ostala dva su bila pogrešna. Kao prvo, na
»Zvonimirovoj liniji« nije pružen jači otpor partizanskim vojnicima, a zatim,
Zagreb nije organizirano branjen iako su se za njegovo zauzimanje vodile
žestoke borbe. Te borbe, doduše, nisu mogle zaustaviti prodor partizanskih
13
 II
vojnika, ali su odnijele dosta žrtava. U jednom se izvještaju navodi da su
partizani, zauzimajući Zagreb, uspjeli zarobiti oko 15.000 neprijateljskih
vojnika, a oko 10.000 pobiti. Broj ubijenih dosta je indikativan: ili je
pretjeran, ili je riječ o likvidiranim zarobljenicima, što u kontekstu svega ne
mora izgledati ni tako nevjerojatno, ni nemoguće.
Oni, pak, koji su uspjeli izmaknuti jedinicama JA iz Zagreba nastavili su
se kretati prema austrijskoj granici, gdje su se nadali spasu u sigurnosti
britanskog zarobljeništva, dok su ih partizanske jedinice pokušavale dostići.
Na području od Zagreba do Austrije bilo je borbi i otvorenih ratnih sukoba
između dviju zaraćenih strana, no one u većini slučajeva nisu bile uzrokom
predaje hrvatskih vojnika koji su se borili protiv partizana. Na tom je potezu
dolazilo do predaje i zarobljavanja velikih grupa vojnika, ali to su bili
pretežno njemački vojnici, dok su domaći bili bez zapovjednika, izgubljeni
u kolonama civila i raznih vojnika. Pri zarobljavanju, ili su partizani
presijecali kolone na mjestima bez vojne zaštite i stvarali okružje van kojeg
se izbjeglice nisu mogle probiti, ili su se veće grupe vojnika predavale po
odluci zapovjednika koji je u tom trenutku procjenjivao da je pametnije
predati se i tako završiti rat.
Tako je zapravo i nastao »križni put« hrvatskog naroda (budući da su se
od domaćih vojnika protiv partizana u to vrijeme organizirano borili jedino
ustaše i domobrani, a većina civila što je slijedila vojske pripadala obiteljima
tih vojnika), koji je počeo još mnogo prije »blajburške tragedije«, sinonima
tragične predaje hrvatskih vojnika i civila. Nakon zarobljavanja, Hrvati su
mahom pješice sprovedeni u zarobljeničke logore po unutrašnjosti Jugo-
slavije, a na tom putu velik ih je i, zasad, neutvrđen broj ubijen, likidiranjem
manjih grupa uz put kojim su sprovedeni ili onih koji od iscrpljenosti ne bi
mogli izdržati tempo marša. Kolone zarobljenih pratili su naoružani parti-
zanski vojnici, posebne jedinice grupirane na pojedinim područjima kojima
je jedina zadaća bila: sprovesti zarobljene. Svi koji su na tom putu pali ili
zastali bili su likvidirani, a njihovi su se sprovodnici služili metodama kojima
su još samo otežavali ionako tešku situaciju. Otimačina, fizičko maltretiranje
i mučenje bili su samo popratni dio sprovođenja i zarobljeništva, a iste su se
scene ponavljale u gotovo svim logorima gdje su zarobljenici bili smještani.
U samim logorima, doduše, nije bilo masovnih ubojstava i likvidacija
zarobljenih već su grupe logoraša izvođene na stratišta izvan logora, u šumu
ili na neko drugo pogodno mjesto, ali su zato u logorima svi bili izloženi
maltretiranju stražara, ispitivanjima vrlo često praćenima teškim batinanjem,
zatim gladi i žeđi, od koje su mnogi umirali, te bolestima kojima su logoraši
bili izloženi, a od kojih se nisu mogli zaštititi.U toj operaciji eliminacije
nepoželjnih, najteže su stradavali baš anonimni, ljudi koji su se našli u
zarobljeništvu jer drugog izlaza nisu imali. Izdržali su sve što ih je čekalo na
putu do austrijske granice, a kad su odande vraćeni, jednostavno nisu imali
nikakvih prava. Nisu sa sigurnošću mogli očekivati čak ni smrt. To je tada bio
samo splet okolnosti, za one koji su stradali nesretan, ali ponekad su istu
sudbinu priželjkivali i oni koji su još bili na životu.
I dok su partizanski istražitelji tragali za poznatim ratnim zločincima u
14
masama zarobljenika, kako bi ih izvodili na spektakularna javna suđenja i
njihovim se životom služili da dokažu svoju pravednost pred javnošću
(mnogi su osuđivani na vremenske kazne, a poslije pomilovani), oni ostali,
koji su bili samo brojevi u gomili zarobljenih nisu imali nikakve šanse, iako
se, zapravo, baš tih masa zarobljenika pobjednički sistem morao i htio riješiti,
kako bi uspostavio svoju vlast. Represija je bila to uspješnija stoje više ljudi
bilo njome obuhvaćeno, a ako, uz to, nije bilo potrebno objašnjavati sve
okolnosti, ako su se mogle prikriti brojke žrtava, bila je to svrsishodnija.
Naime, tadašnje su prilike u Jugoslaviji zahtijevale brzo rješavanje
situacije i dopuštale eliminaciju svih nepoželjnih. Njih je bilo najlakše
svrstati među fašiste, sve ih prikazati kao ratne zločince,6grezle u krvi i, pod
maskom očišćenja i pravedne eliminacije,,'likvidirati ih u doslovnom i pre-
nesenom smislu, a time ukloniti i svaku potencijalnu opasnost za sistem. Zato
se i događalo daje na gotovo svim važnijim masovnim političkim govorima
dio društva bio javno prokazivan, osuđivan u ime naroda i prozivan kao jedini
krivac za sve što je rat donio. Ljudi koji su na ovaj ili onaj način stajali
nasuprot pobjedniku i njegovoj ideologiji bili su unaprijed osuđivani, pa je
i njihovo uklanjanje, s pozicija staljinističkog boljševizma koji se prikrivao
iza ideja komunizma.'bilo moralno opravdano i samim time - potrebno. Tada
se, dakako, nije govorilo o broju ljudi koji su osuđeni na taj način. Takozvana
reakcija prikazivana je opasnom i pogubnom za sve pripadnike društva, a
njena likvidacija bila je herojsko djelo.
Teško je tvrdili da su postojale pismene naredbe kojima se zahtijevalo
ubojstvo nekoliko desetaka, a možda i stotina tisuća ljudi. Jednostavno,
posrijedi je bila sloboda koja se davala pripadnicima pobjedničke kaste u
obračunavanju s »neprijateljima«, pa su svi koji su imali imalo dodira s
vlašću bili to veći i jači gospodari sudbina zarobljenih što su bili dalje od
centra političke moći. Jednostavno rečeno, svatko tko se prijavio da sudjeluje
u likvidacijama, tko se dobrovoljno uključivao u istražne grupe tragajući za
ratnim zločincima među zarobljenicima, bio je na neki način nagrađivan za
okrutnost i djelotvornost u metodama postupanja sa zarobljenicima; Zar-
obljenik bez imena i prezimena, ili bez traga na osnovi kojeg bi se moglo
tvrditi da je zatvoren baš u određenom logoru ili zatvoru/postajao je samo
broj na listi zaduženja sitnih stražara, broj o kojem nitko ne vodi računa. Ako
je nestao, bio je samo jedan manje na popisu onih koje je trebalo hraniti i o
kojima se trebalo brinuti.
Najviši politički vrhovi, dakako, znali su i za postojanje logora i za
masovne likvidacije (osobito one izvedene neposredno po završetku rata), no
nitko nije bio s njima izravno povezan. Prljave poslove uvijek su radili drugi,
i, naizgled, na svoju ruku.Isto tako, sistem prividne tajanstvenosti i izuzetne
važnosti kakvim se komunizam služio stvarao je psihozu neprestanih kon-
trola i nadzora za sve, pa su mnogi među sitnim istražiteljima i stražarima,
zapravo, bili pretjerano revni u svom »poslu« baš iz straha pred nevidljivom
rukom sistemakojem su služili. S druge strane, sistem je »poslušnima« davao
veliku sigurnost i bilo je lakše pomiriti se s vlastitom savješću nego boriti se
protiv tih za koje se do jučer pobjeđivalo. Postupno se sve više ljudi
15
 uključivalo u poratne zločine, stvaranje novi sustav vrijednosti i bilo je bolje
uklopiti se u njega nego rnu se suprotstavljati. Veliku je ulogu pritom odigrala
Ozna sa svojim obavještajnim i kontraobavještajnim službama, stvorena da
bi djelovala tamo gdje se nije moglo otvoreno ići argumentom masovne
snage (vojska) već su bile potrebne perfidnije metode da se stvori najprije
privid i okvir »kažnjivog« ponašanja, a onda da se ono eliminira.Bilo bi
pogrešno tvrditi da su svi tadašnji komunisti htjeli tako rješavati odnose sa
svojim političkim oponentima. Treba znati i to da je, još mnogo prije nego
stoje tadašnjaKora unistička partija uopće postala ratni pobjednik, iunjenim
redovima došlo do »čistke« kako bi se pripremili uvjeti za, energično
rješavanje poratne situacije.
Važno je znati i da odnosi unutar samoga hrvatskog naroda tada nisu bili
tako jasno razgraničeni između partizana, s jedne, i ustaša i domobrana, s
druge strane. Oni se, naravno, međusobno nisu slagali, ali, da je to ovisilo
samo o njima, vrlo vjerojatno da obračun s tolikim dijelom hrvatskog naroda
ne bi, kao prvo, bio tako okrutan, a kao drugo, usmjeren na toliki broj ljudi.
Treba uzeti u obzir i to da su u svemu bili prisutni i neki nacionalno-
šovinistički elementi. Mnogi hrvatski partizanski oficiri i danas govore kako
u samom ratu neke poteze vojnog vrha (Generalštaba) nisu mogli procijeniti.
U tom trenutku, nije se moglo ni pretpostaviti što znače neka smjenjivanja i
preraspoređivanja unutar partizanske vojske. Naime,;mnogi su hrvatski
oficiri u posljednjim mjesecima rata naprosto smijenjeni^ na njihovo mjesto
postavljani poslušniji, koji nerijetko i nisu bili Hrvati. Isto tako, ne treba
zaboraviti da zarobljenici na austrijskoj granici nisu predani hrvatskim par-
tizanskim oficirima, a oni pak koji su bili u blizini nisu,, zbog spleta okolnosti,
ni mogli spašavati zarobljenike. Uostalom, mnogi su partizani jednako bili
zgroženi kad su vidjeli kako se postupa sa zarobljenicima, no suprotstaviti se
tome značilo je stati na drugu stranu... U knjizi navodimo neke primjere kako
su se te situacije rješavale i ne treba nimalo sumnjati da je svim tim
događajima pridonosio i odnos prema drugom narodu. Dakako, ne treba
misliti da je eliminacija nepoželjnih bila isključivo posljedica šovinizma.
Sve se to ne bi bilo moglo izvesti bez pomoći hrvatskih »poslušnika«, ali i do
njih se došlo nakon »čistki« u redovima hrvatskih komunista, posebno onih
koji su imali ključnu ulogu, koji su mogli utjecati na razvoj događaja. Ostali
su bili ili izvan samih događaja, ili su događaji bili izvan domašaja njihova
utjecaja.
Što se pak tiče nacionalnih odnosa, na nižoj razini, među vojnicima
pobjedničke vojske, premda su se posebnosti poslije rata nastojale zatrti, ne
treba se zavaravati da postupci kojima su zarobljenici bili izloženi nisu bili
uvjetovani i odnosi ma prema drugom narodu. Uostalom, amnestija, što ju je
maršal Tito u toku rata nekoliko puta proglašavao, nije vrijedila u posljednjim
borbama, kad se trebalo boriti protiv hrvatskih vojnika na suprotnoj strani,
ustaša i domobrana. Je li Tito tako »aranžirao« situaciju svojevoljno ili je to
bilo zato što je, kako se običava reći, »bio prisiljen« ili »nije znao«, ovom
prilikom nećemo analizirati. Želimo samo pokazati neke od trenutaka u
kojima se obračunavalo s ratnim gubitnicima, kad su žrtve prepuštene na
16
milost i nemilost ratnim pobjednicima. Uklopiti sada sve okolnosti u kojima
su se poraženi nalazili značilo bi pisati o odnosima u tadašnjim političkim
vrhovima raznih strana (i struja unutar njih), čime bismo zanemarili ono što
se konkretno događalo zarobljenicima. Pokušavamo samo utvrditi njihov
broj (što preciznije), način kako je funkcionirao mehanizam eliminacije i što
se događalo unutar žica partizanskih logora po Jugoslaviji.Pritom se koris-
timo izvještajima iz knjiga što ih je godinama izdavao Vojnohistorijski
institut u Beogradu pod zajedničkim nazivom »Zbornik dokumenata i
podataka o narodnposlobodilačkom ratu naroda Jugoslavije«. U tim se
izvještajima nalaze i brojčani podaci o ranjenima, ubijenima i zarobljenima
na obje strane. Kako je riječ o izdanjima tiskanima prije gotovo više od
dvadeset godina, u vrijeme kad se nije ni moglo očekivati da bi netko pisao
o ratu i pobjedi drukčije od željenog, držimo da su brojke spomenute u
izvještajima vjerodostojne. Uostalom, ti su izvještaji dosad bili svjedoci
teške pobjede, pa bi i podaci o zarobljenicima trebali biti stvarni. Ipak, ne
treba zaboraviti da su svi ti dokumenti ugledali svjetlo dana tek pošto su ih
njihovi tvorci pročistili i uklonili nepoželjnu arhivsku građu, a u arhivima
ostavili ono Što se smatralo pogodnim za Čuvanje i korištenje. Zbog toga nam
mnoštvo izvještaja nije ni bilo dostupno, ali su i ovi koje spominjemo
pokazali da se u partizanskom zarobljeništvu našlo oko 400.000 ratnih zar-
obljenika (vojnika), dok se broj civila uključenih u »križni put« zasad nije
mogao utvrditi. Neki spominju da bi na svakog zarobljenog vojnika trebalo
dodati najmanje jednog civila koji se tih dana kretao za poraženim vojskama
prema Austriji. Drugi smatraju da bi taj broj mogao biti i veći, jer jeposrijedi
bilo masovno iseljavanje obitelji vojnika koji su se borili protiv partizana, a
nisu se usudili ostati i čekati neizvjesnu budućnost pod novim režimom.
Svejedno, precizne brojke zasad je teško utvrditi. S druge strane, važno je
spomenuti još dva izvora dokumenata, koji, po svemu sudeći, sadrže mnogo
preciznije podatke o svim događajima. To su arhivi tadašnje Komunističke
partije i tajne policije, Ozne.
Naime, državno-politički sistem stvoren u ratu imao je svoje uporište u
političkim rukovodstvima, gdje su se stvarale i odakle su dolazile sve važnije
naredbe i odluke, pa se, dakle, u arhivima Komunističke partije i nalaze svi
izvještaji o realizaciji pojedinih akcija. Komunistička partija stvorila je i
svoje osiguranje, tajnu policiju, koja je uhodanim metodama kontrolirala i
izvodila određene akcije, podnoseći vrlo precizne izvještaje, pa se, dakle, i
u njenim arhivima nalaze potrebni podaci. No, kako još nilko nije uspio
izvući podatke iz tih arhiva (u arhivu CK KPJ gotovo da i nema izvještaja koji
bi dolazili s ratišta u posljednja tri mjeseca rata, pa pretpostavljamo da je i ta
građa »pročešljana«), to se ni mi ne koristimo tim podacima. Ali, bez obzira
na sve, istraživanje što smo ga poduzeli ipak je dalo rezultate. Pokazalo je
ne samo daje postojao »križni put« već je iznijelo i mnoštvo podataka koji,
iako disperzivno, dajuprikaz opsega akcija i postupaka kojima su partizanski
zarobljenici bili izloženi. Riječ je o sasvim usputnim zabilješkama i napome-
nama što smo ih našli u izvještajima o, naprimjer, kulturnim aktivnostima u
raznim jedinicama ili nečem sličnom. Očito, neke su stvari promakle onima
2 Križni pul 17
 koji su ih namjeravali ukloniti, što se ipak pokazalo korisnim za rasvjetljavanje
događaja na kojima je Jugoslavija stvorena 1945. godine.
Prvi zapisi i pojam »križni put« pojavili su se u hrvatskoj emigraciji
nekoliko godina po svršetku ratnog sukoba, osobito medu izbjeglima s
blajburškog područja. S vremenom su se pojavila i hrvatska glasila u
inozemstvu' koja su, među ostalim, objavljivala razna svjedočanstva i
komentare, stoje socijalistički režim u Jugoslaviji neprestano osuđivao kao
»proustašku propagandu«, povezujući taj rad s terorizmom, a to je bilo
dovoljno da se takav tisak nije smio legalno pojavljivati u Jugoslaviji. I
urednici tih glasila bili su na posebnim listama, od vlasti u domovini tretirani
kao teroristi, pa su nerijetko postajali i žrtve raznih Udbinih napada. Među
njima je istaknutu ulogu imao pokojni svećenik prof. Draganović, koji je u
toku rata otišao u Rim, gdje je i ostao dugi niz godina, ne mogavši se vratiti
jer bi mu se sudilo. Svih tih godina, on je pomagao izbjeglice iz Hrvatske
da se prebace na Zapad, skupljao svjedočanstva ljudi s »križnog puta« i
slagao to u svoj arhiv. Njegov rad naprasno je prekinut 1967, kad su ga, pod
nejasnim okolnostima, neki »prijatelji« dovezli do jugoslavenske granice,
odakle je milicijskim vozilom prebačen u Bosnu. Nije osuđivan, iako su to
svi očekivali, već je nakon nekog vremena prebačen u tzv. kućni pritvor.
O Draganovićevu dolasku u Jugoslaviju kruže razne priče, od onih daje
kidnapiran, pa do toga da je svojevoljno prešao granicu. No, nama je
najuvjerljivija ona koja govori da je kidnapiran u trenutku kad su Udbini
agenti zaključili da su saznali sve o njemu i njegovu radu, kad su pomislili
da će njegovim nestankom uspjeti doći do svih primjeraka arhiva što ga je
skupljao, pa ga tada prebacili u Jugoslaviju. Na sve to nadovezuje se i
okolnost da se prof. Draganović pojavio u Jugoslaviji pošto su obnovljeni
diplomatski odnosi između Vatikana i SFRJ, pa je, prema nekima, pojavljivanje
»opasnog svećenika« u Jugoslaviji, gdje mu se neće suditi, bilo elegantno
rješenje i za Vatikan, koji bi se tako riješio optužbi da skriva i štiti »proustaškog
saveznika«, kako gaje režim u Jugoslaviji nazivao, a s druge strane, službena
Jugoslavija riješila bi se čovjeka za kojega se mislilo daje centar svih pro-
tujugoslavenskih akcija. Uvjet Vatikana bio je da se prof. Draganoviću ne
sudi, što je koristilo i Jugoslaviji, jer bi se u svakom slučaju na jednom
javnom suđenju političaru takvog formata (prof. Draganovića treba gledati
i u toj prizmi) pojavile i mnoge stvari koje sam sistem nije želio pokazati. U
cijeloj toj priči oko Draganovića najzanimljivija je sudbina njegova arhiva,
koja je, kako se pokazuje, ipak sačuvana i pohranjena na sigurnom mjestu,
pa ono do čega su došli UDB-ini agenti nije sve stoje ostalo iza Draganovića.
Sljedeći među onima što su se bavili »križnim putom« jest VinkoNikolić,
hrvatski književnik koji je prebjegao u kolonama vojnika u svibnju 1945.
preko granice, dospio u izbjeglički logor u Italiji, a iz logora na Zapad. Danas
živi u Španjolskoj, urednik je i osnivač »Hrvatske revije«, u kojoj je
objavljivao mnogobrojna svjedočanstva preživjelih s »križnog puta«, kojima
se, među ostalim, i mi koristimo u ovoj knjizi.
U Londonu i danas živi Jakša Kušan, urednik »Nove Hrvatske«, također
novina koje su u Jugoslaviji bile dovoljne za godine zatvora, a u inozemstvu
18
jedan od informativnih stupova oko kojih su se okupljali hrvatski iseljenici.
On je, zajedno s Nikolićem, bio jedan odprvih koji su objavili, tada dostupne,
britanske službene izvještaje o događajima na Bleiburgu.
Zaslugom tih ljudi te mnogih drugih, od Brune Bušića do Franje Tuđmana, -
»križni put« ipak nije više nedostupan dio povijesti Hrvata. No, iako mnogi
smatraju da je »križni put« nastao nakon predaje Hrvata partizanima na f
Bleiburgu, treba reći daje on počeo još mnogo prije, s prvim zarobljavanjem
većih grupa vojnika, a sam Bleiburg samo je najviša točka krvave amplitude
ratne sudbine poražene vojske.
Prekid ratovanja i otvorenog sukoba vojski na tlu Jugoslavije nastupio je '
nakon velike ofenzive što ju je pokrenuo Generalštab Jugoslavenske armije
u travnju 1945. Ta je godina na svim evropskim frontovima bila obilježena'
taktiziranjem oko, tada već sasvim izvjesne, kapitulacije vojske Trećeg
Reicha i njenih saveznika, a istodobno je bila riječ i o vremenu u kojem se
određivala poslijeratna sudbina Evrope. Interesne sfere dvaju ratnih saveznika,
Zapadnog i Istočnog bloka, prelamale su se i na tlu Jugoslavije.
Zapadni je svijet u tom trenutku dignuo ruke od Jugoslavije, prepuštajući \
njeno unutrašnje uređenje tada sasvim izvjesnom ratnom pobjedniku na >
njenom tlu, vojsci maršala Tita i njegovu dogovoru sa sovjetskom Crvenom
armijom, usredotočujući pažnju tek na nekoliko strateški važnih mjesta koja "
su se nalazila na području Jugoslavije (luke na sjevernoj obali Jadrana, koje
Britanci nisu htjeli prepustiti Titu) i na pograničnom dijelu Italije i Austrije,
jer je Tito iskazivao neskrivene ambicije da naplati ratnu štetu baš tim teri-
torijem.
Namjera zapadnih saveznika bila je probiti se prije Titove vojske, ili *
najkasnije istovremeno s njom, do granica Jugoslavije i ondje sudjelovati •
u zarobljavanju njemačke vojske kako bi, zauzimanjem tog područja,
utjecali i na tok njegove poslijeratne podjele. S druge strane, pak, Generalštab
JA, planirajući svoju posljednju ofenzivu, namjeravao je opkoliti vojske
protiv kojih se borio na tlu Jugoslavije (njemački vojnici, te njihovi domaći
saveznici - ustaše, domobrani i relativno malen broj četnika, zatim bjelog-
ardijci i ostali) i uništiti ih ili prisiliti na predaju, a uz to zauzeti pogranična
područja Italije i Austrije. Za realizaciju takvog plana, trebalo je razbiti
čvrstu liniju fronta koju su fašističke vojske držale na tlu Jugoslavije dijeleći
je na dva dijela: istočni, koji su držali partizanski vojnici, i zapadni dio, tada
još pod kontrolom Trećeg Reicha. U ožujku 1945. front se u Jugoslaviji
protezao ovim pravcem: rijekom Dravom na sjeveru zemlje, kroz Bosnu i
Hercegovinu, preko Sarajeva, i niže, do sjeverne Dalmacije. Njemačke
snage bile su zapadno od te linije fronta i protezale se sve do Bologne, dok
su na sjeveru bile ugrožavane od jedinica Crvene armije, koja se kroz '!
Mađarsku (na Dravi se spajala s jedinicama NOV) probijala prema Austriji.
Vrh Jugoslavenske armije u takvom je položaju svoju Četvrtu armiju
orijentirao na prodor kroz Bosnu prema moru, odakle se probijala priobal-
19
 nim dijelom Dalmacije prema Sloveniji, što se smatralo izuzetno važnim, jer
je na tom dijelu trebalo zauzeti luke Trst i Rijeku prije nego dođu zapadni
saveznici. Svoj jeprodor Četvrta armija trebala nastaviti na^jever u Austriju,
preko Celovca, ne bi li zaokružila neprijateljske snage što bi ih Prva, Druga
i Treća armija natjerale na povlačenje u taj dio Slovenije. Pritom je zadatak
Treće i Prve armije, na području između Drave i Save, bio da, uz pomoć
Druge armije, koja ja probijala liniju fronta u Bosni, natjera neprijatelje u
okružje partizanskih vojnih snaga te na taj način zaključi ratni sukob na tlu
Jugoslavije.
No, sukobi zaraćenih vojski u posljednjim tjednima rata bili su popraćeni
i neizbježivim zarobljavanjem velikog broja vojnika, koji su padali u
partizansko zarobljeništvo, jer je jednima bio cilj što prije se izgubiti s jugo-
slavenskog područja, a drugima, Titovim vojnicima, osvajati i oslobađati
svoj teritorij. U sklopu takvoga, kaotičnog stanja našli su se i vojnici koji su
se borili protiv partizanskog pokreta u ustaškim, domobranskim, četničkim
i drugim uniformama vojski koje su stale na stranu velikog osvajača, Trećeg
Reicha. Uz te, domaće neprijatelje partizana, u pokretu prema granici našao
se i velik broj civilnog stanovništva, koji zasad nije ni približno utvrđen, a
teško je vjerovati da će to ikada i moći biti. Riječ je o civilnom stanovništvu
koje je, iz raznih razloga, odlazilo za vojskama u povlačenju. Neki su od-
lazili prateći muške članove svojih obitelji koji su se borili u redovima tih
vojski, drugi su odlazili plašeći se sudbine pod novim, ratnim pobjednicima,
o kojima su kružile svakojake priče, od toga da uzimaju sve, svaki oblik
privatnog vlasništva, do toga da kontroliraju i određuju oblike života,
nastupaju pod zaštitom nasilja vlasti, i slično. Bilo kako bilo, za vojskama
su se kretale kolone civila koji su odlazili u strahu pred novom, nepoznatom
vlašću, zavedeni pričama o dobrodošlici i, svakako, boljoj sudbini u
zarobljeništvu zapadnih saveznika NOV-a.
Sudbina tih civila koji su odlazili put Austrije bila je raznolika. Neki su
uspijevali mirno proći cijelo putešestvije i vratiti se kući, drugi su završili
u partizanskom zarobljeništvu kao i zarobljeni vojnici, a tek malen, gotovo
neznatan broj uspio je stvarno prebjeći na Zapad. Generalnu procjenu
»križnog puta« teško je dati jer svatko tko je bio uključen u kretanje
bezbrojnih kolona, od logora do logora Demokratske Federativne Jugo-
slavije, dozi vio je to na svoj način, dajući mu osobni pečat. Zbog toga ćemo,
analizirajući neke od posljednjih vojnih akcija i borbi vođenih na tlu
Jugoslavije, pokušati dati makar približnu sliku o broju ljudi uključenih u
»križni put«.
20
ČETVRTA ARMIJA
• Zašto je formirana Četvrta armija? • Kako
je komandant Četvrte armije Petar Drapšin
zarobio oko 60.000 vojnika? • Sukob parti-
zana s Britancima oko njemačkih zar-
obljenika • Kako je potpukovnik Bogdan
Pecotić slučajno zarobio posljednji njemački
štab na području Trsta? • Zarobljavanje
20.000 vojnika u Ilirskoj Bistrici • Poruka
štaba Četvrte armije Devetom korpusu na
području Tržiča: »oficire sačuvati žive«
Formiranjem Četvrte armije, partizanski Generalštab stvorio je jaku
vojnu snagu kojom je mogao krenuti u realizaciju velike ratne operacije -
zauzimanje zemlje. Osnovno radi čega je formirana Četvrta armija bilo je
stvaranje organizirane vojne grupacije koja bi preuzela na sebe zauzimanje
južnog dijela planinskog masiva Grmeča i Dinare te, osvajanjem pri-
morskog dijela Hrvatske i Istre, došla do Italije, odakle bi nastavila put
granice s Austrijom i, preko tuđeg teritorija, zatvorila okružje oko snaga koje
su se borile protiv partizanske vojske. Ostale partizanske armije (Prva,
Druga i Treća) trebale su potisnuti svoje neprijatelje prema sjeverozapad-
nom dijelu zemlje, sjeveru Slovenije, i ondje ih natjerati na kapitulaciju.
Četvrta armija formirana je 1.ožujka 1945, a dotadašnja glavna partizan-
ska komanda u Hrvatskoj, Glavni slab Hrvatske kojem je zapovijedao
general-lajtnant Ivan Gošnjak, postupno je ostajala bez mobilnih vojnih jed-
inica, preuzimajući brigu samo o korpusnim vojnim oblastima i Grupi
diverzantskih odreda, te o zarobljeničkim logorima i zarobljenicima.
Tih je logora na području Hrvatske krajem travnja 1945. bilo 19 (30.
travnja), a u njima se nalazilo 77.047 zarobljenika. Iako postavljen pod
nejasnim okolnostima na čelo Četvrte armije, general-major Petar Drapšin
uspio je u cijelosti izvesti postavljeni zadatak, te prije 15. svibnja 1945. javiti
Generalštabu da je svoju vojnu obvezu uspješno izvršio. Od 20. ožujka do
21
 ! 12. svibnja, kad se predala posljednja veća vojna grupacija na tlu kojim se
, kretala Četvrta armija, Petar Drapšin uspio je sa svojim vojnicima zarobiti,
oko 60.000 vojnika. Djelovanje Četvrte armije izvedeno je u dvije veće
, operacije: prvoj, kojoj je cilj bio zauzeti Liku i Hrvatsko primorje i koja je
i završila do 15, travnja, te drugoj, koja je uslijedila nakon toga, a u kojoj je
i Četvrto armija, na područjujstre, uspjela na sebe vezati, blokirati i na kraju
zarobiti 97. njemački korpus s mnoštvom drugih manjih vojnih jedinica, čija
se ukupna brojnost procjenjuje na 88.000 vojnika. Potkraj travnja 1945,
; jedinice Četvrte jugoslavenske armije intenzivno §u zauzimale otoke na
području sjevernog Jadrana, pripremajući se zauzeti Istru i veće gradove te
preko Trsta izbiti na područje Austrije, gdje su sudjelovale u opkoljavanju
i zarobljavanju njemačkih i ostalih vojski i civila, koji su napuštali Jugo-
slaviju i kretali se u susret savezničkoj vojci i zarobljeništvu.
> Do prvih dana svibnja, vojnici Četvrte armije izveli su niz akcija kojima
su prebacili snage u okružje Rijeke, probili se do Trsta, Tržiča i Gorice te
izbili na rijeku Soču, zauzevši cijelu Istru osim većih gradova (Rijeka),
probivši se do Kočevskog područja i zauzimajući dio oko Pivke i Postojne,
( zatvarajući tako krug oko njemačkih i četničkih jedinica koje su se pokušavale
probiti u nekoliko pravaca. Jedan je bio Trst, drugi je trebao biti područje
Jesenka i Bleda, odakle su se mogle izvući snage iz unutrašnjosti Slovenije
i sa samog juga u slučaju da se preko Trsta ne uspiju probiti do saveznika i
njihova zarobljeništva, dok je na području Ilirske Bistrice u to vrijeme bilo
mnoštvo vojnika pa su i ondje vođene teške borbe između partizana i
Nijemaca koji su se htjeli izvući prema Ljubljani, gdje je još bilo koliko-
toliko sigurno za partizanske neprijatelje.
Dana 27. travnja, prema Titovu naređenju, Četvrta armija sa svojim
udarnim snagamakrenula je na Trst i rijeku Soču, a za grad Rijeku ostavljena
je jedna divizija koja je trebala blokirati povlačenje njemačkih snaga iz
Rijeke. Štab Četvrte armije, izvršavajući te naredbe, krenuo je na Trst,!
istodobno prebacio jake snage na područje Ilirske Bistrice, što se pokazalo
lukavim potezom jer je u Ilirskoj Bistrici zarobljeno od 16 do 18 tisuća
vojnika. Ilirska Bistrica imala je u operaciji zauzimanja Istre izuzetno
značajnu ulogu. Trebala je biti prolaz kojim bi se njemačke snage izvukle iz
Istre, pa je i general Lohr naredio štabu 97. korpusa da se preko Ilirske
Bistrice i Postojne prebaci u Ljubljanu. No, naredba generala Lohra,
upućena nakon pada Trsta, stigla je prekasno jer su njemački vojnici već bili
čvrsto opkoljeni partizanskim snagama. Za cijelo to vrijeme brzih preba-
civanja velikih vojnih snaga, stalnih borbi, njemačke su snage pokušavale
izbjeći predaju jugoslavenskim vojnim jedinicama, partizanima, te se
domoći britanskih vojnika i njihova zarobljeništva na području Italije i
Austrije.No, Britanci su zakasnili. Stigli su u Trstkad su partizani već vodili
borbe s obranom grada. U knjizi koja je još 1947. objavljena u Londonu, »The
Road to Trieste», načelnik Obavještajnog odjeljenja Druge novozelandske
divizije, Geoffrey Cox, osvrćući se na osvajanje Trsta, napisao je: »Jugo-
slavenska Četvrta armija stigla je u predgrađe Trsta noću od 29. na 30.
travnja. Iste noći, poslije Venecije, mi smo stigli na Pijavu (rijeka, nap.). Oni
22
su ušli u Trst nakon žestokih borbi, dok se u dolini Poa izvodila naša ofenziva
/.apočeta početkom travnja.«
Trst je zauziman uličnim borbama koje su se protegle do 2, pa čak i do 3.
svibnja. Pritom su partizanske jedinice zarobljavale velik broj njemačkih
vojnika. Svim tim borbama, ili većini njih, prisustvovali su i Britanci sa
zahtjevom da se njemački vojnici predaju njima, a ne partizanskoj vojsci.
Tako je uz klasične ratne operacije vodena i, gotovo, diplomatska borba oko
zarobljenika jer zarobljavanje neprijateljske vojske upućuje na pobjednika,
na osnovi čega se izvlači i korist pri naplati ratnih šteta. S druge strane,
Nijemci i vojske koje su se borile kao njihovi saveznici htjeli su se radije
predati britanskoj vojsci pretpostavljajući da će se prema zarobljenicima na
stranom tlu, tuđem ratištu, onaponašati blaže nego partizani i Crvena armija.
O vojnicima pod crvenom petokrakom kružile su, osim toga, glasine da
nemilosrdno obračunavaju s ratnim zarobljenicima još prije nego što su im
ovi i stigli na puškomet. Tako su se sve tri strane našle istodobno između
dvije vatre i htjele izvući što bolji položaj. Iako Britanci nisu stigli u Trst prije
partizanske vojske, kako su željeli njihovi komandanti, ipak su se u vrijeme
najžešćih borbi i najvećih zarobljavanja nalazili uz partizane. Po svemu
sudeći, stigli su samo dan nakon jedinica Jugoslavenske armije, no još uvijek
na vrijeme da po osvajanju Trsta i završetku rata sudjeluju u raspodjeli tog
područja.
Pomoćnik načelnika operativnog odjeljenja štaba Četvrte jugoslavenske
armije, potpukovnik Edo Cvirn, u svom pregledu stanja na operacijskom
području Četvrte armije, naveo je da je Trst zauzet 1. svibnja 1945, no u tom
trenutku Trst je, zapravo, bio ničiji grad. Naime, potpisivanje kapitulacije i
akta o predaji snaga koje su branile Trst zbilo se u toku 2. i 3. svibnja, kad \
su oružje položile posljednje veće vojne skupine koje su se branile na
području Trsta i okolice. Potpukovnik Bogdan Pecotić, komandant 20.
divizije, naveo je u izvještaju o borbi za Trst i okolicu također da su vojnici
njegove divizije zarobili 7488 vojnika, među kojima 280 oficira. Sudbinu
zarobljenika Pecotić spominje u jednoj jedinoj rečenici, u izvještaju za
mjesec travanj koji je dostavio štabu Četvrte armije po zauzimanju Trsta. U
tom izvještaju spominje i borbe koje je 20. divizija vodila krećući se od
Gospića prema Karlovcu, točnije do Generalskog Stola, odakle je divizija
krenula prema Istri pravcem Ogulin-Delnice- Prezid-Mašun-Fonlana-Sv.
Petar (Pivka)-Trst i na tom putu pobila 1746, ranila 323, a zarobila 292
neprijateljska vojnika. Sudbina zarobljenih u lim akcijama nije ni spom-
enuta, ali je Pecotić, osvrćući se na zarobljene u tršćanskim borbama,
napisao »što gaje ostalo u životu (neprijatelja, nap.), sada se nalazi samo u
našem zarobljeničkom logoru«. Posrijedi je bilo oko 12.000 vojnika.
Usporedo s početkom borbi za Trst, l. svibnja, zauzet je i Tržič, mjestašce
uncposrednojblizinijugoslavensko-austrijskegranice.štopotvrđuju izvještaji
britanskih vojnih snaga, a u knjizi depeša štaba 4. armije ima kratka
zabilješka 9. korpusa: »Naše jedinice, danas u 13 sati, zauzele su Tržič.
Posada cea 700 vojnika SS se predala. Do 13 sati nisu nigdje zapažene
neprijateljske jedinice.« Time su snage Jugoslavenske armije zatvorile još
23
 jedan izlaz iz Jugoslavije, pa su njemačke vojne snage morale krenuti dalje,
pokušati se izvući s područja Istre nekim drugim pravcem. Istog dana, štab
9. korpusa javio je da su se jedinice 31. divizije, negdje oko 16 sati, na
području Tržiča susrele s britanskim jedinicama Riječ je o prethodnici 2.
novozelandske divizije, čiji se jedan dio očito zaustavio na području Trsta
i sudjelovao u njegovu zauzimanju, a dio je kroz Italiju došao do Tržiča.
Geoffrev Cox je o dolasku u Tržič zapisao: »Zatim smo uskoro, kako su
vozači brzo vozili, ušli u područje koje je nazvano Titova zemlja". Svuda
je bilo partizana s crvenom maramom i petokrakom na kapi. Odjednom smo
se našli na Soči i nakon dvadesetak minuta ušli smo u predgrađe Monfal-
conea {Tržič). Pokraj guta bile su postavljene Titove slike i na zidovima
natpisi 'Živio Tito' i 'Živio Staljin', a mi smo marširali u malim kolonama
sjugoslavenskim zastavama i talijanskim trobojnicama s crvenom zvijezdom
u sredini. Tu i tamo pisalo je 'Tukaj je Jugoslavija'.« Štab Četvrte armije,
pošto je dobio obavijest o zauzimanju Tržiča, poslao je kratku naredbu
indikativnog sadržaja Devetom korpusu: »Bilo bi dobro da zapisnički
ustanovite predaju Tržiča našoj Armiji. Zapisnik neka potpišu njemački
oficiri koje sačuvajte žive.«
Bez namjere da insinuiramo o potezima pobjednika, nameće se pitanje
što je zapravo značila opaska o sudbini njemačkih oficira. Je li riječ o
posrednoj potvrdi sasvim izvjesne likvidacije 700 zarobljenih, ili... po-
gotovo uzme li se u obzir da su partizanske snage izgubile komandu nad
Tržičemidajeon osvajan još jednom, 11. svibnja. Prvog svibnja zauzela je
i Postojna i tada je, kako navodi u svom izvještaju Vlado Šegrt, komandant
29. divizije koja je zauzimala Postojnu, zarobljeno 400 vojnika.
Iako se navodi daje osvajanjem Trsta u zarobljeništvo palo oko 12 tisuća
vojnika, ipak su izvještaji o zarobljavanju dosta protuslovni i nepouzdani.
Naime, vrlo često, komandanti divizija koje su osvajale Trst u svoje zasluge
ubrajaju i akcije što su ih izvele druge jedinice, pa je dosta teško provjeriti
te brojke. No, za neke borbe postoje i vrlo precizni izvještaji. Jedan od njih
je i izvještaj o zarobljavanju vojne bolnice u Trstu, kad je 20. divizija zarobila
oko 400 ranjenika i 60 oficira-doktora. Istog dana, 11. brigada 24. divizije
zarobila je posadu jedne kasarne u središtu grada koja je brojila oko 1500
vojnika. Dan poslije, 2. svibnja, partizanski su vojnici zauzeli zgradu suda
i objekte u njenoj blizini. I tom su prilikom Titovi vojnici došli u sukob s
britanskima u vezi s predajom njemačkih vojnika. Naime, zgrade u kojima
su bili opkoljeni njemački vojnici partizani su obasuli jakom paljbom iz
tenkova, lakog i teškog oružja, a koristili su se i »Molotovljevim koktelima«
(boce s benzinom) te ih čak polijevali benzinom iz vatrogasne pumpe.
Nakon jednog lakvog napada, na opkoljenim zgradama pojavile su se bijele
zastave kao znak za primirje i pregovore o predaji, no u tom trenutku naišli
su saveznički tenkovi, njih 7 ili 8, što je obustavilo tok predaje. Bijele su
zastave povučene, a britanski su vojnici postavili zahtjev da se kompletne
posade opkoljenih zgrada predaju njima, no partizanski komandanti nisu
pristali na to već su se još žešće obrušili na protivničko uporište. Tako je oko
17 sati jedna četa uspjela prodrijeti u zgradu Suda, pobiti gotovo polovicu
24
vojnika u zgradi, a ostatak natjerati u podzemne ćelije. Zgrada Tribunala
osvojena je oko 19.30 sati, a nešto preživjelih njemačkih vojnika palo je u
zarobljeništvo partizanskih vojnika. Nakon Tribunala, pale su i Villa
Revoltella, San Giusto i Conconello, čime je, smatra se, osvojen grad Trst.
Istodobno, u svom izvještaju o borbama za Trst, 30. divizija navela je da
je zarobila 1114 vojnika, a veću grupu zarobljenika prikupila je i Deveta
udarna divizija na području Rijeke, Opatije i Trsta. Komandant te divizije,
potpukovnik Ljubo Truta, zapisao je, u izvještaju za razdoblje od 26. travnja
do 6. svibnja, da je njegova divizija pobila 2842, a zarobila 3829 vojnika.
No, s padom Trsta nisu prestale i borbe na području samog grada, jer su se
velike grupe njemačkih vojnika nalazile u mjestu tri kilometra udaljenom od
Trsta, selu Opčina (Villa Opicina). Ondje je zarobljeno nekoliko tisuća
vojnika dan pošto je zauzet Trst.
U izvještaju 18. brigade 30. divizije za 3. svibnja opisuje se tok predaje
posade u Opčini koja je prije borbi s partizanskom vojskom brojila 3000
vojnika: »18. brigada potisnula je, u sadejstvu sa 10. i 11. brigadom,
neprijatelja u pravcu podnožja kota 351 (elektr. centrala, nap.) i 334.
Neprijatelj jepružao snažan otpor. Oko lOčasova stigao je iz pravca Prošeka
u kasarne engleski tenk sa bijelom zastavom. Vođa tenka tražio je od naše
vojske da podigne bijele zastave te da se prekine sa otvaranjem vatre jer će
oni pregovarati sa Nijemcima. Naši na ovo nisu pristali i dali su im do znanja
da će se borbe produžiti i da moraju Nijemci klonuti pred našom vojskom.
Naše jedinice su ovaj momenat iskoristile i u jednom naletu stigle do
položaja samog grebena iznad Opčine. Oko 11 časova vatra je bila prekinuta
i sa neprijateljem je uspostavljeno primirje. U večernjim časovima naređeno
je da se posada mora predati našim jedinicama, nakon čega se i predala i
kontrolu nad istom izvršila je 4. armija.«
U borbama za Opčinu sudjelovala je i najjača partizanska divizija u
području Trsta, 20. udarna, s potpukovnikom Bogdanom Pecotićem i
političkim komesarom Matom Bilobrkom na čelu. U izvještaju za 3. svibnja
naveli su: »3. V - nastavlja se borba za Opicinu. Artiljerija, protikolci i teško
oružje nanose mu (neprijatelju, nap.) smrtonosne udarce. Primjećuje se kod
protivnika popuštanje i izvjesno kolebanje. Englezi stupaju u vezu s ovim
Štabom (štab njemačkih jedinica okruženih u mjestu, nap.). Riječ je o predaji
Nijemaca. Odmah im se stavilo do znanja da nisu na pravom putu, jer se
miješaju u naš vojnički operativni plan, čiji je završetak operacije pri kraju.
Primjedbu su pravilno ocijenili i odobrili i po tome je između nas i Engleza,
0 predaji Nijemaca, svaka diskusija prestala. Ovog dana popodne, ponovno
je neprijatelj pozvan na predaju. Poslije kraćeg predomiŠljanja, Nijemci su
usvojili uslove predaje i obustavljena su neprijateljstva. Glavni komandant
obrane grada Trsta, oberst (pukovnik) Majer, izlazi i predaje se, sa štabom
1 cjelokupnom snagom obrane Ville Opicine, štabu 20. udarne divizije. Tada
nam je predao i 300 ranjenih njemačkih vojnika. S ovim je borba u oblasti
Trsta potpuno okončana. Neprijatelj više ne postoji, djelomično je potučen,
a glavninu njegove snage s njenim komandantom oberstom Majerom i sa
svim životnim i ubojnim materijalom zarobili smo.« Četrdeset godina
25
 poslije, Bogdan Pecotić, sada u činu admirala, opisao je na skupu »Završne
operacije za oslobođenje Jugoslavije« tok posljednje borbe za Villu Opicinu
nešto drukčije: »Kada je, iscrpivši sve svoje mogućnosti, komandant obrane,
pukovnik Natus, obustavio vatru i prihvatio razgovore o predaji, na koje je
upućen obavještajni oficir 9. brigade, drug M. Novaković, sa sjeverozapadne
periferije Trsta, u pravcu njemačkih položaja krenula je saveznička kolona
od dva tenka i nekoliko kamiona punih vojnika. Na obavijest komandanta
naše 9. brigade i na pitanje šta treba da radi u vezi s tom kolonom, naredio
sam mu daje zaustavi, ako treba i silom. Pošto se to desilo, veoma brzo se
u mom štabu pojavio razljućeni engleski brigadir Džentvi i upitao me tko
je naredio da se njegov odred zaustavi. Bez okolišanja odgovorio sam da sam
ja to naredio, a zatim sam ja njega upitao da li su morali doći po zarobljenike
koje su naše jedinice u petodnevnim borbama dovele na rub moralnog i
psihičkog sloma. Rekao sam mu i to da sam, čim su se oni pojavili, preko
oficira za vezu tražio sastanak s njihovim komandantom, da bih ih upoznao
sa situacijom u zoni izvođenja tršćanske operacije i radi dogovora o suradnji,
na što oni nisu ništa odgovorili. Nakon razmjene mišljenja i moga
kategoričnog zahtjeva da povuče svoj odred i sudbinu njemačkog garnizona
u Općini prepusti nama i njemačkom komandantu, brigadir je otišao bez
jasnog odgovora. Kratko poslije toga povukao je svoju jedinicu. Uznemiren
ponašanjem Engleza, a nošen željom da se situacija oko Trsta do kraja i što
prije raščisti, sjeo sam u automobil i požurio borbenom položaju kod Općine.
Pošto me od naših nitko nije zaustavljao, bez svoje namjere odjednom sam
se obreo unutar njemačkog rasporeda. Shvativši položaj u kojem sam se
neočekivano našao, bio sam u prvom času konsterniran. Brzo sam ocijenio
da bježanjem ne mogu tražiti spas. Stoga sam veoma oštro upitao: 'Gdje je
ovdje komandant?' Njemački vojnici oko mene u čudu su se pitali: ' Was,
was?' Još odvažnije sam ponovio pitanje. Zatim me njemački vojnik sa
šmajserom na grudima poveo kroz šumu i uveo u podzemno sklonište.
Ustvari, dospio sam na komandno mjesto komandanta obrane grada i odmah
postavio kategoričan zahtjev za predaju. Iznenađen, pukovnik Natus našao
se u čudu, pogotovo zato što on nije razumio naš jezik, a ja nisam znao
njemački. Našao se, međutim, u njegovom štabu oficir u engleskoj uniformi,
koji je sasvim tečno govorio oba jezika i odmah preuzeo ulogu prevodioca.
Formulisao sam kratko svoj zahtjev za bezuslovnu predaju vojske i
neoštećenog ratnog materijala i zatražio momentanu odluku, naglasivši pri
tome daje smicalica oko predaje Angloamerikancima uzaludan pokušaj, a
njegova odgovornost u ovom času potpuna. Napilanje pukovnika da li ćemo
s njima postupiti po odredbama međunarodnog prava o ratnim zarobljeni-
cima, odgovorio sam potvrdno, mada mi se u tom trenutku nametnulo pitanje
kakvih su se oni odredaba držali kad su u toku cijelog rata vršili masovna
ubijanja po našoj zemlji.
Pukovnik Natus je rekao da pristaje na predaju i ujedno molio da mu
dopustim da prethodno sabere starješine i saopći im svoju odluku, te da od
njih zatraži discipliniranost prilikom predaje i da im zabrani svaki pokušaj
sabotaže. Pristao sam na taj zahtjev. Prisustvovao sam govoru koji im je
26
održao u tom, za njih tragičnom trenutku. Nakon toga, podnio mi je raport,
0 predaji ostataka tršćanskog garnizona, napravljen s pedantnošću pruske
soldateske.
Bila je to posljednja epizoda u bogatom repertoaru tršćanske operacije.
Time je prestao svaki organizirani otpor u rejonu Trsta. Predaja u Općini
izvršena je u 18 sati. Predalo se 3011 vojnika i oficira, s oko 300 ranjenika.
Golemi ratni plijen pao je u naše ruke. Ustvari, sve što se zateklo u tom
velikom njemačkom garnizonu i pozadinskom centru Trsta, zajedno s oko
12.000 njemačkih vojnika i oficira, predalo se našim snagama. Šteta što je
veći dio četnika uspio da se sa svojim glavešinama probije preko rijeke Soče
1 tamo stavi pod skute naših saveznika. To je uradila i većina talijanske
fašističke vojske.«
U borbama za Trst sudjelovala je i 43. divizija sa svojim brigadama.
Borbeni zadatak brigada 43. divizije sastojao se, među ostalim, i od čišćenja
terena oko Trsta ne bi li se izbjeglo izvlačenje manjih neprijateljskih grupa.
Druga brigada 43. divizije dobila je taj zadatak od divizijskog političkog
komesara Mirka Lenca, a rezultat borbi od l. svibnja iznosi 65 mrtvih i 578
zarobljenih, od kojih je 13 oficira i 65 podoficira. Sljedećeg dana, komesar
Četvrte armije, Boško Šiljegović, izdao je naređenje l. brigadi 43. divizije
da likvidira neprijatelja u Pazinu, gdje se nalazilo oko 1700 vojnika.
Tih dana, nakon sloma Postojne, partizani gone svoje neprijatelje prema
Ljubljani, a istovremeno se zauzima Kočevje (3. svibnja). Za to vrijeme,
Slovenske primorske jedinice Devetog korpusa prodiru na talijansko po-
dručje preko Soče te zauzimaju Udine i neke druge talijanske gradove.
Ondje se bore s vojnicima Korpusa vojvode Derđevića, četničkog delegata
Draže Mihailovića prvo kod talijanskih, a poslije kod njemačkih ok-
upacijskih snaga. U izvještaju operativnog odjeljenja štaba Četvrte armije
navodi se da partizanski saveznici ove snage ostavljaju na miru, ne ogra-
ničavajući im kretanje ni daljnju borbu, a kao rezultat borbi koje su
partizanske jedinice vodile na području zapadno od rijeke Soče zabilježeno
je da je »zarobljeno više od 3000 vojnika i ogromne količine ratnog
materijala«. (491)
Sedmog svibnja 1945, područje oko Ilirske Bistrice bilo je mjesto na
kojem je 16 do 18 tisuća vojnika koji su se borili protiv partizana bilo
zarobljeno. Naime, nakon pada Trsta iopkoljavanjaRijeke,većinanjemačke
vojske koja je još preostala na tom području (oko 22.000 na području Rijeke,
529) pokušavala se izvući preko Ilirske Bistrice ne bi li se dokopala
Ljubljane. No, partizani su uspjeli blokirati njemačke snage, napraviti liniju
fronta kraj Ilirske Bistrice i nakon nekoliko dana borbi natjerati 97. korpus
na predaju. Tako je 13. udarna divizija na području Ilirske Bistrice zarobila
samo 128 neprijateljskih vojni ka, pobila ih je čak 1777,aranila 1085 (711).
Nakon žestokih borbi u toku 7. svibnja (tri pokušaja proboja kroz partizan-
ske redove), 7. udarna divizija zarobila je 818 vojnika (776), a u izvještaju
10. hercegovačke brigade, koja se nalazila u sastavu Četvrtog korpusa, /.a 7.
svibnja stoji zapisano: »7. maja ujutro, uvidjevši bezizlaznu situaciju,
neprijatelj je prestao s otporom i predao oružje. Ukupno je zarobljeno preko
17
 20.000 neprijateljskih vojnika i oficira, od kojeg broja je sama naša 10.
brigada zarobila 1500. U ruke naših snaga pao je na ovom sektoru ogroman
ratni plijen.«
O tome kako su tekle borbe kod Ilirske Bistrice u toku 4, 5. i 6. svibnja
možda najbolje svjedoči napomena u izvještaju 19. udarne divizije kojom je
komandirao komandant pukovnik Stanko Parmač uz tadašnjeg vršioca
dužnosti političkog komesara majora Slavka Bpžovića (765): »Od 1. maja
pa do konačne predaje neprijatelja, svi postavljeni zadaci su izvršeni. Prateći
tok opisa borbe u ovome izvještaju, u prvi mah moglo bi se pomisliti da
postavljeni zadaci nisu blagovremeno izvršeni i da pojedini pogodni
momenti u borbi nisu u potpunosti iskorišteni. Međutim, ako se ima u vidu
snaga neprijatelja u ljudstvu i materijalu, onda se lako dolazi do spoznaje da
je neprijatelj na široj liniji obrane južno i jugoistočno od Ilirske Bistrice
raspolagao s dovoljno snaga da se suprotstavi našoj diviziji na širokom
frontu. Opkoljeni neprijatelj na relativno uskom prostoru bio je u mo-
gućnosti da vodi dubinsku borbu i dapo unutrašnjim operacijskim pravcima,
brzom upotrebom rezerve, blagovremeno osujeti proširenje naših lokalnih
uspjeha. Zbog ovoga borba 4,5. i 6. maja nosila je karakter borbe po dubini
u cilju ovladivanja pojedinim otpornim centrima sa krajnjom težnjom da se
neprijatelj natjera na povlačenje i da se grupiše u jednom uskom prostoru,
gdje konačno treba da bude uništen od strane naših nadmoćnijih snaga.«
Ista ta 19. udarna divizija izbacila je u toku ovih borbi iz stroja 1360
vojnika, od kojih je zarobila417, dok je ostalih 943 zauvijek ostalo na frontu.
Sudjelujući u zaustavljanju njemačkog 97. korpusa iz Istre (preko
Ljubljane u Austriju), u borbama kraj I. Bistrice sudjelovala je i Osma
udarna divizija. Njen komandant, potpukovnik Joco Tarabić, u izvještaju je
precizno opisao tok borbi kao i samu predaju:
»Naše jedinice su vrlo brzo nastupale prema samome gradu, naročito oko
19 sati (6. svibnja, nap.) kad su nam došla u pomoć 2 tenka, koji su podigli
moral borcima iako se nisu usuđivali ići sa borcima u sam grad. Neprijatelj,
koji je, naglo razbijen na spoljnim odbranama, bježao u grad, panički je
djelovao na neprijatelja u samom gradu, te su za kratko vrijeme naša 2. i 3.
brigada, na vrlo uskom prostoru, preko ravnice uz rijeku prodrle u grad i
izbile u sam centar grada, gdje su zarobile nekoliko stotina Nijemaca i
uspjele doprijeti do njihovih ranjenika.
U ovom naletu junački su se držale 2. i 3. brigada.
Štab Njemačkog korpusa u ovakvoj situaciji zamolio je naše jedinice,
preko svojih oficira, da obustave daljnje nadiranje i izvlačenje ranjenih
Švaba, da će oni sa nama otpočeti pregovore za predaju, na što su naše
jedinice pristale i tako je 7.5. okoOl .00 sati došlo do zatišja na našem pravcu
i otpočeli su se pregovori. Ujutro oko 6 sati istoga dana, predalo se
bezuslovno u samom gradu oko 16.000 Nijemaca i legionara, dok su se ostale
grupacije od nekoliko hiljada predale jedinicama susjednih divizija. Ova
grupacija pripadala je 188. njemačkoj diviziji, 392. plavoj diviziji, 237.
njemačkoj diviziji i još nekoliko samostalnih bataljona.«
Naknadno je utvrđen točan broj onih nekoliko stotina vojnika i oficira
28
zarobljenih prije potpisivanja akta o predaji. Riječ je o 1086 vojnika pa je
tako samo Osma udarna divizija kod Ilirske Bistrice ukupno zarobila oko
17.000 vojnika. Sama predaja kod Ilirske Bistrice nastupila je pošto je
komandant njemačkih snaga, general Lohr, 5. svibnja odobrio pregovore o
kapitulaciji 97. korpusa. Uz takvu dozvolu, komandant korpusa, general
Kiibler, ovlastio je 6. svibnja pukovnika Reindla da vodi pregovore s
oficirima Titove vojske. S druge strane, štab Četvrte armije odredio je za
pregovore pukovnika Stanka Bjelajca, načelnika štaba Četvrtog korpusa, i
potpukovnika Šukriju Bijedića, tada političkog komesara Osme divizije.
Prema tekstu ugovora koji su potpisale zaraćene strane, kompletna grupacija
vojnih snaga koja je bila pod komandom pukovnika Kiiblera bila je dužna,
u trenutku potpisivanja sporazuma, predati oružje i materijal štabu Osme
divizije, kao i ljudstvo koje će biti raspoređeno do daljnje naredbe. Ugovo-
romopredaji određeno je i to da se do krajasvibnja 1945. poražena grupacija
mora prebaciti u svoju zemlju uz osiguranje partizanskih snaga, do prihvata
u drugoj zemlji. Pukovnik Reindl tražio je da se prebacivanje zarobljenih
vojnika izvede na prostoru Klagenfurta (Celovca), dok su se teški ranjenici
trebali smjestiti u bolnice i naknadno, po prizdravljenju, priključiti svojim
jedinicama u zarobljeništvu.
Ugovor s takvim jamstvima za zarobljene vojnike pod komandom
Planinskih četa generala Kiiblera potpisali su pukovnik Reindl s njemačke
i pukovnik Stanko Bjelajac s partizanske strane 7. svibnja 1945, u 6 sati i 4
minute ujutro, te se time borba kod Ilirske Bistrice smatra završenom. U
partizanskom zarobljeništvu tom se prilikom našlo oko 19.949 njemačkih
vojnika.
Na osnovi poruke koja je u Četvrti korpus stigla 9. svibnja (620), može
se zaključiti da je brigu oko zarobljenika iz Ilirske Bistrice preuzela 19.
divizija. Naime, u izvještaju za 6. i 7. svibnja, štab Četvrtog korpusa navodi
da se njegovi vojnici bore i sudjeluju u zarobljavanju oko 14.000 vojnika na
području Ilirske Bistrice, a nakon toga štab Četvrtog korpusa dobiva usmeno
naređenje komandanta Četvrte armije, Petra Drapšina, da krene preko
Ljubljane za Zagreb, a svoje zarobljenike i ratni plijen preda 19. diviziji.
Na drugoj strani, na području Kranjske Gore i Klagenfurta, upućen je
brzogoneći odred, formiran nakon zauzimanja Trsta, kojim je komandirao
BoškoŠiljegović, politički komesar Četvrte armije. Njegova naređenja nisu
sačuvana jer ih Šiljegović nije pisao niti predavao kao pismene poruke već
je usmeno određivao postupke potčinjenih jedinica. Do 15. svibnja,
Kombinirani brzogoneći odred zarobio je 10.701 vojnika, među kojima je
bilo 258 oficira, i za to se vrijeme borio s njemačkim i četničkim jedinicama
koje su se pokušavale izvući iz Jugoslavije i koje su stizale iz unutrašnjosti
Slovenije. Naime, to je područje bio jedan od planiranih, a za manji broj i
sretno izabranih izlaza iz Jugoslavije. Na tom je području bilo četnika, koji
su u toku te posljednje ratne zime bili stacionirani na Ilirskoj Bistrici, odakle
su se pred partizanima povukli u svibnju u Italiju i Austriju. Među one koje
je kombinirani odred zarobio spada i 4837 vojnika koji su 11. i 12. svibnja,
običnim i oklopnim vlakovima, iz Ljubljane stigli u Jesenice, a istovremeno
29
 je u Celovcu razoružano oko 5200 vojnika. Dan prije, 10. svibnja, jedna četa
Trećeg bataljona Prve tenkovske brigade, kao dio Kombiniranog odreda,
zarobila je i oko 1000 njemačkih vojnika koji su se sa 100 kamiona pokušali
probiti preko Klagenfurta u zarobljeništvo britanskih vojnika.
Od 17. do 22. svibnja, 11. dalmatinska brigada 26. divizije iz Kom-
biniranog odreda razoružavala je vojnike, među kojima je od Devetoga
engleskog korpusa preuzela oko 3100 zarobljenika, a 21. svibnja zarobila
je i oko 2000 ustaša i domobrana koji su se pokušali prebaciti preko toga
područja u Austriju.
Kombinirani odred je do 22. svibnja, kad je prebačen iz Klagenfurta u
Jesenice, zarobio oko 16.801 vojnika, pa se tako ukupan broj vojnika koji su
pali u zarobljeništvo Četvrte armije kreće, prema ovim izvještajima, oko
59.835 (+,- 3011 u selu Opicina), čemu bi trebalo pribrojiti i vojnike i civile
koje je Četvrta armija preuzela na austrijskom području, oko Dravograda.
No, budući daje riječ o akcijama nakon 15. svibnja, ili, preciznije, nakon
zauzimanja Ilirske Bistrice i pograničnog dijela s Italijom i Austrijom, što
je bio osnovni zadatak Četvrte armije, ti se izvještaji ne navode pa ih i ne
možemo obraditi.
Kao ilustraciju svega što se događalo nakon zauzimanja Trsta (a teško je
vjerovati da je na ostalim dijelovima tog područja bilo mnogo drukčije),
navodimo i svjedočanstvo jednoga savezničkog vojnika o prilikama u Trstu
pošto su ga zauzeli partizani.
Britanski su saveznici često izražavali neslaganje s partizanskim pos-
tupcima prema zarobljenicima, osobito kad se to radilo na području za koje
su i sami bili zainteresirani. Godine 1978, »The Irish Post« objavio je
nekoliko napisa o stanju u Sloveniji i na području Trsta u svibnju 1945, pa
je objavio i iskaz H. Patricka Montaguea, britanskog potpukovnika koji je
u to vrijeme bio u Trstu (»The Irish Post», 9. rujna 1978), a to je svjedočan-
stvo prenijela minhenska »Iskra» 1. listopada 1978:
»Situacija koju sam tamo zatekao, naročito u početku, ne ostavlja mesta
sumnji da bi jugoslovenski partizani imali išta da nauče, bilo od Sovjeta ili
nacista, u delikatnoj veštini uništavanja ljudskih života. U tršćanskom
slučaju, njihove žrtve idu od Hrvata i Slovenaca do antisocijalista svih vrsta
- najviše italijanskih partizana - desničara. S pravom se može pitati kako su
Titove trupe bile u mogućnosti da počine takva zverstva. Činjenica je da su
one ušle u Trst bez ikakvog prethodnog sporazuma i nametnule se kao
okupator. Nekih šest nedelja oni (titovci, op. P.M.) su izdavali naređenja i
nametali najstroži policijski čas. Policijski čas je trajao više od pola dana,
tako da je stanovništvo moralo da provodi najveći deo vremena u kućama.
Za to vreme, bez prestanka su vršena hapšenja. Teško je verovati sa kakvim
su varvarstvom ubijani neprijatelji ili tobožnji neprijatelji. Fakta, međutim,
ostaju van sumnje. Na severnoj strani Trsta ima izvestan broj spilja velike
dubine. Kamioni puni žrtava su dovoženi tamo i žrtve primoravane da skaču
u okna, dok su ih vojnici mitraljirali. Mnogi još nisu bili mrtvi pre nego što
bi pali na dno jame. Mnogi drugi nisu bili ni ranjeni. Stvaran broj uništenih
na ovaj način nije nikad bio utvrđen.
30
Mora se pošteno reći da Angloamerikanci nisu imali nikakvog udela u
ovoj aferi (u stvari ni saznanja o istoj) pre nego što su uspeli da primoraju
Jugoslovene na povlačenje. U stvari, Saveznici su bili vrlo ogorčeni kad se
za ovo stanje saznalo i zategnutost između Saveznika i Jugoslovena je
postala opasna. Ovo naročito važi za Novozelanđane, prve savezničke trupe
u Trstu. Da oni uskoro nisu bili repatrirani i zamenjeni Angloamerikancima,
ozbiljne neprilike bi bile neizbežne...«
Na drugoj strani ratišta, u unutrašnjosti tadašnje Jugoslavije, preostale tri
partizanske armije pokušavale su u travnju 1945. probiti Srijemski front i
uništiti svoje neprijatelje. Linija fronta u Srijemu bila je u to vrijeme čvrsta
i zadržavala je partizanske jedinice u nadiranju prema zapadnim dijelovima
Jugoslavije. Na toj su poziciji njemački vojnici čekali ostatke svojih snaga
koji su se gotovo cijele 1945. izvlačili s područja Grčke i ostalih zemalja
u tom području. No, kako je istovremeno došlo i do povlačenja njemačkih
vojski s gotovo svih frontova u Evropi, u njihovim je redovima nastala
panika, osobito na područjima kojima se kretala Crvena armija. Tako se
i dogodilo da sredinom travnja partizani krenu u posljednju ofenzivu boreći
se na sve ili ništa i pokušavajući slomiti njemačko uporište.^
Prve napade Nijemci su uspješno odbijali, što znači da se nisu pomicali
već su, uz jednako velike gubitke kao i partizani, uspijevali donekle zadržati
svoje položaje u Srijemu, a za to vrijeme dobar dio njemačkih vojnika
povlačio se prema sjeverozapadu, preko Zagreba u Sloveniju i dalje u
Austriju. Istovremeno s tim njemačkim manevrom, na ratištu ostaju ustaške
i domobranske snage uz nešto manje ostalih vojnih formacija koje su se u
toku rata borile protiv partizana. Oni pokušavaju u tim posljednjim danima
izvući najviše moguće, no svjesni da su rat izgubili kao i mnogo im jači
ratni saveznik, Treći Reich, povlače se za njemačkim vojnicima, iako se čini
da se uzmicalo prije svega pred tada nepoznatim opsegom pomoći što su je
partizani dobivali od Crvene armije. Ta fama o komunizmu koja se širila
ispred vojnika Crvene armije bila je samo argument više u odluci za
povlačenje. Ustaše i domobrani u prvo su vrijeme smatrali da će moći
održati svoje snage na području Zagreba, na famoznoj »Zvonimirovoj
liniji«, gdje je trebalo zadržati partizanske snage, no kako se u posljednji
trenutak od toga odustalo, povlačenje je dobilo sve značajke bijega. U
trenutku kad se saznalo za Pavelićev odlazak (ili bijeg), vojske su napustile
područje Zagreba i krenule prema austrijskoj granici. Na tom putu, partizan-
ske su ih snage dostizale, napadale, na nekim mjestima čak uspijevale
presjeći kolone u kretanju (obično tamo gdje su civili bili nezaštićeni, gdje
nije bilo jakih vojnih snaga koje bi mogle osigurati slobodno kretanje), pa
je tako i došlo do zarobljavanja velikih grupa civila.
No, dan ulaska partizanskih vojnika u Zagreb povezan je s kapitulacijom
Trećeg Reicha u Evropi, pa su se mnoge velike njemačke grupacije
predavale partizanima uz obvezno potpisivanje strogih jamstava o životu
zarobljenih vojnika, čega se pak, sad je sasvim izvjesno, ratni pobjednici
često nisu pridržavali. No, ako su se Nijemci i predavali, Ustaše i domobrani
na to nisu pristajali. Njima je jedini cilj bio domoći se zapadnih saveznika
31
i predati se u njihovo zarobljeništvo. Tek kad su došli do austrijske granice
susreli se s predstavnicima britanskih vojnih snaga i saznali da ih ovi ne žele
te da će ih predati partizanima, bilo im je jasno daje sve izgubljeno. Mnogo'
DRUGA ARMIJA
vojnika i civila tada je upućeno u zarobljeničke logore po Jugoslaviji a samo
se manji broj samostalnim akcijama pokušao probiti kroz Alpe van
domašaja komunističkog zarobljeništva Sve ovo može se vidjeti i iz
izvještaja partizanskih jedinica koje su dijelom objavljene u Zbornicima
dokumenata NOR-a, no ni ondje se oni ključni dokumenti ne nalaze: njih su
njihovi tvorci imali pravo zadržati u vlastitim arhivima.
• Dnevni izvještaji jedinica Druge armije navode oko
4000 zarobljenih vojnika, a štab javlja Generalštabu
zarobljavanje samo 600! • Karlovačka grupa divizija
ubila 29.467, a zarobila samo 182 vojnika • Od 3160
onesposobljenih vojnika koji su se borili protiv De-
sete divizije, samo su 182 zarobljena, dok je 1572
ranjenih, a 1406 poginulih. Što se dogodilo s ranjeni-
cima? • Predaja 3000 vojnika divizije »Tigar« u
svjedočenju potpukovnika Steve Deure • Zašto slov-
enski partizani o srpskim partizanima govore kao o
okupatorima, a ne oslobodiocima?

Početak sudjelovanja Druge armije u završnim operacijama rata u Vojnoj

enciklopediji označen je naredbom Generalštaba, izdanom 4. travnja, o
kretanju iz Bosne prema Karlovcu:
»Odmah po prijemu direktive Generalštaba za produženje ofenzive ka
Hanjaluci i dalje ka Karlovcu, 2. armija je preduzela operacije, grupišući
svoje snage u dve operativne grupe: Unskom (četiri div.) da likvidira
neprijateljska uporišta u donjem toku Une, a potom da izbije u rejon
Turopolja i preseče komunikaciju Karlovac-Zagreb, a drugom, Karlo-
vačkom (tri divizije), da likvidira karlovački utvrđeni čvor. Pošto su
likvidirale neprijateljska uporišta u dolini Sane, Une i u donjem toku Kupe,
divizije Unske grupe oslobodile su Baniju i 8. maja ušle u Zagreb. Divizije
2. armije su već 3. maja stigle u rejon Karlovca, gde se nalazio i štab nem.
(
) I. korpusa. Nakon veoma upornih trodnevnih borbi Karlovačka operativna
j',rupa 2. armije uspela je da slomi otpor neprijatelja i da 7. maja oslobodi ovaj
j;rad. Istog dana štab 2. armije je, po naređenju Generalštaba JA, uputio jače
snage u rejon Krškog i Brezica, da preseku odstupnicu neprijateljskim
jedinicama koje su se iz rejona Zagreba povlačile prema severozapadu. Od
10. do 14. maja 2. armija je produžila gonjenje razbijenog neprijatelja u
pravcu Zidanog Mosta i Celja.«

32 Križni put 33
 Izvještaji jedinica Druge i ostalih armija pokazuju da su borbe partizana
s neprijateljima bile učestale i oštre sve do zagrebačkog područja. Vre-
menski se to može odrediti prvim danima svibnja. Nakon toga, a osobito
nakon 7. i 8. svibnja, jedinice JA vode tek kraće, žestoke sukobe koji
prethode predaji suprotstavljenih jedinica. Razlog takvom slijedu događaja
možda je i u pričama koje su u to vrijeme kolale u redovima vojski u
povlačenju. Naime, smatralo se da će se na području Zagreba, iza »Zvoni-
mirove linije«, uspostaviti jaka obrambena linija fronta, gdje bi trebalo, kako
su vojnici očekivali, zaustaviti prodor Jugoslavenske armije. »Zagreb će se
braniti«, bila je misao koja se često čula među civilima i vojnicima koji su
tada dolazili u Zagreb i tek kad se Pavelić odlučio na bijeg, moglo se naslutiti
da više nema spasa u otvorenoj borbi. Međutim, tada se pojavila nova nada
u spas u britanskom zarobljeništvu te je naposljetku i odvela do jugoslav-
ensko-austrijske granice to mnoštvo ljudi.
Nakon pada Trećeg Reicha, njemačke se jedinice još pokušavaju izvući
iz Jugoslavije, no kad se nađu opkoljene partizanima, predaju se gotovo bez
borbe, pa tako i dolazi do zarobljavanja kompletnih jedinica s komandnim
kadrom. Većinu takvih predaja prati potpisivanje akta o kapitulaciji, u kojem
se traži poštovanje međunarodnih pravnih normi o predaji vojske, pa tako
njemački vojnici mnogo lakše pristaju položiti oružje. Za razliku od toga,
domaće vojske koje su kolaborirale s njemačkom nastoje po svaku cijenu
izbjeći takvu sudbinu, s pravom pretpostavljajući da ne mogu računati ni s
kakvom sigurnošću u partizanskom zarobljeništvu.
Tada se vojske još uvijek kreću prema Sloveniji i Austriji, no kako
partizanske snage nadiru za njima, opkoljavaju ih i presijecaju odstupnice,
tako dolazi i do predaja. Prvo odlaze njemačke jedinice, za njima ustaške
i domobranske, a tek onda civili. Treba spomenuti i to da je većina
pripadnika domaćih vojnih formacijakoje su se borile protiv jedinica JA bila
mahom zavedena i obmanula u posljednjim danima rata. Prvo, vjerovali su
da će se Zagreb stvarno braniti pa su zbog toga i pokušavali složiti liniju
fronta ispred Zagreba. Drugo, povjerovali su u priče da će ih zapadni
partizanski saveznici, britanska vojska, prihvatiti kao ratne zarobljenike, pa
su se uhvatili za tu posljednju slamku spasa ne razmišljajući o stvarnoj
situaciji i okolnostima u kojima su sve tri strane u to vrijeme bile na području
Jugoslavije. Mnogo je tim dezinformacijama kumovalo i prikrivanje stvar-
nog stanja i događaja u ustaškim i domobranskim redovima, gdje oficiri nisu
ni znali za Pavelićev odlazak, niti su znali da zapravo služe kao zaštitnica
svom jakom ratnom savezniku, njemačkoj vojsci, koja im je u tom trenutku
okrenula leđa spašavajući vlastitu kožu, pa su, pokušavajući pružiti otpor,
bili tek otpisana masa žrtvovana radi luđih interesa. Dakako, to ne znači da
su mogli izbjeći i ratni poraz. Sasvim je sigurno da bi isto tako mnogi bili
zarobljeni i da nisu krenuli prema Austriji, no pitanje je da li je trebalo čekati
baš 8. i 9. svibnja i tek tada početi s povlačenjem, kao i to nisu li te stotine
tisuća vojnika mogle zahtijevati jamstvo za život. Sjećanja zarobljenih u
Sloveniji i Austriji vrlo često govore o danima prije nego što se krenulo
prema Austriji, i mnogi se pritom pitaju zašto se uopće čekalo, zašto ih oficiri
34
nisu ranije pokušali izvesti iz Jugoslavije. Borbe vođene posljednjih dana f
rata bile su, doduše, žestoke i sasvim ozbiljne, ali nisu imale veće značenje.
Nije to bila organizirana linija fronta na kojoj bi se mogao očekivati
eventualni zastoj partizana već su to najčešće bile tek usputne borbe kako bi
se »titovci« otklonili toliko koliko je bilo potrebno da se osigura daljnji
proboj prema Austriji.
Prodor Druge jugoslavenske armije svodio se na zauzimanje područja /
Hrvatskog zagorja i dijela Slovenije do, okvirno, Celja i Zidanog Mosta. Tu
su zarobljavali i sprovodili vojnike u logor. Oni koji su već uspjeli proći to •
područje zarobljavani su na granici, dokle su stigle jedinice Prve i Treće {
armije.
Jedna od divizija u sastavu Druge armije bila je i 23. divizija, koja se od
15. do 30. travnja kretala područjem Doboja, Dervente, Bosanskog Broda i
Bosanskog Kobaša, te tom prilikom zauzela te gradove i više manjih mjesta
i sela, a zarobila oko 1510 vojnika - među njima najviše domobrana i ustaša,
1377, zatom 101 njemačkog vojnika, 18 talijanskih, 14 četnika i 10 Čerkeza.
(399) "
U isto vrijeme, 25. divizija, čiji je politički komesar bio potpukovnik
Milojica Pantelić, kretala se područjem Modrice i Dervente zauzevši
područje Vučjaka i sela unutar trokuta Podnovlje-Liješće-rijeka Sava i
Nosna, osim Vlaške Male, Dubice i Pruda. Vojnici 25. divizije zarobili su u
tim akcijama oko 2822 vojnika (420), među kojima je samo u tri dana, od 19.
do 21. travnja, zarobljeno 1275 domobrana, 895 četnika i 8 ustaša na potezu
od Modrice do Prnjavora (412). U tih 2822 zarobljenih spada i oko 500
četnika koji su se predali partizanskim jedinicama. Borbe tih dana bile su
/.apravo grčeviti sukobi, zauzimanje dijela po dijela svakog sela, osvajanje
svakog rova pred bunkerima i, u partizanskim izvještajima, nerijetko se
navodi kako svojnici morali odustajati od napada na bunkere jer ih nisu
mogli zauzeti. (413)
Zauzimajući područje Doboja, Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice te
Dervente, 45. divizija uspjela je od 16. do 30. travnja izbaciti iz stroja oko
2000 neprijateljskih vojnika, od kojih je bilo 753 mrtvih, 1022 ranjenih i 196
/.arobljenih. Pritom je jedna jedinica u sastavu 45. divizije pohvaljena »za
pri merno j unaštvo i upornost pri izvršenju zadataka u borbama za oslobođenje
Doboja, Dervente i Bosanske Gradiške« (444) iako je 27. travnja, po
/^uzimanju Bosanske Dubice, likvidirala vojnike koje je uspjela zarobiti u
borbama za taj grad. (441)
Premda petnaestodnevni izvještaji pojedinih jedinica Druge armije govore
11 nekoliko tisuća zarobljenih, od kojih mi spominjemo oko 4000, štab Druge
armije, podnoseći izvještaj Generalštabu o rezultatima akcija izvedenih od
.'6. travnja do 6. svibnja, naveo je samo oko 600 zarobljenih. Po tom
i/.vješlaju ispada da je Unska grupa divizija, krećući se dolinom Une i
osvajajući obje Dubice, obje Kostajnice, Dobrljin, Dvor, Bosanski Novi,
S unju i Petrinju te S isak, zarobila 412 vojnika, a pobila 2467. Taj je izvještaj
još neobičniji uzme li se u obzir da se kao ukupan broj »izbačenih iz stroja«,
šio znači ubijenih, ranjenih i zarobljenih, spominje brojka od 5350 vojnika.
35
 S druge strane, Karlovačka grupa divizija uspjela je probiti liniju vanjske
obrane Karlovca između rijeke Kupe, Korane, Mrežnice, Dobre i opet Kupe,
od utvrđene linije Skakavac-Tušilović-Perjašica-Generalski Stol-Bosiljevo
do Karlovca, u čijem je zauzimanju i sudjelovala. U ovim akcijama, oko
6399 vojnika onesposobljeno je za dalju borbu: od toga je 2946 ubijenih, a
zarobljenih samo 182 (460,61). Što je s razlikom u ovim izvještajima, sasvim
je nejasno. Je li riječ o ranjenim vojnicima pa ih partizanski komandanti nisu
obračunavali među zarobljene, ili su pak vojskeupovlačenju uspjele povući
ranjenike za sobom, ne zna se. Tek, razlika je i opet previše indikativna da
bi se mogla zanemariti kao nevažna.
U tim je akcijama zauzet i logor Jasenovac. Među onima koji su s
ustaškom vojskom odlazili iz Jasenovca prema Bleiburgu bio je i Josip
Komljenović, tada četrnaestogodišnji šegrt u jasenovačkoj lančari. Nakon
prvih bombardiranja logora, Komljenović je s ostalim šegrtima prebačen
preko Save, gdje su čuvali stoku, s kojom su i krenuli prema Bleiburgu:
»Bilo je tu vojske, civila. Svi su išli bez nekog reda, bez kontrole i uputa.
Jednostavno, bježalo se pred partizanima. O nama, šegrtima, tada se brinuo
nekiŠaban, ustaški vodnik bez ruke. Bio je to glup čovjek, u logoru smo ga
pamtili po batinama koje nam je dijelio, a kad smo krenuli, nije ni pitao za
nas. Stoku smo tjerali negdje do Celja i putom smo ostajali sa sve manje
blaga. Svaki čas došao bi neki vojnik, primio kravu za rogove i nekamo je
odvukao. Cijelu kolonu, za koju nitko nije znao ni gdje počinje ni gdje
završava, pratila je pucnjava... Jedini bi nam odmor bio kad bismo morali
stajati zbog pucnjave, kad su se vojnici naprijed borili. Ostalo vrijeme držali
smo se kravama za rep i one bi nas vukle, a mi smo onako u hodu spavali,
naslonjeni na njih. Negdje prije ZidanogJMoste, Jure, moj prijatelj šegrt, i ja
izdvojili smo se iz kolone i pridnSiunekpfškupini vojnika s kojom smo
nastavili put kroz Sloveniju. U Zidanom Mostu presviikH,sino^se u
napuštenim vagonima. Bili su punistvari,.razneodjeće koju je tko zna tko
i zašto skupio. Na takve sceneTprazne magazine, napuštene kamione i slično,
nailazili smo cijelim putom. Pokraj puta ležali su ranjeni i mrtvi konji,
napušteni automobili, prevrnuta kola, motorkotači... N^etko bi otvorio veliku
kutiju marmelade, u koju stane i po 25 kilograma, uzeo malo, tek toliko da
stavi na krišku kruha i otišao dalje. Muhe su se skupljale na sve strane, po
mrtvima, ranjenima što su ležali pokraj puta, razbacanoj hrani. Svi su pored
toga prolazili beživotno. Tko je mogao, kretao se dalje;„ostali bi sjeli pokraj
puta i odmarali se, plakali... U tim se kolonama bilo vrlo lako izgubiti.
Netko bi jednostavno skrenuo s puta. Čovjek bi očekivao da će ga naći nakon
par stotina metara, a na kraju ne bi se više nikada ponovo susreli. Ljudi su
hodali ili jedan ispred drugoga neprestano na istoj udaljenosti, ili bi prešli
u neku drugu kolonu, koja bi skrenula kroz šumu, i tako se gubili. Ja sam
se dva puta susreo i razišao sa svojim ujakom. Na tom sam putu naišao i na
ustaškog poručnika Šakića.
Prolazili smo livadom između dva brda koja su pri kraju tvorila klin i tu
se na cijelu kolonu slijeva obrušila mitraljeska vatra. Partizani su pucali s
brda po ljudima, po civilima, vojsci, svima. Potrčao sam prema brdu s desne
36
strane, prošao usjek i, kad sam osjetio da sam na sigurnom, bacio se na
/.emlju. Da li zbog straha ili nečeg drugog, ležao sam i čekao. Mnogo ih je
palo pokraj mene u tom trku. Neki su trčali ispred mene i samo se rušili. I
dok sam tako ležao pokrivši glavu rukama, osjetim da se nešto događa i sove
sirane. Podignem pogled i vidim kako se vojnici vraćaju na poljanu, trče
natrag, a iza njih čovjek s pištoljem u ruci i dere se na njih. Bio je to Šakić.
Vratio je vojnike i, nakon nekog vremena, pucnjava iz mitraljeza je prestala.
Da ih nije vratio, tko zna koliko bi ljudi još ostalo na toj livadi...«
Vratimo li se izvještajima partizanskih komandanata Druge armije u
prvim danima svibnja, dolazimo i do borbi u okolici Zagreba. Trideset deveta
divizija, pod komandom potpukovnika Borka Arsenića i političkog kome-
sara potpukovnika Voje Stupara, zaobilazila je Zagreb zauzimajući okolna
sela. Tako je, boreći ses30.i 31. ustaškom pukovnijom 18. ustaške divizije
na potezu sela Kravarsko-Dubranec (6. i 7. svibnja), a potom goneći
neprijatelje preko Velike Gorice, Remetinca i Samobora, izbacila iz stroja
oko 4331 vojnika. Pritom je 851 ubila, 1530 ranila, a 1950 zarobila (465).
Dan poslije, general-major Savo Burić iz štaba Treće armije izdao je
/.apovijed Devetoj crnogorskoj brigadi da se prebaci na područje Mokro-
noga-Starog Janža i Zidanog Mosta kako bi neprijatelje »što energičnije
progonili« i onemogućili im normalno prebacivanje u Zidani Most, uz
napomenu: »Izvršenju vašeg zadatka ne smije biti nikakve prepreke.« Ta
partizanska brigada pripadala je Trećoj crnogorskoj udarnoj diviziji i u noći
i/.među 8. i 9. svibnja, zajedno sa Sedmom brigadom, ušla je u prazno Novo
Mesto - neprijatelj se već bio povukao s tog područja. Sedma brigada je tada
i a/.d vojena i jednim dijelom upućena prema Kostanjevici, a drugi dio brigade
išao je prema Mokrom, kako bi dostizali vojske u bijegu, i tom su prilikom
uspjeli zarobiti oko 660 talijanskih vojnika. Pokret i borbe Sedme i Devete
brigade trajali su do 11. svibnja, kad su zauzeti položaji na potezu Radeče-
'/.idani Most i presječen dio neprijateljskih jedinica u nadiranju prema Celju,
/a 11. svibnja, izvještaj govori da »otpora nije bilo sem ustaških bandi koje
su odmah pobegle ušumu«. Do 13. svibnja, Treća crnogorska divizija bavila
se razoružavanjem zarobljenih vojnika, kojih je bilo više od 12.000, iz
njemačkog 34,15. i 91. korpusa te divizije »Princ Eugen«. Pojedinačno, bilo
je 4695 njemačkih vojnika s 89 oficira, 6914 domobrana i ustaša pod 75
njihovih oficira, te 315 četnika, 915 Talijana i 60 Rusa. O tome koliko je
vojnika bilo na tom području svjedoči i podatak o ukupnoj količini materijala
i opreme stoje Treća crnogorska divizija uvrstila u ratni plijen: 227 kamiona
i oko 1400 konja sa zapregama (559)!
Može se pretpostaviti da ti vojnici nisu sprovođeni na stratište uz granicu
već da su i oni uvršteni u gomilu vojnika i civila na »križnom putu«, a
vjerojatno je da su smješteni u logore na području Celja. Zanimljivo je
spomenuti bilancu 10. divizije u periodu od l. do 10. svibnja, kad se divizija
borila na području Karlovca te gonila neprijatelje do Zagreba. Naime, od
U 60 onesposobljenih vojnika koji su se borili protiv 10. divizije, samo je
l X2 zarobljenih, dok je 1572 ranjenih, a 1406 njih ostalo je zauvijek ležati
na bojnom polju.
37
 Kako bismo izbjegli eventualne prigovore da selektivno gledamo ratne
izvještaje, spomenimo i gubitke 10. divizije u tim borbama. Od 519 vojnika
na koje komandanti divizije više nisu mogli računati, 108 ih je poginulo, 400
je ranjeno, a kao nestali vodilo se njih 11. Ove brojke upućuju i na odnos
snaga, opseg borbi te, u krajnjoj liniji, i na to kako su borbe izgledale. Naime,
da su posrijedi bile teške i ogorčene borbe, vjerojatno bi i gubici na jednoj
i drugoj strani bili približno jednaki jer je teško povjerovati da su vojnici 10.
divizije bih' tehnički toliko uvježbaniji da su mogli izvesti takve akcije uz
malo gubitaka u ljudstvu. Isto tako, u taj izvještaj nije uključeno ni oko 3000
vojnika divizije »Tigar«, na čelu s komandantom general-majorom Hansom
Joakimom Grafensteinom, zarobljenih na područj u Krškog, kraj sela Raka
(495). Oni su zarobljeni 10. svibnja, nakon čega je divizija razoružavala
zarobljenike i skupljala ratni plijen. O zarobljavanju je napisano: »U borbi
koja je trajala sve do 8 časova neprijatelj je davao ogorčeni otpor, ali su naše
snage ipak uspjele, izbivši na samu komunikaciju, presjeći neprijateljsku
kolonu na više mjesta. Ovakvim uspjehom ovih naših snaga neprijatelj je bio
primoran na predaju, te je izvjesio bijelu zastavu, nakon čega su uslijedili
pregovori, bezuslovna kapitulacija i konačno razoružavanje, kojemu se
odmah pristupilo.« (475)
Kako je izgledala predaja divizije »Tigar« na području sela Raka, opisao
je jedan od sudionika predaje, potpukovnik Stevo Deura, tadašnji vodni
delegat artiljerijskog diviziona Sedme krajiške brigade, na skupu »Završne
operacije za oslobođenje Jugoslavije« (264):
»Ulazimo u lepu varošicu Kostanjevicu, opkoljenu bistrom Krkom.
Narod Kostanjevice dočekao nas je srdačno. Meštani nas pozdravljaju na
ulicama. Predstavnici vlasti izlaze i nude nam pomoć - obaveštavaju nas o
neprijatelju. Žene i devojke nude nam hranu. Varošica je sva iskićena
zastavama. Sve je svečano, kao daje sloboda došla. A, upravo smo doznali
daje danas, 9. maja, Nemačka kapitulirala. Instinktivno veseli u slavljeničkom
zanosu, otvorili smo vatru iz svih oružja. Čuju se pojedinačni pucnji, a i kraći
rafali iz mitraljeza i automata. Začula se pesma, razvilo se kozaračko kolo.
Sa nama se u kolo hvataju i igraju i omladinke Slovenke. Iako većina boraca
i rukovodilaca nije znala slovenački, ipak smo se brzo i lako sporazumeli.
Ali, naše veselje bilo je kratko. Za nj nije bilo vremena i krenuli smo
napred. Vest o kapitulaciji Nemačke brzo se prenela na sve borce. Svi su bili
presrećni, ali im je bilo i žao mnogih hrabrih boraca koji su pali u tim
poslednjim borbama.
Krećemo dalje. Čujemo zvuk motora. Za svaki slučaj, Rajko Radošević,
komandir prolivtenkovske baterije, postavlja topove između puta i potoka,
spremne za paljbu. Ispred nas čuje se puškaranje. U početku rede, da bi se
kasnijeotvorila prava borba. Začula se jaka pucnjava iz topova i minobacača,
a odmah potom po našim položajima rasprskavale su se granate i mine.
Komandiri baterija Ilija Raco i Arif Lipovac raspoređuju minobacače, a oni
odlaze na osmatračnice sa kojih su komandovali da se otvara vatra po
neprijatelju.
Tu se kod nas našao i Simo Radić, obaveštajac bataljona, pa nam reče da
38
su ispred nas pobočnice nemačke 373. 'Tigar' divizije. Nastavlja on,
'zarobili smo neprijateljeve vojnike, pa smo od njih doznali iz koje su
jedinice'. Raniše nam hrabrog puškomitraljesca Stojana Damjanovića i još
neke drugove. Neki su nam poginuli baš na dan kada je nemačka kapitulirala.
Puškomitraljezac MirkQ_Gavrić, onako ljut, osipa rafalom po neprijatelju.
Naša 7. brigada sustiže i raspoređuje se za borbu. Komandant brigade
Rade Brkić, danas narodni heroj, raspoređuje za borbu: l.bataljon u pravcu
sela Mikote, 2. bataljon napada pravcem sela Zaloke-selo Podstraže, 3.
bataljon napada pravcem Podlipa-selo Rake, dok je 4. bataljon ostavio u
rezervi.
Borbu bataljona podržavao je artiljerijski divizipn iz sela Dolga Raka.
Razvila se i kod ove brigade žestoka borba. Pripadnici 'Tigar' divizije želeli
su po svaku cenu da se probiju, a naši da im preseku put i onemoguće prodor
ka severu, i primoraju je na predaju. Prvi bataljon razbio je neprijatelja u
rcjonu kote 175, gde je uništen dobar deo kolone i desetak zaprežnih vozila.
Neki neprijateljevi vojnici pobegli su u šumu. Naši borci su se prebacili na
Icvu obalu potoka Lokovlec, odakle su bočnom vatrom tukli neprijateljevu
kolonu koja se penjala putem uz breg. Prvi bataljon je ispred sebe razbio
neprijatelja i naneo mu gubitke. Borci 3. bataljona tukli su Nemce na
komunikaciji istočno od sela Rake. Ćela neprijateljeva kolona ispred 7.
brigade bila je u plamenu.
Devetog maja, a naročito noću 9/10. maja, borci 10. divizije vodili su
žestoke borbe sanemačkom 373. 'Tigar' divizijom, ne dozvoljavajući joj da
se probije na sever.
Sve tri brigade 10. divizije bile su angažovane u borbi protiv ostataka
nemačke 373. 'Tigar' divizije. Desetog maja ujutro borba je počela mala-
ksavati, da bi kasnije i prestala. Oko 7 časova, komandant te divizije, Fon
Grafenštajn, zatražio je da se prekine sa vatrom i ponudio pregovore.
Kasnije, oko 8 časova, svojim kolima i belom zastavom, u pratnji naših
automatičara, stigao je general- major Fon Grafenštajn, komandant 'Tigar'
divizije. Oni su došli iz šume, a naši su čekali u obližnjoj školskoj zgradi. U
pregovorima su učestvovali komandant 9. brigade Veljko Stojaković,
komandant 7. krajiške brigade Rade Brkić i komesari obeju brigada. Pored
ncmačkih prevodilaca, bio je i Joco Kumf. Oko 9 časova na pregovore je
stigao i pukovnik, španski borac Vojo Todorović, komandant 10. divizije i
njegov zamenik, potpukovnik Uroš Bogunović Roca.
Nemački komandant zahtevao je sledeće uslove:
- da se sva vozila koriste za prebacivanje nemačkih vojnika i opreme
do austrijske granice,
- da se 75% ličnog naoružanja preda našim snagama i sve teško
naoružanje,
- da se 25% ličnog naoružanja ostavi Nemcima,
- da se oficirima ostavi lično naoružanje, činovi i oznake, i
- da se omogući nemačkim vojnicima i oficirima da pređu austrijsku
granicu.
Naša delegacija na čelu sa pukovnikom Vojom Todorovicem nije se s tim
39
složila već je odgovorila: 'Zahtevamo bezuslovnu kapitulaciju. Nemačka je
kapitulirala, i ne treba uzalud da ginete, već da se predate, a mi ćemo prema
vama postupiti u duhu Ženevske konvencije.'
Posle kraćeg međusobnog dogovaranja Vojo je rekao da su opkoljeni i
da nemaju kud, pa su Nemci pristali na bezuslovnu predaju i kapitulaciju.
Hitlerov 'Tigar' pao je tako na kolena pred borcima 10. krajiške udarne
divizije.
Postoje nemački komandant prihvatio zahtev naše delegacije da 'Tigar'
divizija položi oružje, komandant Vojo Todorović zadužio je jedinice 9.
brigade da izvrše razoružanje te nemačke divizije. Komandant 9. brigade
Veljko Stojaković seo je s komandantom nemačke divizije u njegova kola
i malo se nelagodno osećao, a u drugim kolima bio je načelnik štaba i
obaveštajni oficir Jovan Lukaja.
Izviđačkoj četi naređeno je da krene za njima. Zamenik komandanta
brigade i komesar morali su da odu bataljonima na severu šume; imali su
zadatak da spreče eventualni prodor neprijatelja ka severu. Naređeno je i l.
bataljonu da odmah krene za komandantom brigade.
Kad je komandant 9. brigade Veljko Stojaković sa svojim saradnicima
stigao u nemački logor, koji je bio udaljen 2-3 kilometra od njegovog štaba,
naišli su na velike nemačke šatore, mnogo vojske, a okolo logora bili su
iskopani rovovi. Laknulo mu je što je nemački komandant prihvatio naše
uslove, inače bilo bi još mnogo prolivanja krvi na obe strane. Nemački
komandant izašao je iz svog vozila, seo ispred šatora, pozvao je komandante
pukova, naredio im je da postroje svoje jedinice, odlože oružje i opremu.
Jedan među njima, pukovnik, komandant policije, odbio je da izvrši
naređenje komandanta divizije. Okrenuo se i bez pozdrava otišao. Veljko je,
za svaki slučaj, naredio svojim drugovima da stanu iza debelih stabala drveća
i da budu spremni za borbu. Kada je stigla izviđačka četa i 1. bataljon,
razoružanje je teklo bez ikakvih teškoća. Bilo je nekih Nemacakoji su ljubili
puške i odlagali, a i nekih koji su pokušali da ih lome.
O predaji u depeši 2. armiji pisalo je:' 10. maja jedinicama 10. divizije
predao se Štab 'Tigar' divizije sa komandantom, general-majorom Hansom
Joakimom Grafenštajnom. Oružje je položeno u selu Raki kod Krškog.
Predao se Štab Divizije sa 105 ljudi, od čega 18 oficira384. pešadijskog puka
sa 600 ljudi i dopunski bataljon 373. sa 300 ljudi sa komandantom majorom
S teferom, odeljenje za vezu sa 200 ljudi, glavnina 373 art. puka sa 400 ljudi,
9 topova kal. (izostavljeno), 16 topova kalibra 105 mm, dve baterije sa po
4-5 topova i 200 ljudi, 'Nauče Suter' bat. 977. sa 250 ljudi sa komandantom
poručnikom Korcelom, Ajzenbak Ziherungs grupe F. F. 510,904 i 120 bat.
oko 700 ljudi sa komandantom majorom Mitil Valderom. Povukle su se
pionir, bat. sa 250 ljudi prema Celju (vjerojatno vojnici pod komandom onog
pukovnika koji je odbio predati se, nap. B. V.), a 385. puk predao se sa oko
850 ljudi, 8. i 9. baterija artiljerijskog puka, tvrd(j). peš. bat. 16/999 sa 200
ljudi pod komandom poručnika Virea... Do 7. maja ova divizija bila je pod
komandom 15. A. K., a potom 91. korpusa. Slede pismena saslušanja.'
Ta depeša poslala je Generalštabu JA.
40
Nemci su pre predaje pokušali da se probiju iz sela Rake i tada su u borbi
imali 40 poginulih i više ranjenih i 49 zarobljenih. Mi nismo imali gubitaka.
Sutradan, 11. maja 1945. godine, na jednoj poljani severno od šume, zar-
obljenim Nemcima govorio je pukovnik Vojo Todorović, komandant 10.
divizije. On je, između ostalog, rekao da je fašizam načelu sa Hitlerom naneo
neizbrisivu sramotu nemačkom narodu, da je Hitler pobio na hiljade
naprednih Nemaca i članova Komunističke partije Nemačke. Mnoge majke
i kćeri širom Evrope fašizam je zavio u crno neviđenim terorom, uništavanjem
čitavih naroda i nacija.
Naša pobeda kao deo pobede naprednih snaga u svetu pruža mogućnost
da sagledate svoje zablude i uključite se u novu, naprednu, demokratsku
Nemačku, koja treba da voli mir, a ne da izaziva ratove.
Komandant Vojo je govorio, nemački tumač je prevodio, a zatim je Vojo
završio svoj govor nemačkim zarobljenicima sa recima: 'Smrt fašizmu -
sloboda narodu!', a nemački tumač je preveo:' Smrt komunizmu!' Vojo je
razumeo nemački, iako je govorio na srpskohrvatskom jeziku, pa je na
nemačkom jeziku energično rekao: 'Ne smrt komunizmu!', već 'Živeo
komunizam!', a 'Dole krvavi fašizam!'. Nemački vojnici i starešine, koji
su prkosno, do tada, gledali partizanskog komandanta, sad su pognuli glave
ćuteći. Njih je naš komandant divizije Vojo, španski borac, iznenadio ne
samokao vojnikomandantkoji jesasvojom divizijom bacio njihovu 'Tigar'
diviziju na kolena, već su oni u Voji videli obrazovanog partizanskog
komandanta.
Posle govora komandant Vojo sa svojim brigadama nastavio je gonjenje,
uništavanje i zarobljavanje preostalih nemačkih, ustaških, domobranskih,
četničkih, belogardejskih i drugih neprijateljevih jedinica. 'Mi smo pro-
dužili i dalje sa gonjenjem neprijatelja', rekao je na tom skupu Stevo Deura.«
Daljnje akcije 10. divizije Stevo Deura je opisao u nekoliko rečenica:
»U dolinu Save pored naše 10. krajiške divizije došle su 4. i 39. krajiška
divizija s ostalim jedinicama 2. armije. Naš 1. bataljon 17. brigade i 1.
bataljon 9. brigade ostavljeni su radi prikupljanja plena i zbrinjavanja
zarobljenika, a ostale jedinice produžile su ka Sevnici. Zastali smo ispred
mosta na Sevnici, i to na desnoj obali Save. Gledali smo preko Save. Na
njenoj levoj strani otegle su se kilometarske kolone - Nemaca, ustaša,
domobrana, četnika, belogardejaca i drugih neprijateljevih vojnika sa
ženama i decom, motornim i zaprežnim vozilima i krupnom stokom...«(267)
Istog dana, 10. svibnja, i 45. divizija podnijela je izvještaj o svojim
akcijama na putu od Siska do Zagreba. U tom manevru zarobila je oko 2445
vojnika, zauzela aerodrom s 33 aviona, od kojih su samo dva bila ispravna,
te se, medu ostalim, dočepala i 6 luksuznih automobila, 13 lokomotiva i oko
300 vagona. Očito, riječ je o materijalu i vozilima što su ih vojske ostavljale
ubijegu, najčešće oštećene. To potvrđuje i navod da je45. divizija osvojila
i jednu garažu s otprilike 700 oštećenih vozila! (480) Nakon tih akcija,
divizija je prebačena na područje Brezica kako bi rasporedila svoje jedinice
između Brezica i Klanjca. (483)
U prvoj polovici svibnja, Četvrta se divizija kretala od Karlovca preko
41
 Brezica prema Krškom, gdje je zarobila oko 2126 neprijateljskih vojnika,
a nakon toga brigade te divizije bile su raspoređene po gradovima na samoj
obali Jadrana (Split, Zadar, Šibenik). Šef Operativnog odsjeka, kapetan
Dragomanović, u svom je izvještaju navodio i karakteristike borbi što ih je
Četvrta divizija vodila u svibnju, pa je tako za područje oko Karlovca
zapisao: »Neprijatelj se branio vrlo žilavo, upravo očajnički. Posade su bile
sastavljene uglavnom od Nijemaca i ustaša... Po dolasku naše pješadije na
jurišno odstojanje, neprijatelj je posedao brzo položaj i poslije kratke vatrene
pripreme vršio je kontrajuriš. Svaku i najmanju mogućnost i momenat
neprijatelj je koristio za vršenje protivnapada i povratnih napada, kako bi
dobio što više u vremenu za izvlačenje svojih snaga i za slabljenje naših
snaga. Ovi povratni udari praćeni su bili uvijek jakom artiljerijskom vatrom
i tenkovima na centru, a manevrom snaga na bok obuhvatno.
Kod operacija u Krško-brežičkoj kotlini neprijatelj je u prvi momenat
davao žilav otpor, a pošto je bio razbijen, bezglavo je bježao i njegovo
odstupanje pretvorilo se u rasulo.« (542)
Petnaesti svibnja zatekao je 39. diviziju u području Celja, kamo je
prispjela pošto je u prvoj polovici mjeseca zauzimala Bosanski Novi i Dvor
na Uni, te, stigavši do Zagreba, 11. svibnja nastavila prema Sloveniji i u tom
vremenu onesposobila oko 7700 vojnika, od kojih je zarobila 5433, a sama
je pritom izgubila 230 vojnika. (549)
Samo iz ovih izvještaja nekih jedinica proizlazi daje do 15. svibnja u
zarobljeništvo Druge armije palo oko 34.000 (!) vojnika koji nisu nikako
mogli biti uvršteni u zarobljene i pogubljene na području Bleiburga jer su svi
zarobljeni do Celja, kamo su se najdalje probile jedinice Druge armije.
Akcije opkpljavanja i zarobljavanja neprijateljskih vojski na sjeve-
rozapadnom dijelu Jugoslavije partizanski su vojnici izvodili uz velike
napore, maksimalno angažirajući svoje snage. Povjesničari i svi oni koji su
se bavili završnim ratnim operacijama nerijetko govore da su vojnici
Jugoslavenske armije prošli Hrvatsku i Sloveniju gotovo trčeći ne bi li
dostigli vojske što su im izmicale. Svakidašnje borbe, neprestani pokret i
osvajanje terena pričinjavali su velike teškoće Titovim vojnicima jer su se,
osim s problemima u vlastitim redovima, neprestano suočavali s još jednim
- zarobljenicima. Nerijetko se događalo da su zarobljavane velike grupe
vojnika koje su brojale od stotine pa do nekoliko tisuća ljudi. Njih je
naprosto trebalo nekamo smjestiti, čuvati, hraniti i sve ostalo što predstavlja
brigu o ratnim zarobljenicima. Jedan od onih koji su pregovarali s ustaškim
predstavnicima 15. svibnja u blajburškom dvorcu jest i Milan Basta, koji je
ustaškim oficirima rekao da će Titovi vojnici prema svima koji ne polože
oružje postupati ne obazirući se na međunarodne konvencije, što se kasnije
pokazalo kao labavo obećanje, jer su ti pobjednici doista pobili velik broj
svojih zarobljenika. No, u kaosu koji je tih dana vladao gotovo na cijelom
području Slovenije i Hrvatske, gdje su se svaki dan susretale neprijateljske
vojske, i u redovima pobjednika, medu vojnicima JA, pokazao se dosta velik
raskol. Naime, partizanska je vojska u to vrijeme bila sastavljena od raznih,
politički neprovjerenih, ljudi među kojimanije vladalo jedinstveno mišljenje
42
o tome kako da se završi rat Osobito su velika neslaganja bila između
slovenskih i srpskih partizana, pa su ovi prvi srpske jedinice dočekivali kap
»okupatore«, dok su ovi njih smatrali »skrivačima« i »Švabama«. Ilustrati-
van je izvještaj pomoćnika političkog komesara Treće divizije Druge armije.
On je, osvrćući se na događaje u svibnju 1945. u Sloveniji, u svom izvještaju
napisao:
»Prema narodu i narodnoj imovini imali smo pravilan stav. Bilo je grešaka
naročito za vrijeme borbi, ali su one bile neznatne i na vrijeme su suzbijane.
Nigdje nijesmo došli u nesporazum s narodnom vlašću ili sa kakvom
organizacijom na terenu s našom krivicom. Uvijek smo nastojali da riješimo
obostrane greške u sporazumu sa partijom na terenu. Drugovi u Slovenačkoj
su se pokazivali dosta tesnogrudi. Bivalo je slučajeva da zbog jedne pogreške
od strane pojedinaca rukovodioci sa terena nazivaju pogrdno čitavu diviziju.
Govorili su nam da dolazimo kao okupatori, a ne kao oslobodioci. To se
najviše odrazilo u celjskom okrugu. Toliko su naduvane pojedine greške
naših boraca da je izgledalo da postoji u toj partijskoj organizaciji naših
prikrivenih neprijatelja. U svim ostalim pokrajinama, kao i u samoj Slove-
načkoj u okolini Ljubljane i Kranja, naša divizija je ostavljala najljepše
utiske. Moglo bi se zaključiti daje partijska organizacija u okolini Celja ili
nezdrava ili, u krajnjem slučaju, nasjeda propagandi neprijatelja. Tu je
donekle došao do izražaja sam šovinizam. Za srpske divizije uopšte govorili
su rukovodioci iz vpjno-pozadinskih ustanova i iz narodne vlasti da su gore,
da su neprosvećenije i u svakom pogledu izostale iza njihovih slovenačkih
divizija. Sve bi se to dalo lakše razumjeti da je to ostalo u krugu
rukovodilaca, ali i takav stav je imao sam narod. U pogledu uništavanja
ustaških i četničkih bandi na tom terenu se osjetila linija sporazumaštva,
linija oportunizma. Dešavalo se da slovenačke jedinice propuštaju ustaše i
četnike da mirno odstupaju u pravcu austrijske granice.«
U istom izvještaju spominje se i slučaj jednog još uvijek nejasnog
ubojstva. Naime, komandant jednog bataljona iz Devete brigade Treće
divizije, Vojislav Garčević, ustrijelio je svog kolegu, slovenskog oficira
(ime nepoznato), inače komandanta bataljona narodne obrane (KNOJ!), koji
»nije htio sadejstvovati sa svojim bataljonom u borbi protiv ustaša«. O
kakvom je zadatku knojevaca vezanom za ustaše bila riječ, također je
nejasno, ali je daljnja sudbina V. Garčevića donekle poznata: smijenjen je
s dužnosti, izbačen iz Partije i stavljen na raspolaganje Centralnom komitetu
KPJ (u Beogradu), po usmenoj naredbi Aleksandra Rankovića.
Koliko je na sudbinu poraženih utjecala okolnost što su snage Jugoslav-
enske armije popunjavane i borcima koji su se dugo vremena borili protiv
partizana pa na razne načine (zarobljavanje, prisilna mobilizacijaili naprosto
prelazak u partizanske redove kako bi se, pod zaštitom amnestije Vrhovnog
štaba, izbjeglo eventualnoj kazni) dospijevali na pobjedničku stranu i ondje
nastavljali borbu protiv neprijatelja teško je procjenjivati, ali mnogi smatraju
da su bivši četnici preuzimanjem zarobljenika koji su mahom bili ustaše i
domobrani, zapravo, dobili starog neprijatelja »na tanjuru«. O problemu
čctništva u partizanskim redovima pisao je u svom izvještaju i politički
43
komesar 28. udarne divizije, potpukovnik Zarija Škerović, još 2. travnja ustaša koje su se pokušavale probiti u istočnu Bosnu, te da ih predaju
1945: jedinicama Ozne na području odakle potječu. Iako je posrijedi detalj iz,
»Četnički se uticaj također manje ili više osjeća u svim jedinicama naše naizgled, rutinskog izvještaja, ova uputa o slanju uhvaćenih neprijatelja u
divizije, već prema tome koliko su bili politički rukovodioci dozreli da lokalnu organizaciju Ozne pokazuje zašto su zarobljenici ipak stizali svojim
otkriju borce koji su nosioci ovoga i da pravilno politički objašnjavaju kućama. Mnogi od sudionika »križnog puta« vraćeni su po otpuštanju iz
borcima sve stvari, a ovakvi tipovi dolaze u manjem ili većem broju sa logora u blizinu mjesta stanovanja, pogotovo ako su uhvaćeni i otkriveni kao
svakom partijom novih boraca iz Srbije, no koji se često puta ne mogu za vojna lica, vojnici. Takvi su zarobljenici, ako posrijedi nisu bile jedinice koje
dugo ili nikako otkriti. Tako je bilo slučajeva da izvjesni borci govore: došla su u toku rata došle na glas kao »zločinačke«, osobito prema civilnom
je naša vlada iz Londona, glasaču za kralja, vi ste Bosanci ludi što ste stanovništvu, te ako su imali sreće pre-ivjeti sve kontrole i sprovođenja
počinjali borbu pa su vam uništili domove, treba pobiti komandante i slično. vraćani kućama. Oni drugi najčešće su završavali kao bezimene žrtve na
OZN-a je kao i ostali rukovodioci priličan broj ovakvih ljudi otkrila i nekom stratištu. Zanimljivo je, kad spominjemo sastave partizanskih jed-
otklonila iz jedinica, ali je svakako ostao još izvjestan broj.« inica, spomenuti i sastav Četvrte divizije KNOJ-a (beogradska divizija),
Problem s vojnicima koji su dolazili u partizanske redove bio je nepres- koja je, kao i ostale jedinice KNOJ-a, imala zadatak »čistiti« osvojeno
tano prisutan. Snage Jugoslavenske armije bile su vrlo često popunjavane područje oko Beograda. Početkom svibnja 1945, ta je divizija imala oko
takvim vojnicima, a mnogi od njih dolazili su i na komandna mjesta (u toku 8500 vojnika, od kojih je samo 2500 vojnika dobrovoljno prišlo
1945, u 27. i 38. diviziju na mjesto komandira čete postavljani su borci koji partizanskom pokretu. Ostali su duže ili kraće vrijeme proveli u vojskama
su bili u 13. SS-diviziji, a krajem 1944. prešli su na stranu partizana). Takve koje su se borile protiv partizana!
su situacije objašnjavane nedostatkom oficira, no, bilo kako bilo, to su, među
ostalim, ljudi koji su bili u partizanskim redovima i ondje izvršavali
»prljave« poslove.
Izvještaj od l. svibnja 1945. govori o sastavu boraca 37. udarne divizije.
U njemu se navodi kako je, od 10.632 vojnika, nešto više od jedne trećine
članova Partije. Vojnika koji su u partizane došli prije 1943. tek je manji dio.
Mnogo je onih koji su više od godinu dana (muslimani iz sjeničkog,
pazarskog i tutinskog sreza) bili u miliciji i SS-divizijama (milicija je oblik
seoskih straža pod okriljem ustaša, nap. B. V.), a za Srbe iz Sandžaka koji
su u 37. diviziji navodi se da su se prije toga borili kao četnici, jednako kao
i nešto omladine i intelektualaca iz pirotskog okruga. Za ove posljednje tvrdi
se da se ne bore zdušno za partizane te da su mnogi bili u Ijotićevskim i
nedićevskim organizacijama: »Borbenost svih ovih pomenutih grupa,
izuzev intelektualaca iz Srbije, jeste vrlo dobra. Naročito su vični borbi
Muslimani. Mi smo zauzeli prema svim ovim drugovima drukčiji stav po
pitanju njihovog organizovanja (misli se na uključivanje u rad i pod kontrolu
Partije, nap. B.V.). Najzdraviji elemant, pored naših odanih boraca iz
Sandžaka koji su dobrovoljno stupili do 1944. godine, jesu omladinci iz
pirotskog okruga, koji su se pokazali kao vrlo disciplinovani, bistri, odani i
požrtvovni. Njihova hrabrost je na visini. Intelektualci iz Srbije nisu borbeni
i bili su ranije u raznim Ijotićevskim i nedićevskim organizacijama. Musli-
mani su vrlo borbeni i hrabri, odlični puškomitralješci (a to dolazi otuda jer
su oni bili u njemačkim divizijama). Njih ne možemo primati u Partiju
uzimajući u obzir njihovu vještinu u ratovanju i disciplhiovanost s obzirom
da ih ima koji su 3 godine bili u njemačkoj vojsci (bilo ih je iz tutinskog sreza
koji su bili u jednoj jedinici koja je napadala Drvar). Prema njima se ne
sektaši ali je na njihovo držanje u našoj vojsci obraćena specijalna pažnja.«
Isti ti vojnici dobili su za zadaću pročešljavati šume ne bi li pohvatali
ustaške bande na području oko Drine. Trebalo je da pohvataju sve skupine

45
44
 TREĆA I PRVA ARMIJA

• Oficiri partizanskih jedinica ne navode broj zarobljenih

vojnika * 17. udarna divizija u pet dana zarobila oko
11.000 vojnika • Kako košta Nad izbjegava spomenuti
sudbinu više od 70.000 vojnika • Milan Basta: »kolona
zarobljenika bila je dugačka više od 60 kilometara«

Iako je ofenziva jugoslavenskih armija počela zapravo već s prvim

akcijama Četvrte armije protiv njemačkih snaga u Lici i Hrvatskom pri-
morju, poduzetim još 20. ožujka, presudan događaj za napredovanje snaga
JA bio je proboj Srijemskog fronta 12. travnja, nakon čega su počela
spomenuta povlačenja i zarobljavanja, a istovremeno su snage Crvene
armije već bile u području Graza i Beča.
Zadatak Treće armije, pod komandom general-lajtnanta Koste Nada, bio
je u to vrijeme, zajedno s Prvom armijom, probiti Srijemski front i potom
pratiti neprijatelje na potezu Našice-Virovitica-Varaždin. Nad se s vojskom
morao kretati tokom Drave i Dunava, izvesti proboj kod Valpova i Osijeka,
a na području Đakova i Vinkovaca spojiti »svoju« armiju s Prvom armijom
te se u daljnjem proboju kretati dolinom Drave. (273)
Za četiri dana, od 13. do 16. travnja, pali su Osijek i Našice. Tom su
prilikom zarobljena 2242 neprijateljska vojnika, a ranjeno ih je čak 3000.
/a to je razdoblje Košta Nad naveo da su njegovi vojnici uspjeli zauzeti četiri
grada i više od 60 mjesta te proći oko 100 kilometara u dubinu i 30 kilometara
u širinu. (286)
Petnaestog travnja vode se borbe na prilazu Našicama, a već šesnaestog,
u izvještaju o zauzimanju grada, 16. divizija navodi da je zarobljeno 250
njemačkih vojnika. (290)
Zauzimanje Našica nije bio tako jednostavan zadatak. U izvještaju je
navedeno da na ulicama ima mrtvih (misli se na njemačke vojnike), dok je
51. divizija, osvajajući Osijek, zatekla grad bez obrane. Naime, ono nešto
ustaških vojnika koliko ih je ostalo u gradu predalo se bez borbe, pa je 51.

47
 divizija u izvještaju za prvu polovicu travnja navela da je zarobila 646
neprijateljskih vojnika. Budući da na jednom mjestu u knjizi spominjemo
izgled vojnika Treće armije, navedimo, ilustracije radi, i to da je u redovima
51. divizije bilo tada 778 bosih (sic) partizana. (778)
Premda je autoru rekao osobno Rade Bulat, današnji predsjednik
SUBNOR-a Hrvatske, u nekoliko navrata, da potkraj rata nije bio na terenu,
u borbi, nego negdje u Sovjetskom Savezu, na školovanju, pa dakle nije ni
mogao znati što se sve događalo posljednjih dana rata, te posebno na
Bleiburgu, u zapovijedi od 20. travnja za 32. i 16. udarnu diviziju, pri
zauzimanju Podravske Slatine, kao komandant 32. divizije navodi se major
Rade Bulat (307). Zauzimajući Podravsku Slatinu, 16. divizija zarobila je
43 neprijateljska vojnika, a ranila ih 850 dok se rezultati sudjelovanja 32.
divizije ne navode. (319)
Istodobno je iz Kutjeva 40. udarna divizija krenula prema Slavonskoj
Požegi, koju nije uspjela zauzeti jer je u njoj bilo oko 3000 neprijateljskih
vojnika (ustaše, domobrani i Nijemci) spremnih da pruže otpor, pa su
vojnici 40. udarne divizije krenuli prema Lipiku. Od 17. travnja, kad su bili
u Kutjevu, pa do 20. travnja, kad su krenuli prema Lipiku, zarobili su samo
14 vojnika, a 187 ih ranili. (326,17)
Pedeset prva divizija, u vremenu od 15. do 21. travnja, nakon akcija
izvedenih u području Osijeka, kretala se područjem Drave (Voćinski potok,
Dravski kanal), gdje je u ogorčenim borbama bila odbijana, no ipak je uspjela
zarobiti dvadesetak neprijateljskih vojnika, a oko 2000 ih izbaciti iz stroja
(što ranjenih, što ubijenih) (330). U neposrednoj blizini bile su i 36. i 32.
divizija, no sve su se tih dana sukobljavale samo s manjim neprijateljskim
jedinicama čiji je zadatak bio spriječiti kretanje jedinica JA. (333)
Dvadeset četvrtog travnja zauzeta je Virovitica, u kojoj su vođene teške
borbe i gdje je, naprimjer, za obranu željezničkog kolodvora upotrijebljen
manji oklopni vlak koji je »uraganskom» vatrom držao partizanske vojnike
na distanci, no zarobljenih je i tu bilo malo. Šesnaesta divizija zarobila je
svega 4 neprijateljska vojnika, a broj ubijenih i ranjenih iznosio je 2676
(357). Pedeset prva divizija, krećući se istodobno prema Novom Obilićevu,
Mitrovici i drugim mjestima gdje je borbe karakterizirala neprestana
izmjena osvojenog terena u sučeljavanjima pješadija, uspjela je ubiti i raniti
oko 2000 vojnika, a zarobiti 25.
Virovitica je zauzeta 25. travnja, nakon čega se (51. divizija dobila je
naredbu o napadu na Viroviticu, 360, ali izvještaj o ishodu samih borbi nismo
našli, nap. B. V.) cijela Treća armija pomiče na područje južno od Daruvara,
cestom Daruvar-Bjelovar, a Prva armija kreće se paralelno, s njene desne
strane (369). Pritom se 51. divizija s 13. bugarskim pukom kretala dolinom
Podravine. Preko Bilogore je išao 10. korpus, a s južne strane Bilogore do
pravca GrubišnoPolje-Bjelovar bile su raspoređene 12,16. i 40. divizija, 36.
divizija bila je u Virovitici, a 17. je, kao armijska-rezerva, smještena na
prostoru sela Bistrica- Podravska Slatina-Kozice i Bukovice. (373)
Prilikom zauzimanja područja Virovitice i Grubišnog Polja, 26. i 27.
travnja, kako je to naveo komandar^roite jumije Košta Nad, partizani su
48
ubili više od 1700, ranili oko 2000 neprijateljskih vojnika, a zarobili samo
dvojicu (388). Četvrtog svibnja, nakon zauzimanja Bjelovara, štab Treće
armije priprema raspored za kretanje podređenih jedinica, po kojem se 51.
divizija kreće preko Koprivnice prema Varaždinu, 36. divizija kontrolira
područje Ludbrega do Varaždinskih toplica te prilazi Varaždinu s južne
sirane, a prema Križevcima iz pravca Koprivnice kreće 10. korpus u pratnji
12. i 32. divizije, te pošto je zauzet Bjelovar i 17. divizija. Na području
Bjelovara tih je dana bila i 16. divizija. Njen je zadatak bio, nakon borbi za
Bjelovar, držati se pruge Bjelovar-Svetilvan Žabno, gdje se trebala povezati
sa 17. divizijom, a 40. divizija pratila je kretanje 16. divizije. Četrdeseta
divizija bila je jedinica određena za osiguranje Bjelovara po njegovu
/.auzimanju (24 sata), nakon čega je komandu i osiguranje osiguravao
bataljon Narodne obrane (KNOJ). Takvim su rasporedom jedinice Treće
armije imale kontrolu na desnoj strani fronta u Hrvatskoj, u području
sjeverno od Zagreba pa do rijeke Drave. (448)
No, u svim tim osvajanjima, unatoč borbama što su ih vodili s
neprijateljskim vojnicima, partizanske jedinice (barem kako navode u
svojim izvještajima) nisu imale mnogo zarobljenih. Spominjući gubitke
neprijatelja, oficiri su upisivali i po nekoliko stotina ranjenih i ubijenih, a
/.arobljene navode tek ponekad. Razlog je možda i to što su sukobi bili
žestoki, kako bi se što duže zadržala linija fronta i omogućilo povlačenje
većih jedinica, pa su zarobljavani uistinu samo pojedinci. Većih zar-
obljavanja bilo je u toku svibnja, nakon kapitulacije Trećeg Reicha, na
području Slovenije, gdje se vojnicima JA predaju kompletne jedinice od
nekoliko tisuća ljudi. No, treba uzeti u obzir i vjerodostojnost izvještaja, koji
su, kako tvrde suprotne strane, često sasvim proizvoljni jer se, zavisno od
podnesenog izvještaja, u komandnom centru (štabu neke armije) pripremalo
dalje kretanje određene jedinice.
Nerijetko se pretjerivalo bilo prikazujući vlastite gubitke, kako bi
komanda dobila dojam da jedinica Što podnosi izvještaj ima pred sobom
opasnog i teškog neprijatelja, ili u brojkama o ubijenim vojnicima, kako bi
se njihovim uvećavanjem stvorio dojam da je jedinica bila izuzetno uspješna.
To su radili njemački oficiri ne bi li (prikazivanjem teškog stanja na
jugoslavenskom ratištu) izbjegli Istočni front; to su radili i ustaški oficiri u
propagandne svrhe jer su se, kao što to danas govore partizanski komandanti,
tim izvještajima služili i u javnosti, pokazujući kako mnoštvo partizana
prelazi iz partizanskih u ustaške jedinice, što sve, dakako, može, ali i ne mora
biti točno.
Spomenuti zadaci postavljeni pred Treću armiju bili su izvršeni negdje
do 7. ili 8. svibnja, dokad je zauzeto cijelo područje (Varaždin, Križevci, Sv.
Ivan Žabno). Tom je prilikom u Križevcima 51. divizija zarobila oko stotinu
njemačkih i ustaških vojnika, a u Varaždinu je u njeno zarobljeništvo palo
još 700 vojnika (587,588).
Desetog svibnja, većina jedinica Treće armije već se nalazila na području
Slovenije, a tog je dana u Zagrebu održan sastanak komandanata l, 2. i 3.
armije i Generalštaba J A, na kojem je utvrđeno dalje kretanje jugoslavenskih
4 Križni put 49
 armija, pa je 11. svibnja štab Treće armije poslao svojim jedinicama naredbu
0 novim akcijama. Prema toj naredbi je:
-16. divizija trebala krenuti s područja Rogaške Slatine prema Vitanju,
Mislinji i Slovenj-Gradecu kako bi se što prije našla u području Dravograda.
, Pritom je prošla preko poznate Hude Luknje, velike grobnice u kojoj je, po
l nekim procjenama, na desetke tisuća pobijenih vojnika, prethodno ra-
!• zoružanih, dakle zarobljenika. Sedamnaesta je divizija s područja Rogateca
kretala za 16. divizijom, a
- 40. divizija dobila je zadatakdazamijeniSl.divizijuuMariboruiondje
umjesto nje ostane kao posada grada, dok je
- Sl.divizijaprebačenaprekoŠt. Uja na područje Austrije, gdje se trebala
probiti do Leibnitza i ondje pričekati daljnje naredbe. Njeno kretanje pratila
je 12. divizija, a
- 36. divizija s područja sjeverno od Maribora morala se prebaciti
zapadno od Leibnitza i 51. divizije.
Pri kretanju prema tim područjima, partizanske su jedinice zarobljavale
velike grupe vojnika pa se tako u zapovijedi 16. divizije od 13. svibnja, za
kretanje prema Bleiburgu, njenoj 15. brigadi naređuje da se brine o
zarobljenicima i ratnim trofejima koje prebacuje u Zagreb (605). Riječ je,
vjerojatno, o 2000 vojnika zarobljenih prethodnih dana na području
Hrvatskog zagorja. (616,618)
Istodobno, 17. udarna divizija, od 10. svibnja, kad se nalazila na području
Hrvatskog zagorja, pa do 15. svibnja na austrijskoj granici, u području
Dravograda, zarobila je 10.921 neprijateljskog vojnika, od kojih je najviše,
5318 vojnika, u jednom danu zarobila Druga krajiška brigada (14. svibnja)
nakon prolaska partizanskih jedinica Slovenj-Gradecom, a Šesta proleter-
ska brigada, dan poslije, na području St. Janž-Bukovska Vas, tri kilometra
južno od Dravograda, zarobila je 1550 vojnika. (607,614)
U isto doba, 16. udarna divizija, pod komandom majora Rebule, krećući
se s područja Rogaške Slatine do St. Jurja i St. Florijana, zarobila je mnogo
njemačkih vojnika. Nakon toga se vratila preko Celja i Ljubljane prema
Kranju. Četrnaestog svibnja prebačena je na područje Bleiburga i sudjeluje
u daljnjim akcijama JA. Ukupan broj zarobljenih 16. divizije u tim opera-
cijama iznosi 25.726 vojnika. Pedeset prva udarna divizija navodi, isto tako,
samo ukupan broj zarobljenih vojnika. To su većinom Bojnici zarobljeni na
samoj granici a prema izvještaju poisrijedi je oko 100.000 vojnika, budući da
je divizija tek 12. svibnja prebačena iz Maribora na granicu, gdje je sljedećih
dana vodilaborbe i u toku 14. i 15. svibnja pretežno zarobljavala neprijateljske
vojnike. (621,623). " "
No, aktivnosti 51. divizije nisu prestale s 15. svibnja. Naime, u izvještaju
40. udarne divizije spominje se sudjelovanje i 51. divizije u borbama 15,16.
1 17. svibnja na području Dravograda protiv otprilike 40.000 protivničkih
vojnika. Komandant 40. divizije, major Savo Miljanović, i pomoćnik
političkog komesara, major Nenad Drakulić, navode akciju na području
Dravograda u koju je bila uključena Omladinska brigada njihove 40.
divizije, pa tako i spominju 51. diviziju. Ako je točan ovaj izvještaj
50
komandanata 40. divizije, onda je 51., divizija na jug9slavensko-austrijskoj /
granici od 14. do 17, svibnja zarobila oko JI40.000 ljudi Jto je 40.000 više
od broja što ga spominje njen politički koftiesar, Milan B&sta (627). S druge
strane, komandanti 40. divizije, koliko god bili precizni spominjući tuđe
ratne uspjehe, toliko su šturi u izvještajima o vojnicimakoje su sami zarobili.
Iz njihovih izvještaja proizlazi da su krajem rata u Sloveniji boravili
gotovo turistički jer jedino što spominju jesu akcije Omladinske brigade,
koja je 9. i 10. svibnja u Slovenskoj Bistrici zarobila oko 750 njemačkih
vojnika. Nakon toga (12. svibnja, 638) kompletna divizija prebačena je u
Maribor, odakle je Omladinska brigada upućena u Dravograd kao ispomoć
51. diviziji u spomenutim borbama (626). Ako se zna daje 14. svibnja ';•
Maribor bio stjecište nekoliko desetaka tisuća zarobljenih, te daje područje
oko Maribora poznato i po velikim grobnicama ratnih zarobljenika/nije \
neumjesno pitati na kakvom su zadatku u to vrijeme bili ostali vojnici 40.
d i vizije u Mariboru?
No, usporede li se izvještaji jedinica koje su bile u sastavu Treće armije,
nerazmjer između podataka o zarobljenim vojnicima što ga je naveo
komandant Treće armije, general- lajtnant Košta Nad, i broja što se dobiva
/.brajanjem izvještaja pojedinih jedinica više je nego indikativan. Naime, u
izvještaju podnesenom Generalštabu JA 24. svibnja, o djelovanju Treće
armije od 8. do 15. svibnja, Nad navodi i podatke o broju vojnika što su ih
zarobile pojedine jedinice pod njegovom komandom. Prema tom izvještaju,
zarobljavanje je teklo ovako: 8. svibnja -16. i 17. divizija zarobljavaju oko
1000 vojnika i oficira;
9. svibnja - opet 16. i 17. divizija zarobljavaju oko 1000 vojnika i oficira;
10. svibnja - 40. divizija zarobljava 750 vojnika, a 16. i 17. divizija novih
1000 zarobljenika;
11. svibnja- po tom izvještaju, divizije Treće armije vodile su borbe s
neprijateljem i prebacivale se po ratištu, ali tog dana jedinice Treće armije
ne bilježe zarobljavanje;
12. svibnja -17. divizija uspjela je zarobiti 6 vojnika, a 16. divizija bavila
se razoružavanjem jedinica njemačkoga 21. korpusa istočno od Celja, ali
Nad ovom prilikom ne navodi o koliko je grupa riječ. No, po poruci koju je
loga dana štab Treće armije poslao Generalštabu može se pretpostaviti daje
u pitanju sudbina oko IS.OOOvojnika (dvije divizije pod komandom general-
lajtnanta Von Ludvigera);
13. svibnja- 51. divizija hapsi ustaškog pukovnika Sudara u trenutku kad
ovaj dolazi pregovarati o predaji svojih vojnika, no partizanski oficiri
/uključuju da je posrijedi trikkojim ustaše žele dobiti u vremenu i zadržavaju
S udara. Istoga dana, Sedma brigada 51. divizije i jedna brigada 14. divizije (
J A zarobljavaju oko 10.000 vojnika njemačke 104. divizije;
14. svibnja - 17. divizija, krećući se od Slovenj-Gradeca prema Dra- '
vogradu, zarobila je više od 7000 neprijateljskih vojnika. Po dnevnom, pak,
r/.vještaju ispada daje posrijedi oko 10.000 vojnika njemačke 104. lovačke
divizije, čiji je dio dan prije zarobila i 51. divizija. Istogadana, Generalštabu
ic javljeno da vojnici Treće armije već imaju oko 70.000 zarobljenika, koje ,
51
 prikupljaju u Mariboru i Celju. Dragom porukom Treća je armija javila i o
zarobljavanju oko 20.000 ustašai domobrana s oficirima na Dravogradskom
mostu. Tom je prilikom, po izvještaju Koste Nada, »oslobođeno« još oko
4000 civila (»djece, žena i službenika«), koji su se kretali s vojskama u
bijegu. (643)
15. svibnja - navodi se opkoljavanje oko 50.000 ljudi na Hajburškom
području (od kojih su tridesetak tisuća vojnici, dok je ostalih 20.000 civilno
stanovništvo), ali se po dnevnom izvještaju vidi da je štab Treće armije tog
dana poslao dvije poruke Generalštabu JA. U prvoj se javlja daje »do nogu
potučena Pavelićeva živa sila, jačine preko 70.000 ljudi, od kojih je 10.000
poginulo, a 60.000 zarobljeno, među kojima ima i nešto četnika«, dok u
, drugoj stoji da se »nastavlja brzo nastupanje dolinom gornjeg toka Drave
i da su jedinice 3. armije obuhvatnim manevrom, jugozapadno od Dra-
vograda, na sektoru Poljana, Blajburg, opkolile i koncentričnim napadom
prisilile na predaju poslednje ustaško-domobranske formacije«, te da je
, »tom prilikom zarobljeno preko 30/^0° vojnika i oficira sa šestPavelićevih
generala i sa celokupnim naoružanjem i opremom, i daje oslobođeno preko
' 20.000 civila, među kojima velik broj žena i dece koje su ustaše prinudno
povele sa sobom« (citati iz Zbornika, 643).
Sto se istovremeno događalo s druge strane, u kolonama koje su se
povlačile pred partizanima, opisuje Zdravan Tokić.
Tokić je potkraj rata bio mladić koji je iz svog sela u Hercegovini krenuo
s ostalim civilima prema granici, pokušavajući izbjeći dolazak partizanskih
vojnika. Povlačili su se preko Sarajeva do Lonje, odakle su krenuli put
Zagreba, u kojem su se zadržali nekoliko sati, i dalje kroz Sloveniju prema
jugoslavensko-austrijskoj granici. Ondje su kolone stale. Skupine vojnika
pokušale su se probiti na austrijsku stranu, a ostali su se prepustili sudbini
i dospjeli u partizansko zarobljeništvo. Sjećanje ZdravanaTokića pokazuje
kako je zapravo izgledalo i to, partizansko, »nastavljamo sa gonjenjem
neprijatelja«, fraza Koja se pojavljuje u većini njihovih izvještaja kao
odrednica daljnjih zadataka. Riječ je, zapravo, o pokušajima presijecanja
bezbrojnih neosiguranih kolona vojnika i civila ne bi li se vojnici koji odlaze
natjerali na predaju partizanima, a ne Britancima, iako uzmiču pred vojnički
slabijim neprijateljem. Ponekad su takve akcije imale uspjeha, ponekad su
male grupe partizana uspijevale zaustaviti dalje kretanje kolona na čijem
čelu nije bilo nikoga tko bi osiguravao zaštitu, ali isto tako mnogo ih je i
uspjelo doći do same granice. Tokić je bio jedan od onih koji su išli
neprestano ispred vojnika Druge armije, a na kraju pali u zarobljeništvo Prve
i Treće armije, na samoj granici:
»U našem selu (Rakitno, Hercegovina), krajem 1944. i početkom 1945,
našlo se oko četiri do pet tisuća ljudi koji su bježali iz svojih sela pred
partizanima i četnicima. Sklonili su se kod nas jer su u selu i oko njega straže
branile pristup vojskama. Fra Berto Dragičević zadržavao je sve mladiće koji
su dolazili na odsustvo u toku rata i organizirao ih u seoske straže, miliciju,
kako se to onda zvalo.
Neki su imali uniforme, neki nisu, ali su svi bili naoružani i branili pristup
52
vojskama, a osobito partizanima. Partizani su u dva navrata uspjeli ući u selo
i svaki put bi iza njih ostajala samo šteta. Opljačkali bi cijelo selo, odnosili
sve do čega su došli, osobito stoku i hranu. Ljude nisu ni nalazili u selu, svi
bi pobjegli u šumu. Krajem 1943. provalili su tako u selo, prevarili stražare,
Grgu Tomića i Slavka Barišića rekavši im da su pripadnici milicije, a onda
ih zarobili. Svezali su ih, a sljedeći dan-ubili. Kad je milicija saznala da su
partizani zauzeli selo, napala ih je i istjerala, a oni su, bježeći, na samom
i/.lazu iz sela, unakazili te mladiće. Njihova su tijela, razrezana i izmrcvar-
ena, nađena tek poslije tri dana i ljudi naprosto nisu mogli mi pomisliti da
bi partizansku vojsku dočekali u kući. Kad god bi došli, uvijek bi zapalili
neku kuću, ubili nekoga, maltretirali i slično.
Tako je 1945. godine, kad sečulo da je Široki Brijeg pao, svima bilo jasno
da se partizani ne mogu dočekati u selu. U to vrijeme već je bio pao i Mostar
i ljudi su odlučili bježati u Sarajevo, gdje ih je čekao fratar Dragičević.
Krenuli smo preko planina, po snijegu do vrata. Možda mi mladići ne bismo
bili ni stradali, možda nam se ništa ne bi dogodilo da smo ostali doma, ali
kad smo vidjeli da bježe ljudi od pedeset godina, tada smo i mi odlučili
krenuti s njima. Te je zime snijeg napadao kao nikada do tada u toku rata. Na
livadama u ravnici bilo ga je više od pola metra, a u planinama, kuda smo
se kretali, i više, negdje i preko glave. Išli smo preko planina, Bitovine i
ostalih, do Tarčina, gdje nas je dočekao fra Berto Dragičević s nekim
oficirima i vlakom nas prebacio do Sarajeva.
U Sarajevu se odmaramo nekoliko dana, smješteni smo u nekim kasar-
nama i sličnim mjestima, a nakon toga vlakom putujemo dalje, u Hrvatsku.
Mladiće sposobne za vojsku raspoređuju u razne ustaške i domobranske
jedinice. Mi mlađi sa starijima smo prebačeni do Jasenovca, a odande do sela
Lonje. Tu smo stacionirani po kućama, neki su bili u školi, a zadržali smo
se sve do početka svibnja. Za to vrijeme neke unovačuju u vojsku, oni
vježbaju rukovati oružjem, a drugi prelaze Savu.pobiru neobrani kukuruz
i tako prolazi vrijeme do pada Novske. Početkom svibnja partizani nadiru,
a mi odlazimo za Zagreb, kamo stižemo 8. svibnja navečer. Bilo nas je tri-
čctiri satnije u grupi u kojoj sam i ja, možda oko 500-600 ljudi. Mi mlađi
unovačeni smo u 12. novačkoj bojni, a koliko je ljudi krenulo iz Lonje teško
je procijeniti. U Zagrebu se pričalo 'otišlo je vrhovništvo, otišao je Pavelić'
i tada nastavljamo prema Austriji. Kolone prolaze Ilicom, a zgrade iza nas
ostaju prazne, napuštene. Nekolicina nas odlazi u jedan vinski podrum u
Ilici, gdje smo napunili čuturice rakijom i vinom. Podrum je prazan, gazde
nema nigdje. Sve trgovine su prazne, napuštene, ali su ulice prepune ljudi,
kolona koje se kreću prema zapadu. Za onih nekoliko sati, koliko smo ih
proveli u Zagrebu, nalazimo se oko Jelačić-placa, a nekih dva do tri sata
poslije dolaska u Zagreb, oko 8 sati navečer, krećemo za Sloveniju i odatle
prema Austriji.
Do Celja smo koliko-tpliko povezani i u okviru vlastite jedinice, ali u
Celju i nakon njega nailazimo na razne vojske, četnike, ustaše, domobrane,
Nijemce - svakakvi su ljudi u kolonama. Ceste su zakrčene civilima. Tu su
žene s djecom, starci, ljudi svih dobi. U Celju se susrećemo s partizanima, ali
53
 niti oni pucaju na nas niti mi na njih. Prolazimo jedni pored drugih, gledamo
se, nitko ne poteže oružje. Nas sve puštaju, samo Nijemce razoružavaju.
Njemačka je propala i za njih je rat završen. No, nedugo nakon toga, kad
stižemo pred Zidani Most, partizani nas napadaju sa svih strana. Da nije bilo
viših oficira koji izdaju stroge naredbe da se zauzme položaj na okolnim
kotama, sve bi nas bili pobili. Bili smo izgubljeni, očajni i samo smo htjeli
otići što dalje. Tu su Ranko Boban i Luburić. Gledam Bobana, uzeo je neku
granu i urla na vojsku: 'Na položaje, majku vam vašu! Vidite da će vas sve
pobiti! Treba to sve skinuti!' Partizani su se ukopali, postavili mitraljeska
gnijezda i pucaju po kolonama. Stojimo im kao na dlanu, na brisanom
prostoru u dolini. Brišu nas kao golubove. Mladići idu na položaje, počinje
borba, a mi ostali čekamo.
Nakon nekoliko sati, nastavljamo dalje. Vojnici su uspjeli rastjerati
partizane. Sada se sa svake strane kolone postavljaju bočne zaštite, vojnici
čuvaju kolonu i bore se s manjim grupicama partizana.
Četrnaestog svibnja, ili je možda već 15, stižemo do te naše suzne doline.
Ispaćeni, izmoreni, jadni, stali smo u dolini i čekamo a da ni sami ne znamo
što. Iznad nas leti desetak-dvanaestak aviona, a među ljudima pronosi se
glas: 'Primirje.' Čekamo, a avioni lete iznad nas više od pola sata. Odnekud
se čuje glas s razglasa što gaje netko postavio, vjerojatno partizani. Zovu na
predaju: 'Braćo Hrvati! Rat je završen! Fašistička Njemačka je kapitulirala
i rata više nema. Odložite oružje! Svatko ide svojoj kući!'
Oficiri idu na pregovore s Englezima i partizanima, ali ne nalaze
zajednički jezik i, vrativši se, drže govor vojnicima: 'Istina je, rat je za vršen
i Njemačka je pala! Ali mi Hrvati nemamo se kamo vratiti, mi smo izdani!
Tko se osjeća Hrvatom, tko ne želi izgubiti glavu, neka ide s nama, mi idemo
dalje!'
To je bio poziv za Bleiburg. Kolone hrvatskih vojnika - domobrana,
ustaša, bobanovaca, luburićevaca - odlaze... Postrojavaju se i kreću prema
Bleiburgu. Ostajemo mi, djeca, starci, žene i neki vojnici...«
U izvještaju koji se odnosi na razdoblje od 8. do 15. svibnja, a koji je
komanda Treće armije dostavila 24. svibnja, navodi se da je ukupan broj
zarobljenih oko 105.000 vojnika, ali se iz dnevnih izvještaja vidi da su te
brojke prepravljane. Naime, 1.6, svibnja u 2 sata iz štaba Treće armije
javljeno je Generalštabu o broju zarobljenih do 15. svibnja, koji se kreće oko
100.000 vojnika, no istog dana oko 14.45 sati poruka je dopunjena novom,
u kojoj se broj zarobljenih ustaša i domobrana povećava za još 20.000, s
četiri generala i 30 pukovnika, a broj zarobljenih četnika za dodatnih 5000.
(644)
Tako prema izvještajima od 16. svibnja ispada da je Treća armija na
blajburškom području zarobila 125.000 vojnika, no taj je broj Košta Nad
poslije sveo na 100.000 (izvještaj od 24. svibnja). U kasnijem izvještaju,
general-lajtnant (Košta Nad) očito nije zbrojio i 20.000 ustaša i domobrana
od 14. svibnja, te 10.000 njemačkih vojnika, koliko ih je zarobljeno dan
prije, 13. svibnja, 18.000 zarobljenih od 12. svibnja te po 1000 od 10. i 9.
svibnja i 200 od 8. svibnja, što govori o brojci od 185.200 vojnika! Isti broj
54
/.arpbljenih (po 10.000) navodi se za 14. i 13. svibnja, ali riječ je o drugim
jcdinicamakojesuzarobljavale,o51. i 17. diviziji. Ako je riječ o istim zar-
obljenicima u ovom slučaju, što je sasvim moguće, budući da obje grupe
zarobljenih spadaju u istu njemačku jedinicu, to ondaznači da jena području
IMciburga zarobljeno qkp, 175.200 vojnika. Kako je nastala razlika između
poruka što ih je štab Treće armije svaki dan slao Generalštabu i izvještaja
predanog 24. svibnja, ostaje nejasno. O razlozima zbog kojih su se izvještaji
mijenjali, a koji put i preuveličavali, već smo pisali, no ipak ostaje pitanje
/.ašto bi oficiri JA prikazivali svoje stanje težim nego Što zapravo jest, ako
se nalaze pred zadnjim ratnim operacijama koje ionako ne mogu izbjeći,
l 'ostoji, doduše, mogućnost da se izvještaj korigira ne bi li se prikazala teža
horba i opasniji neprijatelj, ali u ovom slučaju nije prepravljen izvještaj o
samoj borbi već o broju zarobljenih, koji je prikazan manjim. Isto tako,
činjenica je da su se baš u tom intervalu, od 15. do 24. svibnja, i izvodile
likvidacije na područjvTBleiburga, na obalama Drave i Hude Luknje (gdje
je. navodno pogubljeno na desetke tisuća ljudi), pa ako je Nad mijenjao
i/.vještaje kako bi broj zarobljenih i sprovedenih u zarobljeničke logore bio
isti, tada postoji logika u tom potezu. Naime, ako je Nad mijenjao izvještaje
/.bog toga, tada je sasvim jasno da je partizanski Generalštab ne samo znao
/.a likvidacije već da su one izvršene s umišljajefnTuz njegov blagoslov, ili
je Nad to radio na svoju ruku, što je pak teško vjerovati.
B ilo kako bilo, za svoju uspješnu komandu Košta Nad je po završetku rata
po drugi put odlikovan Ordenom partizanske zvijezde prvog reda. O
posljednjim danima rata, na osnovi razgovora s Nadom, Jovo Popović
napisao je knjigu pod naslovom »Rat poslije pobjede«. O dodjeli tog ordena
l'opović je napisao (184):
»U čast dolaska Vrhovnog komandanta, Košta Nad je priredio ručak, a
partijsko rukovodstvo i Narodnooslobodilački odborCelja priređuju večeru.
Tito je i za vrijeme ručka i za vrijeme večere održao zdravice. 'Danas je
.1 ugoslavija nova Jugoslavija, izrasla iz krvi i kostiju stotine i stotine hiljada
najboljih svojih sinova. Danas je druga Jugoslavija, sazrela u srcu svakog
,,..— ~—..—„Jk j—j — — —^_ — _. _ ^
lađa se lice Maršala zagonetno osmjehuje. Šuti. Zavlači ruku u desni džep
bluze. Na dlanu mu jednostavni, ali dragocjeni, Orden partizanske zvijezde
prvog reda. Do kraja 1944. godine takav orden dobilo je samo 36 oficira i
C.cncrala: Nad gaje dobio sa prvom šesnaestoricom, na Visu 7. septembra
1944.1 kad je Tito izvadio Orden zvijezde, svi su se zgledali: kome će ga dati.
A MaršaPse okrenuo prema Nadu:
- Rekli su mi da nije običaj davati dva puta isti orden. Kad smo prije
dolaska u Jajce, 15. avgusta 1943. godine, donosili ukaz o odlikovanjima,
lađa smo pisali da se ovaj Orden 'đobija za umješnost u komandovanju i
naročite zasluge u borbi'. Na Visu sam ti takav Orden dao. I lijepo ti stoji.
Sad evo još jednoga: baš me zanima kako će izgledati isti - jedan uz drugoga
i tada je sam na desnoj strani bluze generala Nada prikačio drugi Orden
55
 zvijezde.
I poljubio je komandanta svoje treće armije:
-Hvala za sve!«
O tome kako je riješio problem sprovođenja više od sto tisuća zarobljenih
vojnika te kojima se jedinicama pritom koristio, Milan Basta je pisao i u
svojoj knjizi »Agonija i slom NDH« (321):
»Mučio nas je problem kako ovu ogromnu masu, svrstanu u zarobljeničku
kolonu, uputili natrag u zemlju, u Dravograd. Velik broj civila, seljačkakola,
ratna tehnika i ostali krš na putu to znatno otežavaju. Nije lako vratiti tu
mračnu gomilu koja je stotinama kilometara težila samo napred, s namerom
da po svaku cenu pobegne iz Jugoslavije. Za to je potrebno mnogo više naših
snaga, utoliko pre što se mogao očekivati lokalni otpor pojedinaca i grupa,
kao i bežanje. Noć i šumoviti predep olakšavaju i masovnije bežanje.
Pomišljao sam već ranije da bi bilo najbolje ako zarobljeničku kolonu ne
okrenemo nazad, nego da produži napred preko Pliberka, Lipica i Labota, te
da ih dolinom Drave uvedemo na teritoriju Jugoslavije kod Dravograda.
Kretanje će ići brže jer nam neće smetati napuštena tehnička sredstva, oruđe
i razna kola, a neprijateljski vojnici imaće utisak da idu napred u zar-
obljeničke logore u Austriji. U toku noći preći će svi na austrijsku teritoriju,
maršovati duž same naše granice i teško će moći da primete da se gotovo
neosetno vraćaju u Jugoslaviju. Već izjutra veći deo kolone biće na
mariborskoj komunikaciji, gde će ih prihvatiti naše jake snage kod Dra-
vograda.
Ali teško je bilo odlučiti se i izvući sa teritorije Jugoslavije čitavu kolonu
od preko stotinu hiljada zarobljenika i sprovesti je u dužini 20-30 kilometara
preko tuđe, austrijske teritorije, odnosno engleske okupacione zone.
Međutim, depeša o pojavi 'Vražje divizije' koja nastupa iz dubine jugo-
slovenske teritorije u pravcu začelja neprijateljske kolone ubrzala je odluku
da se ppredelimo za ovu drugu varijantu sprovođenja neprijateljske zar-
obljeničke kolone preko Labota za Dravograd (poruka je bila pogrešna,
obična dezinformacija, što Basta i sam spominje, nap. B.V.). Sa ovom
odlukom odmah se složio i zamenik komandanta 12. divizije Rade Knežević,
koji je sa 12. proleterskom brigadom brzo preduzeo mere za izvršenje tog
zadatka.
Komandantu 8. brigade Gliši Opačiću i političkom komesaru 7. brigade
Miroslavu Demiroviću Belom dao sam zadatak da sve prikupljene generale
i više oficire, kojih je već bilo dvadesetak, smeste u jedan kamion te da s
njima krenu nazad u Jugoslaviju putem kojim je neprijatelj nadirao, preko
Prevalja, Guslanja, dolinom Meže prema Dravogradu, uprkos navodnoj
pojavi 'Vražje divizije' i zakrčenosti komunikacije. Stavljeno im je na
raspolaganje nekoliko kamiona i grupa dobro naoružanih boraca. Ukoliko
naiđu na prednje delove nemačke divizije, sa zarobljenicima se treba probiti
kroz šumu ka Dravogradu.
Petnaestog maja, u noći, naše snage na sektoru Pliberka bile su raspoređene
na sledećim zadacima:
- 12. proleterska brigada sprovodi zarobljeničku kolonu preko Lipica i
56
Labota za Dravograd;
- delovi 8. brigade sprovode neprijateljske generale i oficire preko
Prevalja;
- 7. brigada, delovi 8. brigade i slovenački bataljon Tomšićeve'
brigade, sa artiljerijom 51. divizije, obezbeđujuovuprostorijuod eventualne
pojave 'Vražje divizije', prikupljaju neprijateljske vojnike i upućuju ih u
zarobljeničku kolonu. Pošto završe ovaj zadatak, treba da otpočnu sa
prikupljanjem oružja i tehnike...«
Na 377. strani iste knjige^asja opisuje kolonu dugu okojSO kilometara.
»Posle podne, 16. maja 19"45,~ krenuo sam u Maribor u Štab armije na
i cfcrisanje. Ogromna kolona zarobljenika omela me je dana vreme stignem.
Automobil se s mukom probijao. Drum je bio prohodan tek na nekoliko
kilometara od Maribora. Kolona se otegla od Dravograda do Maribora, na
dužini od gotovo 60 kilometara. Put je trajao puna tri časa. Pružila mi se
prilika da za vreme te usporene vožnje posmatram ljude, njihova lica i
ponešto razmišljam o ustaškoj izdaji. Na nekoliko mesta zaustavljao sam se
usled zastoja, zastanka ili odmorakolone. Među zarobljenicima bilo je dosta
mlađih, ali više sredovečnih, čak i potpuno sedih ljudi u vojničkim unifor-
mama i sa rancima na leđima. Na neobrijanim licima umor, nespokojstvo i
iipaličnost. Sa velikim interesovanjem su zagledali u moja kola...«
Povlačenje srpskih jedinica s područja Slovenije poslije 15. svibnja
/dcnko Zavadlav je opisao kao veliku kolonu vozila prepunih ratnog plijena
što su ga neke srpske jedinice naprosto pokupile iz kuća, natovarile na svoja
vozila i krenule s time u Srbiju:
»To je bila ogromna kolona teretnih i osobnih vozila, zaprežnih vozila,
džipova, kola sa prikolicama i mnoštvom bicikala, ne pretjerano vojnog
i/.gleda. Sve stoje bilo na vozilima bilo je do vrha natqvarenr>najrazličitijim
stvarima, najviše namještajem svih mogućih stilova i starosti, raznih većih
strojeva i sličnih stvari. Manji su predmeti bili zamotani u neke krpe, a veći
pokriveni dekama ili bilo čime. Jedan od kamiona bio je natovaren s
električnim kablovima raznih profila u kolutima, željeznim cijevima, a na
vozilima je bilo, začudo, vrlo malo vojne robe i opreme.«
Transport što ga je Treća armija vukla zadržan je u Mariboru, ali dojam
šio su ga jedni na druge ostavljali ništa nije moglo popraviti.
O dolasku zarobljenih vojski u Maribor, tadašnji »oznovac« Zdenko
/nvadlav govori: »U Maribor su neki predani vojnici dolazili vlakom. To su
b i l i Slovenci, nedićevci, Ijotićevci i ostali, dok su Hrvati bili jedini koji su
dolazili pješice. Samo su njih tjerali na marševe. To je bio sektor armije
K osle Nada i čini mi se daje samo on mogao donijeti takvu odluku. Samo
je. on mogao izdati naređenje kako će koje vojske biti transportirane iz
Austrije. Komesar 51. divizije Milan Basta nije mogao samostalno od-
lučivati o tome, prema onome kako se tada postupalo u vojsci. Ako je
komandant 51. divizije i donio takvu odluku, onda se radilo samo o
prenošenju naredbe. Bez obzira na to koje su se divizije nalazile na tom
području, nitko drugi osim Koste Nada nije mogao narediti da zarobljenike
sprovode pješice. Taje odluka bila van mogućnosti odlučivanja slovenskih
57
 jedinica koje su bile na lom području. Interesantno je to sa srpskim
jedinicama, što smo čuliod drugih koji su bili s nama, a i sami vidjeli. Naime,
, ^akon proboja Sremskog fronia dio srpskih jedinica je popunjavan čelnicima
\ koji su bili ili mobilizirani, ili zarobljeni pa unovačeni u partizanske jedinice,
) a svemu tome je pomogla i amnestija za njih. Nama su govorili vojnici iz 51.
divizije da smo »Švabe« i »skrivači«. Tamo je bila i Majevička brigada s
kojom smo uvijek imali nekih poteškoća i problema/1'e su jedinice/imale
j i svoju policiju, svoj sud i^biješali su se u Slovence, u naše zarobljenike koje
; su oni osuđivali i strijeljali. Ja sam jednom otišao sa svojim pretposlavljenim
1 jer su neke jedinice iz jedne pomagale akcijama druge armije kako bi se šio
iz OZN-e protestirali u komandu 51. divizije i lamo su nas gotovo pretukli
i zatvorili zbog toga. Iz KOS-a su došli neki pukovnik i major, nisu nam se
predstavili, tako da ni danas ne znam tko su bili, i počeli su se na nas derati
kao da smo upali kod njih, kao da smo naprosto provalili. Jedva da su nam
dali da govorimo. A mi smo tada imali uređenu civilnu vlast, sudove i
policiju, i naravno da nam je smetalo što oni ureduju na našem terenu.
Međutim/oni su nam rekli da su nas oni oslobodili, da smo mi nekakvi
»skrivači« i slovenački »Švabe«. Jednom smo autobusom otišli na izlet iz
Maribora u Bohinj i tamo smo upali u ruke Majevičkoj brigadi. Zarobili su
nas, oduzeli nam oružje i htjeli nas postrijeljati, no nekako smo ih smirili pa
su nas zatvorili ujedan podrum. Tad su nam rekli: »E, u Mariboru ste jebali
vi nas, a sad ćemo mi vas.« Kad smo se htjeli probili na silu van iz log
podruma, odveli su nas u slab divizije u Radovljicu. Tu smo imali sreće jer
je slučajno na nas naletio jedan Slovenac iz Gorenjske, Slave Bern, oznaš
koji nas je vidio zarobljene u našem aulobusu. Rekli smo mu da zove
Ljubljanu i da javi Mačku (Ivan Maček Malija, šef Ozne Slovenije u to
vrijeme, nap. B. V.). Maček je tu intervenirao i tako su nas pustili. Sveto
je trajalo nekoliko sati, u samom podrumu smo proveli oko tri sata. A što se
tiče te 51. divizije, njih je u Mariboru, na samom mostu, zaustavio jedan moj
kolega koji je sa svojom četom bio zadužen za osiguranje tog mosla. I nije
htio pustiti zarobljenike da ih vode dalje prije nego im svima daju vodu, jer
su ti ljudi bili već izmoreni i iznureni od silnog hodanja, a nitko im nije davao
vode za piće. Budući daje imao naoružanje, postavljene mitraljeze, morali
su ga poslušati. To je bila jedna velika grupa koja je u toku noći prije toga
stala u Teznu, gdje im je bila prva stanica. U tom Teznu su sve pancir-grabe
bile pune strijeljanih vojnika. To je bila prava klaonica Hrvala!/Tamo su ih
jako puno strijeljali, pa smo morali kasnije poslati strojeve koji bi lo dobro
zakopali. U prvo vrijeme su tijela bila prekrivena tankom zemljom iz koje
su štrcale kosti, ruke i noge na površinu. KNOJ je išao u tu akciju
zatrpavanja. Prema onom što su pričali oni koji su to morali zatrpavati, lamo
/ je bilo oko 2000 leševa. Tek sam nedavno saznao za još jedno mjesto gdje
su strijeljali zarobljenike. U Šternlalu, lamo je bio veliki logor i lamo su ih
1
isto tako dosta strijeljali.«
Nastup Prve jugoslavenske armije u završnim ralnim operacijama na
području Jugoslavije povezan je s krelanjem i prodorom Treće i Druge JA,
između kojih se nalazila i s kojima je tvorila široku liniju kretanja prema
sjeverozapadnim dijelovima Jugoslavije. Naime, dok su se jedinice Druge
58
JA nalazile u Bosni i Hercegovini, te odande kretale prema Zagrebu i
području oko njega, a Treća JA kretala se područjem između rijeka Drave
i Save, Prva jugoslavenska armija, pod zapovjedništvom Peke Dapčevića,
nalazila se između njih. Takvu je poziciju zadržala gotovo cijelo vrijeme
izvođenja ratnih operacija, pa se i u posljednjim danima ralnog sukoba,
sredinom svibnja 1945, Prva armija nalazila između jedinica Treće armije,
koje su došle do austrijskog područja, i Druge JA, koja se nalazila između
Celja i Maribora. Njeno je krelanje umnogome povezano s Trećom armijom
uspješnije zauzelo određeno područje, a s takvim, gotovo zajedničkim
akcijama obje su armije prodirale preko cijelog područja tadašnje Hrvatske.
U svim lim operacijama, naravno, i Prva je armija zarobljavala neprijateljske
vojnike. Neke od njih je, vjerojamo, sprovodila u zarobljeničke logore, a u
jednom (što ne znači i jedinom) slučaju vojnici Prve armije svoje su
zarobljenike - strijeljali. Izvještaj u kojem smo naišli na laj podalak, u
originalu navodi likvidaciju zarobljenika, no pri prijepisu i pročišćavanju
dokumenta za objavljivanje - taj je podatak izbačen (sic)!
Povezivanje akcija Prve i Treće armije njihovi su zapovjednici (Peko
Dapčević i Košta Nad) izveli na području Vinkovaca i Đakova, prije čega je
Prva armija svojom "sjevernom" grupom divizija probila liniju fronta u
Srijemu i, kako stoji u Vojnoj enciklopediji, "oslobodila glavno neprijateljsko
uporište na sremskpm frontu - Vinkovce. Zatim su snage l. armije preduzele
energično nadiranje na savskom operacijskom pravcu radi što bržeg
oslobođenja glavnog grada Hrvatske - Zagreba." No,prije toga, jedinice Prve
armije zauzele su i Brčko, te ondje zarobile 2320 vojnika.
Od proboja linije fronta u Srijemu, 12. travnja, do početka svibnja,
jedinice Prve armije zarobile su više od 6000 vojnika, među kojima je najviše
/.arobljenih imala Prva proleterska divizija, oko 2040 (424-439). U tom je
vremenu Prva proleterska divizija uspjela zauzeti područje Šarengrada u
blizini Vukovara te se odande probiti nadomak Slavonskoj Požegi. Pri tom
manevru zauzela je mnoštvo manjih i većih mjesta i sela, a njena Prva brigada
je 13. travnja, u borbi za selo Gorjani, pobila oko 50, a zarobila 10 vojnika,
koje je po zauzimanju sela strijeljala (426)!
Nešto manje, 1652 vojnika, zarobila je 21. udarna divizija (456-461)
sudjelujući u zauzimanju Vinkovaca, 13. travnja, i Đakova, 14. travnja, te
krećući se od Slavonskog Broda prema Zagrebu.
Četrdeset osma divizija, pak, samo u borbama za Slavonsku Požegu, 21.
i ravnja, zarobila je oko 1600 vojnika (546), što treba dodali 254-orici do lađa
/.arobljenih, dok je Druga tenkovska brigada, pod komandom potpukovnika
Vojislava Radića, u razdoblju od 15. do 25. travnja zarobila 702 vojnika
(508).
Broju od spomenutih 8000 zarobljenika (u toku travnja) moglo bi se
dodati i oko 1851 zarobljenog, koliko ih navodi komandant Prve armije u
svoj im dnevnim izvještajima Generalštabu jugoslavenske partizanske vojske,
no kako su ti izvještaji dosta nejasni (ne pokazuju koja jedinica prijavljuje
/arobljenike), to ćemo svjesno ispustiti tih 1851 zarobljenog iz ukupnog
59
 broja ne bismo li izbjegli naći se u situaciji da pogrešno, dva puta, zbrojimo
iste vojnike (382).
Do Zagreba, kamo su vojnici Prve armije stigli nakon kapitulacije Trećeg
Reicha, partizani su vodili žestoke borbe sa svojim neprijateljima, pro-
bijajući dvije linije fronta koje su formirane kako bi se zaustavilo njihovo
nadiranje i omogućilo povlačenje vojski i civila prema Zagrebu. Prva linija
fronta koja je uspostavljena tih dana nalazila se na potezu Virovitica-
Grubišno Polje-Kutina-Banova Jaruga -Novska-Kostajnica, pa preko Dvora
na Uni u unutrašnjost Bosne, a druga je bila mnogo manja i nalazila se gotovo
pred samim Zagrebom, na potezu od Koprivnice, odnosno područja iza
Bjelovara i Čazme (gledano s istoka prema zapadu), do samog Zagreba.
Izvještaji iz tih borbi ne pokazuju zarobljavanja većih grupa vojnika, dok je
broj poginulih približno isti na obje strane. Na mjestima gdje je došlo do
stvaranja čvrstih uporišta, partizanski su vojnici bili zaustavljani u svom
prodoru, njihovi su napadi na kraće vrijeme odbijani, no do nekih ozbiljnijih
zastoja u prodoru jedinica JA prema Zagrebu nije dolazilo.
U Zagreb su vojnici Prve i Treće armije upali s istočne i sjeverne strane,
a pošto je grad zauzet, Deseti (zagrebački) korpus i Zagrebačka brigada
KNOJ-a zaduženi su za red u Zagrebu. Vojnicima Prve armije, u prolazu kroz
Zagreb, izdavane su razne naredbe o ponašanju i odnosu prema stanovništvu,
te stvarima koje bi došle u posjed pobjedničke vojske. Jednu takvu opasku,
u zapovijedi o zauzimanju Zagreba, svojim je edinicama dala i 48. divizija
(652). U zapovijedi, između ostalog, stoji: »Po zauzimanju javnih ustanova
i nadleštava odmah postaviti straže i ni po koju cenu ne dozvoliti razvlačenje
državne imovine. Za ... (dokument oštećen, nedostaje jedna riječ u tekstu,
nap.) štabovi će biti najstrožije uzeti na odgovornost. Po oslobođenju grada
straže kod javnih ustanova i nadleštava preuzimaju jedinice X korpusa
(zagrebački, nap.). Zarobljenim nemačkim vojnicima ne srne se oduzimati
nikakva lična sprema osim oružja, a oficirima ostaviti hladno oružje.«
Tu je naredbu potpisao pukovnik Vujadin Popović, a prema izvještaju
štaba Prve armije o gubicima u borbama za Zagreb, načelnik štaba, general-
major Milutin Morača, naveo je zarobljavanje 15.892 vojnika, dok je broj
ubijenih u tim borbama iznosio 10.901. No, taj je izvještaj pomalo sporan, da
ne kažemo sumnjiv. Naime, poznato je da su partizanske jedinice pri ulasku
u Zagreb vodile kraće, žestoke borbe, ali čudno je da je toliko ubijenih
vojnika koji su branili prodor partizanima, ako se zna da partizanske jedinice
nisu ozbiljnije zadržavane pri samom upadu u Zagreb. Pojednostavnjeno,
ako je bilo toliko mrtvih, bilo bi logično i daje prodor partizana u Zagreb bio
bar na neko vrijeme zaustavljen.
S druge strane, toliki broj vojnika koji nisu uspjeli izaći iz Zagreba
upućivao bi i na postojanje organiziranog otpora, a ne na gotovo panično
izvlačenje, kakvo je zapravo i bilo. Pogleda li se, naprimjer, dnevnik jedinice
koja je sama zarobila više od 2000 vojnika, vidjet će se da ozbiljnijeg otpora
u samom Zagrebu nije bilo, a borbe pred Zagrebom, usprkos svojoj žestini,
nisu nosile i toliki broj mrtvih. U izvještaju te, 21. divizije, za 8. svibnja stoji:
»Uz pripomoć tenkovskih bataljona likvidirana su navedena mesta (misli se
60
na mjesta na istočnom prilazu Zagrebu, danas je to zagrebačka periferija,
nap.), a neprijatelj je najogorčeniji otpor dao kod s. Cerja i s. Sesvete, dok po
/.auzeću istih mesta jutarnjih časova napredovalo se uz vrlo slab otpor
neprijatelja.
I dalje se vrši čišćenje predterena navedene linije, dok neprijatelj delom
bcži za Zagrebačku Goru, a delom se predaje (većinom domobrani, nap.
načelnika štaba, majora Milivoja Maksimovića).«
Inače, taje divizija dan poslije, 9. svibnja, ubila 219 vojnika, ranila ih oko
220, a zarobila 2710 (700). Već je i ovaj odnos zarobljenih i ubijenih
dovoljno ilustrativan da bi na neki način potkrijepio sumnju u spomenuti
i/.vještaj Milutina Morače, pogotovo uzme li se u obzir da se radi o jedinici
koja je vodila borbe da bi osvojila i ušla u Zagreb. Da li u 16.000 zarobljenih
šio ih navodi Morača ulaze i civili, ili su izostavljeni sa spiska, teško je
ustanoviti, ali se s priličnom sigurnošću može pretpostaviti da ih je većina
smještena (bar u prvi trenutak) u zagrebačke logore (665). Istovremeno,
jedinice Prve armije su u toku travnja, sve do zauzimanja Zagreba, izgubile
oko 21.296 vojnika, od kojih je ubijeno 4751, a najviše je ranjenih, 16.336.
Ostatak se odnosi na nestale i »kontuzovane« partizane. No, tih 16.000
partizanskih zarobljenika na području Zagreba nisu bili jedini. Tom bi broju,
naime, trebalo dodati i 3000 vojnika 41. njemačke divizije pod komandom
generala Wolfganga Hausera, koja se, očito, nije navrijeme izvukla, te se 10.
svibnja, kako to navodi Peko Dapčević, predala na području sjeverozapadno
od Zagreba (722), te 10.879 vojnika koje je zarobila 11. udarna divizija u
razdoblju od 1. do 10. svibnja, kada je stigla do područja Zagorja, odnosno,
preciznije, između Zaboka i Velikog Trgovišta zaobilazeći Zagreb (728). Po
/.auzimanju Zagreba, jedinice Prve armije nastavile su kretanje prema Celju
i, prema dostupnim izvještajima, od 1. do 15. svibnja na tom putu zarobile
su 9153 vojnika (744-751).
Po dolasku u Celje, dijelovi Prve armije zadržani su u gradu, dok je dio
prebačen na područje prema austrijskoj granici, pa se tako u »knjizi depeša«
Prve armije nalaze i sljedeće poruke:
»Naše čelne jedinice ušle su 11. maja u Celje, gdje su zarobile preko dvije
li iljade Nijemaca i ustaša i zaplijenile veći broj topova i nekoliko tenkova. Na
čitavom prostoru do Celja svakodnevno zarobljavamo i vodimo manje borbe
sa ustaškim manjim jedinicama. Obustavili smo dalji pokret naših snaga.
13. maj
Peko«
Dan poslije, 14. svibnja, Generalštab JA dobio je od Prve armije sljedeću
poruku:
»14. V
Od I armije
278.) Jutros od Celja naša Peta i Jedanaesta posle u obuhvat pravcem
Soštanj. Sa njima Morača - Plavi. (Plavi je bio naziv za pukovnika Mijalka
61
 Todorovića, političkog komesara 1. armije JA, nap.)
Peko - Zagreb«
Istog dana u ponoć, Peko Dapčević je Morači poslao zapovijed o daljnjim
akcijama:
»Za Moraču. Hitno glavnim snagama morate izbiti u s. Poljana 5 km
zapadno od Prevalje u cilju presecanja Dravograda. Upotrebite tenkove i
XXI (vjerojatno diviziju, nap.). Zarobljenike uputiti u Zagreb.
Peko«
Jedna od jedinica Prve JA, koja se nalazila na području Soštanja, bila je
i Peta udarna divizija. U njenom je dnevniku zapisano:
»14. maj
Neprijatelj se i dalje predaje.
I Krajiška brigada nastavila je rad od prethodnog dana na prikupljanju
motornih vozila na komunikaciji Celje-s. Polzel-s. Soštanj-s. Crna.
IV Krajiška brigada u s. Soštanj-Črna vršila je razoružavanje neprijateljskih
jedinica, prikupljala motorna vozila i sprovodila vozila u Celje.
I Jugoslovenska brigada: jedan bataljon nalazi se kao posada u D. S tubici,
jedan bataljon u Celju i jedan bataljon upućen komunikacijom Celje-
Velenje-Soštanj radi čišćenja terena i prikupljanja zarobljenika, kao i motor-
nih vozila.
Art. brigada u Celju.
Ovoga dana nije bilo borbe.
Neprijateljska avijacija nije se pojavljivala.
Naša avijacija vršila je izviđačke letove.
Vreme vedro i toplo.«
U istom dnevniku za 15. svibnja stoji:
»Neprijatelj se i dalje predaje.
Jedinice naše divizije produžile su sa izvršavanjem zadataka od pre-
thodnog dana - na prikupljanju zarobljenika i ratnog plena. Jedan bataljon I
Krajiške brigade produžio je pokret ka austrijskoj granici, na koju je izbio u
9 časova severozapadno od Mežice.
Art. brigada nalazi se i dalje u Celju.
Do borbe nije dolazilo.
Vreme promenljivo i kišovito.«
Ovo je ujedno i jedan od posljednjih objavljenih izvještaja Prve armije
iako time nismo obuhvatili sve njene akcije. No, i ove izvještaje smatramo
dovoljno ilustrativnima za makar djelomično rasvjetljavanje situacije u kojoj
su partizanski vojnici zarobljavali svoje neprijatelje, iako se vojnici na
suprotnoj strani ne sjećaju tih događaja kao bezazlenih. Jedan od njih jest
i Josip Kereži, tadašnji domobranski vojnik. Evo kako se on sjeća prolaska
62
kroz Celje i dolaska na područje rijeke Mežice:
»U Celje stižemo 14. svibnja. Nailazimo na partizane koji su već
nekoliko dana u njemu. Nema borbi i sukoba između naših i partizanskih
jedinica. Neki pričaju daje Boban napravio ugovor s partizanima da nas puste
kroz Celje, ili da ćemo sami sebi otvoriti put. Stiže obavijest da se neće pucati
sedam kilometara prije i poslije Celja, ali moramo biti spremni za slučaj da
partizani ne poštuju dogovor. Postavljamo zaštitu za civile. Vojnici se kreću
s jedne i s druge strane, a civili su između nas i tako prolazimo kroz Celje.
Mnogo nas je na putu prema granici. Prvi dijelovi kolone u kojoj sam i ja već
su na ulazu u Celje, a oni zadnji, kako javljaju, još se nalaze u Zagorju, na
području Pregrade. Pored naše kolone ima i mnogo drugih grupa civila i
vojnika, ima dosta Nijemaca, i svi se krećemo prema Austriji.
Nekoliko kilometara nakon Celja, nailazimo na čistinu između dva velika
brijega. Partizani pucaju s brda po ljudima u dolini, mnoštvo je civila mrtvo,
ali nitko ne zastaje. Nemamo kamo nego naprijed. Put je zakrčen leševima
konja koji su vukli kola, a sada su ta kola nasred ceste. Neka su prevrnuta,
poispadale stvari leže na zemlji, a ljudi se kroz cijelu tu gužvu probijaju dalje.
Doline u području Velenja i Soštanja ostale su iza nas prepune leševa.
Najgore je na jednoj poljani nekih desetak kilometara prije austrijske granice,
između Mežice i Prevalja - sve je puno ubijenih ljudi. Stižemo nadomak
granici, do mosta u plamenu. Bombardirali su ga. Možda su to bili Bugari.
Puca se. Poljana je puna civila koji se skrivaju pred mecima pod kolima, ili
su polegli na zemlju i čekaju da pucnjava prođe. Idemo u neredu. Neki vojnici
stoje s civilima, drugi idu dalje, svatko pokušava naći najbolje rješenje.
Zastao sam kod jednoga mladog ustaškog časnika. Leži ranjen na malim
kolima za municiju, ne može se pomaknuti, samo gleda u gomilu što prolazi
pored njega i ostavlja ga. Tek je jedna ustaška bolničarka s njim, ne može mu
pomoći. Idem prema mostu koji gori. Trčimo preko mosta. Pun je rupa i za
koji tren će se srušiti. Gledam dolje. Na lijevoj strani pored mosta, na obali,
sloje vojnici. Pokušavaju pregaziti vodu, koja je ovdje dosta jaka i duboka,
dopire im do grudi.
Prešli smo most. Ubrzo stižemo do pruge i s druge strane vidimo engleske
tenkove. Odnekud je stigla zapovijed da ne smijemo preko pruge. Dolazi i naš
zapovjednik i govori: 'Oružje moramo isprazniti, takva je zapovijed, ali vi ga
ipak za svaki slučaj držite napunjenim i budite spremni. Ja idem vidjeti što
nam je sada činiti.'
Odlazi u pravcu nekih borova, iza njih vidimo nekoliko engleskih tenkova.
Čujemo pucnjavu iza nas i pokušavamo se dogovoriti što ćemo raditi. Nešto
prije 17 sati, toga 15. svibnja, vraća se naš zapovjednik. Govori nam da su
pregovori završili nepovoljno po nas, jer je rat službeno završio 8. svibnja,
a mi smo se odupirali do 15. svibnja, pa smo time prekršili mirovni ugovor
i Ženevsku konvenciju i na osnovi toga moramo bezuvjetno kapitulirati.
Kaže da su nam Englezi i partizani obećali da ćemo slobodno ići doma, da
ćemo se tamo prijaviti vlastima, a da će onda vlasti utvrđivati krivicu, pa ako
je netko ratni zločinac, po zakonu će mu se suditi.
Svi moramo predati oružje, jedino časnici smiju zadržati opasače i pištolje
63
kao zaštitu do kuće. 'Djeco, pred nama su crni dani', govori nam nadsatnik. vojnike iz kolone i svlače ih, pa sada u hodu kidamo odjeću, a neki uspijevaju
'Ja vas, kao vaš zapovjednik, oslobađam vojničke prisege i od ovog časa ste oštetiti i obuću da ih partizani ne bi izuli. Neki među onima što su ih partizani
slobodni. Ja sam odlučio predati se vlastima i vratiti se doma.' Pozdravlja se izvukli iz kolone ne dopuštaju da ih svuku, svađaju se s njima, našto ih
s nama, neki plaču, i naposljetku odlazi, a mi se dogovaramo što ćemo sada. partizani, bez riječi upozorenja, strijeljaju iz pištolja. Vojnicima koje su
Gledam polja s naše desne strane - vidi se nekih dva kilometra, prepuno je svukli, partizani daju svoju odjeću, košulje i hlače pune ušiju, i nerijetko ih
ljudi i gotovo svagdje su slične scene. U našoj grupi, vojnici iz Bosne i ostavljaju bose, ne dajući im ništa u zamjenu za oduzete čizme i cokule.
Hercegovine govore da će ostati, da se ne smiju vratiti jer će ih sve pobiti, a Malo dalje, nailazimo na novu grupu partizana. Ovi su na konjima,
mi iz Podravine i Zagorja odlučujemo vratiti se doma. zabavljaju se pucanjem u kolonu. 'Sad ću onog visokog, sad ću onog brku',
I dok još tako stojimo i dogovaramo se, medu nas dolaze i neki partizanski govore i pucaju rafalima po nama. Postaje nam jasno da smo prevareni, da
časnici. Pozivaju ljude da se vrate: 'Drugovi Hrvati, rat je završio! Idemo časne riječi i obećanja koja su nam dali Englezi i partizani ne vrijede ništa.
doma da izgrađujemo domovinu!' Prilazim jednom od njih - visok, mlad ~ ^ d a o n i
čovjek, djeluje poput nekog intelektualca, bivšeg studenta - i pitam ga što će partizani na koje ćemo naići dalje putom neće biti toliki krvoloci. No, sve do
biti s nama kad se vratimo. Fale prate nas ubijanja. Stalno nekog ubijaju. Nitko ne smije izaći iz kolone,
'Bit će sve u redu, sada je bitno samo da se što prije vratimo i izgrađujemo ni pasti, svaki takav je mrtav. Hodamo u koloni, a na svakih desetak metara
domovinu, sve ono što je u ratu porušeno!' nalazi se po jedan partizan s automatskom puškom. Prepoznajemo rusko i
Takve riječi mnoge uvjeravaju da se bez straha mogu vratiti. Malo dalje, njemačko oružje. U Fali nas zaustavljaju, postavljaju straže i tu spavamo.
jedan partizan obilazi vojnike i skuplja pištolje, a na ruci ima nekoliko satova. Legli smo na zemlju, onako kako smo i došli, i pokušavamo spavati.«
U mojoj grupi gotovo da i nema što uzeti, mi smo oružje već uništili, povadili
zatvarače i bacili sve to preko pruge. Cijevi smo makar malo iskrivili na
pruzi, kundake slomili i sve to ostavili na gomili.
Noć dočekujemo na ovoj istoj poljani. Spavamo naslonjeni jedni na druge,
a iznad nas po nebu lete rakete koje osvjetljavaju cijelo područje. Iz S lovenije
se čuje pucnjava. 'Vjerojatno partizani slave', zaključujemo. Sljedeće jutro,
rastajemo se od onih koji su odlučili ostati i idemo prema cesti. Ljudi plaču,
rastanci su teški, ne mogu se odlučiti. Okrećem se u hodu i vidim jednog
časnika kako ubija svoje dvoje djece i ženu. Vojnici me odvode dalje, ne
znam da li je pucao i u sebe.
Prolazimo pored bugarskih topova s desne strane i engleskih tenkova koji
su s naše lijeve strane. Engleski tenkovi su mnogo rjeđe postavljeni, između
njih su straže i brane ljudima prelazak. Na jednom topu, dva Bugarina
otvaraju konzervu. Nudim im naliv-pero u zamjenu za tu konzervu i oni
pristaju. Govedina - dijelimo je kao da znamo da će nam to biti posljednje što
ćemo jesti u sljedećih nekoliko dana. Nekih dvije stotine metara do mosta na
Dravi, kod Lavamunda, nailazimo i na partizane. Jedan od njih dolazi među
nas i pokušava oduzeti sat nekom našem vodniku koji je hodao zasukanih
rukava, ali ovaj ne pristaje i svađa se s tim partizanom. Tu skoči jedan
engleski vojnik, utrči medu nas tom partizanu s leđa i udari ga kundakom u
leđa. Ovaj padne, okrene se i, kad je vidio tko gaje udario, pokunji se i ode.
Prije nego što je otišao, okrenuo se i rekao: 'Vidjet ćete vi svoga Boga kad
pređete most!' Ispred samog mosta, s lijeve i desne strane, stoje dva engleska
tenka podignutih cijevi, gotovo da se dodiruju pri vrhu, a mi prolazimo ispod
njih kao ispod nekog slavoluka.
Na mostu nas, pak, dočekuju s obje strane partizanke u engleskim
uniformama i govore: 'Gle lijepe vojske! Šteta što prije nisu prešli k nama!'
Tu se mi, gotovo za inat njima, postrojavamo u hodu i stupamo pogleda
upravljena naprijed. S druge strane mosta, vidimo kako partizani izvlače

64 *> Križni put 65


ULOGA OZN-e I KNOJ-a
• Kakoje KPJ stvorila OZN-u: veze i sistemi • »Civilna«
i vojna obavještajna mreža • Što se nalazi u arhivima
OZN-e IV? • Kako je OZN-a komandirala KNOJ-em? •
Kakvi su bili zadaci KNOJ-a pri likvidacijama zar-
obljenika? • Tko su bili oznaši u zagrebačkom logoru
Maksimir? -Koje sujedinice vršile prva spro vođenja zar-
obljenika s granice? • »Temeljito i do kraja obračunati s
ostacima fašizma«
Određivanje jedinica i ljudi koji su sudjelovali u akcijama vezanim uz
»križni put« i postupke sa zarobljenicima svakako je najteži i najnezahval-
niji dio analize poratnih sudbina partizanskih zarobljenika. Za pravilnu
procjenu i uspješno istraživanje sistema kojim je uklonjen, a možda je bolje
reći likvidiran, velik dio ratnih zarobljenika u logorima Demokratske
Federativne Jugoslavije (od prvih poratnih izbora, 11. studenoga 1945,
Federativna Narodna Republika Jugoslavija), potrebno je donekle pron-
iknuti u osnove funkcioniranja i stvaranja pojedinih rodova i jedinica
Jugoslavenske armije kojima je ova osiguravala, među ostalim, i svoje
postojanje.
U izvještajima i dokumentima koje smo pročitali (a ima ih više od
nekoliko tisuća) naišli smo na mnoštvo dosad neobjavljenih podataka
korisnih za rekonstrukciju događaja, čija se vrijednost pokazuje tek kad
osobe koje ih čitaju znaju što zapravo znače. Nažalost, bez obzira na uspjeh
tog istraživanja, mora se priznati da je ostalo još mnogo toga neistraženog
i tek naslućenog, a vrlo bitnog, što zasad ne objavljujemo.
Iznoseći ovo, mislimo, među ostalim, i na malo spominjane i nikad
razjašnjene događaje i okolnosti u kojima je u toku rata, iz redova hrvatskoga
partizanskog pokreta, čudnom koincidencijom i još čudnijim »nesretnim«
spletom okolnosti, s političko-vojne scene nestalo nekoliko izuzetno važnih
66
osoba, nosilaca pokreta otpora, koji su, boreći se protiv ratnih neprijatelja,
nastojali očuvati i postojanje hrvatske države i hrvatskog naroda. Glede toga,
nije nebitno ni mišljenje po kojem je, način obračuna s velikim dijelom
hrvatskoga pučanstva nakon rata bio istovremeno i prijetnja, krvavo upo-
zorenje hrvatskom narodu (kao i ostalima u Jugoslaviji) na to što bi ih moglo
zadesiti u budućnosti. Naime, kraj rata donio je, s pobjednicima, i strogo
određene kriterije, po kojima su a priori suprotstavljeni pobjedniku i mnogi
koji nisu stvarno kolaborirali s fašizmom.
Iako su mnogi pomagali pokret otpora, zbog banalnih razloga (imovina
koje su se htjeli domoći novi vlastodršci i si.), najčešće neopravdanih, morali
su objašnjavati i svoj sasvim osobni stav prema ratu i ratnim događanjima,
što je bio samo alibi za pobjednike da ih svrstaju u red onih s kojima su
obračunavali. Određivanje sustava »odgovornosti« po sistemu crno-bijelo
/.a one koji se nisu borili rame uz rame s pobjednikom u posljednjim danima
rata, iskorišteno je za obračun sa svima koji se nisu glasno stavljali na stranu .'
pobjednika, a po raznim kriterijima nisu odgovarali pobjednicima. To se
jasno iskazivalo u prvim poratnim danima (poznati prisilni otkup, '
oduzimanje imovine i slično), pa su u takvim uvjetima i kolone zarobljenih
usvibnju 1945. bile neizbježivo osuđene na stradanje, pri čemu im je gotovo
neprestano bio ugrožen život. Događaji na Bleiburgu i »križni put« bili su
samo prvi pokazatelji odnosa u kojima će se naći Hrvatska, a koji će, između
ostalih, utjecati na njenu sudbinu u sljedećih 45 godina.
Politički sistem Što,se nametnuo pokretu otpora u toku rata, obilato se
služio i radom posebnih špijunsko-obavještajnih službi, kojima je osigura-
vao svoje mjesto na čelu pokreta otpora i koristio pri zauzimanju vlasti
nakon rata. Pojednostavnjeno, dvostruka igra jednog dijela Komunističke
partije, u kojoj se, boreći se protiv fašizma, &pristila da se još u toku rata i
poslije njega riješi neželjenih oponenata u borbi za vlast kako u redovima
onih nasuprot nje tako i nekih svojih članova, bila je podržana radom
posebnih službi kao i nekih jedinica Narod ^oslobodilačke vojske. Riječ je,
dakako, o djelovanju Ozne i KNOJ-a. Oznaje nastala kao sklop obavještajnih
i špijunskih mreža kojima se KP već dotad služila, a KNOJ je u prvo vrijeme
bio njen strogo vojno-tehnički instrumentarij, uspostavljen da štiti partijske
centre političke moći i obavlja razne zadatke po nalogu tih centara.
Tom se postupku KP ne treba čuditi, jer se sve organizacije koje
pretendiraju na osvajanje političke vlasti koriste radom obavještajnih i
Špijunskih službi. Formiranje i uspostava takvih službi pod patronatom KP
bilo je sasvim logično, kao stoje logično i to daje taj obavještajno-špijunski
sistem bio kopija, a po mnogim pokazateljima i tek jedan krak, sovjetske
obavještajno-špijunske mreže.
Prije formiranja službene organizacije koja će se baviti obavještajno-
spijunskim djelatnostima, KP je već imala mrežu obavještajaca i špijuna, pa
su se tako 1944, kad je Ozna j službeno formirana, postojeće mreže samo
povezale u veći i jači sistem, u kojem su se, po svemu sudeći, ispreplitale
četiri osnovne obavještajne i špijunske službe. Uz njih su postojale još dvije
(kontraobavještajne), koje su provjeravale prve četiri. Pojednostavnjeno,
67
riječ je o organizaciji u vojnim redovima, gdje je postojala obavještajna i
špijunska služba, te o sličnoj mreži izvan vojne organizacije, na području
koje nije bilo pod kontrolom vojnih jedinica NOV-a (isto tako obavještajna
i špijunska služba), s tim da su postojale i posebne kontraobavještajne službe
koje su kontrolirale rad ovih.
To znači da je:
a) vojna obavještajna služba svom centru podnosila izvještaje bitne za
funkcioniranje vojske (podaci p kretanju neprijateljskih jedinica i si.),
b) vojno-špijunska služba infiltrirala svoje članove u neprijateljske vojske
i njihove komande,
c) kontraobavještajna kontrolirala redove vlastite vojske od posljednjeg
vojnika do prvog komandanta, uključujući i spomenute obavještajne i
špijunske mreže.
Slična organizacija postojala je i na terenu, gdje partizanska vojska nije
vršila kontrolu područja već su postojale samo organizacije Komunističke
partije, pa je preko njene mreže organiziran rad istih ovih službi.
U obje službe, uvjetno rečeno, vojnoj i »civilnoj« obavještajnoj mreži,
osnova organizacije bila je u partijskim redovima, hijerarhijski povezanima
u piramidu, koja je uvijek završavala u najvišim političkim vrhovima (CK),
odakle je najmanje jedan (postojanje ostalih veza nismo utvrdili) bio
povezan sa sovjetskim obavještajnim sistemom (zato i govorimo o jugoslav-
enskoj obavještajnoj organizaciji kao jednom kraku sovjetske).
Naravno, ne znači da su svi članovi Partije u ratu i prije njega bili obvezno
i u obavještajnim i špijunskim službama, već jednostavno da su članovi tih
službi obvezno bili članovi Partije, te da su posebni ljudi u partijskim
organizacijama u vojsci i izvan nje, na terenu, bili zaduženi za takve poslove.
Iako su se pojedine obavještajno-špijunske organizacije na tlu Jugoslavije
razlikovale u smještaju centara i najviših vrhova tih službi (u Sloveniji je,
naprimjer, najviša obavještajna služba bila pri CK, a u Hrvatskoj pri
Glavnom /vojnom/ štabu, gdje su ujedinjavane vojna i »civilna«, iako je
moža bolje reći »partijska«, obavještajna služba), obje su mreže imale
zajednički izvor, političko rukovodstvo. To pak znači da je, recimo, u
Sloveniji »partijska« obavještajna služba bila hijerarhijski viša od vojne, čiji
je vrh bio u Glavnom (vojnom) štabu Slovenije, ali su obje imale zajedničko
rukovodstvo smješteno u CK. Prvi čovjek, formalni šef slovenskih
obavještajnih službi bio je Ivan Matija-Maček, koji danas živi u Ljubljani.
Nešto drukčije bilo je na području Hrvatske, gdje su obje službe (»par-
tijska« odnosno »civilna« i vojna) ujedinjavane u Glavnom (vojnom) štabu,
a ne u CK. De facto, to se svodi na isti sistem kakav je bio i u Sloveniji, jer
je prvi čovjek hrvatskih obavještajno-špijunskih mreža, Ivan Krajačić-
Stevo, sjedio i u CK i u vrhu partizanskih vojnih snaga. Veza s Komin-
terninom obavještajnom službom išla je baš preko Krajačića, a Krajačić je,
po njenim uputama, instruirao ostale obavještajne službe o načinu organi-
zacije i njenom funkcioniranju. To može upućivati i na onu tezu kako su
jugoslavenske obavještajne mreže bile samo dio, ekspozitura, sovjetskih,
kao što može biti i siguran pokazatelj Krajačićevih veza sa Sovjetima, ali ne
68
/.nači da i njega nisu dodatno kontrolirali ijSpijunirali neki drugi kontrašpijuni.
No, vratimo li se na imena prvih ljudi obavještajnih mreža u Jugoslaviji, ne
možemo zanemariti ni prvog čovjeka srpske Ozne, Krcuna Penezića, koji je,
naprimjer, u vrijeme likvidacija partizanskih zarobljenika na Kočevju, u
svibnju 1945, proveo sedam dana u Sloveniji.
Govoreći o kontraobavještajnoj službi koja je isto tako bila organizirana
još u toku rata, važno je spomenuti i njen način organizacije. Ona je,
naprimjer, u redovima vojske u Sloveniji bila organizirana iz samog
političkog vrha (CK) preko pomoćnika političkih komesara u jedinicama.
Kontrašpijun zadužen za formiranje kontraobavještajne mreže na području
/one (područje pod kontrolom partizanskih vojnih snaga) organizirao je
svoju mrežu kontraobavještajaca preko pomoćnika političkih sekretara
(njih najčešće nije uključivao u tu mrežu), koristeći se njihovim savjetima u
i/.boru ljudi za taj posao. Oni su mu, budući da nisu imali vojnih zaduženja
u jedinicama pa su mogli gotovo nepogrešivo procijeniti pojedince sposobne
/a takav posao, savjetovali koga bi mogao uzeti za svoju mrežu. Članovi
kontraobavještajnih službi u vojsci nisu se smjeli ničim isticati, nerijetko
nisu ni formalno bili članovi Partije, pa su, koristeći se naizgled distan-
ciranim položajem u jedinici, a stvarno u neposrednoj blizini svih događaja
u jedinici bili zapravo svjedoci svih važnijih događaja pa su stoga i mogli
svoga neposredno nadređenog kontraobavještajca izvještavati o stanju u
vojsci, mišljenju vojnika o pojedinim vojnim i političkim akcijama, te,
naravno, o pokušajima organiziranih dezertiranja i slično, a osobito su pazili
na rad komandnog kadra u jedinici, ne zaobilazeći pritom ni političke
komesare i njihove pomoćnike. Taj je sistem bio potpomognut radom drugih
kontraobavještajaca, pa se tek iz više izvještaja (budući da ni svi
kontraobavještajci nisu znali jedan za drugoga) moglo utvrditi precizno
stanje u jedinicama. Analogno tome, isti je sistem postojao i u partijskim
organizacijama koje su bile na terenu pod kontrolom vojnih jedinica NOV-
a. Stvoreni sistem višestrukih kontrola bio je Komunističkoj partiji u borbi
/.a vlast jednostavno nužan jer, realno gledajući, odnos političkih snaga i
naklonost pučanstva na području Jugoslavije nisu išli u prilog komunizmu,
pa se jedino funkcioniranjem takvih obavještajno-špijunskih sistema Partija
mogla izboriti za vlast.
Dakako, ne treba ni sumnjati da su ljudi uključeni u rad takvih službi bili
spremni izvršiti svaki zadatak postavljen pred njih, a neka iskustva govore
da su prvi zadaci nerijetko bila ubojstva, otmice i slično.
O počecima obavještajnih službi pisao je i Mata Rajković, bivši oznaš,
u feljtonu objavljenom u »Večernjem listu« 1979. Rajković u tom feljtonu
spominje studiju Nikole Trbojevića iz koje je »izvukao« neke dokumente
i mišljenja. Tako je naveo mišljenje N. Trbojevića, po kojem su »uvjeti u
kojima je KP Jugoslavije živjela i radila nalagali da i u periodu ilegalne borbe
u bivšoj Jugoslaviji organizira obavještajni rad. Partija je također stvarala
široke pozicije, najčešće ugrađivanjem svojih članova u razne ustanove i
poduzeća... pa Čak i u policiju (špijunski rad, nap. B. V.). Komunisti koji su
se našli na takvim zadacima odigrali su prije rata i u toku rata značajnu ulogu
69
u obavještavanju Partije o saznanjijna i namjerama policije... Vrhovno vojno
i političko rukovodstvo je od samog početka ustanka u svojim općim
smjernicama ukazivalo na potrebu i značenje organiziranja obavještajne
službe, a u toku revolucije je raznim dokumentima (naredbe, uputstva i dr.)
određivalo i konkretne zadatke u tom pogledu jedinicama NOV i POJ,
organima vlasti i vojno-pozadinskim organima.«
Gledajući s objektivne distance, apstrahirajući ideološke i moralne
vrijednosti svih strana koje su se sukobljavale, svi su se, pouzdano, koristili
jednako okrutnim sredstvima protiv svojih političkih i vojnih neprijatelja
iako je svaka strana pokušavala dokazati da je stanovište ispravno, skrivajući
vlastitu grubost.
Jedino sporno u svemu tome i na što treba obratiti pažnju jest kriterij po
kojem određene osobe ili grupe ljudi mogu i trebaju biti izložene djelovanju
špijunskih i obavještajnih službi. Je li etički opravdano provjeravati, ustvari
maltretirati i kažnjavati sve sumnjive, ili tek one koji i sami pristaju na takvu
igru? Poratna događanja pokazala su da su ti kriteriji bili vrlo rastezljivi,
izvan svake kontrole i mogućnosti otpora ugroženog pojedinca, što je u
kontekstu svega, sjena više na savjesti ratnog pobjednika.
Vratimo li se dokumentima o organizaciji obavještajne službe, moramo
se poslužiti uputom Vrhovnog štaba iz svibnja 1942. o organiziranju
obavještajne službe u jedinicama NOV i POJ. Ta je uputa bila početak
organiziranja službe u operativnim jedinicama vojske.abavi se obavještajnom
organizacijom u vojnim redovima, dok je ista služba postojala i izvan
jedinica NOV, na terenu, samo stoje ondje bila nešto drukčije organizirana.
Kažemo nešto drukčije iako je osnova u oba slučaja u partijskim organi-
zacijama. No, hijerarhija obavještajne službe u vojsci odgovarala je organi-
zaciji vojnih jedinica, a na terenu (zaposjednutom i onom izvan kontrole
NOV) organizacija je ovisila o veličini područja (kotar, regija i si.).
Nikola Trbojević navodi kako je to »uputstvo predvidjelo da u štabovima
proleterskih brigada, partizanskih i dobrovoljačkih odreda treba odrediti
najpouzdanijeg druga, obavezno člana KPJ, koji će odgovarati za organ-
iziranje i funkcioniranje obavještajne službe u jedinici i na terenu na kojem
jedinica djeluje. Obavještajci se u radu oslanjaju na partijske organizacije i
u sporazumu s njima određuju drugove koji će na terenu odgovarati za
obavještajni rad. Zadaci obavještajaca bili su višestruki: zaštita jedinica
NOV od špijuna i drugih subverzivnih aktivnosti, prikupljanje podataka o
neprijateljskim snagama i o neprijateljima NOB na teritoriju na kojem
djeluje odred. Uputstvo je predvidjelo da se informacije koje služba
prikuplja dostavljaj u neposredno višim štabovima, a važna i hitna obavještenja
i Drugom odsjeku Vrhovnog štaba. Značajno je istaći da je taj odsjek prvi
najviši organ koji se u službenom dokumentu spominje kao odgovoran za
obavještajni rad.«
Iz ovoga što navodi Trbojević uočljiva je i organizacija službe koja će se
provoditi izvan vojnih redova, i unutarnjih, zakontraobavještajne aktivnosti.
Naime, Trbojević spominje da se »obavještajci oslanjaju na partijske
organizacije i u dogovoru s njima određuju drugove koji će na terenu
70
odgovarati za obavještajni rad«, a to opet dokazuje da je ishodište tih službi
bilo u Partiji i da su odande bile instruirane u radu. Ljudi kojima su se
obavještajci koristili kao izvorom informacija nisu morali nužno biti i
formalni članovi Partije. To, da li su znali da rade obavještajni posao, nije
toliko bitno ako je sam sistem funkcionirao i ako je organizator mreže mogao
uklopiti svoje članove u rad a da oni to i ne znaju. Treba uzeti u obzir uvjete
u kojima je stvarana organizacija, sastav i brojnost stanovništva koje je
pomagalo NOV, a koje je nerijetko bilo i nepismeno, te razne druge
okolnosti. Dakako, za sigurnost same organizacije bilo je nužno imati
pouzdane članove, ljude odane ideji Partije. Pomoću takvih je obavještajna
služba i stvorena, no to da li su svi baš bili članovi Partije ili tek njeni
simpatizeri, za uspješno izvršavanje nekih manjih zadataka nije bilo pre-
sudno. Trbojević spominje i način podnošenja izvještaja i informacija koje
su u to vrijeme dok nije postojala formalna obavještajno-špijunska organi-
/acija završavale u Drugom odsjeku Vrhovnog štaba ( u to je vrijeme Drugi
odsjek bio centar obavještajnih djelatnosti u partizanskim jedinicama). Po-
gleda li se sada način organizacije Ozne u prvim danima njena postojanja
ustanovit će se da je Ozna II bila zadužena baš za kontraobavještajne
djelatnosti, a »obavještajci« koji se u uputstvu spominju imali su zadatak
djelovati baš na području pod kontrolom jedinica NOV-a, te u samoj
partizanskoj vojsci.
Pet mjeseci nakon prve upute o organiziranju obavještajne službe, u rujnu
1942, vrhovni komandant NOV-a donosi naredbu o organizaciji i zadacima
pozadinskih vojnih vlasti, po kojoj obavještajnu službu na osvojenom
području organizira komanda područja i komanda mjesta, preko partizanske
straže kao svog organa vlasti. Po toj naredbi, komanda je bila dužna »starati
se o redu i poretku na teritoriji i organizirati borbu protiv pete kolone,
i/,dajstva, panike i sabotaže, protiv špijunaže i svakog oblika služenja
neprijatelju, kao i vršiti vojnu sudsku vlast, te organizirati obavještajnu
službu«. Josip Broz Tito je, u studenom 1942, izdao novu uputu kojom
t idređuje organizaciju obavještajne službe na oslobođenom i neoslobođenom
području te u redovima partizanske vojske. Tim je aktom partizanski vrhovni
komandant udario temelje osiguranju sistema na strateški značajnom
mjestu, području pod kontrolom NOV-a.
Ukratko, Partija je uspostavljanjem obavještajnih službi uspjela stvoriti
sistem kontrole protivničkih i vlastitih redova, čime je dodatno osiguravala
svoje mjesto na tronu buduće države. Bila su to uobičajena sredstva svih
lolalitarističkih režima (fašizam, nacizam, staljinizam), a povezanost sa
sistemom u Sovjetskom Savezu bila je samo dodatna snaga i uzor u borbi za
vlast, u što su na kraju boljševici unutar KP pretvorili partizanskii komunis-
lički pokret. Tito je u toj uputi odredio i karakterne sposobnosti svojih
špijuna:
»Za obavještajne organe i ostale suradnike u obavještajnoj službi, treba
u/.cti lica koja imaju smisla, volje i sposobnosti za ovu vrstu službe.
< )havještajni organi treba da budu jače inteligencije, vješti, hladni i prisebni,
lukavi i prepredeni, ljudi koji imaju jako razvijen prirodni osjećaj brze
71
orijentacije, ocjene i saznanja svih okolnih pojava. Oni moraju biti hladni i
neustrašivi, uvjerenja i ubjedenja da nema prepreka koje ne mogu savladati.
Za obavještajne organe i njihove povjerenike treba birati prvenstveno
sigurne i pouzdane partizane koji su pogodni za ovu službu. U teritorijalnoj
obavještajnoj službi (»civilna«, nap. B. V.) za obavještajne organe treba
uzimati prvenstveno mladiće ili omladinke koji su odani i privrženi našoj
borbi...«
Organizacija »civilne« obavještajne službe zasnivala se na formiranju
glavnoga obavještajnog centra (naprimjer, za Hrvatsku, koja je drukčije
organizirala obavještajce od Slovenaca) pri Glavnom štabu, na čijem je čelu
bio šef kojega je odredioGlavni štab (Hrvatske), a taj je istovremeno bio član
Glavnog štaba (radi se o Ivanu Krajačiću-Stevi). Budući da je područje
Hrvatske Vrhovni štab podijelio na nekoliko sektora, svaki je imao svoj,
pomoćni obavještajni centar, neposredno odgovoran glavnom obavještajnom
centru. Sektor se dijelio na rajone, a svaki rajon imao je posebnog šefa sa
suradnicima. Rajoni su se dijelili na manja područja na kojima su radili
seoski, odnosno općinski povjerenici, a svi su bili hijerarhijski povezani
(time i odgovorni) neposredno nadređenom obavještajcu, sve do šefa cijele
mreže u obavještajnom štabu pri Glavnom (vojnom) štabu. Pojednostavnjeno,
to znači da je svako manje područje imalo svoju organizaciju, čiji se rad,
zajedno s ostalim takvim organizacijama, uklapao u cjelokupno
funkcioniranje obavještajne službe na određenom području. Vladala je
stroga hijerarhija odnosa između obavještajaca, a završavala je u glavnom
obavještajnom štabu (pri Glavnom vojnom štabu), čiji je šef, Stevo Krajačić,
bio, osim član Glavnoga vojnog štaba, i član najvišega političkog tijela na
tom području. Tako je cijela organizacija na najvišem mjestu povezana s
političkim vrhom, a s vrha organizacije stizale su politički određene
naredbe. Nisu to bili tek neki sitniji zadaci već nešto bitno za pojedini
pojedini centralni komitet. Problemi koji su se podnosili najvišim političkim
vrhovima bili su uvijek oni o kojima obavještajci na terenu nisu mogli
samostalno odlučivati. Jedan od primjera dugovremenog funkcioniranja
partizanskih obavještajnih i špijunskih službi jest i upit Vladimira Bakarića
koji javlja o »subverzivnoj« djelatnosti splitskog biskupa Bonefačića
Centralnom komitetu Jugoslavije. Bakarić je 28. veljače 1945. javio:
»Posjedujemo nekoliko dokumenata protiv splitskog biskupa Bone-
fačića. Dva iz 1941. godine, i to: 'pastirsko pismo' štampano, a sadrži poziv
na pokornost vlasti i osudu atentata, i, zatim, lično pismo u kome priznaje
da je tražio energičnu intervenciju. Da li ćemo započeti postupak protiv
njega i na koje uvjete?«
Iz ovoga je vidljivo koliko su verzirani bili partijski špijuni kad su mogli
doći čak i do takvih pisama, koja su morali uzeti ili prije no što ih je Bonefačić
poslao ili u trenutku kad su stigla na odredište. Sličan je primjer i s pismom
prvog čovjeka slovenske obavještajne službe, koji Centralnom komitetu
KPJ vrlo precizno javlja o sadržaju tajnog sastanka partizanskih neprijatelja.
U izvještaju datiranom 17. siječnjem 1945. stoji:
»Decembra 1944. bio je u Ljubljani Ljotić. - Imao je sednicu sa
72
Rupnikom, kao i sa drugim najuviđenijim političkim ličnostima u gostioni
'Kod Sokola', kao R. Žitnik, Urbas - stariji, verovatno i dr Marijan Zejc. -
Viđeni su bili razni mladi Ijotićevci - zboraši, koji su kod policije, a koji su
vršili obezbeđenje. - Razgovarali su o političkoj situaciji, te o tome da mora
doći do sloma među saveznicima.
Ljotićevci će se povući zajedno sa Nemcima, da bi tako bili blizu An-
gloamerikancima, koji će se nakon završetka sjediniti sa Nemcima u borbi
protiv Sovjetskog Saveza. Ljotić se sada nalazi negde u Primorskoj Slov-
eniji, gde je Glavni štab jugoslovenske kraljevske vojske, navodno u Ilirskoj
Bistrici.
Maček«
Formiranjem Ozne, 1944, stvorena je organizacija koja je preuzela
dotadašnje obavještajne i kontraobavještajne službe i dala im organizacijsku
formu. Odjeljenje za zaštitu naroda, kako glasi njen službeni naziv, bilo je
organizirano u, uvjetno rečeno, četiri odsjeka ili službi. Svaka od njih imala
je svoje strogo određeno područje rada, pa se s vremenom dogodilo da su
postali čak međusobni rivali. Prema shemi kojuje 13. svibnja 1944. dao Josip
Broz Tito, to su bile:
Oznal - bavila se obavještajnim radom, »organizira svoje ilegalne centre
u raznim državama i državnim ustanovama protivnika na okupiranoj terito-
riji i rukovodi njenim radom, vrbuje i obučava povjerenike i organizuje
njihovo prebacivanje preko granica oslobođene teritorije, rukovodi radom
Prvih odsjeka Odjeljenja zaštite naroda, kontroliše ih i instruira.« Za ovu je
službu bitno spomenuti da njeni članovi nisu hapsili, ni sudjelovali u nekim
sličnim akcijama. Njihov je posao bio gotovo isključivo dostavljati informa-
cije.
Oznall - njen je posao bio kontraobavještajnog karaktera; »stvara mrežu
svojih povjerenika u raznim ustanovama i rukovodi njihovim radom, bdi nad
aktivnošću raznih političkih grupa u NOP, pazi na aktivnost inostranih
diplomatskih i vojnih misija, rukovodi radom drugih odsjeka Odjeljenja
zaštite naroda, kontroliše ih i instruira.«
Oznain - takozvana »armijska« Ozna čiji su oficiri bili u gotovo svakoj
jedinici armije (naravno, bitnijoj) i za njih su znali svi vojnici; oni su imali
svoju mrežu obavještajaca za koju obični vojnici nisu znali te su zbog toga
i izbjegavali društvo oficira Ozne; nepovjerenje prema Partiji, kao i
neslaganje s postupcima iza kojih je stajala, bili su jako izraženi u ratu, kad
su ljudi pristupali NOV više iz domoljubivih nego političkih razloga; bavila
se kontraobavještajnim radom;
Ozna IV - ta je služba Ozne imala preko sebe arhive, administraciju,
evidenciju i tehničke službe ostalih službi Ozne (u njenim se arhivima nalaze
točni brojevi zarobljenih, smještenih u logore, likvidiranih i ostalo); ti su
arhivi najprecizniji, a bavila se i dešifriranjem, tajnim pismima i sličnim
poslovima;
Za analizu »križnog puta« bitne su najmanje dvije službe Ozne: Ozna III
i Ozna IV. Prva stoga što su često baš preko njenih oficira išle naredbe o
određenim postupcima, a druga jer se u njenim izvještajima nalaze i precizni
73
podaci o likvidacijama i ostalim postupcima kojima su bili izloženi partizan-
ski zarobljenici. No, malo je vjerojatno da se u spisima pohranjenim u Ozni
IV nalaze izvještaji u kojima se eksplicitno navode likvidacije, sprovpđenja
i drugi podaci, jer se svi takvi podaci, sve informacije, pohranjuju pod
određenom šifrom.
Jedan od bivših članova Ozne III rekao je da su takvi podaci možda
zavedeni kao transporti krumpira ili nečega sličnog, što sadrži oznaku
brojnog stanja. Za dešifriranje, potrebno je naći primjereni ključ, šifru koja
se odnosi na tražene podatke, zamijeniti ih pravim nazivima i precizne
sudbine sprovedenih, zarobljenih i strijeljanih pokazat će se u vrlo jasnim
brojkama.
No, za takve akcije, kojima je bilo obuhvaćeno, okvirno,/6ko 400:000
zarobljenih vojnika/bilo je nužno imati i određenu tehničku ekipu koja bi ih
izvela. To nisu mogli biti obični vojnici, iako su u prvim sprovođenjima i oni
sudjelovali, već su uz njih korištene i neke »specijalne« jedinice. U takve
jedinice, formirane na svakom manjem području, od slučaja do slučaja, od
zadatka do zadatka, ulazili su i knojevci. Knojevci su, uostalom, i formirani
kao Oznin tehnički pomagač, ekipa koja izvršava njene zadatke.
Naime, iste godine kad je osnovana Ozna, rukovodstvo partizanskog
pokreta formiralo je i specijalne vojne jedinice koje nisu trebale sudjelovati
u klasičnim borbama i čije je mjesto djelovanja bila pozadina partizanskih
vojnih snaga na zaposjednutom području. Preko Povjereništva za narodnu
obranu, Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije formirao je KNOJ.
Osnovni operativni zadaci radi kojih su formirani Korpusi narodne obrane
Jugoslavije bili su borba s »antinarodnim ustanicima u pozadini NOV i
likvidacija četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi
na oslobođenoj teritoriji«. Knojevci su osiguravali novouspostavljene
organe vlasti (štabove, komande, Oznu i si.), »čistili« tereneod neprijateljskih
jedinica, špijuna i diverzanata, osiguravali luke, obale i državne granice, te,
što smatramo osobito važnim, sudjelovali u akcijama Ozne kao što su potjere,
zasjede, pretresi i sprovođenje zarobljenika. Osnivanjem KNOJ-a, partizan-
ska je komanda dobila izuzetno jaku vojnu snagu, elitne jedinice kojima je
osiguravala objekte i ljude od posebnog značenja. Na njih se dosad gledalo
manje-više kao na još jednu od brojnih vojnih jedinica, ali iz naredbi i
podataka o formiranju KNOJ-a može se zaključiti da je Vrhovni štab
partizanskih snaga njihovim stvaranjem dobio relativno male grupe vojnika
čija su vojna sposobnost i snaga (zahvaljujući, među ostalim, i ideološkoj
pobudi te bezrezervnoj odanosti Partiji koja se od vojnika KNOJ-a zahtijevala)
bile onaj presudni potencijal na koji se računalo u trenucima opasnosti za
same partizanske komande i štabove. Njihov je, pak, konkretan rad pokazao
da su posrijedi bile operativne jedinice kojima se najčešće služila, a u tim
prilikama i komandirala, obavještajna služba, Ozna.
Iako je organizacija jedinica KNOJ-a bila ista kao i u ostalim vojnim
jedinicama JA (komandni kadar i ostalo), nerijetko je neposrednu komandu
nad pojedinim jedinicama imao načelnik Ozne (ili netko iz Ozninih redova
tko bi izvršavao određeni zadatak), što je samo po sebi i logično. Naime,
74
Korpusi narodne obrane bili su, uvjetno rečeno, samo operativni dio Ozne
pa su i akcije KNOJ-a bile najčešće samo oživotvorenje planova Ozne.
U odredbi Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, izdanoj radi
formiranja Korpusa narodne obrane, kao jedan od zadataka KNOJ-a navodi
se »izvršavanje zadataka Odelenja Zaštite Naroda u raznolikim operacijama
(poterama, proveravanju stanovništva putem pretresa stanova i legitimisanja,
zasedama, sprovođenju uhapšenika, zarobljenika i si.).«
U vrijeme kad su formirane jedinice KNOJ-a, bilo je sasvim logično
precizirati da se te jedinice moraju baviti zarobljenicima jer se, vjerojatno,
nije ni pretpostavljalo da bi u partizansko zarobljeništvo u jednom trenutku,
i to gotovo najednom mjestu, moglo pasti i nekoliko stotina tisuća osoba.
Odrediti jedinice koje bi se bavile sprovođenjem i čuvanjem zarobljenika
čini se posve logičnim u vrijeme kad je to gotovo apstraktna pretpostavka,
ali kako se u trenutku prestanka otvorenog ratnog sukoba na tlu Jugoslavije
problem sprovođenja i brige o ratnim zarobljenicima konkretizirao, a svojim
opsegom pokazao prevelik da bi se njime bavile samo jedinice KNOJ-a, to
su u postupak sa zarobljenicima uključivane i ostale jedinice JA na
određenom području. ""*"
No, kako su nam bivši knojevci rekli da su sudjelovali u likvidacijama
izvršavajući zadatke Ozne (naglašavajući da su »prljave poslove« radili i
drugi, gotovo »obični« vojnici), smatramo korisnim pokazati vezu između
Ozne i KNOJ-a.
U spomenutoj odredbi, pod točkom 3, određuje se način koordinacije
akcija Korpusa narodne obrane s glavnim štabovima i Odjeljenjima zaštite
naroda. Pritom se, kao prvo, kaže da »objekte, koji treba da obezbeđuju
jedinice KorpusaNarodne Odbrane (luke, mostove, aerodrome itd.), određuje
na svojoj teritoriji načelnik odelenja Zaštite Naroda u saglasnosti sa dotičnim
Glavnim štabom. Dobivši takav zadatak, komandant divizije, brigade ili
zasebnog bataljona sastavlja plan rasporeda svojih odelenja na objekte,
vodeći računa o tome da najmanje jedna trećina svega sastava ne bude
zauzeta obezbeđenjem objekata, nego da u rukama komandanta divizije,
brigade, bataljona bude operativna rezerva, spremna da u svakom času izvrši
borbene operativne zadatke. Štabovi divizija, brigada, zasebnih bataljona
izrađuju plan rasporeda komandnog kadra i vršenja službe u saglasnosti sa
načelnikom OZN-e i šalju ga štabu korpusa na potvrdu.
2. U cilju što bolje koordinacije korpusnih borbenih akcija s delatnošću
Odelenja Zaštite Naroda, štabovi i komande jedinica Korpusa moraju biti u
stalno i i najtešnjoj vezi sa načelnicima OZN-e i svim njenim višim organima.
3. Štabovi brigada, zasebnih bataljona ili komanda četa, dodeljuju, po
nalogu načelnika Odelenja Zaštite Naroda, poseban broj vojnika i oficira za
izvođenje operacija OZN-e. Izdvojeno Odelenje prelazi, za vreme takvih
operacija, potpuno pod vlast organa OZN-e, koji izvode predviđenu opera-
ciju. Organi OZN-e nemaju pravo da kod sebe zadržavaju jedinice Korpusa
Narodne Odbrane duže nego što je neophodno potrebno za izvođenje
operacije.
4. Za slučaj neophodnosti izvođenja borbenih akcija za likvidaciju anti-
75
 narodnih ustanika i krupnih bandi, plan operacija izrađuju zajedno načelnik
Glavnog štaba, načelnik OZN-e i komandant formacija Korpusa Narodne
Odbrane (planiranje akcija, nap.)
5. U izuzetnim slučajevima, kada je situacija na frontu naročito teška,
štabovi koji komanduju frontom mogu, po dogovoru s načelnikom OZN-e,
upotrebiti jedinice Korpusa Narodne Odbrane za stvaranje brane na
ugroženom sektoru fronta, zadržavanje i preuređivanje jedinica, koje bi,
eventualno, bežale s fronta i, najzad, za neposredne vojne akcije radi
likvidacije protivnikovog prodora.
U takvim slučajevima, jedinice Korpusa Narodne Odbrane, pošto ispune
određeni zadatak, unište, odbace ili zaustave protivnika, moraju biti smenjene
od vojnih štabova i vraćene na raspoloženje štaba Korpusa Narodne
Odbrane.«
Ovu odredbu Nacionalnog komiteta narodne obrane potpisao je 15.
kolovoza 1944. vrhovni komandant NOV i POJ, povjerenik za Narodnu
obranu - maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.
U toku rata, izdano je mnoštvo naredbi kojima se od ostalih vojnih
jedinica zahtijevalo da popunjavaju redove Ozne pri izvršavanju određenih
akcija, budući daje Ozna po svom ustrojstvu bila relativno mala organizacija
temeljena na radu pojedinaca i manjih grupa. Svojim je grupama Ozna
mogla izvesti tek pokoju manju akciju (hapšenje, pretres, hvatanje neke
grupe ili pojedinačnu likvidaciju), dok je za veće akcije jednostavno morala
koristiti vojnike iz klasičnih jedinica. Dakako, pri tim popunama nije riječ o
prikupljanju novih obavještajaca nego jednostavno o operativcima, instru-
mentariju kakav je, očito, bio i KNOJ. Ne treba, isto tako, smetnuti s uma da
jedinice KNOJ-a nisu jedine imale zadatak izvršavati akcije vezane za
zarobljenike nego da su to radile i druge, koji put dobrovoljno, a koji put po
naredbi formirane jedinice. Naime, iako mnogi među preživjelim partizan-
skim zarobljenicima spominju knojevce, specijalni odredi koji bi se bavili
isključivo likvidacijama i sprovođenjem zarobljenika nisu postojali i nije
bilo službe koja bi se isključivo bavila ratnim zarobljenicima već su u taj
»posao« uključivani ljudi čiji je rad bio dobro poznat političkim strukturama,
pa su se rješavajući problem zarobljenika više oslanjale na imena nego na
dotadašnja mjesta sa kojih su pozivani i raspoređivani komandanti zar-
obljeničkih logora.
U ratu dobro isplanirani i organizirani sistem postupanja sa zarobljeni-
cima bio je po okončanju otvorenog ratnog sukoba naizgled narušen,
vjerojatno i zbog broja ljudi s kojima su pobjednici obračunavali. Moglo
bi se reći daje u tom trenutku došlo do svojevrsnog meteža u pobjedničkim
redovima, pa su radi bolje efikasnosti kao odgovorni za zarobljenike
postavljani ljudi u čiji se rad moglo vjerovati, na koje se moglo računati da
će se samostalno rješavati teškoća sa zarobljenicima. S vremenom je komu-
nistička vlast čvrsto držala kontrolu nad svim sferama društva pa je i pitanje
ratnih zarobljenika bilo naizgled marginalizirano iako je velik dio njih
godinama bio u logorima u zabitim dijelovima Jugoslavije gdje je opća
procjena, stav o zarobljenicima kao »neprijateljima naroda koji će vjerno
76
služiti svojim ciljevima i idealima« i koje kao takve »treba najenergičnije
likvidirati i rješavati ih se«, stajala života mnoštvo anonimnih vojnika i
civila, koji, sigurno je, ni na sudu ne bi bili osuđeni, a kamoli dobili smrtne
kazne.
* **
U ratnim operacijama posljednjih tjedana ratovanja neke su jedinice par-
tizanske vojske po završetku tih operacija i borbi dobivale zadatak isključivo
brinuti o zarobljenicima. Iako su knojevci, s obzirom na impozantnu brojnost
potkraj rata, najvjerojatnije pratili kretanje borbenih redova i, u nekim
slučajevima, brinuli o zarobljenicima u izvještajima koji su nam bili
dostupni nismo naišli na naredbe kojima bi samo i jedino oni bili zaduženi
za postupke sa zarobljenicima. No, zato se, naprimjer, u izvještajima jedinica
Četvrte jugoslavenske armije za 9. svibnja nalazi i zabilješka o usmenoj
naredbi komandanta armije, Petra Drapšina, po kojoj se Četvrti korpus
trebao prebaciti s područja Ilirske Bistrice preko Ljubljane za Zagreb.
Zapovijest djeluje pomalo čudno, jer su oba grada u to vrijeme već zauzele
druge partizanske jedinice, a i samo dva dana prije toga, 6. i 7. svibnja, taj
isti korpus sudjelovao je u zarobljavanju oko 14.000 vojnika na području
Ilirske Bistrice. Po istoj zapovijedi, te je zarobljenike trebala preuzeti 19.
divizija pod komandom pukovnika Stanka Parmaća i političkog komesara,
majora Slavka Božovića (620,765). Indikativno je da se izvještaji 19.
divizije dosta precizno vode do 7. svibnja, kad je došlo do zarobljavanja
velikog dijela njemačkog 97. puka (o čemu pišemo u dijelu knjige gdje
obrađujemo prodor Četvrte JA, nap. B. V.), a nakon tog datuma 19. divizija
kao da je bila isključena iz ratnih operacija pa se za razdoblje nakon 7. svibnja
ne spominju nikakve akcije.
Istog dana (9. svibnja), 18. divizija bila je jedina iz Sedmog korpusakoja
je stacionirana u Ljubljani, kamo je (najvjerojatnije u ljubljanski logor) 15.
divizija istog korpusa, između l Li 13. svibnja, sprovela6000 zarobljenika.
Analizirajući dalje neke zapovijedi što su kolale od glavnih štabova jugo-
slavenskih armija do jedinica, i obratno, nailazimo i na zahtjev 16. divizije,
koja 10. svibnja 1945. traži od štaba Treće armije uputu kamo da smjesti
svojih 500 zarobljenika (566-3). Divizija, na čelu čijeg je operativnog
odjeljenja bio kapetan Živ. Mišić, nalazila se toga dana na području
Krapinske Toplice-Pregrada-Rogatec, a mi smo uspjeli doći i do posrednog
svjedočanstva (svjedok je podatke o likvidacijama dobio od jednog
egzekutora) kako su završavali zarobljenici na području Krapine.
Svake noći po završetku rata, kamioni su odvozili po pedesetak zar-
obljenika na planinu Žutnicu, gdje su strijeljani. Je li to bila sudbina i
hrvatske bojne u sastavu Brzoga hrvatskog zdruga, čiji su se vojnici s
komandantom predali Prvoj brigadi 16. divizije, ne možemo tvrditi, ali je
daljnja sudbina tih vojnika svakako ovisila o odluci komandanta 16. divizije.
Indikativno je da se vrlo često iste jedinice bave razoružavanjem i prvim
transportima zarobljenih. Nije riječ samo o tome da su možda baš te jedinice
77
 vodile najveće borbe, pa su dakle iz dana u dan imale sve više zarobljenika,
nego i o dodatnoj okolnosti da se jedinice sa zarobljenicima ipak ne mogu
kretati i dalje ratovati već se moraju na neki način riješiti zarobljenika, a to
znači ili prepustiti ih nekim drugim jedinicama ili...
Dva dana nakon što je tražila uputu o sudbini svojih zarobljenika, 12.
svibnja se 16. divizija nalazila na području Celja (638) i Svetog Jurja, gdje
jerazoružavala njemačke jedinice, čija je tadašnja brojnost pod komandom
general-lajtnanta Von Ludwigera iznosila oko 18.000 vojnika (640), dok je
15. brigada iste divizije, prije no što se cijela divizija prebacila u Sloveniju,
dobila naredbu da sređuje ratne trofeje i sprovodi zarobljenike u Zagreb. O
tim ratnim »trofejima« brinulaje komanda pozadine, a brigada za sprovođenje
zarobljenika dobila je specijalno za tu priliku novog komandanta, Vladu
Kovačevića, šefa Ozne iz štaba Treće armije (606). Tada je 16. divizijom
komandirao pukovnik Kamenjar (ime nepoznato), s političkim komesarom
Milošem Pajkovićem. Kad je 16. divizija zatražila logor za svojih 500
zarobljenika, u njenoj je blizini već bila i l i . divizija, čija je Omladinska
brigada u Slovenskoj Bistrici zarobila 750 njemačkih vojnika i vojnog
naoružanja sa samo (sic) 200 vojnika! Dva dana pošto je potpisana kapitu-
lacija pred oficirimaJA, 16.i 17. svibnja, 5 J,, divizija i Omladinska brigada
11. divizije sudjelovale su, između ostalih/u borbama povrh Dravograda s
»neprijateljem koji je bio jak 40-000« vojnika, a po završetku borbe, koja
je navodno okončala sa zarobljavanjem neprijatelja, pomagale su pri
»otpremanju« zarobljenika u logore na jug (626).
U to vrijeme, }4» svibnja, u Mariboru i Celju bilo je više od 70.000
zarobljenika pod komandom štaba Treće armije (642). U taj broj, najvjero-
jatnije ulazi i 5433 zarobljenika, koliko ih je zarobila 39. divizija, čija je jedna
četa pod komandom oficira Ozne bilazadužena za zarobljenike u Celju (551 -
2). U okolici Celja tih je dana operirala i Treća divizija pod komandom
general-majora Save Burica te sprovodila oko 13.200 zarobljenika, od kojih
je 7000 bilo domobrana i ustaša, oko 4700 njemačkih vojnika, te nešto
četnika, Talijana i Rusa (558-2). Istodobno, u Mariboru je bila i 40. udarna
divizija pod komandom majora Save Miljanovića i s političkim komesarom
N.Drakulićem,apo naredbi od 10. svibnja u Mariboru su se trebale smjestiti
i Sedma i Osma brigada 51. udarne divizije s artiljerijskom brigadom i
štabom divizije, dok su pozadinske jedinice prikupljale ratni plijen. Na čelu
te divizije bili su pukovnik Sr. Savić, komandant, načelnik štaba divizije
major Rudolf Akrap i politički komesar Milan Basta (570). U Mariboru je,
po naredbi komandanta Treće armije general-lajtnanta Koste Nada, i 17.
divizija morala najhitnije (potcrtao B. V.) rasporediti jednu brigadu i staviti
je na raspolaganje šefu Ozne Treće armije. Naredbu je Košta Nad izdao 10.
svibnja, pa je teško zaključiti je li šef Ozne u to vrijeme još bio Vlado
Kovačević ili je postavljen novi budući da je on toga dana sprovodio
zarobljenike u Zagreb. Naravno, postavlja se i pitanje za kakav je to posao
bilo potrebno baš šefu Ozne dodijeliti jednu brigadu kad su vojne akcije
izvršavale jedinice pod redovnim vojnim zapovjedništvom?
Istoga dana, 10. svibnja, komandant Treće armije, Košta Nad, izdao je
78
i važnu zapovijed za buduće partizanske zarobljenike, kojom je odredio
oficira jza prihvat zarobljenika, izjcuku partizanskih saveznika. Riječ je o
tadašnjem pukovniku, komandantu pozadine Treće armije, D^pki Jya-
noviću. Naime, po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije,
ŠtaTfTreće armije izdao je zapovijed kojom je Doko Ivanović imenovan
specijalnim izaslanikom snaga Jugoslavenske armije, zaduženim za pre-
govore sa Savezničkom komandom za Korušku radi primanja ratnih
zarobljenika, »jugoslavenskih podanika i ustaških i četničkih vojnika«, koji
su bili u zarobljeništvu savezničkih trupa. Radi što uspješnijeg izvršenja
zadatka, Ivanoviću je stavljena na raspolaganje »jedna, ili više, ako se ukaže
potreba«, brigada 14. divizije. Doko Ivanović je, po toj naredbi, imao
zadatak sprovesti zarobljenike do Ljubljane ili nekog drugog mjesta po
vlastitoj odluci. Taje naredba izdana 10. svibnja, a istog dana u Zagrebu su
se sastali komandanti l, 2. i 3. armije, te predstavnici Generalštaba JA, i
razradili plan o daljnjim akcijama triju armija (563).
Budući da nam nije dostupan zapisnik s tog sastanka, teško je tvrditi da
li je tada raspravljano o zarobljenicima, kojih su partizanske vojne snage u
to vrijeme imale sve više, i da li su zapovjednici jugoslavenskih armija uopće
znali koliko se ljudi, vojnika i civila kreće prema Austriji, ili su se 15.
svibnja, u blajburškom dvorcu, našli pred problemom na koji nisu računali,
pa su dopustili likvidacije da bi oslobodili vlastite jedinice, koje su, očito je,
po zamisli Josipa Broza Tita, trebale nastaviti prodor u Austriju i Italiju i čak
se sukobiti sa savezničkom vojskom. Sve to još ostaje tajnom, no činjenica
je da mnogi ističu Doku Ivanovića kao jednoga iz male grupe koja je
odlučivala o sudbini zarobljenika.
Što se tiče jedinica koje su zarobljavale vojnike generala LShra, 10.
svibnja stigla je vojnicima pod njegovom komandom sljedeća naredba:
»Saopćava se svim komandama i ustanovama: Jugoslavenska armija
odredila je sljedeće konačne uvjete za kapitulaciju - odlaganje i predaju
oružja od strane njemačkih snaga koje se nalaze južno od rijeke Drave. Za
oficire, podoficire i vojnike bit će određeni posebni, odvojeni logori.
Naredbu jugoslavenskih i njemačkih oficira, koji su određeni za sprovođenje
tih zadataka, treba izvršavati.«
Prije nego što je ova naredba otposlana, 9. svibnja, general Lohr je
potpisao kapitulaciju svojih snaga pred predstavnicima 4. operativne zone,
među kojima su bili komesar zone potpukovnik Matevž Hace, načelnik
štaba major Petar S. Brajović, kao i potpukovnik Ivan Dolničar. Pošto je
potpisan akt o kapitulaciji, iz njemačkoga su štaba u jedinice krenule
obavijesti o kapitulaciji i, prema navodu Petra S. Brajovića (546), zbog
nepoznavanja njemačkog jezika partizanskim je oficirima »promakao« dio
jedne rečenice - a navodno nije bio ni predviđen - u kojem se govori da će
»njemački vojnici, pošto odlože oružje, stvarno stići u domovinu«. Iako je
Lohr, pregovarajući s partizanskim oficirima, tražio da se njegova vojska
prebaci na područje Celovca, jer ondje ima više prostora za stacioniranje
mnogobrojne vojske, taj zahtjev nije uvažen već je Titov oficir, potpukovnik
Matevž Hace, zaprijetio Lohru da će avijacija Jugoslavenske armije, u
l slučaju nastavka ratovanja, bombardirati Lfjhrove vojnike. U takvim je
uvjetima Lohr kapitulirao, a dan poslije, 10. svibnja, štab zone obavijestio je
Glavni štab Slovenije: »...Za njemačke i ostale kvislinške snage odredili smo
privremene logore na području Kozje, Planina, gornja Savinjska dolina,
Sent Florijan, Grebe i Sentilj. Slandrova i Zidanškova brigada i Kozjanski
odred razoružavaju njemačku vojsku.«
L6hr je zadržan u logoru u Topolšici pod osiguranjem zaštitne čete kojom
je komandirao major Ivan Majnik. No, kako je Majnik »samoinicijativno«
otišao u Ljubljanu neposredno pošto je štab 4. operativne zone prebačen iz
Topplšice u Velikovec, L6hr je s grupom oficira, 12. svibnja oko 14 sati -
pobjegao. Jednostavno, prebacio se s još naoružanim dijelom 104. divizije
u Bistricu kod Pliberka (Bleiburga), gdje se predao britanskim vojnim
snagama. Nakon velike gužve i brojnih prosvjeda partizanskih oficira,
potpukovnik Ivan Dolničar, s još nekim oficirima, uspio ga je vratiti i Lohr
je nakon toga prebačen u štab Treće armije, u Maribor.
Nastavljajući svoje kazivanje na skupu »Završne operacije za oslobođenje
Jugoslavije«, organiziranom ne bi li se dokraja »raščistilo« pitanje posljednjih
ratnih borbi u Jugoslaviji 1945, Petar S. Brajović rekao je 1985. da su na
razoružavanju njemačkih i kvislinških snaga u celjskoj kotlini i dolini
Savinje, nakon Lohrove kapitulacije, od 9. do 12. svibnja angažirani
Slandrova i dio Zidanškove brigade, glavnina Treće brigade KNOJ-a i
Kamniško-zasavski odred, dok su se neki dijelovi njemačke vojske očito
morali prebacivati s područja Celja prema Kamniku kako bi se predaja
uopće mogla izvršiti. Riječ je o vojnicima pod komandom generala Kena i
jedinicama njemačkog 21. korpusa. Basta tu predaju opisuje ovako:
»Kada je glavnu njemačko-kvislinšku kolonu 9. maja, oko sedam sati, u
rejonu Soštanja zaustavio bataljon 4. operativne zone, a general L6hr naredio
da se trupe u tom rejonu počnu razoružavati, istovremeno su se zaustavile i
bočne kolone, koje su se kretale prema Šentjuru i Celju, odnosno prema
Velenju i Mislinjskoj dolini, jer drugog pravca za izvlačenje nije bilo.
Pojedine grupe neprijateljevih vojnika pokušale su da se izvuku besputnim
i pošumljenim terenima, što je prinudilo prednje motorizovane dijelove 21.
i 91. korpusa da usmjere pokret ka gornjoj Savinjskoj dolini, gdje su ih 9.
maja razoružale jedinice Šlandrove i Zidanškove brigade. Pošto su na
sektoru Celja odstupale snage91.korpusa, štab zone je naredio Lohru da ih
usmjeri prema Kamniku, gdje su ih razoružale jedinice 15. divizije 7.
korpusa. Prednji dijelovi grupa generala Kena i jedinice njemačkog 21.
korpusa stigli su do Sentjura 9. maja uveče, ali dalje nisu mogli da krenu zbog
zakrčenosti komunikacija na glavnom odstupnom pravcu. Rukovodstvo te
kolone je saznalo za kapitulaciju u Topolšici (Lohrova kapitulacija, nap. B.
V.), pa je tražilo da uspostavi vezu s našim jedinicama, što je ubrzo i
ostvareno. Razoružavanje je počelo pred ponoć, uz kontrolu političkih
aktivista Osvobodilne fronte, njihovih jedinica za obezbjeđenje - Narodne
zaštite i kurira. Obavljeno je prema dogovoru, ali veoma sporo. U Šentjur je
10. maja došla najprije komanda mjesta iz sastava Kozjanskog vojnog
područja, a zatim jedan bataljon Kozjanskog odreda, pa je nastavljeno
80
razoružavanje. Borci tog bataljona naišli su na jaku ustašku grupaciju, koja
je pružala otpor i nije htjela da se preda. Definitivno razoružavanje je izvršila
11. i 12. maja 16. divizija 3. armije, s ostalim snagama koje su se zatekle na
tom području, i to tek poslije pregovora koje je vodio načelnik štaba 16.
divizije s komandantom 21. korpusa, generalom Ludwigerom.«
Šesnaesta divizija nastavila je s borbom i zarobljavanjem neprijateljskih
snaga i nakon 15. svibnja 1945, pa je, kako navodi Milan Basta, tadašnji
politički komesar 51. divizije (556), u toku 17. i 18. svibnja zarobila još »2-
3 hiljade ustaša«, a 21. svibnja Motorizirani odred Četvrte armije zarobio
je više od 2000 ustaša na Dravi kod Borovlja.
Inače, Milan Basta spada među one oficire Jugoslavenske armije koji su
dosta osporavani zbog, kako mnogi smatraju, neobjektivnog prikazivanja
događaja u kojima je sudjelovao. Ne ulazeći ovom prilikom u procjenu
vjerodostojnosti Bastinih iskaza, donosimo kako je Basta na spomenutom
skupu ocijenio događaje na Bleiburgu i sudbinu ratriin zarobljenika: ;- *
»Neprijateljska propaganda već četrdeset godina govori o tzv. Blajburškoj
tragediji, o pokolju oko 300.000 Hrvata. U vezi s tom famoznom'Blajburškom
tragedijom', može se reći da je tu, u rejonu Bleiburga, pokopana ustaška
NDH. Prema jednoj približnoj procjeni, u borbama kod sela Gornjeg polica,
Hude Luknje, oko Celja, na Dravogradu, Poljani, Prevaljama i u pojedinim
okršajima u proboju preko Karavanki, poginulo je oko 5000 Pavelićevih
vojnika. Oko 3000 uspjelo se probiti, i to: luburićevaca, Ustaške odbrane i
PTS-a(Poglavnikova garda). To je od 2,5 do 3 odsto od ukupne Pavelićeve
grupacije od 120.000 vojnika. Prema tome, skoro 98 odsto ustaško-do-
mobranskih snaga bilo je zarobljeno u posljednjim danima rata na jugoslov-
ensko-austrijskoj granici maja 1945. godine; Oko 97 odsto zarobljenih
Pavelićevih vojnika ubrzo je bilo pušteno kućama.«
Bez obzira na to štoBastu demantiraju službeni izvještaji partizanskih
komandanata, čak i po njegovoj tvrdnji, ipak, ispada daje samo s austrijske
granice u zarobljeničke logore po unutrašnjosti Jugoslavije krenulo oko '
100.000 uniformiranih vojnika.
S druge strane, Ivan Dolničar tvrdi (540) daje »u završnoj fazi ofenzive
Jugoslavenske armije za konačno oslobođenje zemlje zarobljeno oko,
341.000 neprijateljevih vojnika, dok ih je oko 100.000 poginulo«. U tih
341.000 zarobljenih bilo je, po Saopćenju Ministarstva unutrašnjih poslova
FNRJ,,1 objavljenom u »Borbi« od 8. veljače 1949. te Arhivu Vojnohisto-
rijskog instituta, 221.287 stranih vojnika i 120.150 jugoslavenskih, pretežno '
hrvatskih vojnika koji su se borili protiv snaga Jugoslavenske armije. Ovi
brojevi ukazuju i na još jednu okolnost, a to je veliki gubitak ljudstva. Uzme
li se, sasvim aproksimativno, da su posljednje ratne operacije vođene od
sredine travnja pa do sredine svibnja 1945. i daje u njima poginulo oko
100.000 partizanskih neprijatelja to znači da je živote gubilo oko tri tisuće
vojnika dnevno! Istovremeno, izvještaji štabova armija s austrijsko-jugo-
slavenske granice navode daje sa završetkom ratnog sukoba, 15. svibnja,
zarobljeno oko 100.000 vojnika. Kad bi se prihvatile sve ove brojke, a
najvjerojatnije je da su one iz samih borbi, objavljene u Zbornicima
6 Križni put 81
 dokumenata NOB-a, ipak najvjerodostojnije, premda ne i konačne, jer
( nedostaju izvještaji mnogih jedinica, to bi značilo da^Se u zarobljeničkim
\ logorima nalazilo oko 34LOOO vojnika!
Naše,istraživanje pokazuje, isto tako, da je riječ o, najmanje, 35PJ300
vojnika (po nekim dodatnim pokazateljima budući da nam nisu dostupni M
j^¥Je5^jipajctizanskih, jedinica iz tog vremena, čak SOT.OCK)),, dok je broj
civilnog stanovništva još uvijek neutvrđen, a po slofioSnim procjenama
posrijedi je broj jednak (neki govore i do dva puta veći) broju vojnika
zarobljenih na području Slovenije (250-300 tisuća ljudi!).
Da bi se osigurala maksimalna djelotvornost Ozne i KNOJ-a, dok su se
izvodile klasično vojne akcije u posljednjim mjesecima ratovanja, a i nakon
15. svibnja, u redovima Jugoslavenske armije neprestano je preraspoređivan
vojni sastav. Tada se intenzivno popunjavaju snage Ozne i KNOJ-a provjer-
enim borcima, a na njihova mjesta u jedinicama dolaze čak i grupe
zarobljenih neprijateljskih vojnika. Jedan od ljudi koji su u tim preraspodjel-
ama bili zaduženi za ratne zarobljenike jest i Karlo Babić. On je u ožujku
1945, s mjesta sekretara prištapskih dijelova u 34. udarnoj diviziji, otišao na
mjesto komesara jednoga zarobljeničkog logora, a istog je mjeseca iz
Karlovačke brigade 34. divizije otišlo 100 »najboljih boraca« za Oznu. Iz
te, 34. divizije borci su, očito, dosta često raspoređivani u jedinice koje su se
bavile ratnim zarobljenicima, pa je tako i u srpnju 15 vojnika iz Karlovačke
brigade pratilo zarobljenike na putu iz bjelovarskog logora u Srbiju. U
vremenu između ova dva događaja, svi politički komesari i njihovi zamjenici
promijenili su svoja mjesta u brigadi, ili su je napustili, tako daje u srpnju
gotovo kompletan kadar »političkih« bio zamijenjen mladim komesarima,
istaknutim članovima SKOJ-a.
Oznine redove u lipnju je popunjavala i 33. divizija, iz koje je otišlo 1000
»najboljih boraca«, a njih je zamijenilo 5000 novih vojnika, bivših do-
mobrana, koji su u 33. diviziju došli najvjerojatnije iz zarobljeništva, jer je
ipak bilo teško mobilizirati 5000 vojnika dvadesetak dana po prestanku rata
(5. lipnja 1945). No, to što su u Oznu odlazili najbolji vojnici iz partizanskih
jedinica ne znači da su se i svi u tim jedinicama slagali s time. Samo kojih
mjesec dana prije, sekretar partijske organizacije i pomoćnik komesara
(obratiti pažnju na ujedinjavanje partijskih i vojnih funkcija u jednoj osobi,
a takav je slučaj bio čest i u drugim jedinicama, nap. B. V.) u 33. diviziji,
Paja Samardžija, napisao je o odnosu s Oznom:
»Naposljetku, potrebno je napomenuti da odnos između našeg komiteta
i OZN-e po nekim pitanjima nije najbolji. Opunomoćeništvo OZN-e u
diviziji postavlja češće puta pitanje kadra koji je potreban za rad u OZN-i,
gledajući pri tome na to pitanjekroz prizmu OZN-e. Budući dami još uvijek
teško odgajamo kadar, razumljivo je da ne možemo svakom njihovom
zahtjevu na vrijeme udovoljiti, izuzev ako se radi o hitnim slučajevima.
Međutim, događa se da drugovi iz povjereništva OZN-e Korpusa na
prijedlog drugova iz divizije uzimaju pojedine rukovodioce i da o tome
uopšte ili vrlo malo zna divizijski komitet. Pored toga, drugovi se žale s
obzirom na gore navedeni odnos da im naša partijska organizacija ne daje
82
nikakvu pomoć ili čak da nije shvatila značaj i ulogu OZN-e u vojsci.«
(680,9)
Popuna redova Ozne novim vojnicima znači, po svemu sudeći,
popunjavanje i formiranje jedinica KNOJ-a, ajedan od takvih slučajeva jest
i odlazak 200 najboljih boraca u travnju iz Cehoslovačke brigade (kasnije
Četvrte udarne brigade, nap. B. V.) 12. udarne divizije u Četvrtu brigadu
Prve hrvatske divizije KNOJ-a, koja se nalazila u istočnoj Sloveniji. I ovdje
su to bili vrlo mladi vojnici, članovi SKOJ-a...
Jedan od dosta rijetkih ilustrativnih izvještaja - vjerojatno zaostao u
»pročišćavanju građe« - o tome kako su izgledala sprovođenja, a i sama
poratna situacija, u očima pobjednika jest i onaj što ga je Okružni komitet
KPH Bjelovara, na čijem se području isto teko nalazio logor, poslao
Centralnom komitetu KPH 5. lipnja 1945. U izvještaju, među ostalim, stoji:
»Najteži politički problem na našem okrugu jest Podravina, a naročito
đurđevački kotar. Na tom kotaru tragovi fašizma osjećaju se najjače. Ljudi
iz tog kotara nalazili su se masovno u neprijateljskoj vojsci, što se najbolje
vidi iz toga što za vrijeme prolaza zarobljeničkih kolona kroz Podravinu
stotine žena čeka s košarama hrane ne bi li našle među zarobljenicima
članove svoje porodice. Utjecaj mačekovštine u Podravini vrlo je jak. Veći
dio nižih funkcionera iz HSS-a, bilo javno, bilo prikriveno, surađivao je s
ustašama, a oni HSS-ovci koji su prišli NarodnooslobodilaČkom pokretu iz
tog kotara nisu prišli iskreno i imaju svoja posebna shvatanja. Narod u
Podravini je pobožan i kler ima na njega jak utjecaj, a on nam je danas
najopasniji neprijatelj. Omladina Podravine masovno je okupljena u ka-
toličkim omladinskim društvima... Zadatku čišćenja terena prišlo seje dosta
energično, ali ne s dovoljno plana. Na našem okrugu od oslobođenja
pohapšeno je oko 2000 ljudi. Jedan dio njih pušten je nakon provođenja
istrage kućama. Glavne poteškoće što se nije moglo pristupiti planskom
čišćenju terena bile su nedostatak vojske, slab pregled ljudi koji su se
ogriješili i sporost NOO-a u izdavanju iskaznica, tako da se nije moglo
pristupiti racijama po selima, jer još do danas iskaznice nisu izdate i, prema
tome, nemamo pregleda tko se prijavio, a tko ne. Svi naši aktivisti po selima
sudjeluju u tom zadatku na taj način što obavještavaju organe OZN-e o
sumnjivim ljudima, no OZN-a ne može u mnogim slučajevima da postupi,
jer nema dovoljno snaga na raspolaganju.« ,» fc O (5 K O vU Q
Četiri dana prije, l. lipnja, OK Karlovcalsdržao je sastanak na kojem se
raspravljalo i o stavu prema onima koji u toku rata nisu bili u redovima
partizanske Jugoslavenske armije. Izvještaj je zanimljiv i zbog nezanema-
rive okolnosti daje, nakon 45 godina, na tom području otkrivena Jazovka,
jama u kojoj je, po iskazu jednoga od onih koji su otkrili tu grobnicu te se
spustili na gomilu kostiju u njoj, nađeno 1500-3000 kubnih metara kostiju,
što bi upućivalo na brojku od 6 do!8 tisuća pogubljenih (l m3 = 6,5 tijela).
Na sastanku u lipnju '45. je, među ostalim, rečeno:
»Domobranstvo se prisajedinjuje našoj armiji i tu nemamo mogućnosti
(postupati kao prema, nap.) neprijatelju, da imamo veće snage protiv nas,
dok prema ustašama treba imati oštri stav, kao i mačekovskim agentima...
83
 Dolaskom u grad, pojedini elementi nisu se likvidirali putem OZN-e s
razloga što nije došlo do oružane borbe s neprijateljima. Oni su ostali u
Karlovcui pokazali se pred narodom, tako da je sada potrebno da se prikupe
temeljitiji podaci, odnosno dokazi. Što se tiče grupica ustaša i četnika, ima
ih po kotarevima, ali je svega jedan smrtni slučaj u kotaru Slunj (jedno
ubojstvo koje su izvele te grupe, nap. B. V.), dok tu i tamo upadnu u sela i
traže hranu. Vojni sud 4. udarnog korpusa dosta je blag i strogo se pridržava
raznih forma zakona i ne rješava radikalno stvari.«
Jedan od prisutnih na tom sastanku, drug Mićo (u zapisniku su navedena
samo konspirativna imena prisutnih, no »Mićo« bi mogao biti neki dr. Zlatić,
nap. B. V.) rekao je: »Osjeća se kod mnogih, pa i članova Partije, što može
imati vrlo loših posljedica, da je rat završen vojničkom likvidacijom
neprijatelja. Bez sumnje da je s time postignut veliki uspjeh, no rat se
nastavlja i dalje, jer još uvijek nije uništena reakcija kapitalizma. Osnovna
suprotnost u svijetu postoji između socijalizma i kapitalizma i reakcija
nastoji svim silama da nam svugdje oteža rad i da nam spriječi dovesti
čovječanstvo u socijalizam, reakcija upotrebljava sve moguće snage da
oslabi napredne snage. Kod nas još uvijek postoji pitanje tko će koga, koje
će biti riješeno tek onda kada dobijemo u ruke privredu. Sada postoji
prelazno doba, kada se postavlja - ili socijalizam ili natrag u kapitalizam, i
trećega nema. Mi imademo sve preduslove da stvorimo socijalizam, s čime
u vezi stoje sljedeći zadjei:
1) Temeljito i do kraja obračunati £ ostacima fašizma. To su njihovi
kadrovi kojiće im vjerno služiti i nemilosrdno ih treba likvidirati. Samo tako
ćemo sačuvati tekovine NOB-a, oštrom likvidacijom ustaša, četnika i ostale
reakcije i mora nam biti jasno da se uporedo provada i klasna borba.««
Kako se izvodila ta borba i kakva je veza postojala između tadašnjih
partijskih struktura i vojnih jedinica, vidi se i na primjeru Osme čete Druge
hrvatske brigade KNOJ-a. Naime, u srpnju 1945, grupa vojnika iz te čete
dobila je zadatak likvidirati nekolicinu zarobljenika, »bandita«. Zadatak su
uspješno izveli na području Novske, gdje se tada četa nalazila, no nekoliko
dana poslije jedan je les nađen djelomično iskopan. Budući da se truplo
ubijenog zarobljenika vidjelo iz daljine, događaj se pročuo i u okolnom
stanovništvu pa je sekretar Općinskog komiteta pokrenuo istragu u četi
zaduženoj za likvidaciju. Formirana je partijska komisija u koju je ušao član
Gradskog povjereništva, sekretar Općinskog komiteta i nadležni iz Osme
čete, i tom je prilikom utvrđeno da je »grob stvarno otkapan i da vire leđa
ubijenog«.
Epilog slučaja bio je partijski ukor za komandu čete, i to, po svemu sudeći,
više zbog prijetnji što su ih u samoj istrazi izrekli vojnici zaduženi za
likvidaciju: »treba ubiti svakoga onoga koji otkopava i hoće kompromitirati
njihov rad«, što se odnosilo na sekretara Općinskog komiteta.
Ukolovozu 1945. dio zatvorenika je otpušten iz zarobljeničkih logora. Tih
jedana, najvjerojatnije 5. kolo voza, objavljena amnestija za određene grupe
zarobljenika, po kojoj su stariji od 35 godina puštani kućama, ako se već nisu
nalazili u zatvorima ili pred sudovima, te ako su, dakako, preživjeli boravak
84
u zarobljeništvu. Mlađi domobrani (indikativno je da, raspravljajući o
zarobljenicima na sjednici održanoj 18. kolovoza u Zagrebu, CK KPH ne
spominje i zarobljene ustaše), prema tada donesenoj uredbi, raspoređivani
su u radne bataljone. Budući daje, neposredno prije te sjednice CK KPH,
drug Vlado (najvjerojatnije Bakarić, nap.), bio u Beogradu, gdje je dobio i
neke upute u vezi sa zarobljenicima, na sjednici se raspravljalo i o stanju u
logorima. No, ne spominju se sve okolnosti života zarobljenih već samo
općenite procjene, kao, naprimjer: »U logorima je slabo, pitanje se zaoštrilo
nepravilnim postupcima prema zarobljenicima. Radi javnosti treba odštampati
uredbu po pitanju domobrana, koju je izdala Savezna vlada...« Ili, kap što
je rekao »drug Stevo« (Krajačić): »Smatram da pravilno treba riješiti pitanje
domobrana. Treća crnogorska divizija u Bjelovaru slabo se odnosi prema
domobranima. Iz Požege ih je pobjeglo 180 u šumu. Potrebno je obezbijediti
korespondenciju njih sa njihovim familijama. Ne smijemo dozvoliti da
pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke zarobljene domobrane.«
Analizirati sada je li doista riječ o pojedinačnim slučajevima (pitanje je
bi li se o takvima raspravljalo u najvišem političkom vrhu) te tumačiti koliko
oni »neki« stvarno označavaju pojam nekih (pojedinačnih), a koliko je to
zapravo mnogo, značilo bi donositi i neke opće procjene te zadirati u ono što
se smatra poslom povjesničara, pa ćemo te procjene ipak ostaviti njima, ali,
usporedbe radi, na terenu se o tim stvarima raspravljalo drukčije. Tu se
negdje i nazire bit svih represija koje se pojavljuju u mladim državama i no-
vouspostavljenim režimima, kad se sitni karijeristi, u želji da budu što bliže
vlasti, da pokažu osobnu naklonost i slaganje s proklamiranim ciljevima,
nemilosrdno obračunavaju s onima koji su »s druge strane« poželjnih
članova društva. Spominjući stanje na području Međimurja nakon
objavljivanja amnestije, u izvještaju dostavljenom Centralnom komitetu
Hrvatske navodi se sljedeće: »Ovo neraspoloženje (pučanstva, nap.) prema
amnestiji još je više pojačano krupnim greškama učinjenim sa strane naših
sudova i organa, koji su provodili u život amnestiju. Naime, ljudi iz viših
sudova, tako reći preko noći, počeli su puštati amnestirane iz zatvora i logora,
a da se uopće nisu obraćali na naše lokalne ustanove, kako druge tako ni
partijske. Na ovaj način pušten je veći broj onih koje amnestija uopće ne bi
smjela obuhvatiti, ni po političkoj mjeri, a ni po zakonu. Među puštenima
ima - koliko smo do sada mogli prikupiti podataka - par desetaka onih koji
su bili suđeni na 5,10 do 15 godina, a neki su trebali biti suđeni i na smrt.
Mi ćemo morati forsirati obnavljanje postupka protiv većeg broja ovakovih,
a naročito kada se ima u vidu to daje čišćenje u našem okrugu daleko slabije
izvršeno nego je to trebalo.«
Ovakva revnost u procjeni krivice zarobljenih samo je jedno od objašnjenja
kakojb dolazilo do teških, pa i stravičnih sudbina ljudi kojih krivnju nitko
nije ni pokušavao ustanoviti, već je jednostavno, deklarativnom procjenom,
daleko od realnih okolnosti, donesena presuda koja je mnoge stajala i života.
85
 LOGORI
• Nastanak »križnog puta«: pljačka, strijeljanja, marševi
smrti... • Kako su partizani svlačili i izuvali, te takve zar-
obljenike tjerali na marševe bez hrane i vode • Mreža
putova od austrijske granice prema Zagrebu i od Zagreba
prema Podravini, Bosni i Srbiji • Logori u Kranju, Mari-
boru, Celju, Ljubljani, Zagrebu, Bjelovaru, Osijeku...
j Sredinom svibnja 1945, kad je većina vojnika koji su se borili protiv par-
I tizanske vojske, protiv jedinica JA, položila oružje,^priznajući time vojni
poraz, i/prepustila se sudbini zarobljenih,iipartizanska je vojska izvodila
paralelno dva manevra. Konsolidirala je dio snaga na pograničnom
području Austrije i dijelu Italije, namjeravajući izvršiti naredbu Generalštaba
JA i okupirati te dijelove, i usput se oslobađala zarobljenika. Ova druga
akcija pobjednika u Jugoslaviji, vojnici JA izveli su na poznat način; Velik
dio ratnih zarobljenika strijeljan je, ili na drugi način pogubljen, na tlu
Slovenije, a jedan dio uvršten je u kolone koje su upućene u zarobljeničke
logore po unutrašnjosti Jugoslavije.
Kriterij po kojem su jedni odlazili na stratište, a drugi, barem privremeno,
bili pošteđeni te uključeni u »marševe smrti«, još je nepoznat, ali vrlo je
vjerojatno da je sudbina zarobljenih ovisila o mjestu i vremenu zar-
obljavanja, kao i o uniformi u kojoj su pali u zarobljeništvo. Ustvrditi da su
zarobljeni ustaški vojnici bili uvijek neizbježivo likvidirani, bilo bi previše
smjelo, pa se ovom prilikom nećemo upuštati u kriterije kojima je
određivana sudbina zarobljenika, već ćemo, na osnovi svjedočanstva
preživjelih sudionika »križnog puta«, pokušati rekonstruirati glavne pravce
kojima su se kretale kolone, kao i neke od logora kroz koje su prošli
zarobljeni vojnici i civili.
Već na samom početku, sprovođenje je dobilo značajke zbog kojih je i
prozvano »križnim putom«. Zarobljenici vođeni učetvero, ušestero ili čak
osmeroredovima bili su za cijelog puta izloženi iživljavanju sprovodnika,
koji su pratili kolone pješice ili na konju. Neprestano iscrpljivani, mučeni
86
glađu i žeđu, bez osigurane hrane i vode, bolesni i bez medicinske pomoći, ;
zarobljenici su se nerijetko rušili, što je bilo dovoljno da na tom mjestu i
za vrše svoje putovanjq?jer stražari nisu imali ni ranjene, ni nemoćne na putu.
Od logora do logora stizali su samo oni koji su se mogli kretati na vlastitim
nogama. ~,
Tko je pao, bio je strijeljan na licu mjesta/ponavljaju baš svi koji su u
kolonama »križnog puta« prošli makar i nekoliko stotina metara. Povrh
svega, zarobljenici su neprestano bili izvrgavani pljački sprovodnika, koji se
nisu zadovoljavali Oduzimanjem nakita i osobnih stvari već su zarobljenike
svlačili i izuvali, pa su najvredniji predmeti što su ih zarobljenici mogli imati
postale cipele i posude za jelo. Budući da su se kretali mahom pješice, noge
su im stradavale, bile izranjene i iskrvavljene, i mnogi su padali/Što je značilo
sigurnu smrt. S druge strane, posjedovanje vlastitog pribora za jelo bilo je
od višestruke koristi u rijetkim prilikama kad su zarobljenici u logorima, ili
negdje na putu, dobili hranu, jer bez posuda jednostavno ih nisu mogli jes£
i tako je - naizgled banalna - metalna vojnička porcija za jelo mnogima
postala uvjet opstanka. '
Zarobljenici su se snalazili na razne načine koristeći se praznim konzer-
vama ili nečim sličnim. Jedan od onih koji su prošli »križni put« spomenuo
je kako gajeodsmrtispasilakišai-posudaštojujenosiosasobom. Naime,
na putu vlakom prema Srbiji, on je u vojničkoj porciji skupljao kišnicu kojom
je utažio višednevnu žeđ. Radi hrane i vode mnogi su riskirali vlastiti život.
Zarobljenici spominju gotovo .nevjerojatne načine kojima su likvidirani,
zastrašivani i mučeni, počevši od »uskih grla« na putovima kojima su
prolazili, a gdje su ih dočekivali civili i vojnici dijeleći im udarce, preko
suludih trčanja naprijed-natrag istim putom ne bi li odbacili stvari koje su
nosili, a iz kojih su stražari uzimali najvrednije, do gotovo svjesnog
izgladnjivanja, što jebio uzrok smrti mnogih zarobljenika, ili pak namjernog
trovanja.
Spomenuvši namjerna trovanja, mislimo na događaje što ih opisuju
mnogi koji su prošli kroz selo Voćin. Iako preživjeli gotovo uvijek spominju
kako su, »izgleda, nacionalni razlozi i mržnja« uvjetovali takvo ponašanje
civila, mi možemo samo opisati kako su se ta trovanja provodila bez procjene
razloga koji su uvjetovali takvo ponašanje.
U mnogim mjestima kroz koja su kolone prolazile, zarobljenike su
dočekivali civili, pretežno žene, s hranom što bi je dijelile u prolazu. Već
nakon nekoliko takvih iskustava, zarobljenici su naprosto razvili tehniku
kako da prime te »poklone« i sakriju ih od stražara. Hranu su morali skrivati
jer se nerijetko događalo da stražari izvedu zarobljenikakoji bi primio hranu,
što je gotovo uvijek značilo smrt. Zato su zarobljenici pri prolasku kroz
naseljena mjesta na vanjske rubove kolona (četveroreda ili neke druge
formacije) stavljali one zdravije i spretnije, koji bi hranu, najčešće zamotanu
u neku krpu, odmah proslijedili do unutrašnjosti reda, pa bi na putu to
skrivećki dijelili i jeli. No, prolazeći kroz Voćin, selo na sjevernoj strani
Papuka, mnogi su umirali zbog otrovanja mlijekom.
»Neka žena bi doturila bocu mlijeka koju bismo onda dijelili u koloni. I
87
 dok bi četvrti pio prve gutljaje mlijeka, prvi se već rušio od grčeva u želucu.
Tako smo shvatili da nešto nije u redu s hranom, a kad bi ovi što su pili umrli,
znali smo da je to bilo otrovano mlijeko.«
Zašto su se civili odlučivali tako likvidirati zarobljenike, ostaje nepoznato,
no mnogi koji su prošli kroz Voćin spominju te događaje. Riječ je p ljudima
koji su samo jednom prošli kroz to mjesto kao zarobljenici, koji se
međusobno nikad nisu vidjeli, a najčešće nisu ni bili u istoj koloni kad su
se trovanja događala, pa se može zaključiti ili da svi lažu - što je teško
vjerojatno jer bi netko valjda izabrao i neko drugo mjesto u koje bi smjestio f
priču, a možda bi i promijenio način opisivanja likvidacije svojih kolega iz f
kolone - ili, pak, da je to istina.
Treba uzeti u obzir i to da su mnogi navodili i primjere dobročinstava
svojih sprovodnika, kao i psihološku komponentu onih koji daju iskaz o
sudbini što ih je snašla. Naime, takva su svjedočanstva najčešće potpisana.
Ljudi stoje iza svojih iskaza i jamče njihovu vjerodostojnost svojim imenom,
ne ostvaruju nikakvu korist i, kao posljednje, nema ni jednoga logičnog
razloga (budući da su iskazi dani a da svjedoci i nisu znali za namjeru
objavljivanja knjige) zbog kojeg bi izmišljali. Rijetko oni koji su podvrgnuti
masovnom stradanju izmišljaju načine mučenja. To se češće događa, ako se
uopće događa, kad je riječ o klasičnim zatvorskim zatvorenicima, koji su
mogli biti mučeni na pojedinačnim ispitivanjima, ali i nisu morali. No, i takvi
su rijetki, jer uvijek ima neki svjedok koji cijelu priču može kad-tad osporiti.
, Najveće predaje neprijateljskih vojski jedinicama JA dogodile su se na
području od Hrvatskog zagorja, preko unutrašnjosti sjevernog dijela Slov-
enije, do jugoslavensko-austrijske granice u potezu od Jesenica pa sve do
iznad Dravograda. Njemački, ustaški, domobranski i ostali vojnici pokušavali
su se izvući kroz planinske usjeke na austrijsku stranu, pa su i kolone u
kojima su sprovedeni u logore po Jugoslaviji išle gotovo istim putovima
kojima se i uzmicalo. Kroz Sloveniju su vodila tri veća pravca i svaki je išao
preko nekog većeg mjesta ili grada, a u ovom slučaju to su bili Ljubljana
(zarobljeni na području Kranjske gore, Jesenica i Ljubelja), Celje (kolone
koje su sprovođene s dravogradskog i blajburškog područja išle su preko
Slovenj-Gradeca, između Savinjskih Alpi i Pohorja) i Maribor (dio zar-
obljenih s blajburškog i dravogradskog područja vraćen je sa sjeverne strane
Pohorja), a jedan se krak zarobljeničkih kolona kretao prateći tok rijeke
Drave i zaobilazeći Hrvatsko zagorje.
Logori na području spomenutih gradova služili su većinom kao tranzitni
i u njima su zarobljenici zadržavani tek kraće vrijeme prije no što su nastavili
pješačiti do Hrvatske. Na području Maribora, manji je dio zarobljenika,
pretežno ranjenih, bio tra,nsportiraji.vlakpvirna dpZagtebaj dok su se ostale
kolone iz Maribora kretale u dva pravca. Jedan je preko Zagorja dolazio na
istočni prilaz Zagrebu, a drugi se kretao usporedo s tokom Drave, kroz
Podravinu. Na istočni prilaz Zagrebu stizale su i kolone koje su išle preko
Ljubljane i Celja, a u Zagrebu su zarobljenici bili smješteni u nekoliko
logora, odakle je većina nastavila dalje.
Općenito, malo je zarobljenika provelo u nekom logoru u većem gradu
88 \
duže vrijeme. Većina ih je cijelo vrijeme bila na putu i često se događalo da !.
grupe krenu iz jednog logora, a nekoliko dana poslije vrate se u nj, samo što !
je broj onih koji bi se vratili bio mnogo manji. Upravo zbog te okolnosti,
mnogi smatraju da su transporti bili organizirani ne samo zato da bi
zarobljenici bili prebačeni u neki drugi logor nego prije svega zatona bi se
njihov broj smanjiojTako se i ublažavala slika u svijesti slučajnih svjedoka, •
civila koji bi vidjeli kolone, p opsegu i broju ljudi na »križnom putu«, jer su
logori neprestano pražnjeni i punjeni novim zatvorenicima, pa je teško bilo !
objektivno utvrditi koliko je ljudi zarobljeno^kao treći razlog organiziranja !
»marševa smrti« možemo navesti strah i osiguranje tadašnjeg sistema od
bivših vojnika u partizanskom zarobljeništvu. Naime, malo ih se ne bi bilo
odazvalo kakvoj pobuni da ju je tko organizirao, a kako je teško bilo ostati
na jednom mjestu neko vrijeme, tako i nije dolazilo ni do kakva organ-
iziranog otpora već se sve svodilo napojedinačne slučajeve.kojesu »rješavale«
OZN-a i narodna milicija.
Iz Zagreba su se kolone opet kretale u nekoliko pravaca. Jedan je išao
Moslavinom do Siska, Petrinje, a u prolazu Kutinom kolone bi se opet
granale u različite smjerove: ili prema Bjelovaru preko Čazme ili prema
Slavonskoj Požegi preko Nove Gradiške, odakle se išlo do Slavonskog
Broda, pa preko njega u Bosnu, ili istočnije, u Srbiju. U Bosnu se stizalo i
preko Siska, odakle se nastavljalo vlakovima ili pješice do Prijedora i dalje
u unutrašnjost, dok se, na drugoj strani, do Bjelovara, išlo i preko Kutine,
kao i preko Đurđevca, Križevaca ili, najčešće zaobilazno, preko Podravine.
Neke su se kolone kretale samo kroz područje Podravine do Osijeka,
prolazeći pritom kroz mnoga veća mjesta (Đurđevac, Pitomaca, Virovitica,
Podravska Slatina, Našice) i bezbrojna sela, dok su se druge »spuštale«
prema Bjelovaru, Daruvaru, Slavonskoj Požegi...
Druge su grupe zarobljenika odlazile i do Srbije, pa i dalje, do krajnjeg
juga Makedonije, gdje su postojali manji logori, najčešće na planinama ili u
okviru nekih rudnika, izolirani od javnosti. Ondje je zarobljeništvo trajalo
mnogo duže nego u Hrvatskoj. U tim je logorima bilo smješteno relativno
malo zarobljenika, a po nekim svjedočanstvima uvjeti života i boravka bili
su im znatno lakši nego u Hrvatskoj. Iz tih su se logora ljudi vraćali u zimu
1945. ili u proljeće 1946, a ima i sigurnih nagovještaja da su neki logori po
Srbiji radili i duže (spominju se i počeci pedesetih).
No, bez obzira na sve, nastavljajući analizu kretanja po Srbiji, zaključuje
se da su zarobljenici kroz Srbiju prolazili vlakom, u stočnim vagonima.
Putovi su vodili preko Beograda, a odatle na razne strane, među ostalim i u
Makedoniju.
Što se tiče kretanjapo Hrvatskoj, čini se nemoguće utvrditi točne pravce
kretanja kolona, osim za pojedine grupe, no rijetko se događalo da istim
smjerom, jedna za drugom, prođu dvije grupe. Kolone se nisu susretale na
putu, ali se nisu ni kretale istim maršrutama. Mi smo nabrojali neke gradove
i okvirno područja kojim su sprovodcni zarobljenici, a sama mreža kretanja
razlikovala se od skupine do skupine. Nerijetko su se nakon nekoliko dana
zarobljenici vraćali u isti logor iz kojeg bi krenuli; drugi put su, naizgled,
89
 sasvim iznenada otpuštani kućama; treći put su ukrcavani na vlakove i
prevoženi do Srbije; četvrti put, pak, kao novaci regrutirani su u JA...
Jedno od »fantomskih« mjesta pokapanja velikog broja zarobljenika jest
paradigma jugoslavenskih ratnih stradanja, Jasenovac. S njegovim se
imenom spominje 1946. godina, kada je, prema onome što iznose emi-
grantski izvori, u samom Jj«enov£U,,r^jkQpaDaHUiQŠtyiQ testiju ubijenih na
»£rj|nomjajtj£«J^4e_£u2g^^ !rtvarrianata~
prikazivane kao ustaške žrtve. Koliko im¥isEne u svemu tome i danas ostaje
tajnom, najviše zbog toga što još nisu razjašnjene sve okolnosti i događaji
koji su se događali u Jasenovcu tokom rata.
Gotovo u svakom od mjesta i gradova koje spominjemo nalazili su se i
zarobljenički logori u kojima su zarobljenici provodili duže ili kraće vrijeme,
pa smo, na osnovi iskaza, pokušali obraditi uvjete života koje su u većim
među njima imali, formalni, ratni zarobljenici Demokratske Federativne
Repubb'ke Jugoslavije u ljeto 1945.
Zarobljenu vojsku ratni su pobjednici izvrgavali maltretiranjima, među
koje spadaju i pretresi kojima su bili neprestano izloženi od svojih spro-
vodnika. Vrednije stvari kao što su naliv-pera, satovi, zlatni nakit (prstenje,
lančići) i novac, kao po pravilu, završavali su u džepovima stražara koji su
se »brinuli« o zarobljenicima. Te pljačke nisu bile kontrolirane. Nisu bile ni
organizirane. Jednostavno, svatko od onih koji su se našli u prilici da brinu
0 grupi zarobljenika postupao je po vlastitoj savjesti, a kako su kriteriji
morala i osjećaja odgovornosti pali ispod granice čovječnosti, rezignirano
sudjelovanje u obostranom psihičkom kažnjavanju, što su razočarani zar-
obljenici, iz svojih nesretnih sudbina u kojima nije bilo mjesta nadi, prenijeli
1 na polulude, histerično razdražljive stražare koji su se smirivali samo
novim nedjelima, postalo je sasvim normalnom reakcijom. Ponekad se čini
da su zarobljenici, preživljavajući, prisiljavali na takve postupke osvetnički
bijesne, a zapravo nemoćne pobjednike koji su svojim zarobljenicima mogli
nauditi samo fizički. Iako su kolone bile izvrgavane povremenim pretresima
i oduzimanju vrednijih stvari, pljačku zarobljenici najčešće spominju kao
značajku početka »križnog puta«. Stvari su se oduzimale na nekoliko
načina: pretresom, svlačenjem,čimesupobjednički vojnici najjednostavnije
dolazili do novih, sačuvanih košulja, bluza, kaputa i drugih odjevnih
predmeta, te posebno obuće, a primjenjivao se i posredan način svlačenja
zarobljenika. Taj spominje i Zdravan Tokić:
»Potjerali bi nas, cijelu kolonu, u trk, pa bi nas nakon par stotina metara
zaustavili, okrenuli prema natrag i opet natjerali na trčanje. Kad bismo došli
do mjesta s kojeg smo počeli, opet bi nas okrenuli i tako sve dok i posljednji
u koloni ne bi odbacio sa sebe ruksak, kaput, bluzu ili nešto slično i ostao
samo u košulji. Ali, što je najgore, naši nam stražari ne bi rekli što hoće od
nas. Tjerali su nas gore-dolje po cesti i mi smo odbacivali stvari da lakše
trčimo, a da smo znali što žele, ranije bismo se riješili svega toga, kad je
ionako bilo jasno da ne možemo ništa sačuvati.«
Josip Komljenović razrezao je vlastite cipele da mu ih ne uzmu: »Uzimali
su (partizani, nap. B. V.) dobru obuću, a kako sam ja imao lijepe, gotovo nove
90
cipele, stari vojnici (ustaše i domobrani, nap.) rekli su mi nek ih razrežem
s gornje strane da izgledaju stare i neudobne. Jedino tako bilo je nade da me
partizani neće izuti i natjerati bosonoga na put. Razrezao sam gornji dio
cipela, svezao ih nekom špagom, ali ono najvažnije na njima, donovi, ostalo
je cijelo i upotrebljivo. U njima sam i došao do kuće.«
U iskazu Mate Saravanje u spomenutoj knjizi »Hrvatske revije« također
se spominje razodijevanje zarobljenika: »Partizani svlače svoja poderana, {
prljava odijela i donje rublje, i oblače skinute odore sa zarobljenika hrvatske \
vojske./Postaju zaista prava vojska, dok naši redovi poprimaju još strasniji
izgled. Osim ove nasilne izmjene odijela, naši novi pratioci traže dragocjen-
osti i u tu svrhu vrše prividnu premetačinu. Inscenirali su nekoliko pronađenih
predmeta, i odabrane žrtve postrijeljali ispred nas. Zatim su odabrali dva
roba, koji su uzeli i raširili deku za spavanje i nosili je ispod postrojenih
robova (zarobljenika, nap. B. V.) i tražili da svi oni, koji još imaju koji
predmet od dragocjenosti ili sat, to ovdje predaju, jer će poslije izvršiti novu
premetačinu, i kod koga se pronađe bilo koja stvar, bit će strijeljan na mjestu.
Mnogi su još uvijek imali vrijedne uspomene, kao vjenčano prstenje i slično,
pa su u strahu za život predali tražene dragocjenosti.«
KRANJ - ŠENTVID
Svoj prvi logor nakon predaje na austrijskoj granici Mladen Žigrović
opisao je u knjizi »Hrvatske revije«, »Bleiburg - uzroci i posljedice«, 109:
»Jučer, u srijedu (23. svibnja 1945), bili smo u Kianju, u prvom logoru '
nakon izručenja. Pakao u koji su nas utjerali nalazio se izvan grada. Ne
znajući što nas čeka, konačno smo nešto dočekali - ranog poslijepodneva
digla se vika, nalog da u skupinama izađemo na cestu i tamo pričekamo. Pod
pratnjom do zubi naoružanih goniča, na njoj su nas dočekali drugi.
Raspoređujući nas u četverorede, malo po malo, stvarali su ogromnu kolonu
od nekoliko tisuća zarobljenika, još do pred tri dana engleskih.
Prilaženje i prikupljanje trajalo je kojih dva sata. Stojeći između dva
drvoreda, u neizvjesnosti i utučenosti, čekali smo i Čekali ispod naoblačena,
olovna neba, prisluškujući iz daljine grmljavinu i pokoji udar strijele. Jedva
se moja skupina sredila, spustila se laganaJdSa. Ravnodušni i pred nepoznan-
icama, stalno su nas obilazili goniči, prijeteći nam da ne smijemo progovoriti
ni riječ, pogotovu kad započne pokret. U protivnome - grozili su se
drečavom ekavštinom - kuršum u glavu!
Moralo je biti četirisata poslijepodne kadjepao nalog da krenemo. Teška
koraka i prolazeći kroz mrtvi grad, nitko nije slutio kako će uz sve
prokletstvo nadoći i jedno drugo: čim smo iza sebe ostavili zadnje kućice i
potleušice, natjerali su nas u ubrzani marš. Da se zlo upotpuni, razjarilo se
čitavo nebo: zapljuštala je debela, proljetna kiša. Pljuštala je nemilice, bez
prekida, čitava puta, kojih dvadesetak kilometara. Lijevala je sve dok nismo
stigli pred novu zagonetku, bio je to logor u Šent Vidu, nedaleko od
Ljubljane.
Iscrpljeni i pokisli do kože, i već Četvrti dan bez kruha ili kojeg drugog
91
 ' zalogaja, moja je skupina zastala nadomak glavna ulaza. Bilo je kasno, već
na izmaku poslijepodne, i spuštala se noć, naglo i podmuklo. U blatnoj,
razrovanoj cesti čekajući na pokret, preda mnom se odigrao potresan prizor,
upravo danteovski - iz polumračne pozadine iza glavnog ulaza, pojavila su
se seljačka kola. Vukli su ih i gurali nekolicina domobrana. Doguravši ih do
ceste, prizor je postao sablasan i groteskan. Ne samo što sam raspoznao
tovar, nekoliko mrtvih vojnika, naslaganih jedan povrh drugog, nego i par
njihovih spuštenih ruku, koje su se nepravilno njihale i ponjihavale. Jedva
vjerujući u što gledam, obuzele su me najcrnje slutnje. Sto se preda mnom
odigravalo nije najavljivalo ništa dobro.
Nije prošlo ni par minuta, drončava su se kola probila kroz pokislu masu, l
zaokrenula na sporedan put i iščezla. Izgubivši ih iz vida, prolomila se vika
goniča: - Goni, ulazi! Goni, ulazi!
Tjerani, dočekali smo 'oslobodilačku' dobrodošlicu. Urlanje i prijetnje
izbezumljenih pobjednika... poredanih s obih strana ulaza. Najgoropadnije
su bile partizanke, bijedne žene i djevojke, bubuljičave i izmoždene curetine,
sve u domobranskim i ustaškim kaputima, s njemačkim šmajsericama na
ramenu i ručnim bombama oko pasa. Dno života, izgledale su gore od nas.
Tupih, nabreklih pogleda, njihova su mekreveljava lica podsjetila na Callota
iz sedamnaestog stoljeća, na one njegove crteže, kojima je ovjekovječio
grozote rata i stravu poratnih obračunavanja...«
Predanu gomilu ustaške i domobranske vojske nakon njihove konačne
kaputilacije sredinom svibnja 1945. vojnici JA grupirali su u Icolone ne bi
li ih u kakvom-takvom redu sproveli do logora ili nekog stratišta. Oni koji
su imali sreću da su izbjegli pogubljenja u Sloveniji, te se, ma koliko to
ironično zvučalo, našli u kolonama »križnog puta« nerijetko su bili svjedoci
pojedinačnih likvidacija svojih ratnih kolega.
Ivo Paspa, tada mladić od dvadesetak godina, našao se potkraj svibnja
1945. (oko 18., nap.) u zarobljeništvu na području Dravograda kao vojnik
stožera I. hrvatske udarne divizije, sastavljene od PTS -a i Gorskih zdrugova.
U svom sjećanju na događaje iz kolona »križnog puta«, on spominje
nekoliko likvidacija kojima je prisustvovao (»Bleiburg - uzroci i posljed-
ice«, »Hrvatska revija«).
»Predvečer smo došli do Dravograda i tik pred Dravogradom, ispred
jednog mosta, skrenuo sam neprimjetno nadesno u grmlje, da se odmorim,
jer partizana je još ovdje bilo dosta rijetko, nisu pratili kolonu i držali su se
uvijek u skupinama... Iz jedne jednokatne kuće na lijevoj strani ceste izvodili
su partizani grupu od 10-15 vojnika, napola golih, ruku vezanih na leđima,
krvavi od batina i mučenja. Postavili su tu grupu uz rub ceste, leda su morali
okrenuti prema cesti, a lice prema nekakvom jarku. Sada su brzo priskočili
isti broj partizana i iz neposredne blizine ispalili svakom vezanom metak u
potiljak. Zatim su se opet vratili do nekog stola ili slično i tu čekali, dok je
druga grupa vezanih vojnika bila na mjestu, i onda opet metak u potiljak. To
se ponovilo oko 3 do 4 puta, dalje ne znam, jer sam krenuo dalje. Poslije sam
saznao da su to mogli biti Sudarovi vojnici (ubijeni, nap.)...«
Ivo Paspa bio je svjedokom i likvidacije grupe dječaka kod Maribora:
92
»Stigavši pred Maribor, počelo je svitati, krasan dan, ali'prpkleto krvav. ,
Tako sjedeći u kolima, primijetio sam jednog partizana porucnika-kpmesafa •
na bijelu konju s plavim dugim kaputom, koji je imao još na ovratniktfPTS-- |
oznake. Tu su mu u susret tjerali pripadnike Jžadne službe, jijih oko oesatf i
Sv
is§-Slarijifi4ižS9d,ffi§U^i^om^br m J6 Donjem onda tjerao dalje prema
obali. Koji put je potkrijepio svojekomande pucanjem iz pištolja u zemlju,
ne u te jadne dječake (i to iz razloga koji slijedi, I.P.). Na obali je bila jedna
grupa partizana, koja je dočekivala te jadne mlade dječake, koji su grozno
plakali i molili partizane da ih ne ubiju jer su još mladi. A partizani, kako su
3i
kojeg uhvatili, tako su ga dva partizana uhvatili za ruke, jedan mu je glavu,,
povukao nazad, a treći je nožem prerezao vrat, i to ne brzo nego kap da pm!"
Krikovi i krkljanje bilo je grozno. Nakon tog 'herojskog' djela, dječaci su
odmah bačeni u Dravu. Taj komesar pripadao je 12. vojvođanskoj brigadi,
jer ga je kasnije jedan drugi oficir nešto pitao, a on je odgovorio da pripada
toj jedinici.
Nešto dalje, oko 500 metara ili nešto više, vidio sam kako jedan
partizanski oficir, mislim da je bio kapetan (tri čvarka na rukavu), opet na
konju, kako tjera jednu grupu od oko 20 vojnika u plavim odorama, uredno
zakopčanih, jako crvenih u licu od naporna trčanja i jako iznemoglih.
Kapetan je uporno tražio, uz najgore psovanje, da svi drže trčeći korak. To
je trajalo neko vrijeme. Zatim se taj kapetan zaustavio, sjahao, pozvao jednu
grupu partizana, koji su vjerojatno poznavali tog heroja-oficira, nešto se
dogovarali, dok je ta grupa zarobljenika morala u stavu 'pozor' čekati. Zato
vrijeme, kola, na kojima sam pokrit dekom sjedio, stajala su, pa sam mogao
sve to promatrati. Od tih zarobljenika poznavao sam trojicu koji su bili tzv.
'jurišnici', to jest grupa mladih časnika PTS-a, posebno izpbraženi, kao neka
izvjesna elita. Sad je opet stupio u akciju taj kapetan. Najprije je naredio da
se svi ti zarobljenici pomaknu s ceste na jednu malu poljanu, oko 5 metara
dalje od ceste. Sad su se ti mladi ljudi morali skinuti do gaća, poredati po
jedan i okrenuti leđima prema cesti.
Za to vrijeme je stalno prolazila kolona zarobljenika, posve otupljeni,
izmoreni i kao da ih se sve to ništa nije dojmilo. Tada je pristupila jedna grupa
partizana tim svučenim jadnicima i počela vezati ruke na leđa, i to s
odvratnim cerenjem i primjedbama koje nisam razumio. Zatim je iz
pozadine došao jedan partizan tom kapetanu i pokazao prema obližnjoj
maloj šumi, na stoje taj kapetan kimnuo glavom i pošao prema svome konju,
skinuo uniformu, iz jedne taške na sedlu izvadio poveći nož i stavio pod
košulju, što zarobljenici nisu mogli vidjeti. Za to vrijeme su se sa svake strane
zarobljenika postavili oko 5-6 partizana s otkočenim strojnicama (sve su bile
ruske, s tanjurastim magazinima). Kapetan je naredio tim vezanim ljudima
da krenu prema šumi. Svi sumirno krenuli... Kratko vrijeme nakon toga, čula
se krika, par pucnjeva, i onda tišina. Prvi je izašao iz šume taj kapetan, stalno
se prigibajući i pri tome je brisao nožutravu. Kada jedošao bliže, bio je sav
krvav, pošao je prema Dravi, gdje se oprao, košulju je bacio u Dravu, vratio
se do konja, obukao uniformu i odjahao u susret kolonama zarobljenika.«
O likvidacijama u Mariboru pričao je i Jovo Kecman, poručnik u
93
r
Krajiškoj brigadi, dobrovoljac u mariborskim likvidacijama po svršetku
rata, u stanu svog prijatelja M. Janjića u Sarajevu (»Bleiburg - uzroci i
posljedice«, str. 141): »Pred večer dođe nas oko 20 komandosa u mariborsku
gimnaziju i tu smo čekali na posao. Počeli su dovoditi u dvorište grupu po
grupu vezanih u žicu, a onda su ih driješili tri po tri. Rekli su im da se skinu
i da udu u hodnik te da idu kroz zgradu na izlaz, da će se, navodno, tamo
okupati, dobiti novo odijelo i ići u Narodnu armiju. S druge strane zgrade
stajao je spreman kamion, pokriven ceradom i nacurikan pravo na ulaz, a pet
šest koraka od ulaza i kamiona išle su stepenice na kat i tu je gorjela slaba
mala žarulja, da se vidjelo samo malo oko zadnje strane kamiona. Tu smo
postavili preko puta stepenica jedan stol i ja sam se popeo na stol, a na
stepenicama je stajao drugi vojnik dobrovoljac. Imali smo tokmake - teške
maljeve, pa kad ga ugledamo na ulazu kako leti prema nama, ja ili drug ga
manemo po glavi. Ovaj samo učini hik i padne, a dva jaka druga ga zgrabe
onako golog i u zaletu ruknu u kamion. Kad se napuni daje teško nabacivati
gore, dadne se znak da kamion ode, a drugi se nacurika. Jedan stražar bi
uvijek stajao na zadnjem ulazu i gledao. Kada je bilo gotovo s jednim, poslao
bi drugoga da trči na kupanje i potom u Narodnu armiju. Kada se umorimo,
dobijemo smjenu. Nekoga tako maznem po ćiverici da mu odmah mozak
prsne na sve strane, a poslije sam se uvježbao pa je išlo puno lakše.«
O sprovodenju zarobljenika i likvidacijama svjedoči još jedan iskaz
prvotno predan prof. Draganoviću, a nakon njegova prebacivanja u Jugo-
slaviju iskaz je objavljen u spomen-zborniku »Hrvatske revije«, knjizi
izdanoj u Barceloni 1988. pod nazivom »Bleiburg - uzroci i posljedice«.
Sprovodnik je bivši domobranski vojnik koji je, vraćajući se kući s obuke u
Stockerauu, s grupom mladića iz svog sela u Slavoniji uhvaćen i, kako su
izjavili da su krenuli u partizane, unovačen zajedno s njima među vojnike JA.
»Dva dana i dvije noći bili smo u nekoj zasjedi u dubokoj šumi. Nismo
znali jesmo li već u S loveniji ili još u Austriji. Cijelo vrijeme čula se pucnjava
na sve strane. Trećega dana rano ujutro, još za mraka, spojili smo se s još
nekom jedinicom i pošli u Maribor. Našli smo se pred nekim barakama i tu
smo u dvorištu vidjeli na tisuće zarobljenika. Biltsu toliko gladni da su pojeli
sve granje s jela i svu koru. Naš komesar održao im je govor - da oni sada
idu ujedan logor koji je za njih spremljen nedaleko od grada i da će odande
biti pušten kućama svatko tko nije klao i palio. Ubrzo stadoše pristizati
teretnjaci i ljude su vezali žicom po dvadesetak zajedno te ih ugurali u
kamione. Na svaki kamion došla su po dvojica partizana kao pratnja. Nisam
znao kamo ih voze. Nakon dvadesetak minuta vožnje, stigosmo na brdo, gdje
se stalno pucalo. Ondje nas je dočekala grupa oficira i moj komesar i
komandir.
Vidio sam kako se prethodni kamioni vraćaju prazni. Meni su naredili da
vodim četvoricu u smjeru velike jame, gdje su ih ubijali i bacali u jamu. Sav
sam se naježio od užasa. Ni sam ne znam kako, na brzinu sam se sjetio i
vratim se s pola puta pa kažem:'Druže komesaru, ja njih ne mogu voditi.
Oni su snažni, a ja malen, pa ne vidim i spolaknem se o panj i padnem.' On
meni opsuje nedjelju i ošamari me, da sam sve zvijezde vidio, uzme me za
94
ruku i odvede me te dodijeli zasjedi, naloživši nam da ubijemo svakoga tko
bi slučajno ostao živ. Tu sam ležao oko dva sata i sav drhtao.
U jednom trenutku otvori se paljba iz cijele zasjede na jednog zar-
obljenika koji je bježao sav krvav. Ugledam komesara kako juri na konju da
ga uhvati i valjda zakolje. Ja se sjetih svoga šamara koji je još zujao u ušima
i pritisnem obarač na strojnici. Komesar digne obje noge u zrak i zaroni
glavom u guštaru. U tom trenutku zaviče komandir: 'Obustavi paljbu!
Pogibe komesar!' Iako sam bio u smrtnom strahu, sjetim se i pomokrim u
cijev, legnem i kažem: 'Bože, pomozi i spasi me!' Za čas je obustavljena sva
pucnjava, i onih koji su ubijali zarobljenike nad jamom. Dođe do mene,
pogleda mi u cijev i udari me nogom u rebra i kaže: 'S kakim ti prljavim
oružjem tu pucaš!' - pa mi odredi za kaznu tri smjene požarstva.
Tako smo mi tu ležali do crnoga mraka. Stalno su dolazili kamioni sve
s novim zarobljenicima, ubijali ih i bacali u veliku jamu. Kako sam kasnije
čuo, to cijelo brdo bilo je poslije minirano. Imali smo prilike prolaziti preko
tenkovskih jama u okolici Maribora, koje su bile pune ubijenih vojnika. Sva
se zemlja ljuljala pod nogama, jer su ubijeni bili pokriveni sasvim tankim
slojem.
Nekoliko dana kasnije dobijemo naredbu da pratimo dugu kolonu
zarobljenika, kojih 20-30 tisuća ljudi. Ja i moji suseljani bili smo na začelju
kolone s još dva stara partizana. Jedan od njih bio je bosanski Srbin. On je
dobio pištolj i punu torbicu metaka da ubije svakoga tko bi iznemogao. Pošto
smo prešli samo nekoliko kilometara, ljudi su počeli padati od iscrpljenosti
i gladi. Ovaj bi svakome takvome ispalio metak u zatiljak.
Najednom opazih hrvatskog časnika, kojega sam osobno poznavao, ali
na moju nesreću i on mene. Ležao je, pokušavao je ustati i oslovi me imenom
te kaže: 'Spasi me, ako Boga znaš!' Ja mu pružim čuturicu s vodom i
podignem ga. Dotrči onaj bosanski Srbin i ispali mu metak u glavu. Čovjek
mije izdahnuo na rukama. Ja se zaboravih pa kažem: 'Što ga ubi, mamu li
ti tvoju!', a on meni: 'I tebe ću, banditu, i ti si jedan od njih.' On bi to bio
odmah i učinio, ali sreća moja daje moj suseljan sve to pratio i, dok se ja još
nisam snašao, on podiže pušku i opali u Srbina. Ovaj se stropošta kraj
hrvatskog časnika, a ja mu uzmem i bacim oružje i kapu 'titovku' te ga
gurnem nogom u jarak. Ali, to je opazio jedan drugi partizan. Dam znak
kolegi daje to onaj vidio, a on samo kimne glavom. Nije prošlo pola sata,
kad se jedan domobran zaleti na bunar, da se napije vode. Onaj partizan
podiže pušku, da ga ubije, a moj kolega svoju, i ubije partizana. Kolona je
nastavila sporim korakom. Kako je cilj toga putovanja bio da što manje živih
zarobljenika ostane, namjerno im se nije davalo piti, kako bi ljudi sami
bježali na vodu, pa da tom prilikom budu ubijeni: tobože su pokušavali
pobjeći.«
Ovo svjedočanstvo, rijetko medu onima koji su sprovodili, nažalost, ne
govori i o samoj jedinici u kojoj se nalazio sprovodnik. Pri ovoj napomeni,
treba uzeti u obzir daje iskaz prvi put objavljen u tisku (dakako, izvan granica
Jugoslavije) još 1977, kad je još prijetila i realna opasnost životu bivšeg
sprovodnika, svjedoka pobjedničkog pokolja.
95
f O tome što se događalo sa zarobljenicima na putu kroz Hrvatsko zagorje
govori i jedno od svjedočanstava o partizanskim likvidacijama zarobljenika
u prvim mjesecima nakon rata, prvobitno namijenjeno grofu Tolstoju. Josip
P. iz Međimurja unovačen je u travnju 1945. u partizansku vojsku i
raspoređen na područje Krapine, gdje je bio do listopada iste godine kad je
otpušten kući. Zajedno s njim, u sobi je bio i »stari i iskusni« partizan,
zastavnik iz Turčišća, Miška Barat. Miška je često dobivao gotovo epilep-
tične napade, bacao se po sobi u groznici, te u takvom stanju urlao kao da
je na frontu, ili da komandira sprovođenju neke fašističke kolone. Kad bi
došao k sebi, ničega se više ne bi sjećao već bi ispitivao kolege stoje govorio,
te se, kad je i ostalima postalo jasno što je posrijedi, povjerio Josipu i ispričao
mu o likvidacijama u kojima je u to vrijeme gotovo svaki dan sudjelovao.
Ispripovijedao mu je kako, gotovo svake noći, partizanske ekipe u kojima je
i sam bio, odvoze u dva kamiona po 40 do 60 zarobljenika, bivših ustaških
i domobranskih vojnika i civila, na Žutnicu, brdo u Zagorju. Ondje bi ljude,
ruku svezanih žicom na leđima te drugom žicom svezanih mišicu uz mišicu
sa susjednim zarobljenikom, izvlačili s kamiona i gonili ih pješice do mjesta
likvidacije. Put do jame skrivene u šumi nerijetko je bio praćen udarcima što
su ih sprovodnici dijelili zarobljenicima, udarajući ih kundacima po leđima,
tijelu i glavi uz povike: »Umri, bando! Naprijed, bando fašistička!«, dok bi
nesretnici posrtali, padali i molili stražare da ih poštede. Na njihove vapaje:
»Nemojte me ubiti! Nisam ništa kriv, imam ženu i djecu!«, odgovarao im je
smijeh sprovodnika. Pred jamom su zarobljenici odvezivani, razodijevani do
gola i ubijani. Strijeljani, a nerijetko i zaklani. Povjerivši se Josipu, Miška
Barat ga je u nekoliko navrata pozivao da se i sam priključi »specijalnom
zadatku«, da pođe s njim i gleda likvidaciju, no ovaj je to odbijao i umjesto
toga bio prisiljen noćima slušati o likvidacijama u kojima je sudjelovao
njegov partizanski kolega.
ZAGREB
Ulazak snaga Jugoslavenske armije u Zagreb 8.i 9. svibnja 1945. bio je
samo trenutak koji je označio prekretnicu u kaotičnom ritmu života u kojem
su se Zagreb i mnoštvo u njemu tada nalazili i kakvim je Zagreb živio
početkom svibnja. Masa vojski u povlačenju, civili iz raznih krajeva
Jugoslavije, svi u bijegu pred nadirućim partizanima, bježali su preko
Zagreba prema S lo venij i, u nadi da će se domoći Austrije i spasa u engleskom
zarobljeništvu. No, mnogi su pali u zarobljeništvo, pa su se, gotovo
istovremeno s preuzimanjem vlasti, snage JA našle pred neugodnim
problemom - zarobljenicima kojih je samo nakon 9. svibnja bilo najmanje
15.000 (prema dostupnom partizanskom izvještaju), mahom ustaških i do-
mobranskih vojnika koji se nisu uspjeli izvući iz grada. Smještaj zarobljenih
vojnika (poslije im je pridodan velik broj civila) bio je organiziran u nekoliko
velikih logora koji su s vremenom, a osobito nakon 15. svibnja, popunjavani
novim skupinama zarobljenih vojnika i civila.
Na zapadnom prilazu gradu, na području Jankomira, nalazio se velik
96
logor u kojem je znalo biti i po nekoliko tisuća zatvorenika. Oni koji su prošli
Lim logorom, ili ga vidjeli s druge strane žice, spominju-i po desetak tisuća
logoraša, a jedan od bivših logoraša tvrdi da ih je u prvim danima po svršetku
rata bilo i pedeset tisuća. Svi zagrebački logori imali su neke zajedničke
značajke. Služili su kao prolazna stanica mnogim zarobljenicima koji su u
njih dopremanipKOdakle se išlo ili dalje, u druge logore u nekoliko pravaca,
ili na strijeljanje, što je ovisilo o kategoriji u koju bi zarobljenik pripao.
Iz logora su, kako spominju neki logoraši, otpuštani mladići do 18 godina.
Za njih je bilo najviše nade da će preživjeti i završiti »križni put« u Zagrebu.
Naime, po onome što iznose preživjeli svjedoci, mladiće, gotovo još dječake,
za koje je očito da su uniformu obukli zahvaćeni mobilizacijom potkraj rata,
a ne svojom željom, puštali su kućama ili uključivali u druge partizanske
jedinice, ovaj put kao regrute Jugoslavenske armije. Stariji od tih 18-19
godina spadali su u grupu za koju je daljnja sudbina ovisila prije svega o
uniformi u kojoj su se zatekli potkraj rata. Domobrani su isto tako relativno
brzo puštani kućama ili prebacivani u druge logore. Stvari su rješavane tako
ako je zatvorenik mogao dokazati nekom ispravom daje domobran, ali kako
je takvih bilo malo, a i svi zatvoreni nastojali su se prebaciti u redove
domobrana znajući da to nije vojska koju bi pobjednici toliko mrzili i tretirali
kao ustaše, ni sama domobranska uniforma nije bila jamstvo istinitog iskaza
i vojnog porijekla na saslušanjima. Organiziranih većih ustaških jedinica
koje bi u nekom transportu bile gonjene do Zagreba i zagrebačkih logora nije
bilo. Bivši ih zarobljenici ne spominju. Takvi su vjerojatno strijeljani na tlu
Slovenije ili na samoj austrijsko-jugosla venskoj granici, gdje su ih partizani
preuzeli od Britanaca, iako neki bivši logoraši spominju kako su saznavali da
su ustaše odvođeni u Potkozarje gdje su čak i civili sudjelovali u njihovoj
likvidaciji.. Oni ustaški vojnici koji bi se zatekli u logoru, dopremljeni kao
grupe bez komandanta, često su strijeljani na nekom gubilištu u okolici
Zagreba (šume na prilazu Zagrebu prepune su jama s ostacima zarobljenih
vojnika i ci^flaV""— " ~~ " ' ~"~""~ ••-•* "'"*- '"""" '
~Dkviđacija u logorima nije bilo, iako su mnogi umirali od bolesti ili
iscrpljenosti, posljedica premlaćivanja na saslušanjima i sličnog, no sama
strijeljanja i ubijanja naočigled ostalih logorašanitko ne spominje. Medicinska
pomoć logorašima nije pružana. To je isto tako zajednička karakteristika
gotovo svih partizanskih logora (tek u nekima, koji nisu bili toliko prekapaci-
tirani zarobljenicima i gdje nije dolazilo do tako čestih smjena logoraša, or-
ganizirana je liječnička pomoć, a organizirali su je najčešće sami logoraši,
medu kojima je bilo i liječnika).
Zarobljenici su povremeno dobivali hranu. Bile su to rijetke juhe, u kojima
bi se našlo nešto povrća, najčešće krumpira, zelja ili stočne repe. Hrana se
kuhala u velikim loncima, bačvama za katran, ili nečem sličnom, iz kojih je
i po nekoliko stotina ljudi dobivalo dnevne obroke. Zarobljenici su imali
velikih problema s prehranom, jer mnogi nisu imali posude u koje bi stavljali
sljedovanje (»Neki su puru stavljali u cipele jer nisu imali posude za hranu«,
navode logoraši), a smještaj je bio posljednji u nizu neugodnih doživljaja
zarobljenika. Logori nisu bili pripremljeni za tolike grupe ljudi koliko ih je
7 Križni put 97
 bilo unutar žice, pa je ono nešto baraka i nastambi u logorima bilo neprestano dopremani novi zatvorenici.
popunjeno. Razlozi zbog kojih su neke grupe smještane u barake mijenjali
Rodbina bi danima obilazila hodnike i čekala pred vratima, pokušavajući
su se i ponekad su u njima bili vojnici, a ponekad civili. To se mijenjalo iz
saznati sudbinu članova svojih obitelji ili prijatelja. Ta se sudbina izricala
dana u dan. Higijena, opskrba vodom, bila je minimalna. U logorima se
najčešće preko nekog uniformiranog predstavnika nove vlasti, koji bi se
nalazila poneka slavina pred kojom su stalno stajali redovi logoraša, a za
pojavio na hodniku prepunom znatiželjnih ljudi i pročitao sudske presude.
obavljanje nužde logorašima su na raspolaganju bile jame. U tim se jamama
U takvim je uvjetima nestao i Jakov Vrkljan iz Svetoga Roka, tada
nerijetko utopio poneki zatvorenik koji bi se okliznuo i pao. Logoraši su bili
pedesetogodišnjak koji je živio u Zagrebu. Sredinom svibnja partizani su ga
tjelesno iscrpljeni pa se nisu mogli sami izvući iz jame, a zbog istog razloga
zatvorili, a njegova je obitelj tek nakon nekoliko dana saznala da se nalazi
nisu im mogle pomoći ni njihove kolege.
u logoru na Kanalu. Kanalom su Zagrepčani zvali veliki logor smješten u
Osiguranje logora bilo je jako i nije se moglo bježati. Stražari naoružani
teškim mitraljezima branili su prilaz žici s jedne i s druge strane logora jer samom gradu, na nekoliko minuta hoda od Glavnog kolodvora, u kojem se
tih ljetnih mjeseci 1945. našlo i nekoliko tisuća ljudi. Odande je Vrkljan
su se s vanjske strane okupljali civili tražeći rodbinu, prijatelje, a s unutrašnje
otpremljen u zarobljeništvo u Sovjetski Savez i, po kazivanju njegove
prilazili zarobljenici ne bi li se domogli komadića hrane, kruha što su ga civili
rodbine, bio je jedan od tisuća zarobljenika transportiranih u sibirske
• znah' bacati preko žice. Ispitivanja i saslušavanja zarobljenih, kao i prebro-
rudnike, odakle se nikada nisu vratili,' Naime, ime Jakova Vrkljana pojavilo
javanja i popisi prispjelih zarobljenika vršila su se svaki dan. Skupine koje
se mjesec dana po hapšenju na popisu onih nad kojima je izvršena smrtna
su u toku svibnja, lipnja i ostalih ljetnih mjeseci dolazile u Zagreb (a najčešće
kazna zbog suradnje s neprijateljem, no ujesen te iste godine obitelj mu
su stizale preko logora u Jankomiru, jer se on nalazio na prilazu iz pravca saznaje da je ipak živ.
Slovenije) prvo bi bile popisane, zatim pretresane, stoje značilo gubitak svih
Njegovoj je kćeri na ulici prišao nepoznati mladić i izručio joj očev
vrednijih stvari koje bi zarobljenici imali uza se, te smještane u logor.
pozdrav. Djevojku je to prenerazilo i mladić joj je ispričao kako je bio u
' Ispitivanja su se provodila u svim logorima. Svjedoci kao istražitelje istom vagonu s njenim ocem te da su zbog kvara na lokomotivi, u toku
obično navode ljude u oficirskim uniformama (oznake na rukavima i transporta, bili stacionirani u jednom logoru u Mađarskoj, odakle ih je
epoletama), jednog ili više istražitelja te zapisničara, stoje najčešće bila neka nekoliko uspjelo pobjeći. Jakov Vrkljan nije mogao bježati jer mu je noga
žena, isto tako u partizanskoj uniformi. Ispitivanja su bila kratka, rijetko bi
bila ozlijeđena, pa je zamolio tog mladića da prenese pozdrave njegovoj
se logoraš zadržao više od pola sata, a prolazila su uz doslovno prebijanje i
obitelji. Jakov Vrkljan osobno se javio u toku 1948. preko Radio-Moskve,
iznuđivanje podataka i priznanja o »zločinima«. Kao kuriozitet spominju se
u emisiji u kojoj se Staljinov sistem koristio Titovim zarobljenicima u svoje
slučajevi kad netko ne bi bio pretučen.
Smrt je na takvim mjestima bila tek realna sudbina, jer nesretnici nisu svrhe. U toj su se emisiji, svake večeri, javljali internirci iz Sovjetskog
Saveza, opisujući svoj život u kratkim izjavama i nagovješćujući dolazak
mogli očekivati niti milost, niti pomilovanje. Prema svim pravnim i
kući kad Staljin sruši Tita. No, nikada se nisu vratili.
moralnim normama, nisu to bili ljudi koji bi zasluživali takav tretman. Bili
Mnogi preživjeli iz logora na Kanalu smatraju daje to bio glavni logor
su to ratni zarobljenici i, kao takvi, imali su pravo na status i sudbinu
za ispitivanje i raspoređivanje zarobljenika, gdje je raspored za druge logore
zatvorenika: sudsku presudu ili slobodu. Ovako, njihov život i opstanak
ovisio o godini rođenja i uniformi u kojoj je zarobljenik uhvaćen, dakle o
ovisili su tek o banalnom sklopu sretnih okolnosti, izdržljivosti i sreći. Ako
vojnom rasporedu za vrijeme rata i mjestu rođenja. Ovi su kriteriji u mnogim
su izbjegli završiti u nekoj koloni određenih za strijeljanje, zloglasnom »13.
slučajevima ovisili i o daljnjem upućivanju u logore na području odakle
bataljonu«, tad ih je smrt čekala na ispitivanju, ili je dolazila praćena
zarobljenik potječe, gdje su pak lokalni organi vlasti, najčešće Ozna,
dizenterijom, tifusom ili nekom drugom bolešću, napasnim ušima, koje su
odlučivali o daljoj sudbini, ili o regrutiranju u uniforme Jugoslavenske armije
naprosto ispijale život iz zaspalih, ili otrovanom hranom koju su dobivali
ako su posrijedi bili mlađi zarobljenici koji očito nisu mogli biti dugo u
putom. Izmjenjivao se samo redoslijed kojim su varijante smrti napadale
uniformama protivničke vojske.
zarobljenike. Ipak, bez obzira na to što su po svom režimu života gotovo svi
logori u Jugoslaviji bili jednaki, u Zagrebu je postojala neka, uvjetno rečeno, Isto tako, mnogi se sjećaju noćnog odvođenja zarobljenika koji se više ne
bi vraćali i za koje se ne može reći da su uspjeli preživjeti zarobljeništvo.
hijerarhija među mjestima na kojima su zarobljenici zadržavani. Naime, u
Prehrana za one koji su imali sreću i bili u grupi koja je dobivala sljedovanje
Zagrebu su u to vrijeme bila četiri veća i nekoliko manjih logora i gotovo je
svaki od njih imao neku svoju specifičnost, koja se ogledala bilo u sudbinama sastojala se od jednog do dva obroka rijetke tekućine i dvadesetak dekagrama
kruha na dan.
zarobljenika ili u načinu na koji su zarobljenici tretirani. Uz te zarobljeničke
Sličan logoru na Kanalu bio je i logor u Prečkom, preko Save, na mjestu
logore, za mnoge je zatvorenike bio koban i susret s klasičnim zatvorskim
današnjih vojnih kasarni. Medu logorašima bio je i Pero Bošnjak, koji je
ustanovama (zatvor u Gajevoj ulici, i danas vojni sud, te dotadašnji ustaški
vodiodnevnik posljednjih dana ratai za poslijeratnog boravkau zarobljeništvu.
zatvor na Savskoj cesti, sjedište Ozne, na Trgu N...), kamo su iz dana u dan Australski »Hrvatski tjednik« objavljivao je u tri broja (17,24. i 31. siječnja

98 99
 1978) njegov iskaz, odakle prenosimo dijelove koji se odnose na boravak u
logoru Prečko (uspoređivanjem ovog iskaza sa svjedočanstvima ostalih,
naišli smo na mnoštvo podudarnosti pa ga kao vjerodostojnog objavljujemo):
»28. svibnja - Dobio sam prvu porciju pure, i to u okviru od dvorišne
lampe jer nije bilo nikakvog posuda, pa su ljudi čak i u cipele i čizme trpali
puru.
29. svibnja - Cijeli dan bez pure, samo kava jedanput.
30. svibnja - Petrinjak mi je iza barake s klanfom rasjekao na leđima i
odvalio gips, iako sam bio još u ranama i slomljene ruke, ali sam se bojao, jer
se pričalo, da tko je ranjen pa ne može raditi, bit će likvidiran. Tako sam
navukao bluzu, koju sam dobio na poklon, i ustrojio se medu zdrave.
31. svibnja - Četvrtak. Neki čovjek je upao u bačvu s purom. Bilo je
poredano oko 20 bačava od katrana, u kojima se kuhala takozvana pura-kaša,
pa kako dan prije nije bilo ništa jesti, a ljudi došli iz Slovenije gladni, netko
je gurnuo u gužvi mladića u bačvu i tu je jadnik umro. Stražari se samo kese
i smiju.«
Isti događaj opisuje i Zdravan Tokić: »Svi smo bili jako slabi i izgladnjeli.
Jedan se mladić utopio u velikom loncu odakle smo dobivali hranu jer je na
samom kraju kolone neki stražar gurnuo zarobljenika, pa je ovaj padajući
srušio prvog do sebe i tako su mnogi padali, kao pločice domina. Onom
mladiću stoje upao u hranu nije bilo pomoći i stražari su samo izvukli tijelo,
položili ga sa strane i nastavili dijeliti hranu kao da se ništa nije dogodilo.«
Pero Bošnjak zapisao je u svom dnevniku dalje:
»l. lipnja - Petak. Proziv, popis, raspored i preslušavanja cijeli dan i noć.
Mene je komesar gurnuo nogom i rekao da sam džukela, propalica i da me
treba strijeljati.
2. lipnja - Poveću grupu su odveli, nitko ne zna kamo. Glad.
3. lipnja - Nedjelja. Dobili smo prvi put kukuruzni kruh. Četiri čovjeka
na jedan kruh.
4. lipnja - Naša grupa je određena nekamo za drugi logor.
5. lipnja - Neki su došli do Maribora i kažu da su tamo poubijani mnogi
naši ljudi, a oni su određeni za vojsku jer su mladi.
6. lipnja - Zaista jedna poveća grupa, oko tri tisuće, odoše. Navodno, bit
će obučeni u partizanske uniforme.
7. lipnja - Bez ručka. Ništa za jelo. Glad i odvođenje u nepoznato.
10. lipnja - Nedjelja. Dobili smo rijetku puru, slabu, sama voda. Stalno
dovode zagrebačke civile, mlade i stare, kako muškarce tako i žene.
Slijedećih osam dana u logoru Prečko bili su kao osam mjeseci dugi, jer nitko
nije znao kamo i kada će biti odveden. Posebno su noćna preslušavanja bila
mučna i neizvjesna.
18. lipnja- Slučajno sam prepoznao moga prvog susjeda MijuZ. (koji još
i danas živi u domovini i ima čopor djece, nap. P. B.).
19. lipnja - Bez jela. Glad. Opet su neki došli iz Slovenije, a neki odvedeni
pješice za Skoplje, tako kažu stražari.
20. lipnja - Otišla je poveća kolona za Vršac, tako se priča.
21. lipnja - Određen sam komisijski za raspored na rad.
100
22. lipnja - Određen sam u sabirni logor Prečko broj 1.
23. lipnja - Novi proziv i raspored na razne strane. Ja ostajem u logoru.
24. lipnja - Bez ručka, cijeli dan proziv i ispitivanja.
25. lipnja - Ponedjeljak. Došle su neke grupe ljudi izvana, da prepoznaju
ratne zločince. Bilo ih je najviše iz Slovenije i Srijema kao i iz istočne
Hercegovine.
26. lipnja - Proziv i podjela na grupe.
27. lipnja - Srijeda. U ponoć proziv i spremanje za odlazak.
28. lipnja - U tri sata poslije pola noći odlazimo na zagrebački teretni
kolodvor i gusto nabijeni u govedske, tzv. hajvan-vagone sa zakovanim
prozorima, kolona od oko l .500 ljudi i žena. Iste noći negdje smo istovareni
iz tog teretnog vlaka i tu su nas dočekali stražari na konjima, pa su nas proveli
kroz prvo naseljeno mjesto, gdje sam primijetio natpis: Duga Resa. Poslije
su nas proveli kroz Karlovac i nastavili voditi kroz Kordun, gdje su nas
pokazivali tamošnjim Vlasima.«
U neposrednoj blizini najvećega zagrebačkog groblja, Mirogoja, na
mjestu današnjeg krematorija, nalazio se manji logor, u kojem su zarobljen-
ici bili smješteni u barakama. Nekoliko ih je bilo namijenjeno logorašima,
a jedna do dvije ženama, i u svakoj je bilo po stotinjak osoba koje su u toku
dana radile izvan logora. Posao je bio fizički. Muškarci su radili na cestama
po gradu, dok su žene bile raspoređene kao pralje u kasarnama ili na nekim
sličnim poslovima, a kad više ne bi bilo mjesta za takve poslove, stražari bi
ih priključili muškarcima. Na rad se odlazilo u toku dana, uz strogi nadzor
stražara.
Žene koje su pazile na logorašice ostajale su im u posebno neugodnom
sjećanju (»Gazile su nas po prstima dok smo ribale podove; nebrojeno puta
bi nam prolijevale kante pa smo isti posao morale raditi i po nekoliko puta
za redom; iživljavale su se nad nama, derale se, vukle nas za kosu, grebale
po licu...«).Tajjelogorprestao raditi ujesen 1945,aliradna obveza za bivše
logoraše, od kojih su mnogi bili osuđeni na to da radom okaju »grijehe«
prema novoj vlasti, iako se nisu borili protiv partizana, nije prestala već se
nastavljala u nešto izmijenjenim uvjetima. Naime, po takve bi ujutro u stan
dolazio stražar i odvodio ih na rad.
Četvrti veći logor u Zagrebu nalazio se u Maksimiru, u šumi uz glavnu
cestu na istočnom izlazu iz Zagreba, a nakon rata, do sredine sedamdesetih
godina, na tom su području bili neki vojni objekti.
Zdravan Tokić prošao je na svom »križnom putu« i kroz zagrebačke
logore Prečko i Maksimir. O boravku u njima ispripovijedao je:
»Svaki dan netko od logoraša umre od gladi. Za vrijeme dok sam u
Prečkom, umrlo ih je najmanje pedeset. Leže na zemlji i umiru iscrpljeni od
gladi i bolesti. To je naša Golgota, hranu su nam prvi puta dali nakon 5,6 dana
tako da su sva stabla koja su bila zelena i puna jabuka kad smo stigli u logor
već nakon tri dana gola kao da su ih gusjenice napale. To smo mi, logoraši
pojeli kako bi preživjeli.
Iz Prečkog nas nakon par dana prebacuju u Maksimir. Vode nas kroz
Zagreb, pješice, a ljudi izlaze iz kuća i gledaju nas. Stoje na pločnicima; neki
101
 plaču, drugi viču na nas. Psuju nas, pljuju po nama. Čujemo kako nam
dovikuju: 'Gdje vam je sada Pavelić, jebo vam on mater?!' Ima i onih,
osobito žena, koji nam dodaju hranu, ili je jednostavno bace među nas, a
logoraši je hvataju i nose u novi logor. Stražari brane uzimanje hrane. Ako
koga vide da nosi hranu ili da ju je uzeo od nekog Zagrepčanina, odmah je
otimaju i bacaju. Iz Prečkog nas vode do Ilice, potom idemo Vlaškom, pa
Maksimirskom - do logora. Logor se nalazi iza Zoološkog vrta. Ograđen je
\ žicom, a nas smještaju u unutrašnjost. Nitko ne pita da li smo dobro, kako smo
; odjeveni, neće li se tko prehladiti, ništa. Možemo samo leći na zemlj u i čekati.
l Hrane opet nema, ničega. Ne izgledamo dobro, svi smo već iscrpljeni od
ovakvog mučenja. Izgledam poput živog kostura, a prije nego što sam dospio
J partizanima u ruke imao sam preko 70 kilograma. Pun sam krvavih rana od
1
ušiju koje nas stalno grizu. Ponekad skinem košulju i stresem je pa nešto ušiju
padne s nje, ali ih se puno više zadržava na odjeći. Neki logoraši bacaju bluze
koje se onda miču kao da su žive, a to ih uši u njima pokreću. Tih nametnika
je toliko da možemo vidjeti kako ruju zemlju po tlu kad se kreću.
Treći dan kako smo u Maksimiru opet smo počeli dobivati neku hranu,
, jednom dnevno, tek toliko da preživimo. Ako ne brinu o tome što ćemo jesti
i kako ćemo preživjeti, naši čuvari brinu kako da nas što više nestane iz
logora. Po danu maltretiraju, a noću odvode. Već smo naviknuti na te
večernje odlaske. Svaku večer, prije zalaska sunca, postrojavaju nas,
l: prozivaju i odvode. Stojimo u stroju i čekamo, a Stražari hodaju ispred nas i
/ izvlače jednog po jednog logoraša. "Izađi ti, izađi ti" i tako dok ne skupe
onoliko ljudi koliko za tu noć planiraju izvesti van logora. Nekih sat vremena
nakon toga, koliko možemo procijeniti bez satova koje su nam oduzeli, čuju
• se pucnji izvana. Izgleda kao da dopiru iz Dotrščine. Ne znamo da li su to
strijeljanja onih koje su to veče izveli iz logora ili nešto drugo, tek - izvedeni
i logoraši se ne vraćaju. Pretpostavljamo da ih strijejjajuuJDptrščini. (Dotrščina
v
je šuma na području ižTneđ"u^MafcsifrrffaT^^
Sljemena; ustaše su u ratu na tom mjestu likvidirale svoje zarobljenike, a po
svršetku rata ondje je uređeno spomen-područjeposvećeno žrtvama fašizma,
nap. B. V.)
Mi koji ostajemo u logoru pokušavamo spavati, no čuvari nas i noću
maltretiraju. Prolaze između logoraša i biraju onoga koga će tu noć odvesti.
Udare čovjeka nogom, probude ga i deru se na njega: 'Diži se, stoko! Gdje
si bio u ratu! Koga si zaklao, koliko si ih ubio, priznaj!' Nas mlađe ne
uznemiravaju toliko koliko starije; vjerojatno i sami vide da smo balavci, da
nismo nikoga mogli ubiti u ratu.
Negdje oko 10. lipnja pronosi se glas da će nas pustiti kućama. I stvarno,
izdvojili su jednu skupinu, i ja sam među njima, i dijele nam propusnice za
slobodno kretanje Hrvatskom - na njima je štambilj V. zemaljske konferen-
cije. Stražari određuju grupe koje će pustiti, vjerojatno po godinama, budući
da smo u mojoj grupi svi više-manje podjednako stari, i puštaju nas iz logora.
Govore nam:' Vi ste sada slobodni građani, u Hrvatskoj vas nitko neće dirati',
i puštaju nas van. Odlazimo pješke iz Maksimira, idemo preko Sesveta,
Dugog Sela i stižemo u Križevce nakon nekih dva dana. Seljaci nam cijelim
102
tim putem nisu htjeli dati hrane i tek kad smo došli u Križevce, tamošnji nas
seljaci vode kućama i nude hranom. Malo se krijepimo, ne smijemo jesti jer
smo već do tada predugo bili bez hrane i sad bismo mogli samo stradati ako
se pretjerano najedemo. Odatle se prebacujemo do Osijeka. Nešto pješice,
a dio puta vlakom, onuda kuda ima pruga. Koristimo se i onim malim
šumskim kompozicijama, 'Gutmanovim vlakom', i tako dolazimo do Osijeka.
Prvi put nakon dugo vremena vidim da se kruh može kupiti u pekari.
Tu kupujemo kruh, ostalo nam je nešto kuna, i polako se prebacujemo do
Broda. Krećemo se većinom pješice, prijevoza gotovo da i nema. Skelom
prelazimo iz Slavonskog u Bosanski Brod, most je srušen. Tu nas opet
dočekuju partizani, grupiraju i stočnim vagonima transportiraju prema
Mostaru. U vagonima je gužva, nema zraka. Previše nas je. Ovdje su Stražari
nešto blaži prema nama, dozvoljavaju nam da na usputnim stanicama
silazimo s vlaka i odemo po vodu. Već tri dana putujemo, a još smo uvijek
daleko od Mostara.«
Zdravan Tokić je na jednoj od usputnih stanica izišao iz vlaka i s još par
ljudi pobjegao. Odlučili su sami, pješice, nastaviti put kući. Ostali, vlakom
dopremljeni do Mostara, u prvo su vrijeme strpani u zatvor, odakle su mnogi
izvedeni pred sud, ili su bez presude zadržani u zatvoru. Od oko dvije stotine
ljudi iz Rakitnog, koji su se bježeći pred partizanima susreli na području
Dravograda sredinom svibnja 1945. i krenuli kući u kolonama zarobljenika,
u Hercegovinu ih se vratila jedna trećina, dok su ostali netragom nestali na
»križnom putu«. Danas živi u Zagrebu.
O uvjetima života u maksimirskom logoru jedan je preživjeli zapisao
(»Hrvatska revija«, str. 224):
»U najdonjoj baraci na samom kraju ceste, u blizini parka, nalazili su se
oni, koje su pokupili po Zagrebu, sve uglavnom intelektualci, a bilo ih je
toliko da nisu mogli svi stati u jednu baraku. Od nas su bili izolirani te
i ograđeni bodljikavom žicom, a nama je bilo strogo zabranjeno razgovarati
s njima... Na sredini logora bila je jedna lijepa kuća, koju su zvali vila. U njoj
je bila smještena komanda, a u podrumu je bio zatvor. Tu su zatvarali
'sumnjive' te ih po cijelu noć ispitivali, tukli i mučili. Tako smo cijele noći
čuli plač i zapomaganje... Kroz cijele dane po nekoliko stotina ljudi donosili
bi pakete hrane svojima, a na tisuće bi oblijetali oko žice u nadi da će nekoga
od svojih prepoznati. Mnogi su se penjali po drveću, da bolje mogu vidjeti
unutra. Partizani su ljutilo gledali na tu masu naroda, pa su ih pokušavali
rastjerati, a oni bi se skupili opet na drugom kraju. Jedne nedjelje bilo se
okupi lo toliko naroda da ih je bilo skoro više vani nego nas unutra. Partizani
su se bili toliko razbjesnili i počeli ih tjerati, ali sve je bilo uzalud, narod se
nije micao. Kad su vidjeli, da to ništa ne pomaže, onda je jedan odred
partizana naoružan strojnicama izašao van iz logora. Zaokružili su jedan dio
ljudi te s uperenim strojnicama utjerali ih u logor pa su ih poredali uz samu
ogradu i okrenuli leđima prema nama. Zaprijetili su se, ako se tko okrene,
da će ga strijeljati. Ostali se nisu dali zastrašiti, već su se povukli malo dalje
od žice i sve to promatrali. Kad su nas zaključali u barake i kad je zamračilo,
onda su njih pustili.
103
f Svako jutro oko deset sati bi nas poredali i tada bi dolazili razni oficiri
i oznaši radi prepoznavanja, pa ako su nekoga prepoznali od onih koje su
tražili, vezali bi im ruke žicom iza leđa i odveli iz logora. Ta postrojavanja
bi se ponavljala i preko dana, kad god bi došao koji oficir ili oznaš. Tu bi nas
ponovno prozivali i održavali govore i veličali svoju borbu i pobjedu. Isto
su tako svaki dan nekoga od nas odveli u zatvor ispod vile. Uvijek bi se
ponavljalo isto, ispitivanje i mučenje, pa kad bi žrtve iznemogle, u noći bi
ih pobacali u kamione i odveli u nepovrat...«
Šef dviju istražiteljskih ekipa koje su saslušavale zarobljene u
maksimirskom logoru bio je Mate Rajković, oznaš koji je poslije radio kao
novinar pa je 1979. u »Večernjem listu« objavio feljton »Sjećanja na OZN-
u«, gdje iznosi i neke događaje iz zarobljeničkog logora u Maksimiru.
»U to su vrijeme u Zagrebu dva sabirna logora za uhapšene činovnike,
službenike, vojnike i druge nosioce vlasti u tzv. NDH. Domobrani su u
Jankomiru i ja nemam veze s tim logorom koji je, uostalom, u nadležnosti
oficira KOS-a. Jedan je logor na Kanalu, drugi u Maksimiru. Ovdje rade
dvije istražne ekipe, a ja sam im šef. Odgovoran sam za svoj rad Antunu
Biberu - Teheku. On traži da istražitelji rade brzo i točno. Tamo gdje već prva
istraga pokaže da je riječ o težem slučaju, uhapšenika zadržati. U lakšim
slučajevima puštati na slobodu i dati na znanje puštenome da očekujemo
lojalnost prema našoj vlasti.
Želim reći da s pripadnicima vojnih ustaških formacija, koji su se zatekli
u Maksimiru i na Kanalu, moje istražne ekipe nisu imale nikakvog posla.
U Maksimiru smo imali poveću grupu intelektualaca koji su se kom-
promitirali kao ustaše. Među njima je i Maksimilijan Stepinac s kolegama,
autorima famozne 'Sive knjige' protiv partizana. Tu su bili i brojni funkcion-
ari ustaške policije, dovedeni iz zarobljeničkog logora kod Dravograda. Na
primjer, Mirko Vutuc, prijeratni mali pjesnik, a za vrijeme NDH veliki
policajac. Bio je zamjenik šefa UNS-a (ustaški Gestapo), zamjenik još
strasnijeg Eugena Dide Kvaternika. Bio je tu i Bemak, rukovodilac odsjeka
BI, koji je uhapšenike slao u koncentracione logore, točnije logore smrti.
Tu je bio i Vladimir Kendelić, šef odsjeka B3. Najinteresantniji je svakako
bio šef protukomunističkog odsjeka UNS-a za grad Zagreb, Krešo Šuklje.
S njim sam mnogo razgovarao, od njega sam mnogo čuo, a ponešto i naučio.
Koliko se sjećam, ti su se zarobljenici različito držali prema nama, ali i
prema svojoj prošlosti. Bilo je i onih koji su, usuđujem se reći, duboko žalili
što su se bili angažirali na krivoj strani. Bilo je onih koji su primali s
negodovanjem batine i uvrede svojih protektora Talijana, pa kasnije i
Nijemaca. Pa i onih koji su bili ljuti na svoje starješine i naredbodavce. Tako
mije Krešo Šuklje pripovijedao otprilike: 'Eto, gospodine, što smo mi mogli
kad smo na odgovornim mjestima u policiji imali takve ljude kao stoje bio
Bozo Cerovski. Taj je tip bio uhapsio književnika i komunista Augusta
Cesarca. I znate što je učinio? Zaklao ga je. A poslije toga hvalio se time,
opisujući u detalje kako je rezao vrat Cesarcu. Takav je bio taj luđak...'
Posebno zanimljivu grupu u logoru u Maksimiru činile su bivše činovnice
Ravsigura - mahom djevojke. Mlade i lijepe. I bilo ih je mnogo.
104
'Što ćemo s tim ljepoticama?' pitali su (ostali oznaši, nap.). I dogovorili
se: pustit ćemo na slobodu sve one protiv kojih nemamo ništa konkretno i
koje nisu posebno napredovale u službi. Tako smo i postupili. S funkcion-
arima policije nismo bili tako blagi. Strpali smo ih u poseban zatvor, u
podrum upravne zgrade u Maksimiru. Jednoga dana je stigla grupa funkcion-
ara da pregleda logor, pa je tako naišla i na ovaj privremeni zatvor. Vidjevši
ih tako u jatu, Perica Dozet se obrati jednome od njih: 'Kakvi ste mi vi veliki
policajci, kad niste mogli da spasite državu?' 'Policajci nikada nisu spasili
nijednu državu', odvrati mu netko od njih. Moram reći da su se logoraši dosta
slobodno ponašali prema nama i da su moje istražne ekipe održale na visini
principe socijalističke zakonitosti. Sjećam se da se jedan uhapšenik žalio
kako se istražitelj derao na njega i mi smo sve poduzeli da tog istražitelja
pronađemo i da ga upozorimo da to više ne radi. Što ćemo! Logoraši su znali
da imaju pravo na normalan postupak, znali su za naše javne proklamacije,
a mi nismo imali razloga da se tih proklamacija ne držimo. Moram također
priznati da su istražne ekipe bile jake. Koji šef istražnog odsjeka ne bi
poželio takvejstražitelje kakvi su bili vrlo inteligentni Mladen Zvonarević,
revni Darko Špetić, uporni Jovo Lončar -Voloda i staloženi, ozbiljni Joco
Katana, čovjek profinjenih manira.
Istragu je vodila i komisija za ispitivanje ratnih zločina, s pametnim
profesorom Weissom na čelu. Istražitelji komisije išli su drugim putem.
Tražili su samo krivce i odgovorne za zločine, naredbodavce i izvršioce. To
su dobivali direktnim ispitivanjem ili čitanjem naših materijala. Mi smo
tragali za cjelokupnom neprijateljskom organizacijom i svim njezinim
dijelovima, težeći da eliminiramo sve ono što bi moglo i ubuduće djelovati
na liniji kontrarevolucije. Osobito smo nastojali likvidirati nacifašističku
agenturu. Bilo kako bilo, dobro smo surađivali s komisijama za ispitivanje
ratnih zločina.
Velikih teškoća u našem radu imali smo s intervencijama. Tko sve nije
intervenirao! Ponajprije rođaci i prijatelji, pa znanci logoraša, a onda i naši
partizani. Njihovesupruge,roditelji,pai visoki funkcionari. Sjećam sejedne
mlade žene. Upala je u kancelariju, sjela na ponuđenu stolicu i pružila mi
ispisani komad papira: intervencija za toga i toga, potpis ta i ta, žena majora
JA. Poderao sam taj papir i bacio ga pred njom u koš. 'Imate li još što da mi
kažete?' Otišla je i ne znam daje više dolazila. Drugačije je bilo s jednom
mojom Jezerankom, studenticom medicine. Došla mi je skromno i bez
ikakve preporuke: 'Znaš, ja ti ne bih dosađivala, ali otac mi je u logoru, a
/naš kako je to, otac mi je...'
'Ne brini', rekao sam joj. 'Učinit ću svoje.' I učinio sam. Otac joj je uskoro
izišao na slobodu. Zatim mi je došao moj susjed iz stajnice, partizanski
poručnik S lavko, i tražio da mu pustim brata. Pustio sam ga i uvalio se u grdne
nevolje. Naime, njegov mi je brat rekao da su tu još u logoru Pave Šprajc,
bivši ustaški povjerenik u Jezeranima, i Vladimir Murković, koji se slučajno
našao u tom nemilom društvu. I još neki. Đavo mi nije davao mira i odlučio
sam da porazgovaram s njima. Najprije sam pozvao u upravu Pavu Šprajca
i nakon desetominutnog razgovora vratio ga u baraku. Šprajc je, međutim,
105
 upozorio druge zarobljenike Jezerance i Brinjake da ih ja tražim i da je
najbolje da se sakriju. Na svoju nesreću, to ističem, neki su ga i poslušali.
Dežurni me izvijestio da ne može nikako pronaći Vladimira Murkovića,
kojeg sam također tražio i protiv kojega u tom trenutku nisam imao baš ništa.
Zašto se Murković nije odazivao na naše pozive, a bio je inteligentan čovjek,
ne znam, možda je znao za sudbinu moje sestre Nade, mučene i ubijene u
Gospiću, pa nije bio siguran kakoću jareagirati. Vlado je tako ostao u logoru,
odakle ga je komisija za ispitivanje ratnih zločina u Lici uzela i odvela na
suđenje u Gospić i, kako su mi kasnije pripovijedali neki Ličani, bio je
osuđen nasmrt...« Iako je, dakako, i ovaj feljton bio opterećen subjektivnim
pogledima na ono što se događalo, ipak pokazuje kako je u tim trenucima
sudbina zarobljenika ovisila o nizu okolnosti, počevši od toga da li se za
pojedinog zarobljenika uopće znalo (što je radio u toku rata), tko je bila osoba
koja bi skrenula pažnj u na pojedinca, u kakvim su odnosima bili još prije rata,
te mnogim drugim. U Rajkovićevu tekstu nema ni slova o eventualnim
likvidacijama, mučenjima i ostalom što se događalo po logorima, ali to je i
razumljivo. Pobjednici nikada nisu voljeli prati prljavo rublje pred očima
javnosti, a cijeli je feljton u vrijeme objavljivanja imao samo jednu ulogu:
oznin sistem prikazati herojskim. Koliko je, pak, sama OZN-a kao i njeno
sudjelovanje u ratnim i poratnim događajima bilo krvavo i mučno, jednako
kao i oni protiv kojih se borila spada u druge dijelove priče o ratu na ovom
tlu, u onaj dio u kojem se procjenjuje uloga svake strane stoje sudjelovala u
četverogodišnjem klanju.
No, feljton Mate Rajkovića zanimljiv je i zbog drugih podataka. Spominje
imena, a preko njih se može vidjeti kako je stroga hijerarhija odnosa u
organizaciji Ozne i sistemu što su ga pobjednici uspostavljali bila umnogome
narušena jer se u tim kritičnim trenucima borbe za vlast, obračuna s onima
koji bi mogli smetati, najviše računalo na iskustvo odanih i provjerenih
pojedinaca.
Uostalom, Rajković je u Zagreb došao istog dana kad je grad i zauzet, a
prebačen je s odgovornog mjesta oznaške organizacije u Gospiću.
Kao prvog čovjeka Ozne u Hrvatskoj, Rajković spominje Ivana Stevu
Krajačića. Spominje i sastanak na kojem je raspoređen u Oznu za Hrvatsku:
»Prijepodne prisustvujem važnom sastanku. Vodi ga drug Stevo (Ivan
Krajačić). Pažljivo slušam njegove riječi. Ta to je Stevo, pojam partijske
konspiracije i ilegalnog rada, veliki obavještajac koji je uspio izigrati i
njemačke i ustaške stupice.
Stevo govori: 'Marijane (Cvetkoviću, poslije rata proglašen narodnim
herojem, umro 1990. nap. B.V.) ti uzmi te i te drugove za službu u gradu, a
ti, Branko, uzmi te i te (među njima je i moje ime) i pođite na Trg N!'«
Iako je feljton dosta površan, ipak je poslužio da plastično prikaže
uspjehe koje je Ozna imala u borbi protiv svojih neprijatelja. U tim se
opisima događaja spominju ljudi koji su se u to vrijeme bavili zarobljeni-
cima. Spominju se i inertna i ponekad brzopleta hapšenja, kao i pojedina
spašavanja ljudi iz zarobljeništva, a ujedno se odražavaju i okolnosti u
kojima su živjeli i radili partizanski istražitelji. Kao takav, feljton je dovoljno
106
ilustrativan za Zagreb onog doba. O organizaciji i ljudima na čelu Ozne,
Mata Rajković je napisao:
»Osim načelstva, Oznu Hrvatske sačinjavalo je pet odsjeka. Šefovi
odsjeka također su pomno izabrani oznaši (kao šefa Drugog odsjeka
Rajković spominje Nikolu Sekulića- Bunka). Ako bih čitavu ovu organi-
zaciju htio prikazati kroz njezine glavne ljude, onda bih morao početi s
drugom Stevom (Krajačićem). Bio je načelnik i general po činu. Istodobno
duša i mozak te organizacije koja će raditi poput švicarskog sata. Stevo je
imao neosporni autoritet. A imao je i izvanredne suradnike: Veljka Drakuli-
ća, Jozu Gržetića, Jožu Brnčića i Branka Ognjenovića, prijeratnekomuniste,
kulturne i disciplinirane ljude. Među najbližima Stevi bili su još Aco
Radaković, Mika Sarajčić i prof. Lukatela, također divni radnici i borci.
Jedna digresija: oznaši su u to vrijeme bili osuđeni na sustezanja i
odricanja svih vrsti. Malo tko je imao privatni život. Sve je bilo žrtvovano
samo jednom cilju: borbi protiv kontrarevolucije i u tome su oznaši bili
jedinstveni. Svi su jednako mislili i jednako žarko radili. I nitko nije nikada
rekao da mu je teško ili da se boji nečega. To je bila ekipa kakva se mogla
stvoriti samo u izvanrednim uvjetima NOB-a i partijske akcije. Ta Stevina
Ozna djelovala je jedinstveno kao čelični odred i bila je pouzdani oslonac
revolucionarne vlasti...«
I Rajković spominje samovolju kao karakteristiku većine zbivanja sa
zarobljenicima. U to vrijeme, naime, bilo je dovoljno imati uniformu ili
iskaznicu Ozne i vlast što ju je takva pozicija nosila shvaćati kao nešto
osobno, pa su i kriteriji bili isto tako sasvim osobni i, podvlačeći crtu ispod
svih događaja, svih saslušavanja, likvidacija i ubojstava, može se dobiti samo
krajnji rezultat zarobljeničkih sudbina izražen brojkama, ali ne kao rezultat
funkcioniranja sistema koji bi pojedinačno određivao postupak sa zar-
obljenicima već općenitog stava prema zarobljenicima i svima na drugoj
strani, stava koji se u svakom pojedinačnom slučaju drukčije iskazivao.
Ovlaštenja što su ih imali oznaši očito nisu bila prepreka u njihovu radu već
samo podrška jednom shvaćanju društva o onima koji u tom društvu nisu
bili dobrodošli, koji prema tada uspostavljenom sistemu vrijednosti nisu
zasluživali bolji status, pa su naovajili onaj način trpjeli zbog toga. U takvoj
su situaciji zarobljenici bili jednostavno objekt politike na koju nisu mogli
utjecati, kao što nisu mogli utjecati ni na svoju poziciju, niti mijenjati stanje
u kojem su se našli.
Je li mislio baš na to pišući napomenu o samovolji, teško je reći, ali se
iz nje ipak može vidjeti kako je to izgledalo na primjeru grupe što ga opisuje
Rajković:
»Moram reći da smo poštivali pravila socijalističke zakonitosti i da ipak
nismo bili u stanju sasvim ukloniti samovolju. Imali smo tako jednog
Slavonca koji je mislio da je dovoljno uhapsiti čovjeka i smjestiti ga u
zatvor... Tako je taj Slavonac pohapsio neke ljude, desetak, recimo, a da nije
sačinio potrebni dokumentacioni materijal. U sporazumu s Bunkom, ja sam
to riješio sasvim jednostavno. Ušao sam u zatvor i pitao uhapšenike: 'Tko
vas je uhapsio?' - 'Emil, drug Emil, gospodin Emil.' Izdao sam zatim
107
 naređenje da svi koje je Emil hapsio - bio sam ih popisao - još istoga dana i
idu na slobodu.« " "
Iz one sitne napomene »bio sam ih popisao« može se pretpostaviti i da;
su neki od njih opet došli u zatvor, ali kada i pod kojim uvjetima, te da li je
do toga došlo, Rajković ne spominje.
Iako dosta šturo, i ovo sjećanje dovoljno govori o ljudima koji su bili u
položaju odlučivati o tuđim sudbinama. Kako je, pak, to izgledalo u*
odnosima samih logoraša i njihovih čuvara, prisjeća se dalje i Pero Bošnjak,
koji je iz Zagreba sproveden u logor u Čemernici. ' ~ <
U logoru u Čemernici poubijano je oko 600 osoba. Do tog je podatka Peron i
Bošnjak, zatočenik u tom logoru, došao 1947. preko svoga bivšeg stražara,!
nekog Radice Stoiljkovića koji je nakon rata došao raditi u Vrbas kao;
konobar. Kako navodi Pero Bošnjak, Radića je ispričao sljedeće:
»To nisu bile samo ustaše. Mi smo zajebali i Kordunaše. Oblasni komitet
je poslao delegate da prepoznaju i raspituju po logorima, tko je s Korduna,
neka se javi, mi sve sprovodimo kućama. Svi koji su se javili, dovedeni su
u na brzinu sklepani logor, njih više od 600. Među njima je bilo najviše
Karlovčana, pa iz Gline, Petrinje, Vrginmosta, itd. Poslije je narod dolazio
i mlatio po volji. Kada je na žalbu iz inozemstva drug Tito naredio da se
prestane s ubijanjem, a morali smo primiti bar 1500 civila i vojnika iz
Zagreba, mi smo morali napraviti mjesta za nove, koje je odredila vrhovna
komanda NOV. Odbornici zatraže od komiteta da se ostatak likvidira, i
logoraši su iskopali jamu, a mi smo ih naganjali i tu ih sve likvidirali. Ostavili
smo samo osam mladića, koji su usjekli hrastiće i, pošto su bacili kreč i
karbol te zatrpali zemljom, pokrili su hrastićima rupčagu.«
Tu istu jamu zatekao je Pero Bošnjak kad je njegova grupa, koja je pri
odlasku iz Zagreba brojila oko 1500 ljudi, stigla u logor Čemernicu: »Iza
ulaza, 15 koraka ulijevo, bila je grobnica, 14 koraka i 3 stope duga i 9 koraka
i 2 stope široka. Jama je bila pokrivena - s jedne strane su nabacani mladi
hrastići jedan do drugoga, a s druge strane isto tako hrastići, tek usječeni i
lišće im je tek uvenulo, tako da sliči na hrašćinu, koja se nekoć pripremala
u brdskim bosanskim krajevima za koze.«
Tu sliku popratio je govorom i komandant logora, čovjek bez jedne ruke,
kojemu je bilo četrdesetak godina. Logorašima poredanim oko grobnice
rekao je sljedeće: »Slušajte, bando! Slušajte i gledajte u ove hrastiće, gdje
leže vaša pasja braća. Ako pokušate uteći ili napadnete bilo koga, svi ćete biti
pokošeni i ovdje do njih spaljeni. Mi vas trebamo za izgradnju, jer ste zlo
radili, ali ako nećete mirovati, mi ćemo vas potući sve do jednoga.« To je
rečeno jednoj od grupa zarobljenika koje su iz zagrebačkih logora izvođene
u druge širom Jugoslavije.
VIKTOROVAC (SISAK)
Viktorovac je ime logora smještenog na prilazu Sisku, gdje je krajem
svibnja i početkom srpnja bilo više od deset tisuća zarobljenika. Veliki
ograđeni logor, s tek nekoliko baraka koje su služile kao ambulante, za
108
mnoge je bio posljednja stanica na »križnom putu«. Naime, ondje su mnogi (
koji su došli ravno s Bleiburga; prvi put otkako su pali u zarobljeništvo, bili
u prilici davati osobne podatke. Kako svjedoče bivši logoraši, stražari su
prolazili logorom i dijelili formulare u kojima se tražilo od zarobljenika da
- navedu sve osobne podatke kap i podatke o vojnim jedinicama u kojima su
bili u toku rata. Na osnovi tih fprmulara, rađeni su popisi zarobljenika
odvođenih van logora. Ostali zarobljenici bili su svjedoci vezivanju logoraša
(klasičnim sovjetskim sistemom, dva po dva žicom za mišice) i njihovu
odvoženju kamionima uz pratnju titovaca sa šmajserima. Pošto su prve
grupe odvedene, ostali su zarobljenici shvatili da nije riječ o transportu u
druge logore već o likvidacijama, koje su najvjerojatnije izvođene na
području oko Siska.
Sam ulazak u logor za neke je grupe bio svojevrsni ceremonijal, po kojem
su se zarobljenici morali svrstavati u kolone po šest i tako ulaziti u logor,
a na ulazu stražari bi ih premlaćivali puškama. Zbog svega toga, na ulazu se
stvarala neopisiva gužva jer se događalo da neki padnu pod udarcima i
naprosto ostanu ležati, a drugi su prisiljeni gaziti ih. Tek kad bi se skupila
velika gomila tjelesa koja bi ometala ulazak, stražari bi natjerali ostale
zarobljenike da ih unesu kako bi se ulazak u logor mogao nastaviti. Barake
za bolesnike, smještene na brežuljku, služile su kao bolnica. Najviše je bilo
oboljelih od tifusa, a prostor između baraka služio je za smještaj onih koji
ne bi stali u male građevine. O bolesnicima su se brinula tri liječnika,
vjerojatno i sami zarobljenici jer nisu raspolagali nikakvim lijekovima, a
pružali su nužnu pomoć koliko su mogli. Pri liječenju, i sprečavanju bolesti,
zarobljenicima su mnogo pomogli civili koji su preko žice prebacivali
pakete s hranom i lijekovima, a osobito je dragocjen bio klor. Klor su logoraši
stavljali u vodu koju su pili, ne bi li makar tako spriječili bolesti, dok su se
od proljeva, koji ih je gotovo sve mučio, branili paleći drvo i jedući ugljen.
Prebacujući pakete s hranom i lijekovima, zarobljenici nisu smjeli prići
logorskoj žici bliže od pet metara, jer se nerijetko pucalo u gomilu. S druge
strane žice, stražari su udarcima tjerali civile koji su u velikim grupama
dolazili iz Zagreba nadajući se da će zateći nekoga svoga u logoru. Vodu su
zarobljenici dobivali s izvora u blizini velikih jama-latrina i vrlo se često
događalo, u gotovo svakom logoru, da netko od zarobljenika upadne u takvu
jamu, što je znalo završiti i smrću nesretnika.
Svjedočanstvo o dolasku i boravku u sisačkom logoru objavila je
»Hrvatska revija« u knjizi »Bleiburg - uzroci i posljedice« na strani 229:
»Kad smo izašli iz Dravograda, gonili su nas da idemo što brže. U
sumraku nas zaustave blizu jednog sela i smjeste nas na jednu veliku ledinu,
i tu smo ostali cijelu noć pod jakom stražom. Pred jutro došla je jedna veća
skupina partizana, pa nas dosadašnji pratioci predaju njima. U toj skupini
bilo je najviše Srba i Makedonaca. Odmah su na nas navalili batinanjem i
pljačkom i gonili nas da što brže idemo. Oni su imali sa sobom pune torbe
suhe hrane i pića. Prvi dan smo nekako izdržali to gonjenje i maltretiranje,
ali već drugi dan, oni slabiji, uslijed velike gladi i žeđi i napornog brzog
hodanja, počeli su posrtati i padati u nesvijest. Njih su odmah s užitkom
109
r • pokosili strojnicama. Tako smo se svaki dan prorjedivali, sve dok nismo
došli do blizine Siska. Tu su nas zaustavili i došao je jedan oficir s dva
vojnika i nešto je razgovarao s vođom kolone i otišao. Tada su počeli izvlačiti
iz kolone nas mlade koji smo bili u uniformama i svrstavati nas u dvorede.
Bilo nas je blizu dvije stotine, te smo pod komandom odmah krenuli dalje...
Kad smo došli do ulaza u sisački logor, tu su nas dočekala dva reda partizanki
s puškama u rukama. Mi smo morali između njih prolaziti, a one su nas
udarale kundacima po glavi, leđima i gdje god su stigle, vičući: 'Smrt bandi!
Smrt koljačima!' To je bilo užasno, jer kad izađeš ispod udarca kundaka s
desne strane, već te dočeka drugi, s lijeve strane. Kad su nas te beštije tako
izmcrvarile, onda su nas uveli u logor i strpali u podrum, gdje je bila rastrta
neka smrdljiva i vlažna slama, i ondje nas zaključali. Ta noć je bila užasna.
Nitko od nas nije mogao oka stisnuti, nego smo svi jaukali, plakali i
zapomagali od muka i velike boli od udaraca. Netko zaziva Boga, drugi
Gospu. Neki vape za ocem i majkom, ali, jasno, nikakva pomoć od toga.
Drugi dan za ručak dali su nam neku smrdljivu juhu u kutije od konzervi. To
je tako trajalo par dana, a onda smo jedan po jedan počeli dobivati tifus, koji
nas je sve zahvatio. Poslije pet, šest dana oni slabiji počeli su umirati, a mi
tobože malo jači morali smo ih noću vaditi i stavljati u jedna kola: Bilo je
i takovih koji su još bili živi, u nesvijesti, ali smo i njih morali nositi zajedno
! s ostalima. Kroz nekih 15 dana nije nas ostala ni četvrtina živih.«
Mato Šaravanja je u »Republici Hrvatskoj«, br. 109, od 10. travnja 1977,
opisao svoj »križni put« od zarobljavanja na jugoslavensko-austrijskoj
granici pa do bijega iz zarobljeništva. On opisuje i boravak u sisačkom
logoru:
»U rano jutro 15. svibnja 1945. proljetno sunce obasjavalo je svojim
zlatnim zrakama zelenu travnu dolinu, u kojoj izbjegli hrvatski svijet počima
kolebati, jer nitko ne zna što donosi budućnost! Pronose se glasovi da nas
Englezi neće primiti, a još manje pomoći u našim težnjama za ponovno
oslobođenje od nove komunističke Jugoslavije. Oni traže bezuvjetnu kapitu-
laciju, na temelju ugovora iz Jalte. Ruše se naši snovi o povratku s oružjem
u ruci, a uz pomoć novih saveznika, Engleza i Amerikanaca.
Poslije deset sati, u nekoliko navrata nadlijeću nas jata engleskih
zrakoplova. Kruže iznad nas po nekoliko minuta i nestaju u austrijskom
zračnom prostoru, odakle se opet vraćaju, te izvode iste kružne vježbe. Neki
su vojnici veselo promatrali vježbe engleskih ratnih zrakoplova, uzdajući se
u čovječnost njihovih gospodara!
Moj prijatelj Marko primijeti da se oklopne jedinice engleskih oružanih
snaga približavaju našim položajima, njihova oružja uperena su prema
nama. Vojnici koji su na straži po okolnim brdima javljaju da se partizanske
jedinice kreću u pravcu našeg obitavališta. Viši časnici hrvatskih oružanih
snaga pozvani su na razgovore kod najviših zapovjednika hrvatske vojske...
... Dolaze vijesti da smo s tri strane opkoljeni od partizanskih i bugarskih
jedinica, a od austrijske strane tankovskim jedinicama engleskih oružanih
snaga. Sve pripreme su, navodno, izvršene prije nego je došlo do ultimatuma
o predaji. Službenog proglasa opredaji nije bilo.ali vijesti kruže munjevitom
110
brzinom, da nema izlaza iz ove situacije te da smo prisiljeni predati se. Kad
se je odlagalo oružje, pojedini hrvatski časnici sklanjaju se u šumarke, dok
si neki oduzimaju život, da ne postanu bespravno roblje. Najveći dio ipak
ostaje uz svoje vojnike, da s njima dijeli gorku sudbinu. Poslije odlaganja
oružja, dolaze među nas grupice partizanskih vojnika, koji se još uvijek
vladaju uljudno, te pozivaju da se svrstamo u redove, kako bismo mogli što
prije vratiti se u domovinu. Najprije pozivaju najviše časnike hrvatske
vojske, zatim sve časničko osoblje, a poslije ovih vojsku po rodovima.
Policiju i oružništvo psoebno, a civilno pučanstvo također posebno. Od
poslije podne do sutra ujutro stalno se formiraju kolone i odlaze kroz
Austriju prema dravskom mostu. Na poljani ostaju groblja svih mogućih
vozila i vrsta oružja. Ostaju i hrvatski ranjenici, koji su u ovoj travnoj dolini
našli svoj vječni počinak.
Ja i Marko ostajemo do slijedećeg jutra, ležeći ispod gustog žbunja, koje
nas je zaklanjalo od proljetne jutarnje rose. Oko desete ure i nas se dvojica
uvrštavamo u kolonu i nastavljamo put kroz Austriju. Nakon kratkog
pješačenja, stigli smo u manje mjestance Bleiburg. Ovo je bilo prenatrpano
od partizanskih vojnika, koji su već pokazivali svoje pravo lice i namjere. U
ovom malom mjestancu poubijano je nekoliko stotina hrvatskih zarobljenih
vojnika. Mi preživjeli nastavljamo svoj put vijugavom cestom, koja se
probija između šumovitih zelenih brežuljaka, koji su poredani jedan do
drugoga i zatvaraju između sebe uže ili šire travne doline.
Tisuće hrvatskih vojnika svih rodova vojske i policije te izbjeglo civilno
pučanstvo marširaju prema dravskom mostu, praćeni partizanskim jed-
inicama. Postupak je još uvijek podnošljiv. Vojnici partizanskih jedinica
razgovaraju s pojedincima o svemu, pa i ratnim prilikama prošlosti. Odmora
nije bilo, ali ga nitko nije ni tražio, jer je kolona bila toliko dugačka da seje
svaki tko je osjećao umor imao priliku odmoriti i opet uvrstiti se u kolonu
koja prolazi. Jedan dio zarobljenika koristi ovu priliku i sklanja se u guste
šumarke, dok prođe kolona, a onda nastavlja put u Austriju. Jednima polazi
za rukom da se probiju dublje i spase u kojem sabirnom logoru za izbjeglice,
dok neki budu uhvaćeni po partizanima ili Englezima. Prvi ih ubijaju na
mjestu, ili ih prebacuju preko granice, gdje ih čeka smrt, dok Englezi koga
uhvate predaju partizanima. Putovali smo cijeli dan ovim lijepim predjelima,
punim zelenila. Na svakih nekoliko stotina metara žubori mali potočić
hladne, bistre vode, koji osposobljava putnike za daljnje pješačenje.
Napokon je i dravski most na pomolu. Na austrijskoj strani mosta nekoliko
austrijskih vojnika čuvaju stražu i promatraju događaje koji se odvijaju.
Povratak u Jugoslaviju
Nekoliko starijih ljudi posjedalo je na rub ceste, koja se blago penje
prema mostu. Odmaraju se od dugog hodanja i razgovaraju. Svaki od njih
zapalio po cigaretu koju puše i promatraju okolicu. Jedan partizanski
poručnik uputio se od mosta prema ovoj grupici ljudi. Kad se primakao na
par koraka k njima, skide s ramena šmajser i cijeli šaržer isprazni na njih.
111
 U trenutku, cijela je ova skupina bila izrešetana nabojima, mrtva. Poslije
ovog jezovitog prizora poručnik se okrene prema nama, koji smo zastali od
užasa, i reče: 'Vi svi zaslužujete ovakvu smrt, ali bi to bilo previše lijepo
ovako naglo umrijeti.'
Prelazimo preko dravskog mosta. Na svakom koraku dočekuju nas
partizanski vojnici i tuku kundacima ili cijevima vatrenog oružja. Nekoliko
mrtvih ili polumrtvih tjelesa zarobljenika padaju u nabujalu Dravu. Ovim
dojučerašnjim vitezovima u borbi za hrvatska nacionalna prava nije dala
sudbina da kao roblje još jednom osjete zemlju, iz koje ih je otrgla gorka
sudbina ratnog vihora. Sve što je iza njih ostalo, bijaše par vodenih mjehu-
rića, koji brzo iščezoše u valovima sada krvave velike rijeke. Nekoliko
ej^leskjh^vgjnika^jiaslonjeni najograde mosta, mirno promatraju zločine
Svojih ?avezruTcjir"7 "———•— • «»—,„« .»„.„.,.,, ,«„, -,.»TO,,«,^n^____
Prelaskom u 'sretnu' zemlju Jugoslaviju, počima pljačka svih zlatnih
nakita, prstenja, satova, te zamjena cipela, čizama i boljih uniformi. Mnogi
su životom platili u ovoj nasilnoj izmjeni. Svakim časom naša kolona
poprima šarolikiji i strasniji izgled, dok se naša pratnja oblači u vojničke
odore i poprima izgled prave vojske.
U prvom mjestancu nalazilo se je par bunara s pitkom vodom. Tisuće
žednog robija pohrlilo je da ugrabi gutljaj hladne vode. Naša pratnja puca po
bunarima, da nam onemogući piti vodu. Samo jedan mali dio uspio je dobiti
nešto vode i ugasiti žeđ, dok je nekoliko desetaka mrtvih tjelesa ostalo za sva
vremena u ovom malom slovenskom mjestu.
Mi ostali pod kišom naboja, koji sviraju oko nas, produžujemo cestom,
koja je vodila između zelenih polja i livada.
Odmora uopće nema, ide se dosta brzo. Tko ne može izdržati tempo
marša, ostaje u jarku uz cestu prostrijeljene lubanje.
Prvi odmor
Približujemo se Slovengracu. Zvižduk ispaljenih naboja ne prestaje, dok
nismo ušli u samo mjesto. Ulice su bile puste; sve što je živo, zavuklo se u
bijelo oličene kuće. Naša se pratnja malo smirila i ne puca često, ali ne
ostavlja iza sebe na životu one koji ne mogu dalje.
Na izlazu iz grada prostirala se na desnoj strani ceste dosta velika livada,
ograđena urednom živicom visokom do jedan metar. Pratnja nas zaustavlja
uz samu živicu, gdje smo stajali, dok je straža uspostavila svoja mjesta. Tada
su nam dopustili ući kroz otvorene vratnice na livadu. Upozorili su nas da
svaki bijeg pojedinca povlači za sobom kolektivne kazne. Kad smo svi ušli
na livadu, dopustili su nam da možemo posjedati. U tren oka popadamo na
zemlju kao snoplje. Za par časova nestaje biljni pokrivač u utrobama
izgladnjelih i od žeđi iznemoglih robova; ostala je gola zemlja bez trave i
korijenja. Izmoreni od duga putovanja, za nekoliko časaka svi smo zaspali.
112
U rano jutro grupa partizana ušla je među nas, bude sve i svrstavaju u
šesteroredove. Prošlo je izvjesno vrijeme dok su nas postrojili u jednu
kolonu, koja se poredala uz samu živicu. Okolo nas je gusto postavljena
straža. U sredini je ostalo dosta praznog prostora, na koji je došla oveća
grupa partizanskih vojnika i podoficira s dvojicom oficira. Stara nas je
pratnja napustila. Sva su lica nepoznata i nova, njihove uniforme bile su
prljave i poderane. Bilo ih je koji nisu imali nikakve uniforme, nego su bili
obučeni u poderanu srpsku narodnu nošnju. Grupa podoficira dolazi među
nas, idu od reda do reda i izvode sve one na kojima je bilo još donekle dobro
vojničko odijelo. Na licu mjesta/vršila se prisilna izmjena odijela. Partizani -1
svlače svoja poderana, prljava odijela i donje rublje i oblače skinute odore
sa zarobljenika hrvatske vojske i postaju zaista prava vojska, dok naši redovi
poprimaju još strasniji izgled. Osim ove nasilne izmjene odijela, naši novi
pratipciftraže dragocjenosti i u tu svrhu vrše prividnu premetačinu. Insce-
nirali su nekoliko pronađenih predmeta, i odabrane žrtve postrijeljali ispred
nas. Zatim su odabrali dva roba, koji su uzeli i raširili deku za spavanje i nosili
je ispred postrojenih robova i tražili da svi oni koji još imaju koji predmet <
od dragocjenosti ili sat, to ovdje predaju, jer će poslije izvršiti novu
premetačinu, i kod koga se pronađe bilo koja stvar, bit će strijeljan na mjestu.
Mnogi su još uvijek imali vrijedne uspomene, kao vjenčano prstenje i slično,
pa su neki u strahu za život predali tražene dragocjenosti.
Na prašnoj cesti
Sunce se podiglo iznad slovenskih šumovitih planina, između kojih
vijuga tvrda, dobro građena cesta. Kolona gladnog i žednog svijeta, koji
'pješaci već tri dafia bez hrane i vode, jedva se miče, ali se odiseja nastavlja. >
Sve više iznemoglih pada na prasnu cestu, a naša ih pratnja vuče do ruba
ceste i ubija. Žrtve se obično skotrljaju u jarke kraj ceste, a mi nastavljamo
dalje našu kalvariju, praćeni kletvama i svirkom vatrenog oružja.
Hrvatska je još daleko. Treba proći još više od stotinu kilometara.
Vrućina pritišće sve više, užarena prašina umiva već dugo neumivena lica,
koja su već pokrita debelim slojem prašine. Veći dio nema kape na glavi;
dijelom su ih sami pobacali, da se ne zna kojemu je rodu vojske pripadao;
dijelom su nam ih oduzeli partizani prilikom uzimanja odora. Do sada nas
nisu naši pratioci klasificirali po rodovima vojske. Partizani sve mrtve krste
ustašama i time opravdavaju svoje postupke. Sunce žeže tolikom žestinom
da je nemoguće izdržati marš bez vode, a vode nema nigdje. Sve je utihnulo,
nema ni vjetrića, da barem malo rashladi uzavreli zrak, samo s vremena na
vrijeme ovu groznu tišinu prolama ispaljeni naboj na iznemogla putnika
kolone smrti. Današnja naša pratnja sastavljena je najvećim dijelom od
kordunaških Srba i odlikuje se mrcvarenjem žrtava. Kad je netko prostri- i
jeljen i još uvijek pokazuje znakove života, obično prvi koji naiđe izmrcvari
mu tijelo i lubanju kundakom od puške ili nožem. Oni, pored ubijanja, uz put
stalno izvode iz kolone skupine od desetak ljudi, koje ne vode daleko od
8 Križni put 113
 ceste, gdje ih poubijaju i ostavljaju.
Pomoć od celjskih građana
Sve se bliže primičemo Celju. Odmora nije bilo cijeli dan. Ljudi masovno
s padaju, drugi ih podižu da im pomognu za daljnji put.Cesto se desi da pratnja
ubija iznemoglog i one koji mu pomažu.
Hvata se prvi sumrak, sve je tiho, samo se čuje stupanje izmučenog svijeta
i psovke pratilaca. Prvi dio kolone ulazi u predgrađe Celja. Tisuće znatiželj-
nika promatraju iznemogle prolaznike. Pristalice novog režima zbijaju
neslane šale na naš račun. Nađe se i po koji siledžija, koji tuče prolaznike koje
stigne. Većina okupljenog svijeta ozbiljno promatra šaroliku kolonu smrti.
Iznemogli padaju po ulicama kojima prolazimo. Straža ovdje ne ubija
nemoćne nego dozvoljava da im prijatelji pomognu.
Neki iz kolone traže od svijeta koji nas promatra nešto za jesu i vode. Ima
dosta slučajeva da ljudi iznose jelo u košaricama ili jednostavno u rukama
i pružaju prolaznicima. Vodu obično iznose u posudama, na koje se sruči
gomila od nekoliko stotina žednih robova, jer bi svi htjeli istodobno dobiti
gutljaj vode ili komadić hrane iz jedne male posude i najčešće nitko ne uspije
popiti ni gutljaj, niti pojesti hranu, nego unište posude s vodom i s hranom,
otimajući se za njih. Bilo je slučajeva, da su ljudi dobacivali paketiće s
hranom i tko je ugrabio vesela mu majka. Partizani odgone narod, ali u tome
imaju malo uspjeha, budući da su ljudi prestali davati iz ruke u ruku, nego
dobacuju iz nekoliko metara udaljenosti. Pružila mi se prilika da sam dobio
paketić s hranom od jednog mladića. Stajao je u sjeni jednoga stupa za
rasvjetu i čekao zgodan čas, koji je vješto iskoristio i jednim pokretom dodao
mi paket s hranom u ruke. Nisam mu se imao vremena zahvaliti, a niti sam
ikada saznao išta o njemu. No, cijeli život ostat ću zahvalan ovom dobročin-
itelju. Čim smo se malo odmakli od mjesta, gdje sam dobio paketić, otvorio
sam ga. Iznenadio nas je njegov sadržaj. Bila je unutra, pored hrane, vojnička
čuturica puna vode. Idući ulicama Celja uzeli smo malo hrane i popili malo
vode ja i Marko, pa su naše snage odmah bile obnovljene. Dali smo malo
hrane i vode dvojici iznemoglih, čija se snaga brzo povratila i nismo ih više
trebali voditi. Nas je bilo u koloni preko trideset tisuća, te nije bilo puno onih
koji su imali sreću dobiti nešto jela od građana Celja.
Iza Celja je nešto ravnice. Tu se gomilamo i konačno nam dozvoljavaju
odmor. Popadamo kao snoplje po zemlji, na kojoj se nalazilo dosta lesa od
ugljena, te biljni pokrov nije bio bogat, ali ono što je bilo ljudi su brali i
žvakali, da ublaže nesnosnu žeđ. Stara nas straža napušta, a novi preuzimaju
dužnosti. Cijelu noć šeću između nas, te bude i svlače pojedince koji su još
imali bolje uniforme. Bilo je premetačine i za dragocjenosti, ali ovi nisu imali
većeg uspjeha, jer smo bili temeljito opljačkani. Probudili su nas u rano jutro
i svrstali opet u kolonu po šest. Neki nisu više mogli ustati, a naši pratioci ne
ostavljaju nikoga na životu iza sebe.
114
Prema Zidanom Mostu
Naša nova pratnja sastavljena je većim dijelom od Crnogoraca i her-
cegovačkih Srba. Mnogi su još obučeni u svoja pokrajinska odijela, ali skoro
svi imaju šajkače na glavama. Jauka više nema, kao da ljudi više i ne osjećaju
bol. Vode nema ni za lijek. Naša pratnja neprestano urla i psuje, kao da se
i sama boji ovih užasnih prizora koje izvodi.
Između Celja i Zidanog mosta kapitulirala je glavnina njemačke vojske.
Čitava groblja kamiona, laganih vozila i seoskih kola nalaze se bačena s ceste
u doline. Ovdje je uginuo njemački gorostas, a dio ostataka njegove opreme
porazbacano leži u ovim strmim šumovitim dolinama, dok/se njemačka
vojska nalazi u logorima za istrebljenje, ili u kolonama smrti, gdje umire od
glada i žeđi. Ovdje je pobijeno nekoliko stotina njemačkih vojnika, čiji se
leševi već raspadaju.
Prošli smo Zidani Most. Kućice su prilijepljene uz brdašca, čije su strmine
obrasle niskim grmljem i isprekidane golim jarugama. U tim jarcima ostalo
je bijelo kamenje uglačano dugim radom vode, koja se spušta u doba većih
oborina, ili kad se u proljeće snijeg naglo otapa i bujice vode ovim jarugama
odlaze u rijeke. Kroz jednu od ovih jaruga tekao je potok bistre i hladne vode,
koja se provlačila ispod same ceste, jer je napravljen mali mostić. Tisuće
robova pohrlilo je na obadvije strane ceste. S vaki želi ugrabiti malo vode, pa
je cesta ostala prazna. Nitko se nije obazirao na stražu, koja neprestano puca
i ljudi padaju pogođeni nabojem, ali nitko ne mari za život. Stražari, koliko
su god bili krvoločni, prestali su pucati bez "zapovijedi starješina.
Ulazak u Hrvatsku
Još samo nekoliko kilometara dijeli nas od naše Hrvatske. Tamo moramo
stići, tamo želim imati vječni počinak. Nikada nismo ni željeli, niti mislili
napustiti bojno polje domovine, ali je sve sada prošlost. Naše smo oružje
predali neprijateljima i oni nas sada polako istim ubijaju. Predali smo oružje!
Sada nam drugo ne preostaje nego da pomremo po jarcima, bez pokoja i
ukopa.
Nedaleko, spustila se siva maglica nad Savu^Prvi dijelovi kolone primiču
se mostu koji vodi preko rijeke. Nekolikb Titovih 'junaka' ^dočekuje na
samom mostu nadolazeće robove i tuku kundacima koga god stignu. I noževi
su ovdje upotrebljavani, da se smanji brojno stanje. Tijela ubijenih ostaju
na mostu, ili ih odmah pri ubijanju bacaju preko ograde u rijeku. Za cijelo
vrijeme našega prelaženja preko mosta ponavljaju se koljački prizori,.koji
zabavljaju ubojice, dok krvava rijeka nosi tjelesa prema glavnom gradu
Hrvatske, Zagrebu.
Sa zebnjom u duši došao sam na most. Marko je samo korak preda mnom.
Činilo mi se da smo u tri skoka preskočili na drugu stranu. Bježimo od mosta
koliko nas noge nose. Sad se na mostu počelo ubijati i iz vatrenog oružja. Na
ovom mostu preko Save i slovenski su nas komunisti ispratili po crnogorsku:
115
 'kome kolac, kome li konopac".
Malo hrvatsko selo nalazilo se nekoliko stotina metara od Save i kroz
njega vodi cesta prema Samoboru i Zagrebu. Dopiremo do prvih kuća, koje
su bile udaljene od ceste nekoliko metara. Sve su oličene bijelo, te u onom
polumraku činile su jedinstvenu cjelinu. U skoro svakom dvorištu nalazio
se je bunar s vodom. Mnogo je svijeta po prozorima ili u dvorištima, mnogo
je žena i djevojaka proplakalo nad sudbinom sunarodnjaka, a neke imaju
muža, oca, brata ili prijatelja u ovoj ili kojoj drugoj koloni smrti. Sva je
njihova pažnja bila usmjerena na nas. Očima nas prebiru, kao da nekoga
traže. I ovdje jepočela trka po bunarima, pa se svijet sklanja u kuće, jer straža
puca po onima koji već vade vodu i piju. Unatoč zabrani i pucnjavi, svijet
koristi polumrak i dobacuje kruha i druge hrane, pa su neki i ovdje dobili
nešto hrane za nastavak daljnjeg križnog puta. Iza seoskih kućica nalazili su
se lijepo uređeni vrtovi s povrćem, u kojima pored povrća tu i tamo raste po
koja voćka. Gledao sam sve ove prirodne ljepote, obasjaneprvim mjesečevim
zrakama. Iz ovih sanjari ja probudi me krik djevojke koja je stajala par metara
od bunara ispred samih kućnih vrata. Na bunar su dotrčala tri roba, da izvuku
vode i da se napiju. Dok su stajali oko izvučene posude, iz koje je jedan pio,
a dvojica čekala na red, stražar je uperio šmajser u njih i sasuo na njih cijeli
šaržer naboja. S vi su bili u tren oka pokošeni, i djevojka je pala na zemlju
uz strahovit vrisak, ali se za čas pridigla i za trenutak nestala iza vrata male
kućice.
U jarcima pokraj ceste ostaje stalno po koji ljudski les. Dizenterija se širi
poput kuge, stotine ih čuče uz £estu i jauču od bola i natezanja, ali iz njih ne
ide ništa, jer dugo već nema hrane nego ako koji ugrabi koji gutljaj vode ili
dobačene hrane od kojeg hrabrijeg dobročinitelja. Često se desi slučaj da
stražari koji idu uz kolonu pogurnu kojega koji čuči uz jarak i ispale mu naboj
u lubanju.
U Samoboru
Svanulo je. Samoborska dolina mirno počiva, obasjana suncem koje upija
kapljice rose poredane na svakoj travci. Nema još ni živog bića da naruši ovo
j utarnje mrtvilo, koje je nastalo usred umora gomile svijeta i njihove pratnje.
Sve je toliko umorno da se ne čuje niti jedna riječ, nego tu i tamo odjekne
po koji naboj, popraćen krikom ili muklim jecajem za trenutak, i opet zavlada
mrtvilo. Nitko ne reagira na pucanje straže, a i ona puca već iz navike, jer
svoja djela ne popraćuje više poznatim partizansko-kordunaškim kletvama,
nego šutke prolazi pokraj mrtvih koji ostaju u predgrađu Samobora.
Neobično duga kolona smrti kreće se posljednjim snagama. Njezin prvi dio
ušao je u grad i gomila se u parku. Ovaj prostorno dosta mali park nije mogao
primiti ni polovicu putujućeg robija, pa smo produljili put prema ovećim
livadama, koje leže uz samo mjesto. Dio kolone ipak se zadržao izvjesno
vrijeme u parku. Jedni su polegli pod crnogorično drveće, koje se dizalo nebu
116
pod oblake i pravilo divan hlad, koji je pokrivao skoro svu okolicu na
zapadnoj strani. U hladu, ispod drveća, tu i tamo još jebilo nešto rose po travi
i lišću, pa su robovi brali jedno i drugo te žvakali, da ugase žeđ. Odmor je
bio toliko potreban u hladovini parka, ali smo morali napustiti hladovinu i
premjestiti se na livadu, kako bismo bili na okupu. Prostor koji smo
zauzimali ubrzo je ostao pust, jer nas jepunoi svaki grize travu da ublaži glad
i žeđ.'Zapar časaka nije više bilo nikoga na nogama, svi smo popadali na suhu
zemlju kao snoplje.
Kada sam se probudio, sunce je bilo već na zenitu, vrućina je bila užasna.
S uha usta ispucala od žeđi i pokrivena debelim slojem prljavštine od prašine,
u kojoj se krećemo nekoliko dana i noći. Osjećao sam strahoviti umor u svim
dijelovima tijela. Mislio sam da se neću više nikada moći podići s livade, koja
se više ne zeleni. Okolo nas je postavljena straža, na svakom koraku stoji
vojnik s uperenim oružjem u nas. Svi su potpuno nova lica, stari su nas
napustili i vjerovatno otišli na odmaranje. Ovi su najvećim dijelom Kordunaši
i Banijci. Oko jedan sat došla je jedna četa među nas. Išli su od jednog do
drugog i sve još nešto bolje uniforme svlačili i izuvali cipele i čizme. Ja sam
još prije izuven, ali mi je partizan dao svoje čizme, koje su bile još
upotrebljive, pa me sada opet izuvaju i odrežu sare od čizama, a meni
dobacuju samo stopala. Bio sam zadovoljan i s ovim jer sam ipak mogao
upotrijebiti ih, jer je bolje tako nego po tvrdoj cesti bos po šljunku kojim
obiluje cesta. Od uniforme ostali su samo dronjci koje sam dobio u zamjenu.
Više mi nisu mogli ništa odnijeti, doli goli život.
Oko pet sati poslije podne svrstali su nas po rodovima vojske. Kad je
procedura bila gotova mislili smo da ćemo nastaviti put dalje, što se nije
dogodilo, nego je nastavilo stajanje. Užasno žedni i gladni, stojimo podulje
vremena na žarkom suncu. Velik dio ne može izdržati, te padaju u nesvijest.
Naši pratioci popadale nazivaju ustašama i traže robove koji ih odnose u
pripremljene kamione, da ih odvezu na klaonicu, i vraćaju se po novi utovar.
Osim iznemoglih, iz ustaške kolone tovare nekoliko kamiona i odvoze
prema Karlovcu, u Rakov Potok. Ovdje je nastala još veća nesigurnost nego
kroz Sloveniju, jer masovnije upotrebljavaju sredstva za naše uništenje.
Konjima među zarobljenike
Ulazimo u Lckenik, gdje nas dočekuju prvi put simpatizeri režima. Na
ulazu u samo mjestance, s obje strane ceste, stajalo je nekoliko ljudi
oboružanih kolcima, kojima tuku koga stignu uz strašne psovke. Svijeta
drugoga nema vani, sve se pozatvaralo u svoje kućice. Rulja siledžija ne
prestaje s tučnjavom, jer stalno pristižu novi robovi, koje dočekuju i
iživljavaju se na njima uz urnebesnu viku. Osim tučnjave, upregli su dvoja
kola s velikim konjima, koje gone svom snagom kroz kolonu. Stotine robova
padaju pod udarcima kola i konja koji gaze do koga dođu. Neki se robovi
podižu i bježe naprijed ili nazad od konjske sprege, dok se veliki dio nije
117
mogao skloniti, pa su bili izmrcvareni i nakoncu pobijeni od straže. Kroz ovu
tragičnu igru stražari nas stalno nagone da moramo napraviti red i da kolona
ne smije biti istrgana, pa u tu svrhu upotrebljavaju vatreno oružje. Konačno
je i stražarima bilo dosta ove krvave igre koja je trajala više od jednog sata,
te odstranjuju konje s kolima iz naše nastrgane kolone, a one koji ne mogu
nastaviti put ostavljaju u Lekeniku na milost siledžijama iz ovoga mjesta.
Od Velike Gorice prate nas kordunaški i lički Srbi. Među njima bilo je
par vrlo mladih ljudi koji su većinom išli šutke uz kolonu, bez uobičajenih
i poznatih psovki. Sto se skrivalo u njihovim dušama i odakle su regrutirani,
nije nam bilo poznato, ali njihova djela nisu bila nečovječna. No, najveći dio
naše pratnje ponašali su se kao psihopati. Dio je bolovao od tzv. partizanske
bolesti, čiji su simptomi najsličniji epilepsiji (padavici). Dok bolest traje, ti
su tipovi u stalnoj borbi s hrvatskim oružanim snagama. Bilo je nekoliko
slučajeva od Lekenika do Siska, pa kad uhvati jednoga, onda ih po nekoliko
uz njega popada. Svi su urlali kao pobješnjeli i udarali tijelom isto kao
padavičari, a i pjena im je išla iz usta. Trebalo je više puta nadčovječje snage
da se grupa padavičara osposobi i da nastavimo put. Svaki takav slučaj
donosio je nove žrtve iz kolone, a s tim u vezi i više padavičara. Tako se
odvijala u oblacima prašine kobna igra između pratilaca i praćenih.
Dizenterija
Dizenterija sad najviše pomaže pri našem uništavanju. Tisuće stalno trče
naprijed kroz kolonu kako bi ugrabili vremena da obave već po stoti put
nuždu, prije nego zadnji dijelovi kolone stignu, jer pozadi ide nekoliko
partizana sa šmajsericama i ubijaju one koji su iz bilo kojih razloga zaostali.
Ja sam isto počeo osjećati neke neobične bolove u želucu, koji su me držali
dosta dugo, ali srećom nije bilo tako fatalno. Pored toga, bio sam toliko žedan
da sam rekao Marku da ću morati poći na prvi bunar pa ma što se sa mnom
dogodilo. Za tren, dok sam o tome govorio, Marko se je izgubio u prvo
dvorište i vidim ga da već vuče drvenu kantu iz bunara. Ima sa sobom našu
već praznu čuturicu koju je zagnjurio u izvučenu posudu daje nalije. Skoro
istodobno poletjela su još dvojica-trojica na isti bunar i već se otimaju za
vođu. Stražar koji je bio najbliži, promatrao je događaj i nekoliko puta
opominjao da se vrate svi u kolonu. Marko je već nalio čuturu i u tri skoka
bio je opet u koloni, dok jedan novodošli spušta ponovo posudu u bunar i
povlači je prema gore. U isti mah došao je i drugi stražar, koji je bio podaleko
otraga, i počeo vikati kako na robove tako i na vojnika koji je upozoravao da
se vrate odmah u kolonu. Mladić koji je vukao vodu upravo je počeo piti i
nije ni slutio što se događa. Novodošli partizan uperio je pušku na njega i
nekoliko metaka sasuo u njega i po bunaru. Čabar s vodom i rob skupa su se
spustili uz bunar. Voda seje prolila, ali se mladi rob nije više micao.
118
Pred Siskom
Partizani su se također umorili od pješačenja, te nam sugeriraju da se
žurimo, pa kad stignemo u Sisak, na Viktorovac, onda ćemo imati prilike
odmoriti se, jer će tamo biti razvrstavanje po kptarevima. Svatko će biti
otpremljen u svoj kotar, da se utvrdi tko je i što je bio i radio. Svi nekako
želimo doći u mjesto za dulji odmor, a ima ih priličan broj koji vjeruju da će
nas slati na naše kotareve, kako bi nam krojili pravdu.
Dimnjaci sisačkih tvornica sve su divljiji. Sela uz cestu sve su gušća,
bunari se po dvorištima redaju u neprekidnom lancu, a robovi nepokorni
zbog žeđi navaljuju na bunare i piju vodu. Straža i opominje i puca, ali
uzalud. Svaki je bunar u divljini više od jednog kilometra opkoljen, i voda
se neprestano izvlači i pije. Otimanje je redovita pojava za vodu, jer se svaki
bori da dobije vode, pa to uzima više vremena. Svijeta je dosta po dvorištima
ispred kuća, pa je i to bio jedan od razloga daje straža obazriva i kod pucanja
podiže cijevi uvis. I u ovim selima našao se po koji siledžija, koji tuče
prolaznike, ali ih nije mnogo. Iz ovih hrvatskih sela bilo je dosta ljudi u
hrvatskoj vojsci. Mnoge nas žene prebiru očima, da bi kojim slučajem
otkrile muža, brata, oca ili prijatelja, komšiju ili poznanika.
Oblaci prašine nikada ne prestaju. Vjetar piri sa zapadne strane i tjera
podignutu prašinu u suprotnom pravcu, gdje je sve što oko može vidjeti
poprimilo sivu boju usred nepreglednih oblaka prašine, koja se diže s ceste.
Pratnja je opet nemilosrdna. Ubija naveliko one koje dizenterija prisiljava
na vršenje nužde uz samu cestu ili u jarcima. Stigli smo do raskršća, gdje se
cesta odvaja za Petrinju. Na ovom raskršću naši pratioci izvode nekoliko
robova i ubijaju ih na samoj cesti, nekoliko koraka od samog raskršća.
Kolona prolazi pokraj ovih leševa, cestom prema Sisku. Dizenterija hara
nesmanjenom žestinom. Svaki je čas sve više bolesnih, pa ih tisuće čuče u
jarcima. Vatreno oružje je u stalnoj upotrebi, pa velik dio onih po jarcima
ostaj u u nj ima, dok stražari koji idu iza kolone dobro paze da nitko ne ostane
na životu iza njih. Žrtve ostaju po jarcima, dok mi još živi gmižemo i
primičemo se konačnom cilju, gdje su nam obećali dulji odmor u Viktorovcu.
Ulazimo u prva sela pred gradom Siskom. U prvom se ponavlja prizor
iz Lekenika. Izašli pred nas pristalice režima s kolcima, vilama i motikama,
a ima slučajeva da pojedinci upotrebljavaju i sjekire. Udarcima ruše na
zemlju. Neke potpuno ubijaju jer ne prestaju tući dok ne zatuku roba nasmrt.
Ima slučajeva gdje pojedinci iskaljuju bijes, ali ne ubijaju, nego koga stignu
mlate onim što imaju u rukama. Nered je i gužva nastala u koloni, pa su se
umiješali i stražari, koji uspostavljaju red, ali isto primjenjuju kundačenje.
Sva je sreća bila što pristalica režima nije bio velik broj pa su se brzo umorili
i, urlajući svakakve pogrdne psovke, povukli su se između prolazećeg
robija. U dvorištima i na prozorima bilo je nešto više svijeta. Najvećim
dijelom lica su ozbiljna i promatraju prolaznike, kao i tučnjavu, koju izvode
119
njihovi sumještani. Djeca su isto u velikom broju po prozorima i znatiželjno
promatraju roblje.
Ja i Marko imali smo malo vode u čuturici, još iz sela kod Lekenika, pa
se nismo svraćali na bunare.
Najedanput me je probudio snažan udarac namočena konopca po leđima.
Posrnuo sam, ali sam se odmah pridigao i pobjegao na drugu stranu ceste što
su me noge nosile. Marko me je držao stalno ispod ruke, jer se je bojao da
me ne dotuku ako padnem pod udarcima i ne mognem se dići. Na samom
ulazu u Sisak skupila se je grupa oko dvadeset do trideset poluuniformira-
nih ubojica, koji su se spremili na doček kolone smrti. Pored njih bilo je
nekoliko oficira, upeglanih i dotjeranih, koji su nas obasipali pogrdama svih
vrsta, dok su ovi drugi primjenjivali batinanje. Pod udarcima pristaša režima
robovi su padali po cesti kao snoplje. Bilo ih je koji su se podigli i bježali dalje
u kolonu, koja se uvlačila dosta žurno u grad, dok je i opet jedan dioostao
u predgrađu Siska ležati dok drugovi nisu došli s kamionima, na koje su ih
pobacali i odvezli na stratište, priređeno unaprijed u te svrhe.
Na mostu preko Kupe
Prvi dijelovi kolone doprli su do mosta preko Kupe i polako se penju na
most. Mnoštvo vojske i civilnog pučanstva stajalo je s obadvije strane, dok
kolonaprelazi sredinom u stroju. Na nekoliko mjesta, grupe siledžija stupaju
u akciju. Većina su, sudeći po odjeći, kordunaški Srbi, koji primjenjuju sve
što imaju u rukama i tuku prolaznike. Dobar dio upotrebljava i noževe.
Tjelesa robova prebacuju se u najviše slučajeva preko ograde mosta u rijeku,
kojaje bistra i plitka, ali dosta snažna da umorene odnosi dalje. Svi nastojimo
da budemo u sredini, jer je najveća vjerojatnost uspješnog prijelaza u sredini,
ali je to nemoguće. Svaki pojedinac iz dugačke kolone protrnuo je od straha
kad je stupio nogom na most i vidio što može doživjeti. Nitko nije siguran
da i sam neće poletjeti u dubinu ispod mosta, kuda plitka Kupa valja sitno
kamenje i pijesak. Svi robovi kojima je uspjelo prijeći kupski most bježe od
njega svom preostalom snagom.
Uz cestu je osim siledžija mnoštvo žena i djece. Skoro svi imaju u rukama
komad kruha, sira ili paketić spakiran svega pomalo. Ovaj svijet prebire
očima po koloni, i nije bio rijedak slučaj da žena dodaje ili u više slučajeva
dobacuje paketić s hranom mužu, sinu ili poznatom komšiji. Svaki čas ženski
glasovi dozi viju po imenu svoje, ali je vrlo rijetko da se bilo tko odaziva jer
straža odgoni žene vrlo grubim postupcima, pa i kundacima, dok one koji se
odazivlju izvode iz kolone i ostavljaju ih s jednim vojnikom, koji ih prati i
ne da im primiti ništa, a poneki dobiju, pored toga, i batine kundakom.
Unatoč svim zabranama i tučnjavi kako robova tako i žena pored ceste, ove
kao pčele navaljuju na redove i dobacuju sve što su imale od hrane. Ovdje
je zaista jedan veći broj robova dobio zalogaj kruha ili što drugo od naših
hrvatskih žena koje su nas dočekale pred Viktorovcem.
120
U Viktorovcu
Već se h vata noć. Mise grupiramo ispred samog ulaza u logor Viktora vac.
Na ulazu i oko njega stoji nekoliko skupina partizanskih vojnika naoružanih
šmaj sericama i puškama, i čekaju naređenje da nas propuste u logor. Uz njih
stoji i oveća grupa u polučivilnim, poluvpjničkim odijelima s batinama u
ruci. Kad su i zadnji pridošli preko mosta i nabili se skoro svi uz bodljikavu
žicu izvan logora, vrata su se na logoru otvorila uz nalog da samo četiri po
četiri mogu ulaziti u logor. Čuvari, koji su stajali s obadviju strana vratnica,
udaraju koga god dohvate kundacima, dok se poluuniformirana grupa
postavila s unutrašnje strane, te .batina koga god stigne. Rijetko je tko ušao
u logor a da nije dobio ili kundakom izvan vrata ili batinom unutar./Stotine
padaju pod težinom udaraca. Dio ih ustaje i bježi u logor da spasi goli život,
dok dio onih koji su bili vođeni i preslabi da izdrže udarce ostajali su ležati
izvan i unutar vratnica, a robovi su gazili preko njih i bježali koliko je tko
mogao u logor. Kad seje nakupilo popadalih nemoćnika na vratnicama, onda
su zaustavili ulaženje i naredili da se unesu nemoćni koji su popadali, kako
bi bilo moguće daljnje ulaženje s tučnjavom. Nekoliko je puta prekidano
ulaženje i odnošeni su nemoćni, dok smo konačno svi dospjeli u logor. Sve
skupa trajalo je nekoliko sati jer je naša kolona bila preogromna iako je
putem od Bleiburga do Siska desetkovana. Viktorovac je bio sada pun kao
škatulja žigica, što Nijemaca, što civilnog svijeta koji su partizani pokupili
po selima i gradovima zbog suradnje s 'okupatorom', što nas, koji smo istom
ušli u logor i tražimo mjesta da se spustimo na zemlju.
Ja i Marko našli smo nešto slobodna prostora pod krošnjom jednog
ogromnog hrasta, čije se gole grane protežu nekoliko metara daleko od debla
i na kraju svake bilo je još nešto lišća, koje nisu mogli dohvatiti izgladnjeli
Nijemci i sada u polutami treperi tjerano laganim povjetarcem. Spustili smo
se na toplu, suhu zemlju i izmijenili misli o udarcima na vratnicama. Marko
je dobio batinom po ramenu, dok sam ja dobio preko cijelih leđa, ali sve to
nije bilo tako strašno kod nas, a umorni smo bili i previše, pa smo oba za
nekoliko časaka zaspali tvrdim snom.
Probudio sam se 22. svibnja 1945, u osam sati ujutro. Marko je još uvijek
spavao na hrpi prašine uz debelo stablo, koje je svojim korijenjem zadržav-
alo zemlju što se blago penjala do same bodljikave žice, koja nas dijeli od
šireg koncentracionog logora u kojem se nalazi cijela Hrvatska.
Sunce je već poskočilo i svojim zrakama obasjava ovo neobično naselje
u kojem se nalazilo otprilike pedeset tisuća robova, dozrelih za smrt koja
nemilo hara u logoru. U uskoj dolini kojaje dijelila logorski prostor na dva
nejednaka dijela, bio je i bunar s pitkom vodom. Desno od njega dizale su
se dvije istrošene barake, ostale iz doba rata. Iz njih je odneseno sve što se
moglo odnijeti i upotrijebiti. Samo još stoje od dasaka napravljeni vanjski
zidovi. Podovi su također odneseni, samo je ostalo nešto jelovih greda koje
su držale konstrukciju, da se ne sruši. Između greda ležali su na goloj zemlji
121
 njemački vojnici, koji su oboljeli od dizenterije te pjegavog i trbušnog tifusa.
Oni su ovdje već dva tjedna. Bili su cijeli tjedan bez ikakvog jela, a onda su
im počeli davati po dva deci kukuruzne kaše jednom u 24 sata. Oni koji su
oboljeliod zaraznih bolesti niti to nisu uzimali, jer nisu sami mogli dolaziti
pojelo, a nije bilo dozvoljeno da im itko nosi. Osim toga, tko je dobio trbušni
ili pjegavi tifus,x)dmah je odveden u jednu od ovih dviju baraka, dok najvggi
l dio drugih ima stalno proljev. Samo par koraka od ovih baraka nalazio se je
bunar s vodom koja je sigurno i sama bila zagađena klicama bolesti. Iz ovog
bunara od jutra do mraka vukla se stalno voda i pila, a to se događalo do kasno
u noći. Jači robovi mogli su uvijek ugrabiti bar vode za piće, dok veliki dio
Nijemaca nije bio u stanju da izvlači vodu s velikom drvenom posudom koja
je služila u te svrhe, pa su ovisili o milosti drugih, koji su prečesto bili bez
ljubavi za bližnje i nemoćne.
Jarci za nuždu presijecali su ovu dolinu od jednog brijega do drugoga,
počevši par koraka od bunara s vodom pa dalje prema istoku. Tisuće robova,
Nijemaca i Hrvata, čuče oko iskopanih jaraka za nuždu, koji nisu bili ničim
zaklonjeni od ostalog prostora. Pojedinci strahovito jauču od bolova, koji ih
muče. Bilo je slučajeva da se koji bolesnik pri vršenju nužde onesvijesti i
padne u kanal. Neki se trgnu pri padu u izmetine i sami se izvlače, dok
izvjestan dio to nije bio u stanju učiniti, te su ih ostali robovi morali izvući
iz kanala za nuždu. Onako zamazani, ostajali bi nedaleko od jarka za nuždu
dok im se odjeća nije posušila, dok su oni koji su padali po noći čekali dan
; i sunce da ih osuši. Osim dizenterije, milijuni muha napadaju žrtve izvučene
iz kanala i one koji čuče okolo jarka za nuždu. Rijetko je tko u stanju da se
brani od ovih nametnika, koji se u rojevima okupljaju oko očiju nesretnih
bolesnika.
Na brežuljku, u sjevernom dijelu logora, uz samu žicu, ostala je iz rata
baraka na kojoj su bile oznake Crvenog križa, pa je vjerojatno i za vrijeme
rata služila kap ambulanta. Ova je baraka bila dosta sačuvana, te je pored
nekih polupanih prozora ostalo bilo još dobro. Na podu bili su poredani jedan
do drugoga oboljeli od pjegavog tifusa u jednoj sobi, od trbušnog u drugoj,
dok su u trećoj sobi ležali bolesnici od drugih bolesti. Jedna je sobica bila
malo pometena i dotjerana, koliko je bilo moguće u onim prilikama, i služila
je za liječnike. Tu su ordinirala tri liječnika, jedan Nijemac i dva Hrvata, ali
nisu raspolagali uopće niti jednom jedinom tabletom ili drugim lijekom.
Samo su omotavali ljude s visokom temperaturom u prljave mokre košulje.
Čim bi se malo od vrućine tijela posušila, mijenjali su ih. Nekoliko bolničara
nosilo je neprestano vodu s bunara za obloge.
Iz ove i drugih dviju baraka svako jutro iznosili su one koji su tijekom
dana i noći preminuli, i ubacivali ih u kamion, koji bi svako jutro došao da
pokupi mrtve robove. Svaki put s mrtvima otišla je oveća grupa jačih robova,
koje su odredili da će ići pokopati mrtve robove, ali se od njih nikada nitko
nije vratio. Kad je rupa bila iskopana, partizani su poubijali i one koji su je
kopali, kako bi se riješili svjedoka.
Žicom opasan prostor zauzimao je ogroman kompleks zemljišta, ali je
bio pretrpan robovima koji leže kao snop]je jedan do drugoga. Iza bodljikave
122
žice, na tisuće hrvatskih žena, djevojaka i djece, koji po logoru traže svoje
bližnje. Kad su ove naše majke, žene i sestre došle do zaključka da neće
saznati ništa o svojima, onda su odlučile prebaciti svu hranu koju su imale
sa sobom preko žice u logor, među robove. Svaki su komadić kruha i druge
hrane robovi dočekivali u ruke. Tisuće su se poredale i prate svaki komadić
dobačene hrane; bilo je i otimanja, ali se iskoristila svaka mrvica koju su
ubacile naše dobročiniteljice preko žice. Istina da i ovdje jači imaju u gužvi
većeg uspjeha, dok su slabiji često stradali, jer su bili pogaženi od jačih.
Stražari odgone svijet od žice i ne dopuštaju dobacivanje hrane, ali bez
uspjeha. Svijet se povuče pred oružjem i psovkama, ali se opet postepeno
primiče i baca hranu u logor. Robovima je bilo zabranjeno primicanje na pet'
metara od žice, i tko je išao bliže, stražar je mogao da ga ubije. Nitko se nije
ni primicao bliže, jer smo svi znali za opasnost, ali ako je pri bacanju hrane
po koji komadić pao u opasnu zonu, u isti čas koji od robova već gaje imao
u rukama. U najviše slučajeva, ovo je završilo tragično, jer su stražari stajali
uz samu žicu s uperenim oružjem prema nama, pa su samo polegli obarač i
žrtva s komadićem kruha u ruci prostrijeljena je na mjestu. Oni koji su po
dozvoli odnijeli mrtvoga iz zabranjene zone imali su sreću da pojedu hranu
za koju je pokojnik poginuo.
Ovakav se slučaj dogodio nekoliko puta prilikom dobacivanja i hvatanja
hrane. U jednoj borbi kod dobacivanja hrane, Marka je zapalo mjesto ispred
našeg velikog hrasta, gdje je dohvatio jedan cijeli paketić, koji mu je dobacila
jedna mlada žena iz puka koji se bio približio žici, dok je stražar vodio
pregovore s jednom skupinom koja je vidjela svoga traženoga i molila da ih
se predvede komandantu logora. Lijepo smo se zahvalili ovoj mladoj ženi
i za trenutak nestali s druge strane našeg gorostasa, kojega nismo napuštali.
Mi smo u paketu pored hrane dobili veću količinu klora, te carboanimalisa
i sulfatiazola. Ovi su nam pomogli da smo se riješili dizenterije, koja je kod
mene bila već u tijeku, a kod Marka je istom bila počela. Osim ovih lijekova
i klora, koji smo stavljali u vodu za piće, palili smo drvo od lipe i pravili od
sagorjelog drveća ugljen, koji smo jeli kako bismo ustavili proljev. Kod
nekih je uspjeh bio velik, dok kod nekih nije bilo uopće koristi od pojedenog
ugljena.
Formulari
Nismo dugo čekali novo iznenađenje. Slijedeći dan, oko jedan sat poslije
podne, došlo je u logor nekoliko političkih komesara, koji su skupili ljude
u veće grupe i pročitali im proglas, koji je donesen po novostvorenoj vladi
Jugoslavije. U proglasu se tražilo od svakog roba da ispuni formular, koji
će biti podijeljen. Komesari su upozoravali da se u formularc moraju unijeti
točni podaci. Obećavali su da će učiniti kraj logorima čim ispunimo
formulare, jer će nas tada moći razvrstati po kotarevima, godinama starosti
i rodovima vojske u kojima je tko služio. Naročito su naglasili da se nitko
ne treba bojati roda vojske, jer ne igra ulogu rod vojske nego djela koja su
pojedinci počinili, a koja su zabilježena u njihovim kotarevima. Ovdje se
123
f neće više nikoga suditi, niti kriviti, sve će ići na kotareve.
Poslije lijepih riječi političkih komesara podijeljeni su formulari, u
kojima je stajalo doslovce, kako su nam to objasnili, osobni podaci, mjesto
rođenja, kotar, rod vojske, ime jedinice i mjesta kuda se je kretala u vremenu
dok je dotični bio njen pripadnik. Ime i prezime zapovjednika voda, satnije,
bojne, pukovnije ili zdruga. Najveći dio robova povjerovao je ovim lukavim
varalicama, te su unosili istinite podatke. Dok smo još tražili olovke za
pisanje, partizani su biliuslužni i uljudni i svakoga upozoravali da ne nasjeda
nikome, nego neka kaže istinu, jer što se tko treba bojati ako sam nije vršio
zločin ili naređivao podređenima da učine! Takve mi imamo u našim
knjigama i oni će odgovarati, a pošteni svijet ići će kućama, da se zemlja
obraduje i porušeno za vrijeme rata podiže.
Po završetku svih popisivanja, u logor ulazi kamion i parkira blizu
barake, gdje leže bolesnici. Drugim kamionom, nekoliko minuta kasnije,
dovezla se je oveća grupa vojnika s dvojicom oficira. Izašli su iz kamiona
čim su ušli u logor. Jedan je od oficira imao listu u rukama i prozivao po
imenima i prezimenima pojedine robove, koji su među prvima ispunili
formulare, a bili su pripadnici ustaških jedinica, koje su potpadale pod
zapovjedništva Crne legije ili Obrane. Pokupili su preko stotinu robova, koje
je odmah opkolila partizanska jedinica i nikome nije dozvolila blizu njih, a
po logoru pronose vijesti daje ovo prva grupa koja ide u svoje kotareve. No,
prije nego su se penjali na kamione, povezani su dvojica i dvojica žicom. S
njima je na svakom kamionu otišlo više od dvadeset partizanskih vojnika,
naoružanih šmajsericama. Noć seje već spustila na Viktorovac, te se samo
u okolici logora može iz mraka vidjeti što se događa. Kamioni su s
natovarenim robovima krenuli uz logor prema raskrižju, od kojega je jedna
cesta vodila prema Petrinji. U tom su pravcu odvedeni, povezani u žicu, ljudi
koji su kazali istinu pri popunjavanju formulara. Ovo je prva grupa žrtava na
temelju popisa.
Poslije vezanja prve grupe i odvođenja za likvidaciju, situacija je
poprimila sasvim druge oblike. Bilo je likvidacije cijelim putem od Bleiburga
do Viktorovca, ali nije bilo obećanja da se logori ukidaju i kad popunimo
formulare da idemo u svoje kotareve. Sada vidimo da smo prevareni, ali je
kasno. Partizani imaju u rukama podatke od najvećeg broja robova, te na
temelju istih kroje daljnje planove za likvidaciju. Ja i Marko nismo uopće
ni uzimali, a niti ispunjavali bilo kakve formulare, ali svejedno nismo mogli
usnuli, zabrinuti za sudbinu većine, koja je iste popunila. Razgovarali smo
o događajima koji su se zbili ove večeri i zaključili, po stoti put, da bi nas
samo bijeg eventualno mogao spasiti od sigurne smrti.
Prva podjela hrane
Kad sam se razbudio, već je dosta sabranog civilnog svijeta iza žice. Kola
s konjskom spregom dolaze sa svih strana i sve se ustavlja uz bodljikavu žicu
Viktorovca. Svijet iz Zagreba i drugih mjesta Hrvatske pristiže u manjim i
većim grupama, u potrazi za svoj ima. Malo je bilo muškaraca, osim po koji
124
stariji čovjek. Najviše žene, djevojke i djeca svih dobi. Mnogi su mladići iz
logora već prepoznali i dozivali majke, muževi žene i braća sestre. Nastavlja
se stara igra dobacivanja i hvatanja hrane i ostalih potrepština. Zagrepčanke
su donijele dosta lijekova za bolesti koje haraju u žici, jer su imale iskustva
iz logora koji su smješteni na području Zagreba i okolice, pa su se opskrbile
koliko je to u ono doba bilo moguće nabaviti. Jači imaju više sreće u
dobivanju dobačene hrane i lijekova, ali ako je žena dobacivala mužu ili
sestra bratu i došlo u ruke nekoga bržega, tada je bilo prilično razumijevanja
da se preda onome kome je namijenjeno, a dotični jeopet uzeo u obzir uslugu.
Došlo je danas nešto više klora, pa se voda iz bunara dosta osjeti po kloru,
koji ipak uništava razne mikroorganizme. Došlo je j drugih lijekova protiv
dizenterije. Situacija se danas nešto promijenila i kod stražara, jer nisu bili
u tolikoj mjeri surovi prema ženama.
Danas su i nama dopustili, tko ima porciju, da možemo iza Nijemaca doći
po dva deci kukuruzne kaše. Svi oni koji su nekako zadržali porcije pošli su
po kašu. Velik dio hrvatskih robova imali su porcije, jer su im putem služile
za hvatanje vode po bunarima. Ja i Marko nismo išli po kašu, jer smo bili
svakako među najjačim robovima Viktorovca, pa smo u zadnja dva dana
dobili po nešto hrane preko žice te smo ostali pod našim okljaštrenim
hrastom.
Istodobno s kamionima za odvoženje mrtvih došla je druga grupa, koja
ide u svaki kut logora među Hrvate, te prepoznaju robove iz svoga kraja. Bili
su većinom Banijci i KordunaŠi. U kratkom roku oni su sabrali preko stotinu
ljudi iz njihovih krajeva. K njima su iz prozivnika pročitali još nekoliko
stotina i formirali kolonu koja je mogla brojati blizu tisuću robova. Kad su
izlazili iz logora, već se hvatala noć, te su imali više od jedne čete pratilaca.
Seljaci su nam ujutro preko žice rekli daje ta sinoćnja grupa gonjena cijelu
noć bez odmora, a kretala se od sela do sela, koja su u najvećoj većini bila
pravoslavna. Tek njihov ostatak završio je u logoru Cemernica, gdje je već
bilo mnogo robova, koji su prije njih bili tamo dotjerani.
Bijeg
Dvanaesti je dan od kako smo postali bespravno partizansko roblje, svih
dvanaest ispunjeni su tragičnim prizorima. Smrt od naboja, noža i kolca bili
su i ostaju naši pratioci; dizenterija, pjegavi i trbušni tifus haraju i šalju u smrt
velik dio robova, ali nas još uvijek ima na Viktorpvcu da se ne može pristupiti
bunaru za vodu ili jarku za nuždu. Na ovim mjestima stalna je gužva.
Jutros su opet najprije pobrali ljudske leševe i pobacali u kamion, koji je
odjurio u nepoznato. Poslije u logor dolazi komesar i okuplja sve robove,
koliko je bilo moguće na jedan skup. Prozivanje i stajanje nastavilo se dosta
dugo, pa su nemoćni većinom posjedali na zemlju između onih koji stoje.
Međutim, u koloni koja se svrstava, nije bilo dozvoljeno sjediti, a pojedinci,
iscrpljeni, i ne mogu stajati, pa je straža odredila da jedan nemoćni stoji
i/među dvojice koji su jači i da ga svaki drži ispod ruke, kako bi se stajanje
nastavilo u redu. Nisu nam dozvolili da iz redova izlazimo za vodu, a nuždu
125
 smo obavljali u jarcima, iskopanim samo nekoliko metara od mjesta gdje se
formirala kolona. Ja i Marko nismo bili prozvani, jer nismo niti ispunjavali
formulare, ali smo se sami ubacili u kolonu kad je prestalo prozivanje, jer
smo se dogovorili da moramo pokušati bijeg.
Pred sumrak, otvorili su vratnice logora i mi polako, šest po šest, izlazimo
iz užičenog prostora. Nisu nikome dozvolili da može ostati iza kolone zbog
bolesti ili iscrpljenosti, ali je bilo dosta slučajeva da su neki popadali u
nesvijest, pa su ih nosili robovi do vratnica, gdje su ih trpali na kamione. Neki
su od ovih i imali posebnu sreću i dospjeli su u sisačku bolnicu, dok je najveći
dio bio prebačen u logor Staklaru u Sisku, gdje ih je velik dio pomro, jer su
uvjeti bili gori nego na Viktorovcu. Naša se kolona vukla vrlo polako i stalno
zastajkivala. Idemo prema Petrinji.
Prošli smo put od Siska do Petrinje za nekoliko sati i izgubili nekoliko
ljudi iz kolone smrti. Primijetio sam na nekoliko mjesta da su nas neki ljudi
promatrali iza zavjesa, ali se nitko nije pojavljivao na ulicama. Prošli smo
grad i na lijevoj strani, gdje se je nalazila oveća livada, straža nas je ustavila
i stajali smo na cesti, dok nisu postavili stražarska mjesta okolo livade, gdje
su nam dozvolili odmor i spavanje. Cijelu noć nekolicina stražara izvodili
su iz pospane gomile robova pojedince, te sastavljali manje grupice i
odvodili prema brežuljcima između Petrinje i Gore. Vatreno oružje nije se
čulo, pa je vjerovatno da su upotrebljavali noževe za ubijanje. Malo je bilo
onih koji su se nalazili na rubovima do straže koji su mogli usnuli, jer su
stalno očekivali red za klanje.
Krećemo prema Glini. Sunce se vrlo brzo penje i još u rane sate nestaje
svježine, te se opet pojavljuje neprijatelj broj jedan putnika kolone smrti,
žeđ. Prašina se također pokreće što je dan topliji. Iza živice idu do zubi
naoružani vojnici koji nas prate, "tko iznemogne i nije u stanju nastaviti put,
izvode ga iza živice i ubijaju. Ne dopuštaju da jedan drugoga pomažemo pri
hodanju. Nema sela gdje bi se našao koji bunar. Vrlo je malo izgleda da će
itko preživjeti i iznijeti živu glavu. Izlaza iz ove situacije skoro nije ni bilo;
Vrućina nas i žeđ uništavaju, partizani ubijaju, kordunaška sela čekaju, a u
njima najkrvaviji osvetnici svetosavlja. Jedino je bijeg mogao spasiti kojeg
odvažnog roba kolone smrti. Ja smo se i Marko dogovorili i prvu priliku
moramo iskoristiti i pobjeći ili umrijeti pri bijegu, no u Kordun ne idemo ni
pod koju cijenu.
Došli smo opet do jednog oštrijeg zavoja. Na desnoj strani ceste nalazilo
se nešto ravnice, koja je pokrivena niskim žbunjem, iz kojeg prorasta po koje
stabalce. Jedan je stražar prošao zavoj, dok se je drugi zabavljao s jednim
iznemoglim robom u jarku pokraj ceste. Stražar nije htio pucati u čovjeka,
pa gaje opominjao da mora ustali i nastaviti put. Kad je drugi stražar naišao,
počeo je vikati na prvog stražara, a robu je sprašio melak u glavu. Mi smo
iskoristili prazninu između slražara i jednim skokom nestali smo u gustom
grmlju. Kolona je sa stražom prolazila, a mi, skriveni u žbunju samo dva
koraka od ceste, ležimo i čekamo što će nam sudbina donijeti. Ako nas
otkriju, sasvim je sigurna smrt. Činila nam se cijela vječnost, dok je konačno
zadnji dio robova prošao. Riješili smo se ropslva u koloni smrti, ali ne
126
problema kuda?
Tri dana slobode
Ja sam prošao ovim krajevima nekoliko puta, jer sam bio u vojničkoj
jedinici u Topuskom, Glini i Velikoj Kladuši i u nekoliko navrata išao sam
u Petrinj u i Sisak, dok je krajeve preko Kupe Marko poznavao bolje od mene.
Nakon izmjene misli, krenuli smo na desnu stranu ceste i uputili se u pravcu
rijeke Kupe, koju ne možemo mimoići. Prošli smo nekoliko bregova, s čijih
smo uzvisina gledali u pravcu Gline, kamo su otišli toliki poznati i nepoznati
robovi. U daljini vidjela se prašina kolone robova, koja se kretala prema
logoru Čemernica, iz kojega se nitko nije živ spasio.
Primakli smo se prvoj kućici, koja je nešto udaljena od drugih i nastojimo
nekako izvidjeti tko se nalazi u njoj ili oko nje, ali nismo mogli primijetiti
nikoga, pa smo se prikučili bliže dvorištu, u kojemu je bio bunar s vodom.
Izvukli smo drvenu posudu s tekućinom i prvi put nakon petnaest dana
pijemo bez guranja i otimačine te straha od stalno zviždećih naboja, koji nisu
ispaljivani u prazno. Napili smo se vode i htjeli smo produžiti put prema
Kupi, koja je još uvijek daleko, ali pravac znamo. Već smo bili pri izlazu iz
dvorišta, kad nas je pozvao slabašan ženski glas, da je pričekamo. Starica,
koja se jedva micala, nosila je u slabašnim rukama skoro polovicu kruha i
dva okrugla sira, kakvi se u tim krajevima spremaju za sajam. Nije nas ništa
pitala, a mi, iznenađeni dobrotom ove stare žene, ne smogosmo ništa osim
hvala. Ona je u tren oka bila opel u kućici i pogledala nekoliko pula kroz
prozor prema nama.
Prošli smo još nekoliko kuća. Na svim vratima izlijepljeni su plakati, na
kojima je pisalo: »Tko primi, nahrani ili pomogne odbjegle iz logora ili
kolone bandila, koje vojska vodi do sela da ispašlaju zlodjela, bit će po NOV
kažnjen smrću.« Polako kroz polje uz živice odmičemo od sela. Preporodili
smo se, iako je nesigurnost za život još uvijek velika.
Prolazimo sela i proplanke. Ne ustavljamo se nigdje, osim što se svratimo
na koji bunar s vodom. Umorni smo od pješačenja, a i pospani, ali sve lo nije
neprebrodivo. Došli smo konačno i do željezničke pruge, uz koju nekoliko
koraka dalje vodi cesta Sisak-Zagreb. Prešli smo željezničku prugu i cestu
između dva sela, pa smo sigurni da nas nitko nije primijetio. Udaljili smo se
u polja nekoliko stotina metara i zavukli u šumicu, gdje smo našli vrlo
pogodno mjesto da se odmorimo i naspavamo, kako bismo slijedeće večeri
nastavili pul.
Ponovo u Viktorovcu
Ustali smo iz gnijezda, gdje smo prespavali, i produžujemo puteljcima
kroz šumarke. Za nekoliko časaka bili smo na rubu šumice, odakle su se
nastavljala polja, pašnjaci i livade, kojima obiluje ovaj kraj. Nedaleko pred
nama vidjelo se maleno seoce, koje je ulonulo u voćnjacima, le se samo lu
127
f i tamo vidi dio koje od kuća. Dogovorno smo se zaputili prema selu u namjeri
da opet pokušamo doći do hrane. Polako smo se došuljali do živica i
I otpremili u logor na Viktorovcu. U onaj isti Viktorovac iz kojega smo prije
promatramo kretanje u seocu, kako bismo otkrili da nije slučajno vojska ili
milicija u njemu, ali nismo mogli ništa primijetiti što bi bilo sumnjivo.
Seljaka se nismo bojali, jer ako nas neće pomoći, neće nas ni izdati. Po svim
znacima ustanovili smo da je selo naseljeno isključivo hrvatskim življem,
jer je skoro na svakoj kući bio izrezan od crijepa križ i zaliven betonom ili
čim drugim. I kućica pred kojom smo bili imala je lijepi isklesan križ, koji
se nalazio na zapadnoj lastavici kuće. To nas je okuražilo, pa smo iza živice
u nekoliko koraka preskočili seoski put. Još smo se jednom ogledali i nismo
primijetili da bi nas itko pratio. Kad smo bili sigurni, pokucali smo na vrata.
Promukli muški glas pozvao nas je da uđemo: ja sam pritisnuo bravu i
našao se u kući, Marko je također bio već u kući. Čovjek, koji nas je pozvao
unutra, držao je šmajser u rukama uperen prema nama i pozvao nas da
zatvorimo vrata. Preneraženi, nismo smogli snage da se uopće maknemo. U
istom času izišao je iz druge sobe njegov sin, koji je mogao imati između 10
i 12 godina. On je prošao iza nas i zatvorio vrata. Stajali smo uz vrata bez
riječi, dok je domaćin postavljao pitanje za pitanjem. Vidio je da smo
uplašeni, te da na brzinu neće dobiti odgovor ni na jedno pitanje, pa nas je
pozvao da sjednemo na stolice, koje je sinčić donio iz druge prostorije.
Domaćin je imao oko trideset i pet godina. Sad je otvorio prvi svoju
životnu kalvariju za vrijeme rata u Hrvatskoj. U prvim danima proglašenja
NDH bio je pozvao u domobranstvo, pa je njegova jedinica bila dodijeljena
drugim domobranskim postrojbama, koje su se nalazile u Bihaću i okolici.
Bio je 1942. zarobljen po partizanima, ali je za kratko vrijeme pobjegao
nazad u domobrane, dok su mu žena i troje djece živjeli u ovoj kućici. Kad
jepodkonac 1943. god. došao na dopustkući, bio je po mjesnim partizanima
opet odveden u šumu. Njihove su operacije bile u šumama u okolici Siska,
Petrinje i drugih mjesta ovoga kraja. Žena i djeca bili su, po njegovom
pričanju, zbog njegove aktivnosti pobijeni od strane ustaških jedinica, dok
je mali sin u to doba bio kod rođaka u Sisku, koji je bio domobranski časnik
i kod čije je obitelji mali bio dok otac nije došao kući iz partizana. Mali je
volio hrvatsku vojsku, jer je rođak učinio sve da dječaku nadoknadi majku
i oca, dok je ovaj bio u šumi, a za majku, brata i sestru nije se znalo. No mali
se je pokoravao ocu, pa je našao neki tanki konopac kojim nam je, po očevu
naređenju, povezao ruke otraga. Tada smo morali ispričati sve gdje smo mi
bili i što smo bili. Čovjek je spomenuo da ne mrzi niti jednog Hrvata, niti
ijcdnog čovjeka, ali ne može da ne mrzi hrvatsku vojsku, koja mu je pobila
obitelj. Molili smo ga da nas pusti, da nastavimo našim putem, ali je bio
neumoljiv. Rekao je: 'Ja ću vas predati u Sisak vlastima, a oni neka s vama
rade što hoće.'
Napravio je jelo i odriješio nas je dok smo se najeli. Potom nas je opet
povezao njegov sin i pri vezanju dva puta zamolio oca da nas pusti, ali je
domaćin bio čovjek neumoljiv. Oko pet sati poslije podne poveo nas je
svezane na željezničku stanicu i vlakom smo došli u Sisak. Na stanici u Sisku
mislio nas je predati miliciji, ali nas oni nisu htjeli primiti, nego su nas
l 128
tri dana izašli. Na ulazu u logor bila su dvojica stražara, koji su nas malo
izbatinali i pustili u logor.
Strašno smo bili poraženi udesom koji nas je pratio, ali se nismo pokajali
što smo pokušali pobjeći, jer sada imamo malo iskustva, malo smo i fizički
ojačali, dok posljedica nije bilo. Naš pratilac nije popratio naš dolazak
nikakvom pritužbom, a niti je prijavio da smo bjegunci, nego da smo se mi
sami njemu prijavili da nas predvede vlastima, kako bismo bili upućeni na
svoj kotar. Logor je bio pun, kao da se iz njega nitko nije makao, jer jedni
odlaze u kolonama u druge logore smrti, dok iz drugih logora dolaze na
Viktorovac. Gomila se robova stalno otima na bunaru za vodu, jauču
bolesnici od raznih bolesti na sve strane. Stare barake već su se napola
ispraznile, jer smrt od pjegavog i trbušnog tifusa hara nesmanjenom
žestinom, te su se barake ispraznile od starih bolesnika, dok oni koji sada
obole leže tamo gdje ih je bolest uhvatila. Nitko ih više ne sili da se uklone
između onih koji još nisu dobili tu zaraznu bolest. Mi smo opet nekako dobili
malo mjesta pod našim starim hrastom, ispod kojega smo otišli prije tri dana.
Legli smo i šapućemo o svemu, analiziramo svaki potez koji smo učinili, te
dolazimo do zaključka da ne smijemo nikada više uvrstiti se u bilo koju
kolonu koja se bude kretala prema Kordunu. Bilo je uvijek moguće uključiti
se u zadnje dijelove kolone, koju formiraju po nekoliko sati, i kad krenu,
moglo se od našega hrasta vidjeti kojim pravcem kreće kolona. Nastojat
ćemo priključiti se kojoj koloni koja bude kretala prema Slavoniji.
U logor je predvečer ušla veća skupina poluuniformiranih režimlija s
batinama. Skoro cijela noć prošla je u bježanju od mjesta do mjesta da ne
dođemo pod te batine, koje su nemilice padale po svima koje su stigli
dohvatiti. U samu zoru povukli su se iz logora i tek je tada roblje imalo malo
mira za spavanje, ali to nije dugo potrajalo, jer čim su odvezli mrtve, ulaze
komesari i počimaju formiranje kolone. Poslije podne krenula je ogromna
kolona i, kad smo vidjeli da se njeni prvi dijelovi kreću cestom prema
Petrinji, odustali smo da se uključimo. Kasnije smo doznali da su i ovi
mladići dospjeli u logor Čemernica.
Prema Slavoniji
Prošla je još jedna noć u logoru uz otimanje vode na bunaru i čučanjeoko
iskopanih jaraka za obavljanje nužde. Jecaji cijelu noć ne prestaju, jer se u
svakom kutu logora nalazi po nekoliko bolesnika od trbušnog ili pjegavog
tifusa pa usred visoke temperature buncaju uz jecanje i dozivanje majke i
Majke Božje. Jutro je osvanulo dosta svježe. Dolazi kamion, da kupi mrtve.
Pored toga, u logor dolazi jedna četa partizana i uključuje u redove sve što
može stajati, osim Nijemaca. Ja i Marko ležimo pod našim hrastom i
prilijepljeni uz zemlju glumimo bolesnike. Skoro cijeli dan trajala je
procedura, pa je skupljena ogromna kolona od nekoliko tisuća Ij uđi. U logoru
ne ostaje nitko, osim Nijemaca i bolesnih.
Kad je kolona krenula i njeni prvi dijelovi produžili uz žicu prema Sisku,
9 Križni put 129
odnosno tamo odakle smo prvi put došli na Viktorovac, ja se i Marko za tren
oka ubacujemouzadnjedijelovekolone.kojajeposvom sastavu najšarenija, jednostavno i oni pregaženi mnoštvom i morali se povući ustranu. Ovdje je
bilo nekoliko mrtvih usred gužve, jer pregaženi pojedinci nisu više mogli
jer ima dosta nemoćnih koje prijatelji nisu htjeli ostaviti iza sebe nego ih nikako nastaviti put, a bio ih je dobar dio koji nisu ni bili pri svijesti, pa su
napola nose. Osim toga što krećemo prema Slavoniji, naši pratioci nisu ih onako razjareni vojnici poubijali i ostavili na cesti i u jarcima sela.
isključivo Vlasi, nego su većinom muslimani iz okoline Velike Kladuše.
Ulazimo u Popovaču i već prvi dijelovi kolone zauzimaju prostore na
Ima, dakako, i Kordunaša, ali ne čine i većinu, a nisu ni komandiri kolone.
tržnici za blago. Tamo je još jedna kolona stigla iz Siska, iz Staklane, ali ih
Viktorovac je skoro opustio, kad smo zadnji izlazili, ali ne za dugo. Već s
nije bilo tako puno kao nas. Ovdje su nam dozvolili odmor od nekoliko sati.
druge strane vratnica čekaju dovedeni drugom kolonom, da ih se pusti u
Stara nas straža napušta i vraća se u Sisak. Preuzeli su nas opet Srbi iz
logor. Hrvatske, čiji su zapovjednici Srbijanci. Za vrijeme odmora, pojedini
Spustili smo se niz brežuljak od Viktorovca do mosta, koji je danas pust,
partizani ušli su medu nas i na više mjesta izazivaju ili tuku kojeg roba. Već
jer nas nitko ne dočekuje, a niti tuče. Prelazimo most i ulazimo u gradske
se hvata mračak, kad je u sajmište ušla četa vojnika s jednim poručnikom i
ulice, koje nisu više tako prljave, a i u izlozima pojavilo se tu i tamo nešto
svrstava u kolonu po šest, sve do koga dolaze. Naši nemoćnici ostaju ležati
robe za prodaju. Na prozorima kuća kuda prolazimo mnoštvo je svijeta, koji
na sajmištu i nitico ih ne sili da se svrstavaju u kolonu. Ubrzo se svrstala
nas promatra. Lica su ozbiljna. Nema nikakvih izrugivanja ili podvala. Kao
ogromna kolona i odmah nastavljamo put prema Čazmi. Ja i Marko isto smo
da svi suosjećaju s tragedijom u koju je ubačen hrvatski narod. se priključili koloni jer smo sada dosta dobro prošli, budući da smo imali
Viktorovac je ostao iza nas po drugi put, ostalo je mnoštvo iznemogle i
sreću, pa smo u oba sela dobili po nešto hrane, a vode imamo stalno punu
bolesne braće iza nas. Razbacani po svim kutovima, čekaju svoju sudbinu.
Mnogi će još u današnjem danu zatvoriti svoje umorne oči pod udarom čuturicu. Dogo varamo se o bijegu i imali smo sada potpuno pouzdanje u naše
snage. Na izlazu iz Popovače, uz vratnice jedne poznate hrvatske obitelji i
bolesti, i slijedećeg jutra njihovi će posljednji ostaci biti bačeni na kamion.
mojih poznanika dobačen mi je paketić s hranom. Sve što sam im imao
Ostao je i naš veliki razgranati hrast, koji nas je čuvao od prevelike vrućine
vremena reći bilo je neka jave mojima da su me vidjeli živa.
pod svojom krošnjom. Kad smo pošli, pratnja je odmah puškarala u zrak, ali čim smo se odmakli
Sunce se spremalo na počinak, a mi.požurivani od straže, gmižemo svim
od mjesta, njihovi su nišani bili upereni u kolonu i svaki je čas po neki rob
svojim snagama cestom prema Popovači. Kad se je smračilo, stigli smo do
pao pogođen nabojem. Isto tako ne dopuštaju izlazak iz kolona u jarke, gdje
jednog sela gdje je straža izabrala livadu, na kojoj ćemo prenoćiti. Ovo je
pojedinci obavljaju nuždu, jer još izvjestan dio robova trpi od dizenterije. I
prva noć da straža nije po noći izvodila robove i ubijala. Isto tako nije nitko
dok je jučerašnji dan bio relativno dobar za oboljele, ova noćna straža ne
dolazio među nas da zlostavlja pojedince.
ostavlja ih ni minute nego, u najviše slučajeva, puca u ljude dok čuče kraj
ceste ili u jarku.

Pomoć od puka
Ponovni bijeg
Već je prošlo podne, kad su zadnji dijelovi kolone izašli iz šume i prvi
dijelovi penju se uz malu uzbrdicu, na kojoj se smjestilo veliko selo. Svijet
Čazma je na pomolu. Prošli smo još dva zaselka i izgubili nekoliko ljudi.
je čuo da se kolona od preko tri tisuće ljudi kreće i da će, po svoj prilici, proći
Ulazimo u grad. Na sve strane strše ruševine. Tu i tamo ima i popaljenih kuća,
kroz njihovo selo. Kako se radilo o hrvatskom selu, u kojem nije bilo puno
dok školske i općinske zgrade strše bez krova i prozora. Partizani su sve bili
sposobnog muškog svijeta, stariji ljudi i žene kroz noć su pripremali doček
zapalili da hrvatska vojska ne može upotrijebiti zgrade u svoje svrhe. Mjesto
iznenađenja. Skoro pred svakom kućom ispred vratnica bile su iznesene
je dosta malo i pusto, pa smo brzo prošli grad. Na izlazu dočekali su nas
posude s mlijekom i košare s kruhom. Kad su gladni robovi navalili na
pristalice režima iz Čazme i okolice, koji smanjuju naše brojno stanje na
iznesene posude i košare, u tren oka nije više bilo ni posuda ni košara, a kruh
i mlijeko pomiješano s prašinom pojedinci su još hvatali i jeli. Ovi ljudi nisu najzvjerskijc načine sjekirama i noževima, dok stražari vode cirkus iz onih
koji su pali i traže majku ili zovu Boga u pomoć da im skrati muke.
ni sanjali što će se dogoditi, kad oko tri tisuće gladnih robova navale na
Opet je jedno selo na pomolu. Ljudi odmah od prvih kuća bježe na
stotinu ili više posuda s hranom. bunare. Straža puca u namjeri da ih spriječi, ali u tome uopće ne uspijeva.
Svi su htjeli dobiti, pa su u otimačini svi ostali bez ičega. Sve je uništeno
Selo je dosta veliko da su se robovi razišli po svim bunarima i otimaju se za
u tren oka, a oni robovi koji su bili slabiji, jednostavno su pregaženi od jačih.
vodu. Tu i tamo po koja žrtva pada oko bunara, jer straža stalno pripucava,
Stražari su se u prvim momentima umiješali da naprave nekakav red, ali su
ali se nitko ne odmiče dok ne dobije vode. Robovi su se rasporedili po

130 131
r zaostao samo par koraka. On je pokucao na vrata, ali se nije nitko javio.
dugačkom selu, pa skoro svi uspijevaju doći do vode, osim onih najslabijih
koji su ostali ležati po cesti, pa je straža dozvolila da se i njih napoji vodom,
kako bi mogli nastaviti put, jer im je cilj još danas stići u Bjelovar. Kuće su
poredane nedaleko od ceste, jedna pored druge. Iza kuća ograđeni su dosta
veliki vrtovi u kojima raste mnogo voća i povrća. Skoro iz svake kuće vode
manja vrata otraga u vrt. Veliki dio robova zalazi i u kuće, gdje im ukućani
daju hranu, izvjestan dio koristi ova mala vrata koja vode u vrtove i nestaju
u šumici, koja se nalazila iza voćnjaka.
Ja i Marko ušli smo u jednu kuću gdje su nam dali već pripravljene hrane.
Mi se nismo povratili nazad nego smo otvorili vrata prema vrtu, koja smo iza
sebe odmah zatvorili i, što smo mogli brže, preskačemo ogradu i za trenutak
smo se našli u šumici. Nije bilo nikakve reakcije od strane straže, te je
vjerovati da nitko od njih nije primijetio naš bijeg, a niti je to tko od seljaka
prijavio. Nas su ovi gusti šumarci potpuno skrivali od straže, koja seje dugo
mučila dok nije napokon postavila opet kolonu na cestu i pošla prema
Bjelovaru, dok se nas sedamnaest skupilo u šumici. Bilo nas je iz svih krajeva
Hrvatske, a isto iz svih rodova vojske. Među nama se našao jedan, čija jekuća
bila u ovom selu, ali se još uvijek ne usuđuje u selo, jer je još daleko mrak.
Kad seje smrklo, naš se kolega izgubio u svoje selo, a nas šesnaest smo ostali
u šumi. Obećao nam je donijeti hrane, kako bismo se malo okrijepili da
možemo nastaviti put dalje. Nismo dugo čekali na pomoć. Došli su s puno
kruha, slanine i sira, a pored toga bilo je vode u izobilju. Sve su nas nahranili
i napojili, te što je preostalo podijelili nam za put. Izmjenjivali smo misli što
nam je početi, pa smo došli do zaključka da se moramo razići po grupicama
i svaka od podijeljenih grupica neka pravi svoje planove. Ako koja od njih
padne u ruke vlasti, ne može govoriti o drugim bjeguncima, jer ništa ne zna.
Bilo je prijedloga da bismo ostali skupa, ali nismo imali oružja, pa je ta ideja
odbačena.
Razišli smo se u noći ili već u rano jutro. Ja i Marko ostajemo najzadnji,
budući da smo mi jednom pokušali sreću i nismo imali uspjeha, pa smo
odlučili temeljitije razraditi plan. On je imao prijatelja u Kanjiškoj Ivi, te smo
odlučili, ako nam pođe za rukom, u tijeku dana prebaciti se preko Carića.
Vrućina je bila nesnosna, pa se nigdje nije moglo vidjeti ni žive duše. Ovo
nam je poslužilo, te nismo bili primijećeni ni od koga iz sela. Ušli smo u
šumarke Carića. Puteljci vode u svim smjerovima, a mi odabiremo one koji
vode prema istoku. Imali smo još podosta hrane, pa sam ja predlagao da se
ne javlja prijatelju prije nego mi dođemo u okolicu Kanjiške Ive, pa ćemo
se nekako interesirati da isti nije u službi kod sadašnjih vlasti. Prošli smo
izvjestan dio puta i ostavili iza sebe velik dio gorostasne šume Carića, te
prelazimo nekoliko pašnjaka kroz koje prolazi uskotračna željeznička pruga
(Gutmanova željeznica), kojom se izvozilo drvo iz Carića.
Par stotina metara od pruge nalazila se je mala kućica oko koje je bilo
nešto vrta s još zelenim povrćem. Marko namjerava da se svrati u kuću, dok
se ja kategorički opirem i molim ga da to ne čini, jer može nam se desiti da
je netko unutra i da opet tragično završi naš bijeg, ali je on bio uporan u
svojim nakanama i pošao u pravcu kuće. Pratio sam ga do same kućice i
l 132
Marko je pritiskao bravu i već bio zakoračio u kuću. U isti čas, ja sam se
okrenuo da pogledam uokolo da nas tko ne prati i vidio trojicu naoružanih
ljudi u partizanskim uniformama, s kapama u rukama, kako dolaze od druge
strane kućice. Ja sam Marku polako doviknuo, ali su Čuli moj glas i svratili
pažnju na nas i pozvali nas da stanemo. Mi smo u tren oka bili već u šumi,
koja nije bila tako daleko. Pripucali su u nekoliko navrata, ali nisu pogodili
jer smo mi ipak bili dosta daleko. Nisu se trudili da nas gone kroz šumu nego
su ostali pri prvim šumskim gustišima, u koje smo mi uskočili i bježali dalje.
Kad smo ustanovili da je potjera odustala, mi smo se malo odmorili i
ponovno krenuli. Išli smo što smo mogli brže i prije mraka stigli smo
nadomak Kanjiške Ive i drugih slavonskih sela koja se prostiru u blizini
Carića. Nešto podalje od samih sela bilo je bregovito tlo, koje je bilo
zasađeno u najviše slučajeva vinovom lozom. Zastali smo u jednom od
mnogobrojnih vinograda, te smo se počeli dogovarati kako i na koji način
doći do Markova prijatelja, ili saznati nešto pobliže o njemu. Sporazumjeli
smo se da će Marko poći sam u selo i cijelu stvar provjeriti, te doći po mene
nazad. Kad je pošao, rekao je: najviše jedan sat, i on će se vratiti po mene.
Ja sam ga čekao više sati, ali ga nisam dočekao, a niti ikada više s njime
razgovarao. Čuo sam kasnije da je uspio doći k bližnjim rođacima u okolici
Dervente, gdje je, navodno, 1948. poginuo u jednoj od križarskih grupa.
Zašto se Marko Pinjuh nije vratio nazad, da idemo i dalje skupa, ostala je
tajna koju je on odnio u grob.
Sav očajan, odlučio sam poći dalje i uputio se prema selu koje je ležalo
na maloj visoravni. Držim se stalno vinograda, dok ih je bilo, pa sam iz njih
pratio tko se kreće po putu, koji vodi kroz selo, koje nije poredano uz njega.
Put vodi za Banovu Jarugu, pa siječe selo. Na desnu stranu, u ograđenom
prostoru, bile su dvije krave, koje su čekale kod samih vratnica gospodara,
jer je već skoro sumrak. Po blago je došla mlađa žena, koja je pustila krave
na put. Ja sam se izvukao iz vinograda na put i javio se ženi, koja se malo
iznenadila, ali se ubrzo sabrala i rekla mi broj kuće, te neka dođem k njima,
kad se smrači. Imala je muža u logoru u Bjelovaru, pa je svaki drugi dan išla
u posjete.
Kad se smračilo i svijet pošao na počinak, ja sam se privukao kući kamo
mi je rekla, te kroz prozor iza kuće nekoliko časaka prisluškivao što se
događa. Brzo sam se prebacio preko plota i našao u hodniku dogovorene
kuće. U kući je još sjedila ženakoju sam sreo, te njena svekrva i svekar, ljudi
pedesetih godina. Ostao sam u štaglju, a hranu mi je uvijek donosila stara
žena, jer se bojala da snahu ne bi pratili susjedi. Zadržali su me tri dana, pa
sam se vrlo dobro oporavio. Oprostili smo se poslije obilne večere i
spremljene popudbine. Odlučio sam, ako mi pođe za rukom, probiti se u
kršnu Hercegovinu, jer sam se nadao većem razumijevanju i zaštiti od strane
lokalnih vlasti.«
(»Republika Hrvatska«, br. 109,10. travnja 1977)
133
f
Osječko Zeleno polje
Logor u Osijeku bio je smješten na sajmištu, takozvanom Zelenom polju,
i mnogi među onima koji su prošli »križni put« boravili su u tom logoru, bilo
da su iz njega pušteni kućama ili odlazili dalje, prema Bjelovaru, Slavonskoj
Požegi, Virovitici ili još dalje prema istoku Jugoslavije. Hranu koju su
dobivali, zarobljenici opisuju kao »vodu u kojoj bi bilo tek nešto krumpira
ili nečeg sličnog« iako je bilo i mnogo onih koji nisu bili u grupama
određenima za sljedovanje. U samom logoru, ograđenom bodljikavom
žicom, nalazile su se i neke zgrade u kojima su bile smještene manje grupe
zarobljenika, dok se u drugim saslušavalo. Jedan od onih koji su bili
saslušavani na Zelenom polju navodi da ga je ispitivao neki partizan s
oficirskim oznakama, uz prisutnost partizanke koja je sastavljala zapisnik.
Rijetki od bolesnih zarobljenika koji su uspjeli doći među povlaštene
prebacivani su u neki dvorac gdje su se o bolesnicima brinule časne sestre
i gdje su bili smješteni u neuredne prostorije (»Bili su ko neki kokošinjci
iznutra« - Vlado Lipak, »Start«), na prostoru od svega jednog četvornog
metra po bolesniku, odakle su krajem srpnja 1945. preživjeli bolesnici
(»Svaki dan su mrtve vodili i tovarili«) prebačeni u ženski zatvor u
Slavonskoj Požegi.
U Slavonskoj Požegi, nakon oslobođenja, u svibnju 1945, formiranje
veliki zarobljenički logor, u kojem je, prema iskazima svjedoka, bilo i po
nekoliko tisuća zarobljenika. Logor, velik prostor ograđen bodljikavom
žicom, imao je nekoliko baraka, no zbog pretrpanosti zarobljenicima mnogi
su pod budnim okom naoružanih stražara boravili vani, na otvorenom.
, zgradu »Srpskih sestara«, gdje je bila smještena Ozna. Boravak ondje bio
Prehrana zarobljenika bila je donekle organizirana, zarobljenici su dobivali
»neku vodicu kojom smo se koliko- toliko održavali na životu«. Kao i u
mnogim drugim logorima, ni u Slavonskoj Požegi nije bilo liječničke
pomoći za logoraše iako su ih iscrpljivale razne bolesti, a osobito dizenterija.
»Stariji od trideset kao da su bili otporniji na tu bolest koja je posvuda
ostavljala krv što su je bolesni iz sebe izbacivali. Tragovi su ostajali za
bolesnicima kad su sa svojih ležajeva u barakama puzali do latrina...«
Lakše bolesni, oni kojima smrt nije bila jedina izvjesnost, prebacivani su
u bolnicu časnih sestara u gradu, odakle su po ozdravljenju bili vraćani u
logor. U samom logoru, svaki dan su vršena popisivanja zarobljenika, koja
su prethodila ispitivanjima, osobito za ljetnih mjeseci, kad je vlast imala
koliko-toliko vremena civilizirano se odnositi prema svojim zarobljeni-
cima. Dakako, to »civilizirano« vrijedi samo za činjenicu da su bili
saslušavani, što je normalan postupak prema svim zarobljenicima u logo-
rima, ali način kako su se ta saslušavanja izvodila nešto je posve drugo i
daleko od normalnog i uobičajenog postupka. Logoraši su nerijetko bili više
puta preslušavani i svaki put bi ih preslušavao drugi istražitelj, a samoj
proceduri prethodila je prozivka, nakon koje su se zarobljenici postrojavali
pred barakama, gdje bi ih ispitivali.
Ivan Spahija, jedan od požeških logoraša, opisao je u »Večernjem listu«
134
ta saslušanja: »Najprije su nas pratioci sve popisali, a onda su nas po tim
spiskovima prozivali i odvodili na saslušanje u neku logorsku zgradu,
mislim da se to postrojenje zvalo 'Glatis'. Za stolom bi sjedio neki kapetan,
ali i drugi isljednici. Pitali bi: kojoj jedinici si pripadao, na kojem terenu
bio... i tako nekih deset minuta ili pola sata. Mislim da su isljednici bili
knojevci. Sudim to po njihovim metodama...«
Prijedor
U Prijedoru je nakon završetka rata bilo nekoliko mjesta na kojima su
zatvarani zarobljenici. Glavni zarobljenički logor bio je smješten na staroj
ciglani, i dvije tisuće zarobljenika, koliko ih se po procjeni jednoga od njih,
tamo našlo u toku lipnja 1945, nalazilo se u nekoliko baraka, a kad su i one
popunjene, prekobrojni su morali boraviti vani, na otvorenom. Dva obroka
na dan jednolične slabe hrane, a najčešće je to bila prokuhana stočna repa,
od koje su logoraši dobivali nešto nalik na varivo, uz malo kukuruznog
kruha, bilo je sve što su zatočenici prijedorske stare ciglane dobivali od
svojih stražara.
Za bolesne nije bilo pomoći, i mnogi su, .se razbplijevali noćeći na
otvorenom, ali tu sudbinu nisu mogli izbjeći - njihov daljnji opstanak ovisio
je o otpornosti samog organizma. Saslušavanja logoraša provodila su se
svaki dan i mnogi od odvedenih na saslušanje nisu se nikada više pojavili,
ni u tom, a ni u nekom drugom logoru. Manje grupe odvođene su u omrznutu
je tek ispit izdržljivosti za zatvorenike. Polomljene kosti, unakažena lica
zatvorenika - bila je to rutina koja je prethodila rijetkim suđenjima ili
otpuštanjima, a nerijetko su zatvorenici za boravka u toj zgradi i likvidirani.
Džinića kuća, muslimanski čardak smješten na samoj obali Vrbasa, bilo
je treće mjesto stradavanja zarobljenika u Prijedoru. I tu je frekvencija
prolaska novih zatvorenika bila velika, makar se i odatle rijetko odlazilo na
slobodu, a mnogo češće na robiju u neki zatvor.
Zatočenici iz Džinića kuće govore kako za njih nije bilo nikakve nade u
tom zatvoru. Rijetki koji su uspjeli preživjeti iz sasvim nepoznatih i najčešće
banalnih razloga, a takvi su ih i doveli u taj zatvor, pričaju o rafiniranom
maltretiranju kojem su bili izloženi:
»Stražari su znali ponekog od nas prozvati i najaviti mu otpuštanje iz
zatvora za sljedeći dan. Bilobitoutokuppslijcpodnevadabi sljedećeg jutra,
pošto je nesretnik probdio cijelu noć ne vjerujući u milost koja mu se pružila,
umjesto otpuštanja dobio samo podmukli smijeh i nove batine. Noći su nam
bile najteže, nikad se nije znalo hoćemo li svi koji smo legli na spavanje
dočekati jutro. U toku noći, uz užasnu galamu u ćelije bi upadali stražari i
izvlačili ljude van, a neko vrijeme nakon toga čuli bismo pucnje. Bili smo
poredani u sobe jedan do drugoga. Ležali smo na podu, glava naslonjenih na
135
r ; zid, i čekali. Njih pet-šest naoružanih stražara upalo bi usred noći u naše
ćelijei izvlačilo ljude, nepitajući niti kako se tko zove, niti zašto je u zatvoru,
ništa. Samo bi čovjeka udarili čizmom i rekli mu da izađe. Poneki od
zatvorenika pitao bi da li da ponese stvari, no odgovor je uvijek bio isti:'Ne
trebaju ti stvari.' Oni koji su izvedeni ne bi se nikad više vratili u sobe. Cesto
bismo se pitali tko je bolje prošao, da li ovi koje su izveli van ili mi koji smo
ostali. Naročito onda kada izvedu čovjeka koji spava s vaše lijeve strane, pa
onoga s desne, a vas preskoče u izboru. Kasnije smo saznali da se pričalo
po Prijedoru kako su leševi koji plivaju Vrbasom žrtve ustaša koji su se
skrivali po šumama, a radilo se ustvari o zatvorenicima iz Džinića kuće.«
Nažalost, zarobljenici su ubijani i u drugim gradovima BiH. Vinko
Roglić radio je 1957. kao nastavnik u osnovnoj školi u Laktašima kraj
Banjaluke i ondje je slušao »ispovijed« bivšeg egzekutora ratnih zar-
} obljenika, Momčila Katića - Sime iz Banjaluke. Katićev iskaz Roglić je
objavio u »Republici Hrvatskoj«, br. 107, listopad 1976. Evo stoje Momčilo
Katić ispripovijedao:
»Godine 1945. bio sam dobrovoljac u odjeljenju za likvidaciju. Bili smo
u blizini Šapca. Tu uz rijeku bile su iskopane jame-kanali i bilo je puno posla,
jer su svaki dan stizale nove grupe Hrvata, ustaša, domobrana i civila
kolaboracionista. Trebalo je sve to pomlatiti, i to što prije. Likvidaciju smo
vršili pred zoru, tako da se obližnjim mještanima moglo tumačiti da se vodila
borba s neprijateljskim ostacima. Kad smo doveli prvu grupu, njih deset, ja
sam bio nešto sentimentalan. Drhtale su mi ruke i noge, ne znam zašto. Ne
znam kako je prošlo između rafala i jauka, ali osjetim na ramenu ruku druga
komesara. Zvao me da ga pratim. Govorio mi je daje to prošlo i njega te da
je poslije sve drukčije. Bilo je baš kako mi je rekao. Nije bilo više straha i
lubanje su prskale. Trebalo je što više njih pokositi. Ja sam imao automat,
a imali smo i 'šarca' za bandite koji bi uspjeli pobjeći. U jednoj grupi bio je
jedan krupan čovjek. Rekao mi je da je neka šarža, mislim neki načelnik ili
nešto slično. 'Dijete, nemoj me ti ubiti! Zovi svog komandira, da me ubije
on', reče mi. Dođe komesar i glava prsnu na sve četiri strane. Poslije sam
odabirao po ćef u, koji je za moj automat. Tako dođe red i na jednog trbonju
Židova, koji je bio kolaboracionist. Nije mu pomoglo sve njegovo pozivanje
na židovstvo. Gledam ja njega, da li u glavu ili u trbuh. U trbuh ode rafal i
prevrnu se čovo.
Bilo je i problema, bilo je bandita koji se nisu dali nad jamu. Jakovezani
žicom, kidali su zubima do koga su došli. Vikali_bi Antu Pavelića 17ZTvjela
HrvatskTTa neki su ham psovali majkTIšrpskui pljuvali. Te smdguraiTBolje
udarnu i rafalima odozgo. Bilo ih je napola ubijenih i ti su nam i stvarali
problema, jer su bili pomiješani s mrtvima i jaukali: 'Majko! Ubijte me,
majku vam srpsku!' Ali, i to smo brzo riješili, dovezli smo živog kreča i po
njima. 'Evo vam Antu Pavelića! Evo vam NDH!' Poslije smo naturali
zemlju i konačno je nastupila tišina. Tek tada smo mogli da se odmorimo.«
Josip Turković, rođen 1924. u kotaru Kostajnica, dospio je u zarobljeništvo
u Zagreb, gdje je prvotno bio smješten u logoru na Kanalu. Svoj »križni put«
do Makedonije opisao je u knjizi »Hrvatske revije«, »Bleiburg - uzroci i
i 136
posljedice«, str. 181:
»Nakon provedenih ispitivanja o nama, još su nas ispitivali i o našim
roditeljima i o ostaloj rodbini. Tu je, uglavnom, počela moja golgota i
kalvarija. Nakon tih šest dana provedenih na Kanalu, navečer su nas
postrojili i krenuli smo pravac logor Prečko. Mislili smo da ćemo nakon
toliko dana gladovanja ovdje dobiti nešto hrane, ali ništa od toga. Tako je bilo
s cijelim našim maršem kroz protekle mjesece, jedino ako je tko u prolazu
uspio uletiti u koju kuću po komadić kruha ili čašu vode, uz opasnost za svoj
život i život ostalih, a takve su stražari posebno pazili. U Prečkom su nas
držali oko 7 ili 8 dana i za to vrijeme doveli su par malih odreda-grupica, za
koje se govorilo da su ih dotjerali iz Slovenije. U samome logoru vidio sam
na straži mog stegovnog narednika iz Zemuna, Bartulovića, koji me je
poznavao i nagovarao me, da kad on bude drugi put na straži, da mogu
pobjeći. Ali kako sam već prije čuo što se dogodilo s nekim Cvetićem,
odustao sam od toga, jer ionako nisam imao kamo otići, nego jedino k mom
ujaku na Salatu, a to je bilo opasno. Uskoro nakon toga, preuzeli su nas lički
pravoslavci i ukrcali nas na vlak u Podsusedu i u noći smo krenuli do Sesveta
i tuje počela stvarna pješačka kalvarija.
Čim smo se iskrcali, neki su pokušali pobjeći, ali su bili odmah uhvaćeni
te su ih krvoloci postrijeljali... Tu cijelu noć smo pješačili bez odmora i prošli
kroz Božjakovinu, Vrbovec, Gradac i Čazmu. Cijelim putem se čulo
pucanje, a kako sam ja bio u sredini kolone, doprla je do nas vijest da na
začelju partizani ubijaju svakoga koji je izgubio snagu i smalaksao, što mi
je dalo poticaja da čuvam energiju tijela, koja je još u meni bila nakon toliko
dana gladovanja. Prije sam spomenuo da su neki naši supatnici, kad bi
prolazili kroz naselja, izlijetali iz kolone da bi dobili komadić kruha ili vode.
Ne samo da su takvi bili ubijani bez milosti, nego naboj koji bi partizan
ispalio na njega ranio bi još kojega u koloni, tako daje i njega na kraju kolone
neminovno čekala smrt. Moja kolona rapidno se smanjivala, a tragovi su
ostajali pokraj cesta kuda smo prolazili. Partizani, profesionalni krvoloci,
iživljavali su se u svome sadizmu. Morali smo trčati, pa hodati i opet trčati,
tako unedogled, a svi jadnici kojibi iznemogli završili bi kraj ceste s metkom
u glavu. Treći dan prošli smo kroz Bjelovar i Đurđevac. U Bjelovaru mije
jedan poznanik tutnuo u ruke komad kruha, zbog čega sam mu do groba
zahvalan, jer sam tada i ja bio u krizi nakon toliko dana gladovanja. Čudio
sam se da me je prepoznao, jer sam bio u civilu, prljav, zarastao i oslabio od
gladovanja. Taj komadić kruha sam podijelio s još dvojicom mojih supat-
nika, a oni su se meni odužili pred Viroviticom, gdje sam počeo gubiti svijest,
a kako su oni bili veći i jači od mene, tako su me nosili ispod ruke. U
Virovitici mi je daljnja rodica moje obitelji donijela u platnenoj kesi l kg
kukuruznog brašna, što sam također dijelio podjednako, dnevno samo jednu
žlicu na nas trojicu. Još u Prečkome našao sam vojničku žlicu i praznu
limenku od konzerve, koju sam naveo na dugu žicu, i to mije bilo sve moje
blago i vrijednost. Ista mi je dobro došla, jer su nam poslije znali dati po pola
sala odmora, i to se uvijek događalo na otvorenu prostoru. Tom zgodom sam
nekada, ako nisam mogao doći do vode, uzimao iz jarka kraj ceste kišnicu
137
r i s par grančica zapalili smo vatru i prokuhali vodu - jasno, ako smo imali
vremena - i sasuli svaki po svoju žlicu kukuruznog brašna, i to nam je bio naš
dnevni obrok.
U Virovitici sustigao nas je vojni džip s 4 engleska oficira i kroz kolonu
se pročulo da su nas partizani trebali prebaciti preko Drave u Mađarsku, koja
je udaljena samo 12 kilometara, i predati nas Rusima za roblje, jer su Rusi
za vrijeme rata slali oružje partizanima i to bi bila kao protuusluga. Kako bilo
da bilo, mi smo krenuli pravac Osijek, koji je na samoj Dravi, i tu su nam dali
odmoru samome gradu, jer su očekivali daljnja naređenja. Tom zgodom su
nam građani Osijeka donosili tko je što imao od hrane i to nam je malo
povratilo snagu. Tu je bilo kruha, mesa, kuhane hrane, vode, pa čak i vina
i rakije. Predvečer, krenuli smo prema planini Papuk. Cijelu tu noć smo
hodali bez prestanka i sutradan smo stigli u mjesto Voćin, koje je bilo sve
popaljeno i u ruševinama. Najednom, iza nekog grma, pristupio mi je neki
balavac od 13-14 godina s ruskim šmajserom uperenim u mene. Ja sam svoje
cipele čuvao pa sam ih nosio na ramenu: i taj mi ih je balavac oteo, i još mi
je naredio da moram ići za njim u grm i svući se do gola. Kad sam se svukao,
on jepokupio mojurobu, košulju, gaće i čarape. Taj čas mi je projurila misao
da mi je kraj, ali kad mi je kazao da se obučem, tada sam opet bio u dilemi
što to dijete sa šmajserom u ruci misli. Ali, kad sam malo pogledao ustranu,
vidio sam da taj balavac samo pljačka, jer je tamo bila hrpa odjevnih
predmeta. Tad mi je odlanulo, jer sam ipak s hranom koju su nam dali
Osječani bio dobio malo snage i volje za život.
Do Osijeka sam stalno mislio daje bolje umrijeti nego prolaziti sve te
paklenske muke kojima smo izloženi. Ali po koji put pojavio bi se u meni
neki mali tračak nade da ću sve ovo preživjeti pa ću moći kome ispri-
povijedati sve patnje svoje i svojih supatnika. U Voćinu su nas dotjerali na
otvoreno polje, gdje nas je zahvatio veliki pljusak kiše, i to mi je bilo prvo
moje umivanje i kupanje nakon mjesec dana, a bio sam pun ušiju, kojih je
bilo toliko da sam ih rukama grabio i bacao, jer su i one još ono malo krvi
što sam imao nemilice pile. Ta kiša mi je pomogla da sam se donekle očistio.
Poslije te kiše polegli smo na mokru zemlju, a kako sam ja ostao samo s
kaputom i hlačama, tresao sam se cijele noći od hladnoće. Ujutro smo krenuli
pravac Slavonska Požega, gdje smo stigli navečer i odmah su nas strpali iza
žice, u neke barake, a saznao sam daje to bila bivša jugoslavenska golubinja
škola. U koloni su bili također neki iz te okolice, pa su im njihovi roditelji
i rodbina donijeli hranu, ali morali su je predati stražarima, koji su je sami
pojeli, a ostatak bacili psima. Kako su ti ljudi saznali da su im roditelji i
rodbina donijeli hranu, a istu nisu dobili, našli su papira, u isti umotali kamen
i bacili preko žice te tako o tome obavijestili rodbinu. Tada su roditelji i
rodbina promijenili taktiku, dolazili bi po noći i jednostavno preko žice
bacali hranu. Tada sam ja već bio toliko oslabio, bio sam kost i koža, mogao
sam se samo kretati ujutro i naveče, kad je bilo malo hladnije.
Tako sam se jedno ujutro izvukao u samo svanuće i na moju sreću
pronašao komad suhe slanine, moglo je biti oko jednu kilu i pol. S velikim
veseljem vratio sam se u baraku sa slaninom ispod kaputa, kako ne bi vidjeli
138
i
drugi, i pokazao mojoj dvojici prijatelja. Odmah sam napravio plan razdiobe,
da nam što dulje traje. U međuvremenu su se ljudi bunili i protestirali vani
zašto nam ne daju hranu. Da bi smirili narod, postavili su veliki kotao, u koji
su istresli krumpir iz vreća, sav prljav i neoguljen, bez ikakva začina, i taj,
mogli bismo reći, napoj za svinje dobili smo jedan put na dan, pa tako nakon
dugog vremena moja limenka mi je poslužila. Mogu reći da za cijelo vrijeme
oko šest mjeseci, što se meni činilo šest gladnih godina, nikada se nije
dogodilo da je netko drugome uzeo ili ukrao hranu ukoliko je tko imao, što
mi je također davalo moralnu podporu da smo disciplinirani narod.
U Slavonskoj Požegi, zadržali su nas oko 10 dana te se je opet nastavio
naš križni put, sa svim patnjama i ubijanjima po cestama. Kroz misli su mi
prolazila sjećanja na oktobarsku revoluciju, koju sam pred sam rat, kao
dijete, gledao na pokretnim izložbama, gdje su se vidjela sva zvjerstva
boljševika nad građanima, mnogo leševa ljudi, djece i staraca, spaljena
mjesta, sela i kuće. Pored toga, susret u Njemačkoj s ruskim zarobljenicima,
koji su bili oduševljeni sa standardom života u vrijeme rata. Tad sam u sebi
mislio: kad su oni zadovoljni ovim, kakav je to pasji život u Rusiji pod
komunistima? Pred samim Daruvarom, partizani, koji su nas pratili, dozvo-
lili su mještanima da nam mogu slobodno donijeti hranu i vodu, ali zato su
nas natjerali na jednu poljanu, gdje su nas mogli kontrolirati. Narod je
nagrnuo s košarama punim različite hrane, tako da se svaki od nas mogao do
sita najesti. Nažalost, neki su se jadnici toliko natrpali hranom da su im
popucala crijeva i ostali su iza nas na poljani, što nije ni čudo, jer nakon toliko
vremena gladovanja crijeva su se istanjila i slijepila. Skoro taj cijeli dan smo
bili na poljani, i predvečer smo krenuli prema Bjelovaru. Drugi dan smo
stigli u Bjelovar, tamo su nas strpali u neku staru vojarnicu. Tada su po noći
počeli odvoditi pojedince i skupine, koje više nismo vidjeli. Govorilo se
među nama da su ih odveli u hrastovu šumu kod Paljevika, gdje su ih
poubijali i pokopali. Nakon četiri dana situacija se izmijenila. Nas preostale
su proglasili za drugu armiju i počeli su nam davati hranu.
Na kazan smo počeli ići redovito tri puta na dan, a preko dana smo išli
u tu hrastovu šumu na vježbe i učili su nas pjevati partizanske pjesme, i to
je trajalo samo nekoliko dana. Mi smo se međusobno nazivali 'marširajući
kosturi', jer smo tako izgledali nakon toliko patnja i gladovanja, ali me je
smirivalo da sam još uvijek živ. No, jednoga dana je ta iluzija prekinuta. Po
povratku smarša, dočekala nas je večera koja nam je pravila sline u ustima
i velike oči. Bila je svinjetina i makaroni. Ja sam imao neki predosjećaj da
to za nas neće biti dobro pa sam svojim supatnicima govorio kako ćemo mi
to skupo platiti i, nažalost, što sam predviđao, to se ispunilo. Po svršetku
večere, naši mučitelji zapovjedili su da se svrstamo u stroj. Kad su nas
prebrojili, pala je zapovijed za ponovni marš. Pokret je bio u smjeru
bjelovarske željezničke postaje. Tu su nas ukrcali u otvorene teretne vagone.
Noć je bila prohladna, a ja u svojem kratkom kaputu i hlačama, sa svojom
limenkom i žlicom te platnenom torbom, koja će mi kasnije dobro doći kao
odjevni predmet, tj. gaće. Vlak je krenuo oko 9 sati navečer. Vozili smo se
oko 40 do 50 minuta. Zaustavio se između dviju stanica, ali nismo mogli
139
 ustanoviti gdje smo. Tu smo stajali dugo vremena i ja sam očekivao ono
najgore, da će nas sada voditi na strijeljanje. Napokon, vlak je krenuo i
ubrzao vožnju te smo se ujutro našli u Zemunu, gdje smo se morali iskrcati
i produžiti pješice preko mosttuj Beograd. Kodjsamogaprelaska mosta,
dočekali su nas Srbi, poredamTje^ffe rdragVštrane.l'puškama u rukama,
L
i p^c^irrTallirćnčundacirna, kako je koji,^stig§al£a §a neki dobili udarce po
gla^TKTlJfpTili'TiSTnostu. Tada bi ih krvnici uhvatili za ruke i noge i preko
mosta bacali u Savu. Tako ih je završilo mnogo. A ja, kako sam malena rasta,
šTaTnTTSSifilrJgžlO u cik-cak trku, koliko sam imao snage. Ipak sam dobio
dosta udaraca i stigao na drugu stranu mosta s modricama po rukama i tijelu.
UBeogradunasjeopetčekalaželjezničkakompozicijas otvorenim teretnim
vagonima, i odmah smo krenuli dalje. Pravac puta nitko nije znao, a niti
pokušavao da odgonetne, jer nakon takvog dočeka bilo nam je jasno što nas
čeka...«
»Križni put« Josipa Turkovića završio je na Šar-planini, u jednom malom
logoru, odakle je krajem 1945. godine pušten iz zarobljeništva.
Nastavak svoga »križnog puta« iz sela Fale Josip Kereži opisuje ovako:
»Sljedeće jutro nastavljamo dalje. Na poljani pored puta vidimo neke
gomile, dosta su daleko od nas, i kad sam se malo zagledao vidim ljudska
tijela. Neki su još uvijek živi, jedan mladić bez košulje leži na vrhu gomile
i rukama prelazi po grudima, a ispod njih ostaje crveni trag. Gomile su široke
nekoliko metara, visoke možda dva, a tijela u njima još se miču.
Idemo dalje prema Mariboru i, što smo mu bliže, stražari su sve gušće
raspoređeni oko nas. Nailazimo na most, odakle se čuje pucnjava. To
partizani tjeraju zarobljenike da trče preko mosta i pucaju im pod noge, tako
da moramo trčati ili makar poskakivati u mjestu ne bi li izgledalo kao da
trčimo. Velika je gužva, cesta se sužava na mostu i stvara se usko grlo, pa
mnogi padaju. Hvatamo se za ruke jer nam je jasno da onaj tko padne nema
šanse ustati i nastaviti, gomila bi ga pregazila. Posljednjih pedeset metara
pred mostom, gazimo po tijelima onih što su pali ili su ubijeni. S druge strane
mosta, partizani u hodu razvrstavaju kolonu. Mi prolazimo, a oni određuju
'lijevo' ili 'desno' i ne dopuštaju da sami prelazimo s jedne na drugu stranu,
bez obzira na to da li su tako razdvojili muža od žene, braću ili prijatelje. Na
desnoj su strani visoki časnici, a mene su prebacili na lijevu stranu, gdje je
već dosta velika skupina i tu čekamo što će biti dalje. Sjedamo na zemlju i
gledamo što se događa.
Dolazi jedna partizanka u engleskoj uniformi, krupna djevojka kose
ispletene u pletenice, i prolazi između nas. Jedan joj se zarobljenik javi,
vjerojatno joj je to bio brat, i ona mu kaže: 'A, tu li si! Sad ću te zaklati!' On
se digne, pođe prema njoj raširivši ruke i pita: 'A što će majka kazati?!' 'Sta
bi i rekla za bandita', odgovori mu ona i, kako je bio raširenih ruku, počne
ga dugačkim nožem što gaje izvukla iz pojasa bosti u vrat. Kleknuo je i tako
ostao, a ona je otišla. Nije prošlo ni pola sata, još smo uvijek na tom mjestu,
dolaze dva partizana od oko dvadeset i pet godina. Samo desetak metara od
mene, javi im se neki mladić u ustaškoj uniformi, očito su se poznavali
otprije, ikrenepremanjima pozdraviti se. Prilaze jedni drugima, pozdravljaju
140
se i razgovaraju. Smiju se sva trojica kad jedan od ove dvojice partizana vadi
iz pojasa raketni pištolj, uperi ga ustaši u glavu i - opali. Gledamo, a ustaši
fali pola glave. Samo smo se u tišini okrenuli na drugu stranu, u strahu da još
nekoga ne ubiju iz čista mira.
Na tom smo mjestu i prenoćili i cijelu noć gledali kako kamioni odvoze
vojnike iz grupe na lijevoj strani ceste. Sljedeće jutro, vode nas na stanicu i
trpaju u stočne vagone. U svakom nas ima po toliko da možemo samo stajati.
Vruće nam je, nemamo zraka. Vlak neko vrijeme vozi, stane, onda opet
krene, a mi se unutra stišćemo. Najgore je onima koji više ne mogu izdržati
pa padnu od umora, a na njih se naslanjaju i gaze ih ovi što stoje. Negdje oko
podneva stižemo do Zagreba. Stali smo na nekom otvorenom kolosijeku i
čekamo. Odnekud stiže transport partizana, zaustave se uz naš vlak, izvlače
zarobljenike iz vagona i pljačkaju. Iako su mnogi već prije ostali bez
uniformi i sada smo gotovo svi u nekakvim krpama, ovi partizani izgledaju
gore od nas. Pljačkaju nas, maltretiraju, deru se, otimaju nam odjeću i poneku
vredniju stvar što je još ponetko uspio sakriti, kad najednom dotrči grupa
partizanskih oficira i puca u zrak. Na brzinu rastjeruju ove što nas kradu,
trpaju ih u vlak i oni nastavljaju dalje. Mi ostajemo izvan vagona, grupiraju
nas u kolone i vode pješice do logora Prečko.
U Prečkom, moja grupa - sada nas je samo osam od stotinjak, koliko nas
je došlo sa austrijske granice - ostaje dvaili tri dana. Logor je velik. Smješteni
smo na otvorenom, iako vidimo neke barake i kućerke u jednom dijelu, i tu
dobivamo neku kašu za jelo. Ljudi uzimaju hranu u ono što imaju, neki u
vojničke porcije, drugi u kape ili jednostavno u ruke, te tako zavaravamo glad
s to malo kukuruznog griza, čemu nalikuje hrana. Partizani povremeno
prolaze logorom, razgovaraju sa zarobljenicima, a jedan među njima traži
vojnike s Istočnog fronta. Govori da im trebaju iskusni vojnici. Jedan se u
našoj blizini javio. Odveli su ga, a poslije nam je netko rekao da je ubijen.
Neke zarobljenike odvode na ispitivanje pa se po cijele noći čuju krici tih
jadnika.
Nakon dva dana izlazimo iz logora, vode nas na stanicu, ponovo ukrcavaju
u vlak i nekamo odvoze. Nakon kratke vožnje, vlak staje i izvode nas van.
Stojimo na nekoj poljani - kasnije smo saznali daje to sajmište u Križevcima
- odakle se vide vrtovi i kuće, od kojih poljanu dijeli jedna staza. Partizani
nam brane prelazak preko te staze. No, pojavljuju se neke žene i djevojke s
košarama punim hrane. Stražari ni njima ne dopuštaju da nam se približe.
Jedna starica izlazi van iz te grupe, vadi hranu iz košare i baca je prema nama.
Zarobljenici trče, pokušavaju se domoći nečega za jelo, kad stražari počnu
pucati po hrani i ljudima iznad nje. Od njih dvadesetak, koliko ih je potrčalo,
četvorica su ostala ležati, a ostali su se, onako ranjeni, vratili medu zar-
obljenike. Kad su to vidjele, žene se stanu povlačiti natrag u svoje kuće.
Nakon toga prilazi jedan oficir, urla: 'Šta ću sada s ovima' i vadi pištolj. Mi
se povlačimo natrag, a on puca u ove što su ostali ležati na zemlji.
Nakon nekog vremena, vode nas dalje. Idemo prema Bjelovaru. Negdje
na pola puta, lovi me kriza, ne mogu dalje. Htio sam izaći iz reda i leći na put.
Jednostavno, ne mogu više. Znam da je to kraj, da će me sprovodnici ubiti,
141
f ali ne mogu više, želim samo leći. U nogama mi grč; tijelo ide naprijed, ali
noge više ne mogu pomaknuti. Tada mi moj najbolji prijatelj, kao braća smo,
govori da će i on leći ako ja prestanem hodati. Nešto se u meni slomi i
nastavim dalje. Idem kao da sam sad ustao, kap da sam se naspavao.
Pred Bjelovarom nas zaustavljaju u Vojnoviću. Tu ostajemo preko noći,
a ujutro nastavljamo dalje. Noć prije, jedan iz moje grupe uspio je na komadu
kutije šibica napisati poruku i baciti je nekom dječaku koji je pored puta
stajao i gledao kolonu. Sada nam govori da budemo spremni. Cijela naša
grupa, osmero nas, postavila se u jedan red i idemo tako u koloni, očekujući
nešto za što ni sami ne znamo kako će izgledati i što će biti.
Još se nije sasvim ni razdanilo, kad neka žena pored puta dobaci nešto
onome prvom s vanjske strane reda, a ovaj to brzo doda sljedećem i tako se
paket zaustavi u sredini reda. Prošao je i kroz moje ruke, osjetio sam nešto
toplo, ali još uvijek ne znam o čemu se radi. Razmotamo paket, a u njemu
kuhane kobasice. Nakon dvadesetak metara, ponovi se ista stvar. Tako smo
došli do dva paketa kojima smo se neko vrijeme hranili. U centru Bjelovara
ulazimo u park, gdje nas opet dijele na lijevu i desnu stranu. Neke partizanke
stoje i gledaju kolone što ih njihovi prijatelji dovode. Među njima pre-
poznajem jednu koju sam poznavao još otprije rata. Lijepo je izgledala,
nosila je pletenice ispod titovke, a na sebi je imala englesku uniformu.
Pogledi su nam se susreli gotovo u istom trenutku i, kad me primijetila,
uhvatila se objema rukama za glavu. Okrenuo sam se i nastavio dalje. Jedino
kako mi je mogla pomoći bilo je da mi eventualno da nešto hrane, ali to bih
u tom trenutku odbio. Nije me mogla izvući van. Kod partizana je vladala
takva psihoza da kad bi u koloni naišli i na vlastitog brata, ostali su ga mogli
natjerati da ga ubije. Mnogi su nam sprovodnici poslije pričali o takvim
slučajevima.
Prošli smo tako kroz Bjelovar i, nekih sedam kilometara prije Đurđevca,
jedan naš vodnik koji je tu imao rođaka reče: 'Ovdje ćemo dobiti nešto za
jelo.' Kuće su bile dosta rijetke, a u dvorištu jedne neki je starac cijepao drva
i, kad mu je ovaj naš vodnik mahnuo, stari se okrene i otrči u kuću.
Stari je očito bio spreman za ovakve susrete. Trčao je natrag s velikim
domaćim kruhom i komadom slanine u rukama. Dotrči do vodnika, doda mu
kruh i slaninu u ruke i udalji se. No, jedan je sprovodnik to vidio. On uzima
sve iz ruku tog zarobljenika i daje paket u ruke nekom drugom zarobljeniku
da to nosi za ovog stražara.
Nakon nekog vremena, vidimo kako dva zarobljenika ispred nas nose
trećega i na kraju ga ipak spuštaju na zemlju. Jedan stoji uz njega, a drugi
odlazi dalje. Nailazi sprovodnik, stane kraj njih i naredi ovome stoje ležao:
'Diž' se! Marš dalje!' Ovaj samo leži i gleda ga. Sprovodnik podiže pušku,
puca u čovjeka na zemlji i odlazi. Kraj mrtvog zarobljenika ostaje drugi,
kasnije saznajemo da su bili braća.
Prolazimo dalje kroz sela u kojima nas poznaju jer je moja grupa iz tog
kraja, ali civilima pored puta ne daju da priđu koloni. Smiju samo gledati sa
strane. Ulazimo u Veliki Grdevac i tamo jedan mladić ispred mene, bili smo
na lijevoj strani kolone, uzvikne: 'Mama!' i baci se jednoj krupnoj ženi u
142
zagrljaj. Prvi sprovodnik koji je naišao, par metara iza nas, raspali kratki rafal
iz ruskog dobošara i nastavi koračati ne okrenuvši se. Kako je bio blizu mene,
čuo sam ga gdje govori: 'Evo ti bandita kad ga toliko voliš!' Okrenem se u
hodu da stražar ne primijeti i vidim kako mladić i njegova majka padaju
zagrljeni. Da li je koji metak pogodio i nekoga u grupi od dvadesetak žena
što su stajale sa strane, ne znam, nismo se smjeli okretati u koloni jer bi
stražari ubijali i one koji su htjeli sve to gledati.
Prošli smo Đurđevac i predvečer došli u Pitomaču. Tu nas smještaju na
nekoj ledini s desne strane i spavamo. Ujutro se probudim s pola tijela u vodi.
Noću je, izgleda, padala kiša, pa mi je cijela lijeva strana bila mokra. Dižu nas
i tjeraju na cestu, a ja, kako mi je tijelo obamrlo, polako se dižem i stižem
među posljednjima. Dođem na cestu, as desne strane stoje kazani s hranom.
To su žene Pitomače cijele noći kuhale i sada nam dijele hranu. Ima mesa,
graha, krumpira - napokon neka gusta hrana. Mi smo to stavljali u kape,
posude, već što je tko imao. Idemo prema Virovitici i ponekad oni viši u
koloni uspiju s neke grane skinuti nešto voća, ako je koje stablo raslo uz
cestu. Jedan je vojnik tako ostao bez gotovo pola lica. Skinuo je trešnju, a
dotrči neki dječak i udari ga kundakom posred lica da mi se učinilo kako mu
ga je gotovo raznio.
Ukolonijenajgore biti nakraju, tu se najviše pucai umire, i zato se polako
probijam naprijed, pa sam pred Viroviticom već na nekih tri stotine metara
do čela kolone. U Virovitici smo prespavali, a ujutro nastavljamo za
Podravsku Slatinu, gdje nas opet smještaju na neko polje. Ležimo na zemlji,
glava naslonjenih jedan drugome na noge i spavamo. U toku noći nešto me
udara po nogama. Probudim se i vidim kako iznad mene kleči jedan čovjek
- ima čizme pa prepoznajem partizana - a zarobljenik stoje ležao pored mene
udara me nogama. Ovaj što je klečao iznad mene drži tog zarobljenika, a
drugi ga partizan kolje. Šutim, strah me oglasiti se jer će i mene zaklati. Kad
su otišli, zaspim, bio sam jako umoran. Ujutro pogledam tog čovjeka pored
sebe: prerezali mu vrat. Sad mi je jasno zašto svakog jutra, kad se dižemo
s neke livade, ostaju tijela na zemlji.«
Josip Kereži pušten je iz zarobljeničkog logora u Makedoniji krajem
1945. kao »pripadnik« jedinica JA. Po povratku kući, bio je izložen daljnjim
šikaniranjima predstavnika vlasti te je emigrirao iz domovine. Danas živi u
Australiji.
Makedonija je u toku 1945. bila stjecište mnogih grupa zarobljenih
vojnika, koji su stizali vlakovima preko Beograda, a odatle preko Skoplja do
manjih mjesta. Tako je u ljeto 1945. jedan transport stao u Kruševcu i, nakon
nekog vremena, zarobljenici u vagonima bili su svjedoci svađe sprovodnika
zarobljeničkog vlaka s vojnicima koji su dočekali kompoziciju na stanici.
Partizani, odjeveni u uniforme kombinirane s civilnom odjećom, glava
prekrivenih šubarama na kojima neki nisu ni imali partizanske zvijezde,
htjeli su vlak skrenuti s rute prema Skoplju, na kolosijek s lijeve strane.
Zarobljenici su, raspitujući se iz vlaka, saznali od ci vila kako je dan prije isto
tako skrenula jedna kompozicija sa zarobljenicima, koji su, navodno, nakon
nekih deset kilometara skinuti s vlaka i svi postrijeljani. No, upornošću spra-
143
 vodnika ovaj je transport ipak došao do Skoplja, gdje su zarobljenike
pregledali liječnici. Bolesne su odjeljivali od zdravih, smještali ih u bolnice
i po ozdravljenju puštali kućama. Zdravima su davali velike injekcije u
grudi, okupali ih i zaprašili diditijem. Zarobljenici koji su stigli u Skoplje
bili su izgladnjeli, svi mahom težine ispod 50 kilograma (»Bili smo tako
mršavi da bi se čovjeku, kad bi legao, moglo napipati srce s unutrašnje strane
grudi«), Stražari su jednu grupu smjestili u konjušnicu - nekad je to
vjerojatno bila kasarna - a danju su radili u nekim kanalima. Drugi su pak
smješteni u stare vojarne iznad Vardara. Svi zatvorenici koji bi stigli u
Skoplje bili su upućeni na rad, a za vrijeme boravka u Skoplju imali su i nešto
bolju opskrbu hranom (»Hrana je bila od kozjeg mesa, dosta neugodna
mirisa«). Iz Skoplja su prebacivani u manjim grupama u razne manje radne
logore. Jedan od njih nalazio se na samoj Šar-planini, u Bukoviku. Ondje je
bilo nešto više od 200 zarobljenika, koji su radili kao drvosječe. Smješteni
su bili u barake koje su sami morali napraviti, a zadržani su do kraja
studenoga, kad su svi otpušteni kao demobilizirani vojnici JA.
Druga je grupa pak.bila iz Skoplja prebačena vlakom u Titov Veles. U
Velesu je cijeli transport bio raspoređen po raznim mjestima u gradu. Po
režimu života u logorima u Velesu, može se zaključati da se prema
zarobljenicima postupalo korektno, jer su sami sebi kuhali, bili smješteni u
zgradama, imali jednog između samih zarobljenika određenog da pazi na red
i išli su na rad, izgradnju mosta preko Vardara. Budući da su radili na rijeci,
bilo im je dopušteno napraviti ležaje od trske. O zarobljenicima kojih je na
jednom mjestu bilo oko stotinu brinuo bi po jedan oficir i stražari koji
zarobljenike nisu maltretirali. Zarobljenici su dobivali odjeću u kojoj su
mogli raditi. Izgradnju mosta vodio je neki visoki ruski oficir (nosio je široku
žutu crtu na hlačama), a na mostu je radilo dvadesetak njemačkih zar-
obljenika i stotinjak domobrana. U mraku su mještani često, gledajući
kolone zarobljenika, znali provocirati vstražare, izražavajući podršku zar-
obljenicima uzvikujući: »Bravo ustaše! Živjele .ustaše!« Stražari
v s x : N s > r M t f
. . ^5* ~~ -^^ ''""~'" —*"" ""--"r """" i • f ' »"~***? *^ *^y •>•"">•„-
ljude, prosvjedovali, ah se nisu iživljavali nad zarobljenicima. Možda je
JV,,...'" ^--^ "'-.-'VV.- • .
razlog takvom ponašanju bio i taj što je zarobljenicima bilo zabranjeno
deklarirati se zarobljenicima, već su morali pričati da su pripadnici Jugoslav-
enske armije. Prije no što su pušteni kućama, u Veles je došao neki političar
koji im je nagovijestio odlazak, napominjući kako se nada da će oni »sada,
kao izgrađeni vojnici Jugoslavenske armije, biti dobri građani i na izborima
glasati za Socijalističku Jugoslaviju«. Bilo je to dva tjedna prije prvih
poslijeratnih izbora.
* **
Može izgledati da su logori za prihvat i smještaj ratnih zarobljenika nastali
tek kao privremeno rješenje, kako bi se pobjednici snašli dok ne odluče što
će i kako će sa zarobljenicima (osobito na području Slovenije). Neki
dokumenti, međutim, pokazuju da se o smještaju i tretmanu u logorima
razmišljalo još mnogo prije nego stoje došlo do zarobljavanja većih grupa.
144
Naime, prije negoli su vojnici JA krenuli u ofenzivu u Srijemu, Ministarstvo
narodne obrane Demokratske Federativne Jugoslavije izdalo je, 9. travnja
1945, zapovijed o formiranju i radu Štaba za prihvat ratnih zarobljenika i
interniraca, te osoba prisilno raseljenih ili u toku rata odvedenih. Zapovijed
je propisivala postupak s repatriranim osobama u logorima na području
Srbije, kojima je rukovodio spomenuti štab kao neposredni izvršni organ
državne Komisije za repatrijaciju Ministarstva socijalne politike. Prema tom
dokumentu, Štab je trebao biti smješten u Beogradu, a sačinjavali su ga:
- potpukovnik Petar Kleut, koji je dotad bio na službi u Operativnom
odjeljenju Generalštaba, kamo je u toku 1945.došao s mjesta načelnika štaba
Četvrtog korpusa pod komandom Glavnog štaba Hrvatske;
- poručnik Ludvik Žitnik, koji je dotad bio u Obavještajnom odjeljenju
Generalštaba;
- jedan viši oficir kojega je odredilo Kadrovsko odjeljenje Ministarstva
narodne obrane;
- jedan oficir Ozne;
- sanitetski oficir iz Sanitetskog odjeljenja Komande pozadine.
Imena ostalih oficira iz tog štaba (osim Kleuta i Žitnika, imenovanih
istom zapovijedi) još su uvijek nepoznata, no taje naredba bitna i zbog nekih
drugih podataka o ustrojstvu logora u kojima su smještane repatrirane osobe,
u što su se trebali ubrajati civili koji su krenuli prema Austriji u svibnju 1945,
te vojnici koje je zarobila JA. Naime, po mnogim kriterijima, u tim logorima
trebali su se naći i oni koje je nova vlast proskribirala, a kako su neki postupci
prema logorašima u ostalim logorima odgovarali onima što ih je spomenuta
zapovijed propisivala, a lokacije mjesta gdje su logoraši držani odgovaraju
predviđenima ovom zapovijedi, pokazuje se da nije bilo bitne razlike u
postupanju prema repatriranim i zarobljenim osobama. Ne treba zaboraviti
ni poznate »dahauske procese« u Sloveniji, u kojima su stradali baš
su vikali na repatrirani civili, koji su se jedva izvukli iz dahauskog logora, a po povratku
•» j- v j u domovinu osuđeni su zbog činjenice da su preživjeli godine u konclogoru
-na smrt. Po svemu sudeći, logori za repatrirane imali su i svrhu us-
tanovljavanja razloga zbog kojih su ljudi napuštali Jugoslaviju, pa u slučaju
da te razloge tadašnja vlast nije smatrala prihvatljivima, repatrirane osobe
nisu puštane kući već su se nad njima provodile »posebne« mjere. Zbog tih
jeistraga i bilopotrebno imati ljude sposobne izvući priznanja iz zatvorenika,
pa su zato u logorima bili prisutni pripadnici Ozne. Oni su tragali i ispitivali
logoraše o razlozima zbog kojih su se našli u logorima poslijeratne Jugo-
slavije pa su, na osnovi dobivenih odgovora i rezultata, odlučivali o daljnjim
sudbinama zarobljenika. Pritom, najčešće nisu nikome odgovarali za svoje
postupke, osobito ako je bila riječ o nepoznatoj osobi, koja je bila samo broj
na spisku. Logori, prema sporne ovoj naredbi posebno pripremljeni za
prihvat spomenutih skupina nalazili su se u Subplici, Vršcu, Velikoj Kikindi,
Beloj Crkvi, Petrovgradu i Smederevu, a poslije rata utvrđena su još neka
mjesta u Srbiji gdje su zatvarani ratni zarobljenici i ostali koje je nova vlast
smatrala nepoželjnim članovima društva.
Spomenuti Štab za repatrijaciju bio je odgovoran za sve bitne događaje u
10 Križni put 145
 logorima (smještaj, prehrana, popisivanje, organiziranje zdravstvene po-
moći, raspoređivanje logoraša u druge logore), a zapovjednike u pojedinim
logorima određivale su vojno-teritorijalne komande na čijim su se po-
dručjima logori nalazili. Po istoj zapovijedi, zdravstvena se pomoć morala
ukazivati bolesnima, kao što su svi logoraši morali proći zdravstvene
preglede ne bi li se utvrdilo njihovo zdravstveno stanje i odredio daljnji
raspored (u bolnicu, radnu grupu, unovačenje u neku vojnu jedinicu i si.).
Nakon tih pregleda, predviđeno je utvrđivanje identiteta i popisivanje
logoraša, što su trebali raditi članovi Ozne one federalne jedinice na kojoj su
se logori nalazili, pri čemu su im, pak, trebali asistirati predstavnici Crvenog
križa te opunomoćenici državne Komisije za repatrijaciju Ministarstva
socijalne politike i po jedan predstavnik Ministarstva socijalne politike vlade
Srbije.
U logorima su osiguranje i ostalo, »tehničko« postupanje obavljali
vojnici izdvojeni iz »običnih« jedinica, iako se nerijetko događalo da se tim
poslovima bave i vojnici iz redova Korpusa narodne obrane (KNOJ) na tom
području. Pogleda li se sada sastav nekih jedinica KNOJ-a, te osobito
prvobitnih vojnih formacija u kojima su se ti isti vojnici nalazili prije nego
što su došli u partizane, naići će se i na podatak koji otkriva da su mnogi, prije
nego su došli u redove JA (misli se na jedinice KNOJ-a na tom području),
bili u četničkim vojnim formacijama, odakle su na ovaj ili onaj način
(zarobljavanje ili predaja) došli u partizane!
Naredba koju je po naređenju ministra narodne obrane izdao i potpisao
general-lajtnant Velimir Terzić, tadašnji zastupnik načelnika Generalštaba,
određivala je uspostavu vojničkog režima za zarobljenike u logorima, no ona
se poslije iskazivala gotovo pogubnom za mnoge logoraše. Naime, indika-
tivno je da u raznim izvorima u kojima su prikupljana svjedočanstva bivših
logoraša nismo naišli ni na jedno iz, primjerice, logora u Beloj Crkvi, iako je,
prema iskazu jednoga od bivših partizana u tom logoru, »bilo mnogo
zarobljenika, nekoliko tisuća, i svi su bili mahom Hrvati«. Zapovjednik tog
logora bio je neki Georgijević, danas mrtav, a jedan od bliskih mu pomagača
u lom logoru i danas živi u Zagrebu. Naravno, u svemu tome nije toliko
zanimljivo otkriti i prokazati baš toga, danas još živog čovjeka - riječ je tek
o pojedincu u masi onih što su se tada nalazili na sličnim položajima - koliko
je zanimljiva sama činjenica da nema, barem mi nismo našli, ni jednog
svjedočanstva preživjelih logoraša.
Postupci prema logorašima svodili su se na sustavno maltretiranje i
zlostavljanje, ubojstva zatvorenih spominju se u raznim izvorima kao nešto
uobičajeno, a glad, kojoj su logoraši bili izloženi, neki smatraju sredstvom
likvidacije zarobljenika, iako je sama zapovijed Generalštaba propisivala
bitno drukčije postupanje s njima.
Prvi zatvorenici u partizanskim logorima po Srbiji bili su pretežno
Nijemci, osobito za vrijeme izvođenja posljednjih ratnih akcija, a po svršetku
otvorenog sukoba, 15. svibnja 1945, u njih su dopremani i repatrirani civili
te ostali zarobljenici. O sudbinama zarobljenih njemačkih vojnika i civila
njemačke nacionalnosti koji su u toku rata živjeli na području Jugoslavije
146
pisao je u listopadu 1990. i njemački tjednik »Frankfurter Allgemeine
Zeitung«. On navodi daje zarobljenih Nijemaca u jugoslavenskim poslijer-
atnim logorima bilo oko 194.000, te da ih se iz njih nije izvuklo čak 80 do
100 tisuća! Za logor Gakova u Bačkoj, navodi se daje bio mjesto stradanja
9000 Nijemaca, koliko ih je pokopano u jednoj masovnoj grobnici. Isto tako
spominje se i tzv. radni logor u Pančevu, gdje su partizani seksualno
zlostavljali mlade njemačke žene i kad se pokazalo da se među njima šire
spolne bolesti - pobili ih.
Zarobljeni Nijemci, po nekim izvorima, u Jugoslaviji su zadržavani do
početka 1948. godine, kada su vraćeni u Njemačku. Mnogi od njih radili su
po svršetku rata na raznim gradilištima po Jugoslaviji - naravno, ako prije
toga nisu stradali u logorima. Dok spominjemo dokumente o postupku
prema logorašima, nameće se i pitanje kako se moglo dogoditi da postupci
u logorima budu izvan svake kontrole koja bi sprečavala zlostavljanje.
Odgovor se možda krije i u tome da su na važna mjesta u logorima dolazili
ponajprije provjereni i dokazani članovi Partije, oni kojima je policijski rad
već bio dobro poznato područje, pa se pri svemu tome nije toliko poštovala
ni obvezna birokracija, ni hijerarhija odnosa i činova u raznim službama i
rodovima vojske, jer je u tim, za pobjedničku Jugoslaviju presudnim,
trenucima najhitnije bilo riješiti se problema onih koji bi potencijalno mogli
ugroziti i novu vlast, i samu pobjedu. Nerijetko se problem pokušavao
marginalizirati postavljanjem ljudi koji su mogli riješiti sve situacije
samostalno, relativno tiho i bez velike gužve, te, naravno, tako da sistem
oslobode latentne opasnosti. Time su sve žrtve i gubici ljudstva među
logorašima svedeni gotovo samona administrativne brojke, koje su upisivane
ili brisane s lista živih i mrtvih logoraša. Da bi se takvo što uopće moglo
provesti, bilo je potrebno osloniti se na »pouzdane« ljude, bez obzira na
kojem su se mjestu dotad nalazili. Zbog toga je i teško pohvatati sve konce
i ustanoviti po kojem su sistemu neki ljudi dolazili na mjesta istražitelja u
logorima...
147

POSTOJILIKRIVIČNAODGOVORNOSTZAPORATNA
ZLODJELA NAD RATNIM ZAROBLJENICIMA?
Iznošenjem poratnih sudbina partizanskih zarobljenika na svjetlo dana,
neminovno se postavlja i pitanje odgovornosti za djela koja već na prvi
pogled jasno pokazuju da se mogu smatrati krivičnima. Posljednje veliko
suđenje održano u Jugoslaviji za krivično djelo ratnog zločina bilo je suđenje
dr. Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj. Danas, postoje u Hrvatskoj uveden legalni višestranački sustav,
postavlja se pitanje odgovornosti i za krivična djela ratnog zločina što su ih
izveli ratni pobjednici, pripadnici Titove vojske. Bez obzira na to što
službena politika zastupa tezu da se ne treba ponašati revanšistički i
zahtijevati recipročne mjere prema ljudima koji su 45 godina slavljeni
gotovo kao heroji iako su svoje ruke duboko umočili u krv, pravna znanost,
kao vrlo egzaktna u sistemima pravnih država i društava, ne može izbjeći
postupanje koje se razlikuje od onoga kakvo propisuje zakon. A to bi, prema
pozitivnim pravnim propisima, značilo da su organi pravosuđa jednostavno
dužni pokretati krivične postupke. Dakako, treba utvrditi postoje li uopće
uvjeti za krivičnu odgovornost: jesu li u vrijeme kad su se događala takva
djela bila okarakterizirana kao krivična djela za koja se odgovara pred
sudom, može li se za takva djela odgovarati i danas, nakon 45 godina, te, na
kraju, znaju li se počinitelji. Znaju li se pouzdano imena počinitelja, ljudi
koji su izdavali naredbe i odlučivali o učinjenom djelu, kao i sama djela,
mjesta gdje su počinjena i osobe nad kojima su izvršena?
Prva od navedenih pretpostavki, koja bi trebala biti ispunjena da bi se za
krivično djelo gonilo, bila je i jedna od najspornijih pravnih problema u
spomenutom postupku dr. Artukoviću. Naime, jedan od njegovih branitelja,
beogradski odvjetnik Srđa Popović, u toku postupka iznio je tezu po kojoj
se Artukoviću nije moglo suditi za krivična djela ratnog zločina baš zato što
u vrijeme kad su ubojstva za koja ga se teretilo nisu bila i zakonski propisana
i određena kao krivična djela ratnog zločina, već su se mogla tretirati jedino
kao klasičan zločin, a za takav bi uslijedila zastara, pa bi, dakle, izostala i
mogućnost pravosuđa da kazni počinitelja. No, hrvatsko je pravosuđe u tom
trenutku ocijenilo da se propisi što su ih u toku rata donosili NOO i drugi
organi, u to vrijeme nove, partizanske vlasti mogu uzeti kao legitimna i pra-
vovaljana osnova za njihovo pravno uvažavanje, pa su time i djela tim
propisima određena kao krivična djela ratnog zločina, i nakon 42 godine
(Artukoviću je suđeno 1986.), osnova pravnog sankcioniranja.
Tako je riješena najozbiljnija formalno-pravna prepreka u postupku
protiv bivšeg ministra i suđenje je održano s poznatim ishodom: Andrija
Artuković osuđen je na smrt.
Pri kvalifikaciji krivične odgovornosti za događaje na Bleiburgu i
poslije, u zarobljeničkim logorima nakon rata, postavljaju se ista pitanja,
148
ovaj put usmjerena na počinitelje koji su stajali s druge, pobjedničke strane.
Budući da je Jugoslavija (poratna, socijalistička) međunarodno pravni
sljednik predratne Kraljevine, njeni se zakoni priznaju valjanima iako su
mnogi službeno verificirani tek pošto su doneseni i već korišteni (zasjed-
anjima u Jajcu prethodila je upotreba raznih propisa donesenih prije, u
okviru raznih organa partizanske vlasti). Čak i kad bi se osporila vrijednost
međunarodnih konvencija o ratnim zarobljenicima koje su vrijedile u toku
drugoga svjetskog rata, budući da su te konvencije potpisane nekoliko godina
poslije svršetka ratnog sukoba postoji zapovijed Josipa Broza Tita kao
vrhovnoga vojnog komandanta koja i pravno regulira postupanje prema
ratnim zarobljenicima. Iako u formi klasične vojne zapovijedi, naredba
sadrži sve bitne odredbe pravnog propisa, što znači opis djela i kaznu što se
primjenjuje prema osobama koje se ogriješeopropis.IzdanajeS. studenoga
1941. i prijeti kaznom smrti svim pripadnicima partizanskog pokreta koji bi
»maltretirali, prebijali ili bilo kako ispoljavali osobnu mržnju prema, zar-
obljenicima koji padaju u naše (partizanske, nap.) ruke«. ' ,
Po toj naredbi, zabranjeno je maltretirati civilno stanovništvo bez obzira
na to je li naklonjeno partizanskoj vojsci ili nije. Neprijateljski vojnici i
oficiri koji bi dospjeli u partizansko zarobljeništvo morali su se pod stražom
sprovesti u najbližu komandu, gdje bi se provela istraga. Isto tako, naredba
je obvezivala partizanske vojnike na provjeravanje zločina što su ih njihovi
neprijatelji činili nad civilima ili zarobljenim partizanskim vojnicima.
Naredba je izdana u povodu raskola s četničkim vojnim formacijama 1941.
i u toku rata nekoliko je puta ponavljana, a kako sadrži bitne odredbe
svakoga pravnog propisa, obvezivala je partizanske vojnike i oficire daje
poštuju. Original naredbe napisan je ćirilicom i nalazi se u arhivu »Muzeja
ustanka 1941« u Titovu Uzicu.
S druge strane, Jugoslavija je, iako naknadno, potpisala međunarodne
konvencije, a među njima i one o postupanju s ratnim zarobljenicima, pa je
godinama po završetku rata suđeno onima koji su se ogriješili o odredbe tih
konvencija. Isto tako, Kraljevina Jugoslavija, potpisnica je Ženevske kon-
vencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929, pa se u slučaju
osporavanja međunarodno-pravnog statusa DFJ, a kasnije FNRJ u toku
1945. postupak sa zarobljenicima može podvesti pod pravnu jurisdikciju na
osnovi pristupanja Kraljevine Jugoslavije međunarodnim konvencijama.
Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1929. bila je
međunarodni pravni akt kojim je u toku drugog svjetskog rata određen status
i postupanje prema ratnim zarobljenicima, pa se, nakon drugog svjetskog
rata, protiv oficira koji se nisu pridržavali tih odredaba vodio krivični
postupak. Isto tako,poneki se puta i u toku rata dešavalo da su neki partizanski
vojnici i oficiri izvođeni pred sud jer se nisu pridržavali spomenute Titove
naredbe, a s vremenom se pokazalo da se ni ostali pobjednici drugog
svjetskog rata nisu prema svojim zarobljenicima ponašali u skladu s pravnim
i moralnim zasadama, zbog čega su inače svoje neprijatelje osuđivali.
Poznato je kako su Francuzi bili nemilosrdni prema sunarodnjacima koji su
u ratu kolaborirali s nacistima, jednako kao što je u Sovjetskom Savezu
149
 odmazda premagrađanskom sloju i pnimakoji su svrstavani u red neprijatelja
komunizma bila surova i najčešće izvršavana po kratkom postupku. Slično
je bilo i u svim zemljama koje su u toku drugoga svjetskog rata i nakon njega
potpale pod istočni patronat, pa ni Jugoslavija nije izbjegla te kriterije
određivanja pobijeđenih i postupaka prema njima. Razlozi zbog kojih se baš
tako postupalo mnogobrojni su i o njima se može spekulirati na ovaj ili onaj
način, što ipak ne otklanja pitanje moralne i krivične odgovornosti.
Ženevska konvencija bila je u Jugoslaviji to slovo zakona pod čiju su se
zaštitu stavljali oficiri potpisujući kapitulaciju s partizanskom vojskom i
uvijek im je, autoritetom pobjednika, bilo garantirano da će se prema
zarobljenicima postupati u skladu s međunarodnim odredbama. Po tim
odredbama, ratnim se zarobljenicima smatraju svi vojnici i oficiri zarobljene
vojske, kao i pripadnici dobrovoljačkih i milicijskih odreda što otvoreno
nose oznake pripadnosti vojnoj formaciji, te civili koji bi se makar neorgan-
izirano uključili u ratni sukob, a poštuju ratne zakone i običaje, kao i civili
koji se ne bore, ali su u okviru poražene vojne snage. Od trenutka
zarobljavanja ratni su zarobljenici u vlasti neprijateljske sile, a ne jedinica
koje su ih neposredno zarobile ili su za njih zadužene, i u toku zarobljeništva
zadržavaju svoja građanska prava, pa ne smiju biti izloženi nasilju, uvre-
dama i sličnom maltretiranju. Dužnost je ratnih zarobljenika otkriti svoj
identitet. Zatajivanjem podataka, ratni se zarobljenik izlaže smanjivanju
koristi koju bi eventualno imao prema svom statusu (oficir i si.). Dakako,
ratni bi zarobljenik morao dati samo svoje osobne identifikacijske podatke,
dok na svaki pokušaj ispitivanja o stanju njegove vojske ili zemlje može
uskratiti odgovor i za to ne smije biti maltretiran. Ratni zarobljenici imaju
pravo zadržati predmete osobne upotrebe, osim oružja, vojne opreme i
vojnih dokumenata. Među stvarima koje zarobljenici mogu zadržati u
zarobljeništvu su i predmeti osobne zaštite kojima se vojnikkoristi na frontu,
kao stoje šljem ili maska protiv bojnih otrova. Što se tiče novca, predstavnici
sile u čijem se zarobljeništvu nalazi osoba sa statusom ratnog zarobljenika,
mogu taj novac oduzeti, ali zarobljeniku moraju dati potvrdu o oduzetom
iznosu, kako bi mogao iskoristiti svoje pravo da novac podigne pri puštanju
iz zarobljeništva.
Usporede li se ove odredbe s iskustvima ljudi koji su bili zarobljenici
partizanske Jugoslavenske armije, već se na prvi pogled uočava diskrepan-
cija između propisanih i obećanih postupaka i stvarnog tretmana kojem su
bili izloženi. Naime, gotovo svi koji su se našli u partizanskom zarobljeništvu
govore o tjelesnom i psihičkom maltretiranju, pretresu i pljački prilikom
zarobljavanja, oduzimanju osobnih stvari, zloupotrebi podataka što su ih
davali o svom identitetu te nizu drugih neugodnosti kojima su bili izloženi.
Što se tiče transportiranja zarobljenika i njihova smještaja u logore, i tu
su odredbe Konvencije sasvim jasne. Među ostalim, dopušteno je pješice
evakuirati zarobljenike do logora ili drugih mjesta gdje će biti zadržani do
puštanja iz zarobljeništva, i to u etapama od po 20 kilometara na dan, osim
ako se do mjesta smještaja pješaci i duže (naprimjer, nalazi li se depo s
vodom i hranom na mjestu udaljenom više od 20 km od mjesta odakle se
II-'
150
zarobljenici evakuiraju, marš se može produžiti).
Titovci su zarobljenike najčešće i sprovodili pješice, ali je to bilo kobno
za mnoge sprovedene zarobljenike, koji su padali od iscrpljenosti, gladi i
žeđi te bili ubijani na licu mjestu.
Govoreći o ustrojstvu zarobljeničkih logora, zarobljenici su morali biti
smješteni u zgrade ili barake koje pružaju sva higijenska i zdravstvena
jamstva za život i zdravlje zarobljenika. Zgrade ne smiju biti vlažne, hladne
i neosvijetljene, a spavaonice moraju imati isti kapacitet i uvjete u kakvima
su smješteni i vojnici vojne sile što drži zarobljenike. Prehrana za zar-
obljenike trebala bi biti jednaka kao i ona namijenjena pobjedničkim
vojnicima, a kao normalno podrazumijeva se osiguranje svih zdravstvenih
potreba zarobljenika. Pobjednici drugoga svjetskog rata na tlu Jugoslavije
teško će moći opravdati činjenicu da zarobljenicima nisu pružali ni najmini-
malnije higijenske uvjete, da su ih držali na otvorenom, bez dovoljno hrane,
izložene svakojakim zarazama i bolestima, od kojih se nisu mogli štititi, od
kojih se nisu mogli liječiti, te da u logorima često nisu bila pripremljena ni
mjesta gdje bi se obavljala nužda, a kamoli zadovoljavali neki ozbiljniji
zdravstveni uvjeti.
Čini se, zapravo, da je jedina sličnost između logora kakvi su predviđeni
za zarobljeništvo i onih u kojima su bili smješteni partizanski zarobljenici
gubitak slobode i uspostavljanje naoružane straže koja sprečava bijeg. Sve
ostalo što se događalo u logorima po Jugoslaviji daleko je od humanih zasada
što ih predviđa status i pobjednika i poraženih. Dakako, postavlja se pitanje
tko je odgovoran? Jesu li zapovjednici logora postupali na svoju ruku,
svjesno uskraćujući zarobljenicima nužne životne uvjete, ili je razlog u
okolnostima u kojima se u to vrijeme nalazila Jugoslavija, onaj poznati
problem porobljene i uništene žemlje kad je država intervenirala i pro-
pisivala koliko je tko smio dobiti, određivala prava pojedinaca na osnovi
odnosa prema novoj vlasti? Međutim, sasvim je sigurno da se za postupke i
događaje u logorima znalo i na politički višim, značajnijim mjestima, odakle
se moglo utjecati na tok događaja, pa je dakle teško i povjerovati da se iza
svega kriju nesavjesni i osvete željni pojedinci koji su upravljali logorima.
Odgovori na pitanja mogli bi bitno utjecati na ishod utvrđivanja odgovor-
nosti osoba povezanih s djelima izvršenim nad ratnim zarobljenicima, no
pitanje je kako doći do njih. Kako utvrditi imena ljudi koji su upravljali
pojedinim logorima, kad ona nisu saopćavana zarobljenicima, kad zar-
obljenici nisu znali podrijetlo i pripadnost stražara što su ih čuvali i spro-
vodili, kad se sastav i zarobljenika i stražarskog osoblja u logorima mijenjao
gotovo iz dana u dan, pa danas, nakon 45 godina, ispada da nema gotovo ni
jednog pripadnika partizanskih snaga povezanog s logorima, ni jednog koji
je imao zadatak brinuti o zarobljenicima. Uostalom, čini se da ni samo
navođenje ljudi koji su vodili te logore, ili pak sprovodili i čuvali zar-
obljenike, ne bi dalo onaj ključni odgovor bitan za analizu uzroka i razloga
zbog nemilosrdnog postupanja sa zarobljenicima, prema aktivnim vojnim
licima koja su sudjelovala u ratu i, osobito, prema civilima, kojih je u
logorima i na »križnom putu«, čini se, bilo više nego vojnika. Ostaju samo
151
 T
nestala imena, ljudi koji su otišli od kuće, a nikad nisu prešli granicu ili bili službeno završio 15. svibnja. Sve Sto se događalo nakon toga, uključujući i
uhapšeni pa odvedeni s kućnog praga i nestali. Krije li se možda iza svega i opisani postupak prema civilnom stanovništvu, spada u klasična krivična
genocidno-špvinistička želja da se eliminira jedan narod, koji će godinama djela za koja je, nakon 45 godina, nastupila zastara i kao takva danas više nisu
nakon toga živjeti u strahu i podprijetnjom kao nemoćan svjedok svojevrsnog djela zbog kojih bi se krivično odgovaralo.
holokausta?
Ako bi se pred sud izvelo onih nekoliko poznatih osoba koje su umiješane
u likvidaciju ratnih zarobljenika, one bi odgovarale najčešće po članovima
o 142, 143. i 144. Krivičnog zakona SFRJ, kojima se reguliraju postupci
prema civilima, ranjenicima i bolesnicima u toku rata i koji propisuju kazne
od najmanje pet godina zatvora ili čak smrtnu kaznu. I laički se može ustvrditi
da bi svakako u sve to bili uključeni oficiri Jugoslavenske armije koji su
, potpisivali akt o kapitulaciji s ustaškim oficirima te u tom trenutku bili i
neposredno odgovorni za živote vojnika koji su im se predavali (Milan Basta
kao Jedan "63 potpišhlEa iTDoE&^banasJć. kao zaduženi za brigu o
i zarobljenicima). Qni bi, dakle, bili dužni reći jesu li likvidacije na jugoslav-
ensko-austrijskoj granici njihova samostalna odluka ili je naredba stigla s
nekoga drugog mjesta, kao i što oni uopće znaju o svemu tome. Tako bi se
odmotalo klupko u koje su upleteni i zarobljenici kao žrtve i ratni pobjednici
kao njihovi egzekutori. Na isti način saznalo bi se i tko su odgovorni za
U. likvidaciju u Sošicama, u jami Jazovka, u kojoj je, prema službenim
izvještajima, nakon rata ubijeno samo tridesetak ranjenika. Jedini svjedok
koji želi vgovoriti o tome, Branko Mulić, kao egzekutore navodiJBrag^tJDa
RafaJa i ffivka yn(nyića. Obojica danas žive u Zagrebu. Simo Dubajic, jugo-
slavenskoj'javnosti poznati partizanski oficir, javno je iznosio da je on
odjedto ekipu koja je likvidirala zarobljenike na Kočevskom Rogu. Tu je,
.,-između ostalih, i Milkg Kufrin. Ona je - doduše, posredno, ali nedvojbeno
- napisala da je-iukuvodila ekipom koja je na žumberačkom području
krampovima usmrtila petoricu zarobljenika.
I, na kraju, koliko god pravo bilo egzaktno, ipak uvijek postoje i olakšice,
one dobro poznate »iglene uši« kroz koje se gotovo svaUco može provući.
Nitko od ovih ljudi, pa čak i da su sami naređivali i sudjelovali u likvidacijama,
ne bi odgovarao kad bi se njihovi postupci temeljili na odluci nekog suda.
Ako sud pogriješi i donese pogrešnu odluku te kazni nevinu osobu, država
se tada oštećenoj osobi može samo ispričati jer nema odgovornosti za sudsku
zabludu. Opasnost sudske zablude svaku odluku prebacuje na savjest
pojedinog suca, pa bi po toj osnovi, i ratni pobjednici, među kojima su i oni
kojima takav status nije određenje pravednosti i domoljublja već samo
priznanje njihovim sposobnostima bili sigurni pred rukom pravde. Isto tako,
postoji mogućnost da takva djela ostanu izvan sudskog sankcioniranja u
slučaju da se politika umiješa te se proglasi amnestija za sve počinitelje ratnih
zločina. No, bez obzira na sve, proglasi li netko amnestiju ili ne, svi oni civili
koji su zarobljeni i uključeni u »križni put« nakon 15. svibnja 1945, te djela
koja su im učinjena - sve prijetnje, pljačke, prebijanja i umorstva - ostat će
zauvijek izvan domašaja zaštite pravde. Naime, naše zakonodavstvo ne
tretira kao ratni zločin, zločin koji ne zastarijeva, krivična djela što ih počine
vojnici nad civilnim stanovništvom izvan ratnog stanja. Rat je u Jugoslaviji

153
152
if
POVIJEST KAO
PROKLETSTVO
• Kakva je bila daljnja sudbina preživjelih s »križnog
puta« u novoj političkoj klimi? • Kakav je bio status
njihovih nasljednika?
; Posljednji logor partizanskih ratnih zarobljenika za koji smo pouzdano
ustanovili da je postojao formiran je 1947. i nalazio se pedesetak kilometara
od Zagreba, (j njemu je bio smješten manji broj zarobljenika dopremljenih
iz ostalih jugoslavenskih logora, što spominjemo kako bismo dali, koliko se
to može, vremenski okvir u kojem se »križni put« događao. Naime, iako je
bilo dovoljno samo nekoliko mjeseci da bi se ustanovilo koga treba eventu-
alno zadržati i poslati na sud zbog ratnih zločina (a takvih je u silnim
skupinama zarobljenika bio ipak samo manji broj)/tadašnja je vlast zadržav-
ala mnoštvo ljudi u zarobljeništvu još cijeli niz godina. Velik dio ih je la.toku
boravka po partizanskim logorima pomro, a oni koji su uspjeli preživjeti
stravične »marševe smrti« imali su na raspolaganju samo dva načina kako da
nastave život: ili ostati u Jugoslaviji i trpjeti dalja maltretiranja ili pokušati
se prebaciti preko granice u neku drugu državu, gdje neće biti proganjani.
Mnogi nisu nikad dočekali otpuštanje iz logora i dugi su niz godina zadržavani
po zabitim mjestima Jugoslavije (spominju se »zatvoreni« rudnici, šume i
slična mjesta) gdje su ratni pobjednici držali svoje zatočenike daleko od
pogleda javnosti i gdje su ovi bili jednostavno izgubljeni, mrtvi za sve, pa čak
i za rodbinu. Ondje su radili poput robova izgrađujući razne objekte, putove
i slično, i većinom umirali na tim radovima. O postojanju takvih mjesta
saznaje se iz nagađanja bivših sudionika »križnog puta«, koji su za takvo što
čuli tragajući za nekim prijateljem ili rođakom s kojim su se rastali u svibnju
1945, te, Stoje mnogo pouzdaniji izvor, samih iskaza bivših partizana koji su
upoznali ta mjesta, bilo kao kontrola, inspekcija ili kao čuvari koji su u
154
I
jednom trenutku ipak odlučili ispričati kako su završavali njihovi zarobljen-
ici. S takvih se mjesta gotovo nitko nije vratio, a smrću zarobljenika nestali !
su i ti logori.
Tu bi trebalo spomenuti i one čiji je »križni put« bio nastavak skrivanja,,
nošenja oružja i otvorene borbe s predstavnicima vlasti. Poznati su »škripari«
u Hercegovini, Ijudikoji su se godinama skrivali po jamama u hercegovačkom
kamenjaru, »škripama«, kako ih ondje zovu, ljudi koji su se vratili među
ostale tek pošto su nekoliko godina proveli skrivajući se ili su pak, ilegalno
bježali preko granice.
No, zarobljenici/£oji su nakon nekog vremena pušteni iz zarobljeništva \
i vratili se kući faktički su postali »ljudi drugog reda«/osobe čija su se imena
nalazila na popisima nepoželjnih, opasnih i za čiji se život samo formalno
odgovaralo, #akvi su bili posebno praćeni, pritvarani i ispitivani, obilježeni n
kao neprijatelji sistema jednom i zauvijek. To obilježje pratilo ih je poput '
1
sjene,/slijedilo ih u dopisima i policijskim dosjeima te bilo razlogom
šikaniranja, gubitka radnog mjesta, ograničavanja elementarnih ljudskih
prava nikad obrazloženim, a sasvim banalnim razlogom da su se našli s one
strane, iako se nerijetko nisu ni borili. Kao politički proskribirane osobe, 5
morali su živjeti svojevrsnim poluživotom. Nesretnici koji su prošli »križni ;
put«, svatko svoj i svi jedan zajednički, godinama su.po povratku kući, tražili
mjesto gdje bi izmakli tom obilježju ratnog gubitnika, i mnogi su ga uspjeli
naći tek pobjegavši preko jugoslavenske granice u sigurnost neke druge
države. No, oni koji nisu krenuli van domovine tražiti svoj dom, bili su
prisiljeni preživljavati u uvjetima kakvi su ih zatekli, osjećajući neprestano
z a vratom bivše čuvare k a o svoje progonitelje. . . .
Potomci obiju strana najčešće su nasljeđivali i sudbinu svojih roditelja, .
pa su jedni bili uvijek povlašteni, uspješni po preporuci i ratnom podrijetlu,
a drugi stalno podsjećani da su njihovi roditelji bili »oni« koj ih se treba čuvati
i na koje treba paziti. Za svaku sitnicu koju bi učinili, a ne bi bila u skladu
s dopuštenim razmišljanjem sistema, nova rečenica dopunjavala bi stare
dosjee. Prilikom izbora zanimanja i radnog mjesta, prednost su uvijek imala
djeca roditeljakoji se nisu »ogriješili«,dok je za nekeslužbe bilo nezamislivo
uopće natjecati se. Naoko neprimjetna, ali uporna i stalna, represija se
nastavljala i određivala životni put objema stranama još dugo godina nakon
rata i svaki je sukob bivših gubitnika i njihovih nasljednika s vlašću bio
unaprijed izgubljena bitka, u kojoj se kao posebno otežavajuća okolnost
u/imala baš strana na kojoj su se zatekli u svibnju 1945.
Svako nacionalno buđenje - a povremeno se pojavljivalo i u socijalis-
tičkom sistemu poratne Jugoslavije - uvijek se povezivalo i određivalo
jednom uspostavljenim odnosom pobjednika prema ratnim gubitnicima te
se kao lakvo osuđivalo i bilo razlogom uvijek novih represija. Krug starih
sukoba samo se pretakao u nove okvire mijenjajući formu. Podjela uloga
ostala je stara. Zbog toga su i svi oni koji bi se odlučili otvoreno istupiti protiv
sistema što gaje uspostavio ratni pobjednik uvijek iznova morali rješavati i
rasvjetljavati tamne sjene jedne ratne pobjede, i to jednostavno zato što nije
bila riječ samo o torbi protiv fašizma - koja je s punim pravom dobila
155
pozitivno povijesno obilježje, što ga nitko niti želi niti pokušava osporiti -
već i o ogorčenoj političkoj borbi za vlast između relativno male grupe u
komunističkom pokretu i svih ostalih.
Ova knjiga zato i nije nikakav argument, 9pravdanje zločina koji su se
u toku rata događali na području Jugoslavrje.(/To je samo pokušaj otvaranja
manje poznatih i neistraženih postupaka pobjednika prema gubitnicima u
trenutku kad je rat formalno završio i kad su neprijateljstva trebala prestati.
Antifašizam kao pokret ima nesumnjivo pozitivnu ulogu, no.postoje i tamne
mrlje na savjesti jugoslavenskih pobjednika, što se dugo nije smjelo ni
spomenuti i što, zapravo, baca ružnu sjenu na sve dobro koje prekid rata
donosi. U ovom slučaju, prekid rata nije donio pomirenje, nije donio mir ni
jednoj strani, već je prisiljavao većinu među pobjednicima da zatvore oči
pred zločinima nametnutima kao odnos prema svima s one strane. A/to je
i one komuniste koji se nisu slagali s takvim načinom rješavanja stvari
prisiljavalo na šutnju kako ne bi i sami završili kao protivnici sistema.
156
VRHOVNI ŠTAB
NARODNO-OSLOBODILAČKIH
PARTIZANSKIH ODREDA
JUGOSLAVIJE
Br. službeno
Položaj
8. novembra 1941. godine
Svim štabovima, političkim komesarima i borcima narodno-oslobodi-
lačkih partizanskih odreda Jugoslavije
NAREĐENJE
U vezi sa posljednjim događajima u kojima su vojno-četnički odredi
istupili sa oružanim snagama protiv partizanskih odreda - događaju se
mnogobrojne pojave zverskog mučenja, prebijanja i ubijanja naših partizana
i kurira sa strane raznih okorelih zločinaca koji se nalaze u tim vojno-
četničkim odredima
- upućujemo sledeće naređenje svim našim odredima:
1.) Pod pretnjom kazne smrti zabranjuje se odgovarati na te zločine
sličnim protumjerama koje nisu dozvoljene u partizanskim redovima; ^
a) maltretiranje, prebijanje ili bilo kakvo ispoljavanje osobne mržnje
prema zarobljenicima koji padaju u naše ruke;
b) apsolutno je nedozvoljeno maltretiranje ili zlostavljanje stanovništva
na onim područjima gde se vode borbe, iako ono nije naklonjeno nama.
2.) Zarobljeni neprijateljski oficiri i vojnici imaju se stražarno sprovesti
najbližim našim partizanskim komandama, koje će onda same preduzeti
istragu protiv pojedinaca iz redova zarobljenika za koje se nepobitno pokaže
da su vršili bilo kakva zverstva ili nasilja.
3.) Naši štabovi i vojne partizanske jedinice na terenu moraju na licu
mesta ispitati svaki konkretni slučaj zlostavljanja naših ljudi ili seljaka od
strane četnika, sve to zapisnički utvrditi i po svedocima potpisati i onda
dostaviti to Glavnom ili Vrhovnom štabu.
Naše vojne partizanske jedinice dužne su više od svih strogo da poštuj u
ratnička pravila i visoko držati neokaljanu zastavu naših herojskih partizan-
skih odreda Jugoslavije.
SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU
Za
VRHOVNI ŠTAB
NARODNO-OSLOBODILAČKIH PARTZASKIH
ODREDA JUGOSLAVIJE
Tito
16T

MINISTARSTVO NARODNE ODBRANE
DEMOKRATSKE FEDERATIVNE JUGOSLAVIJE
GENERALŠTAB
JUGOSLAVENSKE ARMIJE
Pov. br. 78
9. aprila 1945. godine
Po ukazanoj službenoj potrebi
NAREĐUJEM
1. - Da se odmah formira štab koji će neposredno rukovoditi svima
poslovima oko organizacije i rada na prihvatu ratnih zarobljenika, inter-
niraca, prisilno preseljenih i odvedenih na rad čije repatriranje je otpočelo.
2. - Napred navedeni štab, kao neposredni izvršni organ državne komisije
za repatriaciju pri Ministarstvu socijalne politike, obrazovaće:
- Potpukovnik Kleut Petar, na službi u Operativnom odeljenju
Generalštaba;
- Jedan viši oficir kojeg će odrediti Personalno odeljenje Ministarstva
Narodne Odbrane;
- Jedan oficir kojeg će odrediti Odeljenje za zaštitu naroda Ministarstva
Narodne Odbrane;
- Jedan sanitetski oficirkojeg će odrediti Sanitetsko odeljenje Komande
Pozadine Ministarstva Narodne Odbrane.
3. - Napred navedena lica razrešiti odmah svojih dosadašnjih dužnosti.
4. - Komanda grada Beograda odrediće odmah potrebne prostorije u
kojima će biti smešten pomenuti štab i stavit će im na raspoloženje potreban
broj pomoćnog administrativnog osoblja kao i potreban broj kurira.
5. - Komanda Pozadine stavit će na raspoloženje pomenutom štabu brza
provozna sredstva koja bude on zatražio.
6. - Štab će odmah stupiti u vezu sa vojno-teritorijalnim vlastima i
organizovaće brzo obavcštavanje o pristizanju na graničnoj prostoriji trans-
porla rcpatriraca.
7. - Sve repatrirce, odmah po prispeću u zemlju, smestiti u naročito
pripremljene logore i to: u Subotici, Vršcu, Velikoj Kikindi, Kovinu, Beloj
Crkvi, Pctrovgradu i Smederevu, kao i ostalim logorima koje je predvidcla
državna komisija za repatriaciju.
8. - Za smeštaj repalriraca kao i za uspostavu i uređenje logora imaju se
starati i odgovorne su vojno-teritorijalne komande, komande mcsta i komande
gradova.
9. - Vojno-teritorijalne komande i komande gradova poslaraće se za
ishranu repatriraca, bez obzira da li su vojna lica ili ne, od trenutka njihovog
158
prelazana Jugoslovenski državni teritorij, odnosno na teritorij kojeg zaposeda
Jugoslovenska armija, do njihovog otpuštanja iz logora svojim kućama,
odnosno do njihovog odlaska u mesta gde će biti zaposleni ili prihvaćeni.
10. - Svi repatrirci (ratni zarobljenici, internirci, prisilno preseljeni i
odvedeni na rad), pre njihovog puštanja svojim kućama, upućivanja u vojne
jedinice, na rad u stalna prihvatilišta (za lica nesposobna za vojnu službu i
fizički rad iz neoslobođenih krajeva Jugoslavije), moraju obavezno proći
kroz zbirne logore.
11. - Odmah po prispeću i smještaju ratnih zarobljenika, interniraca,
prisilno preseljenih i odvedenih na rad, preduzeti sledeće:
a) sve podvrći najrigoroznijem lekarskom pregledu od strane vojno-
lekarske komisije, koja ima da utvrdi:
- da li ima obolelih od kakve zarazne bolesti - morije;
- da li dolaze iz predela u kojima vladaju zarazne bolesti - morije?
- opšte zdravstveno stanje svakog pojedinca;
- utvrditi sposobnost za rad, a za one koji podležu mobilizacijskoj
obavezi utvrditi sposobnost ( potpuno sposoban, ograničeno sposoban,
sposoban za fizički rad) za vojnu službu.
b) u koliko lekarske komisije utvrde da dolaze iz krajeva gde vladaju
zarazne bolesti - morije ili utvrde obolenje od zaraznih bolesti (morije)
postupiće po odredbama za suzbijanje zaraznih bolesti, t.j. preduzeće mere
u vezi sa tim, starajući se, pod ličnom odgovornošću, da se propisane mere
izvode.
v) Izvršiti depedikulaciju i kupanje repatriraca.
g) Utvrditi identitet i izvršiti popisivanje i kartoniranjc svih prispelih
repatriraca.
12. - Utvrđivanje identiteta, popisivanje i kartoniranje repatriraca vršiće
delegirani članovi gore pomenutog štaba, organi OZN-e one federalne
jedinice na čijoj se teritoriji nalaze logori u kojima su repatrirci smešteni, a
u suradnji sa pretstavnikom Crvenog krsta, opunomoćenicima državne
komisije za repatriaciju pri Ministarstvu socijalne politike i pretstavnikom
Ministarstva socijalne politike narodne vlade Srbije.
13. - Po završenom popisivanju i kartoniranju izdaće se repatrircima
legitimacija koja će im poslužiti kao privremena lična legitimacija na osnovu
koje će im narodne upravne vlasti, odnosno vojne vlasti izdati propisane
stalne lične legitimacije.
14. - Nad svim poslovima oko smeštaja, ishrane, popisivanja, triaže,
razvrstavanja, preduzimanja sanitetskih i higijenskih mera, raspodele i dalje
upućivanje repatriraca vodi nadzor i kontrolu kao i odgovoran je navedeni
štab za repatriaciju.
15. - Po svršenim, t.j. preduzeto sanitetskim i higijenskim merama i po
završenoj triaži i kartoniranju, pristupili odmah rasporedu repatriraca.
Raspored repatriraca izvršiti po ovom postupku:
- Starešina logora predaje pretstavniku vojno-teritorijalne komande
sve za vojnu službu sposobne repatrirce čija godišta potpadaju pod mobili-
zaciju, kao i one koji se dobrovoljno jave za vojnu službu.
159
 "T

- S ve repatrirce sposobne za vojnu službu i dobrovoljce iz oslobođenih teritorijalne jedinice i jedinice Korpusa Narodne Odbrane.
krajeva sprovesti nadležnoj vojno-teritprijalnoj komandi sa zajedničkim Ako njihovo putovanje traje više od 6 sati, organizovati na usputnim
objavama i kartonima koji će ih uputiti na jedno-mesečno osustvo. U stanicama ishranu. Štab za repatriaciju blagovremeno će obavestiti vojno-
zajedničkoj objavi naznačiti, da se imaju pustiti na mesec dana osustva. teritorijalne komande u dotičnim mestima da pripreme hranu.
- Sve repatrirce vojne obveznike iz neoslobođenih krajeva uputiti sa 22. - Repatrirci vojni obveznici po isteku odobrenog im dopusta imaju
zajedničkom objavom i kartonima u najbliže regrutne centre. se javiti nadležnoj komandi vojnog područja radi rasporeda i upućivanja u
- Repatrirce koji su oglašeni kao nesposobni za vojnu službu snabdeti jedinice armije.
otpusnim listama, koje će im služiti kao dokument i uputiti ih njihovim 23. - Umoljavaju se Ministarstva socijalne politike, Ministarstva
kućama. saobraćaja, Ministarstvo socijalne politike vlade Srbije, Sekretarijat Jugo-
- Repatrirci koji su nesposobni za vojnu službu kao i oni koji ne mogu slovenskog Crvenog Krsta i Glavni odbor jedinstvenih sindikata radnika i
da se vraćaju svojim kućama, bilo što su još iz neoslobođenih krajeva ili što nameštenika Jugoslavije, da izvole odrediti u štab za repatriaciju po (2) dva
im je ratom sve upropašćeno, biće preko pretstavnika ujedinjenih sindikata svoja pretstavnika koji će biti stalno na radu i da se oslobode svih drugih
radnika i nameštenika raspoređeni na odgovarajuće poslove, prvenstveno na dosadašnjih dužnosti.
poljoprivredne radove. Izvršenju prednjeg naređenja pristupiti odmah. -
- U koliko bude dece u transportima repatriraca, uputiće se u dečje
domove na području Vojvodine. PO ZAPO VESTI
- S tari ljudi i lica za rad nesposobna, koji nemaju kuda da se vrate, ako MINISTRA NARODNE ODBRANE
i takvih bude u transportima repatriraca, imaju se razmestiti po napuštenim ZASTUPA NAČELNIKA GENERALŠTABA
nemačkim imanjima odnosno po obližnjim selima u Vojvodini, gde imaju General-lajtnant,
ostati dok se njihovo pitanje definitivno ne resi. Rukovodilac logora u spisku V. Terzić
popisa repatriraca označiće u primedbi spiska kakav je raspored učinjen sa
svakim pojedinim repatrircem.
16.- Pitanje besplatnih voznih karata za repatrirce koji se vraćaju svojim
kućama urediće napred navedeni slab u sporazumu sa Ministarstvom so-
cijalne politike i Ministarstvom saobraćaja. Pov. 118/45
17. - Štab za repatriaciju otpočeće odmah rad i stupice odmah u vezu sa Naređenje za formiranje štaba
pretstavnikom državne komisije za repatriaciju i sekretarijatom Crvenog za repatriaciju
krsta za Jugoslaviju. Primljeno na znanje te
18. - Načelnik štaba za repatriaciju, potpukovnik Kleut Petar jednovre- U akta
meno biće i član državne komisije za repatriaciju. Pomoć, načel. pukovnik,
19. - Za komandante logora nadležne vojno-teritorijalne komande i D (paraf Danila Trampuža)
komande gradova odrediće oficire. U logorima zavesti vojnički režim.
20. - Lekare za pregled repatriraca i za sanitetsku službu u logorima
odrediće vojno-teritorijalne komande u mestima gde se nalaze prihvatni
logori.
Broj lekara odrediti prema broju repatriraca te da bi se rad oko pregleda
ubrzao. U vezi sa time, po potrebi, odrediti jednovremeno i više lekarskih
komisija za pregled repatriraca.
U koliko vojno-teritorijalne komande ne bi raspolagale sa dovoljnim
brojem lekara za ovu službu, mobilisati civilne lekare u samom mestu ili iz
obližnjih mesta.
21. - Prilikom otpuštanja repatriraca iz logora i upućivanja istih svojim
kućama, odnosno u vojne jedinice, ako ima veći broj repatriraca koji se
upućuju ujedno mesto ili imaju poći uskupno kroz izvesna mesta, mora biti
sprovodnik za svaku grupu veću od 10 repatriraca koji će ih sprovesti i držati
na okupu dok ne stignu u mesto opredelenja. Sprovodnike imaju dati vojno-

160 11 Križni put 161


NACIONALNI KOMITET
OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE
POVERENIŠTVO ZA NARODNU ODERANU
Službeno
15. avgusta 1944.
ORGANIZACIJA KORPUS A NARODNE ODBRANE JUGOSLAVIJE
Radi obezbeđenja pozadine Narodnp-pslobodilačke Vojske Jugo-
slavije i održanja reda na oslobođenoj teritoriji Jugoslavije,
osniva se korpus Narodne Odbrane.
1. Z a d a c i K o r p u s a
Korpusu Narodne odbrane stavljaju se u dužnost sljedeći zadaci:
a.) Borba sa antinarpdnim ustanicima u pozadini NOV i likvi-
dacija četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih
bandi na oslobođenoj teritoriji Jugoslavije.
b.) Obezbeđenje centralnih organa vlasti (Nacionalnog Komi-
teta, Vrhovnog štaba, Zemaljskih Antifašističkih Veća, Glavnih šta-
bova, Odelenja Zaštite Naroda itd.).
c.) Čišćenje tih oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih
neprijateljskih jedinica i špijuna i diverzanata, koje bi neprijatelj ostavio
u pozadini NOVJ.
d.) Obezbeđenje luka, obala i državnih granica.
e.) Obezbeđenje najvažnijih željezničkih i automobilskih pu-
teva i mostova, zavoda i fabrika odbranbenog karaktera, aerodroma
i drugih objekata odbranbenog značaja.
f.) Izvršavanje zadataka Odjeljenja Zaštite Naroda u raznoli-
kim operacijama (potjerama, provjeravanju stanovništva putem
pretresa stanova i legitmisanja, zasjedama, sprovodenju uhapšc-
nika, zarobljenika i si.).
2. S t r u k t u r a i o r g a n i z a c i j a
1. Korpus Narodne Odbrane potčinjen je neposredno povere-
niku za Narodnu Odbranu, koji rukovodi Korpusom preko načel-
nika Odjeljenja Zaštite Naroda Povereništva za Narodnu Odbranu
NKOJ.
2. Struktura i lični sastav Korpusa Narodne Odbrane razlikuje
se od strukture i ličnog sastava običnih vojnih Korpusa i formi-
162
raju se srazmerno veličini oslobodjene teritorije, aktivnosti nepri-
jateljskih elemenata i količini objekata, koje treba obezbedivati.
Prema tome, u Korpus Narodne Odbrane mogu ući divizije, za-
sebne brigade i zasebni bataljoni.
Osnovnu operativnu jedinicu Korpusa predstavlja bataljon, koji
je sastavljen od tri do četiri čete. Jačina četa zavisi od potrebe
i od uslova na dotičnoj teritoriji, ali treba težiti, da svaka četa do-
stigne broj 200 boraca. Brigada se sastoji od tri do pet bataljona
i divizija od tri do četiri brigade. Zasebne brigade, shodno lokalnim
uslovima, mogu biti sastavljane od dva, tri i četiri bataljona, a za-
sebni bataljon od dvije, tri i četiri čete.
3. Jačina jedinica Korpusa Narodne Odbrane u pojedinim zem-
ljama i oblastima Jugoslavije pdrediće se srazmerno prema veli-
čini oslobođene teritorije i broju dislociranih trupa NOVJ po poje-
dinim krajevima kao prema blizini i značaju drž. granica Jugosla-
vije.
U sastav Korpusa Narodne Odbrane ulazi »Vojska Državne Var-
nosti«, koja je još ranije bila formirana u Sloveniji, sve jednice
Otsjeka Zaštite Naroda, kao i one jedinice u Hrvatskoj za borbu
protiv pete kolone - bataljoni PPK-a.
4. Divizije, brigade i bataljoni Korpusa Narodne Odbrane su
vojne jedinice i obrazuju se po vojnom obrazcu kao i sve regularne
jedinice NOVJ; na njihovom čelu stoje komandanti, koji vladaju
vojnom vještinom.
5.,Korpus se sastavlja u prvom redu od boraca i komandanata
NOV. Svaki vojnik toga Korpusa, bilo da čuva granice ili stražari
pored strategijski važnog mosta ili obezbeđuje organe zaštite na-
roda, uvek se može sukobiti sa neprijateljem, koji je nadmoćniji
i po broju i po naoružanju, zato se Korpus Narodne Odbrane for-
mira od oficira i vojnika koji su odani stvari Narodno-oslobodilač-
kog pokreta, koji su pokazali svoju disciplinovanost i nepokoleblji-
vost u borbi.
6. Korpus Narodne Odbrane (analogno tome, kako se NOVJ
snabdeva materijalnim sredstvima) mora biti naoružan svim vrsta-
ma oružja, između ostalog: avijacijom (u glavnom izviđačkom
i jurišnom), tankovima i protikolskim oružjima, artiljerijom i
bacačima mina.
U sastav Korpusa, divizije, brigada i većih bataljona Narodne
Odbrane moraju ulaziti takođe i mehanizovane i konjičke jedi-
nice.
1. Snabdevanje Korpusa Narodne Odbrane oružjem, munici-
jom, sanitetskim materijalom, opremom, namirnicama i drugim
potrebama vrši se preko odgovarajućih postojećih organa Vrhov-
nog štaba odnosno glavnih štabova, Korpusa i korpusnih oblasti.
Ali sve jedinice Korpusa Narodne Odbrane moraju imati svoju po-
sebnu intendanturu i posebne magacine celokupne spreme.
163
i 8. Veza štaba Korpusa Narodne Odbrane sa svojim formacija-
ma i jedinicama na raznim sektorima ostvaruje se, za prvo vreme,
preko linije veze OZN-e, a u izvesnim slučajevima i preko opšte
vojne veze.
Čim se ukaže prva mogućnost, štab Korpusa mora obezbediti
samostalnu vezu sa svojim formacijama i jedinicama. Sve niže
jedinice - divizije, brigade i bataljoni - moraju odmah biti povezani
svojom posebnom kurirskom i radio vezom.
9. Obezbeđenje centralnih organa vlasti (Nacionalnog Komi-
teta, Vrhovnog štaba, Zemaljskih antifašističkih Veća, OZN-e) stal-
no vrši ista zasebna jedinica Korpusa Narodne Odbrane, koja vrši
samo tu dužnost. Ali u izvesnim slučajevima, kad to zahtevaju voj-
nički ili drugi razlozi, takva jedinica može biti zamenjena drugom.
Ostale formacije i jedinice Korpusa izvršuju sve ostale korpusne
zadatke (osim obezbedenja centralnih organa vlasti), pri čemu
se odeljenje, nakon određenog razmaka vremena, smenjuje na do-
tičnim dužnostima. Na primer, u brigadi od tri bataljona prvi i dru-
gi bataljon pbezbeđuju objekte (mostove, aerodrome) te su, pre-
ma tome, njihove čete i vodovi razbacani po teritoriji u kojoj bri-
gada deluje, treći bataljon nalazi se pri štabu brigade i pretstavlja
operativnu rezervu. Posle izvesnog vremena treći bataljon ide na
obezbedenje objekata, a prvi bataljon polazi u operativnu rezervu.
Vreme prebacivanja u operativnu rezervu iskorišćava se za poja-
čanu vojnu obuku i vaspitni rad medu borcima.
10. Divizije, zasebne brigade i bataljoni Korpusa Narodne Od-
brane potčinjavaju se neposredno štabu Korpusa, a u vezi dobive-
nih zadataka od štaba Korpusa sprovode svoje akcije na svojim
sektorima u saglasnosti sa Glavnim štabovima (štabovima frontova,
armija) i sa Odeljenjima Zaštite Naroda.
3. Način koordinacije akcija Korpusa Narodne Odbrane sa
Glavnim štabovima
i Odeljenjima Zaštite Naroda
l. Objekte, koje treba da obezbeđuju jedinice Korpusa Narod-
ne Odbrane (luke, mostove, aerodrome itd.) određuje - na svojoj
teritoriji načelnik Odeljenja Zaštite Naroda u saglasnosti sa dotič-
nim Glavnim štabom. Dobivši takav zadatak, komandant divizije,
brigade ili zasebnog bataljona sastavlja plan rasporeda svojih
Odeljenja na objekte, vodeći računa o tome, da najmanje jedna
trećina svega sastava ne bude zauzeta obezbeđenjem objekata, ne-
go da u rukama komandanta divizije, brigade, bataljona bude ope-
rativna rezerva, spremna da u svakom času izvrši borbene opera-
tivne zadatke.
164
Štabovi divizija, brigada, zasebnih bataljona izrađuju plan ras-
poreda komandnog kadra i vršenja službe u saglasnosti sa načelni-
kom OZN-e i šalju ga štabu korpusa na potvrdu.
2. U cilju što bolje koordinacije korpusnih borbenih akcija sa
delatnošću Odeljenja Zaštite Naroda, štabovi i komande jedinica
Korpusa moraju biti u stalnoj i najtešnjoj vezi sa načelnicima
OZN-e i svim njenim višim organima.
3. Štabovi brigada, zasebnih bataljona ili komanda četa, do-
deljuju, po nalogu načelnika Odeljenja Zaštite Naroda, posebni broj
vojnika i oficira za izvođenje operacija OZN-e. Izdvojeno Odeljenje
prelazi, za vreme takvih operacija, potpuno pod vlast organa OZN-e,
koji izvode predviđenu operaciju.
Organi OZN-e nemaju pravo da kod sebe zadržavaju jedinice
Korpusa Narodne Odbrane duže nego što je neophodno potrebno za
izvođenje operacije.
4. Za slučaj neophodnosti izvođenja borbenih akcija za likvi-
daciju antinarodnih ustanika i krupnih bandi, plan operacija izra-
đuju zajedno načelnik glavnog štaba, načelnik OZN-e i komandant
formacija Korpusa Narodne Odbrane.
5. U izuzetnim slučajevima, kada je situacija na frontu naročito
teška, štabovi koji komanduju frontom mogu, po dogovoru sa Načelni-
kom OZN-e, upotrebiti jedinice Korpusa Narodne Odbrane za stvaranje
brane na ugroženom sektoru fronta, zadržavanje i preuređivanje je-
dinica, koje bi, eventualno, bježale s fronta i, najzad, za neposredne
bojne akcije radi likvidacije protivnikovog prodora.
U takvim slučajevima, jedinice Korpusa Narodne Odbrane, pošto
ispune određeni zadatak, unište, odbace ili zaustave protivnika,
moraju biti smenjene od vojnih štabova i vraćene na raspoloženje
štaba Korpusa Narodne Odbrane.
VRHOVNI KOMANDANT NOV I POJ
POVERENIK ZA NARODNU OBRANU
MARŠAL JUGOSLAVIJE
TITO, l.r.
* Ovaj dokument pokazuje kakvi su odnosi vladali između pripadnika
Ozne i vojnika KNOJ-a. U Sloveniji su, naprimjer, vojnici KNOJ-a morali
obavljati sve tehničke dijelove operacije likvidacija zarobljenika što su ih
nazivali »transportom«, aplan su pravili pripadnici Ozne. No, u Hrvatskoj je
ta shema bila donekle narušena, pa su u akcije likvidiranja bili uključeni i
»obični« vojnici, dobrovoljno ili po zapovijedi.
165
 ( ) - brojevi unutar zagrada u dijelovima teksta gdje obrađujemo
kretanja pojedinih JA označavaju stranicu u odgovarajućem »Zborniku...«,
u kojem se dokument nalazi. Primjer: 16. travnja 1945,16. divizija III. JA
u borbama za Našice zarobila je 250 njemačkih vojnika - dokument se nalazi
u »Zborniku ...« tom XI, knjiga III, strana 290.

FOTOGRAFSKI
DOKUMENTI

166
ALEKSANDAR VOJINOVIC

SVJEDOČANSTVA O
KRIŽNOM PUTU
 Svjedočanstvo Slavice Kumpf

KAKO SAM
IZBJEGLA
STRIJELJANJE

Među mnogobrojnim pismima, koja su u posljednje vrijeme stizala u

uredništvo »Starta«, bilo je ijedno koje je posebno privuklo pažnju. Glasilo
je ovako:
»Cijenjeni gospodine Vojinović, u par posljednjih brojeva'Starta'čitala
sam članke o Bleiburgu, pa mi se ponovo pojavilo pitanje na koje mi nitko
u ovih 45 godina nije znao odgovoriti. Bleiburg i zbivanja u Sloveniji 1945.
godine, do nedavna tabu tema, ponovno su oživjela u mom sjećanju.
Ja sam bila učesnik te strahovite drame i tragedije dijela hrvatskog
naroda, koji je gonjen propagandom o nadolazećem zlu, a voden svojim
idealima i željom da ih sačuva krenuo 'tamo negdje na zapad'.
Bila sam tada, tek po završenoj gimnaziji u tzv. 'Časnoj radnoj službi',
koja je bila uvjet za upis na fakultet. Iz Zagreba smo organizirano krenuli 6.
V. 1945. vlakom, u večernjim satima. Ne želim Vas zamarati opisujući taj
put, jer pretpostavljam da ste, ispitujući ta zbivanja, puno loga čuli i saznali.
Ta moja tužna i istinita priča odvijala seje od dana odlaska iz Zagreba do 8.
VI. 1945. povratkom u Vukovar. No, opisat ću samo jednu etapu toga puta.

181

Kod Dravograda smo se našli 14. svibnja (imala sam izuzetnu sreću da
sam izbjegla onoj borbi 13. V. na cesti Celje-Dravograd). Pred mostom
gomila svijeta, civila, vojnika, a s druge strane Bugari. Rekoše nam da Bugari
ne dozvoljavaju prelazak. Naši 'vodiči' odlučiše se za drugi put. Čitave noći
u koloni jedan po jedan, bez glasa, hodali smo šumom, koja je, činilo mi se,
išla nebu pod oblake. Možete si zamisliti, gospodine Vojinoviću, taj strah, tu
zebnju u srcu, taj fizički napor, za mladu osobu koja do tada nije znala ni za
kakvu muku, jad, niti strah. Hodajući tako do jutra, izadosmo na jednu stazu
i oko podneva dođosmo na cestu. Na sjevernoj strani ceste šuma, a na južnoj
nekakav sasušeni kanal, šipražje. Gomila svijeta, čini mi se više civila no
vojnika, kola, konja, kao na nekom velikom vašaru.
Sjedim na proplanku ispred šume, dva metra od mene plitki jarak koji
označava granicu. Eto, tu smo, samo da pređemo tih par koraka.
Ne znam koliko je vremena prošlo, najednom primijetih na cesti
komešanje. S austrijske strane nekoliko engleskih vojnih lica, s naše strane
domobrani. Tad je došao jedan vojnik ili časnik, ne znam, kolega mojega
brata, i doslovce je rekao: 'Eno, dolje pripremaju predaju, Englezi i do-
mobranci. Tamojei Boban (Rafael, ustaški pukovniki domobranski general,
zapovjednik 'Crne legije' poslije smrti ranijeg zapovjednika Jure Francetića
- op.), te mu je jedan partizanski oficir rekao kako on Boban nije tako strašan
kao što ga je zamišljao. Boban je odmahnuo rukom i rekao: 'Tko se hoće
predati neka se preda, ja znam što ću.' I Boban je otišao, a pregovori o predaji
su se nastavili.
Šutjeli smo. Najednom se zavijorila bijela plahta. Učinilo mi se daje
masa jauknula, potom tajac, zatim žamor. Bio je to 15. svibnja 1945. Ne
savjetujući se, niti išta govoreći, odlučila sam predati se. Uskočila sam u prvi
kam ion koji je prolazio. U kamionu domobranci. Svi smo šutjeli, bila sam bez
misli, bez ikakvih emocija. Ne znam koliko smo se dugo vozili kad sam na
lijevoj strani ceste vidjela ploču s natpisom 'Pliberg' (Plibcrk je slovenski
naziv za austrijsko selo Bleiburg - op.). Znala sam da to moram upamtiti. Ne
znam kojim smo putem išli, nismo prošli kraj blajburške doline, putovali smo
cijelu noć, a tad pred jutro izadosmo iz kamiona, ostadosmo na cesti, rekoše
nam: 40 km do Maribora.
Drugi dio putovanja je započeo. Pješačenja, spavanja po mokrim
livadama, žeđ, glad, sve je to daleka, ali još uvijek vrlo živa prošlost.
A pitanje koje me svih ovih godina muči je pitanje: što se je zbivalo
poslije na mjestu predaje? Tamo je ostao moj tata i brat. Nisam se s njima
oprostila i nisam za njih nikada više čula. Ne znam da li je tamo predaja
protekla mirno, da lije bilo otpora, borbi. Kasnije sam čitala daje Boban bio
u Austriji, što me upućuje da nije bilo borbe. Razgovarala sam s pojedincima
koji su bili u Villachu, Klagenfurtu, Bleiburgu, ali za ovo mjesto predaje
nitko ne zna.
Molim Vas lijepo, gospodine Vojinoviću, ako biste me mogli uputiti
gdje bih o tome mogla nešto saznati, odnosno pročitati, jer o tome, pret-
postavljam, mora biti nešto napisano.
No, ako mi ne odgovorite, neću Vam zamjeriti. Shvatit ću, da se o tome
182
ništa ne zna.
S poštovanjem Slavica Kumpf. I. L. Ribara 61,
56230 Vukovar.
PS. U 'Startu' br. 552 pročitala sam da skupljate gradu o zbivanjima,
koja sam Vam tek malim dijelom opisala. Ukoliko ste zainteresirani, voljna
sam opisati detaljnije cijeli moj put.«
I tako smo se zaputili u Vukovar, gdje smo potražili 65-godišnju
umirovljenicu Slavicu Kumpf.
• Vi ste prispjeli do Bleiburga i vratili se?
• Da. Na svu sreću nisam na cijelom tom putu, tamo i natrag, vidjela
ništa strašno, ali prošla sam sve to.
• Gdje vas je zatekao kraj travnja 1945?
- U Radnoj službi, odnosno Časnoj radnoj službi (puni naziv: »Državna
častna radna služba«, osnovana zakonskom odredbom od 30. srpnja 1941, a
»obuhvaćala je svu hrvatsku mladež od 18. do 25. godine života« - op.). Ja
sam maturirala u Vukovaru. Onda kad su koncem desetog mjesecaRusi došli
u Beograd, moji roditelji zaključe da trebam ići u Zagreb, da ne bi bila u
Vukovaru, jer eto Rusi su tu, itd.
• Znači maturirali ste 1944?
• Da. I zaputimo se ja i jedna moja prijateljica, inače školska kolegica
Ivana, koja je sa mnom sve to skupa prošla, u Zagreb.
• Ivana?
• Ivana, da. Ivana Stanišić.
• Što je bilo s njom kasnije?
• Umrla je 1947. od posljedica svega toga. Tako smo nas dvije došle u
Zagreb, gdje je bilo organizirano naše prihvaćanje, jer je bilo više nas koji
smo dolazili. Naime, ja sam morala ići
u Časnu radnu službu, pošto sam imala završenu gimnaziju i željela sam
studirati. Onda je bilo obavezno godinu dana nakon mature negdje raditi,
znate. U Zagrebu smo stanovale u internatu, to je bilo na početku Zvoni-
mirove (tj. danas Socijalističke revolucije - op.), tamo gdje je bio Ekonomski
fakultet. Smjestili su nas u toj zgradi bivšeg Ekonomskog fakulteta na prvom
katu, a ja sam radila u vojnom građevnom poduzeću. Mogu vam reći, da mi
je bilo jako lijepo raditi u Zagrebu, bili smo bez brige, imali osigurani stan
i hranu. Onako mlade, što smo mi brinule o politici, o ovom-onom...
• Tako ste dočekali kraj 1944. godine?
- 1 kraj te 1944. godine i sve one dane do 6. svibnja 1945, kad smo
krenuli u susret Englezima.
• Cijelo vrijeme ste stanovali u istoj zgradi?
- Da, u loj zgradi Ekonomskog fakulteta na početku Zvonimirove,
odnosno Socijalističke revolucije. Živjele smo internatskim životom.
• Koliko vas je bilo?
• Oko šezdesetak.
• Da nije nastupio kraj rata ili daje rat dulje potrajao, kakvi su bili vaši
planovi?
• Nastavila bih studirati. Kroz godinu danabilabih slobodna i studirala
183
 bih pravo.
• Što vam kažu uoči 6. V. 1945?
- Oni govore da se moramo povući, je l' da, pošto sad tu dolaze
partizani. Doći će partizani, doći će Rusi, i mi vjerujemo u bajku da je
postignut nekakav dogovor: mi ćemo se povući, otići ćemo na zapad, tamo
ćemo biti jedno kratko vrijeme, tu će se sve srediti, i mi ćemo se vratiti natrag.
• S Englezima?
- Ne s Englezima, nego sami za sebe. Netko će tu srediti ovo, i mi lijepo
tako vjerujemo u tu bajku.
• Pakujetc se?
- Spakujemo se, dobijemo što nam treba za taj put na zapad. Imale smo
inače uniforme, sive bluze i sive suknje, a za put smo dobile hlače. Dakle,
gotovo je, odlazimo...
• Odlazite u uniformama?
-Da.
• Da li je bilo obavezno ići u svojim uniformama?
- Obavezno je bilo, da. Bile smo u uniformama i dobile oznake Crvenog
križa na rukave. Zapravo, nismo posebno razmišljale o načinu na koji idemo.
• U vašoj skupini bile su samo žene ili i muškarci?
• Samo žene, sve smo u našim sivozelenkastim uniformama Radne
službe.
• S oznakama Crvenog križa na rukavima?
• Dobile smo Crveni križ na lijevu ruku, da bi eto kao imale neko
zaduženje, ili su možda mislili da nam je taj znak neko pokriće. Istini za volju,
ja nikad prije nisam vidjela nijednog ranjenika.
• Niste pola/ili neki sanitetski tečaj?
- Ne, ne. Ali, medu nama bilo je njih nekih dvadesetak koje su stvarno
bile bolničarke, mi ostale nismo imale veze s tim. Dobijemo te znakove i
odemo na Zapadni kolodvor. Taj odlazak je bio u vedrom raspoloženju:
sjedimo moji kolege i kolegice iz Vinkovaca, mi se tu ljubimo, pozdravljamo,
vidjet ćemo se mi opet negdje tamo... Sve bez tuge, jer idemo u nešto dobro.
• Kako je izgledao taj vlak u koji se ukrcavate na zagrebačkom
Zapadnom kolodvoru?
- To je bio teretni vlak s ranjenicima, u svaki vagon je došlo po nas tri.
Jedna prava bolničarka i nas dvije, koje to nismo.
• Koliko je bilo ranjenika u pojedinom vagonu?
- Pa, znate, neki su ležali, neki su mogli sjediti, veća kako koja. A koliko
ih je bilo teško mi je točno reći.
• Tko su bili ti ranjenici?
- Bilo je i domobranaca, bilo je i ustaša.
• Je li bilo Nijemaca, njemačkih vojnika?
- Ne, samo domaći.
• A u vašem vagonu?
- Ja čak mislim da su u našem vagonu bili samo domobranci, koliko se
sjećam po uniformama.
• Bilo je i težih ranjenika?
184
- Bio je jedan teški, neki mali Husein, tako mi je toga dečka bilo žao,
bio je ranjen u prsa. Teško i bučno disao.
- Kako su bili smješteni ti ranjenici u vašem vagonu?
- Bilo ih je uglavnom na nosilima. Oni koji su se mogli kretati ležali su
ili sjedili kako koji.
• Svi oni su vjerovali u isto obećanje?
• Vjerovali su u istu bajku, kako to ja kažem.
• Je li vam bilo konkretno rečeno kud idete?
• Samo to, da idemo kod Engleza na zapad.
• Jesu vam kazali dokle ćete tako putovati ovim teretnim vlakom?
• Ne, ne. To nitko nije govorio.
• I kad kreće vaš vlak iz Zagreba?
- Tog istog 6. svibnja 1945. poslije podne, negdje oko osam sati
navečer.
• Da li je uz taj vaš vlak bio još neki spreman za polazak?
• Jeste. Bilo ih je još, ali oni su išli u drugom pravcu, jer ti moji kolege
i kolegice nisu svi išli prema Celju, kao mi.
• Sve su to bili vlakovi za Sloveniju?
• Da, za Sloveniju. Nemam pojma koliko ih je bilo, ali očito daje svima
njima konačni cilj bio sličan... Svi ti vlakovi, kao i ovaj naš, bili su sastavljeni
od G-vagona, marvinskih vagona. Naš vlak napušta Zagreb poslije osam sati
navečer. I mi se vozimo, vozimo. Putujemo jedan dan, drugi dan, treći dan.
Ujutro 10. svibnja 1945. dolazimo pred Celje, naš se vlak zaustavlja. Ja tada
iskočim iz vagona i vidim uz vahtarnicu, stražarnicu kraj pruge, nekog
mladića. Nema uniformu, bio je u nekom civilnom odijelu, ima partizansku
kapu i zvijezdu. Nosi pušku. Kaže mi: »Mi nemamo ništa protiv vas, ali vaš
vlak ne može dalje. Znate, rat je završen i vi dalje ne možete.« Mislim daje
govorio hrvatski, ne pamtim da mi se obratio na slovenskom. Dobro sam ga
razumjela.
• Za vrijeme tog trodnevnog putovanja jeste li nešto jeli, jeste li ponijeli
hranu sobom?
- Dobili smo dvopek i konzerve, to smo imali.
- Da li je to bilo dovoljno za tri dana?
- Da, bilo je dovoljno.
- Kako je bilo s vodom za piće?
- Bogami, ne znam, može biti da smo je uzimali usput.
- Vaš vlak se zaustavljao?
- Zaustavljao se.
- Često?
- Ijao, koliko puta.
- Da li vam je tada bilo dopušteno da silazite iz vlaka?
- Normalno smo silazile, kad bi se vlak zaustavio.
- I radi nužde?
- Da, da.
•Je
ste li sigurni da je to bio 10. V. 1945, kad ste stigli pred Celje?
185

- Sigurna sam.
• U koje doba dana je to bilo?
• Jako rano ujutro. Pa, otprilike, valjda oko šest sati. U praskozorje. Ne
znam kad sunce izlazi početkom svibnja, ali moralo je biti oko šest sati ujutro.
I tu smo na otvorenoj pruzi ostali dva dana. Nitko živ ne pita za nas. Stojimo
pred Celjem i čekamo. Nadali smo se, da će nam netko nešto kazati, poručiti.
Uzalud. Znate, u tim godinamačovjekbaš nijeosobito pametan, mi još uvijek
vjerujemo u nešto. U noći 11. svibnja 1945. čujemo na cesti neko kretanje,
jer cesta ide paralelno uz prugu. Čujemo kretanje i neko frktanje konja, znate.
To se nešto dovuklo kraj nas. Ujutro kad je svanulo imamo šta da vidimo:
cesta zakrčena. Kola, konji, ljudi, vojska, civili. Gomila svijeta. Mi se
odlučujemo pridružiti. Uzimamo naše stvari i izlazimo iz vagona. Pojma
nemam što se nakon toga zbivalo s onim ranjenicima, tko se za njih brinuo
i da li se uopće za njih brinuo, da li su možda one bolničarke ostale s njima.
• Ranjenici ostaju u vagonima?
• Da.
• Tko sve ide s vama?
• Samo znam za nas dvije, za Ivanu i mene. Nas dvije napuštamo vlak.
Za druge ne mogu ništa reći. Prelazimo preko livade. Vidim nekog vojnika
i pitam ga: »Molim vas, je li možda znadete Dragu Kumpfa, to je moj brat?«
Za divno čudo, on na to odgovara: »Kako da ga ne znam. Evo, tu je on, sad
ću ja njemu javiti.« Moj brat je tada bio intendant prve pukovnije PTS-a.
• Koliko je bio star?
• Rođen je 1922, bio je tri godine stariji od mene.
• Imao je čin?
- Poručnika. I stvarno oni njemu dojave. Evo ga na konju! Mi se
ispozdravimo. On kaže: »Tu je i tata!« Koje li zapanjujuće slučajnosti!
Zamislite, moj otac, koji je već trebao biti u mirovini i zbog toga je išao u
Zagreb, također se nalazio u toj nepreglednoj gomili. Međutim, ja ne pamtim
da sam se tada baš mnogo iznenadila. U takvim situacijama ne raspravljate,
prihvaćate stvari onakve kakve jesu, nema tu filozofiranja.
• Tati je ime?
• Mijo.
• Koje je on bio godište?
• 1894.
• Vaš otac je bio oružnik, to jest žandar, i s obzirom na godine službe
trebao je biti u mirovini?
-Šta je još besmislenije, on je već posjedovao rješenje za penziju. On
je naime išao u Zagreb da isposlujc to rješenje, i dobio gaje. Vraćao se kući
nakon toga i stigao do Slavonskog Broda. Ali tu je bila fronta, pa on više nije
mogao dalje, nego se vratio natrag u Zagreb, i evo ga sad na cesti pred Celjem.
Jedino je bila ostala još u kući u Vukovaru mama, sama, samcata.
• Nalazite se s ocem?
• Da. Bio je u uniformi. I sada smo sve troje nas na cesti usred meteža,
nas troje i moja prijateljica Ivana. Svi zajedno nastavljamo put. Penjemo se
na neka kola koja izgledaju kao ona s Divljeg zapada. A postoje moj brat
186
intendant, pa je imao sve preko sebe, mislimo: sad će tu svakako biti hrane.
S druge strane, on opet kao vojnik valjda je predvidio da može doći do neke
gužve, pa je meni i Ivani dao još dvopeka i koju konzervu, neka nam se nađe.
- Vi vaše stvari nosite u naprtnjačama?
- Da, obadvije imamo ruksake.
- To su naprtnjače koje ste dobili još u Zagrebu?
-Da.
- Svaka od vas šezdesetak je dobila isto takvu naprtnjaču?
- Da... A meni je bilo jako važno da mi unutra bude pidžama. Ne znam
zašto mi je to bilo toliko važno, ali to me je bilo jako preokupiralo, moram
paziti na pidžamu u naprtnjači! Poslije sam višak izbacila iz ruksaka, ali
pidžamu sam sačuvala. Po tome se najbolje vidi kako sam ja sebi u svojoj
mladenačkoj glavi zamišljala taj odlazak na zapad. Putujemo mi dalje cestom
jedan dan, drugi dan, sve do drugi dan predvečer.
• Na tim kolima?
- Jeste, na tim kolima. Drugi dan je naišao neki fijaker, i nas dvije, Ivana
i ja, prijeđemo. Putujemo na njemu kroz Sloveniju. Divota, vrijeme krasno.
Najedanput dođe jedan u kolonu mome bratu i nešto mu govori, ja osjetim da
nešto nije kako treba. Noć prespavamo na kaubojskim kolima. Ujutro prije
svanuća, nema još sunca ali već je vidno, kaže mi tata: »Hajde vas dvije
izađi te iz kola!«
• Koji je to bio dan?
- To je bilo ujutro 13. V. 1945. Izađem na cestu. Nemam veze ni sa čim,
šta ja znam šta se može dogoditi, kakva nam opasnost možda prijeti.
Najedanput čujem jedan glas: »Sestro, ležite!« Naime, ja imam još uvijek na
ruci onaj znak Crvenog križa. Skočim u jarak. Bit će valjda neka borba,
mislim. A tu je bila neka brvnara, vjerojatno cestarska kućica. I ja i Ivana
utrčimo u tu brvnaru. Sad više ne vodim računa ni o tati, ni o bratu. U tim
momentima nemaš nikoga, sam si. Na tu brvnaru u koju smo se sklonile
počne nešto padati, pik, pik, pik... Pazi, kažem, zapodjenula se borba! Čuje
se pucnjava. Tada velim Ivani: »Hajdemo mi dvije pobjeći!« Prijedlog mimo
svakog zdravog rasuđivanja. Ipak, zanas je bio spasonosan. Kažem: »Hajdemo
pobjeći!« Ivana se složi: »Ajdemo!« I možete zamisliti: nas dvije trčimo
jedno dva kilometra kao bez duše, naravno naprijed na zapad. Čujemo iza
scbeisastrane:piju-piju...Ne znamo, da to pucajupo nama partizani iz Šume.
Trčimo tako dobra dva kilometra. Onako bježeći sjećam se da sam vidjela
jednog mrtvog konja, polupečenog, bit će daje prethodno bio ranjen. Poslije
ta dva pretrčana kilometra šuma je prestala, i nas dvije stanemo. Situacija
sljedeća: nigdje unaokolo nikoga živog, niti štačujcmo, ma ni ptice, ma ništa!
Sad znamo sigurno samo jedno: po nama više nitko ne puca. Najedanput
jedan na konju, ne znam više da li vojnik ili civil, gleda nas i pita: »Djevojke,
otkud vi?« Ja kažem: »Mi smo pobjegle, tamo se puca!« A tamo je zaista bilo
strašno cijeli taj dan. Partizani su vjerojatno znali daje tu opskrba i napadali,
naša kolona je bila natovarena hranom...
• Gdje se to po prilici dogodilo?
- Poslije Celja... Produžavamo. Kad tamo: najednom mjestu, gdje je
187
 okuka, stoje kola. Stoje kola iz naše kolone. Idemo još malo dalje i nađemo
naša kola, evo i mog oca. Sad mi tek nije jasno kako su oni ovamo dospjeli.
A evo što je bilo: kočijaš je jednostavno opucnuo konje i oni su projurili kroz
onu vatru koju smo mi pretrčale. Prošli tako i oni. Voze nas dalje. Brat je
ostao, morao je po svojoj vojnoj dužnosti. I opet se mi cijeli dan kotrljamo
dalje, idemo, idemo. Drugi dan ujutro stiže nas moj brat. Na njemu samo
šatorsko krilo, znam daje rekao: »Konj je poda mnom poginuo.« Eto, i on se
uspio izvući. Čitavu noć je išao kroz šumu s jednom kolegicom bolničarkom
iz Slavonske Požege. No, ona se izgubila negdje u šumi i on je došao bez nje.
A kako daje pronađe? Ne smiješ vikati, ne smiješ dozivati. Tako nas troje na
onim našim kolima dolazimo do Dravograda. Gomila svijeta, svega i
svačega. Kažu: »Ne puštaju Bugari preko!« Tada pada nečija odluka da se ide
kroz šumu. Ne znam sad tko je bio taj koji je riješio da idemo kroz šumu,
uglavnom formirala se nekakva kolona i mi smo u njoj, znate. Tu je bio moj
tata, moj brat, ja, Ivana, i tko zna tko sve još. Dakle, mi ćemo sad u šumu, pa
ćemo na drugom mjestu doći do granice. Isuse moj dragi! Oblaci su se spustili
nad šumu, takvo je nekakvo bilo vrijeme, a šuma kao da ide nebu pod oblake.
Idemo u koloni po jedan. Spušta se noć. Ne smiješ pisnuti. Ne mogu opisati
tu jezivost. Hodali smo, hodali, hodali. Do jutra, a kad je počelo svanjivati
izašli smo na neku stazu.
•To je bilo 15. V. 1945?
- Da, bio je 15. V. 1945. Oko 11 sati smo zakoračili na cestu. Sjećam
se jednog interesantnog detalja, kad smo se našli na cesti. Jedan mladi
Dalmatinac je izvikivao: »Narode, dajte dobrovoljni prilog, kad prijeđemo
preko sagradit ćemo crkvu sv. Anti!« Molim vas, on je skupljao novac i bit
će ga nakupio. Naravno da on nije kanio dati taj novac za crkvu, nego gaje
zadržao za sebe.
• U kakvoj uniformi je bio taj skupljač dobrovoljnih priloga na
austrijskoj granici?
- U nekakvoj je bio, ne sjećam se u kakvoj... Mi sada prelazimo na
drugu stranu ceste. Tu je šuma, pa malo uzvišenje i proplanak. Posjedali smo,
iznureni od hodanja. Nadlijeću nas engleski avioni.
- Jeste li sigurni da su bili baš engleski avioni?
- Sigurna sam, po oznakama. Mi ih promatramo i kažemo: »Broje nas
za ručak.« Ne znam koliko sam tako sjedila na tom proplanku gdje počinje
šuma. To je još uvijek bilo na našoj strani. Ispod je cesta zakrčena konjima,
ljudima, kao da je jedan veliki vašar. Tu nema više nikakve odvojene
formacije, sve je ispremiješano. Vidim na sredini ceste, možda petnacstak-
dvadesetak metara dalje, skupila se gomila i dolazi neki kolega moga brata,
kaže: »Čuj, Drago, dolje pripremaju predaju!« Dodaje potom: »Znaš, s ove
strane su domobranci, a s one Englezi i partizani!« A moj brat, pitam se kako
netko može biti lakav naivni idealist, kaže: »Ne, to poglavnik neće dozvo-
liti! « Mol im vas: kakva je to bila zanesenost, vjeruješ u nešto. Onaj nastavlja:
»Tamo dolje je Boban, i kad je čuo što se događa rekao je: 'Samo se vi
predajte, ja znam kud ću!'«
- Doslovce lako je intepretirao Bobana?
188
- Da.
- Vi ste vidjeli tamo Bobana?
- Ne, ja ne znam kako on izgleda. Znam samo to, da je točno tako taj
čovjek to iznio mome bratu, jer da je bio kaže prisutan kad je to ovako Boban
izjavio. Ja najedanput vidim dižu se neke bijele plahte. Svjesna sam toga, da
više ne mogu dalje. Jednostavno, ne mogu! Preda mnom je svakako bila još
jedna noć nekog hodanja, i tko zna čega. Ništa ne pitam, ništa ne povjeravam
ocu kraj sebe. Sita sam svega. Ja sam tatu inače jako volila. Samo kažem:
»Tata, ja idem!« Tata odvraća: »Idi!« Nisam se s njim pozdravila, što inače
nikad nije bio običaj da ne bih poljubila tatu. I čim su počeli ići prvi kamioni,
ja i Ivana uskočimo u prvi koji je naišao.
- Ti kamioni su vozili prema unutrašnjosti naše zemlje ili u suprotnom
smjeru, unutar Austrije?
- Vozili su prema Austriji, bolje rečeno u Austriju. Uskočim. Ivana isto.
Na kamionu su već bili neki domobranci. Svi su šutjeli. Nikome više nije bilo
ni do čega. Duboko sam uvjerena da nitko od nas na tome kamionu nije ni o
čemu posebno tada razmišljao. Osjećao si se totalno jadan, izvaran, prevaren,
napušten, prepušten sam sebi. Dakako, ne znaš kud ideš, što će biti s tobom.
Ispred i iza nas kamioni, gore na kamionima sjedi partizan naoružan svojom
mašinkom. Čitavu noć tako... Znam, kad smo prešli u Austriju, da nam je s
lijeve strane osvanula svijetloplava ploča, piše: »Pliberg«.
• Voze vas dublje u Austriju?
- Da. Kud smo se vozili cijelu noć nemam pojma, ne znam.
• Ovdje nešto zbunjuje: ti kamioni koji vas voze poslije predaje, voze
vas kroz Austriju?
- Znate, ja mislim da se oni nisu mogli vraćati natrag, jer je sve bilo
zakrčeno. Mi smo se vozili čitavu noć, ujutro kad je svitalo kamioni su Jtali
i ini smo izašli van. Kamioni su otišli, a mi smo ostali na otvorenoj cesti.
• Gdje je to bilo?
- Ne znam, bit će negdje četrdeset kilometara prije Maribora, tu su nas
iskrcali poslije one kružne vožnje kroz Austriju. Bilo nas je možda jedno
šezdesetak, osamdesetak.
• Da li je to možda bilo u blizini Radija?
- Ništa ja ne znam, bila je noć. Rečeno nam je da imamo četrdeset
kilometara do Maribora.
- Ne pamtite da ste se možda vraćali mimo Dravograda?
- Ne.
- Natpis »Plibcrk« vidjeli ste kao oznaku na ulazu u samo mjesto a ne
recimo kao natpis na putokazu?
- Ja sam to vidjela kao ploču mjesta, baš mjesta. Da li smo vraćajući se
prešli negdje preko nekog mosta, nemam pojma. Noć je bila... Točno je da
smo mi zaobišli Dravograd, kad smo krenuli prema granici, ali gdje je došlo
do predaje, ukrcavanja na kamione i kuda smo voženi natr
ag, ne znam. Za većeg dijela putovanja bila je noć. Na tom kamionu se već
nalazio partizan, koji je na nas pazio naoružan šmajscrom, bio je gore na
kabini. Da li je također bio prjtiz'an -:a volanom kamion.a, ne znam. Partizan
189
 koji nas je vodio rekao nam je kad smo sišli, da imamo 40 kilometara do
Maribora.
• Da li možete odrediti koji je to bio dan kad ste nastavili pješice prema
Mariboru?
- To je svakako bilo 16. svibnja 1945. ujutro. Kad smo sišli, najprije su
pozvali oficire na stranu. S nama je bilo, kao što rekoh, domobranaca, a da
li je bilo i ustaša, koji su se vraćali s nama natrag, ne znam. Mislim da ustaša
nije bilo. Meni se čini da su bili samo domobranci. Kažu: »Oficiri, ovamo!«
Bila je tu neka poorana njiva. Imam dojam da ću čuti: tu-tu-tu! Sjela sam
izmučena na onaj krupni kamen uz rub ceste i čekam. Čekam strijeljanje.
Međutim, ništa ne čujem. Okrenem se, gledam. Oni su njima održali neko
partizansko predavanje, i pustili ih. Polazimo. Jasno, pješke. Samo jedan
partizan ide s nama. Ima nas procjenjujem danas otprilike šezdesetak. I sad
jedan interesantan susret s Rusima, kod nekog malog šljivika, gdje nam je naš
partizan kazao: »Ajde, narode, da se odmorite!« Bilo je tako negdje oko 5 sati
popodne. Ulazimo mi u šljivik, kad najedanput jedan džip, a naš partizan
kaže: »Au, narode, evo Rusa! Što god od vas traže, dajte!« Ja si sad mislim
što se to zbiva, nešto mi nije jasno. Očekivala sam da se partizani i Rusi grle,
ljube, pozdravljaju. Stoje sad to? Kakvi su to odnosi? Kakvi su to partizani,
koji ne vole Ruse? Izađu iz log džipa trojica Rusa. Vjerujte mi asocijacija:
lovački psi, koji traže plijen! Tako su banuli među nas... Skinem moj sat,
imala sam zlatni ručni sat, kji mi je tata kupio u petom razredu. I držim sat
s dva prst apodalje od sebe. »Davaj časovnik!« Opljačkali su nas, i kad su
odlazili poveli su sobom jednog mladića, koji je valjda nešto pokušao sakriti.
I taj mladić viče nekom svom poznatom iz onog džipa: »Kad dođeš kući, reci
mojima kako sam završio!« Naš partizan tada kaže: »E, sad će oni njega ubiti
iza prvog ugla!« Poslije toga su mi se Rusi jako zgadili. Puno sam putovala
po svijetu, ali u Sovjetski Savez nisam išla. Uvijek sam vidjela ispred sebe
ta tri Rusa. To je bio užasan doživljaj. Ti ubijaš čovjeka radi toga, što ti nije
htio dati nešto svoje.
• Daljnja sudbina tog odvedenog mladića?
- Ne znam jesu li ga ubili, ništa nismo čuli. Što se sa mnom događalo
poslije ove pljačke, ne znam sve do Maribora. Sjećanje - tabula rasa. Kako
sam stigla u Maribor, ne znam. Vjerujem da sam spavala hodajući, hodala i
spavala, onako mrtva umorna. Samo znam da sam najedanput bila u vojarni,
u sobi u vojarni u Mariboru.
• U sobi samo sa ženama?
- Samo žene. Tu smo bile, ne bih znala točno kazati, valjda jedno 5-6
dana. Ja sam imala visoke cipele, jer sam znala da idemo u »turizam« u
Sloveniju. Vidim jednog dana ide kroz sobu neka partizanka i gleda moje
cipele.kaže: »Drugarice, hajdeda se zamijenimo zacipele!« Odmah zapažam
da ona ima puno veću nogu, velim: »Dobro, ali neće vam biti dobre, bit će
vam tijesne.« Skinem moje lijepe cipele i dobijem vojne bakandže broj 43,
tako nešto otprilike. Cipeletine kao čamci.
• I u tim ćete zamijenjenim cipelama od Maribora dalje?
- Bogami, ne. Sutradan ili možda tog istog dana jedan partizan opet
190
gleda u te moje zamijenjene cipele i kaže: »Je li, drugarice, tebi su prevelike
ove cipele?« »Pa«, rekoh, »malo jesu veće.« »Ajde«, kaže, »da se mi
zamijenimo, meni su moje tijesne.« I onda dobijem cipele otprilike broj 41.
U tim sam tek cipelama poslije propješačila cijeli put natrag. Tu sam imala
jedan izvanredan susret s jednim školskim kolegom. Jednoga dana jedan
visoki partizan, lijepo obučen, s nekim oznakama ali ja ne znam kakvim jer
ne raspoznajem partizanske činove, uhvati me za ramena i reče: »Slavice,
zdravo!« Ja stala, gledam, čini mi se poznat. Znate, kako je neugodno kad vas
netko poznaje a vi se ne možete prisjetiti Ikoje on i odakle se poznajete, plus
ova nemoguća situacija. Ja sjednem, kažem: »Zdravo!« Ono bio kolega iz
prvog razreda gimnazije u Slavonskoj Požegi. Nikad se poslije nisam više s
njime vidjela. Da objasnim: ja sam prvi razred gimnazije završila u Slavon-
skoj Požegi, od drugog do sedmog razreda polazila sam gimnaziju u
Vinkovcima, onda sedmi i osmi razred u Vukovaru. Kaže: »Još ćemo se
vidjeti, razgovarat ćemo.« Jedno poslije podne mi predloži: »Hajde Slavice,
da malo prošetamo.« Mi šetali, pričamo i pričamo, pričamo... Shvatila sam:
on je želio da ja njega molim da mi pomogne. Međutim, ja to nisam htjela.
- To se sve događa u Mariboru?
- U Mariboru, u vojarni. Mislila sam da bi bilo jako ružno, kad bih ja
njega nešto za sebe molila. Takva su tada bila moja shvaćanja, uostalom ne
znam šta bih mu i rekla. Nakon tih nekih 5-6 dana, čujemo: »Pripremite se.«
Znači, odlazimo. Ali, prije nego što ćemo otići prolazimo kroz jedan filter,
a taj filter predstavlja jedan komesar. Ima stolić u hodniku. Svakoga pita ime,
prezime, uzima podatke.
- Bilježi te vaše podatke?
- Da. Imao je papir i olovku. Dođem i ja na red. On kaže: »Ti ostaješ.«
Prvo što mi je palo na pamet bilo je da nikad više neću vidjeti svoju mamu,
da ću vjerojatno biti strijeljana, iako ne znam zbog čega. To je tako, i valjda
je on tako odredio. Bit će da izvjestan broj nas mora ostati. Znam da su tu bile
i ostale supruge nekih vojnih lica, oficira, i još znam daje tu bila koliko se
sjećam Irena Javor, ona je bila predsjednica Hrvatske ženske loze (prof. Irena
Javor bila je »upravna zapovjednica Ženske loze Hrvatskog Ustaškog
pokreta« - op.), to je bio kao neki AFZ. Ja sam uvjerena, da ću biti strijeljana.
Ujedno očekujem da će mi netko reći zašto, zašto ću biti ubijena.
• No, ipak nije bilo tako?
- Da. Iza mene dolazi do komesara moja prijateljica i ona s njime nešto
priča, priča, priča. Onda on uzme olovku, neko vrijeme lupka olovkom po
stoliću, pa kaže: »Hajde i ti.« Sad ne znam: zašto me opet neće strijeljati? Ja
sam tada tog čovjeka tako zapamtila, znate da danas kad vidim jednog
ovovremenog političara, ja vidim toga komesara. Izlazimo mi van. Ne znam
koliko ih je bilo tamo ostalo, nemam pojma... Kad sam ono pročitala da je
Tito poslao brzojav, odnosno dao uputstva, naredio kako se mora postupati
sa zarobljenicima, zaključila sam daje svaki takav komesar bio Tito. Jer, na
temelju čega je on presudio, da ja trebam biti strij -Ijana.
• Kakva je bila prehrana u kasarni u Maribor-?
• Tamo smo uglavnom jeli grah s nekim nruvnin i rezancima, i nešto
191
 slično. Možda nismo hranu baš dobivali redovito, ne sjećam se... Još nešto
sam vidjela u toj kasarni. Jedan dan idem ja krugom, a netko rile vuče za hlače.
Gledam. Dolje na nosilima ležali su ranjenici. Za hlače me potezao jedan
kolega iz Vinkovaca, Ivica Marinković. Domobranac je bio. Čučnem do
njega. Oni su bili valjda dan prije dopremljeni. Izmijenili smo par riječi, ne
znaš šta da pričaš. On veli: »Eto, sad nam kažu da ćemo u bolnicu, ali ja
vjerujem u Dravu.« Ivica se nije vratio kući... Kad smo izašli iz kasarne, kad
smo već očekivali da pođemo dalje, nekud kud su nam odredili, ja počinim
užasnu ludost. Mi se poredamo, jer da će se drug komesar s nama pozdraviti.
Meni je to bilo neizrecivo mrsko, kažem: neću mu pružiti ruku, a ako će me
strijeljati, neka me strijeljaju! Nisam baš bila dobra narav, znate. Neka bude
što bude, ali on je mene htio strijeljati! Sad neka znam zašto me strijeljaju!
A Ivana: »Pa, zašto si takva, on će sad tebe zovnuti!« »Neka me zovne, ja mu
neću pružiti ruku!« Komesar stoji poviše nekih stepenica, imam dojam da me
promatra. Kako bilo da bilo, odustao je od rukovanja sa mnom, možda je ipak
cijenio to što sam takva, što ja znam. Do idućeg jutra ostali smo na tome
dvorištu na goloj zemlji. Najprije smo stajali, pa potom sjeli i najzad legli i
spavali. Na goloj zemlji. Bila je vedra noć, pun mjesec. Ujutro kažu: pokret!
Kažu idemo na vlak, međutim prolazimo mi podalje od vlaka a vlak je tamo
negdje sa strane, ne idemo mi na vlak... Produžimo mimo dalje, sve tako,
tapa, tapa, tapa, punih četrdeset kilometara u onim mojim cipelama broj 41,
možete si misliti. Kad smo stali skrenuli su nas na neku livadu. Velim mojoj
Ivani: »Znaš, Ivana, ja ujutro neću moći dalje, neka me oni ubiju, ja dalje ne
mogu!« Kroz moje noge kao daje netko sipao žar niz kosti, a kako i neće: 40
kilometara pješačiti u onoj neudobnoj obući, na koju uopće nisi navikao. K
tome sve one usputne tegobe, koje su nas snalazile...
• U kojem smjeru ste pješačili?
- U smjeru Varaždina, kroz koji smo kasnije i prošli. Onda smo nastavili
kroz Podravinu. Sjećam se kad smo neko jutro ulazili u neko selo kako sam
osjetila miris svježeg kruha, i sad osjetim taj miris. Nešto prekrasno, a čovjek
gladan i žedan, svakakav. Došli smo na neku livadu, i kad sam malo
odspavala, odmorila se, vidim da ja više ne mogu dalje.
• Kroz koja mjesta ste prolazili?
• Recimo kroz Virje, kao jedno od poznatih i većih. Onih u početku se
i ne sjećam. Išli smo pješice od Maribora do Podravske Slatine, i dakako
prošli kroz Varaždin. Te prve večeri na toj livadi najedanput se pojavljuje
onaj moj kolega partizan iz Slavonske Požege i nosi veliki komad kruha.
Dakle, to je tada za mene bilo nešto izvanredno. Bez pretjerivanja, danas
meni nitko ne može tako nešto pokloniti, nitko mi više nikad u životu nije
mogao i ne može učiniti nešto tako dobro, kao što je to on onda napravio.
Tako da mije Vlado Kocijan stvarno ostao zauvijek u sjećanju, nikad poslije
nisam nišla čula o njemu. On je sjeo do mene, pa smo pričali, pričali, pričali.
Drugi dan ga više nisam vidjela. Mi smo naše putovanje nastavili danima i
noćima, ne znam koliko dana. Ja sam vodila dnevnik na jednoj fotografiji
jedne moje kolegice, što sam je imala uz sebe, međutim tu fotografiju sam
poslije negdje izgubila. Znam da su nas češće puta zaustavljali. Ne mogu
192
jedne riječi reći na postupak, znate. Nikakvih grubosti, pucnjave, ubijanja,
ništa. Korektno. Tako smo išli do Podravske Slatine, i tu smo ušli u vlak, i
prebacili se u Osijek a tamo na Zeleno polje. Još ovo hoću da kažem: jednog
dana su nas zaustavili na cesti. Pokraj ceste je tekao potok, mali potok, po
njemu se uhvatila sve neka žabokrečina. Partizani viču: »Narode, nemojte
piti, razbolit ćete se!« Jadna moja Ivana ode, napije se te vode i donese je
meni. Ja kažem: »Hvala, ja ne bih!« Pored sve one jake žeđi, ja nisam mogla
piti tu vodu.
- To je bilo u Podravskoj Slatini?
- Ne, nego na putu za Podravsku Slatinu. Svi koji su pili tu vodu dobili
su dizenteriju. Ja ne znam zašto, ne mogu objasniti, ja tu vodu nisam mogla
piti. Jednostavno nisam mogla i spasila se. Ivana je poslije i umrla od toga,
od posljedica. Još bih vam ispričala jedan interesantan slučaj, koji dokazuje
da uvijek svugdje ima ljudi, ima dobrih ljudi. Jedna kolegica iz Zagreba, koja
je isto s nama pješačila, dobila je upalu porebrice. I netko joj je savjetovao
da priveže maramom ruku uz tijelo, da joj ruka grije tijelo i da lakše hoda. A
našu kolonu je nadgledao jedan partizan na konju. Jednog dana joj kaže:
»Drugarice, šta je tebi?« Ona veli: »Imam upalu porebrice.« Kako je ona
imala na sebi jahače hlače, budući da se isto kao i svi mi pripremila za »izlet«,
pa se i najbolje opremila koliko je mogla, on je gleda i kaže: »Je li ti znaš jahati
na konju?« Ona kaže: »Znam.« On kimne: »Dobro, hajde da ti malo
pomognem.« I on siđe s konja i nju popne, pa je ona par kilometara tako
projahala na konju. Znate, on to nije morao napraviti, nije to bio dužan
napraviti, je l' da?! Tako je to, svugdje ima dobrih ljudi. Na žalost, ne znam
njegovo ime, a trebalo bi ga reći. Na kraju krajeva dospjeli smo u Podravsku
Slatinu. Kroz cijelo to vrijeme ja sam neprekidno imala dojam da se o nama,
baš o našoj grupi, netko brine. Ne znam, da li to možda mogu zahvaliti onom
mom školskom kolegi.
• Po čemu zaključujete da se naročito vodila briga o vašoj grupi?
- Recimo, jedan isto iz Slavonske Požege, koji je rekao da se zove Joka,
uvijek bi naišao na motoru kad god bi se mi odmarali. Stalno bi nas
zapitkivao: »Djevojke, kako ste?« I on bi znao podviknuti: »Na ove djevojke
da mi pazite... pazite na njih!« Nadalje, kad smo prolazili kroz Varaždin, ti
koji su nas pratili točno su znali gdje nas tko čeka i kako nas čekaju.
• A s čime su vas čekali?
- Nekad i s kamenjem... Tako, prolazimo kroz Varaždin a grupa
partizanki stoji sa strane. Jedna od njih krikne: »Dajte nam jednu da joj
sudimo!« Joka ih opsuje, i mi dalje. Netko se za nas ipak brinuo, netko je
uvijek bio tu kad bi ustrebalo... Kad smo prolazili kroz sela, kroz Virje,
naprimjer, u nedjelju, čekala nas je hrana u korpama. Jedan kurir nam je
ispričao daje nekoliko dana ranije netko nekome iz jedne slične kolone dodao
zamotanu ručnu bombu. I taj nesretnik kome se to iznenada našlo u ruci bio
se /.bunio, nije znao šta će. Partizan iz pratnje je primijetio da se nešto događa,
i/.vco ga van i navodno su tog jadnika strijeljali. Zbog toga mi nismo smjeli
direktno primati hranu, nego ju je prvo primao partizan koji nas je sprovodio
i onda kad bi provjerio dao bi nama. Pamtim da sam u Virju razgovarala s
13 Križni put 193
jednim mladićem iz Slavonskog Broda iz naše kolone, iako zapravo nismo
smjeli razgovarati. Bio je student... Na cijelom tom putu jela sam više nego
skromno. Sjećam se da sam prezalogajila svega jedan faširani Šnicl i jedan
komad štrudle sa sirom, smatrala sam daje to meni dosta. Pitala sam onog
partizana koji nam je dodavao hranu, nakon što bi je provjeravao: »Zašto vi
ne uzmete nešto?« Odgovorio je: »Ne, to je vaše, to ja ne smijem.«
• Nekih nezgoda na tom cijelom putu?
- Kad smo dolazili u Durđenovac, ovaj partizan što je pratio našu
kolonu kaže: »Kad vam kažem trčećim korakom, vi smjesta potrčite!« Ja
mislim: Isuse moj dragi, vjerovala sam da si dobar čovjek, a što je sada?
Međutim, što je bilo: čekali su nas s kamenjem i tko zna sve sa čim.
Najedanput, on nam je dao nalog da trčimo. Nas dvije smo bile na početku
kolone, baš na samom početku kolone. Prije nas je bilo šta ja znam koliko
muškaraca, onda smo došle mi. I mi smo svi prošli kroz mjesto trčećim
korakom. Oni sa strane su se zabavljali na naš račun, njima je bilo smiješno
kako teturajući trčimo. Tako smo izbjegli kamenovanje, ja sam to tek
naknadno shvatila. Onda mi je i sinulo zbog čega je bilo potrebno da naglo
potrčimo. Taj partizan nam je svakako htio dobro. Naposljetku smo se
nekako dovukli do Podravske Slatine. Odavde do Zelenog polja ne znam
kako sam došla. Ne sjećam se ni ulaska u vlak, ni izlaska, dolaska na
željezničku stanicu u Osijeku, to ne znam. Bilo je predvečer kad smo se
skrasili na Zelenom polju. Čujemo: »Vi ćete u Bački Jarak!« Obrađujemo se:
pa, to jekod kuće, blizu Vukovara! Predvečer također odrede: »Ovedjevojke
ćete odvesti tamo i tamo!« Po onome kamo su namjeravali s nama, nije to bilo
nimalo loše. Ujutro stvarno: »Pokret, djevojke, hajde idemo!« Odveli su nas
u jednu zgradu, pisalo je tamo: »Ured za repatrijaciju«. Tu smo provele
nekoliko dana, dobivale hranu. Dolazile su neke žene i kuhale nam. Šta smo
još mogle tražiti u onim okolnostima? Bile smo sretne da smo pod krovom
i na suhom, da dobijamo onaj grah i one rezance. Nakon onda jedno četiri
dana, valjda četiri dana, loje bilo 7. lipnja 1945, jer ja sam 8. lipnja već stigla
kući, ajde, izlazak, svaka će dobiti svoju otpusnicu. U međuvremenu meni su
na Zelenom polju moje kolegice sašile suknju od one moje pidžame, jer sam
do tada nosila hlače. Tako ja na Zelenom polju bacim te hlače i obučem onu
na brzinu sašivenu suknju, i-nju sam do danas uspjela sačuvati kao dragi
suvenir i sjećanje na te dane. Prije nego što ću otići kaže mi onaj partizan tamo
da pokažem šta sve imam uz sebe, to su sve bile neke beznačajne sitnice koje
ganisu zanimale. Naposljetku kaže neka skinem cipele. lostanemudokoljen-
icama, i bosa. Ali neizmjerno zadovoljna. Onako bosa idem na željezničku
stanicu. Uvijek ću se sjetiti mog tadašnjeg zaprepaštenja kad sam vidjela na
kolodvoru jednu lijepo obučenu gospođu. Ima šešir, bijeli šešir s plavom
vrpcom.
• Ovo se odnosi na osječki kolodvor?
• Da. Čudim se ja: zar još toga ima, ovakvih šešira i žena koje nose
osvakve šešire!... U Borovu smo izašle iz vlaka. Mrak. Noć. Stoje meni bilo
prijeći pješice od Borova do Vukovara tih niti deset kilometara, to više zmene
nije predstavljalo nikakvu udaljenost, je l' da, stekla sam ja dobru kondiciju
194
u hodanju. I došle smo tako u noći u Vukovar. Prolazim pored bivšeg Srpskog
doma kod pravoslavne crkve, lamo vojnik na straži, ali nije mogao čuti, a
osim toga vjerojatno se bio naslonio i spavao. Osim toga, kako da me čuje
onako bosu i s mojih jedva četrdeset i nešto kila? Međutim, ja se ne bojim,
jer imam onaj svoj papir, svoju otpusnicu. Razmišljam: staje bilo s mamom?
Uhvatim za kapiju i čujem našeg psa Bibicu, znači Bibica je tu, dobro je.
Vratim se natrag, kucam, mama otvara prozor. Škripne prozor, mama se
pomoli, ja samo istisnem: »Mama!« Ona nije htjela pokazati zaprepaštenje
kad me vidjela kako izgledam. Možete si misliti toliko dana nisam se ni prala,
ni ljudski jela, niti bilo šta drugo. Znate, stoje posebno zanimljivo, čovjek u
takvim situacijama niti nema nikakvih fizioloških potreba. Nekako sve stane
u čovjeku. Da lije to bilo zbog onog neprestanog straha, ne znam. Mi nismo
ni jeli, ni pili, to je naprosto nerazjašnjivo. Bila sam sama kost i koža. Kad
bih se recimo uŠtinula za ruku, koža bi jednostavno ostala i dalje stajati onako
uštinuta. Sve se bilo osušilo na meni. Eto, takva sam se bila vratila kući.
• Nekih većih zdravstvenih posljedica niste imali?
- Točno je da prije svega toga ja nisam bila navikla na bilo kakve
napore, ali činjenica je da sam ja to sve podnijela, sve prošla, da nisam
nijednom zakihnula, da nisam zakašljala. Ja sam se vratila kući zdrava... Što
se tiče prijašnjeg načina života doma, to je bilo ovako: mama nije radila, ona
je brinula o kući, ja nisam obavljala nikakve domaćinske poslove, moja je
osnovna dužnost bila da idem u školu.
• Jeste li se kasnije raspitivali za oca i brata?
• Ne.
• Jeste li se naprimjer obratili Crvenom križu ili nekoj drugoj insti-
tuciji? Jeste li se uopće negdje službeno obratili s pitanjem što se s njima
dogodilo?
-Ne.
• A vaša majka, da li je ona pokušavala doznati o njima dvojici?
- Nije, sigurno. Kad sam bila u Španjolskoj 1970, obratila sam se
njihovom Crvenom križu, napisala sam im sve podatke, i kad sam se vratila
kući dobijem od njih odgovor da oni nemaju nikakvu evidenciju iz tog
vremena.
• Mislili ste da su možda na neki način dospjeli u Španjolsku?
- Da. Nadala sam se, jer ljudi su se kojekuda razilazili, međutim, nikad
ništa nisam doznala, niti mi je itko išta prenio o njima. Niti glasa. Doduše,
mama je čula od rođaka iz Grubišnog Polja, jer je mama otamo rodom iz
G rubišnog Polja, daje u Gojilu, ja ne znam gdje je to, bio jedan Kumpf. Znala,
naše prezime je rijetko...
• Jeste se zanimali za brata među njegovim vršnjacima i slično?
• Da. Nikad ništa.
• Nitko ga nigdje nije susreo, ni vidio, ni čuo za njega poslije vašeg
rastanka?
• Ne. Ja sam se interesirala preko jedne kolegice koja je bila naumila
u Argentinu, s obzirom da je ondje bilo dosta ljudi koji su stigli odavde, ali
niiko ništa nije znao. Možete to zamisliti: moj otac i moj brat su nestali kao
195
da nikad nisu postojali, nestali su zauvijek.
• Odakle su Kumpfovi podrijetlom?
• Moj pradjed je došao iz Like u Slavoniju. Bili su i neki Kumpfovi u
Mitrovici.
• Jeste li poslije rata imali poteškoća što ste se našli u svemu tome?
• O, da. Najprije, nisam se nigdje mogla zaposliti. Imala sam završenu
gimnaziju, stoje onda bila jako velika stvar. Znala sam stenograf iju, jer sam
je privatno naučila. Tata je imao pisaću mašinu, znala sam na njoj pisati. To
su bile kvalitete koje su bile potrebne gdjegod sam došla, svejedno nitko me
neće... Da znate što sam sve prošla radi stana. Ali, nisam se dala. Moja je
savjest bila i ostala čista, nisam se dala, i napokon na jedvite jade uspjela sam
se zaposliti. Počnem raditi, kad poslije nekog vremena: »Mi ustaškinju ne
trebamo!« Ipak, našlo se dobrih ljudi, dobrih i poštenih ljudi koji su mi
pomogli.
• A studij?
• Počinjala sam studirati, pa prestajala, pa opet počinjala Ud. Uplela
sam se u računovodstvo, i to me je vuklo dalje. Svašta sam preturila preko
glave i konačno završila ekonomiju. Kažem: da sam bila mlitava i da sam bila
kako narod veli pitoma, još bih danas sjedila u nekoj šupi, ne bi imala ovdje
stan gdje ga danas imam.
• Koliko je ta ratna epizoda poremetila vaš privatni život?
• Jako puno.
• Niste se udavali?
-Ne. Bila sam takoreći žigosanado 1972. godine, kad mi je čak policija
pretresala stan.
• Zbog čega je bio taj pretres stana?
• Tražili su iskaznicu Matice Hrvatske, a ja u toj Matici uopće nisam
bila. Tamo gdje sam tada bila zaposlena zahtijevala sam red, pa sam se tako
očigledno nekome zamjerila i taj me lažno prijavio.
• Svakako ste imali neku simpatiju, nekoga do koga vam je bilo osobito
stalo?
• Sve je to propalo, prošlo, prešlo...
• Tko je bio taj mladić?
• Studirao je pravo, živio je u Zagrebu, bio je Zagrepčanin.
• Što se s njime dogodilo?
- Izgleda daje ostao u Zagrebu, i valjda završio tamo gdje i toliki drugi,
negdje na Savskoj cesti, ne znam gdje točno.
• A što je bio?
• Radio je u vojnom sudu i studirao. Bio je stariji od mene. Je li nosio
uniformu? Da, imao je uniformu. Stanovao je na Gornjem gradu.
• Jeste li se raspitivali za njega?
• Jesam, znadete.
• Nikad niste pomišljali da napustite Vukovar?
• Zapravo, bila sam prisiljena ostati u Vukovaru. Ali, kako sam mogla
ostaviti majku poslije cijele te tragedije i otići u Zagreb, pa se tamo nekako
snalaziti. Tada se istini za volju moglo u Zagrebu i doći do stana i do svega
196
ostalog, međutim ja jednostavno nisam mogla ostaviti mamu. Ja sam joj bila
jedina preostala, od svih nas.
- Kad vam je umrla majka?
- 1965.
• Da li održavate veze s nekom od vaših kolegica iz vašega ratnog
razdoblja u Zagrebu?
- Ne. Znam samo za jednu jedinu kolegicu,
koja sad živi u Zagrebu. Za druge nemam pojma gdje su i što je bilo s
njima, svaka je otišla na svoju stranu... Zahvaljujući mojoj naravi, ja sam se
održala, uspjela održati i na radnom mjestu, i bila priznata na radnom mjestu.
B ila sam svjesna toga da znam raditi, i nisam dala da mi se bilo šta predbacuje
i podmeće. Kad sve na kraju krajeva saberem, ispada da su naši životi ovisili
0 volji drugih...
• Sačuvali ste za uspomenu suknju u kojoj ste se vratili iz zar-
obljeničkog logora na Zelenom polju?
- Da... Moja mama je mislila da ja više nikad neću biti mlada, a ja sam
tada imala svega dvadeset godina. Bila sam sva isušena i jadna, daje to bilo
jezivo... Kad sam se vratila, majka mi je bila ponudila bijelu kavu. Ja njoj:
»Daj nešto konkretno.« Mama se zabrine: »Pa, ne smiješ tako nešto od-
mah...« Uzme li se u obzir da smo ujesen 1944. zaklali troje svinja, bilo je
obilje mesa u kući, zaliveno mašću k tome...
- Običavate reći da su vas obmanuli jednom skroz naskroz lažnom -
»bajkom«?
- Baš bajkom, tako to ja kažem. Mi smo očekivali onako vjerujući
poglavniku, nekakvog svog Leonidu, koji će tamo biti s nama, i prije svega
da će održati svoju riječ. Kad smo vidjeli da od svega toga nema ništa, ne
možete shvatiti kako nam je bilo pri duši: mi smo bili jadna mlada stvorenja,
koja su besramno prevarili nakon tolikog putovanja! Sve se u nama srušilo.
1 poslije toga ne znaš šta da vjeruješ, kome da vjeruješ. Uvjerio si se na svojoj
koži i na svoje oči da je sve ono u Što si vjerovao izigrano... Poslije smo se
našli pred onom groznom neizvjesnošću, prevareni kao i sav onaj običan
svijet koji se tamo našao. Ja mislim da o tome treba pripovijedati, ne radi toga
da bi se mrzilo i osvećivalo, nego zato da bi se znalo. Ako je bio Jasenovac,
loje nešto ružno i strašno, i o tome se treba pripovijedati, ali se treba pričati
i onoj drugoj strani. Dok god se ne bude pričalo i o jednoj i o drugoj strani,
neće biti dobro. Ja u sebi nemam nikakav osjećaj mržnje, ni osvete, niti mi
lo pada na pamet. Mislim daje to najniže kod čovjeka, ali treba pričati o tome
što se dogodilo! Pogotovo, neka pričaju oni koji su prošli daleko gore. Ovo
moje je bilo teško podnijeti, ali ja nisam čula nijednu grubu riječ, ja ne mogu
kazati ništa loše. Prema nama se odnosilo dosta lijepo. Imali smo sreću.
Mo/.da su nas uvažavali, vidjeli da smo stvarno krenuli kao ovčice. Daje bilo
slrašno na svoj način, bilo je. Znate, kiša pada, zbiju nas na jedno mjesto,
Icgncš u vodu, ujutro ustaneš iz te vode i sve se na tebi puši, pa onda se streseš
i ideš dalje...
• Jeste li gdje susreli neke druge zarobljenike, recimo kolone njemačkih
/.arobljenika?
197
 - Ne, njemačke zarobljenike nismo susretali. Kad smo izlazili iz
Maribora, u Maribor je ulazila veća grupa vezanih ustaša. Ne mogu reći
koliko ih je bilo, da li ih je bilo za jednu četu, manje ili više. Jedan od njih mi
se javio. Poznavala sam ga, bio je inženjer i radio u građevinarstvu, otamo
sam ga znala. Bio je to čovjek koji nije vidio borbu, izvanredno dobar čovjek.
Eto, završio je kao da je ne znam kakvo zlo radio. Očito da je uniforma
određivala nečiju sudbinu... Što se može: bilo je to jedno veliko vjerovanje
u jednu veliku bajku o Englezima i s Englezima. Kako nismo tada mogli zrelo
razmisliti: pa, šta ćemo mi svi sad tamo kod tih Engleza? Pa, tko će nas uopće
primiti tolike? Stvarno tako mislim: tko bi nas tolike primio? Dali jepostojao
nekakav sporazum između ustaša i Engleza? Kažu: nije! Na temelju čega je
netko došao na takvu ideju da povede tolike ljude? Eventualno da je išla
vojska, ali toliki drugi, obični civili... •
Svjedočanstvo Drage Truhlija

DO BLEIBURGA
I NATRAG
Kao domobranski vojni pitomac, Drago Truhli, sa nepunih 16 godina,
otpješačio je iz nekadašnje domobranske vojarne u Ilici 245 u Zagrebu do
planinskog obronka iza austrijske granice, s kojega su se u noći nazirala
treperava svjetla zabitog koruškog sela Bleiburg, koji je postao fatalan za
mnoge s kojima se našao u istoj nepreglednoj koloni što se povlačila
posljednjih dana rata pred jedinicama JA. On dalje nije išao, vratio se sa
svima onima koji su krenuli nazad... Njegova priča jest i nije tipična za
razumijevanje događaja, koji su se tih dana odigravali od Zagreba do
austrijske granice i poslije od austrijske granice preko niza prolaznih zar-
obljeničkih logora. Nije tipična zato što je riječ o nedoraslom momčiću,
kojemu i nije bilo mjesto među poraženom vojskom (naime, nije ni bilo
predviđeno da i pitomci njegova uzrasta pođu na taj put), a nije također
tipična i stoga jer pitomac Truhli nije svjedok ni očevidac nikakva pokolja,
n ije gazio po lešinama, nije prisustvovao nikakvom ubijanju. A zbog čega je,
opet, na neki način tipična? Zato stoje ta priča ujedno svojevrsno svjedočan-
stvo o tegobnom povratku i isto tako žalosnim posljedicama toga povratka.
Doda li se tome da je cijeli taj marš do Bleiburga i natrag proveo skupa sa
starijim bratom, a da se za njima dvojicom probijao njihov 61-godišnji otac,
umirovljeni žandarski narednik od 1939, ne bi li ih vratio natrag i spasio od

198 199
stradanja, pa su se sva trojica zatekla u prijelomnim trenucima nadomak
Bleiburga, ova životna storija ima trostruko obilježje.
Ponukan objavljivanjem naših priloga o blajburškoj ratnoj drami,
Drago Truhli sam nam se javio. Kao dokaz da ga sjena Bleiburga prati do
đanđs, pokazao nam je svoja amaterski naslikana platna s prizorima koji su
ga najviše kosnuli. Zabilježili smo njegovo kazivanje izvorno, onako kako ga
je on iznio, uz nebitna skraćenja.
• U Zagreb ste stigli negdje desetak-petnaestak dana prije svršetka
rata?
- Prije toga bili smo u Karlovcu, kopali rovove oko grada. Rat se bližio
kraju, 1945. godina je, mi pitomci, još djeca, ništa ne razumijemo, a niti nam
puno govore. Dolazi do hapšenja nekih naših oficira, navodno komunista, o
čemu se radi, niti razumijemo, niti znamo. Nešto malo nam je poznato o tim
ljudima iz tadašnjih filmova,»Alkazar« i drugih, koje smo mogli tada gledati
u kinima. Gledajući tada te filmove, koji su komuniste prikazivali u nega-
tivnom smislu, ja sam ih se pribojavao. Bojao sam se i vremena koje dolazi.
Sve to je vrlo malo zaokupljalo moju glavu, i nisam tada puno razmišljao o
tome. Jednog dana bum-bum-bum, mali oblački na nebu Karlovca, pucaju
topovi, stariji kažu: »Šrapnele!« Ono! Stvar postaje ozbiljna, mi pitomci u
stroj, pa na stanicu. Ukrcaju nas u vagone, pa za Zagreb. Stigosmo nešto iza
podne. Smjestiše nas u tadašnju Zastavničku časničku, tj. oficirsku do-
mobransku školu u Ilici 245. Tu smo trebali nastaviti svoje školovanje.
• Pobliže, kad ste to došli u Zagreb?
- Negdje pod konac travnja 1945, jer smo bili ostali u Karlovcu dok nisu
počela prva bombardiranja. U kasarni u Ilici ponovno sam se susreo s mojim
starijim bratom Slavkom, s kojim sam prije tri godine krenuo u pustolovinu
vojničkog života. Ondje smo ostali jedno dva dana, a zatim su nas prebacili
na Jordanovac u prostorije samostana, gdje se inače nalazio Crveni križ. Brat
mi je kasnije predložio, da pođemo skupa iz Zagreba. I u novom prebivalištu
nisam dugo ostao. Pobjegao srna noću k bratu. A tamo kuda sam prispio nitko
me nije pitao što ja tu radim. Bila je opća gužva. Moj brat, kao i ostali pitomci
vrlo su se disciplinirano i bez panike pripremali za vojnički marš, predaju,
odnosno povlačenje iz Zagreba k engleskoj armiji. Zašto je to trebalo biti
tako? Nitko nije postavljao pitanje. Naređenje je naređenje! Pripreme za
pokret, koji je imao započeti u ponedjeljak 7. svibnja 1945. trajale su cijelu
noć. Nije bilo spavanja. Budući da nisam pripadao toj vojnoj formaciji, nisam
imao nikakvo zaduženje, pa sam imao vremena da promatram što se sve
dešava. Pitomci su užurbano i u tišini slagali svoju opremu za pokret, hranu,
oružje. Palila se arhiva. Ja sam obukao neke sportske patike, majicu, te neku
ljetnu bluzu. Oružja nisam imao, a nije mi niti trebalo, jer nisam ni znao kako
se upotrebljava.
• Je li se pripovijedalo da predstoji susret s Englezima, britanskom
vojskom, kao što se vjerovalo među domobranima i ostalima?
• Takva se nekakva priča širila, da je to, zapravo, ugovoreno, da je
ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima i da se navodno odmah priprema
obračun između Saveznika i Rusa.
200
• Sjećate se upravo takve priče?
• Da.
• Kako ste nosili upadljivo drukčiju uniformu od vašeg već stasalog
brata i njegovih vršnjaka, a osim toga vaša Domobranska niža srednja škola
nije ni bila predviđena za evakuaciju, kako to da vas netko nije opomenuo da
se odvojite?
- Ja sam bio nosio tamnoplavu pitomačku uniformu, a brat sivu
domobransku. Točno je da se govorilo da oni moraju ići, a mi da ne moramo,
da ne idemo, jer smo premladi. Dapače, bilo je izričito rečeno: da mi ne
idemo, a da oni moraju ići. Međutim, kako je to bilo? Ja sam onda razgovarao
s bratom, i on meni kaže: »Drago, idem u strani svijet, ne znam što će se
dogoditi, hod' sa mnom!« Ja velim: »Dobro.« Nemamo mi u tome trenutku
pojma daje naš tata došao iz Bjelovara u Zagreb, da nas vodi kući, i da će on
banuti u kasarnu u Ilici istoga dana kad smo mi zagazili od Zagreba prema
Sloveniji i austrijskoj granici, i to nekoliko sati poslije našeg odlaska. Kako
to da mi nitko nije rekao: »Hajde, mali, u svoju školu na Jordanovcu!«? Prije
svega, oni su znali da mi pripadamo njima, jer smo bili prethodno kod njih
smješteni. Na kraju krajeva, što je najvažnije, zapravo nitko nikoga nije
gledao. Prije nego smo izašli i zaputili se prema Kustošiji i izlasku iz grada,
posakrivali smo u kasarni dosta robe. Zašto? Mislili smo se kad-tad vratiti.
Kakva je to bila roba? Košulje, ovo, ono. Zavukli smo se u podrum zgrade,
odlagali te stvari u ćoškove, svaki za sebe. Pamtim da smo tom prilikom naišli
na nove uniforme pitomaca, koja se sastojala od plave dolamice i crvenih
hlača. To je bilo novo, još nenošeno, nije ušlo u upotrebu. To uoći prije
polaska čula se jaka eksplozija, gorjela je topnička kasarna zapadnije od nas,
bliže Crnomercu. Vjerojatno je bilo zapaljeno skladište municije. Pitomci su
pokušali zapaliti našu zgradu, ali su se predomislili. Pogasili su vatru, jer su
se mislili vratiti.
• Kako je izgledao taj polazak iz Zagreba u ponedjeljak 7. V. 1945?
- Pošli smo u četiri sata izjutra. Prije toga su se postrojile sve četiri čete,
svaka sa po nekih 50 ljudi. Jedinica se postrojila u dvorištu, u krugu kasarne.
Održana je smotra opreme, svi su dobili nove uniforme. Praskozorje, vedar
dan, tišina narušena ponekim praskom topovske municije iz goruće kasarne
artiljeraca na Crnomercu. Na smotri je bio čak i mali školski top, kao i
ekonomat. Sjećam se vrlo dobro tog tadašnjeg Zagreba i onog vonja paleža,
koji ještipao za nosnice. I ja sepriključih. Postrojimo se mi, i hajde kroz vrata,
l/.lazimo, svima njima puške na ramenu. Otraga je išao mali top, iza topića
komora. Imali smo također jednog bika žućkaste boje, njega smo poslije
negdje gore zaklali i pojeli. I krenula je pješke ta kolona Ilicom prema
Kustošiji. To je bila još stara cesta, prašnjava, uz Zagrebačku goru. Idemo
pješke a iza nas se vuče školski topić. Ide on s nama. Tko ga tegli? Ne bih znao
reći. Valjda konji. Bio je to topić kalibra negdje dva centimetra, kao dječja
i gračka. Idemo mi iz Zagreba, a nadlete nas avioni. Padne zapovijed: »Hajde,
hr/e u zaklon!« Špitfajeri nadlete i nestanu. Situacija na cesti? Krcata cesta,
hilo je tu svega i svačega. Na svu sreću ipak je bila prohodna. Za sve se našlo
mjesta. Jedni pored drugih, i gazi dalje. Iz naše škole već su bila otišla dva-
201
tri kamiona naprijed s arhivom i nekim pitomcima. Išli smo tako pomalo
pješke, dok nismo naišli najednom mjestu na vlak, koji je dovezao hranu. Na
tome mjestu željeznička pruga koja ide gore prema Zagorju presjeca cestu.
Ono što smo vidjeli više je ličilo na pljačku vlaka, nego na uredno preuzimanje
hrane. Koliko je moglo biti sati? Bilo je to popodne oko 2-3 sata, kad smo
naišli na taj vlak i pokupili nešto za sebe.
• Koliko ste pješke prevalili tog prvog dana pješačenja?
- Tko bi to znao, možda nekih 50 kilometara. Cesta je bila puna vojske,
civila, djece, kola, automobila, imao sam osjećaj da svi nekud sele, da cijeli
narod nekud odlazi. Cilj? Meni nepoznat! Glavno je bilo da se ode što dalje
od nepoznatog neprijatelja. Naša kolona se stalno držala zaipdn^, bili su to
disciplinirani mladi ljudi, od 16 do najviše 20 godina. MenOjjjjodišnjaku
je bilo drago da sam s njima, da dijelim istu sudbinu. U koloni se nije ništa
posebno događalo, na brzinu se nešto popilo, pojelo, pa opet hodaj. Moj
bratac uz mene. Razgovaramo, gradimo planove za budući život u stranom
svijetu. Nakon djelomično prospavane noći, opet smo na nogama.
Uključujemo se u masu na cesti. Naš vojnički red se pomalo rasplinjava.
Osjeća se umor, no krećemo dalje. Moj brat donosi pun sanduk nekih
konzervi. »Super konzerve!«, kaže on ponosno. Otvaramo jednu, a ono
nekakva juha. No, staje, tu je. Poslije kaskamo i žvačemo suhu mrkvu. Meni
se čini da nismo išli preko Krapine. Sjećam se Rogaške Slatine. Tu smo
negdje noćili, oko Rogaške Slatine, ili čak poslije nje.
• Gdje ste i kako noćili?
• Spavali smo pod šatorima, i to ne u nekom naseljenom mjestu, nego
izvan, na otvorenom. Ja bih sada rekao da je to bilo iza Rogaške Slatine. A
ujutro smo krenuli dalje, daj, drž-ne daj... Tu negdje mimoilazili smo
pokvareni njemački vojni kamiončić. Šofer i jedan vojnik nešto ispod
popravljaju, a za volanom obješen pištolj. Polako se prišuljam i uzmem taj
pištolj. »Berete 9 milimetara«, kaže brat i pita: »Znaš li pucati?« »Ne«,
kažem ja. »Hajde, da ti pokažem.« Opalih ja tada u telefonski stup svoj prvi
metak u životu, i ujedno stekoh prvo vlastito naoružanje.
- Na tome putuje vaš brat s ostalima iz njegove generacije unaprijeđen?
• Bilo je to 8. svibnja 1945. na nekih 8 kilometara prije Celja, tu su ih
postrojili i oni su položili časničku zakletvu. Gdje se to izvodilo? Svakako,
prije Celja. I tu je Slavko postao zastavnik. Nisu dobili nikakve oznake
Činova, nego je to bilo samo tako rečeno.
• Zbog čega je to bilo potrebno? Kako to danas tumačite?
- Zbog čega je bilo potrebno, da smo dva-tri mjeseca prije kraja rata mi
svi dobili U na glavu? Mislim, da je to važno za shvaćanje svega. Gledajte,
namasudva-tri-četiri mjeseca prije samoga kraja naredili, došlo jenaređenje,
i svi smo morali umjesto naših domobranskih oznaka metnuti na glavu U.
Sjećam se, bilo je to napravljeno od aluminija, i to smo si metnuli. Tko nije
htio metnuti, a bilo je puno takvih, njih su odmah tjerali na front.
• Znači, to preoznačavanje je važilo i za vas najmlađe?
- Mi smo to morali svi metnuti, nas nisu pitali. To je vrijedilo za sve, pa
i one najmlađe, svi su morali staviti U, i to pri samom završetku rata. Inače,
202
u našoj školi jedini je nosio ustašku uniformu posljednji komandant škole,
koji je bio emigrant iz Zadra, i došao je k nama za profesora iz hrvatskog.
Zvao se Josip Klarin. On je bio obučen u uniformu ustaškog satnika. To je bio
jedini ustaša kod nas, jedini ustaša medu svim domobranskim oficirima, i on
se, navodno, otrovao gore u Sloveniji na povlačenju. Nije mogao izdržati.
Vjerojatno je osjećao krivnju zbog onog svog prijašnjeg...
• Dok traje kratka svečanost unapređenja, nema pucnjave, unaokolo je
mirno?
• Da. Oni se postrojili, položili zakletvu, tu su hrvatske zastave, nema
pucnjave. U našim je nogama, boga
mi, već dosta kilometara, pojaviše se i prvi žuljevi. Krenuh u šumarak, koji
se nalazio pedesetak metara uz glavnu cestu. Naletjeli na Iješinu vojnika. Ja
polako, brajko, nazad. Bila mi je to dobra pouka: ubuduće sam se klonio
Šumaraka.
• U Celju ste prvi put vidjeli partizane?
- Krenusmo dalje. Celje. Ulazimo u grad, a svuda po kućama partizan-
ske zastave, ispred kuće partizani. Slovenski partizani. Nisu nas dirali. Čudio
sam se, kako to. Neprijatelji, a prolazimo mirno jedni kraj drugih. Oni se
vesele kraju rata, a mi? Kuda? Imao sam neki čudan osjećaj nekog prkosa,
pa i ponosa što pripadam toj koloni, koja kreće u nepoznato i ne pokazuje
nikakva straha. Teško je sada riječima iskazati taj osjećaj. Idemo dalje.
Sustiže nas nekakav kamion, zaustavljamo ga. Za volanom partizanski šofer.
Posjedamo nas nekolicina na karoseriju, pa hajde, vozimo se tako desetak
kilometara. Šofer krenuo prema Mariboru, a mi nastavimo pješačenje prema
Dravogradu. Najednom kolona stade. Kišica pomalo sipi. Poče pucnjava...
• Kada i kako ste saznali da otpadaju sva maštanja vezana za Zagreb?
- Mi smo čuli daje »Zagreb pao« negdje 8. svibnja, tako je bilo. Doznali
smo preko radija, i ja bih rekao da se ta vijest prenijela negdje ispred Celja.
• Što se zbivalo u međuvremenu s vašim ocem, koji je imao najbolju
nakanu da izbavi iz kasarne i brata i vas?
- Tada je došao iz Bjelovara u Zagreb sa sestrom Mirom, dvije godine
mlađom od mene a četiri od brata Slavka, i odsjeo je kod tiskara Martina
Kostanjšeka u Kuhačevoj, za kojega je bila udata sestrična. To su oni
Kostanjšeki, koji su u srodstvu s maršalom Titom. I taj Koštanjšek savjetuje
tati da nas izvuče iz kasarne kako zna i može i dovede k njemu, da se tu
pritajimo dok ne odlučimo što ćemo dalje. Kaže: »Odi gore u Ilicu 245, i
dopelaj ih.« Tata ostavi Miru kod Kostanjšeka, pođe do kasarne, a kad tamo
sveopća pljačka. Vuku civili na sve strane što im pada u šake. Mi smo bili već
otišli, mi krenuli u 4 sata ujutro, on stigao pred kasarnu negdje oko 8 sati. Vidi
tata: zakasnio! I šta mu drugo preostaje nego da krene za nama, da nas,
možda, stigne putom. Ide i on pješke našim tragom. Kad je već bio prešao u
S loveniju, naiđe na jednoga koji je tjerao kola s konjima. Pita ovaj tatu odakle
je, tata kaže iz Bjelovara. Ovaj zaustavi kola i ponudi ocu da on dalje vodi
kola. Veli, njemu je svega dosta, vraća se kući. Tata se obradovao, da neće
više pješački, prihvati se uzda. Onaj zapucao natrag, otarasio se i konja i tih
kola, na kojima se navodno prevozila arhiva iz Bjelovara.
203
 • Vaš otac će naposljetku isto kao i vas dvojica osvanuti s tim kolima
i konjima u zahuktalom Dravogradu?
- Sve u svemu, i nas dvojica, i on, i još jedan brat, koji će proći
Slovenijom na drugi način. Slavko i ja smo prvi upali u taj krkljanac na
prilazu Dravogradu. Negdje poslije podne oko 3 sata razvije se žestoka borba
uz rječicu Mežu a pred Dravogradom. Ispočetka se čuje, tu i tamo pokoji
rafal. Kolona pitomaca zastala na cesti. »Pripremi top«, pade zapovijed.
Gledam kako puca topić, mali topić - mali prasak. Samo su nekih pet granata
ispalili iz njega, i to je bilo sve. Mi se razbježali, cijela naša jedinica. Dok sam
onako malešan zurio u daljinu pogađajući kuda padaju meci iz pitomačkog
topića i napeo uši, jer nešto zuj i u zraku, neki domobranski oficir s dalekozorom
mije rekao: »E moj mališa, dobro jekad čuješ, loše kad ne čuješ!« Najednom
lom, rasu se kolona po polju. Bježim ja za bratom: »Slavo, čekaj me!« Ali
bogme brže bježi moj Slavo i ja ostah kraj nekog potoka ili rječice, i krenuo
uz brdo. Nisam baš dugo trčao. Sjedoh. Prašti na sve strane u dolini, vodi se
bitka. Drago mije da nisam sam, što sam s gomilom domobrana, koji su se
kao i ja sklonili u šumu na brdu. Ali, nema mog brace! Jure dalje ljudi amo-
tamo, zanimljiv prizor. Što ću dalje?, razmišljam. Zaoriše topovi. Mi gore na
brdu šutke čekamo što će biti. U dolini ne prestaju salve. Hvata se pomalo
mračak, utihnule kanonade! Muk, tu i tamo po koja raketa. Ima nas u šumi
nekoliko tisuća, svi s istim mislima, istim brigama, istom zebnjom.
• A otac?
• Tata je s onim konjima i kolima dospio do mosta u Dravogradu, to će
nam on tek kasnije kod kuće ispričati. Most se dimi, jer su ga, valjda, pokušali
zapaliti, ali nije izgorio, jer se vatra ugasila. Neki domobranski oficir spazi
oca, i kako se nitko od vojske nije usudio prijeko, uperi pištolj u njega i
zaprijeti: »Stari, naprijed ili pucam. Ubit ću te ako ne pojuriš preko mosta!«
Ocu je bilo odmah jasno zašto to od njega traži. S druge strane mosta bili su
već partizani, pa su htjeli ustanoviti da li je još moguć prelazak preko Drave.
Naš je stari bio prilično hrabar čovjek, u prvom je svjetskom ratu kao
austrougarski vojnik zaradio onu malu srebrnu kolajnu jer je zarobio 180
Rusa. A to zarobljavanje opet je priča za sebe. Pripovijedao nam je da se on
tada namjeravao predati Rusima i pošao prema njima, ali to isto je bilo na
pameti i Rusima, da se predaju njegovima. Da bi to riješili, najprije su se
lijepo dogovorili: Rusi će se predati njima, to jestnjemu, pa neka ih on povede
sobom. On pristane, i zaradi kolajnu... Dakle, tata, stegne uzde u šakama,
zavuče se među konje i potjera ih preko mosta. Prijeđe na drugu obal u i skrene
desno prema Mariboru, i drž natrag i drž natrag, i vrati se u Bjelovar i preda
konje i kola općini. Eto, nije nas našao, iako je imao namjeru da nas vrati kući,
ipak smo mi još bili djeca.
• Kako ste onda nastavili prema austrijskoj granici?
• Brat Slavko ostao je negdje dolje, među onima koji su se raštrkali.
Navodno se povukao s artiljerijom, koja se odmakla prema Celju, da bi mogla
gađati dravogradski most. Unaokolo nije bilo mrtvih, sjećam se da sam vidio
jednog jedinog ubijenog. Našao sam se na brdu s nekoliko tisuća domobrana,
204
koji su isto kao i ja utekli i/ one gungule dolje. Tada sam shvatio, da su nas
sustigli partizani, jer smo bili ili zadnji ili skoro zadnji u toj koloni. Budući
da nam je bio presječen put cestom, preostalo nam je jedino da se nastojimo
prebaciti u Austriju preko planine. Vodio nas je jedan njemački oficir, koji
je imao karte. Penjali smo se tako jedno 5-6 ili možda nešto više sati, dok nije
netko kazao: »E, sad je tu granica!«
• Među onima koje je vodio njemački oficir, a bili ste i vi u toj skupini,
da li je bilo i ustaša?
- Bilo je ustaša, domobrana, četnika. S tim da četnici nisu išli u istoj
koloni nego sa strane, kap nekakva pobočnica. Bilo je tu svašta. Dođemo
gore, prijeđemo granicu, i negdje kad se već uvelike spustila noć, legnemo
spavati. Svatko se nekud skljokao. Prenoćim ja u grmu. Jutro. Kreće kolona
preko šuma i brda, penjemo se čak i pomoću užeta. »Karavanke«, kažu stariji.
Putujem s tim meni stranim ljudima gladan, žedan, umoran. Navratih usput
u neki vinograd, u klijet. U podrumu bačva nekog kiseliša. Popih ja toga
kiseliša, malo posjedih, zadrijemah. Probudih se, a ono nigdje nikoga. Sto
sad? Dam se u trk, pa hajde nekako stigoh ostale. Nastavismo do noći.
Dođosmo u neko selo, pa smo tu prespavali po nekim kućama. One prve noći
kad smo prešli granicu gledali smo treperava svjetla u daljini, to je bio
Bleiburg, austrijsko selo od kojega smo bili udaljeni nekoliko kilometara.
Dolje je ležala blajburška dolina, a do samog Bleiburga je bilo kojih pet
kilometara. Poslije su mi pripovijedali da su pored nas prošli bobanovci,
ustaše Bobana, i pozivali tko hoće s njima. Neki su se odvojili i priključili.
S te uzvisine odakle su se noću nazirala svjetla Bleiburga zamijetili smo kako
se prema jugu valja nepregledna kolona onih koji su prošli preko doline, ali
su ih Englezi vratili natrag. Poslije ću doznati, ispričat će mi brat Slavko, da
je on bio u toj koloni.
- Igrom slučaja sastat ćete se ponovo s bratom?
- Druge noći u planini ja se trgnem iz sna nešto prije ponoći. Krenem,
tapkam po mraku, osluškujem. Dođem na neko raskršće, kuda sad? Lijevo ili
desno? Svejedno, zaključim, jer i tako više nisam znao kamo sam stigao.
Tješim se, daje glavno biti u pokretu, manje te je strah. Čujem neke glasove
i požurim prema njima. Ono neka grupica vojnika. »Predaja«, kažu oni, i
dodaju: »Idemo kući!« Nastavim s njima i zajedno dođem do neke velike
poljane. Gore vatre. Oružje se baca na gomilu. Gdje si, tu si, bodrim sam sebe.
Sjedoh pored nekog grmlja, tu na uzvisini, i zaspah kao klada. Svanuo novi
dan. Gledam: nailaze nove kolone nesretnika. Bacaju oružje, raspršuju se
tlalje. Što će biti sa mnom? Mislim: kuda da krenem? Ne znam gdje sam.
Odjednom, pogledam malo bolje, a na čelu jedne kolone vidim mog bracu.
»Slavo, ovdje sam!«, povikah i sjurih se niz brdo. Kakve li radosti! Baci moj
Slavo puščetinu na gomilu, malo popričasmo, pojedosmo malo suhe mrkve,
koju je on imao. Idemo kući, zaključimo mi. Govore oko nas daje sve gotovo.
Zajamčeno nam je, da nam se ništa neće dogoditi! Dobro, mislimo mi. Mladi
smo, skoro djeca. Umorni, noge nam pune krvavih žuljeva. Pomisao da
idemo kući daje nam novu snagu. I krenemo. Ispočetka kako je tko znao i
umio. Ne idemo istim smjerom kojim sam došao, ali o tome ne razbijamo
205
glavu. Pratimo ostale, pa kud oni tamo i mi. Partizane, kojima smo se eto
predali, nisam vidio.
- Na kojem mjestu ste to bacali oružje i okrenuli natrag preko granice?
- Tu nije bilo nijedne kuće u blizini nego je bila poljana bez igdje ičega.
A kako smo se to predavali? Bacali smo oružje na jednu hrpu. Ja sam bio
našao u međuvremenu nekakvu kratku konjičku puščicu, koja je bila puna
masti i uzeo je sa sobom, da bih se, ne daj Bože, obranio ili nekoga njome
preplašio. Tu sam puščicu odbacio na onu hrpu, ali pištolj sam zadržao. Ostali
su odbacujući oružje prethodno puškom udarili o zemlju ili stablo, izvadili
zatvarač, da bi onesposobili to oružje.
• U blajburšku dolinu niste silazili?
- Ne. Jedino što smo gledali svjetla Bleiburga. No, onda se odigralo ono
da su mi doviknuli neki domobrani: »Kud ćeš, mali?« Ja sam odgovorio: »Ne
znam.« Oni su tada nadovezali: »Ajde tu, tu se predaje!« Poslije smo svi pošli
nazad. Slobodno smo pješačili svaki za sebe kako je tko htio nekih dvadese-
tak kilometara, tek onda su se počele stvarati kolone, ali ne pod nečijim
pritiskom. Nego više zbog vlastite sigurnosti, znate, sigurnije je bilo u grupi.
Tako prođosmo još neko vrijeme. Stade kolona na nekoj livadi, razmile se
ljudi. Čupaju travu, neki nešto kuhaju, a neki bogme jedu sirovu travu. Među
ove spadasmo i nas dvojica. I tako s malo trave u trbuhu, zaspasmo. Ujutro
oko 9 sati probudi nas toplo sunce. Oko nas nigdje ni žive duše. Što nam je
preostalo, nego da pohitamo za kolonom. A i put nismo znali. Napokon
stigosmo kolonu i produžimo s njom dalje.
- Smatrate daste tih dvadesetak kilometara odmjestapredajepropješačili
s austrijske strane duž granicu?
- Nego kako, kroz Austriju. Pronašao sam tu cestu na zemljopisnoj karti.
• Niste išli preko planine?
- Ne, već dolinom u kojoj se pored ostalog uzgajao hmelj. Prolazeći
promatrali smo seljake kako rade uz hmeljovke. Oni su gledali nas, mi njih.
Naša kolona kojoj kao da nije bilo kraja sporo se vukla mimo sela, i tu smo
negdje prenoćili. Bilo nas, računam, možda nekih 6.000. Noćili smo pokraj
seoskog puta.
• Koji bi to mogao biti datum?
- Pretpostavljam 13. V. 1945, jer smo se, po mojem računu, predali 12.
svibnja.
• Dokle ste išli uz granicu?
- Do ispred Eibiswalda, onda smo skrenuli oštro dalje na Radije, i
produžili smo prema Mariboru.
• Poslije predaje samo ste jednu noć prespavali na austrijskoj strani?
- Samo jednu noć, a zatim smo cijelu iduću noć, pješačili dalje, da bi
nas što prije prebacili na našu stranu.
• Tko je sve bio u toj koloni, koja se vraćala uz austrijsku granicu?
- Pretežno su to bili domobrani, pa onda pripadnici radne časne službe.
Ustaše i četnike nisam vidio u toj koloni. Bilo je s nama nešto civila s kolima.
Partizani mora da su bili negdje na čelu i začelju kolone.
• I gdje ste napokon vidjeli prvog partizana? Kad ste već prešli granicu?
206
- Prvoga partizana ugledao sam u automobilu koji je zaprašio mimo.
Mislim daje to bilo na našoj strani, a kad smo se zavukli u grabu iz straha od
pucnjave. Rekao bih daje to bio otvoren auto. Uglavnom, mi smo se panično
razbježali, jer je netko zapucao. To je bilo noću negdje oko 3 sata ujutro. Tek
se bilo malo razdanilo, a taj automobil bit će daje prolazio od Dravograda
prema Mariboru. U tome trenutku naša kolona već se silno otegla desetima
kilometara. Tu i tamo je bila rjeđa, prekinuta, pa opet nastavljena. Mislim da
smo tu negdje susreli bugarsku vojsku. Prolaze Bugari kroz našu kolonu i
uzimaju nam cipele, deke, kofere. Vidim kako poneki naši režu nožem cipele,
da bi ih spasili od Bugara. Bolje i s razrezanim cipelama, nego bos! Prođoše
Bugari, ostadoše nam prerezane cipele! Krenusmo dalje žedni, gladni.
Skupimo se oko nekog bunara, ali čujem da nam pratioci ne daju vode. Puca
se. Opet bježimo. Kolona mili naprijed. Već cijeli dan hodamo. Polako se
spušta noć, počinje kišica. Vidio sam uz Dravu, kako je jedan htio piti vode
i dobio metak u potiljak kad se sagnuo. Bio se odvojio od nas da se napije
vode, toga se dobro sjećam. Taj koji je htio piti vode bio je domobran. Poslije
toga nismo se više usuđivali ići u stranu, bez obzira koliko nas morila žeđ.
Toga smo se pridržavali, dok nismo napokon tako reći utrčali u Maribor...
- Utrčali u Maribor?
- Bila je noć i kiša. Brat i ja smo se spustili u grabu, i tu malo odmorili,
odrijemali koji sat. Pred jutro pojavio se onaj auto, poče pucnjava. Pojurismo
ini iz grabe, pa put pod noge. I tako počne još jedan dan hoda. Negdje poslije
podne začujemo pucnjavu iza nas. »Ubijaju!«, prođe vijest kroz kolonu. Mi
u trk. Ja i moj braco na čelu kolone, trčimo ko ludi. Odbacuju se stvari oko
nas, deke i ostalo. Padaju iznemogli i stariji, i tako trčimo nekoliko kilom-
etara do ulaska u sam Maribor. Šta se događalo straga i zbog čega se pucalo,
nemamo pojma. Kad se kolona zaustavi, ja padoh i napih se vode iz neke
kaljuže. Dodosmo pred logor, a ono dijeljenje. Civili na jednu, domobrani na
drugu, oficiri na treću, a ustaše na četvrtu stranu. Predložim bratu: »Idemo
među domobrane.« Shvatim daje on uplašeniji od mene, primijetio sam na
njemu. Daje bilo po mojemu, nismo se ni trebali vraćati. No, sve je dobro što
se dobro svrši... Nekako sam zaključio u svojoj glavi da ćemo s domobranima
lakše proći. Brat me ne posluša i ode medu časnike. Tako se mi ponovo
razdvojismo. Uđoh u neki park, oko mene sve stariji ljudi, sjedoh na zemljicu
i odmah zaspah ko klada. Da li je Slavko mislio da će bolje proći kao oficir?
Ne, nego se on plašio onoga što se događalo i bojao se da će biti strogo
kažnjen ako ne ode tamo kuda spada. Probudim se ujutro oko 8 sati. Oko
mene stariji vojnici, dakako zarobljenici, kažu mi: »Mali, umalo ti noćas ne
ode.« »Kuda?«, pitam. Pričaju: »Dođoše prošle noći dvojica partizana, traže
od svih vojne bukvice, knjižice. Tebe su pokušali probuditi. Nisu uspjeli.
Tada je jedan od njih rekao drugome. 'Pusti maloga, vidiš daje gotov!'« Ne
/.nam kako bih se proveo da su me probudili, jer nisam imao domobranske
legitimacije, a takve su, po pričanju, kupili... A ja bio doslovce mrtav umoran
i jednostavno nisam se mogao probuditi, iako su me tresli, čak šamarali.
Tamo sam uhvatio upalu pluća, kad sam se nakon one trke napio vode iz
kaljuže. Bio sam gladan, žedan, bos, s krvavim žuljevima na nogama.
207
 • Kamo su vas razvrstali u Mariboru?
- Oko 10 sati pojave se partizanski oficiri i kažu nam, da trebaju one koji
žele ovdje ostati na radu. Krenuh i ja u tu kolonu. Postroji se nas pedesetak-
šezdesetak i povedu nas van iz logora. Odemo mi tamo gdje su bili prije
Nijemci, u neku baraku pokraj crkve. Čim smo stigli, hajde u potragu za
klopom. Ako ništa drugo, barem nema više pješačenja. Obiđoh cijelo
dvorište ne bih li ugrabio nešto za jesti. Na smetilištu nađem komadić slanine.
Glad ne pita, pojedoh to. Drugi dan dobismo neki čorbuljak. Bogami, fino!
Prvi topli obrok nakon osam dana pasenja travice i glodanja suhe mrkve.
Ispočetka smo radili na sortiranju skladišta vojne opreme. Odlazeći na posao,
sakupljao sam čikove od cigareta i prodavao to supatnicima za komadić
kruha. Dnevno smo sljedovali l kg kruha na nas osamnaest. Nakon nekog
vremena presele nas dvadesetak u konjušnicu, koja se nalazila uz željezničku
stanicu. Dobih na timarenje dva mala konjička...
• Što ste sve radili u vojnom skladištu?
• Imali smo raznih poslova. Bilo je tu puno krvavih uniformi, to smo
prali, slagali. Bili smo kao neka radna jedinica.
• Ta radna jedinica je bila sastavljena samo od mlađih?
- Ne, nego od svih onih koji su se javili. Prali smo te krvave uniforme...
Čije su to bile uniforme? Po onome što sam zapamtio, bile su to njemačke
uniforme. Poslije smo ih dobivali oprane i sušili, pa slagali u hrpe.
• U konjušnici su vam isključiva briga bili konji?
• Da. Tu smo bili dva mjeseca, postoji još ta zgrada u kojoj smo bili,
mogu je i danas pokazati. To je uz mariborsku željezničku stanicu, gdje su
bili špediteri. Nas koji smo bili tu bilo je dvadesetak-tridesetak. Tu smo se
brinuli o nekakvim konjima, ja sam dobio zadatak da uzmem na sebe dva
mala konjička. Mi smo se uz te konje i hranili, jeli onu kukuruzu. Svakoga
dana otimarim ta dva konjička, ne baš previše nježno. Neprijatelji su, mislim
si ja. Dobivaju sljedovanje kukuruza, a ja jedem neku kuhanu leću, kako je
pojedem, tako i izlazi van. Kao dopunu uzmem malo kukuruza od konjeka,
pa glodam onako sirovu. Dobro se sjećam da je ulica u kojoj smo bili
pretrpjela bombardiranje, i mi smo išli čeprkati po ruševinama u potrazi za
hranom. Nađemo vrećicu, u kojoj je nešto bijelo. Mi odmah »brašno, bog
bogova«, ali nitko nije probao što je u vrećici. I šta ćemo? Idemo kuhati
žgance. Mi to miješamo, a ono sve tvrđe, na koncu ustanovimo da je to bio
gips. Naime, u toj srušenoj kući je nekad stanovao zubar, mora daje gips bio
njegov. Tada me shrvala bolest. Znojim se na tavanu konjušnice gdje smo
spavali, ćutim, ne smijem reći da sam bolestan. Mršav, da ne mogu biti
mršaviji. Brojim rebra, probam se stegnuti remenom, promjer desetak
centimetara. Naši stražari Slovenci su dosta korektno postupali s nama,
nismo previše jureni, a ni previše tjerani na rad. Tako prođu dva mjeseca.
• Tada ste nosili, vi i ostali, domobranske uniforme?
- Ja sam imao na sebi ljetne vojne domobranske hlače, mornarsku
majicu, kapu nisam imao. Uglavnom, bili smo šaroliko odjeveni. Ja sam bio
najmanu i najmlađi.
• Sto se u međuvremenu događalo s vašim starijim bratom?
208
• Zadnji smo se put vidjeli u logoru, pozdravili se, pružili si ruke. On
je sa svojima otišao u logor među oficire, i tamo su oni našli jednog svog
prijašnjeg kolegu, koji je bio prešao u partizane. On je njih sve lijepo skupio
i uputio u Zagreb. Jednostavno ih je pozvao, »Pitomci, ovamo!«, i pravac u
Zagreb. Mislim da su čak do Zagreba došli vlakom. U Zagrebu su ih smjestili
u neki veliki logor za zarobljenike, koji se nalazio negdje na Prečkom. U tome
logoru snađe se jedan od njih, inače Zagrepčanin, i skarije se među djecu, pa
fino ostane. Kako je bio malena rasta, a u logoru su bila neka djeca u jednoj
kućici, on se umiješa među njih... Kaže: »Ja malešan, vidio da vrag bere šalu,
i ja među djecu.« Tako je on ostao u logoru na Prečkom, a njih sve pokupilo
i ajde pravac Bjelovar pješke. Dođe Slavko u Bjelovar, naš grad, i majka ga
nađe u koloni. Jedva mu doturila malo kruha, straža je već onda bila strožija.
• Da li je ta kolona u kojoj je bio vaš brat bila oficirska, jesu li u njoj
bili samo domobrani s nekim činovima?
• Ne, kolona je bila mješovita. Nije svaka jedinica išla zasebno, nego
svi skupa.
• I što je bilo dalje sa Slavkom?
- Iz Bjelovara su ih sprovodili u Podravsku Slatinu, pa u Voćin. Poslije
mije pričao: »Tamo su nam dali neko mlijeko, od kojega je pozlilo svimakoji
su ga pili.«Iz Voćina su polegli do Crvenke, gdje su radili po salašima. Poslije
ih sakupe i na vlak, i prijeđu Tisu. I kud će? U Rusiju! Njih dvadesetak iz
zadnjeg vagona, kad je vlak stao na stanici preko Tise, bjež' iz vlaka u Tisu.
Pucaju za njima, ali on osta nepovrijeđen. Prepliva on Tisu. Nakon toga
uhvate ga, istuku i puste kući. I dođe doma... Bio je malo prkosan dečko moj
Slavko, takav je bio. Priznali su mu čin, nije išao poslije u vojsku.
• Poslije dva mjeseca okončao se vaš boravak u Mariboru?
• Idemo u Hrvatsku, dođe naredba. Skupiše nas zaostale u Sloveniji na
stanicu, pa u vagone, malo vagona, puno nas. Nabiše nas koliko se najviše
dalo u stočne vagone, 95 nas u našem vagonu. Zatvoriše se vrata, staviše žicu,
pa krenusmo. Putujemo cijelu noć. Netko leži, a većina stoji ili sjedi na onima
koji leže. Ja malen, slab, sjedim na nogama. Ne smijem i nemam gdje leći.
Tako se mi drndamo cijelu noć. Vrata se ne otvaraju. Nema vode, nema
hrane. Kišica počne padati, mi porcije kroz vagonski prozor. Puca pratnja po
rukama. Tu i tamo vidim mokre ljudi u porcije, i piju. Gledam, probam, ne
ide. Nastavi se naša vožnja. Drugi dan smrdi vagon. Jauče neki ranjeni, koji
je imao ozlijeđenu nogu. Oko podne dođemo do Slavonskog Broda.
• Da li ste na tome vašem putu do Slavonskog Broda zapazili ili čuli da
je s vama netko od onih s višim činovima, netko poznatiji?
- Ne... Maribor je bio samo mala stanka od dva mjeseca. Kad su nas
i/.veli radi otpreme iz Maribora, ja mislim da nas je bilo jedno 20.000.
F/brojili smo da nas je 95 stalo u naš vagon. Nismo ponijeli hrane, nismo se
napili vode, da prostite; nismo se ni popisali, ništa. Oni iz Bijafre ljepše su
i/.gledali od nas poslije drndanja preko cijele noći. Pokušali smo porcijama
uhvatiti malo kišnice, ali stražari su pucali po porcijama, svaki vagon je pratio
po jedan stražar... I dođemo u Slavonski Brod, to sam prikazao na svojoj slici,
koju sam nacrtao. Stade vlak, gledamo, slaže Crveni križ po peronu košaru
14 Križni put 209
 s kruhom. Bit će nešto da se pojede, mislim ja. Čekamo, ali se vrata ne
otvaraju. Krenu vlak, a nama osla tužan pogled nakrušac. Nema vode, nema
kruha, nema ni obavljanja svakodnevnih potreba, što mi opet i nije bio
problem, jer nisam ni imao šta istisnuti iz sebe. Eto, ostavio nam Crveni križ
kruh u košarama na peronu, ali voda pratnje nije dozvolio da uzmemo. Čuli
smo, provjerio sam to i kod drugih, daje od svojih vlastitih bio pozvan na
odgovornost zbog takvog neljudskog odnosa. Što je bilo dalje s njim, ne
znamo, ali čuli smo da je bio pozvan na odgovornost zbog toga. Ipak, bilo je
to dva mjeseca poslije svega, znate i jedni i drugi bili su samo ljudi... Negdje
oko 8 sati navečer zaustavi se vlak, otvore se vrata našega pakla, sjurismo se
van, pa u kolonu. Osijek!, kažu neki. Potjeraju nas u logor zvani Zeleno polje.
To Zeleno polje ja sam naslikao kao alegorijski motiv, to je negdje dolje kod
Tvrđave. Kako smo zakoračili na Zeleno polje, polegosmo i ja opet zaspim
ko klada. Ujutro me probudi sunce. Nigdje travke: pojedoše sve naši
prethodnici! Nema ništa za jelo, vode slabo, sunce pripeklo, nas na polju
nekoliko tisuća. Dolaze stare žene na žicu, koja je oko nas. Bacaju korpe s
hranom. Pada košara s hranom a pedesetak invalida koji su se tu našli skoče
na nju, nasta pravi krkljanac. Lete štake, od košare ne osta ništa. Drago, gotov
si, pomislim. Ali, još je snage u meni. Ne da se mališa. Trpim i šutim. Skinem
sa sebe gaće, dadem ih za komadić kruha. Na meni poderane patike, hlače i
majica. Toga dana dobismo oko podne nešto malo za pojesti, smuljamo
polusirove žgance s vodom. Proboravim tu pod vedrim nebom nekoliko
dana.
• U Osijeku ste, zapravo, prvi put saslušavani?
- Da, tek u Osijeku, na Zelenom polju. Pitaju: tko si, koja jedinica?
Kako je izgledalo to saslušavanje? Metnuli su stol i stolicu na tu istu ledinu,
mi smo stajali u redu. Išlo je brzo. Nisam imao kod sebe nikakva dokumenta.
Neke su odvajali, zašto, ne znam. Kao što sam već istaknuo, ja sam u svemu
tome skupa vidio jako malo mrtvih. Čuo sam za likvidacije, vidio da neki
odlaze. Što je poslije bilo s njima, ne znam. Koliko nas je bilo tamo? Valjda
nekih dvadesetak tisuća. Nalazili smo se na polju, na kojem se inače
prostiralo osječko sajmište. Kad je završilo to ispitivanje, koje je trajalo
danima, prešli smo iz Osijeka u Slavonsku Požegu. Da li pješke? Stao mije
mozak, to nikako ne mogu rekonstruirati...
• U Slavonskoj Požegi ste poslije mobilizirani u
- U Požegi nas razvrstaju u jedinice. Postajemo opet vojnici: domobran-
ske uniforme i petokrake zvijezde. Prema dokumentu koji sam sačuvao stoji
da sam postao »borac« 9. čete 3. bataljona i stupio u Jugoslavensku armiju
25. kolovoza 1945. Smjestili su nas kod stare ciglane u Slavonskoj Požegi.
Počeše nas vježbati: lijeva-desna... Pa, dobro, barem neću gladovati, kao
dosada, pomislim. Tako lijeva-desna dvadesetak dana, a onda put pod noge
i u Novu Gradišku. Marš od pedesetak i nešto kilometara. Dakako, pješke!
Dođemo do Cernika, viču bake: »Idu naši!« Zanoćimo i padne cijela gozba.
Nikad neću zaboraviti taj događaj, te dobre ljude u Cerniku. Naši oficiri nisu
baš bili previše oduševljeni tim dočekom, jer su dobro znali na što se odnosilo
ono »Idu naši!« Sutradan ujutro krenemo dalje, pa na vlak za Lipovljane. Od
210
tuda odemo dalje u Veliku na sječu drva, kako nam je rečeno. Noć! Pada
kišica. Mi na dvorištu ležimo razbacani. Hladno. Šta se tu može. Dođe jutro,
rasporede nas po kućama, pa hajde na rad u šume. Radim ja dan-dva, obolim.
Dizenterija. Pošalju nas četiri-pet u neki čardak. Tri dana nitko ne dolazi da
vidi kako smo, jesmo li živi ili mrtvi. Ležimo kao snoplje na slami. Četvrti
dan dođe kamion, pa s nama u bolnicu u Požegu. Bolnica puna. Dvadesetak
nas u jednoj sobi. Na podu slama. Doktor nas pregleda i redom daje injekcije.
Ja sam bio toliko mršav, da mi nije gdje imao dati injekciju, nego mi je
vjerojatno iglom povrijedio kost, što će izazvati opasno gnojenje. Išao je
redom od jednoga do drugoga i davao injekciju bez dezinfekcije. Kažu daje
to bio američki penicilin, neki antibiotik protiv dizenterije.
• Iz vojske ste otpušteni tamo u Slavonskoj Požegi?
• Nismo dobili otpust kao ratni zarobljenici, evo što tu piše: »Štab 10.
divizije Druge armije, 9. 9. 1945. - Uvjerenje izdalo na osnovu zakona o
demobilizaciji starijih godišta obveznika, žena i branilaca JA i mornarice«,
»vrijeme provedeno u NOV i POJ od 17.7.1945. do 6.9.1945«. Dobijem,
dakle, tu otpusnicu, pa krenem vlakom u Bjelovar. Noga me sve više boli,
došepam nekako od stanice do kuće, gdje smo stanovali za cijelo vrijeme rata.
Nikoga u kući. Šupirani u Čazmu, vele susjedi. Što mi preostaje? Do Čazme
tridesetak kilometara. Susjedi nekako uplašeni. Krenem šepajući. Prođem
tako nekoliko kilometara, navratim kod tetke. Tu me prvi put okupaju ooslije
pet mjeseci. Nakon dva dana evo sestre. Sjedosmo na kamion pa u Čazmu.
Uđem ja prvi u kuću, onako na štakama, mama se zagledala u mene i kaže
susjedu: »Kakav to prosjek ide k nama?« »Maro, to je tvoj sin!«, reče susjed.
Tako ja dođoh kući. Boli noga. Jaučem cijelu noć. Ujutro tata sa mnom na
autobus, i u Zagreb, u Vojnu bolnicu u Ratkajevom prolazu. Prime me oko
8 sati, okupaju, pa na stol za operaciju. Izvade iz kuka litru i dva deci gnoja.
Probudim se iz narkoze, tata pokraj mene. »Kako ti je, sine?« »Gladan sam«,
kažem. On iz zamotuljka izvadi pečenu kokoš i štrucu kolača, i ja to od šuba
pojedem. »Sad možeš ići«, kažem mu i ponovo zaspim. Idućih dana jeo sam
po pet porcija. Tkogod od ranjenika, koji su ležali pored mene nije mogao
jesti, ja bih pojeo njegovo. Nakon desetak dana, vratim se kući, a ono dočeka
me jad.
• To nije bila posljedica samo poratne neimaštine?
- Niti govora. Roditelji istjerani iz Bjelovara, tati ne daju penziju,
zemlje nemamo, kuća koju smo prije imali spaljena. Ja i drugi brat krenemo
susjedima piliti i nositi drva. Dobijemo tako negdje stari kaputić, negdje
brašna, nekako se živi. Mještani nas nekako nerado gledaju. Oni svi borci, a
mi banda. Dođe od UNRRE nekakva roba, pođem i ja. »Neka ti Pavelić
dade«, izdere se na mene predsjednik odbora. Pokunjim se, pa kući. Tako to
ide cijelu godinu. Jure nas omladinci, juri vlast. Dokle?, pitam se. Pomalo se
privikavam na taj život. Mještani pomalo čudni. Ne trpe došljake, a to smo
na žalost mi. Otac došao iz Nove Rače, porijeklom Čehoslovak, majka
Čazmanka. Dva brata rođena u Kičevu, jedan u Prilepu, sestra Čazmanka. Ja
rođeni Čazmanac. Ništa to ne vrijedi. Dotepenci. Dođe i 1947. godina.
Raspisan natječaj za Šumarsku školu u Glini. Javimo se Slavko i ja, pa put
211
f pod noge. Glina, škola, internat. Veseo ja, barem imam jesti. Skupilo se nas
iz svih krajeva. Dobro se slažemo, nitko ne pita za prošlost. Dobri smo
učenici. Osim toga, bivša škola priznata kao gimnazija. Jednog dana, pred
raspust, kažu nam da donesemo svoje omladinske karakteristike iz mjesta
rođenja. Dobro. Javimo se omladinskoj organizaciji u Čazmi. Napisu nam.
Otvorimo. Kad ono pišu da smo bili ustaški oficiri, ali da nam se to ne može
dokazati. Kaže direktor: »Kako ste mogli biti oficiri u tim vašim godinama?«
Nije mu bilo jasno. Budući da je bio pametan i pošten čovjek, ostavi nas i
nadalje u školi. Iduće godine prime u školu i sestru. Prethodno ju je sekretar
omladinske organizacije u Čazmi pretukao.
• Stariji se brat nije mirio s tom situacijom i emigrirao?
-1 ja sam želio cijeloga života da pobjegnem, to mi je bio životni san.
Slavko je, osim toga, imao jedan sukob, dohvatio ga načelnik milicije u
Čazmi i istukao držeći mu pištolj na trbuhu. U blizini su bili milicioneri, Svjedočanstvo Ivana Cukine
Slavko ih je pozivao u pomoć, ali oni su se pravili kao da to ne vide. Taj koji
gaje tukao bio je moj školski kolega, pokojni je, bog mu daj duši lako, ali nije
bio baš čovjek. I tako Slavko odluči da više neće biti tu. Kako smo obojica
bili trkači u karlovačkom »Željezničaru« i iskazali se, došli smo u obzir za
nekakvo natjecanje u Salzburgu. I što se dogodi? Interesantna stvar. I ja sam
tražio pasoš, aliga nisam dobio. A njemu su ga dali. Zašto to tako? On se rodio
u Kičevu, i za pasoš su bili potrebni podaci iz mjesta rođenja, a oni tamo nisu ZAROBLJEN IĆI KOJI
imali pojma što je bilo s njim za vrijeme rata. Meni Čazmanci ne daju. I
Slavko ode 1951. u Salzburg i više se ne vrati...
• S obzirom da ste naslikali niz prizora iz vaših ratnozarobljeničkih IŠČEZAVAJU NOĆU
doživljaja, očito je da vas ono što ste prozivjeli proganja i prati i u kasnijim
godinama?
- Nema dana da mi to nije pred očima. Zbog Čega? Teško mi je
objasniti... Činjenica je da vrlo rado pričam o tome, i prijateljima, i drugima, I Ivan Cukina (63) iz Ozlja sam nam se javio svojim pismom, objašnjavajući
često mi cijeli taj dio moga života prolazi kroz glavu. Ja sam išao na ta mjesta odmah na početku da nije bio osobno nazočan na austrijsko-jugoslavenskoj
kuda smo prošli i snimio ih da bih mogao izraditi slike. Napravio sam i jednu granici u završnim trenucima drugog svjetskog rata, već je neko vrijeme
alegorijsku sliku, koju sam poklonio i sada je u Crkvi sv. Petra u Zagrebu, proveo u privremenom zarobljeničkom logoru u vojnom skladištu u Dubovcu
namijenio sam je svima onima koji se nisu vratili s austrijske granice... Što kod Karlovca, i ondje je imao prilike susresti se s onima koji su pješačeći
se mene osobno tiče, ovdje se prvenstveno radi o jednom stalnom teretu stizali dovde - u svim mogućim uniformama poraženih vojski - iz Slovenije,
krivnje, osjećaju krivnje, stalno si kriv i kad nisi kriv... • pa čak i iz Austrije. Bez obzira što se cijela ratno-poratna priča Cukine
uglavnom svodi na svega 50 kilometara u krugu, njegova slikovita sjećanja
daju naslutiti niz do danas posve nepoznatih okolnosti kojima su bili izloženi
domaći zarobljenici, čija se daljnja sudbina razrješavala tokom srpnja i
početkom kolovoza 1945. godine. Kao i u ranije iznijetim slučajevima, niti
doživljaji Cukine ne mogu se smatrati općevažećima za pretežni broj ostalih,
jer valja imati na umu da je bila riječ o ogromnoj masi prisilnih povratnika,
od kojih je maltene svaki za sebe i na svoj način doživio, preživio ili nije
preživio - vlastiti »križni put«.
Cukina pripovijeda što se njemu dogodilo, i kako se to on s nepunih 18
godina našao u vrtlogu sloma i predaje, unutar dvaju zarobljeničkih logora
i obuhvaćen ponovnom mobilizacijom, koja se okonačala istom l. studenoga
1945. povratkom u roditeljski dom. Njegovo kazivanje potanko govori o

212 213
 tegobnim uvjetima zarobljeničkog života u logorima, o opravdanim strepnjama
i zlokobnom noćnom nestajanju većih skupina, o zarobljeničkom režimu što
je bio primjenjivan prema pripadnicima njemačke vojske, koji su podizali
željezničku prugu u okolici Karlovca. Sve ovo, kao mozaik, otkriva jedno
drukčije lice i naličje minulog rata od onog već poznatog, s posljedicama koje
su neumitno snašali poraženi u tome ratu.
• Kako ste mobilizirani 1944?
CUKINA: Vrlo jednostanvo, ne može biti jednostavnije... Rođen sam
14. studenog 1927. u Ozlju, odnosno u Podgraju, to jest u tom dijelu Ozlja.
Budući da se nisam mogao školovati, jer mije majka bila siromašna, a otac
negdje u Argentini, nisam mogao u školu, pa su me tadašnji općinski načelnik
i predsjednik HSS-a, dakle Hrvatske seljačke stranke dali kao pisarskog
vježbenika u općinu u Ozlju. I tu sam nastupio l. siječnja 1941, prvo sam bio
vježbenik negdje oko godinu dana, onda postao općinski pisar s nekom
malom plaćom. Tako je bilo do 24. listopada 1944, kad su me ustaše
jednostanvo pokupili s ceste a bio sam se vraćao navečer kući s posla u općini.
Kažu: »Nama treba pisar, naročito dobar daktilograf.« Vele: »Ti ostaješ tu.«
Dali su mi ustašku uniformu i povukli gore u stari grad, u svoj stožer kao
pisar. I tu sam ostao do 4. svibnja 1945, dana oslobođenja Ozlja.
• Kakva je bila vaša dužnost u starom gradu?
CUKINA: Bio sam pisar isto kao u općini, gore nisam ni jeo, ni
spavao. Doma sam jeo, doma sam spavao, nisam imao puške, niti kakvo
drugo naoružanje, ništa. Dolazio sam tamo u 8 sati, u podne sam išao na
ručak, u l sat sam se vraćao, i u 5 sati bio slobodan. To je bilo moje radno
vrijeme. Uoči 4. V. 1945, kad je Karlovačka udarna brigada 34. divizije u
noći napala Zorkovac, to je ovo gdje je željeznički most, četiri kilometra od
Ozlja prema Karlovcu, i kad se počelo dalje pucati, onda su neki došli po
mene iz starog grada, da sad moram ići gore. Bilo je to negdje valjda oko 2
sata, poslije ponoći. Dolje se pucalo, na Ozalj ništa. Nije bilo niti nagovještaja
da će biti napada na Ozalj, iako se nekoliko dana prije govorilo da će se to
dogoditi uskoro. Ujutro, s obzirom da doma nisam jeo, tamo su mi dali neku
kavu. Negdje oko 9 sati ta moja jedinica, satnija (četa - op.), dobila je nalog
da deblokira Zorkovac, ali je naišla na zasjedu i nije se mogla probiti. Ujutro
tog dana ostali smo u kancelariji samo ja i još jedan pisar iz Vivodine, možda
je još živ, bio je nešto stariji od mene. Ostali samo nas dva od cijele satnije.
I sad njemu je došla žena, kaže on meni: »Ja idem sa ženom malo tu preko
u Zajačko Selo«, stoje bila priprema da klisne. Kažem: »Dobro, što se mene
tiče idite.« I ostao sam sam. Sjedio sam unutra i jeo šećer, bilo gaje u skladištu
u kockama. Dolazi k meni neki domobranski satnik (kapetan - op.) dolje u
podrum, gdje je bila kancelarija, naređuje: »Daj spremi sve ove papire, i kad
ti ja javim iznesi ih napolje i zapali.« Spremim knjižice, spiskove i druge
stvari, čekam, ali nema nikakvog naređenja do 11 sati. U međuvremenu je
artiljerijski divizion 34. divizije počeo gađati Ozalj, najprije jednim topom.
Ispaljene su dvije probne granate, jedna je daleko premašila, druga podba-
cila. Kad sam vidio da je pala prva salva na ključni bunker na ulazu u Ozalj
na groblju, zaključim: najkasnije za pola sata bit će napad. Nigdje nikoga, da
214
mi što naredi. Unutra u ormaru /apovjednikov dogled, onaj njemački Zeiss
i pištolj walter. Mislim, da li da to uzmem ili ne. Odlučim: neću, netko me
može ubiti zbog tih stvari. Natrpam u džepove šećera, pokupim jedno 5-6
kutija duhana, onog cigaret-papira i lijepo izađem van. Konačno, postojala
je opasnost da granata pogodi nekadašnji restoran, gdje je bilo naslagano od
dna do vrha barem pet stotina njemačkih pancerfausta, pa bi čitav stari grad
sigurno otišao u zrak. S tražar na izlazu kod mosta me zaustavlja, ne da mi van,
daje takvo naređenje. Ja se snašao: »Idem kupiti zapovjedniku cigarete, idem
u dućan, on me poslao.« Stražar uporan, ali ne dam se ni ja: »Jesi pri zdravoj
pameti? Hoćeš da te zapovjednik zatvori?« Tako me on pusti, rekavši:
»Samo, brzo se vrati!« Kad sam bio dolje ispod zida, ja umjesto u dućan
skrenem u šumu.
• To je bila jedina straža koju ste trebali proći?
CUKINA: Na brdu kod bunkerabili su još neki mladići, uplašeni isto
kao i ja. Pucali su iz teškog mitraljeza u šumu. Isto ustaše. Kažem zapovjedniku
bunkera: »Što pucate, vidite da tamo nema nikoga? Pucate bez veze...« Pita
kud ću, ja odvratim: »Dobio sam nalog da obiđem bunkere, da vidim kako
sle.« Nisam smio reći da u stvari bježim, jer nikad se ne zna. Bilo ih je
nekoliko zadrtih, koji bi me možda zbog toga odmah ubili. Veli mi taj, inače
Ribničanin je bio: »Daj mi reci, bogati, staje?« »Pa«, reko', »vidiš i sam šta
je čovječe. Čim zapuca, noga! Nemoj biti dijete. Ovi tvoji su fakinaža,
nevjesti, ne znaju se ni sakriti, ni ništa. Pobit će vas sve tu od šuba. Čim počnu
pucati, briši. Tko te više šta pita...« Dođem kući i brzo skinem onu uniformu
sa sebe. Obučem neki kaput prekrojen iz talijanske vojničke bluze, jer nisam
imao ništa civilno. Na sebi sam imao domobranske ljetne hlače, one
sivozelenkaste, i ostavio sam vojničke cipele na nogama. Inače, nova
uniforma koju smo dobili negdje u veljači 1945. bila je plava, ruskog kroja
namijenjena navodno Vlasovljevim jedinicama.
• Niste nosili onu poznatu žutu ustašku uniformu?
CUKINA: Ne, nego plavu, kao sada zrakoplovci. Kad su me uhvatili
onda su mi dali neku žutu, ali poslije smo primili te nove uniforme s jahaćim
h lačama, bluzom na kopčanje, sasvim ruskog kroja. Jedino je kapa ostala ona
žuta... Naime, puno nas je u jesen i zimi 1944. imalo one tzv. domobranske
kape sa šiltom, gore sa znakom U. Međutim, onda se nešto dogodilo. Jedan
isto mobilizirani, neki Franjo Ferenac iz Skaljevice, negdje je koncem
studenoga htio povesti desetinu mobiliziranih ljudi u partizane, ali neki
rojnik (desetar - op.) iz Ribnika odbio je pustiti svoje ljude. I tada je Ferenac
i/.vukao njemačku ručnu granatu i bacio je u sobu. Bilo je 18 ranjenih i l
mrtav, on je pokušao pobjeći, ali su ga uhvatili u dvorištu. Počeli su ga tući,
tražili da oda tko je još bio s njim. Odao je njih nekoliko, pa su dvojicu-trojicu
poslije ubili. Neki su pretučeni, kao npr. kuhari, mahom stariji ljudi. Kad sam
ujutro došao s onom domobranskom kapom na glavi, opomenuo me legionar
koji je upravljao malom telefonskom centralom: »Daj to odmah skini!«
Naime, svi koji su bili sumnjivi i okrivljeni nosili su takve domobranske
kape, zbog toga sam i ja prešao na ovakvu drukčiju kapu.
• Došli ste kući i presvukli se?
215
 CUKINA: Mama je zatrpala uniformu zemljom, a poslije kraćeg
vremena je počela jaka pucnjava. Tu gdje sam sada bila je kuća stara negdje
200 godina, drvena, pokrivena slamom, i bojao sam se da ne plane, pa sam
otišao u zidanu kuću susjedu, u njegov podrum. Bio sam jedini muškarac u
tom podrumu, pored nekoliko žena. Ta jaka pucnjava malo je trajala, čulo se
kako bježe ovi iz bunkera putem, čulo se tapkanje njihovih nogu. Za nekoliko
minuta ušla je u mjesto jedna partizanska četa Seljine brigade pjevajući, a
trebalo je baš proći mimo jer je selo bilo opasano bunkerima i bodljikavom
žicom. Izašli smo svi van. Jedna imućna susjeda natočila je odmah škaf finog
crnog vina i iznijela ga van skupa s velikim domaćim kruhom. Partizani
zastali, pili, razlomili onaj kruh, grabe loncem ono vino, ali dojahao je neki
oficir i potjerao ih dalje. Vratim se kući. Popodne oko 3 sata eto dva partizana.
Jedan stariji, valjda vodnik, jedan mali, manji od mene a vjerojatno i mlađi
od mene, od kakvih moždva 15 godina, s njemačkim šmajserom. Pitaju: »Je
li tu bila neka Veronika Žeželježnjak?« A to je bila žena nekog ustaškog
rojnika, koja je pobjegla iz ribničkog područja, iz ribničkih Novaka, i tu je
stanovala kod nas u jednoj maloj sobici. Pokazujem lokot na vratima, kažem
da nemam ključa. Oni otvore na silu, uđu unutra, kad ono ispod kreveta
mauzerka, nabojnjače pune municije, dvije handgranate. Veli mali: »To si ti
majku ti banditsku sakrio unutra!« Reko': »To nije moje, to je od njezinog
muža.« »Ma, nemoj ti nama pričati, 'odi ti malo sa mnom!« Da sam ga
poslušao i otišao dolje s njim u jarak, bio bi me ubio. Međutim, ja nisam htio,
i on uperi šmajser, repetira, kaže: »Ubit ću te.« Moja majka stoji na pragu i
viče: »Nemojte!« Poče plakati: »Pa, nije to njegovo...« Onaj stariji malo
gleda, gleda, pa kaže: »Hajde, pusti, nije to njegovo.« I mali odustane, spusti
šmajser, zakoči, reče: »Dobro, ali ja njemu ne vjerujem.« I uzeli su sve što
su našli i otišli.
• Drugo jutro išli ste se javiti vojnim vlastima?
CUKINA: Sin moga kuma me obavijestio da se moramo javiti u
komandu u stari grad, zapravo tamo odakle sam dan prije otišao. Dođemo
tamo i zateknemo već prilično ljudi, njih pedesetak, šezdesetak. »Dobro«,
kažu tamo, »budite tu, i sve u redu.« Švrljajući naokolo primijetim u dvorištu
pred kapelicom krv. Pitam staje bilo, pričaju da su tu postrijeljani neki ljudi
koji su se predali. Njih su bili postrojili, da će ih voditi u komandu područja
u Hrašće. A što se zbilo poslije sam doznao od Mirka Razumića, koji danas
živi u Karlovcu. Evo što mi je on ispričao: »Taman smo trebali krenuti kad
je došao neki vodnik iz Žumberačke brigade, navodno negdje iz okolice
Jaske, i jednostavno je ništa ne rekavši, tako da nisu imali o tome pojma, niti
su mogli naslutiti oni koji su nas čuvali, pokosio nas iz šmajsera.« Mirkov
stariji brat Josip bio je komandant bataljona u Karlovačkoj brigadi, pa su
Mirka znali, i on je jedini preživio tu paljbu. Ustaje, drži se za ruku, i sjede
na stepenicu. Jedna bolničarka partizanka veli: »Mirko, pa šta ti tu radiš?«
Mirko kaže: »Eto, umalo nisam poginuo, izgleda da sam jedini ostao u
životu.« Za takav postupak nije bilo nikakvog naređenja, nego je to uradio
jedan čovjek na vlastitu ruku.
• Sto je dalje s vama u starom gradu Ozlju?
216
CUKINA: Tumaramo okolo i po sobama. Gledam kako vatra guta
vrlo bogatu knjižnicu, u kojoj je bilo vrlo starih i vrijednih djela, htio sam
neke od tih knjiga odvojiti za sebe, ali mi je bilo zapriječeno i morao sam ih
vratiti natrag na gomilu. Izgorjele su vrijedne umjetničke slike, kuhar je
gurao pod kazan odlomljene i iscijepane dijelove glomaznih okvira tih
slika... Izvan zidina ne smijemo, ručali smo ono što su nam donijeli naši od
kuće, večerali isto
tako, a za spavanje smo satjerani u jednu veliku sobu bivšeg muzeja... Tu
smo ostali zatvoreni na drugom katu, jeli ono što su nam naši donosili, pa su
nas onda postrojili da idemo u Hrašće, ali su nas vratili s puta opet u stari grad.
Ponovo nas postrojavaju 8. svibnja 1945, sada nas već ima oko 200 ljudi.
• U kakvim su uniformama ti ljudi?
CUKINA: Najviše su civili. Ima pravih civila, ali i nas koji smo
presvučeni. Sve odreda domaći ljudi. U uniformama su uglavnom do-
mobrani. To su bili uglavnom oni koji su se doma skrivali, da ne idu dalje,
pa se nisu prije htjeli javiti. I tog. 8. svibnja popodne negdje oko 3 sata
popodne, bilo je prilično vruće, krećemo pješice cestom u Karlovac, do
kojega ima 15 kilometara. Dođemo na obalu Kupe, most srušen, ne možemo
preko. Kažu: »Sjednite tu, nekako ćemo vas prebaciti.« Noćili smo ovdje na
obali Kupe, na travi. Drugog dana smo prešli pontonskim mostom na
karlovačku stranu i u Karlovcu ušli u kasarnu Zrinski. Sutradan nakon što
smo prespavali u toj kasarni doveli su nas da izvlačimo grede srušenog mosta.
To smo radili sve do 11. V. 1945, kad su u kasarni pozvali da se razvrstamo
po skupinama: »Žandari, legionari i ustaše svih boja da se odvoje, i u posebnu
sobu!« Neki su se odvojili kako je rečeno, neki nisu. Ja sam onako naivan
otišao na svoju stranu. Održe nam govor: »Sad idete u logor, nemojte
pokušati bježati, jer tko pokuša, pucamo u njega!« I odmah zatim: »Ajde,
izlazite dvapo dva van.« Napolju na trgu špalir knojevaca, svi sa šmajserima,
i njemačkim šarcima, mitraljezima. Opet nas upozoravaju da ne bježimo, i
neka to dobro upamtimo. Nismo znali kud nas vode. Krenemo kroz grad
prema Dubovcu, kod pivovare zavijemo desno dolje prema Kupi. Zausta-
vimo se pred nekim visokim zidom: »Stanite tu!« Otvore se u zidu velika
vrata, željezna, broje nas i puštaju po dvojicu. Kad su nas zatvorili u tom
nekakvom skladištu, prvo smo morali počistiti od ostataka nekih sanduka, u
kojima je bila municija i slično. Onda su nas rasporedili po sobama, koje su
bile otprilike 6 puta 6 metara. U njima je bilo i dvokatnih kreveta. U takvu
bi sobu normalno moglo stati možda maksimum 20 ljudi, ako bi se htjeli
optužiti i spavati, a nas je bilo strpano oko 60. Zaključaju. Nema van. Ništa.
Nuždu, sve unutra. Vikali smo, lupali, uzalud. I tako je prošla ta noć. Ujutro:
ajde na zahod! Mogu samo po dvojica, četvorica, šestorica, osmorica, i
gotovo. Nema više. Gladni smo. Nitko nam ništa ne daje, a sad nema da nam
od kuće netko nešto donese. Negdje oko podneva izvode nas van i raspoređuju
u dvije prostorije. Sada je podnošljivije: po trideset u svakoj seobi. Prije se
nismo mogli ni maknuti.
• U međuvremenu stižu i drugi?
CUKINA: Da. Pune se i ostale sobe, ali kad i kako to mi nismo vidjeli.
217
Već je bilo puno nekih pet-šest soba, i na katu i u prizemlju. Narednog jutra
su dopremljene velike benzinske kante, one od 200 litara, da nam u njima
daju hranu. Sva sreća da je unutra u tom skladištu bilo svježe vode, i to iz
vodovoda, tako da smo se mogl i napiti i malo oprati poslije proteklih 36 sata,
odnosno dan i po. U onim benzinskim kantama, koje se nipošto nije moglo
oprati mrzlom vodom, dobili smo rijetki grah. To je bilo crno, zaudaralo po
benzinu, tko da to jede. Ogavno. Strašno. Ja sam srknuo malo i ispljunuo. Od
graha su bile ostale samo Ijuštine. No, tada nam je odobreno da nam ovdje u
taj magazin u Dubovcu gdje smo bili donose nali hranu od kuće. Oni su se,
naime, raspitivali za nas u kasarni u Karlovcu, i doznali da smo tu.
• Tu ćete dočekati povratnike iz Bleiburga?
CUKINA: Da. Mi smo tu bili već jedno tri-četiri dana, ne bih znao
točno reći, kad su počeli stizati neki koje ne poznajemo. Jer, nas otprilike 500
koliko nas je ovdje bilo skupljeno bili smo manje-više iz Karlovca, iz
karlovačke okolice, iz Duge Rese i Ozlja. Domaći uglavnom. Negdje između
15. i 20. svibnja počele su dolaziti velike grupe, po 500 odjednom. Razno
uniformirani, bilo ih je u njemačkim uniformama, ustaškim, legionarskim,
pa u uniformama nedićevaca i Ijotićevaca. Četnika se ne sjećam, međutim
srpskih šajkača je bilo. Ipak, najviše skoro domobrana.
• Ima li dovoljno mjesta za sve?
CUKINA: Ne, najedanput postaje pretijesno. Sada već na prvom
katu i u prizemlju ima otprilike 500-600 ljudi. Pa, kako nema dovoljno
mjesta, slijedeću su grupu jednostavno ugurali između zgrade i zida. A tu je
razmak nekih pet metara, između zida zgrade i vanjskog zida koji opasuje
unaokoli, i visok je oko tri metra. Ugurali su tamo valjda nekih 2000. Toliko
ih je bilo, da više nije moglo prolaziti. Jedino ako ste gazili preko nečijeg
tijela, inače na zemlju se nije moglo stati.
•Hrana?
CUKINA: Nikakva, što se njih tiče. Nama su donosili od kuće svaki
drugi, treći dan. Meni recimo majka, nekome otac, nekome sestra, brat itd.
• Jeste li uredno primali tu donesenu hranu?
CUKINA: Recimo, ako je majka donijela naprimjer pečeno ili
kuhano pile, to bi uzeli, to nisam dobio. Ali ako bi donijela mlijeko i žgance,
pa recimo kukuruzni ili crni kruh, odnosno ječmenu kašu, to bih dobio. Ričet
da. Meso, bijeli kruh, šunku, to ni govora. Kuhana jajca bi se ponekad znala
prošvercati, to se nije smatralo nečim posebnim... Inače svaki dan smo unutra
dobivali hljepčić od kukuruznog brašna, bez soli i bilo čega u njemu. Bio bi
tvrd kao cigla. E sad, dok je bio jestiv, jer se kukuruzni kruh jako brzo kvari,
za razliku recimo od pšeničnog, jeli bi ga oni. Kad bi se stvrdnuo, dali bi ga
nama. Na njemu bi se već hvatala zelena plijesan, bio bi žuhak kao sam đavao,
ako biste to probali odmah bi vam se digao želudac i dobili bi proljev. Mi taj
kruh nismo jeli i bacali smo ga ujedan sanduk, otprilike visok metar i dug oko
četiri metra. Tu smo bacali ne samo taj kruh, nego sve smeće koje bi se
nakupilo, dakle, sav otpad. I ovi kad su stigli izbezumljeni od gladi su navalili
na taj sanduk, na ono đubre od kuružnjaka i sve pojeli. Normalno neki su
218
odmah dobili dizenteriju, previjali se i stenjali od bolova. Od jaukanja nekad
se noću nije moglo spavati.
• Jesu li pravljeni neki spiskovi u logoru?
CUKINA: Jednom žandarmerijskom naredniku, koji je isto bio
logoraš kao i mi naredili su da pronađe sebi pomoćnike, kao neke pisare, i ti
su popisivali osnovne podatke: ime i prezime, godinu rođenja i si.
• Tko čuva taj vaš logor?
CUKINA: Knojevci, ali izvana, izvan zida. Naoružani su šmajserima
i mitraljezima. Nitko od njih nije imao pušku. U samu zgradu nikad nisu
ulazili.
•Dokadajetrajalopopunjavanjezarobljenicima,tostalnopritjecanje
novih?
CUKINA: Negdje do 20. svibnja, možda još koji dan kasnije, recimo
do 22, možda 23. svibnja. Onda više unutra nije bilo mjesta. Sve je bilo
dupkom puno. Tada smo osjetili da se nešto događa. A što to? Događalo se
da su po noći neki bili prozvani, njih 200-300, kako kad, i bili bi izvedeni i
nekud odvedeni. Mi naravno nismo znali kud. Ali kasnije se pričalo da su ih
odveli u Kozjaču, to je jedna šuma gore iznad Švarče, zapadno od Karlovca,
i da su tamo pobijeni.
• Kako ste znali da su ovi naknadno dovedeni pristigli čak s granice?
CUKINA: Oni su to pripovijedali, bilo ih je koji su rekli: »Ja sam bio
već kod Engleza, ali su me vratili natrag.«
• Što ste sve doznavali od njih?
CUKINA: Vrlo malo. A znate zašto? Jer nismo smjeli međusobno
kontaktirati.
• Unutar sobe?
CUKINA: Ne, oni nisu bili u sobama. Mi domaći smo bili u sobama,
oni su uglavnom bili vani, a mi opet nismo smjeli van.
• Znači, ovi dovedeni s austrijske granice su bili ti koji su držani
i/.među zida i zgrade?
CUKINA: Bilo ih je i na tavanu zgrade gore, jer mi tavan nismo
/akrčili. Dakle, bilo ih je na tavanu i oko zgrade, a u prizmelju i na prvom katu
smo bili mi.
• U vaš logor u Dubovcu nisu dopremane žene?
CUKINA: Ne, nijednu nisam vidio.
• Što se događalo s onima iz Bleiburga, odnosno onima s granice?
CUKINA: Mnogi su oholili od onog kruha, povraćali. Skoro svi su
imali proljev, a kako neće od svega onoga što su pojeli.
• Jesu li vas saslušavali?
CUKINA: Kad jebilo prošlo već oko mjesec dana, i poslije odvođenja
svih onih grupa koje su noću nestajale, dakle nakon nekih desetak-petnaestak
noći, brojno stanje u logoru se stabiliziralo na otprilike 1500 ljudi. Tada su
nas negdje koncem šestog mjeseca valjda, počeli pozivati na saslušanja. To
je trajalo nekih tjedan dana, i ja sam također jednom pozvan. Izveli bi nas po
desetak izvan zida, tamo su bile vani dvije barake ispred zgrade. Lijepe
drvene barake, u kojima je bila uprava logora. Tu se saslušavalo. Istražitelja
219
 je bilo jedno 6-7, možda čak i 10. Ja sam slučajno dospio na saslušanje
komandantu, inače majoru KNOJ-a. Bio je invalid, jer je u ratu izgubio nogu,
l i izaći u hodnik, gdje smo čekali dok se naše stvari temeljito ne pretraže.
nosio je protezu i poštapao se jednom debelom kvrgavom batinom. Očito,
trebala mu je ta batina, jer tada se još nisu dobro izrađivale te proteze. Uđem
ja k njemu. Unutra neka partizanka za mašinom. Pošto su me gurnuli unutra,
pita on mene kako se zovem i odakle sam. »Iz Ozlja«, reko'. »Aha, ti si taj«,
dočeka on mene, »o pa znamo mi sve o tebi.« Ja sad ne znam da li da ga
oslovim s gospodin ili drug, mislim nišla se neće dogoditi ako mu se obratim
s gospodine majore, i velim: »Gospodine majore, ja sam iz Ozlja, bio sam
tamo pisar, nisam uopće bio naoružan, nisam sudjelovao ni u kakvim
akcijama, nisam vidio nikoga mrtvog, niti sam bio u borbi...« »A ono u
Ribniku, gdje si klao naše partizane?« »Ja uopće nikad u životu nisam bio u
Ribniku«, kažem. »Znamo mi sve, ajde priznaj!« I digne onu batinu, a ja na
nulericu ošišan. Pa, kad me tresnuo po tikvi, odjeknulo je kad sam udarim
prstima po ovom stolu: pak! Ja se primim za glavu: ajaoj! I počnem se smijati
kroz suze: »Alija nisam nigdje bio, ja nisam vidio nijednog partizana!« »Ma,
sve mi znamo!« Odrapi me batinom po uhu, i to tako žestoko da mi se učinilo
da mi ga je otkinuo. »S ta se smiješ, majku ti banditsku!« »Kad vi tvrdite nešto
što nikako ne može biti točno!« »Sve mi znamo...« »Ali, to nije istina!«
»Nisam bio nigdje!«, ponavljam ja. Nemam pojma je li za to vrijeme
partizanka za strojem nešto zapisala ili nije, tek najednom će ona nemi:
»Potpiši!« »Mogu pročitati?«, pitam. Ona se obrecne: »Šta ćeš ti pročitati!
Potpiši!« Ja uzmem, potpišem, i kad sam se okrenuo opalio me batinom po
leđima tako da sam odmah izletio van iz barake. Poslije su me naravno vratili
natrag. Kako su drugi prošli, ne znam, jer nisam vidio.
• Ulazili ste jedan po jedan?
CUKINA: Da, ali bile su dvije barake, i u svakoj sobi je bio po jedna
istražitelj. Čuo sam odnekud da neki viču, ali da li su ih tukli ili nisu, to ne
znam. Barake su bile prilično dugačke i podijeljene na tko zna koliko soba,
je l'. Valjda je svakoj baraci bilo po četiri sobe, nagađam. Svaki je ulazio u
jednu, i tu je saslušavan. Nismo išli po dvojica kod jednoga, nego samo jedan
po jedan.
• Poslije saslušanja?
CUKINA: Svi zajedno koji smo bili izvedeni vraćeni smo u skladište.
Nakon toga nastavilo se prozivanje, ovaj put su prozivani ljudi iz okolice, njih
po 200-300, i po noći su ih odvodili. Te ja nikad više poslije nisam vidio,
nijednog od njih. A bilo je tih i od nas iz Podbrežja, nekoliko ljudi, baš
domobrana, koliko ja znam. Drugi su bili gore iz Kamanja, od Ribnika itd.
• Što očekujete poslije saslušanja?
CUKINA: Sad se već počele širiti glasine da navodno saveznici
zahtijevaju raspuštanje logora, jer da to nije u duhu humanosti, evo to se
unutra pričalo. Otkud su te glasine dolazile ne znam, sve je to bilo dakako
rekla-kazala, jer mi nismo imali nikakav doticaj s vanjskim svijetom. Čak ni
ceduljicu nisi smio poslati, bilo majci ili kome drugome. Sve se kontroli-
ralo... Ja sam na svu sreću jedini u sobi uspio zadržati nožić na preklapanje.
Naime, kad smo došli morali smo se svući do gola u sobi, ostaviti svoje stvari
220
Oduzimalo se sve što je bilo od neke vrijednosti, poput satova i sličnog, a
jasno i takvi nožići. Ja sam taj svoj nožić bio stavio na vrh moje hrpice, ali
se po svemu sudeći prilikom prevrtanja i pregledavanja zametnuo, pa su ga
previdjeli, i ostao mi je. Možda sam čak bio jedini vlasnik takvog nožića u
cijelom logoru, ne znam. Satove su sve pobrali, to više nitko nije dobio. Taj
moj nožić služio je normalno cijeloj sobi kad bi se nešto trebalo rasjeći.
• Ništa drugo niste uspjeli prokrijumčariti?
CUKINA: Katkad, duhan u kruhu, to jest cigarete u kruhu. Stavilo bi
se u kruh nekoliko cigareta i onda sve to fino zamazalo. Onako u crnom
kruhu, to bi znali proći neopaženo. Nije se uvijek strogo pregledavalo. No,
laj nožić bio je naša zajednička dobrobit...! Negdje početkom sedmog
mjeseca počeli su stizati k nama neki koji su prije bili domobrani, a poslije
kad su bili zarobljeni prešli su među partizane. Lijepo su dobili pušku i
partizansku kapu, drugo im i nije trebalo, promijeniš kapu i gotovo. Oni su
sad kao partizani nastavili bili po svom starom domobranskom običaju piti
i mažnjavati, pa su ih uhvatili, rekli im »aha, vi ste banda, ajte u Dubovac!«,
i uvalili ih među nas. Doveli ih jedno 40-50, kad smo se naveliko nadali izaći.
Sad mi kažemo: šta je to najedanput, majku mu! Pa, kaj partizani sad dolaze
u Dubovac?! Aoninama: »Šta zajebavate?« Reko': »Pa, vi ste sami rekli da
sic partizani, niste bili banda kao mi!« Od njih ponešto saznali kako je vani
i doma, jer smo s njima smjeli kontaktirati. Imao sam također sreću da je sa
mnom u sobi bio sin mesara Rade, koji je inače bio domobran i nešto stariji
od mene. Kako je njegov otac dobro poznavao našeg logoraškog koman-
danta, doturio je sinu suhe šunke. Bilo je to pola suhe šunke, stoje tada bilo
vi.se vrijedno nego kila zlata. I tako sam ja s mojim nožićem okusio malo
mesa.
• U Dubovcu ste bili bolesni?
CUKINA: Ja mislim da to nije bio tifus. Strašno me bolila glava. Za
puknuti. Vrtilo mi se. Ništa nisam mogao jesti. Tih sam 14 dana uglavnom
proživio na samoj vodi. Sva sreća, da je zbilja bilo obilno vode. Kako se u
određeno vrijeme moglo izaći do slavine s vodom, ja bih napunio porciju s
nekih litru i po vode, pa bih u jedan dan popio i po šest litara. Tako sam
preživio tih 14 dana. Onda kad sam već mogao jesti, prigrizao sam šunku.
Kad sam otišao dolje imao sam 62 kile, a kad sam izašao otamo svega 46.
• Što se uglavnom zbivalo s onima koji su dovedeni s austrijske
C.ranice?
CUKINA: Pa, ja mislim da su oni manje-više svi odvedeni, i nestali.
Mora da su odvedeni noću. Ja nisam vidio da su odlazili danju. Jedino su ih
ilan ju dovodili u logore, to da. Ali, danju ih nisu odvodili. I kažem polako se
ispraznio međuprostor između zidova, onog vanjskog i zida zgrade.
• Onaj koji vam je ispričao ponešto o zarobljavanju da li je bio civil
i l i je nosio neku uniformu?
CUKINA: Bio je u njemačkoj uniformi, i nosio onu šiltkapu, onakvu
k a k v u su nosile njemačke planinske jedinice. Rekao je daje Bosanac, daje
pi ipadao onoj Hadžar diviziji, u kojoj su bili sami Bosanci i Muslimani.
221
 • Što vam je on to iznio?
CUKINA: Kazao da su ga zarobili negdje kod Celja, tamo negdje.
Možda između Celja i Dravograda. Ja sam uspio s njim malo govoriti, to je
bio stariji čovjek. Ovako kao ja sada. Imao je sijedu bradu, prilično veliku.
Izmijenili smo nekoliko riječi, kad sam išao u WC. Pitao sam ga odakle je,
jer sam mislio daje Nijemac, kad ima potpuno njemačku uniformu, i sve ono
njemačko.
• Kako je izgledao onaj koji je rekao da je već bio kod Engleza?
CUKINA: Taj je imao domobranske hlače i civilni kaput. Meni se
čini daje rekao daje bio ustaša, samo ne znam u kojoj jedinici. Pripovijedao
je da su već bili prešli skroz u Austriju i da su tamo naišli na Engleze. Kažu:
»Englezi su nas najprije prihvatili, onda su rekli da sačekamo i zadržali nas
na nekoj livadi okružene tenkovima. Tenkovi su bili na cesti, a kraj nas
nekoliko stražara, kazali su nam da ne smijemo nikud od tamo.« Naveo je još
da su ondje morali položiti oružje. I kako mije dalje povjerio najedanput su
im rekli: »Ajte, dižite se!« Oni su se nadali da će ih tjerati nekud dalje u
Austriju, ali su vidjeli, da ih vraćaju natrag u Jugoslaviju.
• Sprovodili su ih Englezi?
CUKINA: Da. Englezi su ih dopeljali do granice i tam su ih čekale
i preuzele neke slovenske brigade. Rekao je daje to bilo na nekoj sporednoj
cesti, ne kod samog Bleiburga, nego više prema Dravogradu. Bili su oni, veli,
blizu Klagenfurta ili Celovca, i otamo su ih doveli i jednostavno predali.
Kaže, kako su išli u koloni nisu ni vidjeli da oko njih umjesto dotadašnjih
Engleza idu partizani. Najedanput su se kraj njih stvorili partizani.
• To je jedini koji vam je opisao izručenje?
CUKINA: Da. Naime, ja sam bio natuknuo: »Dobro, kako nisi
pobjegao?« On veli: »Pa, jasam već bio kod Engleza!«I onda je ispričao kako
su ih vratili natrag, odnosno predali.
• Tog čovjeka poslije više niste vidjeli?
CUKINA: I taj je otišao jedne noći. Ne sjećam se kad, jer kao što sam
već napomenuo oni su bili vani za razliku od nas. Nisam ga dospio pitati
odakle je.
• Početkom srpnja očekujete da budete pušteni?
CUKINA: Kad je to točno bilo, ne mogu reći, izgubio sam orijen-
taciju. Valjda negdje otprilike između 10. i 15. srpnja kad se naveliko pričalo
da će logor biti rasformiran i mi pušteni kući. Međutim, sve su to bile puste
nade. Ništa od toga. Još uvijek se odvode manje grupe. Jedne noći najedanput
uzbuna, dižu čitav logor. Pitaju neki da li da uzmu svoje stvari, odgovarjau
im: »pa možeš ali i ne moraš«. To je već se zna šta. Ali zašto noću, zašto ne
danju? Bit će da je bilo oko 2 sata poslije ponoći kad su nas digli. Svi
ustajemo, izlazimo iz zgrade u onaj prostor između zida i zgrade. Samo
svjetlucaju u tami ručne svjetiljke, baterije. Nema drugog svjetla. Po uglovima
gore visoko, skoro pod krovom električna rasvjeta ali slaba. Prozovu nas oko
280, toliko sam prebrojio onako na brzinu. U tu grupu sam upao i ja, a i inače
bilo nas je puno iz ovog tu kraja. Vidimo da nas odvajaju. Izlazimo iz
dvorišta, još je mrak. Lijevo i desno stoje knojevci sa šmajserima, mi
222
prolazimo između njih. Reko' sad: hajde, izgleda došao vrag po svoje, je l',
odosmo i mi u Kozjaču! One ostale natrag zatvorili. Govorim sam sebi: ne
idemo mi kući, ma kakvi! Dođemo na glavnu cestu u Dubovcu, kod pivovare
umjesto desno za Kozjaču skrenemo lijevo, u grad. Svi vidimo, domaći smo
ljudi koji poznajemo Karlovac, da ne idemo za Kozjaču, ali kud nas to vode?
Ne znamo. Prodemo kroz grad, onako u tišini, nigdje žive duše, čak ni psi nisu
/.alajali. Idemo preko koranskog mosta tamo kod današnjeg hotela »Ko-
rana«, taj most su baš gradili neki iz ove grupe koja je stigla iz Ozlja u
Karlovac. Tesari. Kad se danilo, za nama je bilo selo Mekušje. Spustimo se
kroz neku dolinu i najedanput, evo već smo u Skakavcu. To selo ima inače
stanicu na pruzi Karlovac-Sisak. Nismo bili prešli prugu, nego nastavili
pružnim nasipom. Nije bilo tračnica, ničega, sve je bilo raskopano. Po-onom
pružnom nasipu skrenuli smo prema Vojniću.
• Po čemu pamtite taj marš od Dubpvca dalje?
CUKINA: Po žeđi. Sjećam se da je netko od naših pratilaca, stražara,
rekao tamo nekim ženama, a muškaraca tada uopće po selima nije bilo, same
/.cne, da nam donesu vode. I donijele su nekoliko škafova. Onih drvenih, koje
mi nazivamo čabrica", odnosno škafići. Od kakvih 20 litara, recimo. Donijele
su jedno 3-4 takva škafa vode, a mi smo tu vodu uglavnom razlijali. Jer smo
se međusobno otimali tko će prije piti. Više smo razlijali, nego što smo popili.
Govorili su nam: »Nemojte toliko piti, bit će vam loše na prazan želudac.«
Međutim, tko da se tome odupre. Pripeklo srpanjsko sunce, ne možete
izdržati na onoj vrućini, a u ustima sama prašina, struže pod zubima... Tamo
i/.a Udbine uz prugu teče nekakav potok, dolje u šikari, vidimo ima vode. I
sad ja spazim jednoga ispred, ja sam bio negdje otprilike u sredini kolone, išli
smo u četveroredovima, a sa strane pratioci sa šmajserima, vidim kako se pet-
šcst redova naprijed jedan prignuo ispod šmajsera stražara i skočio dolje do
potoka. Napio se, pa zagrabio porcijom vode i vratio se. Stražar na njega
doduše viče, ali nije pucao. Sad mislim, ako nije njega ubio neće valjda ni
mene, pa sam i ja isto učinio. Sagnem se pod šmajser, jer oni su šmajsere
držali na prsima uperene nama u rebra, i kako sam bio prvi s desna, učinim
10 isto. Zahvatim vode, napijem se, zahvatim još i nosim gore. A ovaj gore
viče: »Ubit ću te, brzo se penji!« Ja se hitro popnem, nasta grabež za mojom
vodom Jedva da su popili koji decilitar, ostalo se razlilo. Kaže meni pratilac:
»Čuj, nemoj to više činiti. Neću ti više oprostiti!«
• Da li još uvijek vjerujete da ćete loše proći?
CUKINA: Mi smo i dalje mislili da će nas negdje poubijati, i da zapravo
ne idemo ni u kakav logor. Uostalom, kakvog ima smisla mimoići Karlovac
i ići u nekakav logor uzmimo u Čemernicu? U tom nagađanju dopješačimo
u jedno selo ispred Vojnića, zove se Utinja Vrelo. Tu je jedan izvor tako mrzle
a inače fine vode, da se ljeti ta voda jednostavno ne da piti ako je prije ne
pustite da se malko zgrije. Trnu zubi od nje. Tu smo stali u podne, tu su naši
pratioci dobili ručak, a mi ako je tko šta imao dobro, a ako ne ništa. Menije
koliko-toliko zavarala glad šunka koju sam bio dobio. Osim toga majka mi
je bila donijela stručicu mladog luka, od kojih dvadesetak komada, pa sam
/.vakao taj mladi luk i komadiće šunke. Kruha dakako nismo imali. Rezuckam
223
 po skrivečki šunku i s njom jedem luk, žvačem to do iznemoglosti, samo da
što dulje traje. U porciju uzmem vode i stavim pored sebe da se malo ugrije,
jer onako hladnu nije se moglo piti. Tada pristupi k meni Josip Težak, još je
danas živ, on nije imao ni porcije ni žlice, ničega. Ja mu odrežem komadić
kao prst šunke, dam mu luka, kažem: »Samo nemojte da netko vidi, ovo
polako grickajte, eto tu je vode, burno se popili, bit će nam dobro.«
Naglašavam: »Nemojte da bude netko vidio!« Bojao sam se da nam gladna
raja ne otme, ja se čak nisam usudio tako žvakati da se vidi, nego u sebi. Kad
smo predahnuli krećemo dalje za Vojnić. Još smo imali jednu međuetapu,
malo odmora od kojih deset minuta, tamo ispred Vojnića, u jednom usjelu na
željezničkoj pruzi. Poslije smo duže odmarali na željezničkoj stanici u
samom Vojniću, već negdje oko 3 sata popodne. Iz Vojnića smo pješačili
prema Vrginmostu, kamo smo došli negdje već oko 7 sati navečer. Dok je
sunce zalazilo, tu smo opet imali odmor, sjeli na grabu uz cestu, i tu sam opet
malo prigrizao što sam imao. U nekom dvorištu našli smo vode i krenuli dalje
kad se već hvatao mrak. Bilo je još dosta vidljivo dok smo prolazili kroz
Vrginmost. Išli smo ovom glavnom cestom koja sad vodi za Topusko i Glinu,
a kad je pao mrak skrenuli smo s ceste. Znam da smo skrenuli s ceste lijevo,
uz neko brdašce po nekakvom makadamskom putu, koji nije bio baš tako loš.
• Kako su ostali u koloni podnosili taj marš?
CUKINA: Teško. Vukli smo se sve sporije, pogotovo tada kad smo pošli
uzbrdo. Između Utinje i Udbine, tu gdje sam ja skočio po vodu, tu je jedan
pao. Bio je to prvi koji se srušio, izgleda da se jako napio vode, pa mu je
pozlilo, a nismo imali iskustva i nismo znali šta da napravimo s njim. Stražari
vele: »Pustite, doći će kola, pa ćemo ga voziti!« Međutim, kad smo otišli
jedno sto metara dalje, čuo sam nekoliko metara iz šmajsera. Znači, ubili su
ga. To je bila jedina žrtva od svih nas 280, svi ostali su stigli na odredište.
Dakle, jedino taj. E, sad kad smo vidjeli daje to tako, sad smo mi sve one koji
bi pali vukli za sobom, po dvojica na smjenu. Neki se držao oko vrata, pa je
nekako koračao, nekoga smo jednostavno primili na leda, pa bi mu se pete
vukle po zemlji, i vukli smo ga tako za sobom. Tako smo u Vrginmost dovukli
14 takvih ljudi, koji više nisu mogli dalje. Vučemo se mi tako što se kaže k'o
pužete, i putujemo vrlo dugo. U stvari jesmo putovali dugo, ali smo prevalili
malu udaljenost. I napokon smo u Čemernici, tek puno, puno kasnije sam
napokon vidio kako izgleda Čemernica po danu. Išli smo kroz selo, vidjelo
se svjetlo u kućama, a žene viču: »Ma kud vodite tu bandu, pobijte ih. Kuda
s njima?« Naša straža je šutjela, mi smo šutjeli, i polako smo se provukli.
Sjećam se da smo se spustili iz sela u nekakvu dolinu, po nekoj strmoj livadi,
ili je možda bio voćnjak. Meni se čini daje bilo neko drveće, onako nazirale
su se sjene drveća u noći, na mjesečini. Zatim smo gazili preko nekakve
močvare, možda po nekom potoku, pa smo izašli na suho na neku livadu,
popeli se uz brdašce i ugledali veliku vatru. A ta vatra je u stvari bila orijentir
straže tog logora Čemernica, pred čijim ulazom je gorjela ta velika vatra.
Tako su naši pratioci vidjeli kuda treba ići, kojim pravcem. Jer, inače se ništa
nije vidjelo, iako je bila mjesečina.
• Kako je izgledao taj zarobljenički logor u Čemernici?
224
CUKINA: Došli smo tamo, moglo je biti oko 11 sati noću. To je bio mali
logor na jednoj uzvišici, sa svih strana su bile livade i njive. U sredini se
nalazila jedna drvena kuća posavskog stila, kakve se podižu tamo na Beniji,
a oko te kuće bili su gospodarski objekti, štagalj i štala. Te zgrade su tvorile
kao neko dvorište, a na desetak metara od zgrada bila je bodljikava žica. U
/umiju su bili pobijeni debeli stupovi, visoko oko tri metra, a bodljikava žica
je bila pričvršćena za te stupove i to tako gusto, u nizovima međusobno
i a/maknuti 2-3 cm, tako da ni ptica ne bi mogla tuda preletjeti, nego bi zapela.
Ta ograda je bila u tri reda, znači postojao je vanjski red ograde, srednji i
unutrašnji, jedan od drugoga udaljen otprilike metar. Žica je bila svuda
unaokolo, jedino je na jednoj strani bilo otvoreno za ulaz u logor, tu je bila
neka kapija i onaj jarac od bodljivake žice kao prepreka. Tu je bila i straža,
l nače dva-tri stražara su izvana obilazila tu žicu, ali to je bilo nepotrebno, jer
n i tko se ne bi mogao popeti na ovu gustu, niti pobjeći na bilo koji drugi način,
l/, tog se logora jednostavno nikako nije moglo uteći. Tu su nas unutra
prebrojili, sjećam se da su nas postrojili nasred dvorišta. I dok su nas brojili,
i l i šta li, ja sam zaspao sjedeći na svom pitu, u kojemu sam imao rezervne
hlače, kaput i nekakav stari pokrivač. Kako nisam više mogao stajati, ja sam
u svom zadnjem redu sjeo, što nisu spazili. Zaspao sam od šuba. Čuo sam da
prozivaju, broje... Sjećam se, kad sam se probudio, a moglo je biti oko 4 sata
ujutro, skoro pred svanjivanje. Mjesec je već bio daleko na zapadu, a ja na
lom sablasnom dvorištu sam samcat. Nigdje ni žive duše. Bit će da me nitko
nije ni pokušao probuditi, dok sam sjedeći i podbočen spavao. Probudim se,
gledam oko sebe, vidim obrise zgrada onako na mjesečini. Moram nekud, da
ne pomisle da pokušavam bježati. Dođem pred školu, probam unutra, pipam
u mraku, pa ono nečija glava, nečije noge, sve jedan do drugoga. Kud ću?
Morao bih gaziti po njima. Onda vidim s druge strane kao nekakvo skladište,
s onim hrvatskim uglovima, na kojima su grede prekrižene i izbočene na van
/a razliku od tzv. njemačkih uglova koji završavaju ravnim kutom. Popnem
se po onim izbečenim gredama na uglovima u potkrovlje. Gore sve miriše na
l »šcnicu, na kukuruz, legnem u nekakvu škrinju i nastavim spavati. Tako sam
spavao dok me nije probudila vika s dvorišta. Sunce je već bilo odskočilo,
negdje je oko 8 sati izjutra. Čujem: »Ajde, navali narode, doručak!« Vidim,
s vi se dolje svrstavaju u red. Skočim na dvorište i uguram se u red za doručak.
l Jsput dogovorim s Težakom, da nam sipaju u moju porciju i za mene i za
njega, kad on već nema porciju. Usuli su nam kukruzni griz, od oštro
samljevenog kukuruza. To naravno nije bilo ni masno ni slano, ali je bilo
prilično dobro kuhano i dalo se pojesti. Imao sam uz sebe nešto soli u jednoj
njemačkoj bakelitnoj kutijici, u kojoj su njemački vojnici obični nosili
margarin. Bilo je to nekih 25 deka soli, što mije majka stavila. Uz tu sol, ono
nešto šunke što mi je još preostalo, zavukao sam se s Težakom iza zgrade da
nas ne vide, pa smo jeli. Tu smo dobivali hranu dva puta dnevno, ali uvijek
isto, uvijek taj kukuruzni griz. Ništa drugo nije bilo, nego to i za ručak i za
večeru. Doručak nismo dobili. Ali zato ovdje nam je bio problem voda, tu nije
bilo vode za piće, a kamoli da se umijete ili barem malo operete. Nismo mogli
isprati ni porcije, nego smo sve polizali, obrisali prstima, i gotovo. Voda se
lS Križni put 225
 dovozila od nekud, ne znam odakle. Neki su išli po nju, dobrovoljno su se
javljali. Ja sam se javio nekoliko puta, ali nisam dospio na red. Mislim da se
pješačilo po vodu nekih dva sata u odlasku i povratku do tog logora.
• Koliko ste ostali u Čemernici?
CUKINA: Svega osam dana, jedan tjedan. Nakon toga su nas, a bilo nas
jeoko 105 koje su odvojili, i to godišta 1920,1921,1922,1923,1924,1925,
1926. i 1927, pozvali na stranu, i negdje oko 10 sati ujutro poslali natrag u
Karlovac. Samo mi smo išli, nas 105, dok su drugi još ostali tamo. Išli smo
pješke, s tim da nas je ovamo kao grupu od nas 280 sprovodila knojevska četa,
negdje oko 110 ljudi, sa samim mašinkama i s pet šaraca, dva šarca pred
kolonom i otraga dva, a vraćao nas je jedan jedini čovjek.
• Vaši pratioci u oba smjera su pješačili zajedno s vama ?
CUKINA: Da, i oni su pješačili, i sami nosili svu svoju opremu, kao i
municiju. No, kad smo krenuli natrag, a bilo nas je kao što kažem 105, vodio
nas je jedan jedini vojnik naoružan samo pištoljem, u kojem ne znam da lije
bilo metaka. Krenuli smo negdje ujutro oko l O sati, već je sunce bilo visoko,
taj vodnik veli: »Drugovi - sad smo već postali drugovi - idete natrag u
Karlovac, tamo ćete biti uvršteni u dopunsku brigadu Druge armije..."« Još
kaže: »Drugovi, ja vam nemam šta dati, vidim da niste ništa dobili, a tu i nema
ništa za hranu. Nemojte da se netko odvoji. Ja ću vas voditi prijekim putem,
neću kroz sela, jer ne znam šta bi se tamo moglo dogoditi. Da dođe do nekoga
u nekom selu, ja vas ne mogu braniti samo s ovim svojim pištoljem!« Kaže,
idemo poprečki. I tako je bilo, preko nekih pašnjaka, sve u svemu išli smo
dosta ravno. Kuda, ne znam. Sjećam se da smo nailazili na borovicu, na
nekakvu suhu travu, na još nezreli šipak i na dud. Dud je već bio zreo, to smo
jeli. Na tom povratku skoro da se nismo odmarali, sami od sebe smo žurnije
koračali, pa idemo kući! Kako smo bili gladni, neki su se najeli duda, pa im
je pozlilo, a kako im neće pozliti: topli dud, stopljen na suncu, a oni se poslije
napili hladne vode na potoku. Mene je spasila ona mesareva šunka. Negdje
navečer i po mraku opet smo u Skakavcu. Sad smo otprilike na istom mjestu,
i tu nailazimo na zarobljene Nijemce.
• Je li to bio njemački zarobljenički logor?
CUKINA: Zapravo, kako se uzme. Njemački zarobljenici su gradiliprugu
od Rečice dalje, znači od Karlovca prema Vojniću, pa dalje za Sisak. Do njih
smo dospjeli po mraku. Onako umorni i gladni posjedali smo na zemlju i
imamo se čemu načuditi: Nijemci upravo večerali. Vidimo imaju kruha, jedu
neki gulaš, gulaš s krumpirom, ima unutra u tom gulašu mesa. Sad bi i mi jeli,
ali nitko nam ne da. Gledamo pri onom oskudnom svjetlu Nijemce, a oni
manje-više goli. Bilo ih je koji su noge stavili u vreće od cementa, pa tu vreću
svezali oko gležnja špagom, umjesto čarapa i cipela. Neki su nosili po dvije
vreće oko bokova, umjesto hlača i svega. A bili su crni onako goli, kao da su
bili u Africi. Pocrnili na onom ljetnom suncu. E sad, mi smo bili za razliku
od njih dobro odjeveni. Nisu nas svlačili kod zarobljavanja, pošto je bio već
prošao taj običaj. Pozivaju nas Nijemci »Ej, kamarad! «, vuku za rukave, daj
veli kaput a ja da ti dam četvrt kruha. Ja mislim ako dam kaput, šta ću onda
sam. I izvučem rezervne hlače, to su bile pump-hlače sašivene od talijanskog
226
ćcbeta, vojničkog pokrivača. Nisu bile baš ne znam šta, ali su još bile cijele.
I/vučem to, reko' da to dam. »O, gut« , kaže Nijemac meni i dade onu
četvrtinu kruha, a ja njemu hlače. Smažem taj kruh i malo se okrijepim.
Čekamo mi, čekamo, i na to kaže naš pratilac: »Vidim, da ste umorni, a i ja
sam. Vi tu sačekajte, a ja idem u onaj logor, odakle imaju vezu s Karlovcem
i željezničkom stanicom u Karlovcu. Tražit ću da nam pošalju lokomotivu,
harem jedan vagon s tom lokomotivom, pa da se nekako utrpamo i odvezemo
u Karlovac.« Veli dalje:» Otuda je pruga već gotova, sjednite i čekajte!"« Mi
()slanemo i nastavljamo đor s Nijemcima: oni nama hranu, mi njima ovp-ono.
Uglavnom svi od nas 105 su na taj način nešto čalabrcnuli. Čekali smo
prilično dugo, negdje oko pola noći. I stvarno došla lokomotiva manevarka,
dovezla dva vagona, ali niska, s niskim stranama, puna natovarenih trupaca
i/ Rečice, jer ona je zapravo došla u Rečicu po te trupce. Kad je vodniku
11 spjelo da se posluži telefonom, javili su u Rečicu:» Pošaljite tu lokomotivu
u Skakavac, neka pokupi one ljude, pa neka ih dopelja.« Popeli se mi na te
l rupce i dva prikopčana vagona, naslagali se k'o vrapci, posjedali i po
lokomotivi, svuda nas je bilo. I negdje oko 2 sata ujutro prispjeli smo u
Karlovac...
• Gdje su vas smjestili u Karlovcu?
CUKINA: U Karlovcu na stanici veli onaj vodnik: »Ajde lijepo u red,
polako i nemojte 'pjevati' Noć je, pa da nikoga ne budimo, samo polako...«
()d veo nas je na staro sajmište, tu su sad sve poslijeratne novogradnje. Nekad
su oko tog sajmišta bile uglavnom vile karlovačkih Židova, koje su tada bile
pra/ne, pa su se u njih uselili partizanski oficiri. Tu nas u jedno dvorište uvede
vodnik, kaže: »Uđite unutra, tu je glavni komandant koji će vas sutra
rasporediti.« Napominje nam: »Nemojte nikud otići odavde, jer ako odete
nekud van i slučajno vas uhvati patrola, opet ćete u logor.«
I on je lijepo otišao nekud na spavanje, mi polijegali po dvorištu, po onom
i vjctnjaku, i bili bismo na miru odspavali do jutra da nas nije zahvatio neki
laki pljusak. Svi smo od šuba bili mokri. Međutim, na svu sreću nije bilo
hladno, je l', pa se to podnijelo... Negdje oko 10 sati došao najavljeni oficir.
M i smo bili tu, nismo se usudili nikud otići. Ako sad idemo na slobodu, onda
bolje da se još malo strpimo nego da opet upadnemo u nevolje. Poslije evo
t mog istog vodnika, preuzima nas i vodi gore prema S varci. Onom glavnom
testom i najednom raskršću ispod onog uspona kaže:» Tu stanite.« Posjedali
•,iiio na trupce pokraj ceste. Fino je toplo, ali gladni smo. Neki se kriomice
i iinaknuli, pa otišli u obližnje selo, jedan tako, drugi, treći, četvrti... Nitko nas
vise nije čuvao, ali svejedno nismo se usudili razilaziti. Gledamo one
nedaleke kuće, išli bismo ondje prositi nešto za jelo. I ja sam bio odlučio da
idem, kad ono najedanput vidim jedna žena nosi velik lonac pun vrućeg
mlijeka i žganaca. Naravno, nas hrpa smjesta skoči, prisilimo je da ostavi
lonac nasred ceste. Opet smo više razlili, uništili, nego što smo pojeli. No,
l mrem je netko malo stavio u usta... Neki se osmjelili, pa krenuli u kuće i tamo
•;n im stvarno dali jesti, i lijepo su se u miru najeli.
• Ovdje ćete konačno biti raspoređeni?
CUKINA: Da. Ali za to smo čekali do popodne, bio je krasan dan. Pitamo
227
 onog vodnika: »Dobro, što ćemo sad? Dokle ćemo biti tu?«
On nama: »Drugovi, ja isto ne znam, rečeno mi je da tu morate čekati, i
nema druge, moram i ja čekati s vama.« Istom u rano popodne spazimo da se
prema nama pomiče nekakva plima, nekakva čudna bujica. Bila je to masa
od 4800 ili skoro 5000 ljudi, što sad znam točno. Njima ćemo se i mi
priključiti, pa će nas ukupno biti nešto preko 5000, s nas stotinjak. Prib-
ližavaju se oni nama u osmeroredovima. Dakle, koliko god je bila široka
cesta, oni kuljaju prema nama kao na nekoj paradi. Prođu mimo nas gegajući
se i skrenu desno na takozvano strelište.
•Tko su bili ti ljudi?
CUKINA: Oni su taman došli iz Zagreba, rekli su da su bili na Trešnjevci,
na »SpartinonT« ili gdje li, na nekom igralištu... Ili na Prečkom, ne znam, ne
sjećam se točno. Tamo su bili skupljeni i došli su dovde pješice marširajući
od jutros. Znači, išli su pješice od Zagreba do Karlovca, i dovde, i to od jutros
u 4 sata. Bit će da su išli dosta brzo, kad su već do tada stigli do nas.
•Jesu li bili u uniformama?
CUKINA: Pa, većinom. To su bili uglavnom legionari, domobrani, a bilo
je i Ijotićevaca i nedićevaca. Bilo je i balista, tko zna šta je sve tu bilo
skupljeno, svih mogućih naroda i narodnosti.
•To je bilo potkraj srpnja 1945?
CUKINA: Mislim daje bio kraj srpnja ili početak kolovoza, tu negdje. Ne
znam točno datum. Na njima se zapažalo da su jako umorni od pješačenja.
Skrenuli su na strelište na Luščiću, i kad su prošli vele nam: »Ajde brzo svi
u stroj, i za njima!« Mi smo tako stigli na njihov kraj kolone, i tu se svrstali.
Onda se pojave partizanski oficiri, bilo ih dosta. Vidimo prebrojavaju nas
onako u osmeroredovima kako smo stajali pred njima. Odvoje 1000 ljudi, i
kažu: »Ajde, sad se vi ostali pomaknite deset metara u stranu.«
»To je prvi bataljon«, određuju. Potom na isti način odrede drugi bataljon,
treći, četvrti...
•U koji bataljon ste vi dospjeli?
CUKINA: Upeti, jer smo bili na kraju. Zatim proglase: ovaj je komandant
prvog bataljona, ovaj drugog, ovaj trećeg itd. Komesar je taj i taj, načelnik
štaba taj i taj. Odmah zatim: »Ajde, izlazite koji ste bili oficiri u domobran-
stvu!« Kad su ovi istupili, pitali su svakoga staje bio po činu. Viših činova
od satnika nije bilo. Te su domobranske oficire onda rasporedili kao koman-
dire vodova, a podoficire kao desetare i vodnike. Čim je to bilo gotovo,
označeni su vodovi i desetine, uvedena prava vojnička organizacija, je l'. Ja
sam u petom bataljonu čisto na kraju... Traže sad: »Ima li kakvih službenika,
pisara? Ima li netko daje bio kakav pisar u općini, ili da ima neko posebno
znanje?« Javilo nas se jedno pet... Dođe tako komandant do mene, pita što
sam radio u općini, da li znam kucati na pisaći stroj. Velim da imam
daktilografsku prvu klasu. Kaže: »Dobro, da vidimo.« Izvadi pelikan nal-
ivpero, uzeo valjda od nekog Švabe, traži da napišem njegovo ime i prezime
latinicom, pa onda provjeri kako je to napisano u notesu koji mi je dao, zatim
to isto ćirilicom. Pita da li znam čitati ćirilicu, ja kažem da znam. Dade mi da
naglas čitam iz »Borbe«.. Tako sam položio ispit za bataljonskog ćatu...
228
Spustimo se poslije do barake u Luščiću, gdje će biti smješteni ti bataljoni.
Mene pošalju u neku malu kancelariju, koja je pripadala štabu bataljona.
Donijeli su mi olovke, papir. Rečeno mi je: »Ti moraš svako jutro imati
dovršen pregled brojnog stanja, na osnovi izvještaja komandira četa, tako da
se zna brojno stanje bataljona, koliko je prisutnih na licu mjesta, koliko u
bolnici itd.«
•Kakav je bio odnos prema vama?
CUKINA: Kao prema vojnim obveznicima. Ja i ovi oko mene uvršteni
smo u peti bataljon tzv. Dopunske brigade Druge armije. I ovdje smo dobivali
/a jelo kukuruzni griz, ali ovaj je bio barem malo slan i bilo je unutra donekle
ul ja, tako da se dalo pojesti. Ovamo su nam dolazili i naši, opet donosili hranu
i >d kuće, više nije bio problem da to primamo. Jednog dana su nas sve digli,
odveli na željezničku stanicu i strpali u jedan transport. To je bila kom-
po/.icija teretnih vagona, uglavnom otvorenih.
•Kamo ste krenuli?
CUKINA: Preko Zagreba beogradskom prugom za Zemun. U Zemunu
smo se iskrcali, jer je željeznički most bio srušen, tako da nismo mogli preko
u Beograd nego smo jednu noć prespavali u Zemunu, na obali Dunava preko
puta Ratnog ostrva. Drugo jutro smo pošli iz Zemuna za Beograd preko onog
starog mosta s lukovima, koji je malo visio na jednu stranu, pošto je bio
o.stcćen, ali se još držao. Krenuli smo preko njega i došli na željezničku
slanicu u Beogradu, gdje smo dosta dugo čekali svoj vlak. Jedan bataljon je
otišao u Smederevo, jedan u Kragujevac, jedan u Šabac... Mi smo bili
određeni za Valjevo, s tim da smo dali dvije čete u Sabac, a jednu u Bajinu
Kastu...
•Koliko ste ostali u Valjevu?
CUKINA: Tri mjeseca.
•I time je bilo završeno vaše vojevanje?
CUKINA: Što se mene tiče, bilo je tako... U Valjevu smo prošli izvan
svakog očekivanja. Jeli smo bijeli kruh, kao ovaj sada što je po 6 i pol dinara,
i nlnosno sedam dinara. Bijeli bjelcati, eto, kao tanjur sad ispred mene. Dobili
smo svaki dan kilu takvog kruha. I druga hrana bila je perfektna, meso svaki
dan osim subote i srijede.
.•Jeste li smjeli van?
CUKINA: Sada više nismo tretirani kao zarobljenici. A odjeveni smo bili
u ono u čemu smo došli. Dakle, nikakvih novih uniformi, i nikakve kape.
Nismo imali kape s petokrakom.
• Šta ste tamo radili?
CUKINA: Ništa, izležavali se i jeli. Ja sam se od 45,46 kilograma, koliko
•,;un imao kad sam izišao iz logora utovio u Valjevu na 82. Kad sam sam
došao kući, bio sam buco.
• Majka je znala kada ćete doći kući?
CUKINA: Pisao sam joj, znala je. Odande smo mogli pisati, ako smo
ln jeli, svaki dan kući. Primali smo novac od kuće.
• Kad ste se napokon vratili?
CUKINA: Na same Svisvete 1945, ili Dan mrtvih, kako se ono kaže. •
229
l

Svjedočanstvo Vida Ferenca

DOMOBRAN U
NJEMAČKOJ UNIFORMI

Današnji šezdeset i petogodišnjak Vid Ferenac (rod. 6. lipnja 1925) iz

/iiseoka u široj okolici Karlovca dva puta se - u travnju i svibnju 1945-
piovezao kroz tunel u Karavankama između Rosenbacha i Jesenica, kroz
onaj isti željeznički tunel kojim su britanske vojne vlasti vraćale u Jugo-
slaviju dio domaćih ratnih zarobljenika zatečenih u Austriji. I tamo i natrag
l ''crenac je putovao u njemačkoj uniformi, s obzirom da je pripadao 392.
njemačkoj legionarskoj Plavoj diviziji, da bi se napokon poslije svega
l >o javio na kućnom pragu svoga doma l. listopada 1945. u toj istoj uniformi.
Tako se okončalo njegovo sudjelovanje u ratu, u kojemu je dva puta bio
lanjavan, jednom od rasprsnute njemačke tenkovske granate... Dočekao je
slom i predaju njemačkih oružanih snaga u Celovcu (Klagenfurtu), gdje se
lađa nalazio na ranjeničkom oporavku i usput kao rekonvalescent kopao
obrambene rovove. Njegovi opisi tih prijelomnih dana u glavnom gradu
Koruške u Austriji, kamo se sjatilo neviđeno mnoštvo bjegunaca, i vojske i
r i v i la, nisu potpuno podudarni pri navođenju određenih nadnevaka s dokumen-
Uirnim kronika ovih događaja (radi se o očitim zamjenama dana), međutim
i/.ncseni redoslijed zbivanja daje vjeran uvid u tadašnje prilike na jugu

231
 Austrije, koje je britanska armija rješavala na već poznati način. Ferenac i
ostali oko njega, također u njemačkim uniformama, nadali su se da ih
britanska vojska otprema nekud u svoju pozadinu, pa čak i dalje, možda čak
u - London. Kad se nakon cjelonoćne vožnje zaustavio teretni vlak u koji su
bili ukrcani, Ferencu se otelo: »Kaj smo već u Londonu, kaj je to tak blizu?«
Dakako, bili su u Sloveniji, negdje u blizini Radovljice. Do konačnog
povratka kući dijelit će ga puna četiri mjeseca, i o njima Ferenac potanko
pripovijeda.
• Služili ste u njemačkoj vojsci?
- Da, u njemačkoj vojsci, u Plavoj diviziji (pobliže: 392. pješadijska
legionarska Plava divizija, njem. naziv - »Kroatische Infanterie-division
Blaue-Division«, na području Jugoslavije od siječnja 1944. do svibnja 1945,
procjenjuje se da je u četiri takve legionarske divizije regrutirano 62.000
domaćih ljudi a pod zapovjedništvom njemačkih oficira i podoficira - op.).
Imao sam navršenih 18 godina, kad su me odredili u tu diviziju, a prije toga
sam bio na vježbi Stockerauu šest mjeseci. Uoči kraja rata otpremljen sam
odavde kao ranjenik u Austriju.
• Od kada ste bili u njemačkoj vojsci?
- Od 1943, pa do svršetka rata.
• Gdje se sve nalazila vaša jedinica u to vrijeme, od 1943. do 1945?
- Ta jedinica je bila dolje u Dalmaciji, tamo je imala teren, onda u Lici, pa
opet u Dalmaciji, tu ovaj kraj, i u Gorskom kotaru. Kretala se ondje gdje su
bili ofenzive.
• Kako ste dospjeli baš u njemačku vojsku?
- Ja sam prvo bio domobran, znate. Kad sam dobio poziv za vojsku, ja sam
se javio nadležnoj komandi u Karlovcu, kamo sam potpadao jer sam živio u
okolici Karlovca. Zatim su nas regrute prebacili iz Karlovca u Zagreb, gdje
sam proveo dva mjeseca kao domobran. Jednoga dana 1943, točnije 1.
studenoga te godine, pojavila se nakakva njemačka komisija. Mi smo taman
bili postrojeni za ručak, u stroju za ručak. Najednom straže oko nas, više nitko
ne smije nikud iz stroja i pravac u veliku halu pred njemačku komisiju.
• Je li to bila njemačka regrutna komisija?
- Valjda, sastavljena od doktora i svih onih koji ulaze u takvu komisiju.
Pred njima smo se morali svući, i tu su nas odmah pregledali.
• U kojoj ste kasarni bili?
- Nije to bilo u kasarni, nego u zagrebačkom zboru, u starom Velesajmu
na Savskoj. Kad su nas skupili, išli smo u halu, u kojoj smo se morali skinuti.
Pregledavali su nas njemački doktori: tko je, po njihovu nalazu, sposoban,
ide k njima, tko nije, taj ostaje ovdje. I tako, kad je njihov posao bio gotov,
postrojili su nas: jedni na jedan kraj, drugi na suprotnu stranu. Tada nam je
rečeno: »Vi koji ste proglašeni sposobnima idete u Njemačku, a ostali ostaju
ovdje.« Još četiri dana smo bili u Zboru, tamo dobivali hranu i drugo, van
nismo smjeli. Poslije su nas, i to 4. studenoga 1943. transportirali na vlak i
pravac Stockcrau.
• Dakle, vaše domobranstvo bilo je jako kratkog vijeka?
- Dva mjeseca, samo dva mjeseca, koliko smo proveli do izlaska pred
232
njemačku regrutnu komisiju.
• Jeste li mogli utjecati na to da li ćete ostati u domobranima ili prijeći u
njemačku vojsku, odnosno da li se vodilo računa o vašoj osobnoj i pojedi-
načnoj volji?
- Ma kakvi, nije te nitko ništa pitao. Oni su jednostavno izabrali sposobne,
ljudstvo koje im odgovara, i te su odvojili za šestomjesečni egzercir u
Sieinigelager, tri kilometra od Stockeraua. Onda smo se vratili ovamo kao
dopunski bataljon, bilo nas je 700. Poslali su nas u Jugoslaviju u borbu, kao
dopunu Plavoj diviziji. Tada se štab te divizije nalazio u Križpolju, negdje u
l .ići. To je bilo 1944, jer smo mi 4. svibnja 1944. opet došli u Karlovac.
Raspoređeni smo po jedinicama i ja sam dospio u takozvani AusklSrun-
^.abteilung, dali me u drugu kompaniju, odnosno četu, koja je bačena na
K rbavsko polje. Tu je bila ta jedinica. Tamo je bila neka velika jelova šuma,
ka?.u da je bilo 50 jutara te šume. A u toj šumi je sve bilo potkopano, unutra
sami magazini s raznom robom, prehranom, municijom. Ta naša jedinica je,
kaj ja znam, išla u pomoć diviziji Tigar. Ostali smo 14 dana, a onda smo se
upet vratili natrag, pa smo bili u Otočcu u Lici. U Lici sam bio i prvi put
i anjcn, u Leskovcu, iza Babina potoka, u Ličkom Leskovcu. Bio sam ranjen
n desnu nogu od njemačkog šplitera. Kako je do toga došlo? Teško je danas
uri ... sve se izmiješalo, partizani i ustaše bili su po planini, pucalo se
naveliko, a mi smo nastupali kao osiguranje topova. Iza nas otraga na začelju
iSli su njemački tenkovi. Mi smo krenuli s ceste preko jarka u šumu, jer nas
naS komandant Nijemac tjera u borbu.A oni tenkovi tamo sasvim otraga su
pucali po svima nama.
• I tako ste ranjeni od svojih?
- Nego. Ja ne vidim nigdje nikoga, a puca se daje strahota, i tada dobijem
•'.pl iter u nogu. Nekako se dignem, oduprem o pušku i idem preko jarka gdje
H1 bio Crveni križ, doktor i tako to. Premotaju mi ranu, i pravac sa mnom u
bolnicu... Tu sam ostao preko noći, zatim sam upućen u Otočac, tamo je bila
kao glavnija bolnica..
. • Vi ste bili dva puta ranjeni, jednom od granate njemačkog tenka, a drugi
put na neki drugi način?
- Jednom sam ranjen od njemačkog tenka, kad su špliteri letili na sve
M rane, i jedan je bio moj. Drugi put sam ranjen u Radojčici kod Knina, taj put
'.ani bio ranjen u vrat.
• Kad ste bili ranjeni prvi put a kad drugi put, možete li to barem otprilike
na/načiti?
- Prvi put sam bio ranjen u travnju mjesecu 1944. na sam Veliki petak, koji
li- lo bio datum ne bih vam sada znao reći (7. IV. 1944 -op.)... to je bilo prvi
pui, a drugi put sam ranjen u desetom ili jedanaestom mjesecu, listopadu ili
•,i udcnome 1944, kad su bile borbe za Knin. Naime, kad sam ozdravio, moja
li- jedinica išla na Knin, pa sam morao tamo. Tako sam po drugi put ranjen,
•;ada u vrat, i zbog toga sam povučen. Plava divizija je u tim borbama
nastradala, noja s tim nisam više ništa imao.
•Kako je proteklo to vaše ranjeničko povlačenje s poprišta ratnih opera-
233
 - Htjeli su nas prebaciti u Karlovac. Ali, kako je u Jezeranamabio zatvoren
put, pa se tuda nikako nije moglo, oni su nas odvukli u Senj, a iz Senja brodom
preko noći u Novi. Tu su brod maskirali, a kad se navečer smračilo, pošli smo
u Rijeku, u tamošnju bolnicu. Dva dana smo bili u Rijeci, onda su nas pak
prebacili iz Rijeke u Opatiju u bolnicu. Tu smo bili jedano par dana, međutim
došli su avioni, njih četiri, ne znam jesu li ovi avioni bili engleski ili
partizanski, tek oni su bombardirali bolnicu. Mi smo bježali dobar kilometar
po cesti u sklonište, u skloništu smo ostali neka dva sata, pa smo otamo prešli
u hotel. Tu u hotelu smo bili tri dana. Odavde smo išli pješke, a bilo nas je 310
ranjenika. Tu je bilo i ustaša i domobrana, i nas iz legije.
- Napuštate Opatiju?
- Da, idemo pješke, polazimo u Ilirsku Bistricu. Opet u bolnicu. Tamo, u
Ilirskoj Bistrici, također smo boravili kratko, samo preko noći. Onda su nas
prebacili na Bled, jasno u bolnicu. Na Bledu smo bili tri dana. Istom iz Bleda
su nas bacili preko u Klagenfurt,
•Kada ste to prispjeli u Austriju, u Klagenfurt?
- To je bilo mjesec dana prije kraja rata, mjesec dana prije 9. svibnja 1945.
U Klafenfurtu sam uvršten u nekakvu pionirskompaniju, četu sastavljenu od
nas ranjenika. U njoj su bili sami takvi... I tu smo kopali prije nego je napokon
nadošao konačan kraj rata neke laufgrabe, kao da se valjda tu budu vodile
borbe.
- Ta vaša rana nije vam zadavala poteškoća, s obzirom da ste se toliko
kretali?
- Pa, i nije.
•I u Klagenfurtu ste dočekali slom Njemačke i kraj rata?
- U subotu 8. svibnja 1945. (po kalendaru 8. V. 1945. bio je utorak-op.)
imali smo neki govor-apel, to jest sabrali su nas da nam se održi govor. Bilo
je to te subote (?) navečer. Komandant Nijemac govorio je na njemačkom a
nama se prevodilo preko tumača. Kaže: »Partizani su tamo na onom brdu, to
se sigurno zna, ali se ne zna gdje su Englezi.« Mi gledamo u pravcu koji
pokazuje, mislimo svoje... On objašnjava:»Ako dođu partizani, onda se
kapija ne otvara, nego se vodi borba. Ako prije dođu Englezi, onda se kapija
otvara.« Sve je jasno, da ne može biti jasnije...
- Unaokolo se ne vode nikakve borbe?
- Ha, ha... niti govora. Dođe nedjelja, lijep sunčan dan, topao. Mi u stroju
za ručak kad iznenada flige-alarm zbog napadaja iz zraka. Avioni su bili
negdje visoko u zraku. Mi u sklonište, oficiri drže dalekozore. Ali, bombe ne
padaju. Za pola sata naređenje da izađemo van. Gledamo: avioni se spustili
nisko, engleski avioni. Vidimo i njemačke štuke (?) da zajedno kruže, ali
nitko na nikoga nije pucao. I evo ulaze Englezi u grad, ulazi njihova vojska
i njihovi tenkovi, oni teški od 120 tona, jedva su prolazili ulicom koliko su
bili veliki (8. V. 1945 -op.). Evo, isto tako ide vojna policija na teškim
motorima, od valjda hiljadu kubika ili koliko već, vojni policajci su imali
bijele šljemove i bijele uprtače. Mi mašemo njima, oni nama, smiju se. Naš
oficir Martin veli: »Rat je gotov, sad možete ići kući!«A kako da idem kući?
Kuda? Na koji način? Lako je bilo onima koji su bili doma iz Austrije, tu
234
odnekud blizu, odlaze pjevajući.
• Koliko je vas bilo iz Hrvatske?
- Nas je bilo u grupici teko jedno petnaest Razmišljamo kako ćemo
natrag. Sutradan smo odlučili ići u grad (Ferenac navodi da je to bilo u
ponedjeljak - op.), Znate. Idemo na željezničku stanicu, na kolodvor, da
krenemo i mi doma. Kamo drugud, nego na željezničku stanicu?!
• Još uvijek ste u njemačkim uniformama?
- Da. I idemo u grad... a u subotu su u Klagenfurt došle neke ustaše iz PTS-
a. Pričalo se da ih ima nekih 5000, da lije to bilo točno ne znam. Nabasamo
na te ustaše, promatraju nas oni nekako ispitivački, govorimo po naški, a
nosimo njemačku uniformu. Obraćaju nam se: otkud smo, koji smo, što ćemo
i u? Rekoh, bili smo u bolnici, pa sad idemo doma. Savjetuju da ne idemo na
željezničku stanicu, jer da su tamo partizani koji će nas zarobiti. Dobro, ako
je tako, pa kud ćemo? Vele: s nama, kud mi, tuda ivi! Dođe neki njihov oficir,
hojnik (major-op.) valjda, tako su mu govorili, ja nisam raspoznavao njihove
i inove. Dođeon.pita: »Šta ćete tu, kolege? «Tumačimo: »Vaša nas je vojska
lu zaustavila, traže da idemo s njima!« On nas mjerka od glave do pete, kaže
••ne može ovako« i skida svakome s glave kapu, pa čupa onog njemačkog
orla, onaj naš znak na kapi. U džepu je imao ustaški znak »Ante Pavelić«,
nijcbiloUnanjemu,itonamstavljanakape.»Sadmožeteići«,kaže.Jebemti
ho/.ića! Čim je on otišao, mi smo te njegove znakove maknuli. Rekoh: nisam
lo do sada nosio, pa neću ni ubuduće. Sad smo bili bez ikakvih znakova, jer
jo on pobacao naše oznake a mi opet njegove.
• Ostajete dalje u Klagenfurtu?
-: Pa da! Jedno dva dana smo bili u gradu, vrzmamo se po gradu.
• Gdje spavate?
• Vani smo spavali, u jednom parku. Svuda naokolo Englezi. U po-
nedjeljak ujutro u 7 sati evo unutra u gradu partizana. Četa automatičara, ja
hih rekao Istrijana, od nekih 30 vojnika, i ravno k onim ustašama, vele: »U
nnc naroda i narodne vlasti, odložite oružje!« A ovih ima jedno 5000... Evo
lalnog engleskog oficira na motoru trokolici i tumača, i taj oficir nešto kaže
l lartizanima, tumač to prevodi, partizani nalijevo krug i odu. Kako smo se mi
/.atekli tu, Englez nas sve upućuje na željezničku stanicu.
• Svi polazite?
- Svi, idemo svi, idu i ustaše koji još onda nisu bili razoružani.
• Kako se prebacujete do željezničke stanice u Klagenfurtu?
- Netko se vozio, netko je išao pješke. Kako je već tko mogao. Na
/.cljczničkoj stanici smo proveli narednih jedno pet dana. Sklepali smo
nekakve barakice od onog plota, i u njima smo spavali. Nas je, kao što sam
već spomenuo, bilo u grupi jedno 15, svi bez oružja... Ponovno dolaze
partizani, cijeli bataljon. Dopelali se. Postavili straže. Idu tamo gdje su oni
usiaše, na kapiji ustaški stražar. Opet ono: »U ime naroda i narodne vlasti da
(n voriš kapiju!« Oni unutra se deru: »Pod oružje! Pod oružje!... Sve čete, sve
f ote!« Evo ti opet engleskog oficira, kaže nekoliko riječi, tumač prevodi.
• Što je to izlagao engleski oficir?
- Uglavnom, nije dao partizanima ući i razoružati te ustaše, oni bi ih
235
 normalno bili razoružali, ali on nije dozvolio. Prepirali su se s tim engleskim
oficirom, oko čega ne znam, jer nisam bio toliko blizu da bih to čuo. Onaj
partizanski oficir je imao zviždaljku, pa je zazviždio, i straža se povukla.
Ukrcala na kamione i odu oni nazad. Ostave ustaše ondje gdje su bili.
_,,- • A ustaše su naoružani?
- Da, oni su skroz do tada bili pod oružjem, stalno. Poslije ih je Englez
nekud transportirao, oružje su ostavili i otišli. Kud, ne znam. Stojimo mi sa
strane i gledamo... Bilo nas je raznih, domobrana, legionara... naposljetku
Englez nas je dao popeti na vlak da nas ekstra transportira.
• Sto vi osobno očekujete od toga putovanja?
- Mi dečki vjerujemo da idemo za Englesku, ima nam 18-19 godina. Voze
nas cijelu noć, a ukrcao nas je kao stoku u teretni vlak. I drndamo se mi tako
sve do četiri stanice prije Kranja. Bilo je ujutro kad je vlak stao, reko': »Kaj
smo već u Londonu, kaj je to tak blizu?«
• Da li u tome času znate tko vas je sprovodio, koja vojska?
- O tome ništa ne znamo.
• Putujete u zatvorenim vagonima cijelu noć?
- Cijelu cjelcatu noć, i to kao marva. Kad se konačno vagoni otvaraju, mi
sada vidimo da su naši sprovodnici partizani, sve neki dečki kazao bih od 13-
15 godina. Njihov komandant izdaje ovakvo naređenje: »Drugovi, tko ima
šta od oružja, da odloži, inače strijeljamo na licu mjesta!« Počelo je odba-
civanje svega i svačega, cijela jedna hrpa pištolja i municije. E sad ovi mali
partizani biraju tamo pištolje za sebe, slave po tri komada na jedan kraj
opasača a po tri na drugi kraj. Dođe njihov komandant, kaže: »Druže, skidaj
to, biraj jednoga koji ti paše, a druge odloži!« I tako je i bilo.
• Kamo ste se zaputili po silasku iz vlaka?
- Pješke u Kranj.
• Da li su vam što govorili kad su vas popeli na onaj vlak u Klagenfurtu?
- Nitko nam ništa nije kazao, uopće ništa nije govoreno. Engleski vojnici
su nas ispratili do vagona i za nama zatvorili vrata.
• Situacija u Kranj u?
- Sve je bilo puno zarobljenika. Kad smo došli tamo mogao je već biti
negdje kraj svibnja. U Kranju su nam oduzimali novce, robu koju smo
ponesli, hranu. Tu smo prenoćili, kiša je padala, nemaš kud pod krov, stajali
smo na otvorenom.
• Kako ste se hranili u Austriji? Jesu li vam Englezi davali hranu?
- Dok smo bili s onim ustašama, oni su imali svoju kuhinju i svoju hranu,
pa su nam oni davali..
. • Noćili ste na otvorenom u Kranju, a zatim idete dalje, u Ljubljanu itd.?
- Iz Kranja su nas prebacili u logor Šentvid u Ljubljani. Pričalo se da je
ondje skupljeno oko 15.000 logoraša zarobljenika. Tu je bilo puno ustaških
familija, staraca, djece. Znači, civila. Ali, tu nema nikakve hrane, ništa.
* Sedam dana i sedam noći nitko nije jeo ljudsku hranu, nego smo jeli travu.
Netko bi se popeo na divlji kesten... natrgali bi onoga granja, pa smo to brstili
kao koze. Dođe neki mladi partizančić, meni se činilo da nema više od 12-
13 godina, imao je neku talijansku pušku, pa onome gore nakestenu pod pete:
236
l >u f! Kad se taj spustio, dobio je par puta po leđima s kundakom. A svakih pet
minuta su nas zvali u stroj... Do petog dana smo se još mogli dizati, poslije
smo morali jedan drugome pomoći pri ustajanju. Sedmog dana su počeli
kuhati, skuhali su nekoliko velikih kazana nekog švapskog kupusa. Onda su
nas rasporedili po vojnim okruzima: karlovački, zagrebački, banjolučki itd...
Kad smo pojurili prvi put na hranu, ruknuli smo onaj kazan od 100 litara, i
on se prevrnuo. Kuhalo se, naravno, vani. Potekla je bujica iz prevrnutog
ka/.ana, a mi smo porcijama grabili ono što se izlilo, samo da pojedemo nešto
(opio. Te večeri su nas prebacili u Samobor, išli smo na stanicu i na kraju tog
putovanja došli onim malim vlakom u Samobor. Kad smo ondje prolazili
pokraj vrtova u kojima su žene nešto radile, prosili smo ih da nam bace neku
l'Javicu salate, pa smo ih jeli onako sirove i zamazane, kao blago.
• Gdje su vas smjestili u Samoboru?
- U nekom voćnjaku. Šest dana smo bili u Samoboru. Tu su nam davali
hranu, ali pomalo, jer smo bili pregladnjeli. Da smo se tada naglo najeli, umrli
hismo, zar ne. Dobivali smo i onaj mali kukuruzni kruh, tvrd kao kamen. To
se dijelilo na šest ljudi. Pomalo smo morali jest, ne? Drugi dan već je bilo
malo bolje, treći dan više, i tako smo dolazili k sebi. Noću, kad bismo legli,
došla bi straža da nas prepipa da li tko ima džepni nož, kakvo nalivpero,
kakvu vuricu, prsten na ruci. Onaj koji bi se suprotstavio da im da, uhvate ga
/a ruku i odvedu iza grma, nema ga više... Kad je isteklo tih šest dana,
prebacili su nas na Prečko, u dopunski bataljon, lako se zvao. Tu smo vježbali
deset dana...
• Šta ste to vježbali na Prečkom u dopunskom bataljonu?
- Vježbali smo kao vojska, i tu smo dobili znakove, dobili smo petokrake.
No, hrana je bila dobra, k tome sljedovali smo svaki dan 10 komada cigareta.
• Zatim?
- Dakle, tu smo bili 10 dana. Onda nas raspoređuju po jedinicama. Ja sam
dospio u Seljinu brigadu u Kostajnici, tamo je bila ta moja jedinica.
Automatska četa (tj. automatičara - pp.). Ali, vrag ne spava, i nakon tri
mjeseca stigli su moji pravi podaci, a ja sam se dao upisati kao da sam bio u
domobranima a ne u legiji. Sad od kuda su došli ti podaci, ja ne znam, ali bili
si i točni. S vakako su ti podaci morali doći odavde gdje živim, pretpostavljam...
l )vojica smo bili takvih, jedan ustaša iz Bihaća, i ja kao legionar. Samo što
se njega tiče, on je, za razliku od mene, otvoreno naveo da je bio ustaša.
• I kuda s vama?
- Iz Kostajnice oni nas u Sisak na sud, nego šta. Idemo vlakom. Dopeljaju
nas tamo, a u krugu već puno sličnih probranih. Sumnjivaca. Došao red na
mene. Sudac je po činu kapelan, mlad inače, možda je bio mlađi od mene. Ja
j'.a pozdravim vojničkim stojim mirno. »Ti si Ferenac?« »Jesam, druže
kapetane!«, rekoh. »Koju si ti vojsku služio?« Reko': »Domobransku!«
»Kako domobransku, a ovdje piše Plava divizija? Još imaš čin gefrajtera« (tj.
(iefreilcr, razvodnik - op.)... Naime, kako sam bio dva puta ranjen, automat-
ski su me unaprijedili u taj najniži čin. »Koliko si partizana potukao?«, on
meni strogo. Mislim ja, šta je tu je. Kažem: »Druže kapetane, ja nisam ubio
nijednoga da sam vidio, a pucao jesam!« On na to ustane iza stola, dođe do
237
 mene, potapša me po ramenu, kaže: »Druže, bio je rat, morao si pucati. Možeš
ići, slobodan si!«
• I gotovo?
-Da, gotovo je.
• Ne vraćate se više u svoju jedinicu, tj. u onu jedinicu u Kostajnici?
• Ne, iz Siska idemo u Maksimir u Zagrebu, kamo smo stigli negdje oko
4 sata popodne. Tu je bio zarobljenički logor. Na kapiji nam skinu petokrake,
oduzmu nam opasače, tako to. Namjestimo mi koji smo upravo došli gore na
tavanu gdje ćemo spavati, kad najednom: »Drugovi, koji su sada prispjeli iz
Siska, neka dođu pred izlaz unutrašnjeg logora!« Ki bu bog sad? Mi otišli
tamo, kažu: »Ispunjavajte svojom biografijom ove kartone!« To smo uradili
i opet pošli gore na spavanje, ali zamalo nas opet zovu: »Drugovi, koji su sada
ispunili kartone, neka dođu pred izlaz unutrašnjeg logora.« Kaj bu sad?
Ulazim9 jedan po jedan u kancelariju. Pita mene neki zastavnik: »Ferenac,
zašto si ti išao u Pavelićevu vojsku? Zašto nisi išao u partizane?« Reko':
»Nisam baš imao volju za partizane, a kad sam dobio poziv, morao sam ići
tamo gdje su me zvali!« Kaže: »Voliš Titu?« Reko': »Volim kad ga služim,
onda ga i volim, ne? Pa, tri mjeseca ga već služim...« Pita: »Kako ti se sviđa
hrana?« Sada, mislim ja, bit će da on pita za hranu u logoru. »O«, velim, »puni
su kazani griza...« Kaj drugo da rečem?! »Ne«, kaže on, »Kakva je hrana u
jedinici?« »Hrana je dobra«, reko', kak je i bila fakat. Dobili mi otpusnice iz
logora van. Nismo ni prenoćili u Maksimiru. Kam sad? Kam po noći? Imamo
samo otpusnicu iz logora. Što ćemo sad? Cijelu noć lutamo po Zagrebu.
Ujutro nas neki uputili da idemo u Komandu grada Zagreba. Da ćemo tamo
dobiti objave.
• Poslušali ste taj savjet?
• Jesmo. Dobili smo objave, ali nama trebaju vozne karte, a nismo imali
novaca. Kažu: javite se u pozadinu Jugoslavenske armije, tu ćete dobiti vozne
karte! Došli mi tamo i javili se nekoj partizanki, ona oficir. »Zdravo!«
»Zdravo!« Pita ona: »Šta biste vi, drugovi?« Reko': »Drugarice, trebali bi
vozne karte, idemo kući iz logora, pa nemamo za vlak.« Ona nas otpravi:
»Ajte tamo preko, kapetan je tamo, obratite se njemu!« Idemo preko, velimo:
»Druže kapetane, trebali bi vozne karte, idemo kući!« »Odakle?«, pita. »Iz
logora u Maksimiru.« »Tko vas šalje kući?« »Evo, tu su otpusnice, potpisao
je komandant logora, nismo pobjegli kad imamo papire.« I mi njemu u ruke
one objave koje smo dobili u Komandi grada. A kapetan podrapa naše objave
i baci ih u koš. Kaže: »Jebem vam sunce, vi da idete kući, vi mladi, a ja ovako
star da služim vojsku, je li?!« Napiše nam on druge objave, u njima stoji da
moramo pravac nazad u jedinicu u Kostajnicu.»Iz Kranja su nas prebacili u
logor Šentvid u Ljubljani. Pričalo se da je ondje skupljeno oko 15.000
logoraša zarobljenika. Tu je bilo puno ustaških familija, staraca, djece. Znači,
civila. Ali, tu nema nikakve hrane, ništa. Sedam dana i sedam noći nitko nije
jeo ljudsku hranu, nego smo jeli travu. Netko bi se popeo na divlji kesten...
natrgali bi onoga granja, pa smo to brstili kao koze.«
• U istu jedinicu u kojoj ste bili?
- Da. Dođemo tamo, opet jedno dva dana vježbamo a potom nas pronalazi
238
kurir štaba i kaže da se razdužimo s oružjem i da se javimo u štab bataljona
u Kostajnici. O čemu se radilo? Oni su tamo slagali radnu jedinicu. Prema
lom novom rasporedu zapalo nas je da idemo u šumu, Majdan se zove ta
Suma. Tu smo nekih 14 dana sjekli stabla, cijepali... Iza toga smo dobili
smjenu, smijenila nas je neka operativna jedinica, kaže meni neki stariji
vodnik: »Ferenac, sad idete pravac kući, mi preuzimamo vaš zadatak.« I tak
je fakat bilo. Onda mi dolje u bosansku Otoku, tu smo primili neke plave
i skaznice, da bi mogli glasati. I došli mi stvarno doma, i gotovo. Tak je završil
naš rat.
- Kada ste stigli doma, kada je to bilo?
- Ja sam došao kući 1. listopada 1945.
- Niste mijenjali jedinicu?
- Ne, bio sam pripadnik te 392. divizije, koja je bila u Lici ijedan dio u Pri-
morju, naša je divizija išla u pomoć kad bi je pozivali ili slali, a katkad su i
nama pomagali kad bi zagustilo.
- Procjenjujete da ste u Klagenfurtu proveli mjesec dana prije konačnog
sloma?
-Da.
- Po njemačkoj predaji našlo se mnogo razbijene vojske i zarobljenika u
Klagenfurtu, odnosno Celovcu?
- Zarobljenika je bilo strašno puno.
•U Klagenfurtu se, osim toga, nalazilo veliki zarobljenički logor Viktring
ili Vetrinje? Da li vam je nešto o tome poznato?
- Ja nisam bio u tome logoru, niti znam išta o njemu. Ja sam najprije bio
u bolnici, a poslije smo lutali posvuda naokolo. Ali, mi smo tamo i radili,
kopali rovove, obrambene linije.
- Da li su vas saslušavali u prvim zarobljeničkim logorima? Jesu li vas
negdje popisivali? U Kranju, u Šentvidu u Ljubljani i drugdje?
- Nigdje nas nitko nije popisivao, koliko se ja sjećam.
- Kakav je bio zarobljenički logor u Samoboru?
- U Samoboru s nama nije bilo ustaša, koliko ja pamtim. Prema tome, bili
su samo domobrani i mi iz legije u sastavu njemačke vojske, što se vidjelo
po uniformama. Domobrani su imali svoje, a mi svoje uniforme.
- U Samoboru ste bili smješteni na otvorenom?
- Na otvorenom, u jednom voćnjaku, kaj mi kažemo u šljivaru.
•Je li samoborski zarobljenički logor bio blizu samog mjesta?
- Da, blizu, mi smo bili u tome voćnjaku.
•Koliko vas je ondje bilo?
- A, moglo nas je biti oko stotinu valjda, možda i nešto više, tko bi to
mogao točno reći. Tu smo bili nekih šest dana, pa smo odatle išli u Prečko u
/agreb, u dopunski bataljon.
- Da li su svi oni koji su bili s vama u Samoboru prešli u Prečko, ili su u
l ih šest dana dok ste vi bili tamo neki upućivani na neka druga mjesta i u
nekom drugom smjeru?
- Išli smo svi za Prečko, svi koji smo došli u Samobor išli smo u Prečko,
u dopunski bataljon. Kasnije smo pojedinačno razvrstavani po jedinicama.
239
 •Pripovijeda se o iznuravajućem trku zarobljenika od Samobora do Velike - Je, donesel sam ju doma.
Gorice? •. Zapravo, neprekidno ste bili u njoj, otkako ste je primili?
- Nemam pojma o tome. - U njoj sam ja služio i ona tri mjeseca partizane, u ti isti uniformi, i u njoj
- Vi niste imali prilike vidjeti da su odonud iz Samobora odvodili sam došel doma.
zarobljenike nekud drugud? •. U njemačkoj uniformi ste bili kad ste tražili objavu za povratak kući iz
- Ne.
zarobljeničkog logora?
.• U logoru u Šentvidu je bilo civila, članova obitelji, djece, žena? - Da, bio sam u njemačkoj uniformi, samo sam imao kapu sa zvijezdom.
- Bilo je tamo svega. Svi su oni isto tako gladovali kao i svi mi. Njih je A inače i kapa mi je bila isto njemačka, isto kao bluza i sve ostalo.
naročito pogodilo gladovanje, mnogi su skapavali poslije petog dana bo- - Imate kakvu svoju fotografiju iz toga doba?
ravka. - Nemam, bogami. A imal jesam. Ženin brat koji je radio u Njemačkoj,
- Gdje su vas držali u Šentvidu? odnio ju je da mi priznaju staž za penziju, i onda su oni preslikali tu
- Vani, na otvorenom. U parku, mislim. U parku kao stoje onaj u Karlovcu fotografiju, na slici smo bili trojica, pa su mene izvadili. To je bila jedina slika
kod kavane. Nije bilo ništa ograđeno. Straža je bila, pazila da se nitko ne i/ njemačke vojske, koju sam imao.
udalji, nema tu šta. •Jeste li sačuvali neki vojni dokument, koji se odnosi na to vaše razdoblje?
- Tu u Šentvidu ste dočekali i prvu hranu, koja se razlila kad ste svi - Imam vojnu knjižicu, iz koje se vidi da sam 1949. bio na dosluženju
nahrupili? vojske u Rijeci. Godinu dana sam još morao služiti.
- Da, da. To je bila ta prva hrana koju su dijelili. Skuhali su sedam kazana - Od svih tih vaših doživljaja, koji vam najčešće pada na pamet i koji
i podijelili ih mislim po vojnim okruzima. najčešće pričate drugima?
- Kad su vas to prvi put pitali, izjavili ste da ste služili u domobranima, - Vjerojatno ono kako me pitao onaj u Sisku, da li sam bio vođa grupe u
međutim, vi ste u tome trenutku nosili na sebi njemačku uniformu? njemačkoj vojsci i koliko sam partizana potukao, pa sam mu bio rekao:
- Ovako, ja sam prije svega prvo bio upisan na regrutaciju da idem u »Nisam, druže kapetane, nijednoga da sam vidio, apucao jesam«, i on se tada
domobrane, a što se tiče uniforme, ona skoro da uopće nije bila važna. nasmijao, potapšao me po ramenu i kazao: »Bio je rat, morao si pucati...« •
Uostalom, toliko je partizana tada nosilo njemačke uniforme, pa nikom niš.
Stvar je bila u kapi, partizan je nosio kapu s petokrakom. -Hoćete reći da
uniforma koja se nosila nije značila i pripadnost nekoj određenoj vojsci?
- Upravo tako. Trebalo je samo dokazati daje on to bio ili nije bio.
- Kako ste zdravstveno podnijeli cijeli taj put, taj povratak?
- Bio sam mlad, prošlo je nakako... Poslije mi je rekao doktor da mi je
želudac prirastao za leđa. Kaže, imao je i od čega, kad sedam dana i sedam
noći nisam okusio ljudske hrane. Puno kasnije, 1974, operiran sam na
želudac.
- Onaj špliter iz noge nisu vam izvadili?
- Nisu.
v Još je tu?
- Još je tu.
- Jeste li ikad poslije bili u Austriji?
- Nisam. Tražio sam da bih išao na rad u Njemačku, već sam bio dobio
papire da slobodno dođem, ali onda je poginuo onaj naš diplomata Momčilo
Popović, tako se zvao, pa nisu više puštali. Dobio sam iz Karlovca iz SUP-
a pismo, kažu: ne može. Onda me poslije mučio taj želudac, morao sam na
operaciju, i kud ćeš više.
• U Klagenfurt ste uoči kraja rata doputovali najvjerojatnije vlakom?
- Da, vlakom s Bleda.
• Proizlazi da ste išli istom prugom gore i dolje, u Austriju i iz Austrije?
- Moguće.
• Gdje je napokon završila vaša njemačka uniforma?

240 16 Križni put

241
 X

Svjedočanstvo Filipa Corlukića

BIJEG
BEZ GRANICA

O dnedavni umirovljenik Filip Ćorlukić (r. 6. I. 1928) dospio je kao

i icsvršeni gimnazijalac zajedno s ocem do austrijske granice sredinom
svibnja 1945 - po njegovoj ocjeni bilo je to na sam dan poznate blajburške
predaje - pješačeći čak od Dervente s kraćim zadržavanjem u Zagrebu, i na
laj je tegobni put ponio sobom fotoaparat, s uloženim novim filmom.
Zahvaljujući toj okolnosti da se ondje zatekao s fotoaparatom u prilici smo
da objavimo seriju jedinstvenih Ćorlukićevih dokumentarnih snimaka, prvi
put izrađenih istom ovih dana i to povodom razgovora koji s njihovim
;mlorom donosimo u ovome broju. Sjećanja Corlukića na svoj način
objašnjavaju odakle mnogi civili u golemoj koloni bjegunaca, što ih je,
/apravo, nagnalo da se priključe raznim vojnim formacijama u povlačenju,
i napokon što se sve događalo na relaciji Zagreb - austrijska granica u polasku
i kasnijem povratku. Kao i naši prijašnji sugovornici, Ćorlukić u kazivanju
niže koloplet dramatičnih opisa pojedinih zbivanja u tih otprilike mjesec
dana potucanja od napuštanja rodnog kraja pa do, konačnog povratka i
nastavka mirnodopskog obiteljskog života. Iako Ćorlukić ne raspolaže

243
 konkretnim datumima vezanim za određene događaje, njihov redoslijed
gotovo je neprekinut i pozorno se prati od početka do kraja. Priča Filipa
Corlukića bila je nešto dulja, nego stoje donosimo, ali mi smo je - poštujući
pritom njenu izvornost - neznatno skratili, kako bismo sve izneseno sveli na
našu osnovnu temu, tj. prikaz pojedinačnih sudbina u događajima od 6. do 15.
svibnja 1945. pri pokušaju bijega u Austriju i sklanjanja pod okrilje britan-
skih vojnih vlasti (naravno daje svaki od objavljenih u ovoj seriji sam sebi
jamac i mjerilo proživljenih zbivanja, svatko od njih sam za sebe ispreda
vlastitu priču, koja se i ne mora podudarati s ostalima).
• Vaše putovanje prema granici počinje na neki način još 1944. u Tuzli?
- Jednostavno, ja sam bježao iz zla u nešto za što sam mislio daje bolje,
sasvim ukratko. Tako sam htio Tuzlu napustiti 1944. skupa s Nijemcima. Sa
mnom je išao sin potpukovnika, koji je bio u partizanima. Jer atmosfera je
bila takva: »Bježi!« Onaj koji nije rat doživio u Bosni, taj ne zna stoje rat.
Ne zna staje dolazak pet vojski, svaku moraš nahraniti i svaka te hoće ubiti
što si nahranio onu prethodnu. No, tada su nas neki esesovci zaplašili
govoreći »tko su ovi civili, ubit ćemo ih kad dođemo gore«, i mi smo se
vratili. I uoči oslobođenja Tuzle (17. IX. 1944 - op.), pošlo mi je za rukom
da zaista odem iz mjesta, krenuo sam s ustašama prema Brčkom. Dođemo u
Brčko i tu su nas Nijemci zaustavili, tražili su svoje esesovce koji su tada
bježali u ustaše...
• Esesovci su bježali u ustaše?
- U ustaše! Naime, poslije tzv. puča Vokić-Lorković govorilo se o bijelim
partizanima, tj. da će Hrvati u njemačkim vojskama prijeći u hrvatske vojske.
I Nijemci su sumnjali kad smo došli u Bijelu pred Brčkom, da ima među nama
takvih. Zadržali su nas kod jedne crkve dva-tri dana, opkolili nas i nisu nas
pustili dalje. Pucali su na nas topovima. Kako su meni uvalili neku pušku, ja
sam je prodao za kilu slanine jednom seljaku... Tu su nas pregledali, svi su
digli lijevu ili desnu ruku, ne znam ni ja koju, tražili tetovirane oznake kak \v
su imali esesovci. Kako sam htio dalje, ja sam preostalih pola kile slanine
zamijenio s jednim ustašom za žig bojne (bataljon - op.). Otišao sam u Brčko
i kod župnika, koji je nekad bio u Tuzli, falsificirao sebi vojničke dokumente,
da mogu doći do Dervente. Jer tamo sam imao familiju, i to je bio jedini način
da idem dalje.
• Imali ste 17 godina?
• Imao sam 17 godina, odjeven sam biopoluvojnički, pa sam mogao proći.
Napisao sam da sam izgubio dokumente, da pripadam toj i toj jedinici i da mi
se određuje da idem u Doboj javiti se jedinici. Lijepo sam nastavio vlakom,
feldžandarmerija me kontrolirala, ali je moja isprava bila u redu. Stigao sam
u Derventu i produžio školovanje. Iduće godine, 1945, kako se primicao kraj
rata, čitava moja obitelj je krenula prema Zagrebu. Otac, majka, sestre, brat,
svi polaze. Bila je to tada jedna normalna logika: »Bježi!« Prije svega bježalo
se ispred fronta... Iz Dervente smo krenuli svi zajedno, bez ikakve prisile.
Idemo prema Zagrebu. Kud i u šta? Nikakvih obećanja nije bilo.
• Kako ste putovali?
- Pješice. Pješice prevaljujemo 200 kilometara i tih 200 kilometara nosili
244
smo cijelo vrijeme moju sestru, kojoj je bilo četiri godine. Grabimo prema
Zagrebu. Cesta zagušena svim i svačim. Nismo putovali danju, jer su nas
avioni stalno tukli, putovali bi dalje tek od uvečer. Čiji su to bili avioni?
Partizanski, engleski, nemam pojma čiji. Tukli bi kolonu, bacali one sitne
bombice, pucali, tako da se danju nije išlo. Cesta zakrčena, a željeznica nije
radila, jer su svi pragovi, to sam vidio, bili polomljeni povlačenjem one
posebne kuke. Na tom putu smo izgubili koferčić s novcima i dokumentima,
i nećemo ga nikad više naći.
• Koliko vam je trebalo da prevalite tih 200 kilometara do Zagreba?
- Ne znam, recimo deset dana. Doista ne znam. Putovali smo noću, pa
spavali negdje u jarku, pa opet putovali od uvečer do ujutro.
- Gdje ste boravili preko dana?
- Sklanjali se, u neku kućicu ako bi se našla u blizini. Ljudi su nas rado
primali. Meni je čak jedan čovjek u Oripvcu dao kola da se vratim nazad par
kilometara, jer smo neke dušeke ostavili. Dao mi kola i konje, da se odvezem.
- A kovčeg?
- Jednog jutra bili su nas potjerali avioni, a kovčeg je ostao nacesti. Mi smo
se čitav dan negdje krili i tek navečer konstatirali da kovčega nema, a u njemu
su bili svi dokumenti i svi novci.
- Za sve vas?
- Za sve nas.
- Koliko vas je bilo ukupno tada?
- Otac, majka, brat, dvije sestre i ja. Od tih sestara jedna je bila ona mala,
koju smo nosili cijelim putem. Starija sestra je bila udata i išla je s mužem.
Nismo se razdvajali do Zagreba. Usput da spomenem: s nama su recimo išli
čak i dimnjačari iz Tuzle...
- Svi zajedno krenuli ste istom iz Dervente?
- Da. Naime, ja sam bio otišao 1944. iz Tuzle, a familija poslije. Oni su
pješice prešli preko Konjuha, a propusnicu im je dao inače naš kum i kasniji
potpredsjednik prezidija Jure Begić. Tako smo se svi našli u Derventi, i iz
Dervente nastavili dalje. Interesantno je da je nekih dvadesetak kilometara
pred Zagrebom pruga radila, pa smo tu sjeli na neki vlak. I uvečer smo
prispjeli u Zagreb, pojma nemam koji je to bio datum. Iznenadila me je
organizacija prihvaćanja, nas je na stanici dočekala nekakva grupa u bijelim
mantilima, s trakama na ruci, pitaju: »Tko su izbjeglice?« Primili nas, dali
nam spavanje, nešto da pojedemo. Ujutro smo svi predali svoju odjeću daje
skuhaju u onim buradima protiv ušiju, jer bili smo puni te gamadi. Dobili smo
nekakve bonove, pitalo se što se tiče smještaja: tko ima gdje ići, tko nema?
Tata je imao u Zagrebu prijatelja, trgovca iz Tuzle, i mi smo se nastanili u
njegovom skladištu u Medulićevoj ulici. Međutim, bilo je teško, jer smo bili
bez novaca. Otac je nešto malo dobio, neke pomoći, mislim od »Hrvatskog
Naroda«, jer se pomalo bavio dopisništvom iz Tuzle, i on je ponajviše zbog
toga i bježao, zbog članka koji je objavio u.»Hrvatskom Narodu« poslije
1943. godine, sjećam se naslov tog članka »Krvavim tragovima partizana«.
Radi njega je u odsutnosti osuđen na smrt. Ali, vjerujem da bi išao i da toga
nije bilo. Eto, bio je željezničar a volio je pisati... Pred katedralom u Zagrebu
245
 sreli smo dr. Feliksa Niedzielskog, koji je bio podžupan velike župe Usora
i Soli, kako se tada zvalo okružje Tuzle i bio naš kućni prijatelj. On je dosta
utjecao na moja opredjeljenja... E, njega smo sreli tamo i tata mu se požalio,
i on je ponudio da će reći kako imam punih šest razreda gimnazije i upisati
me u vojnu opskrbnićku školu, koja je bila smještena u rektoratu fakulteta
preko puta kazališta. Ja sam međutim imao samo pet i po razreda gimnazije,
imao sam uza se svjedodžbu iz Tuzle.
• Pristajete na taj prijedlog?
- Da. Tamo je bila dobra hrana, oni su bili opskrbljeni svime. Dotad sam,
valjda, tridesetak puta bježao od raznih vojski, koje su me hvatale u racijama
i drukčije, ali ovo sam prihvatio. Upisao se u tu oficirsku školu, kako je ja
zovem. Tu sam spavao, nije bilo nikakvih obveza. Znali su da sam k njima
došao preko veze, pa su me puštali kud hoću i kako hoću. Štoviše, nosio sam
hranu kući mojima, lako da se nekako preživljavalo. I tako je to bilo do 5. ili
6. svibnja 1945, ne bih znao točno reći do kojega datuma. Sjećam se da sam
na (današnjem) Trgu Republike slušao da je Hitler ubijen (vijest o smrti
Adolfa Hitlera objavio je »Hrvatski Narod« 3. V. 1945 - op.), to pamtim. Mi
smo jednostavno bili krenuli iz Zagreba prema zapadu. Ne radi se o onim
obećanjima o kojima se inače puno priča, čitao sam i ja u »Hrvatskom
Narodu« da će se Hrvatska i Slovenija ujediniti, da će biti ovako ili onako,
ali ja u to nisam vjerovao. Ja sam jednostavno bježao od jednog zla u nekakvu
fiktivnu slobodu, a to je bilo povezano s Englezima... Već puno prije toga ja
sam definitivno izgubio bilo kakvu vjeru u Pavelićevo hrvatstvo, patriotizam
i staja znam u šta sve ne i to onda kad je strijeljao Vokića i Lorkovića... Moja
odluka da bježim bila je moja vlastita, na to me nije nagovarao otac.
Uostalom, bio sam već stariji, dovoljno star da sam odlučim.
• S kim polazite?
- S ocem, ostali ostaju u Zagrebu. Navečer prije puta uzeo s hrpe vojničkih
cipela pred onom aždajom, onim kipom sv. Jurja kod kazališta, jedan par i
ujutro smo krenuli. Sjećam se da sam držao posljednju stražu pred zgradom
u kojoj smo bili, rekli su mi da ipak nešto moram raditi, pa sam držao stražu.
Onda je došao komandir, kazao mi da mogu ići s jedinicom ako hoću,
odnosno ako imam nešto bolje neka idem kako sam naumio. On je ispravno
pretpostavljao da ću učiniti ovo potonje. Tada sam predao sve čime sam bio
zadužen, otišao kući, i zaputio se s ocem prema zapadu. Tog puta se sjećam
fragmentarno, to je bilo putovanje, i putovanje... Znam jedino da se svatko
sam za sebe brinuo za hranu, sjećam se da nam nitko nije davao ništa za jesti,
i ja sam se uglavnom hranio lišćem. Dobro pamtim da sam jeo lipovo lišće,
jer se lako žvače, a iza toga bih se malo zasladio bukvom koja je kiselkasta.
Negdje sam razbio uz put nekakav dućan, uzeo brašna i to brašno skuhao u
nekakvoj šerpici, koja je ličila na lavor. Skuhao sam to brašno bez ičega, to
je bila najbolja hrana koju sam ikad pojeo. Kako je to slatko išlo! I za dugo
vrijeme to mi je bila jedina hrana...
• Kroz koja ste mjesta i gradove prolazili?
- Ono što mogu fiksirati, gdje znam da sam sigurno bio, to je Celje. Rano
ujutro, odmah poslije izlaska sunca stigli smo otac i ja u Celje, a bilo je s nama
246
još nekih desetak-dvanaestak civila. Zakoračili smo u Celje, a u Celju
partizani. Nemamo kud. Nitko od nas ne razgovara ni o kakvoj predaji. Nego
smo se sklonili između kuća u nekakvo udubljenje, da nešto pričekamo. Šta
smo čekali, nemam pojma. Situacija je bila luda, po ulicama leži razbacano
oružje, a iza zavjesa vire puščane i još nekakve cijevi partizana. Nitko nam
ništa nije rekao, niti nas tko šta pitao. Nađem je neki njemački šmajser koji
je ležao tu u blizini. Nikad više poslije toga nisam nigdje vidio takav
primjerak. Ovaj je ličio na našu automatsku pušku s visokim nišanom, imao
je tri brzine paljbe, brzu, sporu i jediničnu. Interesantno je da je kundak tog
šmajsera bio grubo ispiljen od obične daske, koja nije bila ni brušena, ni
farbana. Ja to uzmem, a svi oko mene počnu vikati: »Šta će ti to? Ubit će nas
zbog ovog tvog šmajsera!« Ja se ne dam: »Neću se predati samo ovako, da
me samo ovako ubiju!« Tako sam to uzeo. Ubrzo potom naišla je jedna
njemačka kolona, dosta velika, s nekom motorizacijom, oni su se predavali.
Iza njih, dok je trajala ta predaja Nijemaca, opet je nastala nekakva gužva,
buka, naišli su crni ustaše. I oni s nekakvom motorizacijom. Odmah kako su
nahrupili prilazi nekakvom njihovom oficiru jedan visoki partizan, rekao je:
»Da se predamo, drugovi, vrijeme je da se ide kući, da se gradi zemlja« itd.
Onaj ustaški oficir gaje poslao u materinu, toga se dobro sjećam, izvadio
njemački fajercajg, upaljač, i krenuo prema zastavi, crvenoj zastavi koja je
visila na nekoj zgradi, možda općini. Pošao je da je zapali. E, sad zbilja
nemam više u pameti, je li on doista upalio tu zastavu ili nije. Tu sliku ne
vidim. Ali, sjećam se da je među tim Nijemcima bilo dosta Čerkeza u
njemačkoj uniformi, oni se nisu htjeli predati. Prilazili su ustašama, otkidali
im dugmad ili bilo šta na čemu je pisalo »U«, i sebi to šibicama, žicom ili bilo
čime drugim pričvršćivali na kape. Dakle, oni se za razliku odNijemaca nisu
predavali, i mi smo s tom njihovom grupom krenuli dalje. »Jednostavno, ja
sam bježao iz zla u nešto za što sam mislio daje bolje, sasvim ukratko. Tako
sam htio Tuzlu napustiti 1944. skupa s Nijemcima. Sa mnom je išao sin
potpukovnika, koji je bio u partizanima. Jer atmosfera je bila takva: 'Bježi!'
Onaj koji nije rat doživio u Bosni, taj ne zna što je rat. Ne zna šta je dolazak
pet vojski, svaku moraš nahraniti i svaka te hoće ubiti što si nahranio onu
prethodnu.« »Ja sam jednostavno bježao od jednog zla u nekakvu fiktivnu
slobodu, a to je bilo povezano s Englezima... Već puno prije toga ja sam
definitivno izgubio bilo kakvu vjeru u Pavelićevo hrvatstvo, patriotizam i šta
ja znam u šta sve ne i to onda kad je strijeljao Vokića i Lorkovića... Moja
odluka da bježim bila je moja vlastita, na to me nije nagovarao otac.
Uostalom, bio sam već stariji, dovoljno star da sam odlučim.«
• Na isti način, pješke?
- Pješke, čitavo vrijeme tako.
• Krećete prema Dravogradu?
- Išli smo u Dravograd, tako je rečeno. Ja sam na sebi imao nekakvu jaknu,
bolje rečeno vindjaknu, zatim nekakav mantil, pa sam našao nekakav kaiš,
a uz sve to nosio sam onaj šmajser i nekakav revolver belgijanac s petnaest
metaka. One vojničke cipele koje sam pokupio u Zagrebu bile su me opasno
nažuljale već do Zaprešića, i ja sam ih se otarasio, a noge zamotao u nekakvu
247
 staru bluzu, tako da sam čitav put prešao s krpama na nogama... Idemo mi u
Dravograd. Tu i tamo priča se da nas se gore čeka, da je granica otvorena i
da nas puštaju preko. Negdjepred polazak u Dravograd susreo me je zet Josip
Keržan, on je bio ustaški poručnik, a imao je dva brata partizana od kojih je
jedan bio komesar. Bili su poznati kao nogometaši, jedan je igrao u
»Građanskom«, a jedan u »Konkordiji«, bili su dobri nogometaši... Krećući
prema Dragovradu čuli smo da se tamo više ne može, jer da su već u
Dravogradu partizani. U međuvremenu nas je sustigao zet, koji je vozio
nekakav auto, a imam ga i negdje na slici, i kaže nam »Daj, ubacite se vas
dvojica unutra«. Bio je u autu on, sestra i još netko. Pamtim da smo se
probijali pokraj brda, a da su s brda pucali po nama. Neki oficir nas je skrenuo
kazavši: »Daj neka bar netko side, jer auto će propasti, vidite kako leži nisko,
pa ćete svi stradati.«
- Jeste se iskrcali?
- Mislim da smo iza toga zaista izašli iz auta, potom smo skrenuli lijevo,
jer je to, navodno, bio smjer prema Klagenfurtu.
- Da li ste već bili prešli austrijsku granicu?
- Teško je reći. Ja nisam nikad htio ići gore, da vidim gdje je to bilo.
Dapače, nisam nikad na karti tražio kuda smo prošli, a cijeli sam svijet
proputovao, bilo me svuda, od Tajlanda pa ne znam ni ja dokle sve. Prema
tome, mi smo od Celja došli cestom do ispred Dravograda, i onda oštro
skrenuli lijevo. Unaokolo su bila visoka brda, tuda je vodio put.
- Išli ste preko tih brda?
- Ne, nismo. Poslije silaska s automobila nastavili smo smjerom za koji je
važilo da vodi prema Klagenfurtu. Pojma nemam gdje sam prešao i kako srna
prešao austrijsku granicu. Jedno je sigurno, s moje desne strane nije bila
dolina, nego su bila brda.
- Ali, naposljetku ćete stići u jednu veliku dolinu, u onu kod Bleiburga ili
Pliberka?
- Poslije tog skretanja i prilično puta mi ćemo napokon stupiti u neku
veliku dolinu. Ovdje moram nešto priznati: ja sam, kao najveći primitivac,
stalno živio u uvjerenju daje Bleiburg negdje kod Maribora, a to uopće nije
točno. Nadalje, čitajući posljednjih godina tu i tamo o događajima kod
Bleiburga nailazio sam na brojku od trideset tisuća poginulih. Ja znam daje
to bila vrlo velika dolina, da se u njoj skupila ogromna masa svijeta, imam
osjećaj daje tu moglo biti od nekih 300.000 do 500.000 ljudi.
•To je najdalje mjesto s austrijske strane do kojega ste došli?
- Dovde smo stigli i tu smo stali. Tu sam napravio onih nekoliko snimaka
koje imam i koje sam vam dao.
- Odakle vam fotoaparat?
- E, fotoaparat mi je poklonio zet. Bio je marke »Baldina«, onaj s malim
mijehom.
- A film?
- Dva-tri dana prije polaska iz Zagreba zamolili su me oni koji su bili sa
mnom u rektoratu preko putakazališla, ovi moji pitomci, da ih tako nazovem,
kupili su mi film da ih slikam, pa da im onda dam slike. Oni će platiti te slike.
248
Dakle, taj film je bio kupljen u Zagrebu, ja sam ga imao u aparatu, a aparat
sam bio normalno ponio sa sobom, jer sam, uostalom, sve svoje što sam imao
ponio na put. Inače, pomalo sam se bio bavio fotografijom, volio sam slikati.
• Kad ste razvili taj film sa snimcima iz okolice Bleiburga 1945?
- Evo ovako: taj film sam razvio kod kuće još 1945, po povratku, negdje
sam nabavio potrebne sastojke i priredio smjesu razvijača, pomoću kojega
sam u Vrhovima kod Dervente tada razvio film i zatim sakrio pojedine djeliće
tog filma. Isjekao sam ono što je bilo dobro, bilo je puno loših snimaka,
nesnimljenih kvadrata itd, to sam bacio, tako da su ostali samo ovi komadići
s kojih sam prvi put tek neki dan napravio slike, pa da vidim šta je zapravo
na njima.
• Od Bleiburga pamtite samu tu veliku dolinu s vrlo mnogo bjegunaca?
- Nju, i silnu svjetinu, užasno mnogo ljudi koji su se ondje stuštili.
Primicala se nekakva večer, to pamtim, otac je išao nekud naprijed, bili su
neki dogovori među prisutnima, kao: »Čekaju nas«, spominjali su i Stepinca.
Govorilo se da nas »puštaju«, da će nas »još danas pustiti prijeko«, a »sutra
neće« itd. Nagađalo se, kombiniralo, komentiralo, naklapalo... Uglavnom, tu
me je sreo i tu je zadnji put viđen Romeo Bern, predratni komunist koji je
poslije prišao ustašama i bio ustaški poručnik. Tu me on sreo, jer se znamo
iz Tuzle, vidio je onaj njemački šmajser i kaže: »Slušaj, napadaju nas tamo
s lijeve strane, daj mi posudi šmajser, pa ću ti ga sutra vratiti!« On je inače
imao pušku, i ja sam mu dao taj šmajser koji sam našao u Celju. Njegovu
pušku sam bacio, jer mi više nije trebala ni za šta, i on je otišao i nikad više
nije viđen. Znam da su ga roditelji poslije tražili lijevo-desno, ali uzalud.
Njega nema, pa nema. Ujutro rano opet su bile nekakve priče, dogovori,
kuda, kako...
•Po čemu ste sigurni daje to bila upravo blajburška dolina, da to nije bila
neka druga livada?
- Ne vidim ja na karti druge livade, a znam da smo poslije izbili na Dravu.
No, nisam siguran da li sam sat-dva poslije zarobljavanja išao preko nekog
mosta na Dravi, ili smo se vratili nekako drukčije. Pamtim da stojim na cesti,
a da mi je Drava bila s desne strane. Taj dan nam je kazano da su pred nama
tenkovi, da ne možemo dalje. Vrlo često nas nadlije ću avioni. I te avione sam
snimio, napravio sam nekoliko snimaka, od kojih jedan imam tu, uspio je.
•.Rekli ste da ste izbrojili 12 aviona nad Bleiburgom, na slici su samo tri?
- Meni je u sjećanju njih 12, a da li ih je možda bilo samo 8 ili čak tek 3,
nemam pojma. Znam da ih je bilo više i da su letjeli vrlo nisko iznad nas.
Saopćeno nam je da se moramo predati. I po podne negdje oko pola pet, kako
čitam, jer ja to tada nisam registrirao, među nama u toj neopisivoj gužvi
pojavio se džip sa četiri partizana. Zaustavio se na cesti. Ja sam bio blizu ceste
i čujem da se izvikuje otprilike: »Drugovi, rat je gotov, primirje je potpisano,
idemo kući, graditi zemlju, bacaj oružje...!« Tad je nastalo ono poznato
bacanje oružja na sve strane. Ja sam skupa s ocem prešao preko neke žice, baš
se spremala neka kiša. Znam da sam naletio na bodljikavu žicu, pa sam se
ranio po nozi. Nekako sam se zavio i krenuli smo dalje. Negdje u sumrak, još
se vidjelo, našli smo se na Dravi, i to na lijevoj obali Drave.
249
 • To je početak vašeg povratka?
- Da. Jedino nisam kadar utvrditi da li smo se odozgo izravno vraćali na
Dravu ili smo prije toga išli izvjesno vrijeme putem... Kako bilo da bilo,
nakon onog upozorenja svi su se predali i mi smo pošli nazad. Palo je
naređenje: »U kolonu!«
• Kako je protekao sam čin predaje?
- Mi smo se jednostavno predali. Bila je tu golema masa vojske koja se
predala. Tog dana čula se pucnjava, to su se, navodnOjaTigugt^eJ^Boban,
niihovzapoviednik. probili kroz engteskejinJjeJ[ajarninzamiuputviaTo u
CeljuTT^moKOdTBieiBurganisam ih viaTo7me£[utInTgovorilo se da su se oni
probili. Svuda oko nas totalna zbrka, tolika zbrka da od tih svih vojnika okolo
niste mogli naći dva vojnika iz iste jedinice.
• Ima i uniformiranih i civila?
- Svašta ste mogli tamo vidjeti. Bilo je finanaca, željezničara, kojekakvih
civila, žena. Ispričat ću vam jedan slučaj kojeg sam se sjetio: jedan je čovjek
prišao mom ocu, poznaje ga otprije, taj je Hercegovac, to otkrivam iz njegova
razgovora s ocem. Pita ga otac: »Dobro, kud ti bježiš? Pa, imaš tri sina u
partizanima?« On kaže: »E, moj Stipe, dok sinovi dođu, mene komšije
ubiše!« To mije ostalo ovako u pameti. Pitaj boga da lije taj čovjek ostao živ
ili nije. Uglavnom, mi smo tad krenuli prema nazad, ja bih rekao prije u
gomili, nego u koloni. Moje prvo sjećanje je to veče na Dravi, kad smo zastali.
E sad u toj grupi u kojoj sam ja bio bilo je i Čerkeza, ovo pouzdano znam zbog
vojnika u kaki uniformama, koji su ih izvlačili na stranu. Ja sam mislio da su
to Rusi, poslije negdje čitam da su to bili Bugari. Ovi u kaki uniformama
pronalaze među nama te nesretne Čerkeze i strogo ih izdvajaju, probiraju ih
na stranu...
- Na koji način su ih pronalazili, kad su ovi bili bez svojih oznaka ?
- Prepoznavali su ih po očima, po svemu ostalom, i vadili napolje iz
gomile. Hvatali su ih za kragnu, pograbili i izvukli. Tad sam prvi put u životu
vidio ubijanje čovjeka.
•Tu na cesti?
- Da, na licu mjesta. Metak u potiljak i nogom u dupe pa dolje u Dravu.
- Da li su ti u kaki uniformama ubijali svakoga koga bi izdvojili?
- Sve koje su preda mnom izdvojili nemilice su pobili.
• Dotle što se zbiva s vašom kolonom?
- Ništa, išla je dalje. Što se još odigravalo iza nas, ne znam, ali i dalje su
se čuli pucnjevi. Mi smo se polako udaljavali, a iza nas su se redali pucnjevi.
I sad u mojoj glavi nastaje totalni košmar...
• Nalazite se pokraj Drave?
- Da. Njih bacaju u rijeku, mi napredujemo obalom, znam da mije Drava
bila s desne strane. Putujemo... Znam da sam spavao i sanjao. Oca sam, kao,
bio izgubio, onda sam ga opet čuo kako razgovara s dvojicom mojih kolega
iz Tuzle, na tren raspoznajem očev glas, na tren ga gubim... Probudim se,
vidim tek tada sam se uhvatio za nekoga i spavao putem. Naredno sjećanje
vezano je za spavanje pored Drave. Spavam u nekoj lokvi, ležim u njoj, a
netko me budi. Čujem nečiji glas: »Brate, brate!« Ja se probudim, do mene
-...C'.., U.:;«K£«fe
250
dopire: »Ustani, ustani... ubijaju tko god leži!« Ne znam onako bunovan što
se događa. Ono malo koliko se vidi u toj noći: oko mene leševa na sve strane.
Znam da je nekakva glava visila dolje prema Dravi, noge su bile okrenute
prema gore. Ja ustanem i ponovo u kolonu. I ujutro, ovdje više nemam
nikakvih detalja, rano ujutro, u sam osvit, već se pomalo vidjelo, mi teturamo,
kad li odjekuje s lijeve sirane jedan čudan glas, koji mije zvučao jezivo. Taj
glas doziva: »Hrvaaa-tiii, Hr-vaaa-tiii...!« Par puta tako. Kolona stane. I
odozgo ide jedan zrakoplovni oficir, s njim je neka žena isto u uniformi, on
ju je zagrlio, drži šmajser u ruci i tjera pred sobom partizana. Hm! Dolazi
dolje nekom oficiru, nekom od ovih koji su nas pratili, i taj oficir iz pratnje
ga pita: »Staje bilo?« Zrakoplovac kaže: »Ja sam sa suprugom gore spavao,
on nas je htio ubiti, ja sam ga razoružao i evo vam ga!«I ovaj pardzan, također
oficir ili šta je već bio, na licu mjesta onog privedenog partizana...
• Što je bilo s njim?
- Ubije ga. Nisam vidio kako, ali puklo je. A onoga iz Šume tjera u kolonu.
I taj oficir i njegova žena koja je isto bila u uniformi, u istoj plavoj uniformi,
zrakoplovnoj, oni uđu u kolonu, i da stvar bude ljepša, ja sam poslije vidio
tog čovjeka iza Maribora bez pratnje, jer su se domobrani vraćali bez pratnje.
Prema tome ostao je živ do iza Maribora, prošao je skroz... I tada je nastala
nekakva gužva...
•Vi ste sada na cesti prema Mariboru?
- Na cesti prema Mariboru.
• Idete uz Dravu?
- Da. Da li je došla nova ekipa, da li je prijašnja pojačana, uglavnom
odjedanput je bilo puno partizana s naše lijeve strane. I počeli su nas tjerati
da idemo u kolonu po četiri, opet jedno smiješno sjećanje: kako ćemo ići po
četiri kad smo svi učili u školi po tri, a to je vrijedilo i za vojsku! Njemačka
je vrsta bila po tri, onaj tijesni korak, dok je ovo bilo nešto razvučeno. Nastalo
je koškanje, gungula, ljudi se pokušavaju svrstati, i svaka gužva, svako
zaostajanje dovodi do ubijanja na licu mjesta.
• Kako se to odvijalo?
- Pucalo se na licu mjesta. Zatim su nas tjerali da trčimo. Tko god je pao,
bio je ubijen; tko god je prekinuo kolonu, pucali su; ne znam koga su gađali,
da li toga, ali pucali su, znam da je bilo pucanja, da je bilo neko vriskanje.
Nakon nekog vremena trčali smo naprijed, ali i nazad.
• Nalijevo krug i natrag?
- Naprijed i nazad. I stalno su nam prigovarali da loše držimo tu kolonu po
četiri. E, onda je došlo nešto stoje sad stvarno jako teško protumačiti... Dolje
je put, desno je Drava, a s lijeve strane jedno dva metra po strani je škarpa i
uzvišica. Oni su gore po toj škarpi išli. Onda sam vidio jednog: uzeo je ruski
automat, okrenuo se i raspalio rafalom po nama. Pokosio. Ja se toga više
fizički sjećam, nego mozgom. Znam da sam se stisnuo, i onda vidim: pao
o vaj, pao onaj, nema druge nego trči dalje. To se događalo nekoliko puta. Kad
kažem nekoliko puta, da li je to bilo tri ili trideset puta, to me ne pitajte, jer
ne znam... Ta je jurnjava trajala negdje do popodne.
• To je još na cesti prema Mariboru?
251
 - Da. Išli smo naprijed-nazad. Negdje po podne, jer je sunce bilo visoko
i malo meni već s desne strane, tog se sjećam, moj pokojni otac već je bio
prilično malaksao, ali nitko nije smio piti vode. Međutim, kolona je bila
jedanput zastala, a dolje je bio nekakav propust ispod ceste, ono za bujice, a
ispod tog propusta bila je dolje jedna velika lokva vode. Od, recimo, pet
kvadratnih metara. Neka masna žuta voda. Ja sam dohvatio lavorčić, koji sam
nosio na glavi, onu šerpu, sjeo sam, pa legao i spuzio niz strminu, zagrabio
vode, napio se i donio ocu. Napio se i on te vode. Onda smo opet dalje trčali.
Tada je netko rekao: »Tjerat će nas da trčimo dok sve ne pobacamo što imamo
od vrijednosti.« I dogodilo se ono što ljudi priželjkuju: gazio sam po novcu,
po zlatu, po prstenju, po satovima. Cesta je toga bila puna. Sve smo
odbacivali. Ali ja svoj fotoaparat nisam bacio. Išli smo dalje, i pošto se to
dogodilo, onda je mislim došla jedna druga kolona partizana, koja nas je
preuzela i tad je uslijedio miran put. Pored mene se našao jedan dečko mojih
godina u partizanskoj uniformi, raskopčane košulje, znam daje imao zlatni
lančić i križ. Kakav detalj! A nekih se stvari uopće ne sjećam. I pita on mene:
»Šta ćeš ti tu?« Rekoh: »Desilo se.« On doda: »Eto, meni se desilo ovo, pa
ne znam kako je tko prošao.« Nikakvih se događaja više ne sjećam, prvo mi
je sjećanje Maribor: s desne strane neka žuta kuća i pokraj nje cesta, valjda
je i neki trg bio tu. Tu su nam rekli da možemo odspavati, odmoriti se. Pratnja
je ostala, ja sam valjda odmah zaspao kao zaklan, ničega se ne sjećam. Budim
se tek rano ujutro...
• Koliko ste putovali do Maribora, da li možete nekako odredilo?
• Po mom ispada daje to bilo to popodne i noć, recimo dan i po.
• Koji je to otprilike bio datum kad ste došli u Maribor?
• Ako smo bili zarobljeni 15. V. 1945, a, po mom sudu, nije bilo veće grupe
od naše, može se donekle odrediti. Kad god razmišljam o tome koliko je tamo
bilo ljudi, ja, recimo, zamišljam pun zagrebački Trg Republike, pa ako se
ondje može skupiti do 100.000 ljudi, onda je to u svakom slučaju bilo daleko
preko te brojke, dakle možda je bilo i nekoliko stotina tisuća ljudi.
• Vi smatrate da ste spadali u tu, kako vi kažete, glavnu i najbrojniju
grupu?
- Da, u grupu koja je 15. V. krenula natrag, jer se i vrijeme poklapa. Mislim
da sam ja bio na početku te grupe u odnosu na smjer u kojem su nas vodili,
kad smo išli s one strane uz Dravu. Od momenta predaje do susreta s tim
mojim Bugarima ili Rusima moglo je proći maksimum dva sata, sat i po, tako.
•vŠto se zbiva s vama u Mariboru?
- Žuta kuća... tu sam se probudio, i onda su došli nekakvi tamo, viču da se
razdvojimo - civili, domobrani, ustaše. Razvrstavanje. I dok smo se mi
razvrstavali, priđe mi moj zet Jozo Keržan, pokazuje mi svoju ruku u plavoj
uniformi, koju su bili dobili negdje pred kraj, kaže: »Vidite, uzeli mi sat!« A
ja mu prigovorim, mada je on bio stariji odmene, kažem: »Jozo, ti si budala!«
»Zašto?« »Pa, daj presvući to čudo sa sebe...« Ja, koji sam bio puno mlađi od
njega, stalno sam se presvlačio. Dajem mu neku moju civilnu jaknu, imao
sam i neki ranglan mantil, kažem: »Evo, obuci ovo, daj skini se.« On onako
blesavo ponosno nadovezuje: »Ja sam ratni zarobljenik po Ženevskoj kon-
252
venciji, ja sam se predao i ostajem tu!« Nikad više nije viđen.
• Koliko mu je bilo godina?
-Ne znam točno, recimo 25.
• Kako ste otišli iz Maribora?
-Tu su nas pustili i svi civili krenuli su bez ikakve pratnje prema kući. Iz
Maribora prema Zagrebu.
• I tako ste pošli kući?
• Ma vraga, samo smo krenuli prema kući... Putem sustižemo domobrane,
koji se vraćaju u grupama. Ono četa, recimo, postrojena, idu domobrani
prema Zagrebu, s njima ide jedna sa strane, bez ikakve partizanske pratnje.
Ustaše nema nigdje ni jednoga. Tako smo prošli bez bilo kakvih kontrola,
bilo čega, sve do Klanjca. U Klanjcu je naša kolona zaustavljena.
• Vraćali ste se prema Zagrebu starom cestom od Maribora
• Pa, druge nije ni bilo. U Klanjcu nas zaustavili i tu je počeo prilično
rigorozan pregled. Oca su mi pustili odmah, a mene su htjeli zadržati, kažu
da moram ići u logor. Da sam bio vojnik, da sam presvučen. Ja kažem nisam,
i pokazujem moju svjedodžbu od polugodišta šestog razreda gimnazije. »E,
u redu, dobro što si to sačuvao«, kažu, »nego moramo te pregledati.«
Pregledaju i nađu moj fotoparat, koji sam imao sakriven.
• Morate predati fotoaparat?
• Da, kažu u Klanjcu: »To moraš predati!« »Dobro, ako moram«, rekoh.
»Mogu li izvaditi film?« »Možeš.« Ja sam izvadio film i to je taj film, koji
imam. Onda smo krenuli dalje. Došli smo u Donju Stubicu. Netko nam je
rekao da trebamo ići preko Sljemena, daje puno bliže u Zagreb... mi smo
krenuli uzbrdo, međutim netko iza nas se dere i repetira pušku: »Nazad!« Šta
je? »Vi idete gore ustašama!« »Ma, ne idemo!« »Ne? A gore su ustaše!
Nazad!«I strpaju nas u neki privatni stan, kao u zatvor. Uđemo u neku sobu,
u toj sobi zateknem jednog crnog ustašu. Njegova žena - a da je to njegova
žena, doznat ću poslije, sjedi pored njega na podu dok je pred njima prostrt
jedan divan bijeli stolnjak. Na stolnjaku s cvjetićima, bečke šnicle, dvije torte
i salata.
• Na podu?
• Jest, na podu. Sjede oni oboje na podu. U toj sobi. Ušavši, mora da sam
oči uperio u ono pred njima kao dva radara, ne znam da li sam išta govorio,
ili me je on ponudio, nemam pojma, samo znam da mi je tumačio: »Slušaj
mladiću, ja sam osuđen na smrt, mene će noćas ubiti, zato su pustili ženu da
me posjeti. Ja sam ranjen, tako su me uhvatili, nisam se čak ni sam mogao
ubiti. Pojedi barem ti ovo, vidim da si gladan, pretpostavljam da si gladan.«
I sad nastaje jedna čudna stvar, što ja sebi nikako ne mogu objasniti. Jer, ja
sam petnaest dana jeo lišće... Spustim se dolje, uzmem vilicu kad je on to
meni rekao, nisam rekao ni hvala, i stuštim se na ono na podu. Uzmem vilicu
i počnem kružiti iznad onoga jela, ne znam u Šta ću prije zabosti. Zabodeni
salatu, zagrizem i napola mi pukne zub, petica. To je bio prvi zub, koji mi je
otišao!
• Zagrizli ste u vilicu?
• Da. Ispljunem zub i smažen ono. Odmah zaspim. Bilo je nekako podne,
253
 ja spavam li spavam. Znam da sam se budio noću, stalno su ulazili nekakvi
vojnici, izlazili. Svijetle nekakve baterije, nešto je bilo, staja znam. Ujutro
se budim, nema nikoga. Ja i otac sami. Ulazi jedna partizanka: »Šta ćete vi
tu?« Pa, rekoh: »Jučer smo mi pošli preko Sljemena za Zagreb i kući, ali nam
rekoše da su gore neke ustaše, tu su nas doveli, i nitko nas više nije zvao.« »Pa,
bog vas vaš, mogli smo i vas noćas ubiti!« Toga se dobro sjećam: »mogli smo
i vas...« Znači, da ono stoje prošlo kroz tu sobu, te je noći nestalo. I izvede
nas ova, dovede nekakvom oficiru, a ja zbog nečega mislim daje bio major
po činu, nekakve oznake je imao na rukavima... Dođemo k njemu, pokažemo
naše dokumente. Pamtim daje kočijaški psovao mog oca, i govorio: »Sram
te bilo, budalo stara. Pa vidi koliki sin ti je izrasao, mogao je biti komesar u
partizanima, šest razreda gimnazije ima, a ti njega vodiš ovamo, budalo
stara!« Znam da gaje, uglavnom tako, vrijeđao i psovao, poslije čega nam je
dao propusnice za Derventu. Te su nas propusnice kasnije spasile, s obzirom
da su u to vrijeme zaustaviljali svakoga tko je išao iz Zagreba, i ti su išli u
logore... Mi smo s tom propusnicom praktično došli kući. Rečeno nam je da
moramo ići lijevo, zaobišli smo taj dio i došli u Zagreb, našli naše. Tu smo
bili jedno desetak dana, ne znam ni ja koliko točno. Uglavnom su stalno
opominjali preko radija da se mora ići iz Zagreba, da se mora ići kući. I mi
smo krenuli. Odlučili smo da idemo Podravinom, da bismo što kasnije stigli
u Derventu, dok se stvari malo ne smire. Putovali smo, kako mi je majka
naknadno govorila, oko mjesec dana. Ja se sjećam Donjeg Miholjca...
udebljao sam se deset kila na tom putu, jer su nas Podravci fantastično hranili.
Sjećam se da su nam jedanput u Donjem Miholjcu priredili žgance, onako u
tepsiji, bilo je u njoj puno putra, istopljenog, pa odozgo još puno vrhnja,
dvaput su nam donosili. Jeli smo kao divlji te žgance. Ostalo mi je također
u sjećanju što sam vidio na nekim željezničkim stanicama. Prevozili su
zarobljenike... Nemam više pojma koja je to bila vojska, ustaše, domobrani,
šta li, uglavnom bili su crni kao haringe, i one njihove žene, Podravke, nosile
su im hranu i vodu. Međutim, razgonili su te žene, nisu dali ništa da im se da,
pucali su preko njih da ih rastjeraju. Tako su ovi transporti prolazili dalje. I
mi smo nastavili putovanje, nekih posebnih detalja se ne sjećam, ali zato se
prilično sjećam Osijeka...
• Pješačite?
- Skroz idemo pješke. Praktično, osim onih dvadeset kilometara pred Za-
grebom u dolasku, ja sam cijeli taj put Derventa-Zagreb-Derventa i ono Po-
dravinom maltene sve prošao pješke. Dodam li k tome još ono od Tuzle do
Boškovine, sve je to bilo pješke. Došli smo u Osijek, tu mi je ostalo u sjećanju
da su me strahovito izgrizli komarči. Spavao srna opet na cesti... Puta se od
Osijeka do Dervente ne sjećam, brat mije više puta kasnije pričao da smo bili
tri dana u Vinkovcima, da smo našli neku enciklopediju koju smo listali, a da
smo pod nekim ciglama nabasali na nekakav njemački kruh, i onda to jeli. On
mi je inače ispričao mnoge detalje, kojih se ja, međutim, uopće ne sjećam.
Znate, čudno je to fragmentarno pamćenje. Nekih detalja, kao to da su nas
recimo tjerali u kolone, daje ne znam ni ja bilo ovo ili ono, tih svakako za nas
važnih događaja jednostavno nema u mom sjećanju. I nikako ih se ne
t 254
uspijevam prisjetiti, kompjuter ih je brisao.
• Od Osijeka dalje?
- Poslije se nađemo na obali Save, tamo je bila kompa, i mi se prebacujemo
preko rijeke u Brod. Tu smo sjeli na vlak. Prelazimo preko Dervente, jer smo
imali neko imanje dvije stanice dalje od Dervente, u Vrhovima, gdje sam ja
i rođen. Pamtim da sam se u Derventi sagnuo da me tko ne vidi u vlaku, i ostao
tako sagnut dok vlak ne krene. Došli smo gore u to moje selo gdje smo imali
imanje, k nekim našim rođacima koji su se bili skupili na brijegu kad su nas
vidjeli uzvikujući: »Evo naših, vraćaju se živi! «Popeli smo se na to naše brdo,
i sad dalje nema smisla pričati... A gore ničega osim neke šikare i nešto
zemlje. Poslije smo pravili kuću, i štošta drugo. Tu smo nastavili živjeti dugo
vremena.
• Znate li kad ste, zapravo, došli kući?
- Ne, datum ne znam... govorilo se kod kuće o nekih mjesec dana puta, pa
onda o nekih deset dana u Zagrebu. Bilo je to vucaranje gore-dolje, za mene
bez ikakvih datuma. Ja mislim da bi u tome moje brat bio određeniji, da on
to shvakako zna, on sad živi u Zenici. Činjenica je da sam ja čitav taj košmar
na neki način želio i pokušavao zaboraviti. Inače poslije sam stvarno dosta
putovao, prošao Jugoslaviju kolima uzduž i poprijeko, sedam automobila
sam promijenio, prošao sam toliko puta Slovenijom, a bilo me je i u svijetu
od Tajlanda do Etiopije, ali nikad nisam osjetio želju da odem i vidim gdje
sam to bio tih dana. Jučer sam prvi put, vjerovali ili ne potražio na karti
Bleiburg. Konačno sam shvatio da nipošto nije tamo gdje sam prije smatrao,
nego negdje lijevo. Zastoje to bilo tako, nemam pojma. Ja napominjem, brat
mi se sjeća nekih detalja, pogotovu povratka i nekih datuma, i još koječega
kasnije s ocem.
• Sto se po povratku dogodilo s vašim ocem?
- Ne znam koliko je to interesantno za ovu temu, ali kad pričam da kažem
i to: otac mi se poslije rata krio na tavanu punih deset godina. Ja sam nastavio
dalje ići u školu, stoje opet za mene bilo od presudne važnosti. Mogu reći da
po povratku kući ja nisam imao nikakvih okapanja. Išao sam dalje u školu,
bila je nekakva mućevina pa su od mene zahtijevali da donesem potvrdu iz
Tuzle kako sam završio raniji razred. Nisam bio izbačen, nego jednostavno
ispriječila se nekakva birokracija. No, na intervenciju našeg prijatelja i kuma
Jure Begića, koji je bio potpredsjednik prezidija, to se izgladilo. On je
jednostavno javio, a bila je već počela školska godina, neka lijepo idem u
školu. Mama ga je bila pitala što da radimo, a on njoj: »Kaži Filipu neka
odmah sutra ide u školu, neka tako uradi čim dobijete ovo pismo. U redu je
što je zakasnio, sad neka fino uđe u razred, ni sa kim neka se ne raspravlja i
sjedne na prvo prazno mjesto!« Tako sam pošao u školu, ušao u svoj razred.
Gledali su me pomalo s nevjericom, plašili se sa mnom razgovarati tih godinu
dana, bježali od mene. Ja sam, međutim, mirno sjedio na svome mjestu i
normalno završio sedmi razred gimnazije a prije toga ispolagao onaj ostatak.
Za osmi razred odobrili su mi ostanak i boravak u internatu, više nisam
morao, kao, npr., u sedmom razredu, pješačiti svaki dan od sela do škole i
obratno, a to je bilo dobrih sedam kilometara. Nakon toga dobio sam najveću
255
 stipendiju za daljnji studij. Studirao sam u Beogradu odlukom jednog
profesora, koji je inače bio divan čovjek, partizan, udbaš itd. On je meni
rekao: »Slušaj, Filipe, ti si vrlo pošten čovjek, ali si još ranjiv. Ako te
pošaljem u Zagreb, uhvatit će te oni tvoji, a u Beogradu nemaš veze ni s
četnicima ni s partizanima, pa će te pustiti na miru da polako zriš.«I mislim
daje dobro uradio. Tako sam studirao, završio studij. Poslije sam volio vući
vraga za rep, tako sam se, recimo, zaposlio u vojnoj industriji, a otac mi se
još krio na tavanu.
• Vašem ocu ipak je na kraju suđeno?
- Moram priznati da sam ja sam bio niz puta u iskušenju da odem i prijavim
ga, ali dok sam seja kolebao, netko je zaista učinio »dobro djelo« i odao ga.
On nije iza sebe imao nikakva delikta osim stoje pisao za one novine, i sam
je bio svjestan da ga ništa drugo ne tereti. Ja sam mu govorio: »Slušaj, tata...
idi, predaj se, bog ga ubio, budi muškarac, pa ako te ubiju, neka te ubiju! Ili
bježi, znaš da majka mora živjeti ovdje u selu, među ljudima...» »Ne Svjedočanstvo Vlade Lipaka
smijem«, odgovarao bio on i stalno se, jadan, nadao nekakvoj amnestiji. Ja,
s druge strane, ni sam nisam imao snage, da ga stvarno prijavim, no netko je
to učinio, pokupili su ga, a onda je nastala iza toga opaka svinjarija. Suđenje
je teklo Čudno, i sve oko njega, pada presuda - na smrt... Sama situacija, koja
je svemu tome prethodila, jako mutna. Naime, da ne dužim, neki visoki
Bosanci vjerovali su da on nešto znade, a on je, siromah, tvrdio da to ne zna.
B io je prvo suđen na smrt, pa na 20 godina, a odležao je deset godina u Zenici.
• Potom, poslije tih deset godina zatvora?
KAO VUK
•> Najprije je bio malo šlagiran, onda je izgubio mogućnost govora i
pisanja. Još su godinu dana provjeravali da li stvarno ne može komunicirati. SAMOTNJAK
Kad su se uvjerili daje tako, pustili su ga kući... Ja sam pokušavao sa »da«
i »ne« doznati nešto od njega, ali nisam uspio. Pitao bih ga, recimo: »Jesi li
ležao zbog ovoga?«, on odmahuje: »Nisam« itd. Onda sam ga poslije pitao:
»Znaš li ime onoga tko je pravi krivac?«,»Znam« odgovorio je. Ja sam
izrezao slova iz novina, pa mu dao da ih slaže, to je za mene bilo interesantno
i čisto stručno. On je to počeo, došao do trećeg slova, i tu stao, pošto mu nisu Vlado Lipak (r. 1928) zaputio se s pripadnicima svoje jedinice prema
funkcionirale lijeva i desna strana, pa je bio prekid među njima. Postavio je, Sloveniji i austrijskoj granici oko 8 sati izjutra 6. svibnja 1945. iz Gornje
recimo, prvo slovo, ali kad je kontrolirao s drugom stranom, utvrdio je da to Stubice, dobivši prethodno žlicu pekmeza i četvrt kukuruznog kruha, te
nije to, i odustao. I tako nisam ništa uspio saznati. Znači, on je odležao za poslije kratke službene obavijesti koja je glasila: »Mi krećemo u susret
nekoga drugog... Pokušao sam preko jednog prijatelja doći do predsjednika Englezima, sastat ćemo se s njima u Sloveniji.« Međutim, već u Krapinskim
suda, koji mu je sudio. On mu je prenio da ne namjeravam ništa poduzeti, već Toplicama shvatio je, bilo mu je »sasvim bistro«, da su posrijedi isprazna
da me kao čovjeka zanima zašto je toliko ležao u zatvoru. On je tada rekao: obećanja, izvan svake zbilje. Nastavljajući dalje pješačenje u nepreglednoj
»Slušaj, ja tog inženjera Ćorlukića znam, o njemu sve najbolje... Ja sam mu koloni prispio je do mjesta gdje se razvila žestoka bitka s vrlo mnogo
sudio oca, ali ako može, neka sad on mene smatra za oca, i ja ga kao otac i/ginulih, dok se on spasio skokom u obližnju rijeku. Po izlasku na obalu
molim neka ne čačka... Nemojte čačkati!« Ja sam digao ruke od toga. U priključio se začelju, nepoštednoj zalaznici koja nije dopuštala da itko
međuvremenu je ćaća umro. • /.aostane ili se vrati natrag... Redoslijed ponekih zbivanja koja opisuje Vlado
Lipak možda nije kronološki posve podudaran s pravim tijekom navedenih
događaja, što nipošto ne oduzima zanimljivost i sve ostalo njegovim
kazivanjima. Svaka od tih epizoda, na putu prema austrijskoj granici i
Bleiburgu, kao i ono što će se odigrati do njegova konačnog povratka kući 2.
VIII. 1945. donekle podsjeća na neke već objavljene doživljaje, ali na jedan
drukčiji način i sa sijaset sasvim novih, različitih pojedinosti. U tome se

256
17 Križni put 257
 posebno izdvaja Lipakov povratak, po mnogo čemu izuzetan i naročit:
vraćao se sam samcat, izbjegavajući bilo kakve susrete i ulaske u manja i veća
naselja, vraća se - kako sam kaže - kao vuk samotnjak. Prvo pišući nam da
ga posjetimo a zatim telefonirajući da provjeri imamo li želju objelodaniti i
njegova sjećanja, Lipak nam je napominjao kako ima dojam daje svatko od
sudionika blajburške drame sve doživio na svoj način i za sebe, i da nitko od
dosad objavljenih u »Startu« nije dotakao njegov dio - pakla.
- Sve je počelo tako da smo normalno dobili pozive, i morali ići na vizitu
u općinu, mi 1928. godište cijeloga grada.
•U Karlovcu?
- Da, u Karlovcu... I tam su nas pitali ko hoće u domobrane, ko hoće u
ustaše, a u stvari sve su nas uzeli u ustaše. Zapravo, više nismo znali što smo. ..
Otpelani smo u kasarnu Zrinski, i svi smo još bili u civilu.
- Je li vam bilo ponuđeno da birate u koju hoćete vojsku?
- Mi smo došli na vizitu, tamo je bila liječnička komisija, tu smo se
normalno skidali pred nekim oficirima i civilima, koji su vršili pregled i pitao
je neki domobranski oficir, mislim daje bio general, poslije sam ga viđao,
pitao je: ko će kuda? Netko se javljao u domobrane, netko u ustaše. Ja sam
onda bio radnik u pilani, imao sam malu plaću, morao sam puno raditi, jer nas
je bilo puno i trebalo je preživjeti... U civilu smo odvedeni u kasarnu, onako
kako se tko zatekao u svojoj robi, tu smo bili oko deset dana. Tu su nas tukli,
vježbali, učili činove. Tako smo proveli to vrijeme. Vježbali su nas neki
ustaše, povratnici, Hercegovci. Znate, bilo je svakakvih komičnih scena,
recimo pala muha na zid, i natjerali bi vas da pitate kako je, koji je čin,
shvaćate...
- Oštro su postupali s vama?
- Maltretirali su nas.
- Ipak, kao ste se izjasnili pred komisijom?
- Za domobrane. Molim, ne mogu da lažem, bio sam veliki Hrvat, a bio
sam sirotinja, siromah.
- Poslije izlaska pred komisiju?
- Kao prvo, otpelali su nas u kasarnu Zrinski.
- Tamo su vas onda raspoređivali?
- Ne, pazite, ovako je bilo, u tome je štos. U kasarni su nas jednog dana
postrojili, poslije nekoliko dana, stojimo u krugu nas jedno oko tri stotine.
Vele, treba ljudstva za jednu oklopnu jedinicu, stacioniranu kod pivovare,
koja je bila naoružana nekim blindama. Ja sam htel ostat doma, i javim se.
»Otkud si?« »Rođeni Karlovčan«, reko. Pa, familija mi postoji 300 godina
ovdje u Karlovcu! Veli: »Ne možeš ti!« Ja sam prvi izletio, kasnije su se oni
drugi znali ravnati šta da kažu. Govorili su da su Ličani, Dalmatinci, itd,
shvaćate. A u stvari su bili Karlovčani. I ostali su. E, onda su još proradile
veze, bilo je tu djece bogatih seljaka, i oni su raznim novčanim makinacijama
izvukli svoju djecu. Tko je ostal izvan? Ostal je izvan toga čisti proletarijat
ovoga grada, bilo je i Srba među nama.
- Poslije kraćeg zadržavanja u Karlovcu krećete dalje?
- Nakon otprilike dvadesetak dana postrojili su nas i pitali da li se netko
L 258
l
osjeća bolestan, jer idemo u Zagreb. Bolestan nisam, neću lagati. Kad smo
čuli za put u Zagreb, proradili su nam klikeri, čuli smo da u Rakovom Potoku
partizani napadaju kolone, stoje bilo točno, i nadali se svemu i svačemu. No,
kaj se more. Krenemo mi pješke, mati trči za mnom, nije mi imala tako reći
šta dati, i ono što je imala nosila je za mnom čak do Ilovca, do sadašnje
benzinske pumpe. Tek tamo nas je uhvatila i dala mi komadić mesa, kruha,
i možda još neku sitnicu. Inače, vrlo loše smo se hranili. Mi zdravi išli smo
pješke u Zagreb, a bolesni su otišli kamionom.
- Možete se sjetiti, kojega datuma je to bilo?
- Oko 3. veljače (1945 - op.), tako.
•Pješačite kao civili?
- Da... negdje kod one gostionice »Dobra mamica«, meni su otpali donovi
s mojih cipela, boljih nisam imao, meni su kap pilanskom radniku te cipele
služile i za svetak i za petak. Pošto su mi se cipele raspale, ja sam u Zagreb
stupio bos. Bilo je to prvi put u mojem životu da sam u Zagrebu, u toj svojoj
16. godini, ušao sam bos u Zagreb.
•Kamo vas upućuju u Zagrebu?
- Pamtim stari Zagrebački zbor preko puta Kranjčevićeve ulice. Gledam
unaokolo, razbijeni izlozi... Kad smo imali mali odmor, stisnuo sam se u kut,
noge su mi bile sve krvave... Vode nas dalje, u kasarnu u Ilici 207. Postrojili
su nas, došao je ustaški pukovnik Moškov, veli: »Vi niste domobrani, niste
radna služba, vi ste od danas ustaše! Treća doknadna bojna, 21. ustaški
zdrug!« Ja sam bio određen u 2. satniju, dobili smo ljetne domobranske
uniforme, šilt kape i gore »U«.
- Ljetne uniforme usred zime?
- Usred zime, bez ikakvog šinjela i bez ičega drugog. I tu smo opet
vježbali, vježbali smo postrojavanje u Šestinskom dolu, itd. A naPantovčak
smo išli, u ono brdo, vježbati strojevi korak, odnosno pozorni korak. Vikalo
se, deralo »ne gazi po jajima«, tukli su nas... Za svako malo dobiš šamar. Bili
su tu neki moji dečki iz Karlovca, među njima i neki brijač, zgodan dečko,
bio je biciklist i bavio se sportom. Molim ga: »Daj ti mene nekako izvuci.«
»Ne mogu«, kaže on... Gonio nas je neki bojnik (major - op.) Mandić. Za
razliku od njega, bio je tu i jedan dobar čovjek, komandir satnije (čete - op.),
neki natporučnik Mladen Ivekpvić, taj je čovjek uvijek bio potišten, utučen,
pred njim se nije ganjalo... Jednom prilikom za bombardiranja Zagreba ja
pobjegnem iz kasarne, a nikad prije nisam bio u Zagrebu, i bježim bez veze.
Sam sam pobjegao. No, uhvatila me patrola, i kazne me čučnjevima od dolje
do gore. Dok sam čučao, oni su naslagali puške na mene, da ih nosim.
- Morali ste odakle dokle s tim puškama?
- Od prizemlja do drugog ili trećeg kata kasarne u Ilici 207.1 ja sam tu
kaznu odvalio. Zapravo, i nije bilo tako teško pobjeći iz kasarne, jer je od
bombardiranja nastao opći kaos i metež. Onako kao gradski dečko, fakin
karlovački, a ulica ipak daje jedan životni fakultet, uvijek sam bijedno živio,
nikad nisam dobro živio, tako reći nikad u životu se nisam čestito najeo ni
obukao, mislio sam da bi bilo jako glupo poginuti od bombardiranja. Bogme,
to sam i platio... Jednog dana vele idemo u Maksimir. Vidim tam svečanost.
259
 Poslije sam tek doznao tko je sve bio prisutan, koje sve glavešine od onih koje'
smo gledali u filmskim žurnalima, kao npr., Kasche i drugi. Postrojili su
bojne (bataljoni - op.), bili su tamo i neki Bosanci, sve godište 1928. Bilo nas
je nekoliko hiljada tu postrojenih u Maksimiru, polažemo zakletvu pred
Pavelićem, najbolji vojnici bit će nagrađeni.
•Kada se održava ta smotra?
-To je bilo u trećem mjesecu, u ožujku, tako nekako. Mi polažemo
zakletvu u Maksimiru, poslije je defile. Kao što se vidi u žurnalu, pred
Pavelićem, tu je i onaj Kasche, razni još, popova je bilo tu, jer popa smo imali
u jedinici, i položili smo zakletvu. Onda su pozvani svi najbolji vojnici iz svih
satnija da stupe korak naprijed, i oni su izašli pred stroj, iskoračili kako je
naređeno. Pavelić im je čestitao, uručio neke poklone. U mojoj jedinici bilo
je slučajno najbolji vojnik jedan Srbin, Rade, bez oca kojega su mu ubili
ustaše 1941, nije imao ni matere, ni oca. Nikoga nije imao, a bio je doista
najbolji vojnik naše jedinice. Bio je poslušan od straha, za razliku od mene
koji sam se uvijek bunio protiv svega. Protiv nepravde. A uvijek sam živio
bijedno, ugnjetavali su me cijeloga života.
• Stoje bilo s tim čovjekom kasnije?
- Živ je, u Jaski je. On izlazi jedan korak pred poglavnika, poglavnik mu
čestita, rukuje se s njim, uručuje mu poklon. Mi smo se tak smijali poslije u
kasarni. Pa, tučemo se protiv Srba... Naime, kod nas u Karlovcu je do 1943.
godine kolala fama da se vode borbe protiv četnika, mi nismo znali da su to
partizani dok nismo čuli za Veću Holjevca, Balaša kojega smo lično
poznavali. Onda su neki naši Gažani, a ja sam bio rođen u Gazi, otišli u NOB,
i tak smo doznali kam su prešli.
• Kakav poklon je dobio taj najbolji vojnik?
- Meni se čini daje dobio sat, ili pero (nalivpero), ne znam točno. Znam
samo da je to odmah prodao u kasarni, daje to prodao onog časa kad se vratio
s nama u kasaranu. Jer, u kasarni se naveliko švercalo, došli su oni stari ustaše
i kupili taj predmet od njega. Njemu se fućkalo, glavno mu je bilo da dobije
neku lovu, to je bilo jako važno, budući da smo naveliko ajncali.
•. I na toj paradi ste bili u ljetnim uniformama?
- Sjećam se daje bio lijep dan, da nije bilo snijega, to pamtim ko danas.
Stojimo mi bez šinjela i čekamo. Da li smo drhtali? Drhtali smo mi i od silne
muke poslije onih strojevih, odnosno pozornih koraka, poslije onog nemo-
gućeg egzercira. U kasarni, a i inače, držali smo se na okupu mi ondašnji i
budući proleteri, gradska sirotinja. Seljaci su bili posebno na hrpi, nismo bili
skupa. Oni su u odnosu na nas bili bogati, njima su dolazile žene, meni nije
imao tko šta donijeti. Dakle, kad smo i to skinuli s vrata, išli smo na Istočni
kolodvor, gdje nam je iznova držao govor pukovnik Moškov, napominjem:
»Vi idete sad na frontu!« Rcko: kud sad, zar možda na srijemski front, o
kojemu su javljali razglasi u kasarni? Prvi transport ode u Gornju Stubicu,
napadnu ga avioni, potuku puno ljudi. Nas strah kako ćemo mi proći.
• Vlak je bio bombardiran?
- Nego šta. Napali su vlak dvotrupci, oni lockheadlightning, znate.
• Prebacivali su vas putničkim, teretnim vagonima?
260
- U G-vagonima, zatvorenim vagonima, na kojima su samo vrata bila
otvorena, pa smo se naslanjali na onu štangu u sredini. Utučeni smo,
bezvoljni. U Gornjoj Stubici moja je satnija dodijeljena u školu, vele: »Imat
ćete bojevo gađanje.«Imali smo neke dugačke talijanske puške, pet metaka
unutra, i s njima idemo do neke pećine pod Zagrebačkom gorom da obavimo
gađanje. Rade je opet bio najbolji, trsio se. Nama je bilo svejedno. Jednog
dana moje odjeljenje, sve rođene Karlovčane, pošalju na bunker iznad
groblja u Gornjoj Stubici. Dobili smo neku bredu, nikad je živi prije nismo
vidjeli, niti smo znali s njom baratati, niti smo ikad s njom pucali prema bilo
kome, niš. Jedan koji će poginuti kod Dravograda kaže: »Vlado, mi smo
gladni, ovako ne bu išlo.« Baš smo bili primili nekakve finske šinjele, zelene,
bolje rečeno zelenkaste. Dosta dugačke. I povežemo se sa seljacima, koji
predlaže: »Donesite vi nama onu svilu, cigareta, pa ćemo vam ih mijenjati za
jaja, ispeći vam kakvu puricu, kokicu.« Tako se mi uhvatili šverca, svi mi
Karlovčani. Nosimo seljacima cigarete, kojih smo imali dovoljno, onih
cigareta »Ljubuški« i duhana. Na taj način smo dolazili do jaja, fino ih pekli
i lijepo se najeli.
• Otkud vam svila za razmjenu?
- Pa, futer, podstava šinjela je bila svilena, znate, i mi bi to izrezali. Išlo
je ovako: onaj koji je želio jaja nabavio bi komad svile, mi bismo mu dali neko
jaje za tu svilu, a sebi zadržali ostatak jaja, jer se za tu svilu dobijalo više
komada... Onda je stigla do nas ustaška crna legija, bobanovci. Zahtijevaju
da budno pazimo, reko: kod nas nema mrdanja! S njima je bojna krenula
prema Zagrbačkoj gori u akciju, vele da su se pojavili partizani. Vratili smo
se blatni, umorni, niti metak nismo opalili. Bobanovci prešli, više nikom
niš... Ostali smo dalje kraj bunkera i 5. svibnja 1945. počelo se pričati:
»Izgleda da idemo u susret Englezima, idemo prema Englezima.« Kud mi
ovakvi k Englezima? Nezgoda je bila u tome, što smo mi u međuvremenu
prodali naše šinjele.
• Koliko vas je bilo kod bunkera?
- Na samom bunkeru bilo nas je 12, sve sami Karlovčani, i svi smo bili
prodali svoje šinjele. Kako ćemo sad ovakvi pred regularnu vojsku, pred
savezničku vojsku? Nije bilo druge, nego da se povežemo sa šefom skladišta.
Skupimo lovu od ajnca, kaj smo dobili, zaradili, i kupimo od njega šinjele.
Isto onakve zelenkaste, finske šinjele. I 6. V. 1945. postrojimo se, nabusiti
bojnik Mandić nam govori: »Mi krećemo u susret Englezima, sastat ćemo se
s njima u Sloveniji.« Na licima ljudi neki strah, panika. Meni prilično
svejedno, mislim vidjet ćemo što će biti. Dogovorili smo se da se ne
razdvajamo jedan od drugoga. Dijele sljedovanje: žlicu pekmeza i četvrt
kukuruznog kruha. To nama za put.
• Na koji način vam je podijeljen taj pekmez?
- Na žlici. Ja sam to odmah namazao na kruh i pojeo već do Krapinskih
Toplica. Imao sam ranac, u njemu jako malo stvari. Solja, čuturica, nckekefe
koje sam ponio od kuće. Uzmem sobom šećera. Kocke šećera, koje je naš
bunker nabavio iz skladišta preko veze. Čim smo izašli iz Gornje Stubice
pada naređenje, da nitko ne smije u civilnu kuću, čak ni po vode. Vodu smo
261
 ponijeli u čuturicama. I tada je ubijen jedan Bosanac, miran i zgodan dečko,
kralj Petar.« Nemam pojma tko su bili ti civili. Sve mi se pobrkalo u glavi.
moje godište. Izašao je iz kolone i išao u neku kuću, možda baš da se napije Reko: šta smo to mi, gdje smo? Napustimo Celje, dođemo do S lovenjgradeca.
vode. Bojnik Mandić ga je ustrijelio na licu mjesta, pred nama. Možete Tamo što sam vidio, to je bio pakao. Nismo mogli prijeći preko nekog mosta,
zamisliti kakav je to bio šok za nas, koji smo to sve promatrali. Ustrijelio ga a s druge strane su se vodile žestoke borbe. Mazalo se dan i noć. Nađem neku
iz pištolja.
deku, zamotam se, legnem. U blizini je bila neka rijeka, potočić, da li potočić?
•Kad ste krenuli tog 6. svibnja 1945, rano ujutro? Presušeno korito. Skutrim se pod mostom, kad prilazi mi neki iz crne legije,
- Ne, negdje oko 8 sati. Stigli smo do Krapinskih Toplica. Tamo smo imali
pita: »Iz koje si jedinice? Gdje ti je oružje?« Kažem: »Nemam ništa.« »Sad
odmor, pauzu, kad najednom avioni, spitfajeri. Opći metež, kaos. Našli smo
ću ti ja nabaviti«, reče on i donese mi parabelu. »Preko mosta se ne može ako
se usred gužve. Konji, civili, djeca plaču na kolima. Dok sam se okrenuo
nemaš oružja«, doda. Onako sumanut prijeđem i ja most. Pošteno da kažem
ostao sam bez svoje jedinice, svi se razbježali. Ja više nisam vidio nikoga od ni o čemu nisam posebno razmišljao, nisam osjećao neki strah, nagonski sam
svojih. Cijela se 3. bojna formalno raspala. Avioni su nas napadali, nisu
se borio za opstanak i odlučio da više ne ulazim ni u kakve čarke, ni u šta. Žao
bombardirali, nego samo tukli iz mitraljeza i topova. Ulazim u kolonu na
mi je bilo one djece, onog naroda, i mojih kolega. Tamo sam susreo
cesti, sam, samcat, nikoga od mojih. Bacim pušku, rasterećujem se. Bacim
karlovačke dečke iz pivovare. Tu sam ih vidio zadnji put, pred tim mostom.
i šinjel, bacim ranac. Šećera mi puni džepovi, također i cigareta, jer moram
Nikad više. Nijedan se živ nije vratio. I tu dok traje pucnjava prijeđem most,
pušiti. Dođem u Rogašku Slatinu, čujem: »Pavelić je baš sad malo prije
dođem na neko brdo, na ćuku. Dolje bjesni borba još jedan sat možda, bilo
otišel!« Tako se pričalo... Hodamo, hodamo, ali sada se više nemate kome
je to popodne oko 5 sati. Dođu do mene neki oficiri, a mene spopadne strah
obratiti za jelo, nemate svoju jedinicu. Čim se spustila noć, ja sam ćorisao
da mogu biti pogođen, da sam možda već pogođen. Hrknulo me nešto, ne
hranu gdje sam stigao.
znam šta. Brzo skinem bluzu, pitam one kraj sebe da li se vidi da sam ranjen.
- Od koga ste uzimali hranu?
Nisam, kažu. Dolje se skupili neki generali, odjekuje kao preko zvučnika,
- S vojnih kola, od komore. Krao sam kruh, a naročito sam tražio šećer.
barem tako mi se Činilo: »Ko hoće natrag za Hrvatsku može se vratiti nazad
Cigareta sam imao dovoljno. Prođe Rogaška Slatina, tu sretnem napokon
otkud ste došli, ko hoće može Englezima, ko hoće na onu stranu tamo su
nekog svog, nekog rojnika (desetar - op.) iz Rakovca, karlovačkog fakina. Da
se razumijemo ja taj izraz fakin koristim bez pogrdnog značenja, mi smo svi Bugari... i molim vas da se predate!«
bili radnici, nijedan nije bio bez posla u pilani ili bilogdje drugdje u Karlovcu. - Čulo se kao preko zvučnika?
- Uglavnom, ja sam to dobro čuo, tako dobro kao daje iz zvučnika. To je
Idemo do pred Zidani Most, čini mi se. Dolje rijeka, gore brda. Pojma nemam
bilo iza S lovenjgradeca, i nakon što smo prije toga prešli preko mosta. Vrlo
koja je to rijeka, samo znam da sam skočio u nju kad je žestoko zapucalo po
koloni. sam siguran da sam prošao kroz Slovenjgradec, a to znam otuda što sam išao
vršiti veliku nuždu u Slovenjgradecu u jednu stolarsku radionicu, to dobro
- Skočili ste u rijeku da biste se spasili paljbe?
pamtim. Tako znam da smo prošli taj Slovenjgradec... Za most znam da sam
- Naravno. Bila je to neka mutna, žuta rijeka. Najednom je nastala ludnica,
ga prešao pod paljbom.
pucalo se, ne znam odakle, po koloni. Ljudi padaju, nikoga ne vidiš, ne vidiš
•Tako vam je to objavljivao da se predate?
tko puca. A pucalo se odnekud s brda, s čuke. Reko, pa ne bum ja poginul, - Meni se čini da je bio jedan partizanski general i jedan ustaški.
dobar sam plivač, skočit ću u vodu i neka bude kako bude. Kad sam pao u
- Oni su to zajedno objavljivali?
rijeku, voda me odnijela niz struju i izgubio sam ritam svoje kolone. Kad sam - Meni se čini daje s njima bio ijedan Englez, da su svi tri bili tu. Nije sve
se izvukao na obalu, naletim na crnu legiju koju je vodio neki Sudar, to je bila točno ono stoje izneseno. Ja to govorim onako kako sam to promatrao svojim
njegoiva kolona. Priključim se njima i upoznam nekog Zagrepčanina Slavka, očima, uostalom kao gradsko dijete koje je otvorenih očiju išlo kroz život. U
tako je barem kazao da se zove. On je bio vodnik. Pita me otkud sam, ja mu
cijeloj toj gužvi nečega me bilo naročito stid, i to mi uopće nije išlo u glavu.
tumačim da sam doplivao odozgo, odonuda. Veli, naći ću ja tebi neku robu,
Sramota me je bila da se oficiri jedne vojske koja je ratovala skidaju u civil,
jer sam bio sav mokar. Morao sam čak baciti cipele, pa sam išao dalje bos.
a nas su onu sirotinju ostavili na cjedilu, nas djecu i one podoficire...
Kad smo se približili mjestu odakle sam doplivao, vidim tu leži sigurno pet
- Gledali ste to presvlačenje?
hiljada mrtvih. Djece, žena, vojnika. Konji prevrnuti. Sve to poslije one
- Gledao, nego šta. Mene je bila sramota zbog njih. Reko, zašto da se ja
bitke... U toj koloni u koju sam došao dobio sam jesti, imali su čvaraka, pa
sada skidam, ja nisam nikome ništa napravio, valjda će to oni koji će me
i masti. Nakon toga više nije bilo nikakve borbe... Čujem neku jaku
/arobiti shvatiti kao ljudi. Ako smo ljudi! Uvijek sam cijeloga života
eksploziju, nešto je eksplodiralo, i ja bjež! Čini mi se da je to bilo pred
vjerovao u ljude... Na to mi kaže jedan stariji ustaša: »Nedam se partizanima
Celjem. Tu se iznova formirala kolona, ulazimo u Celje, naša je kolona pod u ruke, ja sam unutra od 1941.«! meni: »Mali, sa mnom.« I mi krenemo, išli
oružjem i ide sredinom ceste. Sa strane partizani, isto naoružani, meni to nije
smo cijelu noć, držali se jedan drugome za opasače. To je bilo valjda 13. ili
išlo u glavu. Neki civili dovikuju: »Neka vama bude Pavelić, nama neka bude
14. V. 1945, tko bi to točno znao. Znam da smo išli po Alpama, stalno se čulo

262 263
 u onoj mrkloj noći kako netko nekoga traži i zove: »veza«, »veza«... Popeli
smo se na vrh. Vidim odozgo gore šume, dolje sve u plamenu. Reko: »Bože,
šta ti ljudi rade! «To je dolje bio opći pokolj, znate. Sjednemo u toj šumi,imali
smo kratki odmor. Onaj sa mnom Bosanac veli: »Ajde mali, jest ćeš pure.«
Ja gladan, mislim najest ću se barem puretine, a kad tamo to su bili žganci sa
šećerom. Ja to nisam znal, nisam znal daje to pura! Tako sam se tu najeo, i
u zoru se spustimo pred Bleiburg, na cestu.
- Otkud znate da je to bio Bleiburg?
- Doći ćemo na to... Kad smo se spustili dolje na cestu, tu je bilo leševa,
izgorjelih ljudi, bilo ih je sigurno dva-tri kilometra kraj ceste. Gore kamioni,
konji prevrnuti, s kopitima u zraku. Smrdi po onim leševima, a medu
leševima svakakvih civila. S desne strane je bio usjek i gore jedna kućica na
brdu. Ja sam imao još nešto kuna i maraka, koje sam našao putem, pa sam
imao novaca. I tu sam kupio od seljaka jabukovca, znate. Dakako, tražio sam
kruha, on ga nije imao ili ga nije htio dati, nego mije prodao jabukovac. Otud
znam da je to bio Bleiburg, od njega. Poslije smo mi ušli u taj Bleiburg, ja sam
skrenuo na lijevu stranu, gdje su bili ranjenici. To je užas bio. Zašto sam
skrenuo prema ranjenicima? Zato što su imali za jesti, shvaćate.
- Odakle ranjenicima hrana, dok je vi ostali niste imali?
- Ostavili su im hranu oni koji su ih tu smjestili, ostavili im hranu i još
ponešto. I ja hranim jednog ranjenika i sebe, shvaćate. Morao sam se nekako
snaći da preživim, to mije tada jedino preostalo. Iznenada u šumi, u Alpama,
pojavili se tenkovi, pokazali se obrisi tenkova. Bljeskao se čelik medu
drvećem u šumi. Unaokolo vidim ima četnika, ustaša iz crne legije, ovih
potonjih najviše. Zaori »bježi« i zaprašti pucnjava preko samog vrha.
•Kamo se bježalo?
- Prema tim tenkovima. Mislim si ja, šta ću ja bježati. Nisam učinio
nikome na žao. Opalim jedan metak iz straha u zrak, a i da vidi onaj pored
mene da i ja pucam. Zapravo, natjerao me da pucam, stalno me opominjao:
»Je l' ti gledaš?« Nisam imao u koga pucati, ne vidim nikoga, nitko ne puca
u nas. Ali, zato padaju granate. Čujem: »Bugari tuču po nama!« Oko mene
ljudi bez nogu, bez ruku, svakakvih. Jauču, preklinju:»Daj me ubij!« Kako
da nekoga ubijem? Sve su to bili mladi ljudi. Oni koji su ih donijeli tu su ih
ostavili, nitko živ više ne brine za njih. Pobjegli bez traga ti koji su ih tu
donijeli... Pronese se komanda: »Vadi zatvarače iz naoružanja!« Ja bacim
onu parabelu, staja imam vaditi zatvarač iz nje! Poslije toga nova komanda:
»Bijele marame, krpe na oružje, stavite ih na cijevi.« Ja to nisam stavljao, jer
više nisam imao na što. Zatim: »Ustaše na desnu stranu, oficiri na lijevo,
četnici na ovu, domobrani na onu stranu.«Počelo sortiranje.
•Tko je to zapovijedio?
- To je govorio, meni se čini, neki domobranski general, tako se poslije
pričalo. Jer, ja nisam tamo vidio više nikakvog drugog oficira.
- Gdje su ležali oni ranjenici? Na rubu doline, na rubu šume?
- Kraj jednog malog potoka, potočića, oni su tu bili ostavljeni.
- Da li je obala tog potočića ili potoka bila strma, penjala se uz brdo?
- Ne, ne... sjećam se tog potočića, tu nipošto ne griješim, jer sam se baš na
264
tome potočiću ili potoku napio vode. Voda je bila prljava, krvava, svakakva,
a ja sam bio strašno žedan, sav sam gorio. Tu sam zadobio pprebricu,
dizenteriju. Hvatala me temperatura. Kad sam čuo da razvrstavaju, pošao
sam i javio se tamo gdje su rekli da se skupljaju ustaše. Pa neka me ispituju!
Moglo nas je ondje biti na kraju oko stotinu, ne više. Možda nas je bilo i nešto
manje, ali više ni u kojem slučaju... Na lijevoj strani je bila neka kuća... U
sumrak smo ležali kraj vatre. Svako malo odjekne neka eksplozija, svaki čas
netko strada od nagazne mine. Puno ljudi je tako poginulo. Bilo je i dosta
samoubojica. Jednostavno netko stavi pod sebe handgranatu, legne na nju, i
izginu također i oni koji su bili kraj njega. Smaoubojica je bilo jako puno, ti
ljudi su bili kao u transu, u bunilu, delirijumu. Nisu više znali šta će, mnogi
su možda i bili krivi... Zbog njih su nadrljali i oni koji to nisu bili. Zamalo
čujem: »Je li ima netko iz Karlovca?« Ušli partizani medu nas, a taj koji pita
je bio nekadašnji prvi susjed, još je i danas živ. Bio je sudac za prekršaje, s
njegovim bratom sam danas najbolji kolega, ali s njim nisam poslije tog
susreta nikad više razgovarao. Pita: »Otkud ti ovdje?« Reko: »Otkud ti?«Znao
sam daje bio u Petrovaradinu u vojnoj akademiji, onoj avijatičarskoj. Oni su
1942. kad su ih napali partizani, otišli u NOB. Nisam više s njim razgovarao,
jedino me pitao da li su njegovi živi, koliko sam dugo u vojsci, kaže: »Tebi
ne bu niko niš, pa ti odi doma.« A vidim tamo oni Srbi ljube se sa četnicima,
»hodi«, vele,»sa mnom, obući ću te, bit ćeš kod nas«. Ovaj moj mene ne pita:
hoćeš li ti kmeni? Bi išel drage volje, znate. Veli meni neki Dalmatinac:»Čuješ,
on tebe pozna, da ne bi najebali?« Čovjek svakojako rezonira, a dotle
unaokolo eksplozije od onih nagaznih mina i izbezumljenih samoubojica.
Nama ovi partizani koji su došli nisu ništa radili. Međutim, kidnemo mi tu
noć, proguta nas mrak.
- Kuda bježite?
- Veli onaj: »Ja znam kud se ide u Klagenfurt«. Dobro, velim, valjda on
•/.na. Idemo mi, idemo, a zapravo putujemo prema Jugoslaviji.
•Krivo ste se orijentirali?
- On me vodio... vidim ja slovenska sela, oni kipci kraj ceste, MajkaBožja,
Isus, vidim tu puno novaca koje su ostavljali ljudi koji su tuda prošli. Ja to ne
mogu, sve kad bih i htio, ne mogu jer nemam. Reko: kud si me zapelal? Pa,
vidiš valjda kud idemo!
- Taj koji vas je vodio bio je ustaša?
- Da, on je bio u PTS-u i u ustašama od 1941, dobio sam dojam daje bio
i u Jasenovcu, barem po onome što je pričao. Bio je osoran, veli: »Ti se mali
ne boj, ucmekat ću ja svakoga ko nam dođe!« Sobom je nosio bombu, ostala
mu je kod onog izvikivanja i svrstavanja radi predaje nitko nas nije pre-
gledavao.
- Samo je tu bombu imao od naoružanja?
- Samo tu bombu sam ja zapazio, možda je imao i nešto drugo, ne znam.
Pomislim: trebam te se riješiti! I dođemo mi u šumu pokraj ceste, u kojoj
trebamo prespavati. Do tamo smo prošli pored puno mrtvih, ubijenih ljudi i
konja. Ija noću, kad je on zahrkao, ja noga! Reko: mogu ja ići i sam!
Uostalom, sada je i meni jasno da idem nazad, pa kad je već tako produžitću
265
 dalje. Danima pješačim, s nikim ne kontaktiram. Po danu spavam u žbunju,
noću pješačim, putujem. Ko vuk samotnjak, znate. Poslije nekih možda 6-7
dana, tko bi to sada znao, nakon izbjegavanja svih većih mjesta na koja sam
nailazio, donese me put pred Samobor, u Hrvatskoj. Potom bih pretražio
leševe da vidim ima li kod njih nešto za pojesti, recimo znalo je biti onih
njemačkih krumpira u vrećicama, pa bih si to nekako negdje skuhao. Za vatru
je bilo lako, jer sam nekom mrtvom Nijemcu uzeo upaljač, fajercajg u obliku
čahure. Korak po korak, i evo me pred Samoborom. S lijeve strane neka
samotna kuća, unutra neka stara žena. Pitam: »Bako, ima li šta za jesti? Ja bi
kupil?« A lagao sam, novaca nisam imao. Nadam se: valjda će mi dati
badava. Bio sam već skroz u bunilu od onog umora, od svega. Bez cipela, bos.
• U istoj ste uniformi?
- Zaboravio sam reći da srna ja i onaj skinuli uniforme s nekog mrtvog
Nijemca, skinuli smo mu hlače i bluzu, drugo ništa. To sam ja sada imao na
sebi. I bio sam bez kape. Kapu nisam imao. Bos i u rajtericama, kao hlačama.
Na žalost pokojnikove cipele nisam mogao obući, jer su mi noge bile već tako
jako naotečene da na njih ne bih mogao navući ne znam kakve salonske
čizme. Tu na ulazu u Samobor mi ona dobra žena da jesti, i to žgance s
čvarcima. Najedem se. Pita me: »Otkud si?« »Iz Karlovca«, kažem. »Nemoj
reći da si Karlovčan, ovdje je Karlovačka brigada, maže sve!«, posavjetuje
me. Reko: ne bum takva bena, ne bum seja tu javil. Jest da govorim kajkavski,
i da su me zbog toga zafrkavali, te »kaj bus?«, te »kaj ne bus?«, no mogu ja
biti i od nekud drugud. Bit ću oprezan. Vidim na straži jednog poznatog
karlovačkog mesara, koji je bio Šegrt kog moga oca.
• Ovaj kao partizan?
- Da, otišao je u partizane u podne, isto kap ja u ustaše. Čuva on stražu.
Kažem: »Gospon Joža, je li bi imali kaj dati za jesti i da javite mojima da sam
živ?« »Marš«, veli, »u ... materinu odavde, ubit ću te. Pazi, da te ne
ucmekam!« Ha, niš! Ja pobjegnem u onu rulju, tamo dalje, i javim se da sam
Varaždinac. Izvikuju ubrzo: »Varaždin ovdje!«, »Karlovčani ovdje!«..
• To se događa u Samoboru?
- Da. Sad se zapravo prvi put javljam partizanima, koje sam prvi put vidio
kod Bleiburga i sad drugi put.
• Onaj vaš sugrađanin i znanac bio je zapravo na straži pred zarobljeničkim
logorom?
- Da, pred zarobljeničkim logorom.
• Gdje se nalazio taj zarobljenički logor? Izvan Samobora?
- Meni se čini daje to bio Kerestinec... Znam da smo tuda prošli mimo na
karlovačku cestu, znate. Zatim smo išli pokraj onog »Plivinog« pogona, gdje
proizvode lijekove. Tim smo putem pošli na staru karlovačku cestu. Kod toga
smo u Remetincu zaokrenuti prema Sisku, i tu se ja zaletim u jednu kuću
pored ceste. U njojj'e bio neki fini gospodin, inteligentan čovjek, u kućnom
haljetku ili u pidžami, i on mije dao jesti. Ljudski me ugostio. Nastavljamo
mi prema Sisku. Kako smo prolazili kroz neka sela, tako su nas mazali
stanovnici tih sela, šorali, a čim bi pala noć prorjeđivali su nas naši pratioci.
Tkogod bi zaostao, laj je bio njihov. I prispijemo u Sisak, tamo na nas svašta
266
bacaju iz kuća. Već si umoran, već ti je svega dosta, i tu nas u Sisku zatvore
u staklanu. Od tuda sam se prvi put uspio javiti mojima doma preko nekih
žena, reko: javite mojima da sam živ! Tu smo bili par dana. Jesti ti nitko ne
daje, ama baš ništa. Tu ni civili ne donose nikakvu hranu. Onda, pokret,
idemo dalje! Prolazimo kroz šumu nekih desetak kilometara, tu šumu sam
zapamtio za cijeli život. Kadgod sam kasnije išao kroz nju hvatao me strah,
da sam morao piti tablete za živce. Kad sam jednom išao u INU kao
predsjednik radničke kontrole merđom, reko: nemoj, molim te, više tuda
nazad! To mi je bio najgori put u životu... Tu se ubijalo po noći, dok smo se
kretali za Popovaču. Išlo se: Sisak - Popovača - Kutina. Kad smo prvi put
došli do Popovače, dali su nam jesti truli luk, ništa drugo nego samo taj truli
luk.
• Kuda su vas zapravo vodili?
- Mi smo mislili da ćemo dalje, ali oni su nas drugi dan opet vraćali u Sisak.
Cijelu kolonu. Mene je tada uhvatio grč u listu noge. Reko, sad sam gotov,
sad više ne mogu mrdnuti. Dakle, svršeno, moj film će puknuti... I dođe k
meni jedan visoki partizan, inače jako zgodan čovjek, znate. Veli: »Diži se!«
Kažem: »Ja ne mogu, a ti znaš svoje!« Baš sam mu tako odvratio. On meni:
»Nećeš ti umrijeti, ja ću te spasiti!« Uzme me preko ramena i odnese straga
u kola s konjem, na kojima su prevozili svoje stvari, rance, hranu. Tu me
metnuo i dopelal sam se do Siska. Samo mi je kod toga rekao: »Ja nisam
Hrvat. Vidim da nisi dugo u uniformi... ništa te ne pitam... puno smo ih pobili
noćas, a i još ćemo... ti ćeš živjeti!« Reko: dobro, valjda mi to uspije. Mora
da je bio Kordunaš, što mu je bilo ne znam... Dođem do Siska, i opet u
staklanu. Drugu noć se vraćamo nazad: Sisak-Popovača. Sad smo doklipsali
u Kutinu. Civili nam nose jesti u hamperima. Ali, kako su ljudi navalili na te
hampere, to se prevmulo, netko nešto dograbi, netko ne. Iz Kutine smo se
dovukli u Bjelovar. Tu su nas ukrcali na vlak, istovarili nas kod Podravske
Slatine, tamo negdje. Znam da smo prolazili kroz srpska sela i da nas je narod
mlatio. Kad bi nagrnuli na neki bunar, zaštektao bi šarac. Bilo je čak žena koje
bi izašle iz kuće s njemačkim parabelama i ubijale ljude na vlastitom bunaru.
S druge strane opet bilo je sela, gdje su čekali repovi hrane u hamperima s
hrpama onih velikih slavonskih kruhova, koje su nam davali jesti. Ima sad tu
nešto zanimljivo: oni stari Karlovčani, koji su bili u Gestapou u Osijeku,
privučeni obećanjima da će izučiti razne zanate pa su dečki nasjeli na ta
obećanja, bili su se raštrkali po onim selima i vratili se tek 1946. godine.
• Krili su se?
- Da, bili su skriveni kod seljaka. Da su napravili štogod loše, ti ljudi ih ne
bi skrili... Bogami, tu su nas mazali daje sve pucalo. Ja se sjećam da sam
brojio one kilometarske stupove. Zapitam se: kad će konačno tome biti kraj?
Takva nam je bila sudbina: bilo je sela gdje smo dobili jesti, bilo ih je gdje
nismo dobili nego su nas samo tukli. Neka od tih sela bila su popaljena... ja
sam im jedino zamjerao što nisu humani, to što nam nisu ništa davali smatrao
sam normalnim. Neshvatljivo mi je bilo mlaćenje bespomoćnih ljudi. Kad
sam gledao slično u filmovima, uvijek me isto mučilo: kako mogu tući
zarobljenike? Pitaj ga staje bio, pa ako je kriv ubij ga, nemoj ga mučiti... Na
267
r kraju smo došli do Osijeka, na Zeleno polje. Tu je bila nekakva ciglana i nečiji
vrtovi. Znam da smo tražili koščice od kajsija, pa ih razbijali i jeli. Ono što
je najgore: nitko ne daje jesti! Ja ne pamtim da sam tada išta jeo. Noću dok
su svi spavali išli bi u krađu. Negdje smo nabavili nož i njime rezali rance u
potrazi za hranom. Pokušaš ukrasti, onaj te uzmimo uhvati i spriječi, ali ne
može ti ništa. Može ti fućkati... Uvukao sam se u peć, u kojoj se pekla cigla,
noću spavao u njoj, da budem na miru i na sigurnom. Tu smo bili izvjesno
vrijeme, meni se Čini cijeli sedmi mjesec 1945. godine. Nitko nas ne
saslušava.
• Kakvih je sve zarobljenika bilo u to vrijeme u tome vašem logoru?
- Bilo je četnika, ustaša, domobrana nije bilo.
• Je li bilo Nijemaca?
- Ne, Nijemaca nije bilo tu s nama.
• Međutim, vi ste imali na sebi njemačku uniformu?
- Je, ali ja sam stalno ponavljao i govorio da sam ustaša, nigdje nisam
drukčije izjavljivao. Znali su me pitati: »Jesi Švaba?« »Nisam«, kažem,
»nego ustaša.« Kažu nam tamo da ćemo na kupanje preko ceste, s one strane
gdje su bili neki vagoni. Čini mi se daje tamo bila šećerana, ali ne bih se baš
mogao zakleti. Navodno, tu se budemo išli kupati. Ne dam se ja: ne bus ti
mene kupal... kaj da me tam potruje? Velim, ne idem se nikud kupati. I
upoznam nekog Vladimira Mirka, Imoćanina, bio je PTS-ovac i dobar
čovjek. Meni je izgledao kao 1926-1927. godište. Vidio je da sam fizički slab,
a on jak, izdržljiv. Pozvao me da idemo zajedno po selima, budemo nekaj
prodavali. Kažem ja: ne bum mogel daleko: Veli on, neka ne brinem, on
poznaje taj kraj, najbolje je da se uputimo prema Vinkovcima. Mi pođemo,
zaobiđemo neke bare i zaustavimo se pred nekakvom šupom, u kojoj se
odlagao alat. Uđemo, da se sakrijemo dok prođu partizani, patrola. Međutim,
jedan od onih pred kojima smo se sklanjali zastane, veli: »Idem da vidim kaj
je u toj šupi.« Da provjeri, ima li možda šta za popiti. I uhvate nas, i s nama
u stražaru kod glave ceste, kraj logora.
• Vraćaju vas u logor?
- Na Zeleno polje, u Osijeku. Pomislim: sad smo stvarno gotovi. Ali, nema
veze! Već si imun na sve. I tu će nam se dogoditi nešto što je i za smijati se
i za plakati. Ja sam bio kost i koža, suh da suhiji ne mogu biti, sav klonuo od
porebrice i dizenterije, i k tome mi je sva kosa opala. Veli jedan balavac
partizan, mogu slobodno reći za njega daje bio balavac jer je najvjerojatnije
bio mlađi od mene, veli on: »Vodniče, zašto da ih mi tučemo, neka se tuču
sami!« Uzeo je žilu koju je ne znam odakle imao, pa naređuje: »Prvo ti njega
udari 20 puta, a onda će on tebe.« Tako smo mi jedan drugoga tukli tamo u
toj stražari, svaki je dobio svojih 20 komada. Prvi udarci su boljeli, poslije
više ne. Pljuštalo je to po nama, po mojim golim kostima, kaj je to, niš!
Odavde nas pošalju nazad u logor i zaprijete nam: »Da niste više bježali!«
Napokon, jednoga dana: idemo na saslušavanje! Konačno. Bilo je to prvi put
na cijeloj toj Golgoti i u tom paklu. Dođemo u baraku, koja je bila u sredini
logora i u kojoj kao daje nekad bila uprava te ciglane. U baraci jedan partizan
i partizanka, zaključim da je žena bila kulturna, jer je pisala s više prstiju.
268
Zgodna ženska je bila. I on je bio fes čovjek, taj komesar. »Sjedni na stolac
i kaži koja si vojska?« Kad me ispitao, primi me ovako frajerski, veli: »Pa,
kaj mi zbilja ćeli dan saslušavamo decu? Nema ni jednog zločinca!« Pa
nadoveže: »Mali, odi, negdi se skloni!«
• Nešto pobliže o tome istražitelju ili staje već bio?
- Svakako je bio oficir. Imao je jednu crtu i pored toga neki žuti čvarak.
Ostali smo u ovom logoru još par dana, najedanput obavještenje: »S vi mlađi
ustaše i bolesni, pokret!« I odvedu nas u neki dvorac u Osijek kod mačka-
mame, u nastambu neke grofice koja je uzgajala mačke, bio je to prilično
veliki dvorac. Tamo nas odvedu. Ovdje kao da je brigu o nama preuzeo
međunarodni Crveni križ, tu su bile časne sestre. Daju nam injekcije,
dobijamo jesti. Međutim, ja više ne mogu jesti, nemam ni snage, ni apetita.
I tu sam bio do konca sedmoga mjeseca.
• Cijelo preostalo vrijeme u tome dvorcu?
- Da. To su bili ko neki kokošinjci unutra, svatko je dobio svoj kutak.
• U sobama?
- Kakvim sobama! Ja sam dobio dojam da su tu prije bile kokoši ili mačke,
takav neki vrag. Dospjeli ste na prostor od kvadratnog metra, dužine i širine,
toliko. Jedan kvadratni metar, i tu sam ležao. Ljudi su umirali. Samo su ih
svaki dan vadili i tovarili. Potkraj mjeseca, meni se čini zadnjeg dana u
sedmom mjesecu, možda 30. VII. 1945, kažu: »Svi pokret!« Kud ćemo sad,
bog te jebo? Odosmo na željezničku stanicu. Penjemo se na one tenkovske
vagone s niskom ogradom. Bio je tu neki partizan pratilac. Pitam ga: kud
idemo? Veli: vidjet ćeš, uglavnom nebu loše! Reko: kud može biti lošije! U
Slavonskoj Požegi uvale nas u ženski zatvor, tek poslije sam saznao daje to
bio ženski zatvor. Onako na brdu, ograđen žicom. Vidim tu neki kazan,
mislim bude majka za klopu. Ali nismo bili dugo tu. U međuvremenu su oni
nabavili sve potrebne podatke o nama, i ustanovili naša točna imena i
prezimena, od kud smo, i sve drugo kaj ih je zanimalo. Postroje nas,
saopćavaju nam: možete kući! Kad smo izašli van, a ono napolju rulja u
crnini, civili, plaču, zapitkuju »je li ovoga poznaješ?«, »je onoga znaš?« Nas
pet-šest u grupi prolazimo kroz centar grada, zove nas neki stariji čovjek,
civil, vodi k sebi kući i nahrani. Doduše, na onim objavama koje smo primili
za povratak pisalo je da ti vojska daje jesti na svakoj stanici. Ali, ne bih seja
njima nipošto javljao, pa makar umri od gladi. I stignem u Zagreb. Vraćam
se doma bos, na tabanima se nahvatala hrapava kora. Vlakom smo putovali
do Zagreba. U vlaku zafrkancija, pitaju neki partizani koji isto tako nekud idu
koliko sam ih poklao, ovo, ono... Šutim, bio sam potpuno indiferentan prema
svemu. Ni do čega mi nije bilo stalo. Kući sam se vratio 2. VIII. 1945, a u
mojoj kući neki partizani. To su bila moja dva bratića, rodom iz Ozlja, koji
su proveli rat u šumi, o čemu ja nisam imao pojma. Osim toga, ja ih prije toga
nisam nijednom vidio, jer mi nismo išli k njima u posjete. Kažu: »Mi smo te
tražili.« Ja na to: »Borise, da izvinete, ajte lepo k vragu, koga si ti tražio? Da
si tražio, znao bi gdje sam, pa znalo se za zarobljeničke logore!« Nikad ih više
nisam primio u kuću, u svoju kuću. I odmah sam se išao javiti na posao, a tamo
mi kažu: »Vlado, smjesta sutra na bolovanje!« A nije to bio slučaj samo sa
269
l mnom, bili su humano prihvatili sve koji su se vratili. Protiv nikoga nije ništa
poduzeto, nitko nije sprovodio nikakvu osvetu. I je sam otišao na bolovanje,
a prije toga liječniku koji je ustanovio upalu porebrice i naotečene hiluse.
Zahvaljujući tome stoje moja mati još uvijek dvorila kod doktora Vukmana,
poznatog ondašnjeg liječnika, dobio sam uputnicu za opravilište u Klenovniku.
Tamo sam ostao do trećeg mjeseca 1946. godine i lijepo prizdravio. Najeo se,
pothranio. Bilo je tu i puno ranjenih i bolesnih partizana, od kojih su se neki
noću kad ih je zgrabilo ubijali. Svi su znali tko sam ja, nitko me nije gnjavio,
maltretirao, ništa... Otamo sam se vratio u DIP, odakle sam bio i otišao u
vojsku, vratio sam se natrag u pilanu.
• Ovime je vaša ratna priča zaokružena?
- Na neki način. Znate, ljudi imaju pogrešne predodžbe o ustaškoj mladeži.
Treba istaknuti, da recimo u ustašku mladež u Karlovcu uopće nije mogla
doći sirotinja, sve da je i htjela, ako ništa drugo zato da se pristojno obuće.
Barem bi cipele dobila. Međutim, tamo su mogli samo sinovi iz boljih
familija. Radnika niko nije fermal ni onda, ni danas, niti ga bude ikada,
znate... Za vrijeme rata su za nas govorili da smo boljševici, imali smo
radničko naselje puno djece, tu je bilo 550 duša, a 1945. su nas zvali ustaše
s obzirom daje to naselje izgradio Pavelić. Onda su nam oduzeli te bajte za
koje smo odvajali od svojih plaća, a kao što vidite ja sam i dalje tu, radio sam
pošteno 38 godina, u mirovini sam, bio sam poslovođa i visokokvalificirani
kalilac, metalac.
• Prije stavnje 1945. bili ste zaposleni u pilani, bili ste drvne struke?
- Da, da... poslije ponovne vojske 1950. prešao sam u metalce.
• Da li biste se možda mogli sjetiti nekih određenih datuma u odnosu na
polazak do Bleiburga i kasnije povratak?
- Ne, ništa pouzdano.
• Oni tenkovi gore u šumi bili su britanski ili partizanski?
- Engleski, engleski. Pričali su: ne idite gore, zgazit će vas! Tako se to
pričalo u onoj paničnoj gomili dolje, oko mene.
• Kad vam je u Gornjoj Stubici 6. V. 1945. bilo rečeno da idete u susret
Britancima, kako ste to primili? Jeste li povjerovali daje tako?
- Da vam pošteno kažem, ja u to nisam vjerovao. Jer, da smo stvarno išli
k tim Englezima, onda bi nas valjda čestito obukli, i osim toga dali nam neku
hranu. Ja sam dobio dojam, pošteno vam kažem, da idemo samo tu do
Slovenije...
• Takav ste dojam imali kad ste kretali?
- Upravo takav. Da idemo do Slovenije. Uostalom, poslije Krapinskih
Toplica menije sve bilo jasno. Sasvim bistro. Da smo gotovi kao vojska i kao
sve ostalo.
• Spominjali ste presvlačenje oficira pred vojnicima u civilna odijela?
- Svi su oni imali sa sobom civilna odijela. Presvlačili su se u jarcima, u
šumarcima, kraj ceste, gdje je tko od njih stigao, a uniforme su ostavljali u
grmlju, kojekuda. Ja sam osobno poznavao mnoge karlovačke oficire, koji
su se tamo onako sramotno skidali. Poznavao sam ih, jer sam ih viđao dok su
šetali gradom... Pita me netko: kako nisam pobjegao od tamo? A kako da
270
pobjegnem? Pa, ti više ne mreš natrag, rulja te nosi ko na stadionu... tako mi
je taj rat postao silno blesav. Kažem sam sebi: kako možeš pobijediti na taj
način? Gledao sam njemačku vojsku, oni su išli tako disciplinirano, nisam ni
slučajno vidio njihovog oficira da se skinuo. S njima smo se mimoilazili kod
Celja, poslije ih više nisam vidio. KodNijemaca nije bilo da se netko odvajao,
daje išao sam za sebe, daje skretao. Kod nas je to poslije nekog trenutka bila
najnormalnija stvar.
• Na tome putu prema austrijskoj granici jeste li negdje zapazili neke
automobile, koji su recimo pripadali vladi ili nekim drugim važnijim bjegun-
cima?
• To nisam vidio. Konačno, ja sam izgubio onu svoju prvobitnu kolonu kad
sam uskočio u rijeku zbog pucnjave. Tako sam stigao onima koji su bili na
začelju i pobirali sve zaostale, koji nikome nipošto nisu dopuštali nazad nego
samo naprijed. Znate kako je bilo? Ti posljednji ustaše nisu nikome dali
nazad, ubijali su svakoga tko bi odustao i htio natrag. Tjerali su sve ispred
sebe. Gledao sam kako su ti isti prisiljavali seljake da uđu u kolonu, naše
hrvatske seljake. Naročito pamtim tako nešto iza Krapine. Čim bi vidjeli
seljaka, odmah bi pojurili do njega i naredili »ajde, daj volove van«, i pokupili
bi i njega i njegovu tegleću marvu. Ti se ljudi nisu priključivali zato što su
htjeli bježati, nego zato što su morali...
• Da li je tkogod od tih seljaka pokušavao pobjeći, umaći iz kolone?
• Ljudi su se pokoravali, a šta su drugo mogli. Bilo je tako čak i žena,
seljanki, koje su morale s konjima u našu kolonu.
• Naveli ste da ste vidjeli nekog Britanca, koji je također bio nazočan kod
predaje?
• Tamo sam ga vidio, i još mi se čini daje ondje bio i bugarski predstavnik.
Englez je imao kapu kao Montgomery, što je nosio. Bio je to suh čovjek. Ja
sam ga gledao odozgo s brda.
• Jeste li negdje kasnije vidjeli ustaškog pukovnika MoŠkova?
• Nisam, samo sam čuo da je pobjegao, to jest da je uspio pobjeći. To je
bilo tamo pri kraju svega... Ljudi su psovali. Malo, malo, pa ste vidjeli kako
netko leži dolje, upravo se ubio. Koga su psovali oni koji su na taj način
izražavali svoje razočaranje i svoj očaj? Psovali su sve živo, ovo naročito
vrijedi za stare ustaše. Mi mlađarija bili smo kuš, mi smo se ni krivi ni dužni
našli u tom paklenom loncu.
• Tko je bio osobito spominjan?
• Psovali su naročito Luburića.
• Zašto njega?
• Jer ih je ostavio, napustio. On je jedno vrijeme išao u kolonama, ali je
poslije ostavio glavninu i ona se rasipala.
• Oni koji su vas pokupili kad ste izašli iz rijeke bili su ti ostavljeni od
Luburića?
-Da, to su bili oni.
• Možete li nekako zaključiti u koju ste to rijeku skočili?
• To bi mogla biti Savinja, ne znam točno, jer nikad poslije nisam bio tamo.
Pamtim voda me nosila, a po njoj su plivali mrtvaci i ja skupa s njima.
271
 • To ustaško začelje je bilo u kakvim uniformama?
- U crnim uniformama. Meni se čini daje to bila ona Francetićeva legija,
jedan njen dio. Njihove su bile crne uniforme. Za mene je bila velika sreća
da me prihvatio onaj bobanovac, onaj koji me je čuvao i govorio mi: »Mali,
budi bez brige, ja pazim na tebe.« Tako sam izbjegao okršaj, ali se zato
koječega nagledao.
Htjeli ste__ podsjeti ti koliko vas je iz Karlovca preživjelo taj put do
\
/ez
- Od nls 211, kjbliko nas je bilo pošlo iz Karlovca, vratilo nas se svega 17
živih. Postrjejiu-još neki pomrli, tako da nas sada ima svega četvorica živihr
Pazite, to je konačan broj živih od one grupe koja je 6. V. 1945. krenula iz
Gornje Stubice prema austrijskoj granici.
- To su sve bili Karlovčani?
- Sve Karlovčani, koji su obukli ustašku uniformu. Najviše ih je poginulo
kod Dravograda. Iz ovog mog naselja poginulo je njih 8. Vidite, nas 17, koji Svjedočanstvo Nikole Jambrošića
smo se uspjeli vratiti, svi smo kasnije bili majstori, dokazali se u svojih
strukama. Za razliku od nas, oni koji su ostali vani stekli su daleko više. Žive
odlično, imaju kuće, vile na moru, mijenjaju aute kao kapute. Hoću reći: tko
nije dobro živio onda, nije ni za vrijeme rata, nije ni poslije. Ja sam radio cijeli
život, a nemam mašine za veš prati. Kad sam mogao nisam imao kud s njom,
Nisam imao stana, bilo nas je tu u ovoj maloj kućici s vratima na sve strane
11, sva braća na okupu, svaki u jednoj sobici ko u kupleraju, shvaćate... Na
STOTINU DANA
podu smo spavali, kaj ću vam reći više... Za svoj rad dobivao sam ordene i
diplome umjesto love, napravim racionalizaciju i ne dobijem novaca nego
diplomu, dobio sam i Nagradu grada Karlovca 1974, ta se nagrada odnosi na
SMRTI
6. V. 1945, na onaj dan kad je Karlovac oslobođen a ja pošao prema
Bleiburgu. Ja sam uopće tragičan u životu, sad kad bi mogel živiti nema mi
žene, na njenom sprovodu sam prvi put u životu plakal. Imam dobrog sina,
to mi je utjeha. •
•
Na isprazno najavljeni i unaprijed propali susret s Britancima i njihovim
trupama, krenuo je pješke iz Zagreba u utorak 8. svibnja 1945, rano ujutro
negdje oko 5 ili 6 sati, tadašnji mladi vojni glazbenik Nikola Jambrošić,
ponijevši sobom skupocjenu violinu (danas vrijednu 150.000-200.000 dolara)
i pištolj valter, sa 100 metaka. Od violine sa zauvijek oprostio nadomak
austrijske granice kad su se prilikom pokušaja proboja preko jednog mosta
prevrnula zaprežna kola s velikim tovarom nota i glazbala, a pištolja se riješio
pred samim Bleiburgom po objavljenoj i naređenoj predaji poslije podne 15.
svibnja 1945. Ukoliko naš sugovornik ne griješi, on je pošao put Bleiburga
s posljednjim mogućim bjeguncima, i poslije svih s kojima smo do sada
razgovarali. Kao pripadnik reprezentativnog orkestra garde, Jambrošić je
nosio novu sivoplavu ustašku uniformu, inače zapravo namijenjenu kozačkim
iličerkeskimjedinicamapodnjemačkimzapovjedništvom.Upravo ta posebna
uniforma pribavila mu je prve strepnje i prvo suočavanje sa streljačkim
strojem. Ono što se kasnije odigravalo snalazilo gaje u prisilno zamijenjenoj
odjeći: u ispranoj njemačkoj bluzi s prekralkim rukavima i u čohanim
seljačkim hlačama. Bila je to turobna sudbina ratnog zarobljenika, koji je

272
18 Križni put 273
 uspio preživjeti nepoštedni marš smrti preko Bilogore, ali isto tako i pogibeljne
logorske situacije, u kojima je pitanje života i smrti ovisilo o nečijoj
neočekivanoj pažnji, vlastitoj snalažljivosti i - pukoj slučajnosti. Prelaženje
Nikole Jambrošića kroz taj najmukotrpniji i najneizvjesniji period njegova
postojanja trajao je nešto više od 100 dana. Od tada on se svake, pa i ove
godine, sa zebnjom prisjeća 14. VI. 1945, kad ih je po njegovom proračunu
bilopred nekadašnjom oružničkom voiarnqm.u£|elovaru postrojeno negdje
lOl-Sii** u Viroviticu ih je prispjelo samo^lSOOO
^rJa*am bio u Zagrebu u vojnoj muzici PTS-a, to su znate bili »po-
glavnikovi tjelesni sdrugovi«, tu sam bio mobiliziran već od 1941, budući da
se organizirao kao neki reprezentativni orkestar kod Pavelićevog »tjelesnog
sdruga«, garde, da tako kažemo, a ja sam bio violinist i polazio sam
konzervatorij u Zagrebu, pa sam kao takav sudjelovao u gudačem sastavu.
• Godine 1945. imali ste 24 godine, jeste li tada već završili studij?
- Ne, bio sam pred diplomom... Potkraj rata, u travnju 1945. sjećam se da
je bio veliki priliv ljudi iz unutrašnjosti u Zagreb, koji je taj posljednji mjesec
rata prema pisanju ondašnje štampe imao najmanje udvostručeni broj
stanovnika. Bio je prepun, znate. I ušljiv, da pravo kažem, stjeničav... Tih
zadnjih dana pred slom Njemačke bili smo pod strogom pripremom u
kasarnama, mislim na vojsku, dakako.
• I vi ste tada boravili u kasarni?
- U kasarni, da. Inače sam privatno stanovao kod jednog također vojnog
muzičara.
• U kojoj ste kasarni bili?
- U Ljubljanskoj ulici, u bivšoj Rudolfovoj vojarni, i odavde smo krenuli
iz Zagreba 8. svibnja 1945, rano ujutro, negdje oko 5 ili 6 sati. Bili smo među
posljednjima, tako reći zadnji. Pošli smo pješke prema Črnomercu, Zaprešiću
i dalje prema Sloveniji. Ja sam ponio samo moj instrument, violinu, i to jednu
skupocjenu violinu, što nikad neću prežaliti. Radilo se o instrumentu koji je
izradio poznati talijanski majstor iz škole Stradivarija, takav instrument
danas vrijedi tu negdje 150.000-200.000 dolara, i ta violina je stradala u bitci
kod Slovenjgradeca. Bio sam je stavio na jedna kola, iznuren višednevnim
pješačenjem, znate sve vam je teško kad danima klipsate gladan i žedan,onda
vam je teško nositi bilo kakav teret.
• Prema navodima zagrebačkih ilegalaca toga 8. V. 1945. u Ljubljanskoj
ulici pokraj kasarne pojavio se Luburić sa svojom bojnom, cijela Ljubljanska
bila je u praskozorje ispunjena Luburićevim vozilima i nekakvim tanket-
ama?
- Nisam ga vidio. Ne znam, možda su prošli malo ranije ili malo kasnije.
• Do Celja vam je trebalo otprilike dva dana i dvije noći?
- Da, tako nekako. Cesta kojom smo se kretali bila je zakrčena vozilima,
civilima, vojskom, a nadlijetali su nas neki avioni i mitraljirali. Ne znam da
li su to bili partizanski avioni, da li su bili engleski, to ne bih mogao reći.
Napadali su kolonu na cesti. Bilo je i mrtvih. U jednom njihovom naletu, dok
su se oni obrušavali i mitraljirali, ja sam se bacio pod neki plot, a pod plotom
je rasla kopriva, pa sam bio sav ispečen. To se zbilo negdje na 30-40
274
kilometara od Zagreba, ne dalje. Napuštajući područje Zagreba prešli smo
preko onog samoborskog mosta, s razmaknutim gredama, to dobro pamtim.
Naime, valjalo je paziti da ne propadnete, a svuda unaokolo su bile velike
grabe od bombardiranja, znate, oko mosta. Međutim, nijedna bomba nije
pogodila most. Treba imati na umu da nas naša ruta nije vodila tuda kud danas
ide cesta za Maribor, nego više lijevo od današnje trase. Nikad prije u životu
nisam bio u tome kraju, sjećam se daje netko kazao kako prolazimo pokraj
Novih Dvora u Zaprešiću, skrenuo nam pažnju: eto vidiš, to su ti Novi Dvori,
tu ti je bio Pavelić i ban Jelačić! Ispred nas i oko nas većinom su bili pješaci,
bilo je mnogo običnih seljačkih kola. A oni na motorima i u automobilima?
Ti su već bili odmaknuli, tih je tada bilo u mojem dijelu kolone jako malo.
Doduše, što se tiče motorizacije, bilo je nekoliko vojnika na motorkotačima
koji su držali veze, kako da kažem. Te sam često vidio kako idu naprijed, pa
se vraćaju natrag i obavještavaju: e sad, ovi su tamo, ovi su onamo, otraga je
Boban u zalaznici s dva-tri kamiona itd.
• Boban je bio u zalaznici, na začelju kolone?
- Da je na začelju, tako se pričalo.
• Ti bjegunci na cesti, jesu li to vojnici, jesu to civili?
- Od vojske uglavnom su bili, i to pretežno, skoro sto posto domobrani.
Sjećam se da sam vidio i jednog poštara, no to su ipak bili samo pojedinci.
Civila je bilo jako puno, gotovo više nego vojnika. Jedan moj prijatelj, isto
muzičar, iz zagrebačkih Gračana, poveo je, naprimjer, i svoju ženu, jer ona
ga nije htjela ostaviti, htjela je ići s njime, dijeliti dobro i zlo. I ta žena će
kasnije u blizini Dravograda biti teško ozlijeđena, jer su se prilikom pre-
laženja preko mosta prevalila kola na kojima se vozila. Kako je bila sasvim
iscrpljena, nju su popeli na ta kola, a kola su se kod proboja prevrnula i ona
je slomila nogu. Poslije su je, tako mi je pričao taj moj prijatelj, negdje
smjestili u bolnicu, i ona je dan-danas živa, prodaje cvijeće na Kvaternjaku,
Kvaternikovu trgu.
• Napredovali ste vrlo sporo?
- Svaki čas se zastajkivalo, svatko je htio biti brži od ostalih, a kola i
kamioni su se ispriječili na cesti u tome nastojanju da preteknu jedni druge.
Na mahove smo dobro napredovali, ali događalo se da neki kamion ili auto
krene u suprotnom smjeru, i tadabi nastao potpuni kaos. Aišli smobez hrane,
jer nam se govorilo da smo za dva dana kod Engleza, i da ćemo od njih dobiti
sve što nam treba. Odjeću, hranu i oružje. I da smo za mjesec dana natrag.
• Konkretno, šta se očekivalo, u šta se uvjeravalo i vojsku i civile?
- Pričalo se još u Zagrebu, jer kraj se znao, sve je bilo očito, da će se
organizirati nekakva ombrambena linija i zaustaviti partizani kod Zagreba.
Onda se tumačilo da je došlo do izmjene toga plana, pošto bi Zagreb teško
stradao a također i stotine tisuće bjegunaca od bombardiranja, jer bi Ameri-
kanci i Englezi bombardirali Zagreb, tako da bi Zagreb bio uništen, a mi
nemamo ni oružja ni avijacije da se suprotstavimo. Uostalom, sami smo znali
da nismo imali municije... Prema tome, svaki je otpor bio suvišan i idemo u
povlačenje, idemo Englezima. Pričalo se da će doći do sukoba Istoka i
Zapada, da tako kažem slikovito, i da ćemo mi onda iznova naoružani,
275
 pripremljeni, izvježbani ući u taj sukob, a da će glavni udar preuzeti poljska
armija s generalom Andersom, da su Poljaci već u Italiji i da ih ima 300.000.
• A o navodnim dogovorima s Britancima?
- Pričalo se da se vode pregovori. Daje dogovoreno, to nije rečeno. Nije
rečeno da je perfektuirano. Nego da se vode pregovori, da se još uvijek
pregovara, i da je to kao gotovo, »kao« gotovo! Mi smo u to naivno
povjerovali, a kako nam ova nadolazeća strana nije bila simpatična dali smo
se na povlačenje. Po meni to je bio sukob dviju ideologija, fašizma i
komunizma, u kojemu je treći mastio bradu...
• Jeste li u panici napustili Zagreb?
- Ne, savršeno mirno. Da li i organizirano? Ta organizacija napuštanja
grada bila je isto takva kao što je inače uopće organizacija svega u nas...
odnosno, može se mirne duše reći da to povlačenje nije bilo savršeno
organizirano.
• Vaši zapovjednici su išli s vama?
- Išli su, ja sam nekoliko puta vidio generala Š tancera kako stoji kraj ceste.
Stajao je sa svojim oficirima, bio je uočljiv onako bez ruke, on je bio invalid,
znate, falilo mu je mislim pola lijeve ruke.
• I Štancer je bio u kasarni u Ljubljanskoj ulici?
- Tamo ga nisam vidio.
• Gdje ste ga zapazili?
- Na putu, na nekoliko mjesta, dok je promatrao kolonu koja je prolazila
mimo njega. Ja sam to shvatio, gledajući ga, kao da skicira, snima situaciju.
Stajao je kraj svog automobila.
• U Celju ste privremeno zadržani?
- Nisam baš sasvim siguran kad smo stigli u Celje, moguće da je to ipak
bilo 11. V. 1945. U Celju smo zastali dva dana, jer su nam Nijemci zatvorili
prolazak dalje, oni su se ondje predavali tamošnjim domaćim partizanima.
Mimo su polagali oružje tim partizanima, a njih je valjda bilo desetak. To nije
bila partizanska jedinica, nego šaka ljudi, ali budući da je rat bio završen i
sklopljen mir, Nijemci su se ponašali po ratnom pravu i zakonu. Da je
isksrnuo jedan jedini partizan sa zastavom, oni bi isto tako mirno položili
oružje, čini mi se.
• Čekajući da nastavite dalje, u Celju ste se domogli neke hrane?
- Mi jela nismo imali, pošto nije bilo opskrbe, a na željezničkoj stanici u
Celju nalazio se njemački vlak pun hrane, pun sireva. I taj smo teretni vlak
mi očistili. Do sira nisam dospio, njega su se drugi dočepali, ali zato sam
napunio jednu torbicu s dvije-tri kile šećera. Poslije sam od toga živio
nekoliko dana. Kad se napokon cesta oslobodila i možemo dalje, a to je
recimo bilo 12. V. 1945. nastavljamo prema Dravogradu. Približavajući se
Slovenjgradecu, na ulazu u Mislinjsku dolinu, tako mi izgleda to mjesto sad
na karti, tu smo stali točno u podne 13. ili 14. V. 1945, rekao bih 14. V. 1945.
Stali smo, palo je naređenje za odmor. Najednom s prednje strane i s desne
strane po nama mitraljeska i topovska vatra. Mi se konsternirano sklanjamo
na lijevu siranu ceste, u šumu. Točno preko puta na brdu, pored neke kuće
oglasilo se mitraljesko gnijezdo. Dobro se raspoznavalo odakle tuku onim
276
teškim mitraljezom, ruskim, kojega smo zvali maksim, tuku po nama polako
ali opasno, štepaju: ta-ta-ta. Dva domobranska podoficira priđu ostavljenom
njemačkom topu, koji je bio bez nišanskih sprava i upere ga prema tom
mitraljeskom gnijezdu, koristeći top kao veliku pušku. To je bio top priličnog
kalibra, dosta dugačak, kakav ne bih znao, ne razumijem se puno u artiljeriju.
Čujemo kako se domobranski podoficiri dogovaraju. »Štef, pa kak burno sad,
pa nemamo ovo, nemamo ono, niš nemamo«, veli jedan. Drugi odmahuje:
»Daj, burno mi to opalili kak s puškom!« Znate, oni su odmah prvom
granatom pogodili točno u to mitraljesko gnijezdo, koje je istog časa
zašutjelo. Mi smo skakali od veselja...
- Vi ste na tome putu u ustaškoj uniformi?
- Da, ja sam bio u ustaškoj uniformi.
• To je ona žuta?
- Ne, to su bile one nove, koje smo dobili neposredno prije povlačenja a
navodno su bile predviđene za neke konjičke jedinice, kozačke ili čerkeske.
Pa su i ih podijelili nama... bile su to sivoplave uniforme, s kožnim sjedećim
dijelom hlača, kao za jahače.
• Kako protječe nastavak puta prema Slovenjgradecu?
• Dok smo stajali zaklonjeni kraj ceste, naišla je zalaznica, ona Bobanova
zalaznica sa svoja dva kamiona, punih ustaša koji su bili svi naoružani
njemačkim mitraljezima, onim šarcima. Oni su odmah razvukli streljački
stroj i krenuli u protunapad, po dvojica u grupi. Jedan nosi dva kovčega
municije,druji m^ujnetne mitraljez naramci tuče, samo frr-frr-frr, u rafalima
po 20-30 metalca. S tim protuudarom uslijede i povici da krenemo naprijed,
urla se sa svih strana: »naprijed«, »svi, naprijed!« Morao sam ići, bogami kraj
ovih bobanovaca nije bilo za neposlušati, odmah bi vas okinuli. Idu oni k'o
po Zrinjevcu, za razliku od mene, uopće se ne sklanjaju. Ja opet"idem malo
GoSho, pognut] sav nap7egnut.
• Bili ste naoružani?
• Imao sam samo pištolj valter, sa 100 metaka. I to sam ispucao kao da
plašim vrapce. Pištolj vam u borbi nije ništa. Ako nemate barem pušku, ne
predstavljate nikakvog borca.
• Koliko je to sve skupa trajalo?
• To je otprilike trajalo jedno poslije podne. I kad je odbijen napad
dovedeno je jedno, 300 zarobljenih partizana do neke kuće, gdje se valjda
nalazio glavni štab, tu su ih doveli razoružane. Vidio sam kad su ih tamo
posjeli, šta je poslije bilo s njima, ne znam, jer sam morao naprijed. Trebalo
je preko mosta, a tamo krkljanac. Puno mrtvih, gadno. Most pod vatrom,
nemate vremena da mislite na strah. Uopće ništa ne mislite, nego samo hitate
naprijed, srljate naprijed. Konačno smo prošli kroz Slovenjgradec, gdje nas
na raskršću jedan vojnik upućuje da idemo lijevo u pravcu Beliburga, jer da
ne smijemo u Dravograd koji je zauzeti nemamo tamo što tražiti. Tako smo
15. V. 1945. prispjeli do ispred Bleiburga, gdje smo se utaborili. Rečeno nam
je da se odmorimo i čekamo rezultate pregovora u Bleiburgu.
• Prije izbijanja na austrijsku granicu bili ste izloženi topovskoj paljbi u
Ravnama?
277
 - Da. I tu su nas dočekali partizani, opet smo morali preko mosta, preko
neke rječice. Taj most je također bio pod vatrom, topovskom vatrom. Ovdje
je stradalo mnogo kola i mnogo ljudi. Za nas pješake, bilo je donekle lakše.
Jednostavno smo forsirali tu rječicu, jer nije bila duboka.
- Pregazili ste je?
- Da, pregazili smo je. Zatim idemo prema Bleiburgu, stalno se držimo tog
lijevog pravca prema granici, točno prema Bleiburgu. Zaustavili smo se na
nekih kilometar-dva od Bleiburga, valjda smo malo prešli granicu, i sad tu
čekamo, jer da se pregovara s Englezima.
- To bi znači trebalo biti 15. V. 1945?
- Da, to je taj dan, dan kad se vode pregovori u dvorcu u Bleiburgu. Ušli
smo u onu blajburšku dolinu, u kojoj je podignuto spomen obilježje i kamo
odlazim svake godine 15. svibnja da položim vijenac, kao što sam to uradio
i ove godine, ne znajući da je komemoracija održana dva dana ranije.
Gledajući tu dolinu za ovih poratnih obilazaka, rekao bih da je dugačka
otprilike četiri kilometra, široka najmanje dva kilometra. Okružena je neve-
likim brdima. Tada kad smo mi stigli bila je prepuna ljudi, krcata, čovjek do
čovjeka, tako rekuć.
- Jeste li tamo negdje vidjeli partizane?
- Ne, nijednog. Niti partizana, niti Engleza pred nama, barem onoliko
koliko sam ja mogao vidjeti. Sasvim naprijed bio je postavljen kordon
engleskih tenkova poprečno preko doline, i kad ćemo položiti oružje u 5 sati
poslije podne, nakon što će nam biti naređeno predaja, mi ćemo proći između
tih tenkova, kroz taj tenkovski kordon na putu u zarobljeništvo.
- Opišite samu predaju?
- Sjećam se tih tenkova i čekanja na rezultate pregovora u Bleiburgu. U 5
sati poslije podne pada naređenje da se položi oružje, da se izvjese bijele
zastave itd. E, sad, tu je došlo do vike, do buke, neki su se derali, naročito su
bili glasni bobanovci: »ne damo oružje«, »idemo dalje«, »partizani će nas sve
poklati«. I bobanovci su se izgubili, znate. Ali, drugi to nisu mogli učiniti, ona
ogromna masa civila, i domobrani s njima. Vidio sam daje sve izgubljeno,
pištolj sam negdje bacio, očito je bilo da je besmislena svaka borba, i mi,
velika većina, bili smo stopostotno pomireni s predajom... Tu se onda
odigralo nešto, što me zamalo skupo stajalo. Bio sam pošao malo na stranu,
jer sam morao vršiti nuždu, znate. Pa sam otišao u stranu, izvan ceste, kuda
su osim toga tumarali i još neki vojnici. Iznenada snažna eksplozija, prasnula
mina na koju je upravo tada netko od njih nabasao. Njih četvoricu-petoricu
raznijela, a mene srušila na zemlju. Bilo je to u mojoj neposrednoj blizini, na
tri-četiri metra od mene. Isprva nisam znao jesam li živ ili mrtav, bio sam
poluonesviješten i prilično ošamućen od onog pritiska. Polako sam došao k
sebi, vidim, gledam: živ sam, dobro je! Danas sve to izgleda manje strašno,
onda bogami nije bilo tako. I tu smo mi onda poslije polaganja oružja i
komande da se postrojimo u desetoredove, prošli kao kolona kroz onaj
engleski tenkovski kordon. Korak po korak primičemo se engleskim
tenkovima, na svakom tenku stoje njihovi oficiri, pokraj njih bačva piva, fino
obrijani, namirisani, a mi onako jadni tupo gledamo u njih i ono kraj njih, i
278
prolazimo.
• Britanci su nadzirali vaš prolazak?
-1 brojili nas. Jedan je imao notes i brojio nas na engleskom, koji ja tada
nisam znao a niti ga danas znam i jjerttmTBKm on nas, i prema onome kako
nas je brojio, ispada da oni podacilp 300.000xpotpuno odgovaraju. To štima,
297.000-298.000, kako je stajalo u prnnTizvještajima daje zarobljeno. Sve
šta se poslije pričalo, to je bilo kako je kome pasalo, ili se dodavalo ili
oduzimalo. Već je bila pala noć, spustio se mrak, a mi još prolazimo kroz
Bleiburg. Na naše veliko iznenađenje prihvaćaju nas neke jedinice u za nas
čudnim uniformama. Ja u čudu gledam tko su ti. Pitam jednoga pokraj mene:
je li ti znaš kakvi su to vojnici? Veli: »Pa, to su Bugari! Kaj ih ne poznaš, čuješ
kako govore!« Ja nikad nisam čuo ni makedonski, ni bugarski, do onda. A,
je li?, gledam ja. »Pa, da«, veli, »to su ti Bugari.« Tak? No, dobro. Idemo mi
dalje, i nakon 2-3 kilometra evo ti crvena zvijezda, partizani.
• Vi dakle niste išli na jug, niti se vraćali u zemlju kraćim putem, nego ste
nastavili na sjever i tek onda izvan Bleiburga skrenuli desno i vratili se prema
granici?
• Da, da, išli smo na sjever.
• Prošli ste kroz blajburšku dolinu?
• Prošli smo Bleiburg i produžavali na sjever. Potom smo zaokrenuli i išli
natrag prema Dravogradu, i iz Dravograda prema Mariboru.
• Preko Austrije?
• Upravo tako. Dakle, došli smo natrag odozgora, i potom krenuli cestom
u Maribor. To je bio krvavi put, znate.
• Gdje ste se sastali s prvim partizanima?
-Nekoliko kilometara iza Bleiburga, tamo smo naišli na njih.
• Prije su nas preuzeli Bugari?
• Da... E, vidite, to je ona priča o kojoj je bilo govora poslije rata kao o
sporu između naše vlade i Bugara, koji su tvrdili da su i oni oslobađali
Jugoslaviju. Ti Bugari su nas poslije predali partizanima.
• U čemu se sastojalo to preuzimanje od strane bugarske vojske?
• Jednostavno, mi smo pješačeći ušli u područje koje su zaposjeli Bugari,
ušli u njihovu zonu.
• Kako su Bugari postupali s vama?
• Oni su nas sprovodili dalje i predali, ne znam točno gdje, svakako negdje
nedaleko Bleiburga, partizanima.
• Partizani su vas, prema tome, preuzeli također na austrijskom području?
• Apsolutno, partizani su nas preuzeli poslije tog bugarskog komada
teritorija, ali u Austriji. Oni nas zatim vode pravcem Dravograd-Maribor.
• Kako je protekao taj povratak?
• Ovaj dio puta trajao je negdje 3-4 dana, čini mi se tri dana, ne znam. Mi
se vraćamo pješke praćeni od partizana, tempo povratka i sam postupak bio
je nemilosrdan. Mi smo svi razoružani, predali se... Ali, obzira nema, kako
su nas prihvatili smjesta nas gone dalje. Još smo u nekakvoj fizičkoj
kondiciji, barem kakvoj-takvoj kondiciji. Po prolasku kroz Dravograd tjeraju
nas dan i noć, neprekidno. Tu i tamo bi malo sjeli, odmorili se, i onda opet
279
 »marš dalje!« Čim bi netko posustao ili pao, odmah bi zašteklao šmajser,
ubiju ga na licu mjesta. Od usta do ustaraznijelo se po koloni: »Strijeljaju sve
one koji imaju dugu kosu, koji imaju tarzanicu!« Jer su navodno samo ustaše
nosile takve frizure, što opet nije bila istina. Takva je tada bila moda i svaki
mladić ili dečko nastojao je imati tarzanicu, dakako po ugledu na Tarzana.
• Da li je osim bobanovaca još neka skupina odbila predaju i odvojila se?
- Svi ostali su prihvatili predaju, uostalom, svaki drugi pokušaj stvorio bi
bezizlaznu situaciju. Bilo nam je jasno, tkogod je barem malo o tome mislio,
daje sve to veš unaprijed dogovoreno, znate. Ta predaja od strane Engleza.
• Jesu li Bugari koga ubijali?
- Ne, oni su nas samo stražarno sproveli.
• Kako se odvija pješačenje prema Mariboru?
- Uz pucnjavu i neprestano tjeranje. Kad smo došli u Maribor pričalo se
!
da je pobijeno najmanje 30.000 tih ,dugokosih mladića, s tarzanicom.
navodno, toliko ih je bilo postrijeljano i bačeno u Dravu do Maribora, tako
!
se među nama prenosilo. Bio je to doslovce danonoćni marš do Maribora, s
nekim manjim zaustvljanjima. Najviše po pola sata. Toliko da se straža
odmori, premda su se oni mijenjali.
• Straža vas je pratila na konjima, pješice?
- Išli su pješke. Nemam pojma koja je to bila jedinica, samo sam čuo da
govore srpski. To znam. Na periferiji Maribora mi muzičari smo izvučeni iz
kolone, a svemu su bile krive naše nove uniforme. Nismo tajili da smo vojna
muzika PTS-a, uopće nije imalo nikakvog smisla lagati, izvrdavati. Izvuku
nas, dakle, nas dvadesetak muzičara iz kolone. Naš zapovjednik objašnjava
da smo mi vojna muzika. Njima su valjda bile sumnjive one naše posebne
uniforme. »A vi ste ustaše?«, obraćaju nam se. Stojimo, šutimo. Jedan
partizanski oficir rnjerka nas i kaže: »Trebalo bi ih sve postrijeljati, to je
banda. Oni su svirali bandi, dizali moral bandi. To treba sve poubijati!«
Međutim, našao se tu i jedan drugi partizanski oficir koji nije tako mislio,
veli: »Drugovi, nema smisla. Zašto ih strijeljati? Svirali su bandi, sad će i
nama, što ne bi?!« I prisutni komandni kadar se složi. Pozovu da izađu oni
kojima su ostali njihovi instrumenti, prije svega trebali su im oni s duvaćim
instrumentima za sviranje partizanskih marševa. Ja, međutim, tu nisam
dolazio u obzir, jer sam ostao bez violine...
• Podrobnije, što se dogodilo zapravo s vašom violinom?
• Zauvijek je propala kod pokušaja prelaska preko mosta u Ravnama, kad
su bila pogođena zaprežna kola na kojima se nalazila.
• Tko se sve prevozi na tim kolima?
• Samo jedan vojnik i s njim su bili instrumenti, arhivski materijal, notni
materijal. Manje-više notni materijal, koji je bio ogroman, znate.
• Vi u bijeg s notama?
-Tako je... naš zapovjednik kapetan po činu, tj. satnik, neću mu spomenuti
ime, što i nije toliko važno, on je tom prilikom kad sam ostao bez violine jašio
ispred nas na bijelom konju i vikao »naprijed«, »hura«, »za domovinu«..
• On je to izvikivao pred mostom i rječicom u Ravnama?
-Pa, da. Čistaromantika... međutim, prešao je preko rječice gazeći jeane
280
preko mosta. Tu je stradala ta moja dragocjena violina. Zaprežna kola na
kojima se nalazila bila su pogođena i prevrnula se u rječicu. Jedan moj
kolega, koji je poslije tuda prolazio zapazio je kutiju te moje violine, ali bila
je potpuno zdrobljena, smrskana. S obzirom da su je poklopila kola svojom
cjelokupnom težinom i s teretom na njima. Ipak, pošlo mu je za rukom da
pronađe nekim čudom jedno od mojih gudala. Imao sam ih četiri, jedno je
ostalo čitavo, i taj dečko mi ga je kasnije predao.
• Imate danas to gudalo?
- Nemam ga više, bio sam u teškim materijalnim prilikama, pa sam ga
morao prodati, znate.
• U Mariboru se rastajete od onih vaših kolega vojnih muzičara, koji su
uspjeli sačuvati svoje instrumente?
- Ti koji su tu izdvojeni, pričao mi je jedan od njih koji je pripadao
plehmuzici, krenuli su svirajući natrag iz Maribora u Deutschlandsberg u
Austriji. Vraćali su se pješke natrag i cijelim putem non-stop svirali od
Maribora do Deutschlandsberga. Na odredištu u Deutschlandsbergu su ih
stacionirali u nekoj tvornici šibica. Kako su partizani bili okupirali taj dio
Austrije, htjeli su imati svoju vojnu muziku, koja će paradirati za njih. Prema
pričanju tog mojeg kolege lokalno austrijsko stanovništvo bilo je oduševljeno
pojavom ove čudne vojne muzike.
• Šta je izvodila ta zarobljenička kapela?
- Svašta su svirali, znate. Svirali bi operne potpurije, koncerte, marševe,
a veli taj koji je sve to preživio, cijelim putem u povratku za Deutschlandsberg
su svirali jedan te isti marš, jer drugi nisu znali, i to »Budi se istok i zapad«,
znate. Natjerali su ih da non-stop sviraju, tako da su na kraju imali krvava
usta... Zanima vas otkud su znali tu melodiju? Bili su pridruženi jednoj
kulturnoumjetničkoj grupi, i ti su raspolagali nekakvim notama koje su im
dali. Ta kulturnoumjetnička grupa bila je negdje iz Vojvodine, imali su mali
pjevački zbor koji je pjevao partizanske pjesme, davali su neke manje
komade, igrokaze iz partizanskog života itd. Pretežno su to bili, kako mi je
pripovijedao taj moj kolega, mladi ljudi, dobrim dijelom djevojke od 16 -17
godina. I oni su u tome Deutschlandsbergu svirali, priređivali koncerte na
placu itd, i Austrijanci su govorili »ti partizani, pa to je kultura«, »znaju
Verdija«, »svirajuPuccinija«. Abudući da su nedjeljom išli u crkvu,govorilo
se: »Au, oni čak idu i u crkvu!«. »Mi smo za partizane činili nevjerojatnu
propagandu, pozitivnu«, navodi taj moj kolega.
• Jesu li ti vaši kolege muzičari ostali u svojim prijašnjim uniformama? Ili
su se prcobukli?
- Ne, samo su stavili zvijezdu, i zdravo.
• Radi se zapravo o glazbenicima PTS-a?
- Da... isti onaj moj orkestar, o kojemu sam već govorio i kojemu sam
pripadao. Pričao mije ovaj moj prijatelj, inače tada mlad čovjek, mlađi od
mene dvije godine, kako se upoznao s jednom djevojkom iz one kul-
turnoumjetničke grupe. Ako se ne varam to je bilo negdje koncem svibnja,
možda oko 20. svibnja 1945. Jednog dana je ta njegova nova prijateljica
nestala, kao i većina njih iz njene grupe. Jednostavno su nekud otišli, a da to
281
 ovaj moj i uopće ovi moji nisu primijetili. Nakon tri dana evo ih natrag. Pita
onaj moj: »Dobro, pa gdje ste bili?« Njegova prijateljica odvrati: »Sve smo
ih pobili, njih 30.000! I tebe ću, i ti si ustaša!«I počela se tresti, dobila onakav
napadaj kakve smo mi u Zagrebu poslije rata zvali »kozara«, počela se tresti
i srušila se. Moj kolega je bio zaprepašten, a kako su u blizini bili komesar
i delegat, oni su odmah priskočili. I ravno na njega: »Šta je govorila? Šta ti
je rekla?« Moj kolega reče oprezno: »Ništa nije rekla, samo se najedamput
počela tresti, ništa više!« Očito, bilo joj je zabranjeno kazati gdje je bila, to
je bila tajna. Sad vjerujem priči onoga Dubajića, kad izjavljuje da je kraj
onoga što se događalo bio neprestano pijan. Nagnali te mlade ljude na tako
nešto po meni je možda veći zločin od onoga što su radili nama.
• Stoje dalje bilo s onim vašim kolegama muzičarima u Deutschlandsbergu?
- Iz Deutschlandsberga su se vratili u Maribor. U Mariboru su ih utovarili
u vlak i poslije vozili do Petrovaradina. Iz Petrovaradina su išli pješke u
Vršac, opet svirajući. Dolaskom u Vršac nastupilo je za njih olakšanje,
postali su članovi Armije, dobili vojne knjižice, njihova Golgota je završila.
• Koliko ste se vi bez instrumenata još zadržali u Mariboru?
- Kao prvo, stalno smo manje-više bili zajedno, i na okupu... Na tadašnjoj
periferiji Maribora, prije nego ćemo u vagone na željezničkoj stanici,
skrenuli su nas u jedno dvorište i poredali uza zid. Pred nama četa partizana
s njihovim komandirom. Palo je naređenje: »Skidaj se!« Morali smo se
skinuti do gologa, sasvim. Isto su radili i njihovi vojnici preko puta nas.
Skidamo se mi, skidaju se oni. Na nama su bile one naše nove uniforme, na
njima njihove onakve kakve su imali. Taj preda mnom bio je krupan momak,
pomalo imbecilnog seljačkog izgleda, imao je neku njemačku bluzu s
prekratkim rukavima, valjda od pranja, parenja zbog ušiju, što li. I nosio je
one srpske čojane hlače, kao rejthozne. Veš na sebi nije imao. On uzima
moje, ja njegovo. Tragikomično. Jedina je bila sreća daje on imao nogu broj
43, ja broj 41, tako da su mi ostale moje dobre cipele, a on je ostao u svojim
cokulama. Možete zamisliti kako je bilo ući u onu čoju punu ušiju i gnjida,
k tome bez veša. Poslijekad smo zastali a nažuljale su me te grupe gaće-hlače
do krvi, naveliko sam trijebio i stiskao uši, smijući se pred supatnicima:
»Konačno, postao sam koljač!«... Nakon presvlačenja, ili kostmiranja ako
hoćete, njihov komandant naredi njima puške na gotovs. Oni repetiraju,
spremni da pucaju. Komanda: »Nišani!« U to izjuri iz kuće jedna žena s
djetetom na ruci, Slovenka, vrišti: »Ne boste streljali tu, ne dam, ne dam, ne
dam!« Žena užasnuta, bacila se komandantu pod noge: »Ne boste streljali, ne
dam, ne dam!« To se događa u dvorištu, gdje je sve više stanara. Da li bih
danas mogao prepoznati to dvorište, tu kuću? Ma kakvi. Sve je to bilo u
nebulozi, na ondašnjoj periferiji, koja se kasnije izgrađivala, tko zna da li ta
kuća danas uopće postoji? Najhitnije je daje ona žena, kojoj dugujemo naše
živote i koja je smogla zadivljujuću hrabrost, uspjela! Spasila nas je! Ako
slučajno pročita ove retke, ja joj prenosim našu najveću zahvalnost,
zahvaljujem joj u ime svih nas koji smo se lamo našli.
• Potom polazite prema željezničkoj stanici?
- Opet smo u koloni, koja je u međuvremenu stalno tuda prolazila. Vode
282
nas na željezničku stanicu, kamo stižemo kasno navečer, negdje valjda oko
9-10 sati. Čekamo vagone, čekamo da nas vagoniraju. Kuda, ne znam. Neki
nagađaju da nas vode u Sibir, svašta se priča. Jasno, svi smo apatični, potpuno
utučeni, ni traga bilo kakvom otporu ili nečemu sličnom. Sve ste primili kao
gotovu stvar. Nešto kasnije dolazi neka četa, ili je to možda bio samo vod, sve
neki mladići. Postrojeni smo pred teretnim vlakom, idu od jednoga do
drugoga: »Imaš nalivpero? Imaš sat? Imaš upaljač?« Uzimaju, otimaju. Ne
ostavljaju ni deku, koju ste nosili da bi se negdje noću njome mogli pokriti.
Kod koga su našli sat, toga su na mjestu strijeljali. »Fašist, buržuj!«, i gotovo.
Ja sam imao zlatno nalivpero, dobro i lijepo pero, dakako imao sam i ručni
sat. Kad sam vidio što se događa, bacio sam te stvari daleko od sebe preko
nekih vagona. Ne znam gdje je to završilo, ali to mije spasilo život. Vidio sam
kako je bio ubijen jedan Nijemac zbog naočala...
• Kako izgleda ukrcavanje u vagone?
- Stajali smo jedan na drugome u vagonima, tukli se međusobno, gazili.
Toliko smo bili stisnuti da više ni mušica ne bi mogla stati uz nas. Tko se
presporo pentrao jednostavno bi ga likvidirali. Šmajserom, prrr - prrr, i
gotovo, zdravo.
• Tko su bili ti u vagonima?
- Šareno je bilo. Civili, domobrani, ustaša je bilo najmanje. Ustaše
b£bajioj^y,,hiburiĆ£VQirse,l,nisu,jsdj^n^ujjoložilifjružje, oni ŠiTKod
granice prešli nekud na lijevu stranu, zapadno preko brda i pTammCi gdje su
završili nemam pojma. Samo znam da ih uopće nije bilo s nama. Naposljetku
krećemo, vozimo se do Dugog Sela, tu iza Zagreba. To je trajalo dva dana,
sve bez jela i bez kapi vode.
• Nema predaha u putovanju?
- Niti govora. Nisi ni mogao pogledati van. Satima smo stajali na nekim
pokrajnjim stanicama po žarkom suncu. Ljudi su umirali, ja sam stajao na
mrtvacu u jednom ćošku. Taj čovjek je umro, izdahnuo, skljokao se, možda
su ga dokrajčili gaženjem, ne znam. Nije mogao više izdržati... Užasna omara
u zatvorenom prostoru, u onim marvinskim vagonima s dva rešetkasta
prozorčića. Bez zraka. Valjda nas je stotinu unutra. Dva dana smo putovali
do Zagreba. Na Zapadnom kolodvoru stojimo pola sata, skupili se vani ljudi
nedaleko tih naših vagona, a moj je stajao kod prijelaza prema bivšoj
carinarnici, kod rampe. Dolaze prolaznici, gledaju. To je bilo stravično. Iz
vagona dopire jaukanje, stenjanje.
• Je li to bila dugačka kompozicija?
- Pa, moglo je biti nekih 15-20 vagona, teretnih vagona. Vlak je išao
sporo, kao što već putuju takvi vlakovi. Osim toga nije im ni bilo važno što
je s nama, vrlo važno što skapavamo, crkavamo... Pola sata smo stajali na
Zapadnom kolodvoru, onda smo nastavili do Dugog Sela, gdje su nas izbacili
van, i tu smo prespavali. Negdje na nekom polju. Znam da su na tome mjestu
bila neka drva za loženje, pa sam naslonio glavu na cjepanicu kao na jastuk.
Iz Dugog S ela smo krenuli za Bjelovar, Golgota se nastavljala. Idemo pješke,
jasno. Osim onoga komada vlakom od Maribora do Dugog Sela, sve drugo
je bilo pješke. Neki od nas ostaju ležati na zemlji, kolona ide dalje.
283
\ • Kada ste došli u Bjelovar?
- Negdje oko 20. V. 1945, svakako prije 24. V. 1945, jer smo tada već bili
u Osijeku. U Bjelovaru ulazimo u bivšu oružničku kasarnu, pretvorenu u veći
prihvatni logor. Tu su unutra dvije barake i veliki vojnički krug, kao dvorište
te kasarne. Mi smo svi naravno tu vani, na lome krugu. Broj zarobljenika sve
više raste. Nema nikakvih sanitarija. Dizenterija, proljev, tif us. A krug logora
se još uvijek puni, tu je nekih 20.000 - 30.000 ljudi. Svi vrše nuždu oko sebe.
- A hrane?
- Ništa. Jedino poneka sitnica, koju dobacuju domaće žene preko ograde.
- Kratko ostajete u Bjelovaru?
- Svega jedan dan, i tjeraju nas u Osijek. Opet, dakako, pješke. Mislim da
smo put od Bjelovara do Osijeka prevalili u tri ture, svaki dan po nekih 60 -
70 kilometara. Nemilosrdno hitamo prema Osijeku. Tu je bilo tjeranja,
padanja, neki umiru. Koliki je njih broj, neznani. I 24. V. 1945. smo u
Osijeku, opet smo stacionirani u nekoj kasarni. Nas je nekih 10.000.1 tu nam
je dat prvi topli obrok. Valjda radi Titovog rođendana... Bio je to prvi susret
s hranom. Što smo dobili? U 5 - 6 velikih kazana, onih ogromnih, skuhano
je možda 2 - 3 kg krumpira. Samo toliko, ne vjerujem daje bilo više. Puhao
je nekakav snažan vreli vjetar, tamo s onih ravnica i preko golog kruga,
prekrivenog prašinom i šoderom, i sipao taj šoder i prašinu u kotlove. Kad
sam dobio zdjelicu ove čudne si vkaste juhe, u njoj nije bilo krumpira ali zato
je pod zubima hrustalo od pijeska i šodera. Pažljivo sam žlicom uzimao samo
s vrha zdjelice, da bih izbjegao prašnjavi talog na dnu.
• Iz Osijeka idete opet natrag u Bjelovar?
- Ta kasarna u kojoj smo proveli nekoliko dana neprestano se punila novim
zarobljenicima. Za razliku od drugih mi nismo bili na otvorenom prostoru,
nego stalno u toj kasarni. Vojske u njoj nije bilo, izuzev onih na straži. Jednog
dana vraćaju nas natrag. Curik! Pravac Podravska Slatina, pa onda Viro-
vitica, Đurđevac, i sva ona mjesta natrag do Bjelovara. Iznova smo u
Bjelovaru. Sad moramo ispuniti neke formulare, navesti gdje si rođen, zašto
si rođen, zašto još živiš, gdje si bio, šta si radio, u kojoj si jedinici bio itd. Ja
sam naveo sve najiskrenije, isto tako i ovi drugi koji su bili sa mnom. Toliko
ste apatični da ne bute napisali neke izmišljotine, nešto bez veze! Dobro, to
smo obavili, i na redu jepreobuka, preodgajanje, prevaspitavanje. Svaki dan
nas izvode van u šumu, formirani su neki bataljoni, komesari nam drže
predavanja. Obraćaju nam se s »drugovi«, samo kakvi smo im mi drugovi,
kad nas tuku i ubijaju!? Uče nas pjevati partizanske pjesme, pjevamo »Budi
se istok i zapad«, »Po šumama i gorama«, možete zamisliti s kakvim to
oduševljenjem pjevamo... Jednom na povratku, poslije neke ledene kiše, nas
4 - 5 muzičara smo onako prozebli i mokri zapalili vatru od ostataka neke
polurazrušene barake. Dolazi jedan kapetan, primijetio je valjda dim, i on na
nas: »A tako, bando! Niste dosta razarali četiri godine, rušili i palili, nego to
sad i ovdje radite!« Mi jadni pokušavamo ga uvjeriti da smo mokri, da
drhtimo od hladnoće. On niti da čuje, naređuje nekom postarijem partizan-
skom vodniku: »Zapisi ih sve sutra za strijeljanje!« Vodnik, neki Zagorac,
obilazi nas: »Kak se ti zoveš? Kak se ti zoveš?...« Mi odgovaramo. Sutradan
284
za ručak onaj kapetan objavljuje: »Zbog rušenja, paljenja itd. osuđuju se na
smrt taj i taj, taj i taj...« U nama se sve presjeklo, pratimo pročitana imena i
prezimena. Ali to nismo mi, to su neki drugi. »Gdje su ovi koje sam prozvao?
Tko ih poznaje?«, žesti se kapetan. Zamislite, taj vodnik, Bog mu daj duši
lahko ako je još živ, on je bio zapisao neka bezvezna imena, izmislio ih.
Kakav humani gest! Opet smo spasili glave!
• Iz Bjelovara ćete opet na put?
• Da, i sad dolazi 14. lipanj, to je ovaj mjesec jučer se navršilo od tada
ravno 45 godina. Nailazi nešto najužasnije što sam doživio u svome životu,
i to mjesec dana poslije kapitulacije. Nas su ujutro u 4 sata digli, a ležali smo
napolju na otvorenom, WC-a nema, oko nas sve usrano i zapisano, spavamo
doslovce u govnima, to je onaj krug u oružničkoj kasarni. Najednom u 4 sata
ujutro čujemo krikove i poklike »diži se!«, »ustaj!« Tras, bum, vriskovi.
Skočim. Sla je? Pljušte udarci kundacima. »Diži se!«, »Banda!« Pucaju
glave, lipti krv. Skočio ja, skočili drugi. S vi smo na nogama, onako konster-
nirani. I »marš svi u red«, na cestu pred kasarnom! Postroje nas nekih 10.000.
Opet po deset u redu. To nije bio prvi slučaj, ja sam već prije promatrao kako
to oni rade, bio je to sigurno već treći ili četvrti takav pokret kolone
zarobljenika. Predstoji nam marš prema Virovitici, što onda nisam znao.
Preko Bilogore. Opaka vrućina. Nas 10.000 pješačimo preko onih prašnjavih
puteva, naravno niti govora o nekom asfaltu. Usta puna pijeska, nigdje
gutljaja vode, ničega. Tko zaostane, odmah proradi šmajser. Njima se uvijek
čini da idemo prepolako. I doista, s vremenom i idemo sve polaganije. Straga
se mitraljira, non-stop se mitraljira. Time se ujedno nastoji ubrzati tempo, ali
to ne prolazi bez žrtava. Bilo je bolesnih koji pate od dizenterije, proljeva,
tifusa, od koječega. Prije svega od potpune malaksalosti. Ima ih koji
jednostavno nemaju snage učiniti još jedan korak. Prati nas pucnjava i strava
koju ne mogu opisati. Onda prolazimo kroz neka sela gdje nam žene uz
vlastitu opasnost dodaju malo vode, polijevaju nas iz svojih dvorišta, ili im
mi priskacemo ukoliko stražar nije u blizini... Među tim ženama neke kukaju:
»Jeste li vidjeli moga Jozu?«, »Jeste li vidjeli toga i toga?« Svako malo
poneki sličan upit... Prolazili smo i kroz srpska sela, gdje nas gađaju ciglama
i kamenjem, i viču: »Ovaj je ubio moga sina! Ovaj je ubio moju kćer! Ovaj
mije zapalio kuću!« Toliko je palikuća na okupu da bi izgorjelo polaEvrope!
Odjekne pucnjava, neki su ubijeni, idemo dalje. Ti ubijeni su neki od onih u
koje su te žene upirale prstom. Jedan moj kolega koji je u rancu, telećaku
nosio trompetu bez piska, usnika, mundštika po njemačkom nade se u teškom
položaju. Pratilac s debelom toljagom zahtijeva da pošto-poto zasvira i grubo
mu predbacuje što je »dizao moral bandi«. Zapazio je da mu iz ranca viri
trompeta. Nesretnik se pravda da nema pisak, daje nemoguće tako svirati. Ne
pomaže. Vadi trubu, puše, ali ništa se ne čuje, jer nema usnika. Pratilac ga
raspaljuje toljagom po glavi. Pukla glava, jadnik se na mjestu složio mrtav.
Ja sam se malo odmaknuo, da i mene ne zakači, ali nije me dirao u onim
čojanim gaćama. Sad sam se sjetio da se taj jadnik s trompetom zvao Večerić,
bio je iz Šestina, tamo sam na groblju zapazio to prezime...
• Nastavak puta?
 - Valjamo se mi preko Bilogore, put nam postaje sve teži i teži. Sve smo
umorniji, gladniji, iscrpljeniji, bolesniji. Novi pucnjevi i tjeranje dalje. • U Uzicama?
Konačno oko tričetvrt 12 navečer došli smo u Viroviticu. Tu prvi put - Tamo su nas podijelili na radne bataljone, za radove na cestama,
sjedamo, na nekakvoj poljani, negdje pokraj ceste. Stropoštavši se na zemlju popravke kuća i slično. Nas 4 - 5 muzičara imali smo sreću i susreli nekog
gledam niz kolonu i vidim da nas ima daleko manje, nego kad smo pošli. Pa, muzičara, vidimo da nosi oznaku na uniformi s lirom. Odmah mu pris-
gdje su ovi drugi? Po glavi mi se naglo vrzmaju teške sumnje... Prespavamo tupamo, i pitamo da li trebaju muzičare. On se raspituje šta sviramo, koje
tu do ujutro u 6 sati. Dižu nas na poznati ljubazni način s kundacima, opet u instrumente, i ode kapelniku, koji se bez oklijevanja zauzima za nas. Bio je
red, uobičajeno prebrojavanje. Zapalo me da budem negdje medu posljednjima jako dobar, zgodan čovjek, išao nam je na ruku, koliko god je mogao. Njemu
u koloni. I onaj koji je brojio, da bi izvijestio komandanta koji je također pri zahvaljujemo i konačno puštanje kućama. Kazali smo mu da bismo htjeli
j kraju kolone, saopćava: »Druže komandante, 1800 na broju!« završiti studij, i on nam je to isposlovao, to otpuštanje. Tako smo ondje ostali
• Krenulo vas je po vašoj procjeni? do 26. kolovoza 1945, kad smo napokon mogli doma. Vratili smo se vlakom,
-10.000. s propisnim objavama, i period od 19. srpnja do 26. kolovoza 1945. ušao mi
• Po čemu znate da vas je bilo upravo toliko? je u vojnu knjižicu.
• Znam po tome, jer bi uvijek grupirali po 10.000, tako je bilo sa svim • Znači, najstravičniji vaš doživljaj bio je onaj marš preko Bilogore iz
, ranijim grupama koje su nekud odvodili. Molim vas, pa to je bila kolona Bjelovara u Viroviticu?
l dugačka nekoliko kilometara! Uprijašnjim slučajevima ja bih stojeći uz žicu - Da, onaj za mene crno zapisani 14. VI. 1945, kad smo krenuli preko
gledao formiranje tih kolona i čuo kako glasno izvještavaju komandanta o planine i kroz šume, kroz divljinu, koju je malo tko od nas preživio... Htio bih
njih 10.000 zarobljenika. I zbog toga smatram, da je i u našem slučaju bilo ovom prilikom izraziti najdublju zahvalnost našim majkama, hrvatskim
toliko zarobljenika u koloni. Osim toga vidio sam dokle bi se protezale te majkama i kćerima koje su nas na onom križćnom putu hranile kruhom i
ranije kolone sa po 10.000 ljudi, i naša je bila jednake dužine. Iz svega toga poklanjale nam čašu vode. Mnogi od nas ne bi bili živi, da njih nije bilo. Neka
proizlazi da je rmhj^DOj^tu^^^ im je stoga vječna hvala! •
lipnja 1945. na~1TTjeTovo7Zaparnt.io sam da je toga dana bio taj katolički
blagdan. Očito daje taj naš marš bio motiviran time da se znatno prorijedi broj
zarobljenika, molim, i to mjesec dana poslije kraja rata i našeg navodnog
preodgajanja. Čemu je bio potreban toliki napor, to meni ni do danas nije
jasno. Moglo je i kraće, i jednostavnije, ali bio je neophodan pusti kraj. Puno
sam razmišljao o tome. Kako to drukčije tumačiti, nego osvetom, ja ne
nalazim drugo objašnjenje...
• Kuda će ostatak kolone?
- Opet prolazimo preko Podravske Slatine, pa natrag u Osijek, onda opet
iz Osijeka u Podravsku Slatinu. U Podravskoj Slatini su nas cijepili protiv
nečega. Neki su strahovali i govorili: »Nemojte primiti cjepivo, to je otrov,
pobit će nas!« Ja sam u to povjerovao i sakrio se, tako da nisam primio
cjepivo. Svi koji su cijepljeni dobili su temperature, vrlo visoke temperature.
Takve su nas utovarili u otvorene teretne vagone, i prebacili nas iz Podravske
Slatine u Zemun. Oni koji su cijepljeni uglavnom su poumirali. Jer su na
onom propuhu za vrijeme vožnje dobili upale pluća. U Beograd smo išli
pješke, cilj nam je bio željeznički kolodvor. Idući preko mosta zbio se
incident. Neki stariji čovjek, civil, sa štapom u ruci, izderao se na nekog
oružnika u uniformi, daje »koljaš« i nasrnuo na njega s batinom,, a taj ga
dohvatio i bacio dolje u Savu. Nitko nije ništa učinio tome oružniku, nego su
potrčali da izvade iz vode onoga dolje.
: • Koliko vas je stiglo na beogradski kolodvor?
- U Podravskoj Slatini su nas utovarili 1200, u Uzice nas je preko
Beograda stiglo 800, Ona razlika je poumirala poslije cijepljenja, dobili su
upale pluća, razumijete.

286
287
 Svjedočanstvo Petra Juranovića

PETNAEST GODINA
UNIFORME

Petru Juranović u (rod. 1918) oduzelo je, po njegovu proračunu, odsluženje

redovnog vojnog roka, naknadno dopunsko zadržavanje u vojsci zbog
prijeteće ratne opasnosti, sam rat i poratno sakrivanje maltene - 15 godina
života, od čega je više od polovice proveo dobrovoljno zatočen strahujući da
će stradati zato što je prvo bio u domobranima a zatim u ustaškoj pripremnoj
bojni u svome i obližnjem selu. Najprije mu je bio produljen vojni rok za još
šest mjeseci, potom je pregrmio bombardiranje Beograda i uspio izbrojiti 70
njemačkih aviona samo jedne od tri eskadrile iz smjera Pančeva, onda je pra-
tio ministre i kralja do Nikšića, vratio se nekako kući u svoj Kozibrod,
odazivao se na sve raspise vojnih vlasti, da bi napokon kod Bleiburga ugledao
britansku vojsku i njene tenkove. Do privođenja u zarobljenički logor u
Bjelovaru uporno je vjerovao da će ga netko potanko saslušati i utvrditi kako
nije ništa kriv, pa ga slobodno pustiti kući. Međutim, dogodilo se suprotno,
tako daje odlučio sam uzeti svoju sudbinu u svoje ruke: dva puta je bježao,
pri drugom bijegu se zamalo utopio u Savi. Napokon se dočepao roditeljskog
doma i čamio u njemu, pritajen u podrumskom skrovištu sedam i po godina,
prevaljujući korak po korak dnevno po 50 km. Kad se 1953. prijavio, bio je

19 Križni put 289

f u pritvoru svega 10 dana, koliko je trajalo provjeravanje njegove ratne
biografije. Od tada pa do danas Petar Juranović provodi život skromnog
poljoprivrednika u nekadašnjem roditeljskom domu (njegov poratni »bun-
ker« više ne postoji, promijenjen je raspored prostorija), i da nije bilo Za-
grepčanina Stanka Bartolovića, koji nas je upozorio na slučaj Juranovića i
pripremio susret s njime (naša posebna zahvalnost Stanku Bartoloviću!), bili
bismo prikraćeni za ovu po mnogo čemu izuzetnu ratno-poratnu dramatičnu
priču, koja počinje puno prije Bleiburga i završava daleko poslije Bleiburga.
• Vi ste u opisima ranije intervjuiranog Filipa Ćorlukića prepoznali niz
pojedinih predjela kojima ste prošli u blizini austrijske granice?
• Dok sam čitao njegovo kazivanje, podsjetio sam se čak i staza na onoj
poljani, u onoj uvali, između onih šuma, gdje su nam Englezi bili na domaku
i gdje sam čuo da su još jučer pušćali preko, a tog dana kad smo stigli više
nisu. Neke sam dijelove Ćorlukićeve priče čitao dvaput i triput, znate,
ponavljao. Ta dolina, to se tako podudara, samo stoje njegova kolona poslije
išla prema Zagrebu, a mi smo išli prema Varaždinu i Ludbregu.
• Rat vas je zatekao na odsluženju redovnog vojnog roka?
• Bio sam u kraljevoj gardi, doživio bombardiranje u Beogradu, a onda
sam pratio kralja do Nikšića Polja, odakle je otišao iz zemlje (17. IV. 1941
- op.). Štaviše, bio sam na Dedinju na tzv. kapiji br. l, kad je srušen onaj pakt,
kad su demonstranti izvikivali »bolje rat, nego pakt«. Ja nisam znao staje to,
šta se zbiva. Demonstracije su se proširile i na Dedinje, na sam krug dvora.
• Jeste imali neki čin?
• Ne, bio sam običan gardist. Inače, kralja sam viđao dok sam bio na
dužnosti na Dedinju, u krugu oko Belog dvora, gledao sam ga zimi dok se na
skijama drži za štrik a auto ga vuče po putu, vidio sam mu i mater Mariju.
Davali smo dvije straže, unutrašnju i vanjsku, ja sam bio na obje. I jedna i
druga straža nosila je bijele rukavice. Za praćenja kralja od Beograda preko
Kraljeva, Uzica, Sarajeva itd. više ga nisam viđao. U Nikšiću su nas uveli u
neko školsko dvorište, i tamo nam je naš komandir rekao: »Braćo vojnici, mi
smo danas dovle izvršili svoj zadatak, mi smo napadnuti od mnogo jačeg
neprijatelja, i naš kralj je morao danas u 2 sata avionom napustiti našu zemlju
s Nikšića Polja.« Isto tako nam je rečeno da Talijani za svog poginulog
vojnika strijeljaju 20 ljudi, a za oficira 40 ljudi. Pitamo ga: kud ćemo? On
kaže: kud ko zna!
• Gdje su tada živjeli vaši?
• Ovdje u Kozi brodu, mi smo starosjedioci... Uspio sam doći kući poslije
dosta lomatanja, i to čak iz Osijeka, gdje sam dobio propusnicu da se mogu
slobodno vratiti.
• Po povratku opet ste morali u vojsku?
• Odmah sam se prijavio u općini i uputili me u domobrane.
• Kraj rata ste dočekali kao domobran?
• Ne, nego kao ustaša.
• Koliko ste bili u domobranima?
• Tri do četiri mjeseca, možda tri i pol.
• Potom?
290
- Bio sam kod kuće, radio. Tada su opet pozivali, pa sam išao raditi na
željezničku prugu, da budem oslobođen vojske. Postao sam pružni radnik.
Na pruzi sam bio čini mi se nepunu godinu dana, i nisam bio u uniformi.
Negdje 1943. ili početkom 1944. rečeno je da ne mogu na prugu mlada
godišta, nego stariji ljudi, i tako sam dospio u nekakvu ustašku pripremnu
bojnu, koja se formirala kao pomoć tu u selu, tako sam ja i dalje bio kod kuće
i tobože se uspisao, s namjerom da ne idem nikud odavde. Kad je došlo do
povlačenja, onda su išli svi.
• Jeste li dotad stekli neki čin?
- Nisam imao nikakav čin ni u jednoj vojsci. Jedino što sam dobio
odlikovanje kao dobar strijelac u kraljevoj gardi.
• Odakle ste krenuli u povlačenje 1945?
- Od ove nedaleke Divuše prema Kostajnici, i preko Petrinje u Zagreb.
• Kakve su bile vaše dužnosti u toj ustaškoj pripremnoj bojni?
- Nismo nosili uniforme, a od oružja posjedovali samo pušku, i kapu kakvu
je ko imao. Ta bojna je bila formirana negdje krajem 1944, najvažnije je bilo
da smo opet bili kod kuće, samo smo davali straže kod crkve u Divušama.
• A šta je to bilo kod crkve?
- Kao jedna kota, tu su bili izgrađeni neki bunkeri, pored kojih su bili i
domobrani. Dakle, bili su bunkeri, grudobrani, neki rovovi. Tu je bilo
općinsko mjesto, škola, pošta, to je na dva kilometra odavde od mene.
• Povlačili ste se s ostalima iz bojazni?
- Pa, da. Govorilo se da odvode ljude ni krive, ni dužne.
• Kako ste bili odjenuti za povlačenja?
- Izmiješano. Hlače sam imao od uniforme. Na nekima su bile neke bluze,
njemačke, ne ustaške odore. Onako kako se ko snašao. Neki su bili sasvim
civili, samo su dobili oružje. Zapravo, s odjećom je bilo jako slabo, jedino što
nabaviš preko vojske, tako se i oblačilo.
• Kad ste stigli u Zagreb?
- Joj, to vam ne bih znao reći. Svakako smo došli par dana prije kraja rata,
još nije bio kraj. Preostalo je još nekoliko dana, ne bih mogao točno kazati
koliko.
• Što su vam govorili, kud idete? Čemu da se nadate?
- Da ćemo se povlačiti kako ne bi dočekali partizane, da će saveznička
vojska sve to osvojiti, da se mi njima priklanjamo, kao tražimo neku zaštitu
od saveznika. Spominjali su se ministri Lorković i Vokić, da su oni nešto
posredovali. Ja nisam neki političar, ali kad je vruće, počinješ se zanimati...
A što se Pavelića tiče: nema rješenja u ubijanju! Ja sam uvijek mislio ovako:
svakome je mio život, i tko god je stvoren ima pravo da živi... Krenuli smo
pješke, sve pješke, prvo u Zagreb i iza toga iz Zagreba prema Zidanom
Mostu. Meni se danas čini da smo udaljenost od Zagreba do Zidanog Mosta
prešli za jedan dan, odnosno valjda za dan i noć. Tako otprilike. Od Zidanog
Mosta smo išli prema Celju, tamo su već bile izvješene partizanske zastave.
Naknadno sam doznao da su ondje već bili partizani po kućama, ja ih nisam
vidio.
• Je li tu bila neka bitka, neka pucnjava?
291
 - Ne, ništa... Iz Celja zaputili smo se prema Dravogradu, znam da ondje
nismo mogli preko mosta, i da su se vodile borbe u Dravogradu. Skrenuli smo
lijevo, nekud gore, ne bih znao koliko je to daleko od Dravograda. Kad smo
se tu pojavili još nije bilo sve gotovo, kao da je jedan dan bio između. Našli
smo se na nekoj poljani, okolo brda, točno se podudara s onim stoje naveo
Corlukić, baš kako je on ispričao. Kažu: sad ćemo ići lamo, predati se
Englezima.
- Jeste li vi vidjeli te Engleze tamo gore?
- Da, bilo ih je nekoliko pokraj tenkova. Koliko ih je bilo ne znam, nisam
ih brojio. Preko cijelog dana su nas nadlijetali avioni. S vremena na vrijeme
bi prošišali preko te doline.
- Da li je pucano iz aviona?
- Ne, samo bi preletjeli... Ja granicu nisam zapazio, samo sam stigao do tih
Engleza, kasnije sam čuo daje to bio Bleiburg... Malo-malo pa kruže vijesti
da više ne primaju, ne pušcaju. Vidio sam tenkove i njihovu vojsku, nismo
bili daleko, jedno sto, sto i pedeset metara od tih tenkova, dobro sam vidio
tenkove. Divanilo se, tj. govorilo, da su to Englezi, koji su eto prije pušćali,
ali taj dan više neće. Tu smo čekali kao neki sporazum, da bi pustili i nas pod
svoju zaštitu, kako smo očekivali, ali do toga nije došlo. I vraćamo se u
kolonama, ali ne onim putem kako smo stigli, idemo natrag i prelazimo na
kraju neki most, meni se čini u Dravogradu. Znate, jako je loše ići u velikoj
koloni, još tko ide prvi, on ide donekle normalno, ali oni straga stalno
zaostaju, moraš ih požurivati, tako se neprestano čulo »Priđi!«, »Pridi!«. Nije
bilo neke pucnjave, tek bi oni koji su posustali ostajali za nama i zauvijek
nestali, kao recimo dvojica baš iz našeg sela.
- Tako je započeo vaš povratak?
- Da. Na toj poljani sam prvi put vidio partizane, izmiješali smo se s njima.
Oni nam prenose: »odložite oružje«. Da je rat gotov, da idemo kući,
izgrađivati sve što je porušeno, daje rata bilo dosta... Tu sam se prvi put sreo
s njima, i to bez ikakve borbe.
- Prije se nigdje niste susretali s partizanima?
- Ne. Kod kuće mi smo stražarili kod crkve u Divuši, oni su katkad
napadali, ali uvijek bili odbijeni, tako da nisam imao prilike naći se s njima
izbliza. I naš povratak u stvari počinje s te poljane, išli smo neorganizirano.
Ja sam u dubini duše bio za to da se vratim kući, draže mi je bilo da se vratim
kući, nego da ostanem negdje vani. Pa sad, pobijedilo - pobijedilo, rat je
završio! Pred Mariborom partizani su stali formirati kolone, četu po četu. U
Mariboru su nas svratili u neki logor, ne bih se mogao prisjetiti staje tu bilo,
da lije to bila neka kasarna ili nešto slično. Dok smo mi ulazili, vidio sam da
odlaze neki zarobljeni oficiri, također u kolonama.
- Kakvi oficiri?
- Svakakvi, i domobranski, i ustaški.
- Kamo ih vode?
- Izlaze ispred nas, i odoše kroz grad. Ne znam kud su išli. Tu dok sam bio
nije bilo nikakvih pogubljenja, ništa. U Mariboru smo bili nekoliko dana, ne
bih znao koliko. Pa kad smo pojeli i koprive i živicu, pa one mlade jabuke s
292
voćkica, jer nismo dobijali nikakvu hranu, pa kad smo napokon pojeli i lišće
idemo dalje. Prošli smo Ptuj, Varaždin i stigli u Ludbreg, gdje su nam
pripremili neku kašu od kukuruznog brašna. To je bilo prvo što smo pojeli.
U Ludbregu su nam i neke žene iznijele nešto za jesti, i vodu u škafovima.
Znam da se tamo jedan iz naše kolone zaletio, sad je li zagrabio vode ili je
uzeo komad kruha od onih žena, uglavnom netko je u njega pucao. I taj je
jadnik ostao tuđe. Bio je još živ, ali nije mogao nikud maknuti. E sad staje
s njim bilo, ne znam. To se dogodilo baš preda mnom.
• Da li se sjećate nekih datuma?
- Ne, ali zato mi se živo usjekao u pamćenje onaj dan kad sam utekao, a
na njega ćemo doći kasnije. U Ludbregu su mene odredili s još nekima, kao
zdravijeg i jačeg, da nosimo vodu za kazane. Bili smo smješteni na poljani,
i ja sam od tuda pobjegao, ali to nije bio onaj konačan bijeg. Jednostavno sam
se otcijepio od kolone i zaputio se kući. Vjerujte bilo je strašno ići u toj koloni
dalje. Vukli smo sa sobom one iznemogle, koji više nisu mogli maknuti, njih
po dva, tri, naposljetku ti su ostajali iza nas. Njih nema ni danas. Ne znam šta
su radili s njima, oni bi ostajali izakolone, i zauvijek nestajali. Tako su nestali
i neki iz našeg kraja. To je bilo pravilo: tko je zaostao, toga više nema! Nije
se više pojavljivao među nama u koloni, niti bi ikada poslije stigao kući.
• Kako ste uspjeli pobjeći?
- Nosili smo vodu, pa sam tako bio izvan kruga, vani. Nisam sam bježao,
nego nas nekoliko, jedno tri, četiri. I probili smo se do Vrbovca. Ni po čemu
se nije moglo zaključiti da smo pripadali nekoj vojsci, sve stoje bilo vojničko
zamijenili smo putem sa seljacima u Zagorju. Jedino su na meni cipele bile
vojničke, ali se to nije moglo razaznati.
• Dogovorili ste da zajedno bježite?
- Da, i da idemo kući... nismo išli cestom, nego preko polja i šumama.
Tako smo osvanuli u Vrbovcu kraj Zagreba. Bili smo iznemogli, izgladnjeli,
pa smo tamo mislili zatražiti nešto za jesti. Pred nama se ukazalo neko
poljoprivredno dobro, i sad ga još imam u glavi, kako je izgledalo. Uđemo
u dvorište, a tamo partizani u civilu, pokućari da kažemo. Uperili puške u nas,
da se predamo. Hajd', mi se predali! Dali su nam jesti onaj sir s paprikom,
kruha koliko je tko mogao, ali poslije toga s nama iz Vrbovca u Križevce, gdje
se već bilo skupilo prilično zarobljenika. Iz Križevaca ćemo vlakom u
Bjelovar. Povezali nas dva i dva, sapeli žicom. Od toga vezivanja meni su bila
utrnula dva prsta na ruci, da si ih mogao trgati, gristi, rezati, ništa nisam
osjećao. Kažem ja onome »slušaj druže, previše si me zalegao«, ali on
odgovara: »a, nije, nije, kad si mogao sve to izdržati dosad možeš i to«. U
Bjelovaru nas odvedu u logor Vojnović, u nekadašnju žandarmerijsku školu.
Skupilo nas se ovdje tko zna koliko hiljada. Nismo dobijali jesti, nego ako je
ko mogao dohvatiti nešto od onoga stoje donosio svijet i bacao preko žice.
Jednog dana na redu je bilo ispunjavanje naših biografija. Postavili su stolove
u dva reda, valjda je svaki red bio dugačak kojih 80 metara. Na stolovima
odštampani obrasci. Samo ih treba ispuniti i dati odgovore, dok su pitanja već
bila postavljena. I sad svatko uzima olovku, ispunjava i donosi nazad. Za nas
se ponudio da ispuni te formulare neki Mile, koji je išao u gimnaziju u
293
f Bosanskom Novom. Sa strane su sve to kontrolirali partizanski oficiri i davali
savjete kad kome šta zapne, jel' te. Kad sam pristupio do stola, naveo sam
kako me rat zatekao u kraljevoj gardi, zatim da sam bio tri mjeseca u
domobranima i poslije radio na pruzi. Kažu oni sa strane: »dobro je«, »dobro
je«. Tako ja ostanem zapisan da sam bio u neprijateljskoj vojsci od 1941. do
1945. Š uska se naokolo da te namjeravaju likvidirati, jer da je od 1943. dalje
bila obavezna mobilizacija a prije toga da se išlo dobrovoljno.
- Naveli ste da ste bili u ustašama?
- Nije se dalje ni ispunjavalo, bez obzira da li se radilo o ustašama ili
domobranima, za njih je bilo najvažnije da sam ja bio skroz u vojsci od 1941.
do 1945. Ja sam to htio razgraditi, objasniti kako je bilo, ali ne vrijedi. Jer,
recimo, kad sam seja prijavio 1953. ja sam iznio svu svoju biografiju, i da
sam bio u ustašama i gdje sam to bio kao ustaša, ništa nisam krio, pa su oni
onda mogli provjeriti, kao što i jesu... Prođe nekoliko dana, idu krugom: taj
... taj... taj... taj... hajde ovamo! Ljudi to promatraju s nevjericom, a i ja sam
bio jedan od tih. Što će im to? Oni kažu: »idu u vojsku!« »U vojsku!« A gladni
smo, nema ništa za jesti, dolazi čovjeku da se riješi svega toga, pa makar da
ga više ne bude. Da jedanput skine bijedu s vrata. Prorijedili smo se, sve nas
je manje. Evo opet jedan, stane na neki kamen i proziva. Skupi nas nekih 15,
kaže: »stanite vi tamo malo u kraj, i onda za mnom dva i dva«. Izlazimo iz
tog logora Vojnovića, dobro se sjećam kako smo izašli na kapiju, a vani se
skupili oni koji su došli naći svoje rođake. Idemo mi a jedan od tih civila pita
našeg stražara da li smije dodati torbu s hranom nekom njegovom. Stražar
odvraća: »ma može, ali neće mu trebati, imat će on svega«! Meni to sumnjivo
upozorenje da se nešto gadno sprema... Ulazimo u kasarnu, građenu u obliku
kare, s prozorima i vratima zidanima na boltu.
•To je još uvijek u Bjelovaru?
- Da. Sa svih strana je bila ulica, osim sjedne, tu su bile neke kuće. U toj
smo kasarni dva dana, a stalno pridolaze novi. U razgovoru s njima, a među
njima ima BjelovarČana i uopće ljudi iz tog kraja, doznajcmo da smo u
zatvoru OZNE. Da u Bjelovaru postoji OZNA br. l, br. 2 i br. 3, i da domaći
stižu otuda. Ujedno nam kažu da smo svi mi određeni za likvidiranje, za
likvidaciju! A daje ono odlaženje »u vojsku« zapravo odlazak na likvidaciju!
I da ista sudbina čeka nas koji smo bili u vojsci 1941-1945... Tu je s nama bio
i jedan stariji čovjek, koji nije imao vlastitu porciju, nego je mene molio da
jede skupa sa mnom iz moje porcije. Pitam ga: što će tu? On odgovara: ja
počeo, vi dovršili! Nije mi jasno. Iznova ga pitam. Kaže da je bio u
Mačekovoj zaštiti... Kroz neko vrijeme opet pozivaju »u vojsku«, da »treba
za Varaždin za miliciju 70 ljudi, jačih, zdravijih, viših«. Ja sam bio u drugom
redu, i da ne upadnem u oči sagnem se, neprekidno odriješujem i vezujem
cipel u. Kad ono uzeli onog strica iz Mačekove zaštite. Pa, kud će taj u vojsku?
Izbila panika među nama. Jer, taj je bio tako star, da nije bio ni za blago čuvati,
nego da sjedi kod kuće. Odu izabrani dolje u donje prizemlje, noću su ih
nekud odveli. Nagađamo kud, ali Bjelovarčani koji primaju pakete i znaju
sve, doznaj ući to od svojih napolju, kažu da su ih pobili. Nije prošlo dva dana,
ponovo traže, sad im treba 700 ljudi. Opet ja ostanem na sličnu mućku. Tako
294
je to: lako je biti pošten među poštenima, ali biti pošten među lošima je jako
loše... I ostanem ja. Šta ću sad? Bude nas u neko doba noći: hajde, još treba!
Ja strugnem na tavan... poslije se pričalo da su te noćašnje odveli na otvorenu
prugu i likvidirali.
•Sve što se unaokolo događalo doznavali ste od BjelovarČana i domaćih?
- Prvenstveno od samih BjelovarČana, koji su bili s nama u zatvoru a
obavještavali su ih njihovi od kuće, kad bi im dostavljali pakete, onako
sakriveno u hrani. Od tih BjelovarČana dobio sam i neki zalogaj kruha i mesa.
Govore nam: nema spasa, ovo je sve za likvidiranje! Pa kud ćeš bježati?
Planiramo da navremo na stražu, da to nekako organiziramo, da ipak netko
ostane kao svjedok, ali ne možeš to nikako organizirati. Onda je ispalo kao
jedino rješenje da uteknemo preko krova susjedne kuće.
- Tko je sve bio u tom bjelovarskom logoru?
- Tu je bilo svega, ali Nijemaca nisam vidio. Bilo je civila, ustaša,
domobrana. Nisam ni Četnika vidio... Ovo sam još zaboravio reći. Na straži
kod nas je bila neka crnogorska brigada, poznao sam ih po pjesmi, i ja sam
došao u kontakt s jednim stražarom. Možda me upravo on spasio, dao mi
podstreka, kako bih rekao. Da nitko ne vidi, jer nije smio razgovarali s nama,
on me pitao kako se zovem. Ja mu kažem. »Gdje si služio vojsku?« »U
kraljevoj gardi.« »U kojoj četi?« Ja mu kažem i četu, i desetinu. Zamislite,
izgleda da smo mi tada u gardi spavali zajedno u istoj sobi. Da li ga
prepoznajem? Ne, kažem. Pita:»kako si došao ovamo?« Objašnjavam da
smo ispunjavali te naše biografije, itd. On će na to: »nećeš dobro proći«. »Pa,
što da radim?« »Ja ti ništa više ne mogu reći«, veli, »snalazi se čim prije!«
- Na taj način ste se odlučili za bijeg?
- Naime, mene su bili pozvali neki da im se pridružim, i ja sam s njima
bježao kao najzadnji. Vidio sam staje, i presudio: hajde, ako uspije! Spustili
smo se kao nekim štrikićem odozgo, izašli prije toga kroz prozor od WC-a,
pa na krov kuće u susjedstvu, i niz krov dolje. Prešao sam zatim preko pruge,
i tu ostao pritajen u živici cijeli dan. Trebam napomenuti da sam već dotle
razgledao i dobro proučio školsku kartu Jugoslavije, i po njoj utvrdio gdje se
nalazimo, odnosno koji mi je pravac puta. Zapamtio sam da od Bjelovara
idem preko Čazme, Vojnog Križa i Siska, daje to moj osnovni pravac. Proveo
sam u živici cijeli dan, dok je kraj mene minulo valjda stotinu vozova sijena.
Uvečer sam krenuo, a orijentacija mi je bio mjesec. Nevjerojatan slučaj: išao
sam kroz šume i nisam pogrešno zabasao! Izjutra kad sam već povjerovao da
mi se pomutila svijest i da sam promašio orijentaciju, u svanuće, čujem patke.
Ove pitome patke, da paču. Onda sam učinio nešto ružno, zgriješio i uzeo
nekom čovjeku kosu iz nekog voćara, voćnjaka. Neka mi taj čovjek oprosti,
ako je slučajno živ i pročita ovo, ali njegova kosa mi je.bila potrebna da je
stavim na rame i sličim na kosca. Kako bih inače nesmetano preko livade ili
polja? K tome u po bijela dana! Moram se nekako kamuflirati. U glavi mi
loše, nemam ništa za jesti, hvata me nesvjestica... U Vojnom Križu su
popravljali prugu. Prolazim između radnika, jer drukčije se nije moglo.
Pozdravim radnike, nitko me ništa ne pita. Eto, uvijek kažem da bih čovjeku
čija je bila ona kosa kupio ne znam šta, samo kad bih znao ko je on... Na
295
 jednom mjestu sjednem na prevrnute vagone, da otpočinem. Sjedim ja tako
a kraj mene jure transporti za logore. Poslije najviše pola sata idem prema
Sisku. Naišao sam na jednog čovjeka, koji je pustio konje na ispašu, dok je
pripremao drva za prijevoz. Tumačim mu da želim poprijeko u Sisak, on kaže
da sam se dobro uputio. Svejedno, ja mu ne vjerujem i popnem se na jedan
'rastić da provjerim. Ugledam dimnjake u Sisku, a u Petrinji više 'rastovice
(Hrastpvica - op.) onaj kamenolom što se bijeli izdaleka, to mi je i danas u
sjećanju. Znači, bio sam na svome pravcu. E, sad sam išao dolje prema
Gušću, dolje niz Savu, prema Jasenovcu. I kad sam došao između Lukavca
i Gušća, trebao sam prijeći Savu. Ali kako? Uhapsit će me, ako netko nešto
posumnja... muči me glad, i kod jedne kuće zatražim od jedne žene vode.
Kažem joj da tobože idem iz Popovače. Pita me ona za isprave, da li ih imam.
Naravno, da ih imam. Nadao sam se da ću pod izlikom vode doći do nečega
za jesti, ali ništa od toga. Iza kuće izađe neki čovjek, visok, viši od mene.
Napijem se vode, brže-bolje zahvalim i odem. Napravim krug skroz okolo,
za svaki slučaj ako netko pođe za mnom, i negdje oko l sat poslije ponoći
dođem iza Lukavca. Nema mi druge, nego u Savu. Išao bih japlivati, a i dobro
sam plivao, ali iznemogao sam, uhvatit će me grčevi i gotov sam. Pa, šta ću?
Volio bih opet da moji znaju kako me je nestalo s ovoga svijeta, ako već mora
biti tako, a ne da nestanem tek tako u vodi, bez ikakva traga. Idem plivati!
• Što ste uradili s odjećom?
- Najviše muke mije zadavao kaput, prepravljen od vojničkog sukna. On
je inače bio teži, nego sve drugo. Pričvrstim ga tako da ga mogu odbaciti,
manuti ako treba, pa nastaviti bez njega. Zađem u vodu do prsa, probam
plivati, ne usuđujem se. Opet ja nazad pod žicu. Mora daje bilo: nešta jedan
preko ponoća. Nekoliko puta tako.
• Možete odrediti koji je to bio dan?
- Ovako, 20. lipnja 1945. sam bježao, na dan hrvatskih žrtava koje su pale
u Skupštini u Beogradu, dakle to jepostap tako i moj dan, to je bilo preko onih
krovova u Bjelovaru. A ovo je moglo biti nekoliko dana kasnije, možda tri
dana kasnije.
• Je li bilo svježe, hladno?
- Ne, bilo je toplo kao sada... Idem ponovo u vodu, prekrižim se, reko:
bože, daj mi pomozi, samo neka moji vide kako će me nestati, a ne da misle
gdje sam nestao i kako... Bilo je to odmah zatim kao u romanu o potonuću
»Tilanika«, koji sam kasnije čitao, dok se sviralo a ljudi se davili. Odgurnem
se nogama, odmaknem nekih pet metara i potonem. Ne mogu se zadržati na
vodi. Bacim onaj kaput, idem dalje, neću se više vraćati na istu obalu. Opet
tonem. Hoću dohvatiti remen ispod brade, kojim sam privezao ono na glavi,
ali sve se pokvasilo i nikako da oslobodim grlo. Kad sam po treći put tonuo
pod vodu, proleti mi kroz glavu da se moram udaviti, da mi nema spasa. Bilo
mi je toga časa i krivo i žao što sam tuda išao, prekoravao sam sam sebe što
ipak nisam išao preko skele, pa kako bilo da bilo. Na koncu nekako odapnem
hlačnjak u vodi i slobodno produžim. Voda me nosila, duplu sam Savu
preplivao ali nizvodno. Baš sam mojim dečkima divanio, govorio, o toj
kapelici kraj koje sam zaplivao, neka znaju... Na drugoj obali me spopadne
296
neki strah, uzrujanje što se moglo dogoditi, i tu sam malo počinuo. Krenuo
sam ispod Grede, da obiđem selo, jer sam htio oko Sunje i prema 'rastovcu,
ali tada sam se izgubio. Više ništa nisam znao. Lutao sam kroz šaš, pa
zelenikom, šumom. U šumi sam naišao na prugu, sjetim se da su se nekad tu
sjekla drva za Šipad... Na izmaku sam snage, bez svake orijentacije. Odem
u neku pšenicu, legnem pored nje u jarak i onako zaspem. Ujutro kraj mene
kopaju kopači, kraj te pšenice.
• Kako ste odjeveni? Što je na vama?
• Ništa drugo osim kratkih gaća. Ne smijem se dignuti. Prionem dolje,
ležim tu potrbuške cijeli bogovetni dan, sve dok oni nisu iskopali koliko su
bili naumili. Onda uvečer kad ih više nije bilo odem kroz neki kanal do
šumice. U šumici se kao i ono prije popnem na 'rastić, i primijetio sam u
'rastovcu školu. Zaputim se iza Vedrog Polja, ali tamo puca neka straža. Ja
siguran da su me spazili. Konačno, nije normalno da neki čovjek ide go! Kako
bih rekao, i kad se ne bi trebao bojati, gologa se moraš bojati! Ili barem misliti
da nešto nije u redu! Kud ću? Ja go među čičkove, a ti čičkovi bodu li bodu,
jedva čekam da se ispravim...
• Ono je bila nekakva seoska straža?
• Tako nekako. Bili oni, pa otišli, tu i tamo odjekne još koji hitac ... idem
iza sela, ali imam na umu daje ovdje bila neka vojna postaja, koja je minirala
sve oko sebe. Stoga koračam prugom. Kod neke stanice iskrsne netko preda
mnom. Legnem potrbuške, ležim nekih 15-20 minuta, leži i onaj. Šta je to
bilo? Konj! Podigne konj glavu, shvatim da nema opasnosti i pođem dalje.
Približavam se Majuru, tu je stanica, ali i vojska, a s vojskom i mine. Imam
sestru u Majuru, ja bih k njoj. Kad sam stigao do njene kuće već odmakla noć,
šuljam se kroz bašću. Zvao bih je, ali bojim se probudit ću komšije. Taman
posla, vidjet će me gola, shvatit će da sam odnekud utekao, pa šta sam onda
uradio... Odlučim da joj se javim ujutro. Uputim se na štalu, na sjenik, na
sjenar, kako mi kažemo, gdje se suši sijeno. Već sam se mašio za ljestve, ali
nekako ne ide mi se gore. A da se ipak popnem? Sve tako: bih - ne bih... Na
kraju primaknem ljestve uz kuću, popnem se, uniđem odozgor u kuću i
probudim sestru u krevetu. Uplašila se. »Pa, o'kle ti tu?« Kažem joj za štalu,
ona se uhvatila za glavu. »Joj«, kaže, »pa partizani spavaju na štali!« Njihov
je stražar valjda zadrijemao tako da me nije primijetio, dok sam se onuda
smucao... Šapćem sestri, da nisam kriv. Ali, koliko ih je koji su isto tako bili
nekrivi, panestali, zaglavili...! Sestra meni: »strpi se.ne idi nikud,pričekaj«„.
• I koliko ste ostali kod sestre?
• Ostao sam jedno šest mjeseci.
• Stalno sakriveni?
-Da.
• Gdje ste se krili kod sestre?
• Spavao sam uglavnom u kući na postelji, a krio sam se preko dana u
posebnom bunkeru, koji je sebi izgradio zet za vrijeme rata.
• Kako se ulazilo u taj vaš bunker?
• Odozgor s tavana. To je bio prostor iza zida, zagrađen, a ulazilo se
odozgor. Inače, bez prozora i vrata, zrak je također navirao odozgor.
297
 - Zbog čega je vaš zet izgradio to skrovište?
- Da ga ne bi odveli partizani, kad su mobilizirali.
i polako smirivao. Ali, jesti nisam mogao. Pobijelio sam. Na svu sreću počeo
•Kad ste se konačno vratili svojoj kući u Kozibrodu?
- U siječnju 1946. Kod sestre sam proveo pola godine. Sasvim lako sam
se dokopao svoga sela, provukao se pokraj svih straža, uostalom već se do
tada znalo gdje je šta i kako. Najvažnije je bilo ne doći odviše kasno, nego
odmah s večera, dok je još svijet napolju. Onda se prolazilo bez poteškoća i
bilo čije sumnje. Sakrijem se kod kuće, i tako prođe sve skupa, tj. s onim kod
sestre - dan po dan: 8 godina, 2 mjeseca i 7 dana.
•Tako dugo ste bili skriveni?
- Da, ja to sve zajedno računam, i bijeg i oba skrivanja, to je period od 20.
lipnja 1945. pa do 27. kolovoza 1953. godine.
•Kako je izgledalo vaše skrovište u roditeljskom domu?
- Prvo je već moj brat bio iskopao bunker za sebe, u kojem se moglo sjediti.
Slično kao kod moje sestre, ispred ovog bunkera bio je podrum s kacama i
jednim federvagenom, to jest zaprežnim kolima. Tako se tabanjem nije
moglo otkriti, da postoji neka šupljina. Međutim, ja nisam za svih tih godina
tu prespavao možda ni 8 noći. Sve ostalo sam prespavao u krevetu. Uvijek
sam pazio da odem u skrovište ili izađem iz njega, dok svijet okolo hoda,
kreće se.
•Iz kuće niste izlazili?
- Na mene nijednom kroz to vrijeme nisu pale sunčane zrake.
- Čime ste se bavili? Kako ste kratili vrijeme u skrovištu?
- Najprije sam čitao, pa su me zaboljele oči. Mislim da sam dobio trahom
tamo u Podravini, nisam podnosio nikakvo svjetlo. Izliječio sam to kamili-
com, sve u svemu narodnim lijekovima i tekućom vodom. Ispiranjem. Što se
očiju tiče, sad sam sasvim dobro, jedino ne vidim čitati bez naočala.
Nadaleko vidim bez greške.
- Jesu li vas tražili u međuvremenu, raspitivali se za vas?
- Ha, žuborkalo se, a dva puta su sve muškarce od 15 do 20 godina pozvali
da dođu u dom rano ujutro, dok su oni išli premetali sve kuće odreda. To je
bilo tako dva puta, kao racija.
- Jeste li bili na posebnom oprezu?
- Ništa naročito, recimo nismo imali nekog posebnog kera... Znam daje
pokojna mama naročito u proljeće, kad bi priredila gredice i posijala u bašći
bila ljuta i govorila da vrag odbije noge onome ko ne pazi i ide preko gredica.
Naime, dolazili su noću prisluškivati i nisu vidjeli gdje je staza, pa su gazili
gdje ne treba. Bili su to dugački tragovi, ne od djece. Tako sam došao do
zaključka daje bilo prisluškivanja i ophodnje oko kuće.
- Jeste li se plašili da će netko iznenada banuti?
- Ja sam bio odvojen u svojoj sobi, i čekao da nepozvani ode.
- Tko je obilazio kuće u selu prilikom navedenih racija?
- OZNA i vojska. Slušao sam ih ja u skrovištu kako lupkaju po buradi,
micali su kace, da vide ne krije li se nešto pod njima. Prevrtali te kace. No,
nisu ni posumnjali da ima nekoga u blizini... Malo-pomalo menije dodijalo
to sakrivanje. Prvih šest mjeseci znao sam svaki sat kad nailazi, onda sam se
298
sam ponešto raditi, prčkati, onako među koljenima, samo da se ne čuje
lupnjava. Pa sam izrađivao mala burenca, škafove, vedrice. Prihvatio sam se
dječjih igračaka, dobijala bi ih bratova djeca, ah' kao da im je to izradio njihov
otac. Neka kolica, i tako. To mije pomoglo, da sam počeo malo bolje jesti.
Odmah me i zdravlje bolje služilo. Čamim ja mjesecima i mjesecima, dok
jednog dana ne stanem divaniti materi: neću više ovako živjeti, ode meni
moja mladost! Od onda kad sam otišao u kraljevu gardu u travnju 1939, pa
sam zbog rata odrapio dvije godine umjesto uobičajenih 18 mjeseci, do 1953.
u kolovozu kad sam se prijavio, jer mije sve dodijalo, to je na male razmake
15 godina! Molim vas lijepo: 15 godina! Izjadam se majci, i to ne jednom. Ja
bih da izađem i predam se vlastima, ali bojim se da će oni stradati, moji
ukućani, što su znali za mene i prikrivali me. Plače mater, plačem ja, i
odustanem po tko zna koliko puta. A tišti me ono: ako sam kriv neka me javno
vješaju ili strijeljaju, ako nisam neka me puste da živim kao i svi drugi!
•Tako je sve više sazrijevala vaša odluka da izađete i prijavite se?
- Jest, bogami. Ja navalio da izađem, ma padalo mije i samoubojstvo na
pamet, molim vas. I onda je zet angažirao jednog zagrebačkog advokata, ne
znam možda je već umro, preživao se Krmpotić, dok čini mi se da se zvao
Josip. Odem ilegalno u Zagreb da se s njim sporazumim, da mu ispri-
povijedam cijelu tu svoju muku. On kaže: »možeš se Pero prijaviti kad
hoćeš«! Ha, valjalo mije odabrati pogodan dan za prijavljivanje. Nisam ceo
u ponedjeljak, jer je sajmeni dan, ima puno svijeta, da ne stvaram paniku, od
toga sam zazirao. Onda utorak je sajmeni dan u Dvoru, nije dobar ni taj dan.
Jedino dolazi u obzir srijeda ili četvrtak. U petak je već sajmeni dan u Novom,
u subotu je isto sajmeni dan, iako su onda subote bile i radne. Nedjelja je opet
nedjelja. Reko, meni znači preostaje samo srijeda i četvrtak. Brat kao za sebe
posudi bicikl, ja divanim majci da mi da novo odijelo. Srihtam se, spremim,
na bicikl i pravo u Dvor, gdje je bilo sjedište našeg kotara. Ima do tamo dobrih
12 kilometara, zato mi je trebao bicikl, koji sam poslije po dogovoru ostavio
kod polusestre u istom Dvoru.
• Kome ste se nakanili obratiti u Dvoru na Uni?
- Predsjedniku kotara! Baš se nešto popravljala zgrada kotara, pa su
farbana vrata, sve je bilo otvoreno, prohodno. Idem ja kako su me uputili. Ali,
predsjednika nema, nema ni sekretara. Jedan otišao u Žirovac, drugi u
Beograd, sad ne bih znao koji kuda. Pitam: tko zamjenjuje predsjednika? Ima
načelnik! U redu, idem k njemu. Sjednem u načelnikovu kancelariju, dok ga
čekam. Pustili me unutra. Evo ga, stiže, korača onako žurno. Ja se dignem,
pođem mu u susret onako korak-dva. Pozdravim se. »Izvolite, šta želite?«
Reko: »Ja sam ceo malo točnije da vam se predstavim, da vi znate tko sam
ja... ja sam Pero Juranović, Petar zapravo a zovu me Pero, sin Antuna i Jelke
rođene Stanković iz Divuše, ja sam se krio 8 godina 2 mjeseca i 7 dana,
ilegalno živio kod kuće, i sad sam se došao prijaviti...« Gleda me on, gleda,
ispale mu oči. Ja čekam šta će poduzeti. On se samo čudi i čudi: »Pa, je li to
moguće?«
• Šta se dalje događa u kotarskoj upravi?
299
 - Zove načelnik nekog svog navodnog prijatelja i nekog S im u, to su bili
dvorski udbaši, to sam poslije shvatio a tada nisam ni mogao, otkud. Nema
Sime, dođe njegov, to jest načelnikov prijatelj. Ja ponovio ono od prije. U
međuvremenu pripremili se u SUP-u da me dočekaju kao rijetku pticu,
razgovarao je on s njima telefonom iz druge sobe. Kad smo prešli k njima,
čeka me njih sedam, posjedali u obliku kare. Te: »hoćeš zapaliti?«, »hoćeš
šta popiti?« Znam ja te stvari: kad čovjeka napiju ne mora biti on do kraja
pijan da svašta lane, da jednostavno dobije dar govora. Ja se uozbiljio kao
prase kad ide u Francusku, radi se o biti ili ne biti. Ispituju me na preskok, ja
ispričam svoju biografiju. Progovara šef UDBE: »Pero, zato što si se krio
nećeš biti kažnjen, zato što si bio ustaša nećeš biti kažnjen, jedino bit ćeš
kažnjen ako si šta napravio za vrijeme rata, i to bit ćeš kažnjen u tolikoj mjeri
koliko si šta napravio. Ako nisi ništa napravio, bit ćeš pušten kući, bit ćeš
ravnopravan građanin.« I još dalje ovo i ono, te njihove kerefeke. Reko:
»Dobro.« »Ali, morat ćeš ostati ovdje!« ... Treći dan dođe državni tužilac,
neki Jurković: »Kako je, Pero? Pa, je li ti šta fali? Je li te ko izaziva, je li te
ko maltretira?« Kažem:»Po danu ne, ali noću je malo hladnije.« Dobijem dva
ćebeta. Veli, treba napraviti zapisnik. Naime, nisu me smjeli držati dulje od
tri dana bez zapisnika, pa onda ili tužba, ili kući. I sastavljaju oni zapisnik,
vuče se njihova provjera, traje. Pričaju meni da su našli jednoga u Žirovcu,
da se taj nije sam prijavio, nego su ga oni otkrili, i daje on ostao tu kod njih
samo dok nisu sve provjerili, da nije bio ništa kriv i sad je na slobodi, radi.
Kažu mi da će biti produžen moj pritvor, jer da nisu mogli za svega tri dana
ispitati moje kretanje za vrijeme rata. Hoću li se na to žaliti okružnom
tužiocu? Na to produženje, mislim. Ja nisam ceo. Pa, zašto neću? Velim: ja
znam da to niste mogli postići kroz tri dana, čemu da se žalim, time bih vas
samo ometao. U ponedjeljak ćemo nastaviti! Dobro. Čekam ponedjeljak.
Ništa. U utorak isto ništa. Srijeda također bez išta. Opet dolazi tužilac, da me
obiđe: kako je, šta je? To me pita, ništa drugo. Prolazi i petak. U subotu ga
nema, ali zato me poziva stražar: »Pero, 'ajd ti onamo gore! Ne trebaš
sapinjati cipele, vezivati pertle, nego 'ajd lako!« Idemo...
•Idete tužiocu ili istražitelju?
- Vodi me šefu policije, UDBE. Sjednem preko puta toga šefa. On šuti,
samo mu poigravaju mišići na licu, na sljepoočicama. Zaklonio je usta
rukom, drži kao otmjeno nogu preko noge, onako sa strane pisaćeg stola.
Kaže: »Znaš li ti Pero što bi se s tobom dogodilo da smo te mi našli?«Ja velim:
»Objasnite, što vama znači ta skraćenica: šta bi se sa mnom dogodilo? Šta vi
podrazumijevate pod tim?« »Dobro ti znaš, na šta ja mislim«, kaže on.
Reko: »A vi ste meni pripovijedali da ste onoga našli u Žirovcu, da se provela
procedura i da je glatko pušten kući. Molim vas, da mi objasnite razliku
između mene i njega!« Ništa mi ne objašnjava, samo se smije. Pita da li sam
kud izlazio kroz svo to vrijeme. »Nisam se posebno kretao«,
napominjem,»nego sam samo otišao do advokata, a saznao sam iz novina da
će biti usvojen zakon po kojemu kod viših sudova obavezno mora biti
branilac, a kod nižih ne mora biti, ali može. Mislim da nisam ništa uradio
protiv zakona.« »Nisi«, klima on i dodaje: »Sad je sve gotovo, hajde lijepo
300
kući!« »Ja ne mogu ovako ići kući!« On se zbunio, nije mu jasno. »Pa, ti ne
voliš ići kući?« »Volim ići kući, ali ne mogu ovako. Trebam dobiti otpusnicu,
propusnicu, neki dokument da imam. Jer, dok dođem do prvog sela, vi
možete pojuriti za mnom, i evo optužnice! Nisam kriv, ali sam pobjegao iz
zatvora, pa sam zbog toga kriv!« Onda on šulja nešto iz džepa i izvadi papir.
Nije ga prije imao na stolu, nego u džepu, to je bilo moje rješenje o otpuštanju
iz zatvora.
• Bila je to vaša otpusnica?
• Da, dao mi je. Reče, ako bude potrebno neka se javim, i ja odem. Onda
su me u miliciji vrbovali... Kažem, da ću surađivati s narodnom vlasti, da to
hoću ali ne ovako! Daje to isto, vele. »Slušajte«, reko, »zašto ne napišete
kako ja kažem: ja ću surađivati s narodnom vlasti! Samo tako navedite, jer
to po meni uopće nije svejedno!« To je bilo posljednje, tako je sve završilo...
Interesantno je, što sam saznao poslije tri godine, kad sam se već oženio, i išao
u šumu po drva. Tražim nekih krečara i krenem u selo, u kojemu nisam bio
sigurno već 15 godina. Pitam tamo neku snašu mogu li preko njenog voćara,
onako poprijeko. Ona me promatra i trgne se: »Sinko, jesi ti sin Tunje
Juranovića? Onaj što se krio?« Ja potvrdim. »Joj sinko«, poče ona, »da ti znaš
na staje onaj bezobrazni Sitno mene ćero! Da svjedočim da si ti mene klao...«
Šta je bilo? Taj milicajac Simo, ja bih volio više nego išta da je sad živ, ali
u zemlji je, pokopan je, on je tri puta dolazio k njoj i nagovarao je da izjavi
kako sam ja nju htio ubiti, i da joj je od toga ostao ožiljak na vratu.
• Ta žena je stvarno imala ožiljak na vratu?
• Zadobila ga u ratu, ne znam kako, i to su ljudi znali, divanili o tome.
• Koliko ste sve skupa bili u pritvoru poslije prijavljivanja?
• Deset dana, od četvrtka do druge subote, dok se nije obavila ta cijela
ceremonija.
• Kako ste živjeli poslije?
• Ispočetka nisam imao pravo glasa, a drugi put nisam ceo ići na izbore,
pa su došli po mene. Kasnije su neki pričali da sam dobro izabrao trenutak
kad ću izaći, da sam pušten kako bi se popravila situacija u Pounju. Tako je
to, politika glavu nosi... I šta mi je potom drugo preostalo, nego da se
prihvatim poljoprivrede. Seljak vam je ko zemlja ilovača-sedma klasa, ništa
ne predstavljaš, služiš samo za broj i potkusurivanje. Ilovača vam je najlošija
klasa zemlje, ako niste znali.
• Ispada da ste se u roditeljskoj kući krili otprilike sedam i po godina?
• Pa da, negdje od 20. siječnja 1946. do potkraj kolovoza 1953. Da samo
znate koliko sam ja kilometara prevalio u podrumu, ja sam stalno šetao,
nisam mogao sjediti na miru. A i bilo je hladno, podrum je to. Non-stop sam
šetao, dok nisam počeo pomalo raditi. Izračunao sam po koracima i utrošenim
minutama u hodanju, da sam svaki dan prošao brat bratu 50 kilometara.
• Kad ste se ženili?
• Poslije tri godine, 1956.
• Šta se pričalo u selu kad ste napokon izašli među ljude?
• Bilo je veliko iznenađenje.
• Je li bilo nekih šala, zadirkivanja?
301
 - Nije, ljudi su to shvatili.
•Kako su ostali iz vašeg kraja koji su bili u domobranima i ustašama prošli
poslije kraja rata?
- U onoj kasarni u Bjelovaru bilo ih je desetak, koji su ostali iza mene,
poimence ih mogu navesti. Od njih nema nijednog, nijedan^ se nije vratio
kući. Znači, da sam ostao s njima i menTne bi bilo... Bilo jeTošveterJeđfia
žena, kojoj su muža ubili Čerkezi, oni Rusi što su bili u njemačkoj vojsci, a
taj njen muž je imao vezu s partizanima, pa gaje netko izdao i kazao »to je
taj«, ona je išla čak u Bjelovar da bi našla domaće ljude. Tako je nestalo 25
ljudi, mladih ljudi, od 20 do 35 godina... Imam bratića na Zelandu, baš smo*
nedavno razgovarali na telefon, i on bi da otkrije gdje su grobovi njegova dva
brata, koji su nestali. Kaže da će doći iduću godinu i lično pokrenuti da
ustanovi staje bilo s njima.
• Da li je netko od onih s kojima ste bili u dolini kod Bleiburga uspio
pobjeći, ostao vani? Svjedočanstvo Ivana Katušina
- Bilo ih je, ali ti su već pomrli. Jedan od njih je kasnije pozvao k sebi djecu,
samo mu je žena bila ostala tu, nju su onda maltretirali. On navodno nije
dospio u logor, nego se zaposlio kod nekog privatnika, tako se pripovijedalo.
• Uvjereni ste da vas je zapravo spasilo vaše nepovjerenje?
- Svakako. Ponosim se što sam bio sposoban, i spasio se. Naša obitelj je
uvijek bila poštena, zato su me i uzeli u kraljevu gardu, to je sigurno. Tamo
nisu mogli ići oni kojima su roditelji ili pradjedovi bili kriminalci. Pratio sam BIJEG S
KONJIMA
kralja do zadnjeg minuta, dok on nije pobjegao od mene. Za NDH sam
istrajao, išao sam do granice, nisam odustao, poslije rata nisam se ničim
ogriješio. Pa, zar nisam bolji od mnogih? •

Od sviju s kojima smo razgovarali o blajburškim događajima -pa i onih

čija sjećanja iz bilo kojeg razloga nismo objavili -najbrže se vratio kući Ivan
Katušin (r. 1928), i to već 30. svibnja 1945, dakle odmah po isteku drugog
tjedna iza proglašenja predaje kod Bleiburga, do kojega je tada 17-godišnji
Katušin dopješačio iz Donje Stubice. U otpusnici iz zarobljeničkog logora,
koju je sačuvao i ima je i dandanas stoji: »Imenovani se odpušta budući na
imenovanom nije pronađena nikakova krivnja.« Zahvaljujući takvoj kon-
' stataciji, kasnije nije imao nikakvih neugodnosti, niti bio izložen dopunskim
objašnjavanjima, ali je ipak bio prilično kosnut »blokiran« kad je u dva
navrata vidio sebe na televiziji u dokumentarcu s polaganja prisege polovicom
ožujka 1945. u Maksimiru u Zagrebu. Katušin je zapravo, sam ubrzao
povratak kući: jednostavno je zatajio kojoj je vojsci pripadao, i izjavljivao da
je prisilno dospio među bjegunce, skupa - »s konjima« ! Da su ga poveli
protiv njegove volje, zajedrio sa zapregom koja je nestala bez traga u metežu.
Uporno se pridržavajući tvrdnje od Poljane tik uz austrijsku granicu do
karlovačkog sabirnog logora u Dubovcu, s ranom od metka koji ga je
slučajno pogodio, a on ga prstima izvadio, osut čirevima i ječmencima, u

302
303
 hlačama što ih je skinuo s nekoga mrtvog civila, po povratku se mirno javio
Narodnooslobodilačkom odboru, gdje su ga začuđeno pitali: »Kaj si bil u
logoru?« Tri godine poslije toga odslužio je redovan vojni rok od 36 mjeseci,
kao rezervist proveo još3 mjesecau uniformi, što je s ratnim i zarobljeničkim
periodom ukupno 44 mjeseca. Danas ga zaokuplja želja da još jednom na
biciklu prođe put iz svibnja 1945.
• Mobilizirani ste u siječnju 1945?
- Da, dobio sam poziv, i 29.1. 1945. morao sam se prijaviti u kasarni u
Karlovcu, gdje smo bili neko vrijeme, a mene su odredili za bolničara, pa sam
tu završio odgovarajući tečaj, što mije dobro došlo i poslije. Svi mi pozvani
bili smo balavčići, klinci, u 16-17. godini. Kako smo baš dospjeli u ustašku
jedinicu? Tako su nas rasporedili, vraga smo išli dobrovoljno. Dobiješ poziv
za regrutaciju, i ideš, nema ti druge. Niko nas nije ništa pital, hoćeš ti ovde,
hoćeš ti onde, došli smo tam u kasarnu Zrinski, ušli, i gotovo. Nije dolazilo
u obzir da mi odlučujemo u koju ćemo vojsku, recimo u domobrane. Odmah
su nam na licu mjesta rekli »ideš tu i tu« u tu ne znam kako se zvala ta bojna,
odnosno bataljon. Negdje u drugom mjesecu, ja bih rekao koncem drugog
mjeseca prešli smo u Zagreb, u kasarnu u Ilicu 207a, odakle smo isto kao
Lipak, s kojim ste već razgovarali odlazili unaokolo ne egzercir, u Šestinski
dol i drugdje.
• Kakve su bile vaše dužnosti u Donjoj Stubici, čime ste se bavili?
- Ja sam bio u ambulanti, dok su ovi drugi išli okolo malo po zanimanju,
znali su otići malo do Gornje Stubice ili gore prema Sljemenu, uglavnom
tamo se nisu vodile nikakve borbe.
• Koji je bio službeni naziv vaše jedinice?
- To je bila 16. udarna divizija.
• Koliko vas je bilo u Donjoj Stubici?
- Pa, bila nas je čitava bojna. To su bila četiri sata, četiri satnije, odnosno
četiri čete, sve skupa kao jedan bataljon danas. E, sad, meni se čini da su te
jedinice bile brojčano nešto jače, s obzirom daje bio rat.
• Gdje ste bili smješteni u Donjoj Stubici?
- Ja sam imao ambulantu u kući nekog čovjeka, mislim daje bio advokat,
u njegovoj kući bila je ambulanta. Ostali su bili razmješteni po kućama,
spavali su gdje je bilo mjesta. Dakle, nismo koristili nikakve vojne nastambe,
vojarne ili barake, jer toga ondje nije ni bilo. Nismo odlazili ni u kakve
operacije, akcije. Ništa. Koja je zapravo bila svrha našeg boravka u Donjoj
Stubici, nemam pojma. Jer, niti smo mi što čuvali, ovi moji koji su bili po
kućama u mjestu držali su nekakve straže, išli malo u patrole prema
Sljemenu, i to je bilo sve.
• Niste stekli nikakav čin?
- Ne, stalno sam bio običan bolničar.
• Nosili ste domobranske uniforme sa znakom na kapi, kao npr. Lipak?
- Ne, nego one žute, ustaške, i to ljetne. Slične kakve su se poslije rata
viđale u istočnom bloku, žučkasto-smeđe.
• Prije povlačenja prema granici dolazili ste u Zagreb?
- Uoči samog povlačenja poslao me doktor po lijekove i drugi sanitetski
304
materijal u tadašnju glavnu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Da
donesem zavoje, injekcije itd. Ne bih mogao točno reći koji je to bio dan,
valjdaS. ili 6. V. 1945, najkasnije 6. V. 1945. Pripovijedalo se da su partizani
negdje blizu Maksimira, a po Zagrebu se već naveliko spaljivala službena
dokumentacija, znam da su izgorjeli papiri padali svuda naokolo. U toj vojnoj
bolnici se nije znalo tko pije, tko plaća, tako je tamo izgledalo. Sjećam se da
među pacijentima uopće nisam vidio njemačke vojnike, nego samo ustaše i
domobrane. Uostalom, Nijemci su već danima prije toga napustili Zagreb,
prolazili kroz Zagreb u nepreglednim kolonama. Ranjenici koje sam tamo
zatekao ostali su u bolnici poslije mog odlaska, nisam zapazio da ih je netko
krcao i odvozio, niti sam čuo da se nešto o tome govori. Ti ranjenici su me
pitali šta je, šta se događa. Ja sam ih uvjeravao da im ne mogu reći ništa
određenije, jer da ništa ne znam. Onda sam se podvečer vratio neobavljena
posla u Donju Stubicu, i našem doktoru koji danas živi u Dubravi prenio:
»Gospon doktor, lekova nema nikakvih, nema ničega, rekli su da se pok-
upimo.« I mislim da smo mi odmah drugi dan krenuli preko Oroslavja,
Krapinskih Toplica, Pregrade, Rogateca, Rogaške Slatine itd.
• Krenuli ste prema granici 7. V. 1945?
- Vjerujem da je to bio taj dan. Naime, ja sam jednu noć prespavao na
nekim kolima negdje oko Pregrade i nastojim se orijentirati prema njemačkoj
predaji, koja je bila 9. V. 1945... Znam, da su nekih desetak kilometara prije
Celja Nijemce skretali desno u šumu, što mije opet potvrdio jedan Nijemac
kojega sam slučajno upoznao prije neke četiri godine na jednoj svadbi tu kod
nas. Čitao sam kako se i drugi sjećaju daje u blizini Celja prasnula vrlo jaka
eksplozija, po meni je to bilo u noći između 8. i 9. V. 1945. To je stvarno
strahovito grunulo. Gorjeli su željeznički vagoni nekih desetak kilometara
prije Celja, mislim daje tu bila neka željeznička stanica. Meni se čini da se
radilo o njemačkoj kompoziciji, tu je bilo unutra svega, platna, šećera,
brašna, pitaj boga čega sve ne. To je sve ležalo rasuto okolo. U tom času ja
sam već bio izgubio svaku vezu sa svojom jedinicom, izgubio sam jedinicu
i ona mene, ako je još uopće postojala.
• Gdje ste se nalazili u trenutku te eksplozije.
- Negdje oko Rogaške Slatine, još dosta daleko... Sjećam se onog brašna,
šećera, krumpira u listićima kakav mi danas upotrebljavamo. Ja sam tamo
našao neki plašt protiv bojnih otrova ili tako nešto, pa sam se njime kasnije
pokrivao. Nedaleko su bile velike protutenkovske grabe, a sa strane Celja
popikani drveni trupci jedan do drugoga...
• Kako ste išli?
- Sve pješice, i gore i natrag. Čujte, to vam je bila neopisiva gužva, jedan
metež, sličan onome kakav sam vidio u Zagrebu, uopće se nije znalo tko kud
ide. Kao kad se razmile mravi lijevo i desno... Kad smo odlazili iz Donje
Slubice naveliko se pričalo kako se već čuje punjava iz smjera Dubrave, iz
istočnog kraja Zagreba.
• Preko Celja ste pošli na Dravograd?
- Ne, ne. Pred Dravogradom smo utonuli u rijeku ljudi, u neviđeno čudo
svijeta, i tu nam je bilo rečeno: ne možete svi ovuda! Pa smo umjesto desno
20 Križni put 305
 skrenuli na lijevo. Pamtim da smo poslije nekog vremena naišli na tablu na
kojoj je pisalo Pliberk.
• Pamtite takav natpis, koji je označavao na slovenskom austrijsko
pogranično selo Bleiburg?
- Da. Ova tabla je bila skrenuta ulijevo, i to je bilo negdje iza Slov-
enjgradeca. Tabla je bila bijela, mislim daje imala crni obrub, bit će da su na
njoj bila i crna slova.
• Prema jednom sjećanju to je bila svijetloplava ploča s natpisom Pliberk?
- Na boju baš ne bih mogao tvrditi, ali sto postoje sigurno daje pisalo
Pliberk, i mi smo prošli kraj nje, pa po tome znam da sam došao u blizinu
Bleiburga. Možda je to bio samo putokaz, s navedenim kilometrima do
Bleiburga, ne sjećam se, ali sigurno je da smo otišli mimo.
• Koliko ste pješačili od Donje Stubice do austrijske granice?
- Napredovalo se koliko se moglo, povremeno polako, povremeno brže.
Ako smo krenuli iz Donje Stubice 7. V. 1945, moglo bi biti da smo stigli do
Bleiburga nekako 12-13. V. 1945, i kad smo došli tamo, kazano nam je: tu
se ne može naprijed, morate skrenuti u stranu... Zanimljivo je da sam prije
dolaska u Oroslavje prisnio kako postoji obilazni put preko brda, to je bilo
uoči polaskali stvarno smo našli takav put, poprečki, da ne moramo okolo
cestom, koja'je bila zagušena i kolima, i automobilima, i topovima. Svime.
Da smo išli dalje tom cestom, tko zna u šta bi zapali, ovako smo se nekako
dokopali Celja, pa je onda već bilo lakše...
• Jesu li vaši pretpostavljeni bili s vama?
- Viđao sam samo one najniže, oficirčiće. Više oficire ne. Tu i tamo spazio
sam još ponekog oficira do Rogaške Slatine, poslije više nijednoga, niti smo
išta poslije čuli o njima. Ali, krenuli su s nama! Osim toga, ja onda više i
nisam išao sa svojom jedinicom, pitaj boga s kim sam uopće tada išao. Tamo
prije Celja, gdje je bio miniran ili dignut u zrak vlak, naređeno nam je da se
malo uredimo, operemo, da će biti nekakva parada u Celju, neki mimohod,
valjda pred Englezima. To je išlo od uha do uha kroz kolonu na cesti, pa smo
se na brzinu uređivali u hodu. A opasno je bilo zastati, vrlo opasno, jer otraga
su se vukli bobanovci i ubijali sve koji bi zaostajali. Ne samo da niste mogli,
niti smjeli natrag, nego se niste niti usudili osvrnuti, jednostavno okrenuti se
otraga. Dođemo u Celje, međutim, nema nigdje nikoga. Kakav mimohod!
Kakva parada! Prolazimo dosta širokim celjskim ulicama, partizani su tu, ali
nas ne diraju, bogme niti mi njih. Samo smo prolazili. Poslije se pričalo, mi
smo već tada bili prilično odmakli od Celja, da su bobanovci svašta uradili
u gradu, i kaj lija sve ne znam. Tako se govorilo, koliko je to točno, ne znam.
• Svi u koloni su strepili od bobanovaca?
- Iza bobanovaca, koji su zatvarali cijelu kolonu na kraju, nije ostajao nitko
živ. Živi ne, samo mrtvi! Jedino ako je nekome uspjelo da im izmakne nekud
u šumu, i da ga oni nisu primijetili... Oni jednostavno nisu dopuštali da netko
oduslane ili da se, ne daj bože, pokuša vratiti natrag. Odvodili su sve na koje
su naletjeli, bez razlike. I civile također. Iza sebe su ostavili more mrtvih...
kao telefonom išlo je od uha do uha: »otraga idu bobanovci, ne idite natrag,
jer nitko živ ne ostaje«. Pred njima su svi bježali, i civili, sve je bezglavo
306
bježalo dalje. Mi smo prošli kroz Celje negdje prije podne, oko 10-1 1 sati, a
bobanovci su nahrupili poslije podne. Odjeknula je strahovita pucnjava,
mora da je bilo ranjenih i mrtvih... Da li jes bobanovcimabio njihov zloglasni
,
cpie
namjeru predati
bobanovaca nije pao živ u ruke nijedan: ili je poginuo, ili je prešao preko. Na
granici su se partizani raspitivali: »Gdje su 'crnci'? Gdje su 'crnci'?« Tako
su inače zvali bobanovce, no nisam vidio nijednog među zarobyenima.
• Nadlijetali s u v a s avioni? _ _ — . . . . . , . . .
- Stalno. Već od Celja naprijed. Ja vjerujem da su snimali našu kolonu,
morali bi to Englezi imati u svojoj dokumentaciji. Sumnjam da nisu snimali,
uostalom to su nedvojbeno bili izviđački letovi, nije bilo nikakve druge svrhe
da lete iznad nas kad već nisu pucali po nama. Ne bih se začudio, kad bi to
danas-sutra objavili. Bili su to lovci, spitfajeri, koji bi se pojavljivali na
visinama od nekih 100-200 metara. Nijednom nisu otvarali vatru po nama,
i kad bi se spuštali nad kolonu uvijek bi nam nailazili s leđa.
• Ovi letovi su vas ispunjavali nekom nadom?
- Kako da ne. Još uvijek se govorilo da se ide k Englezima, da su Englezi
već obaviješteni p nama i da čekaju da im se predamo, to je išlo od usta do
usta. Daje to zaključeno, sigurno, i da nas Englezi spremno čekaju. Međutim,
kad smo došli tamo, naravno ništa od svega toga, pusta izmišljotina...
• Kako ste se tada osjećali?
- To nije bilo obično razočaranje, nego nešto gore od toga, nešto što nije
tako lako predočiti. Vi jednostavno više ništa niste znali, jedino je očito bilo
da više nikome ne pripada, bili ste na najgori mogući način prepušteni sami
sebi, svojoj sudbini... Mi smo tamo jednostavno bili rulja bez komande,
napušteni od svih naših vojnih rukovodilaca i oficira, nije bilo nikoga da nam
izda bilo kakvo naređenje... Upravo je neshvatljivo, kako su svi ti naši
starješine izdimili, nestali bez ikakva traga. A znate kako je s vojskom bez
komande!
• Nestali su zahvaljujući, pored ostalog, potajno ponesenim civilnim
odijelima?
- Da, bilo ih je dosta rano u civilnim odijelima, Ali tamo na granici nije
ih bilo ni kao civila. Konačno, i menije kao 17-godišnjaku sinulo da se treba
otarasiti uniforme, da je vrlo opasno ostati u svojoj uniformi. Samo, mi obični
vojnici nismao imali civilna odijela u koja bi se presvukli, nego smo se
snalazili kako smo znali i umijeli. Shvaćajući daje za početak od presudne
važnosti naglo postati civil, ja sam skinuo hlače s nekog mrtvaca. Drugo mi
nije ni trebalo. Bluzu sam bacio, imao sam na sebi svoju civilnu košulju i neku
majicu, a na sve to još vestu. Najhitnije je bilo ne zateći se u uniformi,
pogotovo ne recimo u crnoj uniformi ili uniformi legionara, pa onda isto tako
u uniformi policije i uopće u nekakvoj ustaškoj uniformi. Odmah ste bili
gotovi. Domobranska uniforma već je bila podnošljiva, ove druge ne.
307
 • Kako ste doživjeli predaju?
- Pročulo se da su naprijed partizani i Englezi, i da ne daju dalje. Na kraju
smo okrenuli natrag. U međuvremenu je bilo govora da su neki naši
rukovodioci otišli naprijed radi nekakvih pregovora itd. Nakon nekog
vremena počelo je potiskivanje natrag, do neke velike doline i sela Poljana.
To je već s druge strane granice, u Sloveniji. U toj dolini ja sam naišao na
jednog magarca kojega je ubila granata, odsjekao od njega komad mesa i
stavio u porciju. To je moglo biti negdje oko 13-14 sati, u rano poslije podne,
tako otprilike, i tada je počela brza topovska paljba. Bježali smo prema
austrijskoj granici, mislim, u brda. Ja sam se popeo na vrh, uz veliku strminu.
Gore je bilo nalik vulkanskom grotlu, krater na samom vrhu. Pucnjava je bila
paklena, nezamisliva... Dolje, u dolini, nepregledno more ljudi, ja bih kazao
po 2-3 civila na jednog vojnika. Ova dolina se na neki način nastavljala na
onu blajburšku, i taj svijet se razlijevao od tamo ovamo. Jer, pošto se nije
moglo naprijed, moralo se odstupati. Govorilo se: partizani i Englezi ne
puštaju naprijed!
• Da li se pucalo u onoj dolini kod Bleiburga?
• Sa strane se stalno pucalo, uvijek se negdje pucalo.
• Vi ste zapravo od te doline kod Bleiburga jako malo vidjeli? KATUŠIN:
Jako malo. Mi smo došli do ruba te doline, i onda smo okrenuli natrag, a što
se događalo na samom onom polju i blizu dvorca, gdje su vođeni pregovori,
to ne znam.
• I tada ste se praktično vratili u Jugoslaviju?
• Tako je, vratili smo se natrag, a da to uopće nismo znali. Ne mogu točno
odrediti koji je to bio dan, možda je to bilo baš 15. V. 1945. popodne kad smo
što se kaže digli ruke u zrak. Opet je to najprije krenulo od usta do usta:
naprijed se nikako ne može, naši zapovjednici su naredili predaju i treba
izvjesiti nekakve krpe, kako se ne bi pucalo po nama. Kad god bilo, samo da
se ne puca. Ali, to je sve bilo nekako smušeno, a kod Poljane je došlo do velike
pucnjave...
• Gdje će vas zarobiti?
- Gore na onom vrhu, kad je bilo sasvim očito daje sve gotovo. Visoko
gore našli smo se na nekom proplanku, ispred nas se ukazala čistina i sjećam
se daje tu blizu bila drvena vjetrenjača, kao u Holandiji. Partizani su navirali
iz šume, bilo ih je, kako je običavam reći, kao pljeve i mrava. Najednom je
odnekud zapucalo i mene je nešto pogodilo u nogu, nisam isprva ni shvatio
da sam pogođen. Velim: »Dečki, nekaj me lupilo!« Daje to bio metak, na svu
sreću izdaleka zalutali, kasnije ću otkriti. Iskreno rečeno, ja sam povjerovao
da me u onoj strci ošinula neka grana. Vidim, teče krv, nije grana, nego
metak! Ja hlače dolje, a ono pola zrna viri iz rane, i to zrno sam brižno čuvao
za uspomenu sve dok nismo preselili iz mojih Stativa, onda sam ostao bez
njega...
• Sami ste izvadili metak iz rane?
- Da. Nije prošao skroz, a pitaj boga od kuda je dolutao. Imao sam neke
krpice kod sebe, zavio ranu, i sve je lijepo zaraslo bez doktora i opracije, joda
i sličnog... Gore, na tom brdu kojeje imalo izgled vulkanskog kratera na vrhu,
308
mi smo posjedali na dnu grotla kad najedanput začuje se kako idu konji s
lijeve strane. Zvecka vojna oprema na njima, kao i oružje koje nose. Velim:
»Dečki, evo partizani su tu, noga!« Prije nego su se oni snašli, s te iste lijeve
strane nailazi partizanski oficir s pištoljem u ruci, kaže oštro: »Predaj se,
bando!« Dignem ruke u zrak, iako sam ja već u civilu, molim! Gleda nas taj
oficir i pita: »Tko će kopati jamu?« Zakaj se kopa jama?, zadrhtim. Pa ne bum
ja valjda, kao fićfirić, prvi završil dole? Međutim, prevario sam se: bila je to
jama za mitraljesko gnijezdo. Ja to iskopam. Onda on naredi: »Ajde sad,
bando, tamo dole!« Bogami, bilo nas je tu prilično.
• Počinje postrojavanje?
- U dvoredove, to im je bilo najpraktičnije, jer se lakše išlo. Usput su
prolazili između nas: «Imaš nalivpero? Imaš sat?« Uzimali su te stvari.
Lanček, i to kaj bi se našlo.
• Je li bilo kakvih ubijanja?
- Ne, tu još nije bilo. Pamtim da su nas prepipali, ispretresali, a zamislite
ja sam imao kod sebe skriven pištolj 6.35, i nisu ga našli. To mije naoružanje
ostalo kad smo se kasnije po noći spuštali. A taj pištolj sam ja ukrao tati, a da
on to nije znao... Onda smo po noći, bila je jaka kmica, silazili u dolinu.
Morali smo se držati zaruke da se ne izgubimo. Tako smo se napokon spustili
u dolinu. Ja sam tu nekako prodremuckao, možete zamisliti to spavanje.
Ujutro je došao do nas neki viši oficir, bio je ranjen u jednu stranu lica, reče
nam: »Evo, bando, skoro da izgubim glavu zadnjeg sata rata, ali platit ćete
vi to!« Dolje, u dolini, svrstavali su nas po pripadnostima: ustaše, domobrani,
četnici, svatko za sebe... Za ove posljednje govorilo se da ih ima oko 4000.
• To se zbiva kod Poljane?
- Da.
• I tu nekoliko kilometara od granice vas raspodjeljuju u razne skupine?
- Po vojskama, po godinama i kad je tko stupio u pojedinu vojsku. Onda
oficire posebno, podoficire posebno, vojnike posebno, civile posebno. Tu su
nas tako podijelili i odmah su nekud odveli oficire, odvojili ih od nas. Staje
bilo dalje s njima, ne znam. Nije mi poznato.
• Kako ste se vi prijavili? Kao šta?
- Meni je bilo jasno da je vrag odnio šalu! Ma i kakvu šalu, to se samo
tako veli! Ja sam već tada bio civil, odbacio već vojne hlače i bluzu. Pitaju:
»Ti mali?« »Ja sam išel s konjima!« Za svaki slučaj prije sam se namazao
zemljom po licu, onako kao američka vojska u filmu da budem manje
uočljiva. Dakle, odgovaram: »Ja sam išel s konjima!«I niš više! Eto, bilo mi
je tada 17 godina ... ali, taman posla da im kažem da sam bio u ustašama.
Ponavljao sam da - »sam išel s konjima«! Ja sam u tome vidio jedini svoj spas,
a i drugi su se slično izvlačili, vidim da pali, pa sam išao na to...
• Prikazali ste se seljačićem?
- Da, da su me natjerali, da sam išao s konjima. Žele oni znati: »Gdje su
ti konji?« »Tu su negdje kola, bog zna gdi je to sad dole!«
• Tvrdite da ste na jednom mjestu prošli pokraj njemačkog general-
pukovnika Lohra?
- To je bilo u polasku gore, na ulazu u onu nesretnu Mislinjsku dolinu, u
309
 obliku razvučenog slova S.poslije krvavih događaja kod Hude luknje. Znam
da je bila velika gužva, i tamo mi je upao u oči jedna visoki njemački oficir,
tada nisam imao pojma tko je on. Nije to bio čovjek visoka rasta, poslije sam
pročitao da jeLčhr bio tu i preoznaoga na slici... Razmišljajući danas o onom
užasnom broju ljudi, od tamo pa do Bleiburga, uključujući tu i Lohrove snage
koje su, navodno, brojile oko 200.000 vojnika i oficira, tu mora daje bilo sve
skupa nekoliko puta toliko svijeta, a gotovo svi pod oružjem. Neviđeni
krkljanac, to je smao vrilo od ljudi...
• Gdje vas je zadesila posljednja pucnjava?
-KodPoljane, 15. V. 1945.
• Prve ste partizane susreli i vidjeli još u Celju, odnosno prilikom prolaska
korz Celje?
• Da. Sjećam se neka dva bunkera na kraju ulice u Celju, isto tako sjećam
se na ulicama Celja slovenskih zastava s petokrakom. Nas se tada sva sila
povlačila kroz Celje, i u jednom trenutku išli smo jedni drugima u susret. Na
nekim mjestima smo se jednostavno s njima mimoiŠli, dok su se oni vozili
automobilima, išli pješice, jašili. I nikome ništa.
• Na putu prema granici prošli ste kroz poprište bitke prije Mislinjske
doline?
• Tu je sve bilo spaljeno, sve je izgorjelo od topovske vatre. Na izlazu iz
spomenutog klanca, dosta uskog, u koji sam ja na svoju sreću zakasnio i tako
se mogao održati ovaj naš razgovor, ja sam s nekim pošao prema nekakvoj
željezničkoj stanici. Mi smo htjeli tamo zagrijati naše konzerve, da nešto
toplo prezalogajimo, kad se prolomila strahovita eksplozija iza naših leđa.
Vidimo kako čovjek led kroz zrak, bio je to partizan koji je natrapao na minu.
Rek'o: »Dečki, evo vam partizani!« Približavali su se iz smjera željezničke
pruge i imali u rukama one ruske mitraljeze... Sve stoje prije ušlo u klanac,
to je tu i ostalo. Mi smo nastavili po nasipu, otišli dalje... Poslije će, kad se
budemo vraćali, u toj dolini neki civili tegliti mrtve vezane po dva-tri lancem
za konje i zakopati ih u velike zajedničke grobnice. To su bile ogromne
grobnice, ogromne jame, meni izgleda daje tamo stalo ipak više ljudi od one
brojke 4700... Samo je moglo biti više, manje ne. Ti ljudi koji su zakapali
mrtve bili su civili...
• Vraćaju vas opet preko Celja?
- Da. Išli smo u koloni po četiri, i najprije iskusili Bugare, ti su bili gadni.
Zatim su prema nama bili naročito surovi mladi partizani, oni fićfirići od 14-
15 godina. Ne da se opisati šta su radili. To se može samo doživjeti, proživjeti,
pa da ti ostane u sjećanju. Prije Slovenjgradeca postavili su na sredinu ceste
veliku bačvu, otvorenu odozgor, s vodom. Vele: »Tko hoće piti?« I grabimo
mi vodu, a svaki kod toga dobiva batinom po glavi. Jednome je pukla glava
k'o lubenica. Poslije smo došli u Slovenjgradec... Put se nastavljao, a i
strahote. Bilo je strogo naređeno da idemo u redu po četiri, a kako su ljudi bili
iznureni, ti bi se redovi vrlo brzo poremetili, pa bi se pojavio i peti u redu,
kojega bi smjesta izvukao na stranu lijevi ili desni vodič, i toga bi odmah
ubili. Stražarska pratnja išla je sa strane pješice, bilo ih je koji su jašili na
konjima... U Slovenjgradecu smo prespavali u nekakvoj kasarni, mislim,
310
žbuka u toj zgradi bila je sva izrešetana. Drugi dan ujutro krenuli smo dalje, "C
ada prije toga nismo dobili ništa za jesti... Svatko se snalazio kako je mogao, >
i ako je uopće mogao. Za mene je bila spas ona konzervirana kava, u obliku O
kutije šibica, proizvedena za njemačku vojsku. Pojedete trunku te kave, i još
ako negdje uhvatite gutljaj vode, srk vode, to vam je bilgjsve zabijeli dan...
Ispred mene je koraČala^šjnaTnfe^^ tv
a drugo na prsima. Po mojbj-pltiCjentBno joj je 25"godina. N^ednommjejtu .1
ona se nasloni na^tijent|j}ialikcjeikaže: »Diž* se^krmačojglraRCmaveli
da bi se odmornaTUrfnjih svejn^rjflig^
ne samo da to običavam rećiTkako imam života više nego mačka... Pred
Celjem su oni za mojim leđima odvojeni na komandu nalijevo krug, ja ostao
stajati na cesti, njih su potjerali u Šumu odakle su se zamalo čuli pucnjevi...
Napokon smo došli na nogometno igralište u Celju...
• Vi se i nadalje izdajete za seljačića, seoskog momčića koji se slučajno
našao u svemu tome?
- Ja više ne odustajem od toga.
• Jesu li vas sada popisivali?
- Ne, samo smo bili grupirani.
• Nalazili ste se u grupi civila?
- U početku smo svi bili na hrpi u Celju, pa je onda opet počelo
razvrstavanje.
• Noćite u Celju?
- Odmah po dolasku bili smo u nekom skladištu s lijeve strane. Tamo smo
prespavali, dok je inače stadion bio skroz pun zarobljenika. Sutradan su nam
nešto skuhali, ali, nažalost, to nije bilo za jelo, ne bi to htjele pojesti ni svinje.
Gladan sam, napijem se vode, na redu je novo razvrstavanje: »Ajde, diž' se,
bando!« Dijelimo se na grupe: policija, ustaše, domobrani, četnici, pa po
ovim i onim godinama, pitaj boga u koliko nas je bilo kategorija. Ja, iako sam
bio sitan, još više se stisnem, i kad su mi se obratili kažem ono što sam već
rekao: »Ja sam s konjima!« Samo »s konjima« i »s konjima«, ponavljam
jedno te isto... Bogami, nije nas bilo jako puno, koji smo sa stadiona krenuli
lijevom stranom. Ostali su upućeni desno, nismo ih nikad više vidjeli. Iz
Celja smo pošli preko Zidanog Mosta, i taj Zidani Most sam dobro zapamtio,
jer sam u njemu zaradio poštenih batina, da je to čudo jedno. Pozove mene
na stranu jedan partizanski oficir, Karlovčanin inače: »Ej, ti Karlovčan, odi
simo!« Mahne mi, ja zapanjen otkud ovaj zna za mene. Poslušam ga, dakako.
Zanimao se za dvojicu mojih kolega, pita: »Znaš li gdje je Robert, a gdje
Viktor?« Kažem: »Viktor mi je rekao za svog brata Roberta da je u
Klagenfurtu, to je bilo dok sam bio s Viktorom u Celju. Gdje je sad Viktor,
ne znam!« Ovaj se naljuti: »Ti ne znaš, ali ja znam!« Ja već krenuo, on me
vrati natrag: «Dođi, dođi!« I izdevetao me šakama i nogama otraga... Idemo
dalje, važi pravilo: četiri u redu, peti u grabi. Petome se crno pisalo, njega bi
likvidirali... Prešli smo Savu, nas jedno 5-6 držali smo se zajedno. Kud god
prolazimo, leže na cesti po 2-3 mrtva. U Samobor smo stigli na Duhovski
ponedjeljak, valjda 18-19. V. 1945 (omaška, taj datum bio je - 21. V. 1945
- op.). Ulazimo u Samobor kao kroz sito, ljudi su napravili špalir, bili su s
311
 batinama u rukama i nijedan nije prošao da nije dobiopo leđima. Onda su nas
dotjerali na poljanu između Samobora i Sv. Nedjelje. Cijela ta poljana bila
je prekrivena ljudima, koji su bili dovedeni. Tkoznakplikoihjebilo... Straža
je obilazila okolo naokolo. Ujutro, negdje u ranim satima: pokret! Pogledam
gdje je straža. Nema je. Koji je sad bog, kad sad pokret a nemamo pratnje?
Čim smo izašli iz Sv. Nedjelje, ja na prvom zavoju šmugnem u sjenik jedne
kuće. Vrabecgađal,skrilsamseusjenik,kojijeveć biodupkompun! ptome
nisam imao pojma, niti slutio... Poslije je naišao neki čovjek: »Kaj ti delaš
tu?« Baš sam bio izvirio ko miš. S njim sam otišao do Save, kod njega sam
se malo oprao i nešto pojeo. Kad sam se od njega oprostio, morao sam preko
pruge samoborčeka. On me opominjao kad sam odlazio, a to je moglo biti
negdje oko 13 sati, odmah iza podneva, da obratim pažnju na vlak i na cestu
u blizini. Gazim ja prema Okiću, i negdje navečer oko 17-18 sati uhvate me
u Sv. Jani. To je bilo drugi put da su me zarobili. Zaustavili su i nekoliko
Talijana, koji su se vraćali iz zarobljeničkog logora u Njemačkoj. Mene su
zatvorili u kuću neke starice, dapače bio sam tamo zaključan, a Talijane su
pustili da slobodno odu. Iz kuće te starice išao sam na saslušanje u neku
jednokatnicu. Dođem tamo, pitaju: gdje si bio, ovo - ono?
• Vi i dalje isto?
- Nego, da »sam išel s konjima«.
• Jeste li točno naveli odakle ste rodom?
- Da. Rekao sam da sam iz sela S tati va, dao sam svoje pravo ime i prezime,
i da sam krenuo s konjima, sve ono od prije. I ovdje pali ovo s konjima. Ja sam
to, ko blentavi seljačić. Dođem na saslušanje, a tamo kao oficir ili podoficir
jedan učitelj iz Novigrada koji me dobro zna, pošto su on i njegova sestra
imali svoj mlin u Stativama. Znao me kao klinčića, danas je taj čovjek
pokojni, kao i njegova sestra. Kad me pozvao k sebi, čujem da lamo netko
izgovara: »13. bataljon!« Je li vam poznato što se krilo pod nazivom 13.
bataljon? Ti su bili zauvijek nestali, otpisani, s takvima ne možete nikad više
razgovarati, ti su svi pobijeni. Ja to tada, naravno, nisam znao, ali taj učitelj
je to svakako znao. Pristupi laj učitelj, dobro me prodrma za uho, od srca mu
hvala da je to uradio! Ujedno mi odvali čestitu šamarčinu, pa kaže: »Ja ću
njega sprovesti dolje!« Dok smo silazili, on mi pokaže da šutim, da ne smijem
pisnuti. Dovede me stražaru, kojemu naredi: »Njega u skladište, jasno!«
Stražar me preuzme i ja sam cijeli dan slagao raznoraznu izmiješanu
municiju u Jaski, u skladištu s lijeve strane ceste za Sv. Janu. Bio sam tamo
bez ikakva jela, a kad me stražar poslije doveo natrag, nema nikoga u onoj
prostoriji u kojoj sam bio prije. Nigdje nikoga. Prazno. Ti boga, kaj je sad ovo,
otkud prazno? Provedem noć sam samcat. Sutradan evo opet stražara, opet
isto naređenje: »Hajde, stražar, vodi ga da slaže municiju!« Pitam mog
sprovodnika gdje su oni drugi. U prvi mah sam pomislio da su i oni na
nekakvom radu, ali on pokaže prstom u daljinu, prema brdima. Ne shvaćam
što time hoće reći. Ja još uvijek vjerujem da su i oni na radu, valjda negdje
tamo prema brdima. Pred samo podne dolazi drugi stražar po mene, i on me
vodi u komandu. Onamo su bili priveli još neka 3-4 čovjeka, civila, zar-
obljenika. Prebacuju nas vlakom u Karlovac, sjećam se da je most bio
312
srušen...
• Iznova vas saslušavaju?
• Da. Samo, već sam se bio izvježbao, i pridometnuo ono što sam iznio
i u Jaski: »Moral sam, oni su meni naredili!« Takav srna iskaz dao u kasarni
u Karlovcu...
• Kad ste prebačeni u Karlovac?
• Negdje oko 20. V. 1945, možda koji dan iza toga (ovdje valja uvažiti
raniju korekturu u datumima - op.). Sve je to sa mnom išlo jako brzo.
• Već 30. V. 1945. bili ste pušteni kući?
- Da, samo prije sam morao proći saslušanje u karlovačkoj kasarni Jelačić,
kako smo je mi zvali. Čim sam stigao, Palo je pitanje: »Gdi si bil?« Ja uporno:
»S konjima!« Tamo je bio komandant svih karlovačkih logora Viktor
Koričan, sada pokojni. I našao se tu i jedan moj susjed, prvoborac: »Kaj ti tu
delaš?« Mislim, to je moi domaći čovjek, bit će mi sada lakše, moguće me
nekako izvuče! Kaže: »Čekaj, bus videl. Ak nisi niš kriv, nikom niš!«
Zaključim, da mu ne treba sve pričati, i njemu »prodam« ono: »s konjima«!
Provedem tamo jednu noć, drugu noć, u sobi 33, na katu iznad samog ulaza.
Mi zaključani, doduše prozor je otvoren, i ako vam se bježi, možete skočiti
dolje s drugog kata! Navečer su neke u sobi svezali debelom žicom od 4-5
milimetra, tako da su im šake odmah poplavile. Mene nisu vezali. Ti vezani
nisu dočekali jutro u toj mojoj sobi. Ujutro vidim ide velika grupa vojnika,
naoružanih automatskim oružjem. Opet nas poslože, ponovo prebrojavaju.
Počne nagađanje: ako idem na ovu stranu, nema nam povratka, ako idemo na
onu stranu, vode nas u neku drugu šumu. Ispunjavaju nas zle slutnje.
- Premještaju vas u Dubovec?
- Ja uporno tvrdim svoje... A tamo unutra je bilo strašno, zidovi krvavi,
u prostoriji zna nas biti po 30-40-50, čak do 60. Noću dolaze i odvode neke,
tiho, bez prozivanja. Ja sam se podvlačio pod veliki zajednički ležaj, tako da
me nisu mogli ni slučajno dići i odvesti, jer sam im bio nedostupan. Ova
odvođenja odigravala su se do 11 sati navečer. Zoru bih uvijek dočekao dolje,
ispod tih pričina. Jednom sam išao ribati pod, pa sam vidio kako to drugdje
izgleda u to vrijeme. Kad god bi nekoga puštali iz sobe, uvijek je bio
pretresen, ono - »skidaj se do gologa«!... Nije mi uopće jasno kako se to sa
mnom završilo tako brzo i glatko. Jer, ja sam lijepo 30. V. 1945. dobio
otpusnicu i pošao kući, naravno uz napomenu da se moram javiti svom
Narodnooslobodilačkom odboru u Netretiću, kao što je uostalom i pisalo u
otpusnici.
• Jesu li u vašem NOO-u u Netretiću znali da ste bili mobilizirani?
- Poslije je već bilo lakše, meni je bilo glavno da nisam zaglavio na licu
mjesta.
• Jesu li vas kasnije pozivali radi nekih saslušanja ili dopunskih objašnjenja?
- Ne, nikad. Prvo sam se prijavio u Netretiću, onda sam išao u komandu
područja u Bosiljevo, i tu ostao jedno dva mjeseca.
• Što su vam kazali u NOO-u u Netretiću?
- Pitali su: »Kaj si bil u logoru?« Reko: »Tu je cedulja, unutra piše.« S
obzirom daje tamo pisalo kako nisam ništa kriv, nisu ništa poduzimali. Evo,
313
 imao sam sreću.
• Za vas je bila spasonosna ona definicija da kod vas »nije pronađena u rezervi... Ima tu jedan događaj, koji vrijedi spomenuti. Godine 1949/1950.
nikakva krivnja»? došli smo na zimovanje u Pančevo. Iznenada je ondje planula i izgorjela neka
-Da. vojna baraka. Da se to nije dogodilo, ne bih, vjerojatno, nikad doznao daje
• Kamo su otpremani oni koji su noću nestajali iz Dubovca? cijela moja ratna priča, moja ratna biografija, pomno istražena i zabilježena.
£*2J?" *f
• Sve je to išlo tiho, noću. Pričalo se za Sošice... R><9 Dakle, pozove mene neki potpukovnik ili pukovnik na saslušanje, i to prvoga
• Kad ste prvi put čuli za Sošice? Tada? * * *" * od svih nas. Slušam ja njega i shvaćam da ima evidentirano sve o meni, čak
• Za Sošice sam prvi put čuo kasnije... Recimo, ispočetka pojma nisam i to da sam nekad putovao od kuće biciklom 8 kilometara do škole u Karlovcu.
imao ni ja, ni drugi, staje to 13. bataljon, tek poslije nekog vremena se otkrilo Ono o ustašama, da i ne govorim! Znali su da sam prije svega bio u toj vrsti
da toga koji je određen za 13. bataljon više nema... Kad sam 1951-1952. bio vojske, da sam bio na maršu do Bleiburga i poslije malo u logoru, ali isto tako
na terenu i sprovodio struju, potiho se šuškalo »nekaj je na Sošicama«. Ženin bili su nacistu sa mnom da nemam nikakve veze s tom vatrom. Dapače,
ujak koji je bio stari dečko i godinama vodio dnevnik zapisao je da su 10 ili rečeno mi je tada da u nas takve i ne sumnjaju, jer da smo mi još uvijek u
11, ili ne znam više koliko noći onuda prevozili ljude od sumraka do svitanja. preveliku strahu da bismo takvo što napravili. Tako sam utvrdio ne samo da
Svi su kasnije tražili taj njegov dnevnik, ali nikako da ga pronađu, a on je sve znaju o meni, nego da ih je još bilo sa mnom u vojsci koji su sveto prošli
umro. Tražili su čak općinari od njegova nećaka da nađe ovaj dnevnik, jer je kao ustaše ili, recimo, četnici. Poslije tih naših saslušanja u Pančevu počeli
u njemu bilo sve navedeno, i kad je pala kiša, i kakva je kad bila rosa, šta se smo se okupljati i čuditi jedan drugome, jedni drugima: »Jebem ti bokca, kaj
kome dogodilo itd. Ja sam tada na terenu spavao kod te ženine familije, čuo si i ti bil tam?« •
za tu priču, sve je to bilo u povjerenju, govorilo se: nemoj nikome reći, jer se
bojimo, otići će nam glave, pazi!
• Vas je ipak pratila sreća, a i pomogli su vam?
- gledajte, sreća je u životu velika stvar... Kad smo išli u Sloveniju, voda
nam je svuda curila, voda nam je izvirala nasred ceste, voda je išla van po
stijenama. Kad smo išli natrag, jedne jedine kapi nigdje nije bilo. Nevjero-
jatno, kao ukleto... Mene jeprviput spasio onaj pokojni učitelj u Jaski, da sam
izmaknuo, kad se ono naša zarobljenička soba onako iznenada praznila... Po
svemu sudeći, nikad se neće doznati točan broj ljudi, koji su se našli na tom
putu do Bleiburga i natrag. To je bila sila ljudi. Ja sam onda bio pozvan u
vojsku i morao biti vojnik, i smatrao sam da nisam kriv! Razmišljao sam: pa,
evo, rat je gotov, idemo doma! Ne? Međutim, da smo svi skupa znali što će
se poslije dogoditi, ne bi to onako ispalo, ispalo bi to sasvim drukčije, ne bi
se ljudi tako pokorno predali...
• Poslužila vas je sreća i u Dubovcu?
- U Dubovcu me spašavalo to što sam bio malen, pa sam se kao miš
zavlačio dolje ispod kreveta, jer i od tamo se brzo odlazilo zauvijek. Koliko
ima od Dubovca do Sošica? Otprilike nekih 45-50 km, nije baš pri ruci...
• Čime ste se, zapravo, prehranili od 7. do 30. V. 1945?
- Otišli smo iz Donje Stubice bez ikakvih zaliha hrane, i bili presretni da
smo nabasali na onu miniranu njemačku željezničku kompoziciju prije Celja,
iz koje smo se dokopali krumpira u listićima, čipsa kako bi danas rekli. To
su Nijemci već tada imali. Mi smo tim čipsom natrpali džepove. Ne smijem
ispustiti i onaj koncentrat kave. To je bilo sve moje jelo, dok nisam došao
doma.
• Poslije rata bili ste ponovo u vojsci?
- Da, 1948, i odslužio sam mirnodopskih 36 mjeseci, od toga sam samo
9 mjeseci odspavao u kasarni, sve ostalo u šatoru, ljeti i zimi. Bio sam u
jedinici za specijalne zadatke. U avijaciji... I nakon toga sam bio 3 mjeseca

314
315
 Svjedočanstvo Josipa Krajačića

KRIŽNI PUT
ZRAKOPLOVACA

Šestog svibnja 1945, nakon nemirne noći u Zrakoplovnoj luci Prve lučke
bojne Hrvatskoga zrakoplovstva, koja se nalazila na uglu Bukovačke ceste
i sjevernog dijela zagrebačkog parka Maksimir, u osvit dana vladala je
užurbanost. Vojnici zrakoplovci pretrčavali su od nastambi satnija do
satnije, pa do Zapovjedništva u uredovnicama. Prenosili su naoružanje i
opremu u nastambe svojih jedinica. Ponegdje su se čule zapovijedi za
smještaj opreme i njeno odlaganje, u pripremama za utovar na veliki put. Dan
prije, pročitano je pred svim postrojbama da sve jedinice Hrvatskoga
zrakoplovstva, prema uputama, kreću u pravcu Zapada.
U 6 sati, trubač je zasvirao zbor i sve ljudstvo satnije postrojilo se pod
opremom na zbornom mjestu. Pošto je odan počasni pozdrav prilikom
podizanja hrvatske državne zastave, podnesen je dežurnom časniku podne-
sak o brojnom stanju. U predviđenom vremenu došao je zapovjednik Luke,
pukovnik Hinko Weber, koji je nakon primljenog podneska dežurnog
časnika obišao postrojbe satnije izvršavajući kratku smotru ljudstva i
opreme. Tog dana, uz zvuk trube podignuta je na jarbol posljednji put zastava
u taboru Prve lučke bojne. Znalo se da sljedeće noći sve jedinice kreću prema

317
 Zapadu zbog blizine partizanske vojske i da se tim povlačenjem Zagreb
zaštićuje od eventualnih razaranja. Pročitana je kratka dnevna zapovijed, uz
usmenu dopunu da će nadzorni časnik, prema ovlastima i uputama
Zapovjedništva, davati potrebna naređenja časnicima, odnosno zapovjedni-
cima satnija radi daljeg izvršavanja.
Vojnici su se zatim povukli u nastambe. Ponovni pregled oružja i opreme,
podjela suhe hrane, konzervi i cigareta za tri dana. Zabranjen je svaki izlaz
iz kruga tabora, a straža je podvostručena i na izlazima. No, ta se zapovijed
poštovala samo do popodneva, kad je dio časnika otišao na ručak ili dopunu
opreme potrebne za marširanje i kretanje po terenu. Predvečer, parkirali su
se kamioni autosatnije, te je odmah počeo utovar rezervnog naoružanja i
opreme, uglavnom municije, bombi, a pored toga živež - konzerve, sanduci
s marmeladom, vreće sa šećerom, brašnom, a i dosta sanduka s cigaretama.
Posebno su utovarivani kamioni s benzinom i rezervnim dijelovima. Sve to
stajalo je parkirano, pod stražom, i pripravno za noćašnji pokret.
Već s prvim mrakom probijena je kontrola izlaza i manji dio vojnika
napustio je tabor bojne. Istovremeno, oko tabora se primijetilo kretanje
sumnjivih žena i muškaraca, koji kao da su samo čekali da vojnici napuste
nastambe, pa da kao strvinari navale na preostali inventar nastambi i
kancelarija.
Iskoristio sam prijateljstvo sa stražarom na izlazu, te izišao na sat vremena
da se oprostim od svoje djevojke, koja je s roditeljima stanovala u blizini
Luke, ispod bolnice Rebro. Taj oproštaj bio je i moj prvi susret s njezinim
roditeljima. Obrazložio sam svoju odluku da krenem s ostalom vojskom
prema Zapadu: radije to nego da se susretnem s partizanskim vojnicima, koji
ne poštuju osnovna ljudska prava i život, posebno protivničkih vojski. Moj
oproštaj bio je pun uzbuđenja zbog neizvjesnosti, ali i nade da ću se sretno
vratiti, možda čak i u boljoj situaciji, jer cilj našeg odlaska bio je i kontakt
s američkom i engleskom vojskom, a time i obaranje dosadašnje ustaške
vlasti i uspostavljanje slobodne demokratske države Hrvatske.
Oprostio sam se od svoje drage Nade. Uz zagrljaj i nježne riječi, te suze
u njenim očima, naš oproštaj bio je i dug i kratak. Vrijeme je prolazilo
prebrzo. Pod tim dojmovima, vratio sam se u tabor. Tu je vladalo tiho i
potišteno stanje, a kako i ne bi kad mnogi od vojnika nisu u blizini imali
nikoga svoga, a nisu imali dulje vrijeme ni veze s kućom. Prva satnija, pod
zapovjedništvom satnika Šimeka, vratila se tek prije tri dana s položaja u
blizini Petrinje. Satniju su dopunjavali, odnosno dio vojnika zamjenjivali
zrakoplovcima iz Druge i Treće satnije svakih mjesec dana, tako da su svi
vojnici osjetili okus terenskih teškoća. Taj život bio je posebno težak jer se
živjelo u bunkerima i na šumskim terenima, a često i uz okršaje s partiza-
nima. Zahvaljujući dobro organiziranoj obrani i teško pristupačnom terenu,
nije u tri godine poginuo ni jedan zrakoplovac, a sam zapovjednik, satnik
Šimek, bio je visok, plavokos, uočljivo dopadljiv za mlade Zagrepčanke kad
bi povremeno dolazio radi usmenog podneska zapovjedništvu u Zagrebu.
Razmišljajući ove večeri o sadašnjem stanju, prelistao sam u mislima
bliže i dalje dane svojeg službovanja u Luci. Osjećao sam se pomalo
318
izgubljen, no moja odluka o odlasku bila je konačna, pa sam nastojao srediti
misli u tom pravcu. Već prije pripremljene službene dokumente, osim onih
koje sam spalio, spremio sam u kartone i prenio na pripravljeno mjesto u
kamionu. Tek oko 22 sata, izmoren svim dnevnim zbivanjima, pridrijemnuo
sam nad pisaćim stolom, ali vrlo kratko. Misli su mi neobuzdano letjele
rodnoj kući, roditeljima, braći i ostaloj familiji, a najviše mojoj dragoj Nadi.
Taj dan još više nas je zbližio i opteretio pitanjima kada, kako i da li ću se
vratiti živ i zdrav. Baš taj rastanak dao je poticaj razmišljanju o nadolazećim
zbivanjima, punim neizvjesnosti, ali i nadanja.
Iz pplusna, oko tri sata, probudi me dežurni - službujući časnik, koji naredi
postrojavanje i ustanovi brojčano stanje satnija toga jutra, 7. svibnja 1945.
U četiri sata, pala je zapovijed za pokret. Ponešto osakaćenog brojnog stanja,
jer su neki dezertirali, krenule su satnije pod zapovjedništvom svojih satnika,
poručnika, zastavnika, vodnika, put Zapada. Laganim, slobodnim korakom,
krenuli smo Petrovom ulicom. Mirno i tiho, uz ritam jednoličnog koraka,
začuo bi se ponekad zveket oružja. Petrova je ulica bila još u mraku i kao da
spava, ali imali smo osjećaj da nas prate mnogi pogledi iza prozora.
Relativno brzo stigli smo do Vlaške ulice, no tu smo se susreli s već
zgusnutim kolonama domobrana, koji su dolazili Maksimirskom ulicom s
istoka. Te su postrojbe domobrana dolazile preko Sesveta, Dubrave, a s
terena Bjelovara, Čazme, Koprivnice i drugih mjesta slavonsko-podravskog
područja. Ovako stiješnjene kolone, uspjeli smo se ubaciti između dviju
domobranskih jedinica i, usporivši hod, u osvit zore stigli smo do Mačićeva
trga. Tu je nastala još veća gužva, jer su se iz Frankopanske ulice ubacivale
sve nove i nove kolone domobrana, a i ustaša, koje su dolazile južno od Save,
s područja Siska, Petrinje, pa i iz Bosne.
Sada su se već pojavljivali građani Zagreba gledajući nas kao da se
pitaju: A što sada? U nekih su se vidjele suze, a u drugih posprdni osmijeh
- kao, mi odlazimo, a dolazi njihov čas za obračun i denunciranje političkih
i osobnih protivnika. Iako mnogi nisu bili svjesni kakav će to biti njihov čas
i njihovo vrijeme, ipak su bili svjesni da dobro biti neće, jer komunizam koji
dolazi nije donio dobra nikome, pa neće ni hrvatskom narodu.
Krećući se sporo Ilicom prema Crnomercu, čuli smo povremeno eksplozije
u tamošnjim domobranskim vojarnama, a vidjeli smo i požare u krugu
vojarni, gdje su se spaljivali arhivi i inventar nakon povlačenja domobrana.
Od Črnomerca, kretalo se još sporije, a cesta je bila puna prašine od silnih
kolona zgusnute pješadije, kamiona i konjskih zaprega. Gotovo je nastao
prometni kaos. Kamioni i kolone ostalih vozila smetali su jedni drugima, a
pješadiji najviše, pa je dolazilo umalo i do fizičkih sukoba. Tu se osjetila
slaba organizacija. Dolazilo je do nepredviđenih situacija zbog nesnalažljivosti
pojedinih zapovjednika, a zbog natjecanja pojedinaca češće se nije ni mogla
izvršiti pojedina zapovijed. I tako su kolone »klizale« puževim korakom u
prašini i znoju prema Zapadu, te smo tek oko podne prošli Susedgrad.
Tu nas je stigla kolona naših kamiona s opskrbom, te smo prešli most
preko rijeke Krapine. Oko 15 sati stigli smo do Zaprešića, a zatim do Novih
dvora, gdje smo se utaborili. Na opće iznenađenje, zahvaljujući kuharima,
319
 dočekao nas je topli obrok hrane. To je bilo pravo osvježenje. No, zbog
toplog dana i znojenja, potreba za pitkom vodom bila je izuzetna, a bila je
umješnost doći do vode na tamošnjem bunaru. Morao se praviti red i pod
prijetnjom oružja. U međuvremenu, netko je otkrio u dvorcu podrum s
bačvama - srećom više praznih, tek jedna s nešto vina. Kako nije imala
slavine, ni čep za otvor, jedan je zastavnik metkom iz pištolja napravio rupu.
Kroz rupu je poteklo vino, na koje je navalila vojska, no srećom samo
nakratko, jer je pala zapovijed za pokret.
Oko 17 sati napuštamo Zaprešić, odnosno Nove dvore, i krećemo prema
Sloveniji - pravac Celje. Dosta sam odmoren i svjež i, da se ne vučem u
koloni, koja se, zgusnuta, potezala vijugavom i prašnom cestom, odvojio
sam se od nje i odmjerenim korakom prelazio kolone pješaka i stočnih vozila.
Kad sam došao do sela Dubravca, na uzvisini s koje se širio pogled na
nepreglednu kolonu vozila i pješaka u pokretu, što me se jako dojmilo, javilo
mi sepitanje:Zarjemogućeda4blikavojskaprelazibezborbeu neizvjesnost?
Tu sam čekao kolonu svojih zrakoplovaca gotovo do sumraka.
U međuvremenu, razgovarao sam s jednim seljakom iz kuće kraj ceste,
kojom suprolazile kolone. On se jako brinuo kako će proći njegova skromna
seljačka kućica i štalica s jednom kravicom. Taj seljak, 40-godišnjak, bio je
iscrpljena tijela i lica koje je odavalo da mu je život pružao malo dobra, a
puno muke i truda da održi svoj dom i gospodarstvo. I protekla zima kao da
je na njemu ostavila tragazbog slabe prehrane, a njegovo mršavo tijelo teško
je podnosilo napadaje kašlja. Zamolio sam domaćina Juru, kako se zvao, da
prespavam na sjeniku. On mi je to pomalo tjeskobno dopustio, no umirio sam
ga da ne pušim i da nema opasnosti od vatre. U daljnjem razgovoru, postao
je povjerljiv, pogotovo kad sam mu rekao tko sam i odakle sam, da sam sin
seljačke obitelji, radićevac i mačekovac, stoje i on za sebe potvrdio.
Već se spustio mrak, a kolone vojske kretale su se i prolazile sporo,
vjerojatno do kasno u noć. Nisam to čuo. Svladao me san, koji sam prekinuo
tek u svanuće. Sunce je obasjalo te divne zagorske brege. S užitkom sam ih
pogledao, ali i sa žalošću što je to pod ovakvim okolnostima. Sišao sam sa
staglja, a pred kućom je već stajao domaćin promatrajući kolone koje su
prolazile. Zahvalio sam mu na gostoprimstvu, a on me ponudio lončićem
svježeg mlijeka i komadićem kuruznog kruha. Sa slašću sam to pojeo.
Progonila me misao gdje je moja jedinica- moji zrakoplovci. I upravo
kad sam izlazio, upadnu tri domobrana i počnu bez objašnjenja i pitanja
izvlačiti sijeno iz seljakove štale. Suprotstavio sam se riječima: »Dečki, tako
se ne radi, to je pljačka!« No, dobio sam odgovor: zar ne znam da je rat, a
tu se mnogo toga ne pila! Moj domaćin sve je to promatrao sa strahom i bez
riječi. Čuo je on za mnoge nevolje u susretu s vojskom i znao da sila lomi
slabije i nezaštićene. No, ovoj trojci nije bilo dovoljno što su uzeli sijeno već
su navalili na seljaka: »Stari, daj rakije!« On je odgovorio da nema, da i
odakle bi mu nakon zime dotekla do proljeća. Jedan od trojice bahato ju je
i nadalje zahtijevao, gotovo prijeteći. Postavio sam se između seljaka i
narogušenog domobrana, uperivši svoj »šmajser« na sprem, i odlučno
zatražio odstup uz riječi »gubite se«. Oni su se uz psovke i prijetnje povukli,
320
odnijevši u ceradi oduzeto sijeno. Trebali su i rakije - iz navike, očaja ili
nekog drugog razloga.
U koloni je bilo desetak konjskih zaprega. U jedna su kola bacili ceradu
sa sijenom i krenuli dalje. Desetak minuta kasnije, krenuo sam i ja za njima.
Da izbjegnem eventualni sukob s trojicom »rakijaša« i prođem neopaženo,
ubacio sam se u kolonu domobrana pješaka. Svaki bi mi sukob štetio s
obzirom na to da sam se odvojio od svoje jedinice, i sumnjam da bi itko stao
na stranu nepoznatoga u toj masi vojske.
I tako je počeo 8. svibnja 1945, dan kojim se ujedno opraštam od zemlje
Hrvatske i prelazim u Sloveniju. Svjež i odmoren, ubrzanim, ali odmjerenim
korakom prelazim kolone vojske i oko 9 sati sustižem kolonu mojih
zrakoplovaca u Podčetrteku. Kolona zrakoplovaca prešla je taj put za sedam
sati, pa se pokazala potreba za odmorom, a trebalo je vojsku i hraniti. Kuhari
su podijelili tople obroke mesnih konzervi ukuhanih u grahu i tijestu, stoje
bilo kalorično osvježenje za iscrpljenu kolonu. Odmor je trajao do 16 sati,
a zatim - pokret. Iskoristio sam vrijeme odmora te sebe i dio odjeće oprao u
obližnjem potoku. Presvukao sam toplu odjeću zamijenivši je lakšom,
ljetnom. Sunce je dobro zagrijalo zrak. To se posebno osjećalo na ovim
brežuljcima koji su krasotom zelenila godili oku i raspoloženju.
Tek što smo krenuli, pristigla je padobranska jedinica, koja se kretala
ubrzanim maršem, a kako se meni opet nije hodalo puževim brzinama u
koloni, pridružio sam se njima, javivši se zapovjedniku za odobrenje, i
navečer stigao u Rakitovec. Tu sam odlučio pričekati svoje zrakoplovce. No,
oni su stigli tek oko l sat u noći, kad sam bio već dobro odmoren. Nagledao
sam se svakojakih prizora iscrpljenih vojnika, koji su se vukli s noge na nogu.
Noć u slovenskim krajevima dostaje zahladila, pa su mnogi obukli kabanice
ili se zaogrnuli pokrivačima. Uz slabo osvijetljenu cestu, pored koje su
plamtjele vatre već pristiglih vojnika, ta pokretna tijela doimala su se kao iz
bajke, ali i sablasno zbog zamornog i teškog hoda.
Smjestio sam se pored jednoga većeg drveta, te, naslonjen leđima o deblo,
promatrao to sporo kretanje, očekujući dolazak zrakoplovaca. Jedna je
gospodarska zgrada planula, pa je nastala vika i zapomaganje tamošnjih
seljaka i komešanje vojske, koja je zbog neopreznosti i skrivila taj požar.
Pokušaji da se požar ugasi nisu uspijevali, a plameni jezici žarko su
osvjetljavali okoliš i vojsku, stvarajući uzbudljivu sliku s mnogo pitanja bez
odgovora. U toj nemirnoj i uzbudljivoj noći, u iščekivanju dolaska mojih
zrakoplovaca, misli su mi odlutale u Zagreb, mojoj dragoj Nadi, mojim
roditeljima i braći. Pitao sam se kako je tamo i što se događa.
Stigavši, zrakoplovci su se smjestili na uzvisini, zapravo kosini uz cestu,
uz već prije pristigla vozila. Srećom, uspjeli su zauzeti odgovarajući prostor.
Zahvaljujući dobroj organizaciji, cijela kolona zrakoplovaca provedena je
do samog mjestai smjestila se za noćenje. Umorni i iscrpljeni, polegli su gdje
je tko stigao, a ni vlažna trava od noćne rose nije smetala.
Ja sam pronašao slobodni prostor ispod jednog kamiona, koji me zaštitio
od izravnog djelovanja vlage i rose. Umotao sam se u debeli pokrivač, koji
sam nosio još od Zagreba. Ovdje mi je zaista dobro došao, no ipak sam se
21 Križni put
321
 ujutro probudio sav promrznut. Zrakoplovci su se budili uz obilate psovke,
ga napunio. Kruha nije bilo, te sam je pojeo bez ičega i potpuno hladnu. Na
ali i duhovite dijaloge pojedinaca i grupa, pa je bilo zanimljivo i zabavno, a svoju nesreću, zalio sam to jabukovačom. Nedugo zatim pojavili su se
bilo je i dosta smijeha na račun pojedinaca. Tako je osvanuo i treći dan našeg
proba vni problemi. Uz jake grčeve, uslijedilo je povraćanje i proljev. To me
marširanja, 9. svibnja 1945. U toku priprema za daljnji pokret, slušane su
mučilo velik dio puta, pa sam od jučer svježeg vojnika postao blijed i
radiovijesti. Uz dosta smetnji, doznajemo da je Zagreb okupiran od parti-
zanskih odreda. iscrpljen čovjek koji se vukao s noge na nogu. Zamolio sam zapovjednika
satnije, satnika Slanina, da mi dopusti do oporavka vožnju kamionom, jer
Zbog vrlo lošeg prijema, vjerojatno slabog odašiljača, daljine i zastarjele
zbilja nisam bio u stanju dalje hodati. Pošto mije dopustio vožnju, ukrcam
tehnike radioaparata, vijesti smo mogli čuti tek povremeno. Ipak, vijest o
se na kamion, i tako sam prošao kroz Celje i pokraj njega a da gotovo nisam
kapitulaciji Hitlerova režima, padu Berlina, stvorila je novu situaciju u
ni opazio jer su me bolovi trajno pratili s povremenim grčevima. Tek oko
zapovjedništvu domobranske i zrakoplovne vojske. Obustavljen je plan
podneva bolovi su se smirili, noja sam koristio priliku da skupim snagu i
pokreta i, dok su trajale konzultacije zapovjednika, vojska se odmarala i
vršila popravke na opremi. Za doručak, podijeljen je čaj s prepečencem i ostao sam u kamionu.
U kretanju sjeverno od Celja, cestom koja je išla uvalom sličnom
marmeladom, što je dosta slabo popunilo prazne želuce bez večernjeg
kanjonu, stali smo i čekali gotovo sat vremena jer su dalje kretanje zaustavili
obroka, pogotovo zbog kretanja po svježem gorskom zraku. U brocaku sam
partizanski odredi, kako se to razglasilo. Tražili su da se predamo s cijelom
imao dobar komad pršuta, što mi je na odlasku spremio otac, pa sam sada
opremom, pa je na pregovore upućeno nekoliko mlalđih domobranskih
osjetio blagodat te dopune. Zbog slanog okusa, žeđ sam ugasio u bistroj vodi
obližnjeg potoka. časnika, kaljenih u borbenim susretima s partizanima na terenima Bosne.
Pratio ih je borbeni vod od desetak dobro naoružanih domobrana. Za sat
U međuvremenu, odgođen je pokret za popodne. Mene je zanijela ljepota
vremena vratili su se svojim jedinicama s viješću da je obračun s partiza-
okolnih brda, kamo sam, za svaki slučaj naoružan MG-om, krenuo. Nisam
nima-pregovaračima bio brzo gotov. To je bio manji odred partizana iz
ni pomiSljao na eventualnu opasnost od partizana. Uživao sam hodajući po
okolnih sela, koji se želio proslaviti, a zbog neiskustva i naivnosti taj pokušaj
vrhuncima brdovitih travnjaka punih proljetnog cvijeća, stoje u bezbroj boja
otvaralo latice toplim zrakama sunca. To je bio užitak dovoljan da se zarobljavanja platili su glavom.
Krenuvši nakon toga dalje, stižemo do terena nešto prije Slovenj-
zaboravi stvarnost, da se misli prenesu u divni svijet prirode, nažalost
Gradeca, što sam, nakon prospavane noći u kamionu, opet pješice sa svojom
poremećen prisutnošću vojske i oružja. Vrativši se svojim zrakoplovcima, jedinicom zrakoplovaca, u prolazu ustanovio. I, već oporavljen od jučerašnjih
dobro sam se osvježio u obližnjem potoku s obilno bistre vode, a posebno
bolova, pošto sam se javio zapovjedniku, kretali smo se ovaj put dosta
mi je godilo pranje i brčkanje nogama po svježoj vodi, pa sam opet bio oran
i čio, ni sit - ni gladan, ali dobro raspoložen za dalji put. ubrzano, a primijetio sam da se časnici sada više druže s vojnicima nego
dotad, dijeleći vidno sve tegobe napornog puta. Krećući se toga dana, 10.
Oko 16 sati, krenuli smo prema Celju. Nakon četiri sata hoda, stigli smo
svibnja, naprijed prema austrijskoj granici, .odnosno Dravogradu, nailazili
do mjesta Store prije Celja. To mjesto uz rječicu Voglajnu nisam ni vidio jer
smo na posljedice borbenih sukoba njemačke vojske, ustaša, domobrana i
smo stigli u mraku. Put je bio zanimljiv i ugodan. Prvi put za cijelog
partizana, što se moglo zaključiti iz ostataka uništene opreme. Iako su tragovi
putovanja, u sumrak smo bili pozdravljeni od slovenskih djevojaka, što su
nagoviještali daje bilo i namjerno uništenog oružja i vozila, bilo je i lešina
iz obližnjih sela došle do ceste kojom smo se kretali, darujući nas jabukama
konja, pa je bilo teško donijeti objektivan sud o događajima.
donesenim u košaricama. Uz osmijehe mladosti, dobacivale su s male
Zaustavili smo se nekoliko kilometara pred Dravogradom. Noćenje na
uzvisine jabuku po jabuku u ruke prolazećih zrakoplovaca. Ovi osmijesi bili
travnjacima uz uvjete kao i prije, no s izvjesnom tjeskobom jer smo se
su posebno dragi, jer tri dana nije bilo prilike susresti se s ljudima iz naroda,
a kamoli nešto uz osmijehe još i dobiti. približili borbenim položajima, a da nismo znali kretanje i položaj partizana.
U razmišljanju o trenutnoj situaciji, ovaj put se sigurno ne bih odlučio na
Za noćenje, smjestio sam se među svoje zrakoplovce - jedan pokrivač
izlet. Mašta što i kako će biti uznemirivala nas je, pojačana svakojakim
ispod sebe, a drugi na sebe. Našao sam poveći komad impregniranog papira nagađanjima i glasinama koje su psihički opterećivale već prilično iscrpljenu
i stavio ga na pokrivač, pa me to zaštitilo od vlage i rose koja je obilno
vojsku. Zaspao sam s mislima prenesenim u moj Zagreb i na moje drage.
natopila pokrivače, tako da su bili mokri kao od kiše. Ja sam to, zahvaljujući
Hladnoću sam podnosio dosta dobro zahvaljujući dobrom pokrivaču i
sretnom slučaju, s tim papirom izbjegao. Tako sam dočekao i sunčan dan,
četvrtak lO.svibnja 1945.Rano ujutro, krećemo prema Celju. Prolazeći kroz onome famoznom impregniranom papiru.
Jutro, u subotu 12. svibnja, dočekao sam donekle ispavan, ali ipak
jedno selo, kupujem od seljaka čuturu jabukovače, veseleći se da ću imati
odmoren. Spremio sam opremupripravivši se za daljiput. Osvježenjejeovaj
nešto osobito za gašenje žeđi u ovim toplim danima, a i poslije jela.
put bilo u kavi »cikorija-ječam«. Osjećao sam se dobro. Vratila mi se
Toga jutra podijeljen je uobičajen doručak: čaj, marmelada i prepečenac.
svježina i fizička snaga. Toga dana, naše kretanje bilo je znatno kraće nego
No, želudac je tražio nešto više, pa sam otvorio jednu od konzervi i dobro
prethodnih dana. Prelazile su nas domobranske jedinice, a povremeno i

322 323
 manje skupine ustaša. Mi zrakoplovci družili smo se odvojeno, a pridružile
su nam se još neke zrakoplovne jedinice iz letjelišta Banjaluke, Sarajeva!
drugih mjesta. Ovako okupljeni, odavali smo brojčanu vojsku u plavim
zrakoplovnim uniformama, koja je čekala daljnje zapovijedi.
I opet smo se brzo utaborili pored Većeg potoka, gdje smo noćili uz mirnu
noć i dočekali nedjelju 13. svibnja 1945.1 opet pokret prema Dravogradu,
no samo desetak kilometara i onda novo utaborenje. Lijep, sunčan i topao
dan iskoristio sam tako da se u obližnjem potoku operem, te isperem dio
rublja od prašine i znoja, a ono se brzo sušilo na suncu. Preobučen, opet sam
bio čio i osjećao se bolje. Podijeljeni su skromni obroci hrane, ali zato obilne
količine cigareta. Budući da ne pušim, svoj obrok podijelio sam najbližim
drugarima, ostavivši sebi dvije kutije tek reda radi. U toku dana, povremeno
se čula pucnjava strojnica i eksplozija bacača. Prema pristiglim vijestima,
to su bili sukobi domobranskih prethodnica i partizana. To se do podne
stišalo, pa je popodne bilo mirno i tiho.
Na istommjestu zatekla nas je noć. Kao i prije, s puno vlage od rose. Tako
smo dočekali ponedjeljak, 14. svibnja 1945. U 6 sati, pokret. Od hrane nismo
dobili ništa. Oko 9 sati, stižemo uz željezničku prugu do mosta iza
Dravograda. Sada se čula intenzivna pucnjava strojnica. Uzvisina s desne
strane zaštićivala je dio željezničke pruge na kojoj su se nalazili teretni
vagoni. Po njihovim su krovovima pljuštali meci iz partizanskih strojnica.
Partizani su se utaborili na uzvišenoj koti s koje su obilno obasipali vatrom
taj dio pruge, kamo se, pod zaštitom uzvisine i vagona, zaklonio dobar dio
čelne kolone zrakoplovaca. Već prije, jedinice domobrana bile su obasute na
samom mostu vatrom iz strojnica, pa su se vidjeli poginuli domobrani, a čuo
se i jauk ranjenih. I upravo kad je trebala proći naša satnija, pojačala se
baražna vatra strojnica. Jauk ranjenih djelovao je poražavajuće i nitko nije
ni pomislio da prijeđe pod takvim okolnostima na drugu stranu, ili da
pomogne ranjenima.
Satnik Stanin izdao je zapovijed da se posada s dvije strojnice postavi i
ukopa na brdu iznad vagona te da ušutka partizanske napade. To je uspjelo
samo nakratko, jer su napadači uočili protunapad i promijenili položaj,
nastavivši za kratko vrijeme još žešću vatru, posebno na most. Stjecajem
okolnosti ili pozivom za intervenciju, pojavio se jedan tenk s malokalibar-
skim topom, tzv. »flakom«, i zauzevši položaj na mostu brzo ušutkao
svojom razornom vatrom partizanske napadače. I tada je započeo prijelaz
zrakoplovaca, trkom do gubljenja daha, ali uglavnom sretan i gotovo bez
gubitaka. No, iznenadila je načas vatra iz »šmajsera« koji je obasuo kolonu.
Povrijeđeno je nekoliko zrakoplovaca. Oni su se, uz pomoć svojih drugara,
prebacili ranjeni na drugu stranu, a dio zrakoplovaca zaustavio se tražeći
napadača koji je morao biti u blizini. Brzo je uočen iza jednog nosača mosta,
gdje je i završio.
Zbog tog incidenta, zrakoplovne su jedinice tek oko podne kompletne
prešle most. Ranjenima je pružena pomoć. Ukrcani su na kamion. A ostala
je vojska, fizički i psihički iscrpljena, krenula dalje prema granici. U tom
marširanju, koje je trajalo već 24 sata bez obroka hrane, po toplom i
324
sunčanom danu kretali su se zrakoplovci, kao i ostala hrvatska vojska, prema
granici. Dva kilometra do granice, odmor i, prvi put, spremamo obroke
hrane iz ranije dobivenih konzervi. Neki ih upotrebljavaju hladne, no ja,
poučen lošim iskustvom, ovu dobro zagrijavam u vojničkoj porciji. Iz nje se
širi zamamljiv miris svinjskog gulaša, koji i dobro prija.
Nakon dvosatnog odmora, krećemo dalje prema granici i prelazimo je tek
oko 23 sata. U mraku smo došli na uzvisinu s koje se pružao pogled na tisuće
vatri uz koje su se grijali već prije pristigli vojnici. Pogled je djelovao
fascinantno. Uz treperavu vatru, pridružili su se i zrakoplovci. Granje
prikupljeno uz put, a i pokidano s obližnjih borova, zagrijavalo je barem
blizu okupljene zrakoplovce. Postajalo je sve svježije, pogotovo kad su se
rashladili mišići i cijelo tijelo. Umotavši se u pokrivač i pokrivši još
kabanicom, legao sam među zrakoplovce. Smjestio se kraj mene i satnik
S tanin, taj vječni galamdžija, ali po naravi dobar čovjek, Zagorac s urođenom
vojničkom disciplinom, pogotovo u izvršavanju zapovijedi.
Noć, uz obilnu rosu, bila je izuzetno hladna, vjerojatno zbog visine i
alpskog podneblja, pa je spavanje bilo nemirno i slabo. Sabirač sam u tim
nemirima događaje proteklog dana pun uzbuđenja, ali i novih pitanja što i
kako dalje. Časnici su bili dosta zatvoreni, a možda ni sami nisu bili svjesni
situacije. Nama običnim vojnicima preostajalo je da slušamo daljnje
zapovijedi, a sve drugo bila je nepoznanica. Imao sam dojam da je to,
nepoznanica i za samo zapovjedništvo koje nas je vodilo, osim jednog jasnog l
cilja - ako bude trebalo položiti oružje, onda ćemo ga položiti Englezima ili f
Amerikancima, a nikako ne partizanima ili, pogotovu, Rusima. Iz prispjelih
vijesti doznajemo da su Rusi ušli u dio Austrije i da su okupirali Beč. A ja
sam se tamo htio javiti radi posla svojoj matičnoj tvrtki. Ovim je sve došlo'l
u pitanje i moj plan potpuno se mijenjao.
Jutro 15. svibnja 1945, utorak. Spustili smo se u dolinu prema Plib-
erku, prešavši željezničku prugu, i smjestili se na livadama između brda,
očekujući dalji razvoj situacije. Zapovjedništvo zrakoplovstva i domobran-
skih jedinica uspostavilo je pregovarački kontakt sa Savezničkom koman-
dom i povelo pregovore o predaji. Izgledalo je da su im postavljeni dosta
teški uvjeti jer do podne toga dana nije bilo nikakvih vijesti ni saopćenja.
Tek u rano popodne nad hrvatskom vojskom nadlijeće 12 engleskih
lovaca u niskom letu, nagibajući krila kao u pozdrav. U tom trenu, kao po
komandi, zanjihale su se bijele zastave u golemoj masi hrvatskih vojnika kao
znak predaje. Koristilo se pocijepanim plahtama slavljenima na bajonete
pušaka ili na štapove kojima su se neki služili u hodu. Dakle, došao je i taj
čas, da se izvrši predaja teškog naoružanja po zapovijedi, dok je dio lakog
naoružanja ostao još kod vojnika, po uputama do daljnjeg, kako je to rečeno.
Eto, tako je prestala postojati ustaška NDH, stvorena od osovinskih sila,
a potpomognuta petokolonašima. Završila je oborena silom crvenih parti-
zana, potpomognutih ideologijom komunističkih zanesenjaka i onih koji
vjeruju u sve što im se pričalo o komunističkom raju. I tako, kako je stvorena,
tako je sada, 15. svibnja 1945, završila neslavno u tuđoj zemlji, skončana od
strane vojne sile.
325
 U srijedu, 16. svibnja, ujutro, spremamo se za pokret. Odbacuju se svi
suvišni predmeti, dijele se posljednji ostaci hrane i cigareta, a nakon noći,
slabo prospavane zbog novonastale situacije, zrakoplovce je posebno uzne-
mirio posjet bivšega zrakoplovnog satnika Ante Pecikozića. On je 1944.
prebjegao partizanima i sada se pojavio u činu partizanskog kapetana, i to u
pratnji još petorice partizana, također iz bivše autosatnije Lučke bojne.
Nastojao je nagovoriti zrakoplovce da se priključe partizanskim jedinicama
kao pomoćni odred, ali nije davao nikakve garancije o vojno-ljudskim
pravima, pa se nitko nije odazvao tome nagovoru već se sav dio vojske
zrakoplovaca i domobrana pripremio za pokret prema Zagrebu, kako su to
partizanski emisari obećali, da oni koji nisu sudjelovali u ratnim zločinima
budu upućeni kući, dok će oni drugi na ispitivanje i morat će odgovarati. Dio
vojske koji je ratovao na terenu shvatio je da su im glave u pitanju, pa je pod
punim naoružanjem krenuo prema položajima savezničke englesko-američke
vojske da se preda. Također se odvojio i dio ustaša. Kako su svi oni završili,
nije tada bilo poznato. Ostali dio hrvatske vojske, uglavnom domobrana i
zrakoplovaca, krenuo je prema Dravogradu.
Nakon desetak kilometara, dočekali su nas partizanski vojnici i zatražili
da odložimo sve preostalo oružje. Ovako razoružana, vojska je pala pod
komandu partizana. Partizani su doj)a^a£arya^njžja_bjlidpjta_5bjznvj. No,
tek što smo krenuli, dočekale su nas uperene cijevi, ITtelmpoTčretanja
postajao je sve žešći, tako da se u ovoj proljetnoj sparini jedva dolazilo do
daha. Desetak kilometara dalje, dočekalo nas je još jedno iznenađenje,
pojačana pratnja novih jedinica partizana, s oficirima na konjima. Počeo je
odmah pretres ranaca, džepova, ne bi li se našlo skriveno oružje. Istovre-
meno, odvojeni su časnici i dio ustaša koji su odlučili da se na obećanja vrate.
Oni su pod uperenim cijevima odvojeni i vraćeni u suprotnom smjeru. Sunce
jepripeklo, a tempo kretanja nije se usporavao, pa je i dio oskudne preostale
opreme postao nesnosan teret. Mnogi su odbacili od dva jedan pokrivač, ne
pomišljajući koliko će im to na putu nedostajati.
I tako je počeo križni put - kalvarija hrvatskih zrakoplovaca i domobrana.
U prašini i znoju tijela, tempo nije jenjavao, no odmora nije bilo do navečer.
Pale su i prve žrtve: iznemogli, koji su se odvojili, zapravo ostali iza kolone
i završili pod mecima pratnje. Čim smo se zaustavili, iscrpljeni i iznemogli
od marširanja i gladi, polegla je vojska gdje se tko zaustavio. Ujutro sam se
našao u jednoj grabi a da nisam znao kako sam tamo dospio, tako da sam
jedva izravnao kosti nakon opijajućeg sna od premorenosti i gladi. Toga
jutra, našli smo se na okupu mi znanci iz bojne. Osjećali smo neizvjesnost
i očaj zbog sada već grubog odnosa partizanskih pratilaca.
Ujutro 17. svibnja, četvrtak. Nastavljamo put prema Mariboru. Već tri
dana smo bez hrane, a putujemo uz stalne prijetnje i ponižavajuće uvrede,
ABrebJlje prostota izraženih srpskim rječnikom, jer su naši pratioci pretežno
fSrbi,/forsiranje marširanja pod udarcima štapovima, posebno partizana na
EDrrfirna, koji su često nasrtali na nas, sada već zarobljenike, ne brinući se
zbog nanesenih ozljeda. Jedan takav nasrtaj imao je tragične posljedice: neki
domobran, povrijeđen od konja, izbacio je jahača partizana iz sedla, a ovaj
326
u tren otvorio vatru iz »šmajsera« na njega i najbliže zarobljenike. Na licu
mjesta, poginula su 4 zarobljenika domobrana, adruga trojica ostala su ležeći
ranjena. Kako su ovi završili, nije se moglo utvrditi, jer smo nakon tog
incidenta morali brzo dalje. Tom prilikom, kolona se razdvojila, pa je dio
ostao, a prvi dio, gdje smo bili i mi, zrakoplovci, krenuo je naprijed.
Pješačenje nastavljamo cijeli dan, uz kraće odmore za uzimanje vode.
U međuvremenu, sustigla nas je zaostala kolona domobrana, s lošom viješću
da su ranjene domobrane pratioci pobili. Maltretiranje i vrijeđanje pojačav-
alo se sa svakim korakom. Tek predvečer, nakon cjelodnevnog hoda,
zaustavili smo se negdje pred Mariborom za noćni počinak. Gladni i
izmučeni, liježemo ko prebijeni psi, te noćimo drhtureći od hladnoće, uz
kruljenje praznih želudaca. Nevjerojatno za ljudsko biće koliko može
izdržati boreći se za goli život! Jedva izravnavši kosti i mišiće ukočene od
hladnoće, našli smo se tog jutra opet na okupu mi znanci iz bojne, gledajući
jedan drugoga bez riječi, gotovo očajnički, zbog neizvjesnosti i grubog
postupanja partizanskih pratilaca.
Petak, 18. svibnja. Sporim koracima, vukući se s noge na nogu, nas-
tavljamo hod prema Mariboru. Jednom partizanu-pratiocu zapeo je pogled
za moj širi vojnički pojas, koji je bio uščuvan, gotovo nov, pa gaje želio, kako
je rekao, »dorati« za svoj stari, ofucani. Neprestano oblijećući oko mene,
nastojao je obaviti tu trampu, no ja sam bio glupo i hrabro drzovit, pa nisam
pristao na zahtjev. Iako su me moji supatnici upozoravali da partizan to može
postići i silom, ostao sam uporan da ne mijenjam svoj opasač za njegov
olinjali. I dok se on muvao oko kolone, pristigli smo u predgrađe Maribora.
Zbog veće pažnje, a i zbog već naseljenog kraja, odustao je od tražnje. Tada
sam opasač stavio ispod bluze da ne bude uočljiv. I tako smo toga jutra, bliže
podnevu, u vojnoj koloni stigli u Maribor.
Dok smo prilazili logoru, vjerojatno bivšim vojnim nastambama, došla
je u susret kolona kombi-vozila i kamiona s ukrcanim časnicima domobrana
i zrakoplovaca. U jednom sam na tren ugledao naše zrakoplovne časnike,
poručnika Megušara, Došena i satnika Slanina, i mislim da je to bio naš
posljednji uzajamni pogled. Kasnije se pročula vijest da su odvedeni, po
komunističkom receptu, na likvidaciju hrvatske inteligencije.
Dok smo tako stupali prema logoru, partizani su vršili još jedan pregled
da među vojnicima zarobljenicima nema još koji od časnika. Jedan naš mladi
časnik, zastavnik Zver, imao je uščuvanu uniformu - doduše, sa skinutim
časničkim oznakama - no to nije promaklo očima otrcano obučenih parti-
zana. On je odmah izguran iz kolone i odveden na posebni ulaz logora. U
trenu sam i ja skinuo oznake vodničkog čina, jer su zbog nepoznavanja
smatrali i to časničkim činom i prema tome vjerojatno primjenjivali
likvidaciju. I napokon, stigli smo u takozvani logor, gdje su nam se smilovali
davši na petoricu po jedan kruh, otprilike 20 dag na svakoga, čime je samo
nadražena probava želuca. Srećom, voda nam je bila pristupačna, pa smo
barem ugasili žeđ.
Noćenje na pješčanom tlu prošlo je dosta mirno, osim što je glad činila
svoje. Ujutro još jedna podjela kruha, na petoricu po jedan hljeb. Uočio sam
327
 da se od djelitelja kruha može za cigarete ušićariti povećani obrok, pa sam
riskirao i ponudio tom partizanu kromiranu tabakeru s 10 cigareta, koje su
bile uredno i zavodljivo složene. Ta tabakera pratila me još od Zagreba.
Uspio sam je sačuvati kroz sve ove tegobe, a sada eto spašavala me od gladi.
Nakon tihog i diskretnog pogađanja, uspio sam umjesto dva tražena kruha
dobiti jedan i pol. Brzo sam ga stavio pod kabanicu i diskretno podijelio s
najbližim drugarima. S njima sam dijelio i teškoće i riječi ohrabrenja, što
se pretvaralo u čvrsto prijateljstvo, koje se gradilo na uzajamnoj pomoći.
Tu je došlo i do upoznavanja karaktera i liudsk(ys^.onih s kojima se dijelilo
dobro i zlo. Tu je došlo do izražaja "potpuno1 međusobno povjerenje prema
pojedincima, kao što su bili Franta Podolnik, rodom iz Fužina, a do
povlačenja vodnik iz kancelarije zapovjednika Zrakoplovne luke, paTomn
Kašnir, rodomJz Repušnice. -"Mjaflp-m, a u Luci teklič-donosilac pošteza
satnije bojne. Taj momak osobite »face«, karakteristične za pomalo lukavog
i priprostog seljaka, podnosio je sve teškoće šutljivo i strpljivo, bez vajkanja.
Iako je bio slabe tjelesne konstrukcije, vidjelo se da gaje teški seljački život
očvrsnuo i baš zato podnosio je dobro sve tegobe ove kalvarije. Tu su još bili
S. Križan iz Sesveta kod Zagreba, mlad dečko koji se s povjerenjem
priklonio nama starijima, pa Jpjfa 7uhak vodnik^a u građanstvu bankovni
činojoiik, što je često s ponosom naglašavao, smatrajući to nekom višom
vrijednošću. Tu je još bio Francek^pučar. vodnik iz stožera^rajtoplflvne
luke, adjainjsttanjac, pa Ivica Stajminger," ta^odeTvodniklz Prve satnije
Luke.
U tom izgladnjelom stanju, tisuće zarobljenih vojnika zrakoplovaca i
domobrana dijelile su jednaku sudbinu, ali svaki je to podnosio na svoj način,
priklanjajući se pojedincima ili manjim grupama koje su se brinule o
međusobnoj pomoći kad bi nekome otkazale fizičke snage. No, našlo se i
pokvarenih tipova, što je došlo do izražaja u kradi preostale hrane od
pojedinaca koji su uspjeli sačuvati pokoju konzervu ili mrvicu kruha. Takvi
su osuđivani, pa su se mnogi od njih otuđivali. No, i »igra« krađe hrane bila
je ravna igri glavom. Završila bi najčešće s bijegom u masi zarobljenih
vojnika. Takvu uskomešanost iskoristili bi obilno partizani-čuvari, mlateći
štapovima po masi zarobljenika gdje bi dohvatili. I dobiveni komadići kruha
kao da su izazvali novu situaciju, kao daje nastupila još veća glad, pa su
lutanja i kretanja logorom uznemirila i partizane-čuvare.
Noć od petka 18.na subotu 19. svibnja bila je puna nemira, uz obiljebatina
što su nam ih nemilosrdno dijelili^rugovijjartizaiii, kojih je sada bilo više
nego prethodnog dana. Često bi ispružena noga, kao nepotrebno zauzimanje
prostora, ili poveći ranac poslužili kao povod za pretres sadržaja, uz obilne
batine i psovke. Psovali su nam hrvatsku, domobransku, ustašku mater i
ostalu familiju, ne zaboravljajući naciopalno uvredljive riječi, u čemu smo
mi vidjeli srpski način izražavanja kulture. To je bila teška noć, puna nemira,
pa ovako izmučeni jedva dočekasmo jutro. Izgladnjeli, iscrpljeni i mamurni,
dremuckali smo u skupinama uz gdjekoju tihu riječ o tome kako je tko prošao
u batinanju i što su mu oteli, ako su imali još što oteti od već nekoliko puta
pretresanih zarobljenika.
328
Okopodne, podijeljena je vodena juha-šeflica od 2 dl- iosminakruha.
Sunce je nemilosrdno pržilo, vrlo jako za proljetno doba godine, što je
povećavalo žeđ. Navala na vodu bila je intenzivna, tako daje uspostavljanje
reda bilo pravljeno opet štapovima. Napunivši čuturicu, svaki na svojem
mjestu ili u svojoj skupini, sjedio je i čekao daljnja naređenja, a procurila je
vijest da ćemo za Zagreb. Masa je živnula, nagađajući kako, kada i, opet, što
dalje.
Predvečer, padne zapovijed za pokret. Postrojavanje u manje formacije
od 30-ak zarobljenika, nekoliko puta brojanje. Naposljetku, pod jakom
pratnjom, u mrkloj noći stižemo do željezničkih teretnih vagona. Zbog
mraka se nije mogao uočiti položaj i mjesto ukrcavanja, a tražena je potpuna
tišina, pa se čuo sam zveket porcija ili jauk nakon udarca, koji je, kao za
ispraćaj, dijeljen i ovom prilikom. U mraku nas se ukrcalo po tridesetak u
svaki vagon, u mraku smo se snalazili pipkajući po tijesnome prostoru gdje
je tko stigao sjesti na pod. Tražeći po glasovima svaki svog znanca, nekako
smo se zbližili po grupama, odstupajući u smjenjivanju stajanje za sjedenje,
i obrnuto.
U zagušljivom vagonu zatvorenih vrata, mnoge je počela izdavati snaga,
pa se javljala nesvjestica, ali u tom mraku i nepokretljivosti bilo je malo
pomoći osim nešto više oslobođenog prostora. U osvit, vlak je, pod stražom,
krenuo.
Bila je nedjelja, 20. svibnja. Za jednog stajanja, neki od pratilaca otvorio
nam je vrata skinuvši žicu sa zapora, kojom su bili vezani zasuni, opomenuvši
nas da će, bude li pokušaja bijega, pucati na svakoga bez opomene. Nisam
imao osjećaj da bi netko i pokušao pobjeći u nepoznatom kraju, ne
poznavajući situaciju i, pogotovo, do iznemoglosti iscrpljen. Na svakoj
stanici ili u naselju kroz koja smo prolazili, vidjela se partizanska vojska.
Oko 16 sati toga dana, stižemo nadomak Zagrebu. Vlak se zaustavio iza
Stenjevca, odakle se vidio crkveni toranj. Kompozicija je stala kojih
dvadesetak metara od ceste što je vodila u Zagreb i budila u meni želju da
pretrčim u zgodnom trenutku taj dio i izgubim se među vrtovima i voćnjacima
okolnih kuća. Tu misao pojačala je i činjenica da su pratioci dopustili izlaz
radi obavljanja nužde. No, pažnja stražara bila je povećana. Upozoravali su
nas daje vojska ulogorena po okolnim selima i da su patrole i straže stalno
u pokretu. U toj situaciji, moji mi supatnici nisu preporučivali taj rizik, pa
je i moja želja za bijegom splasnula.
Pao je mrak i noću je izvršeno postrojavanje. Pješice produžujemo u logor
Prečko. To smo saznali u ponedjeljak, 21. svibnja, kad se oko logora okupilo
više građana, rođaka i prijatelja iz Zagreba, tražeći svaki ponekoga od svojih.
Na izvikivanja imena i prezimena, posjetiocima bi se odazvao ponetko od
zarobljenika, ali takvih je bilo malo. Većina zarobljenika nije bila iz Zagreba.
Vijest se brzo pročula kroz Zagreb, pa su se oko podne grupe posjetilaca
dosta povećale, noseći u »pinklecima« hranu i dobacujući je preko bodljikave
žičane ograde zarobljenim vojnicima, rođacima ili prijateljima. Ogradi se
nije smjelo prići bliže od 10 metara. Srećom je do ograde bila uzvisina, što
je omogućavalo dovoljan zamah da »pinklec« stigne na unutrašnju stranu
329
 logora. Ti paketići s privezanim ceduljicama s imenom zarobljenika bili su
sadržajem blagodat i prava okrepa nakon dana velike gladi za primaoca i
njegove najbliže.
Poslije podne, bio sam i ja prozvan. Došao mi je brat Mirko i donio obilan
paket s popratnim pismom. Pismo me porazilo. Saznao sam za tragičnu smrt
starijeg brata Andrije. Ubijen je prilikom povlačenja ustaša, koji su svakoga
na koga bi naišli u povlačenju strijeljali. Tako je i on pao žrtvom takvog
slučaja. Druga vijest bila je da su pod nadzorom partizana, koji su po selima,
a da je iz Zagreba prvih dana dolaska partizanske vojske dovedeno mnogo
d£nundranjj£l2agiSpSana„ t$4Mi§H£LS? SfeSPSSJ S pomalo i zahvalni za taj Ijudskiji odnos, koji se razlikovao od onoga u
r^šerjrioinć PSSJS — >
pokojnom bratu AlriđnjT paiitSiiTIzapaliii gospodarsku zgradu, koja je
potpuno izgorjela, a da su i oni kod kuće bili žrtve denuncijacije. Pretresali
su im stanove tražeći moje stvari, jer sam kao zrakoplovac dolazio u posjet.
No.našli su samo kožni kaput, koji sam dobioodjednogprijatelja.akoji sam
mogao nositi uz uniformu zrajcoplovca. Dakle, dobro sam prošao što nisam
prethodne večeri bježao jer bih sigurno zaglavio.
To popodne čuo sam još jedan zov i sav uzbuđen ugledao svoju djevojku,
Nadu. Dovikujući se, izmijenili smo samo najnužnije riječi, uz želje i nadu
da će sve dobro završiti. Dobacivši paketić s hranom, napustila je mjesto
promatranja sva u suzama, a ni meni nije bilo lako svladati osjećaje, posebno
zbog vijesti koje su me potresle.
I došla je opet jedna noć, ponedjeljak na utorak, 22. svibnja. Noć je tekla
uz mnogo uznemirivanja. Ovaj put nove horde pljačkaša, dopunjene i nekim
partizanima Talijanima. Barem su govorili talijanski, ali ponašali su se
barbarski i pljačkali stručno. Pretresali su u detalje svaki džep i rub odjeće,
osvjetljavajući baterijskim svjetiljkama. Oduzimali su sve što su našli, čak
žlice za jelo, nožiće, da ne spominjem satove ili lančiće, ako je tko još uspio
tako nešto kroz tolike pretrese sačuvati. Skidali su i prstene s ruku i otimali
svaku sitnicu, makar i od najmanje vrijednosti. Našem Križanu napipali su
u podstavi kabanice 100.000 kuna i s užitkom ih strpali sebi u džepove, a u
znak zahvale podijelili mu udarac nogom u rebra da je izgubio dah.
U logoru Prečko ostajemo i u utorak, 22. svibnja, kad me opet posjetila
moja Nada. Ovaj put smo smjeli pristupiti žici. Izmjenjivali smo tople i
nježne riječi, a i što bi se u takvoj situaciji drugo i moglo! Uz neizvjesnost
i brigu što ćemo i kako dalje i obećanje da ćemo se opet vidjeti u okviru
mogućnosti, naš rastanak bio je dirljiv i tužan. Obećala je da će posjetiti moje
roditelje i prenijeti im moje pozdrave. Navečer, pod svim tim dojmovima
i saznanjima o događajima kako mojih tako i ostalih zarobljenika, ostajem
tužan, u društvu još tužnijih, onih koji se nisu čuli ni s kim od svojih.
I opet, s dolaskom mraka, pokret. Ukrcavanje u G-vagone. Zatvoreni i
ovaj put, krećemo u nepoznato. Noću razabirem stanicu Dugo Selo, gdje se
dulje zadržavamo, a u četvrtak, 24. svibnja ujutro, stižemo u Križevce.
Iskrcavanje i formiranje u kolonu po četiri. Krećemo s noge na nogu u naš
križni put, u neizvjesnost. Po oznakama putokaza, razabirem da krećemo
prema Bjelovaru. Tamo stižemo u mraku, umorni i iscrpljeni. Smještamo se
330
u nedovršene vojne zgrade, bez prozora ili razbijenih stakala. Vjetar je pravio
jak propuh, pa sam potražio zaklon u jednom kutu, umotavši se u pokrivač
da se zaštitim i kako-tako provedem noć. No, sada je počelo novo zlo.
Navalile su gladne uši, kao da su jedva dočekale novu krv, i obilno je sisale.
Jedva sam dočekao jutro, petak 25. svibnja. Prvi posao bilo mije čišćenje
od ušiju, što sam činio sve do novog formiranja kolone za daljnji križni put.
Sada smo dobili nove pratioce. Partizani koji su nas pratili od Križevaca
zamijenjeni su novima. Ti nam nisu dijjelili pouke batinama. Bili smo
Sloveniji, posebno u Mariboru. Kako će biti dalje i kako će se odnositi ova
partizanska pratnja, iščekivali smo sa zebnjom. Naš put toga jutra vodio nas
je prema Đurđevcu. Bez ikakva obroka hrane, osim komadića kruha koje su
nam dobacivali seljaci iz sela kroz koja smo prolazili. Ponetko je dohvatio
koji komadić kruha i dijelio ga s najbližima, no to nije nipošto bilo dovoljno
da utaži glad tisuće gladnih usta zarobljenih zrakoplovaca i domobrana.
Dok smo prolazili u pravcu Đurđevca kroz šumu, pridružio mi se
zrakoplovac Miško Mihelj, s kojim se nisam imao prilike ranije susresti. Taj
zemljak bio je u zrakoplovnoj radionici na Borongaju, no kao simpatizer
partizana - vjerojatno je i radio za njih - nije se pridružio zrakoplovcima u
povlačenju nego se prikrio u Zagrebu. Potom se javio kao prijatelj i suradnik
partizana komandi, no ovi su ga bacili u logor Prečko, pa je sada dijelio našu
sudbinu. To ga je duboko razočaralo. Odlučio je zato pobjeći iz kolone i
nagovarao i mene da mu se pridružim. Upozorio sam ga na informacije,
dobivene od brata Mirka u Zagrebu, daje to opasan rizik, a osim toga daje
dobar dio sela bjelovarskog okruga srpske narodnosti. On je ostao pri svojoj
odluci i, iskoristivši trenutak nepažnje čuvara, izgubio se u šumarku. Više ga
nisam vidio, a ni čuo za njega.
Navečer stižemo u Kloštar, gdje noćimo, a put nas vodi preko Pitomače
do Virovitice. Narod ovog kraja daruje nas, prema mogućnostima, kruhom,
uz pokoji komadić suhe slanine ili kakav drugi skroman zalogaj. Time je
ublažena glad nekog više, nekog manje, kako je koga zapalo. Neki, koji su
istrčavali iz kolone da dohvate što veći obrok, dobili su od pratilaca dobrih
batina, a sve češće, uz pucnjavu, slijedilo je upozorenje da će postupiti i
strože. U svemu tome tužnom zbivanju, dogodio se fenomen da iscrpljeni
zarobljenici čak i zapjevaju. Bilo je zrakoplovaca i domobrana iz ovih
krajeva, pa se začula melodiozna pjesma »Ja sam junak iz daljine, iz te ravne
Podravine, mene moja majka zove: 'Dođi, sine!'«.
Neki su uz pjesmu i proplakali, a plakali su i seljaci i seljanke stojeći na
rubu svojih dvorišta. Tužni pogledi pratili su dugačku kolonu zarobljenih
hrvatskih vojnika, koji su se s noge na nogu polagano vukli prema Virovitici.
Tamo smo stigli predvečer i utaborili se koji kilometar iza grada, na jednoj
povećoj livadi. Iscrpljeni od hoda i gladi, polijegali smo na već izgažen, slab,
sloj trave. Već prema tragovima, bilo je vidljivo da se tu nedavno odmarala
vjerojatno neka slična kolona zarobljenika. Noć kao i mnoge dosad, uz obilnu
noćnu rosu, hladna i mučna. Stisnuti smo jedan uz drugoga, da sačuvamo
koliko-toliko topline u tijelima.
331
 Spavali su više oni iscrpljeni, a Bianje oni bolesni, pa je nedjeljno jutro 27.
svibnja odjekivalo stenjanjem i jaucima bolesnih i ozlijeđenih. Toga jutra,
osjetio sam i ja tei iperaturu i slabost tijela. Postavljam sebi pitanje kako ću
u ovakvom stanju dalje. Bilo je dosta zarobljenika koji su bolovali od
prehlade i drugih tegoba, onih s ranjavim nogama zbog hoda i loše, već
gotovo poderane obuće. Mnogima su partizani pratioci »đorali« bolje
domobranske cipele ih' čizme za svoje već raspadajuće cipele ili opanke. Tu
nije bilo pogađanja, komanda »skidaj« ili ćeš to učiniti uz obilne batine
štapom, odnosno opasačem.
Toga jutra, na suncu se odražavalo posebno bljedilo na licima izmučenih
vojnika, koja su na proljetnom suncu poprimila tamnu, opaljenu boju, a zubi
im se bijeljeli od suhog kruha. Srećom, toga dana ostali smo na mjestu
logorovanja, makar bez hrane i vode, i dočekali jutro 28. svibnja, kad smo
krenuli prema Slatini. Što se kolona više bližila tome mjestu, seljaci nekih
sela, umjesto kruhom, nabacivali su se na nas kamenjem, a bilo je i nasrtaja
uz psovke i vrijeđanje, te udaranje štapovima kako je koga dohvatilo.
Srećom, bio sam se od jučerašnje temperature oporavio, makar još uvijek
slab, pa me moj supatnik i prijatelj Tomo Kašner podržavao ispod ruke, za
svaki slučaj, da ne padnem, jer onda se svašta moglo dogoditi. Neki iz kolone
tako su postali žrtve. Zaostali bi zbog iznemoglosti i dobili metak, te završili
u grabi kraj puta. Partizani-pratioci, valjda ohrabreni nasrtajima seljaka iz
sela kroz koja smo prolazili, postajali su i sami grubi te nemilosrdno mlatili
po svakome tko se imalo odvojio iz kolone. Posebno krvave obračune imali
su sa zarobljenicima na začelju.
Tako stižemo do same Slatine. Zastoj i smještaj za noćenje tekli su uz nova
teška uzbuđenja zbog posjeta mještana srpske nacionalnosti, koji su,
osvjetljavajući baterijama, tražili poznata lica. Nekoliko je domobrana
pronađeno i, uz batinanje praćeno jaucima, odvedeno. Više se nisu vratili niti
igdje pridružili ostalima u koloni.
Čim smo izišli iz zone Podravske Slatine, kretali smo se mirnije. Ljudi iz
sela uz put promatrali su nas, činilo se, sa sažaljenjem, no bez dobacivanja
ni hrane ni kamenja. Cijeli dan prolazili smo 45 km dug put do Miholjca, s
ništa manje napora i teškoća. I opet logorovanje uz uobičajene okolnosti, no
srećom bez noćnih posjeta i uznemirivanja.
Nakon jutarnjeg »izravnavanja« promrzlih kostiju i mišića, krećemo u
srijedu 30. svibnja prema Valpovu, kamo stižemo kasno popodne. Putom
nam dobacuju skromne obroke hrane, koja je zapala kako koga. Brže od
našeg kretanja širila se vijest o nama selima ispred nas, pa se na brzinu
skupljala hrana, koju su nam dobacivali. Istovremeno, stavljali su uz cestu
korita s vodom, koju smo u hodu grabili porcijama i čuturicama, koliko se to •
moglo stići, ali najčešće se voda - odnosno ostaci preostali nakon pića iz
porcija - prelijevala u čuture za rezervu, jer nikada se nije znalo niti moglo
preividjeti kada i gdje ćemo dobiti vodu, toliko potrebnu za održavanje
crvoga jadnog života.
Napokon nas dočeka toplo julrb 31. svibnja, s obilnom kišom, pa vučemo
noge po blatu i vodi umjesto po prašini, koja se pretvorila u kaljužu i mulj.
332
Mokri do kože, jer malo tko je uspio sačuvati i dio šatorskog krila, kretali smo
se i po dvojica pod jednim ostatkom šatorskog krila, kako bismo se barem
donekle zaštitili od kiše, no za noge u poderanoj obući nije bilo spasa. I ovaj
put dobro mi je došao impregnirani papir, koji sam nosio još od granice s
Austrijom. Barem me djelomično štitio od obilja kiše. Usprkos vlazi, moje
se zdravstveno stanje dosta poboljšalo, pa sam kao i svi drugi, osim onih
izgubljenih putom, svladao i taj dio puta, gotovo ne vjerujući sebi da sam to
sve mogao izdržati.
Navečer toga dana, dopješačimo do Osijeka. Smještamo se, koliko sam
mogao razabrati, na prostoru nekog sajmišta za stoku. U krajnje pesimis-
tičkom raspoloženju, liježemo na mokar teren. Nitko tko tako nešto nije
iskusio, ne može ni zamisliti takvo stanje. Smrdljivi mirisi mokrih uniformi,
nečistih od prašine i blata izvana, a još više od isparivanja znoja i prljavštine
tijela iznutra, bili su više nego ogavni. No, sreća je bila što se sve zbivalo na
otvorenom, a i što smo se privikavali na taj gotovo nepodnošljiv smrad.
Logorovanje u Osijeku potrajalo je pet dana, od petka 1. lipnja 1945,kad
smo stigli, pa do 5. lipnja, kad je nastavljen križni put hrvatskih zrakoplovaca
i domobrana. Naše brojčano stanje u protekla tri tjedna od Dravograda do
Osijeka smanjilo se na dvije trećine, pa je, otprilike, od 2000 ljudi ovamo
stiglo samo 1500. Mnogi su tragično završili život pod mecima ili batinama
partizana-pratilaca, a dobar dio nije dočekao svanuće dolazećeg dana već bi
ostao nepomičan na mjestu, gdje se smjestio za noćenje. Već smo bili na kraju
snaga za daljnju borbu za život i opstanak, pa smo se družili još više, no s
manje riječi, jer su i one postale sve slabije i tiše, uz nesuvisla nagađanja što
može biti dalje, a i kako da izdržimo ako se nešto ne dogodi i ne promijeni
u postupcima prema nama.
Srećom, moje zdravlje krenulo je nabolje. Nisam više imao temperaturu
ni groznicu, koja mije ostavila vidne tragove na potpuno ispucanim usnicama.
I dalje sam se osjećao vrlo slab i iscrpljen, tako da sam jedva stajao, a javila
mi se nepodnošljiva glad i žeđ. U takvom stanju, i ono malo optimizma je
nestajalo, pa se u mislima rađala duboka potištenost dok sam mislio na svoj
dom i svoju dragu Nadu.
Drugog dana boravka, tražena su odvajanja dočasnika od ostalih vojnika.
Ne znam na koji su način uspjeli da se javilo nekoliko desetaka vodnika
domobrana, ali ja, poučen iskustvom u Mariboru, pritajio sam se kao i moji
supatnici zrakoplovci. Vodnicima koji su se javili naređeno je da formiraju
vodove od 30-50 vojnika, radi nadzora, kako im je rečeno, oko podjele
obroka hrane. No, ni taj treći dan, u nedjelju 3. lipnja, nijepodijeljena nikakva
hrana. Tek u ponedjeljak, 4. lipnja, podijeljena je nekakva juha od ukuhanog
brašna i četvrtine kruha. Bilo je stravično gledati kako su to primali
izgladnjeli zarobljenici, ali bar je malo utažena glad. Ipak, bar nešto,
pogotovo topli obrok gole »čorbe«!
Kiša je prestala već u nedjelju, pa smo našu mokru i smrdljivu obuću, kao
i pokrivače, prostirali i sušili na suncu. Čistili smo prljavštinu i uši, koje su
bile vjerni pratioci, brojčano pojačane na logorištima prethodnih kolona
zarobljenika. Uza sve teškoće, ostalo je jedino vremena da se branimo od tih
333
l krvopija traženjem po odjeći i ubijanjem, a isto tako i čišćenjem kose, koju
smo jedan drugome čeprkali poput majmuna.
Taj intenzivni napad ušiju, usprkos tamanjenju, izazvao je kod nekih
zarobljenika oboljenje od tifusa, pa je gotovo svake noći ostajalo po nekoliko
žrtava te bolesti na svojim ležajima. Ovakve su, bez evidencije i poznavanja
identiteta, ubacivali u kamione i nekamo odvozili. Možda je ostao samo u
evidenciji najbližih zarobljenika. No, kako je i tko je o tome vodio brigu?
Mislim, gotovo nitko osim pokoji vjerni prijatelj. Pošto se uočilo jako širenje
epidemije, da se bar nešto poduzme kao preventiva, naređeno je u po-
nedjeljak 4. lipnja šišanje do gola svih zarobljenika zrakoplovaca i do-
mobrana. Tu su angažirani, izgleda, svi brijači grada Osijeka. Oni su radili
cijeli dan, jer je trebalo ošišati oko 1500 glava. Ošišanu kosu zarobljenici su
skupili i spalili na mjestu sisanja i tako se barem ograničilo širenje ušiju.
Utorak, 5. lipnja, jedna djevojka iz Zagreba stigla je u Osijek i uspjela se
ubaciti medu zrakoplovce te pronaći svojeg momka. Bili smo svjedoci
dirljivog susreta todvoje mladih ljudi,u kojem je ona jedva prepoznala svoga
dragog. Uznemirila nas je vijest što ju je donijela o situaciji po dolasku
partizanske i komunističke vlasti. Da ima više kolona zarobljenih hrvatskih
domobrana i da se kreću raznim pravcima »križnog puta«, uglavnom kroz
Podravinu, Slavoniju i Srijem. Nas je lakše pronašla jer smo jedina kolona s
više zrakoplovaca, što je bilo posebno uočljivo.
Zamolio sam tu djevojku da mi iskaže dobrotu i, po povratku u Zagreb,
preda mojoj Nadi kratku vijest, što je s razumijevanjem prihvatila, kao i
molbe još nekih zrakoplovaca iz Zagreba. Imao sam u džepu mali notes.
Otkinuvši list, na jednoj sam strani upisao adresu moje Nade, a na drugoj
sitnopisom olovkom ove riječi: »Draga moja Nado! Nakon mjesec dana svih
mogućih patnji i neizvjesnosti, nalazim se s mojim supatnicima u Osijeku.
Sada sam, nakon nekih problema, opet zdrav. Što će biti dalje s nama, ostaje
neizvjesno, stoje najteže. Mnogo mislim na tebe i moje, pa te molim javi im
na neki način ovu vijest uz pozdrav od mene. Ujedno tvojem dolazećem
rođendanu najljepše želje, mislim i volim te puno, tvoj Josip.«
I prošlo je pet dana logorovanja, mirovanja i čišćenja u Osijeku, a u utorak,
5. lipnja, pokret u pravcu zapad, zasad putom kojim smo i došli. Naravnog bez
objašnjenja, osim da nema hrane, kao da ovih pet dana s ono malo »čorbe«
i komadića kruha nije jasno odavalo situaciju s prehranom i eventualne
mogućnosti daljnje ishrane zarobljenika.
Toga dana, 28 km do Valpova! Opet sporim hodom, stigli smo predvečer
i ulogorili se na istom mjestu gdje smo boravili prije tjedan dana. Najviše smo
se bojali nove najezde ušiju, no izgleda da ih je kiša proteklog tjedna uništila.
Tu smo ostali i u srijedu, 6. lipnja, do navečer. Naravno, bez ikakve hrane,
a uvečer smo krenuli put Donjeg Mlholjca. Ovih 27 km kroz mrak prešli smo
uz manje zastoje i stigli u osvit dana. Nakon par sati odmora, nastavak
daljnjeg križnog puta, čak do Čađavice, udaljene 30-ak km, kamo smo stigli
totalno iscrpljeni, gladni i žedni, u kasni sumrak. Iznemogli, poliježemo na
livadu kako je tko stigao da se baci na zemlju. Ujutro, neki se više nisu ustali.
Mještani će, navodno, umrle pokopati, jer mi zarobljenici niti bismo to mogli,
334
niti smo imali potrebne lopate ili drugi alat prikladan za tu svrhu. Najbliži
pratioci i prijatelji uzeli su podatke umrlih da ih predaju rodbini preminulih
ukoliko ne dozive sličnu sudbinu.
Ujutro 8. lipnja, krenuli smo iz Čađavice opet za Podravsku Slatinu, opet
kroz srpska sela do Cabune. Opet su nas pratile pogrde i psovke mještana, a
i po koji udarac štapinom. Na samom izlasku iz Čađavice, zaradio sam
plemeniti udarac štapinom po glavi. Srećom sam se izvinuo, pa me štap samo
okrznuo. No, ostao je vidljiv trag posjekotine na čelu, koji je zakrvario lice
i dio kaputa. Kako je krv tekla, moji su mi drugari povezali komadićem
poderane plahte čelo, pa sam izgledao kao da dolazim iz muslimanske Meke.
I tako smo stigli do Podravske Slatine, gdje smo očekivali »vruć« doček i
ispraćaj kao i prije desetak dana. No, ovaj put nije bilo ispada, čak su nam
dobacivali obroke hrane.
Jedna mlada žena usudila se istrčati iz dvorišta i tutnula mi poveći
»pinklec« hrane. Valjda me zbog povezane glave posebno darivala. U koloni
su to komentirali: »Svako zlo za neko dobro!« Tu smo se smjestili za odmor
gotovo sat vremena, što je bilo dovoljno da podijelim sadržaj primljenog
poklona, koji je bio ne samo obilan nego i kvalitetan. Uz slaninu, kobasice,
kruh, jaja, bilo je čak i luka češnjaka, što nas je sve okrijepilo i osposobilo za
dalji put do Cabune. Ondje smo logorovali noć na subotu 9. lipnja, a oko
podne krenuli smo za Viroviticu.
Na tom putu opet su nas pratile uobičajene porcije psovki i vrijeđanja
srpskih mještana, no istog dana stigli smo u Viroviticu, a u nedjelju, 10.
lipnja, rano ujutro krenuli smo za Daruvar. Zbog premorenosti i nesposob-
nosti za hodanje, međutim, ulogorili smo se u mjestu Dakovac do ponedjeljka
11. lipnja, kad smo produžili još daljnjih 25 km do Daruvara. Ondje smo se
smjestili izvan grada, uz cestu prema Pakracu, na ravnini ispred brda kojim
je vijugala cesta za Pakrac. Proveli smo mirnu noć, osim što su želuci
nemilosrdno zavijali tražeći svoj obrok.
Dan je osvanuo topao i gotovo vruć. To nas je prisililo da podignemo
improvizirane šatore od preostalih komada šatorskih krila i platna, te se
koliko-toliko zaštitimo od žege. Srećom, u blizini je tekao potok, pa je
opskrba vodom bila osigurana. Tu smo proveli cijeli dan, pa su moje misli
bile usmjerene, više nego za vrijeme hodanja, na moju dragu Nadu i moj
rodni dom. A danas je bio i Nadin rođendan. Maštao sam o nesuđenom
zadovoljstvu da taj dan budem uz nju. A stvarnost se, teška i neizvjesna,
sukobljavala sa zamišljenim planovima poslije rata. No, nisam gubio vjeru
u providnost i sreću da ću ovu kalvariju preživjeti i sretno je završiti, kao i
preostali zarobljenici-supatnici.
U toku dana, okupilo se dosta građana Daruvara oko našeg logora,
promatrajući nas sažaljivo i dobacujući pokoji komadić jela. To je bio
pretežno slovački živalj, kojega ovdje ima znatan broj. Oni su se odnosili
prijateljski prema nama, za razliku od onih iz srpsko-pravoslavnih sela.
Iskoristio sam priliku da ubacim ceduljicu adresiranu MtamroSnjegtrgovca'
ŠImunića, poslovnog partnera firme u kojoj sam radio, s molbom da mi po
mogućnosti dostavi nešto hrane. Istog dana, kasno poslije podne, stigao je
335
l jedan dečko od 12 godina s »pinklecom« adresiranim na moje ime. Uz
popratno pismo i dobre želje obitelji Šimunić, stigao je obilni obrok hrane,
dovoljan da taj dan okrijepi mene i mojih pet najbližih prijatelja. Brzo smo
to konzumirali, što zbog gladi, što zbog priprema za pokret prema Pakracu,
do kojega smo tih 20 km prešli do ponoći.
I opet noćenje na travnjaku, ali noć je bila blaga, uz naoblaku i u
očekivanju kiše. Zbog dobrog sinoćnjeg zalogaja, obnovila mi se fizička
snaga, pa sam se osjećao mnogo bolje nego proteklih dana. Te noći sanjao
sam nježne snove o majci. Probudio sam se s mislima punim topline i ljubavi
prema njoj, a i s pitanjem o drugim hrvatskim ženama, majkama, suprugama
i sestrama ovih zarobljenih hrvatskih vojnika, od kojih ih mnoge više neće
vidjeti ni znati za njihovu sudbinu, sudbinu koja ovisi o moći i raspoloženju
naših komunističkih partizana-pratilaca. Stegnulo me u srcu i natjeralo mi
suze na oči. Kao daje mogu utješiti, govorim u sebi: »Ne plači, majko mila,
blizu sam ti u mislima i grlim i ljubim tvoje ispaćeno lice i molim Boga da
mi dade snage i sreću da iziđem iz ovog pakla, i da se sretno vratim tebi i
našem domu, da započnem nov život, novim snagama. Dok sam spremao
svoje sitnice za daljnji put, rodili su mi se stihovi, koje sam uspio upisati u
svoj blok, da ne zaboravim:
Imade samo jedna žena
koja će uvijek istinu mi reći,
koja će trpjet, koja će patit
samo da vidi mene u sreći.
Imade samo jedna žena
što joj ljubav iskrena i žarka,
od svih lijepih ponajljepša,
to je moja mila majka!
A taj dan osvanuo je oblačan i tmuran. Nismo ni slutili što nam donosi baš
taj 14. lipnja 1945. Naša pratnja pojačana je novim partizanima, njih desetak,
komunista srpske narodnosti iz pakračkog kraja. Pokazali su već na prvim
koracima da će taj put biti težak, a za neke i koban, i da će se mnoga majka
ovdje zarobljenih hrvatskih vojnika zavili u crno. Počeli su s deračom,
psovkama i batinama, koje su, uz oružje svih mogućih vrsta, imali kao
dodatno sredstvo zlostavljanja zarobljenika. U početku, služili su se tim
štapinama udarajući bez razloga po glavi, leđima i nogama, već gdje je koji
stigao da iskali svoju mržnju na poluživim zarobljenicima. Uz povremeno
slabu kišu, kolona se sporo kretala cestom kroz sela srpske nacionalnosti. Oni
su nas dočekivali uglavnom kamenjem, psdvRSma'i TavređamaT U tome su
prednjačile žene, koje su se zaletavale sa štapovima u kolonu, udarajući
nemilosrdno po zarobljenicima.
Hodajući tako, došli smo do jednog sela, koje, zbog zla što nas je dočekalo,
nisam uspio zapamtiti i uočiti mu ime. Vidjeli smo uz cestu postavljene
kablove i korita s vodom, no bez ljudi. Prva pomisao bila je da je to od straha
336
da im naši pratioci partizani ne nanesu kakvo zlo, no zbilo se nešto neočekivano.
Zarobljenici, uvijek žedni i potrebni vode, navaljivali su, uz određenu
toleranciju pratnje, i grabili vodu u porcije i čuturice. Neki su je odmah
popili, a neki spremili za kasnije. No, začas se začuo jauk i zapomaganje
nekoliko domobrana i zrakoplovaca, koji su se zbog teških bolova u želucu
počeli grčiti i povraćati krv. Prekasno su uočili da u vodi ima srnrvljenpe
stakla, tojesuprpgutali s vodom. • — • —- - ^
"Trvi su korlSntci tu vandalsku podvalu mimoišli, jer su hvatali vodu pB
površini, ali kasnijim grabljenjem uskomešano dno izbacilo je trunke stakla.
Dosta njih izdahnulo je u najtežim mukama. S užasom i stravom, pris-
ustvovali smo, bespomoćni, mukama umiranja naših drugara. Krvavih usta
i izbuljenih očiju, uz jauke koji su postajali sve slabiji, gubili su svijest i
ispuštali smrtni hropac, zgrčena izraza lica, gotovo iznakažena, životinjskog
izgleda, i zakrvavljenih obraza i ruku što su se grčile po koštunjavom tijelu
dok se nisu zauvijek smirile.
U kolonije nastao metež. Počele su padati prijetnje pratiocima, a kamenje
letjeti na kuće, no bilo je malo snage da bi ijedan kamen dohvatio neki prozor
iza kojega su se kukavički skrivali sudionici toga mučkog i neciviliziranog
čina, krajnjeg zvjerstva nad nemoćnim zarobljenicima. Pratioci su zapucali
i pale su dodatne žrtve, te se naša kolona smanjila za još dvadesetak
zarobljenika.
Udaljivši se od toga prokletog sela, zaustavili smo se na čistini neke bivše
ciglane, gdje je stršio još samo visok dimnjak, što se isticao u sumraku. Tu
nas naši pratioci ponovo nadariše batinama, u čemu je prednjačio neki oniski
partizan u čizmama, koji je preko ramena nosio redenik pun metaka i
»šmajser«, neprestano psujući i prijeteći da će svakoga iz stroja tko »mrdne«
metkom u glavu. Primitivna lica, nakićen redenicima metaka, bio je više
nalik na »drumskog« razbojnika. Zbog velikih tamnih naočala, nisam mu
uspio vidjeti cijelo lice, ali izgled mu je bio razbojnički. Dobio sam dojam da
je vidio samo na jedno oko, što je pak želio prikriti stalnim prijetnjama da
njemu Vlasi neće pobjeći ni jedan iz kolone, jer on gada sigurno u glavu i na
100 metara! Da to potvrdi, ispalio je rafal svjetlećih metaka u vrh dimnjaka
ciglane, od kojeg su se oni, iskreći, odbijali. Šutke smo se stisnuli, umorni,
nakon 10-satnog hodanja, još pod šokom stravičnog ubojstva. Sve je postalo
tiho, u iščekivanju.
Nakon jednosatnog odmora, krenuli smo dalje. Počela je padati kiša, pa
je hodanje po kaljužama, blatu i kroz mrak bilo još teže. Nije se vidjelo gdje
noga stane, pa se Često posrtalo i padalo - pojedinci, pa čak i grupe. Držali
smo se jedni za druge, ruku pod ruku, i naš hod je trajao cijelu noć, uz manja
zastajanja, uglavnom zbog smrti ponekog zarobljenika, koji bi ostao na cesti,
iznemogao od umora, gladi i bolesti, što su zahvatile gotovo cijelu kolonu.
Povrh svega, krvavo maltretiranje partizanskih pratilaca oduzimalo je i
posljednju želju za životom.
Strog i krvoločan odnos pratilaca prisiljavao je zarobljenike da nuždu
obavljaju u hodu. Čučnuvši u redu, ispražnjavali su crijeva, najčešće krvavih
proljeva, do kraja kolone, koja se sporo kretala, pa je bilo moguće da
22 Križni put 337
 navrijeme stignu
neizbježivo metak.do svojeg mjesta, jer ako bi izostao iz kolone dobio bi
A u petak, 15. lipnja, u rano kišno jutro, mokri do kostiju, svi već gotovo
kosturi, stižemo u Slavonsku Požegu. Ugledali smo drvene nastambe,
vjerojatno ranije vojne magazine-skladišta. Odmah nam postaje jasno: to je
logor za hrvatske vojnike-zarobljenike. Pomalo nade za kakav-takav bolji
smještaj i, barem, krov nad glavom kao zaklon od kiše i noćne hladnoće, a
možda i postupak prema međunarodnoj konvenciji o ratnim zarobljenicima.
Nismo slutili što nas sve čeka iza tih žica. Čim smo ušli, strpaše nas po 10 do
20 u male prostorije od desetak kvadratnih metara, s betonskim podom, a mi
mokri, gotovo svi prehlađeni, mnogi i u temperaturi opasnoj po život. Da
popune ovu bijedu i nemoć, navalile su uši. Kao da su izvirale iz betona i
zidova, navalile su na svježu krv.
Dio dana protekao je u tamanjenju ušiju i ogledavanju logora. Kretalo se
bez ograničenja unutar žice. Tu je bilo dvadeset nastambi, u koje se smjestio
sada već znatno smanjen broj zarobljenih hrvatskih vojnika, tek nešto više od
tisuću. Iza baraka, na manjoj uzvisini, iskopane su grabe duge 4-5 metara,
Široke oko 60 cm, a duboke oko dva metra. One su služile kao septičke jame
za obavljanje nužde. Prijetila je opasnost da slabi i iscrpljeni zarobljenici,
prilikom obavljanja nužde, kliznu ili izgube ravnotežu i padnu u jamu, a takve
sigurno nitko ne bi ni mogao ni htio izvlačiti da im spasi život, koji i tako
vrijedi malo ili ništa.
S ovim petkom počinje duži boravak u tom logoru, pa ću pokušati iznijeti
zapažanja iz kratkih bilježaka u mojem bloku o zbivanjima što smo ih
preživjeli u tom razdoblju.
Već prve noći, što se ponavljalo više od tjedan dana, počeli su noćni posjeti
od 2-3 partizana, koji su s baterijskim svjetiljkama i štapovima u ruci ulazili
u nastambe i udarali kud bi stigli po zarobljenicima. Kada su se iživjeli,
pravili su pretres ostataka osobnih stvari, tražeći satove, prstenje i sve čega
su zarobljenici već davno bili »oslobođeni«. Zbog neuspjeha pljačkaškog
pohoda, okomili su se na pojedince dodatnim batinama, štapovima ili
udaranjem
tišina nogama u rebra. To nas je tjeralo u očaj, pa je zavladala mrtva
i apatija.
Ujutro bi, po dogovoru, jedan iz prostorije odlazio s čuturicama na
»izvor«, po vodu. Taj izvor bio je u kutu logora. Voda je, zapravo, curkala
kroz žlijeb kore jednog drveta, pa je trebalo po deset minuta da se napuni
čuturica ili boca s vodom. Stvarao se red od više desetaka zarobljenika, koji
su tako opskrbljivali vodom svoje grupe.
To je trajalo do ponedjeljka, 18. lipnja, kad je dopušteno da iz svake
nastambe može po jedan zarobljenik po vodu do obližnjeg potoka. Taj potok
bio je na pedesetak metara od ulaza u logor. Uz nadzor stražara i prisiljavanje
da se posude za vodu napune što prije, nije bilo moguće ni napuniti sve, pa
se osjećao nedostatak vode, toga jedinog elementa koji nas je još održavao
na životu. I po tjedan dana prošlo bi bez ikakve hrane, samo o vodi. Zavladao
je drijem klimavih glava i posivjelih lica, koja su čekala u neizvjesnosti.
Tek u nedjelju, 24. lipnja, zatraženo je postrojavanje po jedinicama,
338
redom kako su zarobljavane, pa su traženi podaci o mjestu rođenja i boravka.
To je bila prva poimenična evidencija logoraša. Prošao je i cijeli dan dok
to nije, uz pomoć samih logoraša, provedeno. Zbog fizičke onemoćajosti,
logoraši nisu mogli ni stajati, pa su mnogi ležali ili sjedili na tlu. Iste večeri,
podijeljen je prvi obrok tople hrane, nekakva juha od brašna i povrća te
osmina kruha.
U nedjelju, 24. lipnja, prije podne, imao sam poziv na ulaz u logor.
Iznenadio sam se čuvši prozivanje svojeg imena, a još više kad sam ugledao
moju dragu Nadu. Susret je bio ograničen na pet minuta i u tom uzbuđenju
još brže prošao. Već dan prije doputovala je vlakom u G-vagonu, no nije
mogla do mene, pa je u tom lutanju susrela gospođu Kindler, koja joj je
ponudila noćenje, te je tako dočekala drugi dan, kad me posjetila. Naš susret
prošao je uz malo riječi, više uz stisnuta grla i suze, te pokoju nježnu riječ
utjehe i nade u dobar završetak. S nešto hrane i bocu mlijeka, koja je bila
posebno osvježenje, našao sam se opet unutar žice. Nakon stiska ruke, gledali
smo se još desetak minuta, a onda sam se vratio, uzbuđen, među svoje
supatnike. Na njihova znatiželjna pitanja, nisam mogao ništa odgovoriti. Pet
minuta bilo je premalo da se prenesu informacije i vijesti toliko željne u
ovakvim okolnostima.
Sljedeći dani donijeli su mi novu prehladu s temperaturom i proljev s
krvavom stolicom. Dobivao sam na ulazu u logor po bocu mlijeka i kuhani
grah sa suhom slaninom i kruhom od gospođe Kindler, što mi za probavu baš
i nije najbolje odgovaralo, pa bih najveći dio podijelio s najbližim supatni-
cima. Sada se pojačala i logorska hrana: ujutro »čorba« s komadićem kruha,
a u podne malo kuhanog povrća i još komadić kruha, stoje za stisnute želuce
bilo dovoljno da utaže veliku glad.
Iste noći, pobjegla je grupa logoraša-domobrana. Oni su ispod žice,
pužući kroz žito, pobjegli u nepoznato. Nikad nismo čuli kako je taj bijeg
završio. No, posljedica za nas osjetila se u promjeni komande logora.
Navodno su bjegunci ostavili pismenu poruku onome partizanu Vaši, koji je
najviše zlostavljao zarobljenike, da će ga dočekati u njegovu selu metak,
poput onih što ih je on tako obilno dijelio. Bjegunci su bili, prema pričanju,
njegovi zemljaci iz sela oko Pakraca i Slavonske Požege. Dva dana nakon
bijega, smijenjen je i komandir logora. A onda, nakon dva dana, dopušten je
i izlaz tridesetorici-pedesetorici logoraša na obližnju livadu kraj potoka.
Ondje smo se najprije dobro oprali. Već pomalo oporavljenima od kakve-
takve poboljšane prehrane, ovaj izlaz bio nam je pravo osvježenje, a značio
je i mnogo za psihičko raspoloženje koje je bilo na rubu podnošljivosti.
Kada nam je u subotu 30. lipnja rečeno da više nismo zarobljenici, došla
je naša dopuna: »mi smo domobrani u žici«, što se i ubuduće povlačilo kroz
naše življenje pod ograničenjem slobode i ljudskih prava. Natuknuto je da
krećemo dalje iz tog logora, no već u ponedjeljak ta je vijest demantirana uz
nove, strože postupke. Tako je opet zabranjen izlaz do potoka, osim pojed-
incima koji su donosili vodu u logor.
Prošao je još jedan tjedan, a s njime su otišli i partizanski batinaši koji su
za sve vrijeme boravka ozbiljno zlostavljali logoraše. Istovremeno, došao je
339
 novi zapovjednik-komandir, čiji čin nisam znao. Srbin, no vrlo korektan u
usporedbi sa svojim prethodnikom koji je na nas otvoreno bljuvao i vrijeđao
nas, neprestano prijeteći nekim zasluženim kaznama, a ne znam kakve su još
kazne mogle biti izmišljene. Odahnuli smo, osjećajući vidne promjene.
Nakon informativnih podataka, razvrstali su nas po tome gdje smo kao
hrvatki vojnici u vojsci djelovali, odnosno ratovali, podčijim zapovjedništvom.
Sutradan su nas svrstali pod one koji u određenim okolnostima mogu doći u
fazu kandidiranja za primanje u JNA. I tako se gotovo polovica logoraša
preselila u barake s drvenim podom, a drugi dio, pod oštrijim nadzorom, u
nastambe s betonskim podom. Ja sam dospio među one prve i, što je
najvažnije, riješio se nepodnošljivog smradakoji je dolazio iz septičkih jama,
uz rojeve muha što su se obilno množile za ovih toplih dana, napadajući sve
živo i mrtvo oko sebe.
Sada je izlaz na livadu i potok bio povećan za prvu grupu, tj. za kandidate
za buduće vojnike JNA. Tražeći pristup što čistijoj vodi i manje oštećenom
terenu, pošao sam uzvodno do nedirnutog dijela potoka. Opazio sam nekoliko
grmova potočnica i odmarao oči na njihovoj plavoj boji, a misli su mi odlutale
u rodni kraj, gdje sam često nailazio na to sitno proljetno cvijeće. Prenio sam
se u mislima svojoj Nadi, od koje nakon njena odlaska nisam imao vijesti,
i počeo slagati stihove:
Ti, mali moj cvijete,
rascvao si
Bogu, suncu i mome srcu.
Htio bih tebe
dragoj ja dati,
a nje nema,
srce me boli, duša mi pati.
Snužden, vraćam se u svoj prostor, dijelom i među nove prijatelje iz
ostalih jedinica bivših zrakoplovaca.
Početkom mjeseca srpnja, počeli su stizati posjeti zarobljenim
zrakoplovcima i domobranima,no oni su iznenada, zbog neobjašnjivih
razloga, ograničeni i gotovo potpuno ukinuti. Upravo tada, 6. srpnja,
posjetio me moj otac. Kad sam ga ugledao, bio je blijed i izmučen putovanjem,
i dosta uplašen, jer stražari nisu dopuštali Kontakt s nama u logoru. No, i ovaj
put sam se snašao. Pokupivši nekoliko čutura, pošao sam po vodu na potok,
prolazeći kroz grupu posjetilaca koji su uzaludno očekivali mogućnost
posjeta, i dao ocu znak da pode prema potoku. Spustio sam se ispod razine
obale. Cučnuli smo i na brzinu izmijenili riječi o najvažnijim događajima
kod mene i kod kuće. Saznao sam detalje o pogibiji moga starijeg brata
Andrije, kao i o neizvjesnosti i nepotvrđenim vijestima o mlađem bratu
Ivanu, koji je, navodno, kao partizanski poručnik poginuo u sukobu s
ustašama. Teško ranjen od bombe, dobio je gangrenu i podlegao u teškim
bolovima.
Dojmili su me se i tragični događaji kojih su žrtve postali krivi i nekrivi
građani Zagreba, što su ih, na dojavu partizanskih simpatizera, partizani
340
pohapsili i, dovevši ih do podnožja sljemenske šume, postrijeljali, a prije
toga su sami sebi kopali grob i bili opljl5ekaffiWžađnjegšto Su imali vrijedno
na sebi, pa čak i do zlatnih zuba.
Život kod kuće tekao je uz teškoće i nestašice, s ostacima preostale hrane
iz zimskih zaliha, a dnevno su se proizvodila samo jaja i mlijeko. Upoznao
sam se i s drugim teškoćama zbog pritiska novoga komunističkog režima.
Zamolio sam oca da uspostavi kontakt s bratićem Ivicom, koji se, u činu
poručnika, nalazi u komandi grada Zagreba, pa da me pokuša izvući iz ovoga
smrada i pakla.
Zabrinula me i vijest da je moja Nada, nakon povratka iz Slavonske
Požege, oboljela. Sumnja da je to oboljenje od tifusa vjerojatno dobila za
putovanja k meni u Slavonsku Požegu pritisla me još teže oko srca. Ipak, moj
oproštaj bio je optimistički, s jakom željom da i izdržim i borim se uporno
protiv svih zala i teškoća. Napisao sam nekoliko redaka za moju Nadu, da joj
otac to preda po povratku u Zagreb. Bilo mije drago stoje osvojila naklonost
mojih roditelja i ostalih članova obitelji, pa sam u tom raspoloženju ispratio
oca. On mije ostavio skromni paketić hrane, koji mi je dobro došao, jer su
opskrbni obroci i gospođe Kindler i gospođe Kovačević bili reducirani od
komande logora.
Sada je već 7. srpnja i formirane su čete boraca od nas, zarobljenih
zrakoplovaca i domobrana. I hrana je povećana u obrocima, makar je ostala
jednolična, a skinuta je i zabrana kontaktiranja obitelji s domobranima u žici.
Sada su opet pristizali vrlo lijepi obroci od gospođe Kovačević, pa sam se
brzo počeo oporavljati nakon teških dana dizenterije, a mislim da sam
prebolio i tifus, jer je oporavak bio napadno brz.
Devetog srpnja, pak, pušteni su kućama prvi od zarobljenih hrvatskih
vojnika, i to godišta do 1909, što je ulilo optimizam i nadanje i za nas ostale.
Dano nam je na znanje da ćemo uskoro na teren vojvođanskih polja, dodani
drugim jedinicama JNA. Nekoliko ustaša kojih je bilo među domobranima,
kao i neki domobrani koji su u toku preispitivanja bili prokazivani, ot-
premljeni su u nepoznato.
Nakon odlaska demobiliziranih do 1909. godišta i onih neprimljenih u
borce JNA, raspoloženje je u logoru poraslo, tim više što su se opet dopustili
posjeti obitelji. Poslao sam tom prilikom pismo po supruzi poručnika
Drevenkara, kojem se od Maribora izgubio trag, pa je ona došla sve do
Slavonske Požege da eventualno nešto dozna. Došlo je i do informacija da
slijedi daljnja demobilizacija do 1915. godišta. Zavladala je nervoza
iščekivanja. U međuvremenu, očekivao sam vijest i od bratića Ivice Š., dame
makne barem iz ovog legla smrada, bacila i bolesti. Primio sam po djevojci
kolege FrancekaPučara pismo od Nade, u kojem mi javlja da mogu očekivati
posjet bratića Ivice, ali ne i njezin, zbog bolesti. Odgovorio sam joj odmah,
opisavši situaciju temeljenu na nesigurnim i lažnim svakodnevnim informa-
cijama, koje nisu obećavale ništa konkretno.
Počelo je novo prestrojavanje, ovaj put po stručnosti, pa je dio otpremljen
u neke druge jedinice, odnosno mjesta. To su bili uglavnom mehaničari,
šoferi i druga tehnička zanimanja u civilu. U to vrijeme, stigla je i jedna
341
 jedinica partizanskih vojnika iz Zagreba. Oni su imali sasvim drukčiji odnos
prema nama, Ijudskiji. Čak su se i družili s nama. Ponovo mijenjam
nastambu, i to pod oznakom XIX. Noć je odsad, usprkos stalnoj najezdi ušiju,
bila podnošljivija i bolja za odmor, posebno zato što je bila udaljenija od
septičkih jama, gdje su od svanuća napadali rojevi muha. Moj supatnik
Stanko Firis postao je vrlo utučen i razdražljiv, jer mu se nitko od njegovih,
ni na dva pisma što ih je uputio preko veze, nije javljao.
Dani u očekivanju promjena, barem odlaska iz ove truleži, prolazili su
sporo. Ponovo sam obolio od proljeva i borio se s temperaturom. I opet
restrikcija posjeta, a onda se posjeti i potpuno ukidaju. Tako je nastalo
razdoblje u kojem je prekinut i pismeni ili usmeni kontakt preko poruka s
mojom Nadom, i to mi je posebno teško palo. Već je došao 18. srpnja, a mi
još uvijek trunemp vukući se u smradu između bodljikave žice. Ujutro sam
pojeo dosta češnjaka, što sam ga nekoliko dana prije dobio od gospođe
Kovačević, i dan proveo šetajući na suncu, koliko su mi to fizičke snage
dopuštale. Groznica je nekako popustila, a u posjet je došla supruga prijatelja
Zubaka, pa sam preko nje poslao Nadi pisamce s molbom da mi, po
mogućnosti, pošalje nešto protiv proljeva.
U tom očaju nisam ni mislio na teškoće s kojima se ona i drugi građani bore
u svakidašnjem životu. Bio sam opterećen stravičnom slikom koju sam svaki
dan gledao, gdje iznose po pet do osam mrtvih vojnika-zarobljenika, sada
»boraca«, no koji nemaju nikakav bolji tretman nego prije, dok su se tretirali
kao pravi zarobljenici iza ove žice. Ona ih jednako i sada opasuje, samo s još
većom opasnošću zbog oboljenja. Molim Boga da mi dade snage izdržati sve
to u ovome, svakim danom sve nepodnošljivijem, smradu i napadima muha,
što su se u ovim toplim danima namnožile i napadaju svaki dio tijela i odjeće.
Napokon je došao 19. srpnja 1945, dan odlaska iz te grobnice, gdje je život
ostavilo više od 300 hrvatskih vojnika-zarobljenika, pretežno Muslimana, te
nešto ustaša, prema kojima se postupalo posebno grubo, kako u diobi batina
tako i u lošijim obrocima ionako slabe hrane. Istog dana, napokon je stigao
i moj bratić Ivica, ali nije mogao ništa učiniti da odem u Zagreb, jer sam već
bio na popisu za odlazak s radnom jedinicom u Novi Sad. Stigao je jedino
izvesti me na sat vremena, tako da sam se oprostio od obitelji gospode
Kovačević i zahvalio na velikoj brizi i pomoći u hrani, čime mi je pomogla
da se održim na životu.
Navečer smo krenuli iz logora. Bacio sam posljednji pogled gotovo s
nevjericom da to doista odlazim i da sam izdržao toliko toga nadljudskoga.
To čovjek m.ože samo boreći se za goli život!
Dvadesetog srpnja, stigli smo u Novi Sad. Odveli su nas na obližnja polja
i ondje smo kupili rastepene klasove pšenice, zaostale iza kombajna. To je,
zapravo, bio izlet u prirodu i neka vrsta šetnje po čistom zraku, koji je osobito
godio nakon onoga zagađenog u Slavonskoj Požegi. Smjestili smo se za
noćenje i opskrbu hranom u gospodarske zgrade, pa je brzo došlo do
oporavka i vraćanja fizičke kondicije. Tu me posjetio moj znanac i prijatelj
Nikola Bogojević iz Golubinca. On me opskrbio bogatom zalihom sri-
jemskih specijaliteta, a i pićem, stoje mojoj probavi donijelo pravi preporod.
342
Uvršten sam u tzv. Prvu četu Dopunskoga radnog bataljona, s kojom sam,
u/, moje slare prijatelje i znance, vlakom krenuo za Srijemsku Mitrovicu.
Tamo smo stigli 24. srpnja. Smjestili su nas u prostorije mitrovačke kaznion-
ico. U očišćene i svijetle sobe ušli smo tek nakon prokuhavanja odjeće, zatim
HlSunja kose do kože i pranja do golog tijela. Iako nije bilo sapuna, uz ugodno
i toplo sunce, ispiranje prljavštine bilo je pravo osvježenje za tijelo bezbroj
(tuna ncopravno. Tu me sljedećeg dana potražio iz pratnje partizanski vodnik
Muuja i pozvao me da pođem s njime u komandu u Srijemskoj Mitrovici.
Ondje sam dobio stalnu propusnicu, s kojom ću svaki dan moći ići u
Srijemsku Mitrovicu i podizati poštu za nas nove borce, koji smo pod
karantenom. Ovom vodniku preporučio me bratić Ivica i on se ponašao
prijateljski, pogotovo što smo po struci bili kolege. On je, naime, bio
trgovački pomoćnik u trgovini željeznom robom kod Mervara u Zagrebu.
Svoj odlazak u Srijemsku Mitrovicu iskoristio sam da posjetim roditelje
mojega kolege Zvonka Jelera, koji su tu imali trgovinu bicikla i pribora.
Ondje sam saznao daje Zvonko nestao u ovom ratnom vihoru. Primili su me
s puno pažnje i razumijevanja, zadržavši me na ručku, i pozvali da se ponovo
juvim i pridružim za ručkom. Navratio sam još nekoliko nedjelja. Bio je
poseban ugođaj biti među prijateljima i ljudima iz građanskog života.
Ostalih dana, polazeći po poštu u komandu, prošetao bih gradom. Osjećao
NUin se čudno i potpuno strano u tom ambijentu. Tako je jako odudarao od
/.ugrcbačkoga. Nasvakom koraku, vulgarni izrazi u najnormalnijim razgovo-
rima. Srećom, nisam morao kontaktirati s njima, ali sam imao prilike čuti
psovke i vrijeđanje Hrvata i svega što je hrvatsko. Život u karanteni nije bio
leftak, više dosadan. Totalno smo se ulijenili i, da nije bilo svaki dan
jcdnosatne vježbe, ovako opušteni sigurno bismo bili potpuno omlitavili,
pogotovu što smo se počeli vidljivo oporavljati. U tom karantenskom
noravku, i prehrana je bila zadovoljavajuća: ujutro čaj-kamilica, za ručak
varivo, povremeno i komadić mesa, a kruha je bilo uglavnom dovoljno. U
lom razdoblju, bilo je dosta raspoloženja za pisanje, pa je prepiska, uz sve
f cSćc posjete nekima iz naše jedinice, bila više nego zadovoljavajuća. Osim
U>t|U, stizala su i pisma poštom, no njihov je sadržaj govorio uglavnom o
ohilcljskim događajima i problemima.
U toku toga karantenskog boravka, napokon i liječnički pregled, pa i
injekcije protiv tifusa! Komandu je na to ponukalo mnoštvo, gotovo stotinu,
oboljelih, koji su se našli u bolnicama. I moj prijatelj First, iz Stenjevca,
olprcmljen je u bolnicu. Daljnji moji izlasci u Mitrovicu potvrdili su
rvobitnu konstataciju da srpski živalj ovog kraja _
sovali su nas na svakom koraku, vulgarno i primitivno selžrazavajući, iz
čega se vidjela njihova kultura.
l prolazili su dani u mislima na moju dragu Nadu. Očekivao sam da će se
neSto dogoditi u vezi s mojim eventualnim polaskom u Zagrebu, no moj
hrulić Ivica više se nije javljao nikome od moje obitelji.
Ova karantena u Srijemskoj Mitrovici završena je 17. kolovoza. Već
sutradan stigli smo u Šid, i to sada u sastav Treće dalmatinske brigade.
Smjestili su nas u gospodarske zgrade nekoga poljoprivrednog gospodarstva
343
 - sada, naravno, bez ičega što bi odavalo takvu funkciju. Te prostorije bile su
na samom izlazu iz grada, nedaleko od ruske pravoslavne crkve. Smještaj
zadovoljavajući, a i kretanje je u blizini nastambi bilo slobodno. Uobičajena
prehrana i obvezno dnevno čišćenje urodilo je plodom, te je nestalo ušiju. No,
bilo je novih pojava oboljenja, pa je određena nova karantena. Oporavljao
sam se intenzivno, a pošta je od moje drage Nade stizala opet učestalo,
pogotovu jer je ozdravila od tifusa. U međuvremenu, umrla je njezina baka,
od srca.
Tek 13. rujna ukinuta je karantena, pa je izvršen preraspored u nove
jedinice, tako da sam sada ostao sam u Prvoj četi Treće dalmatinske brigade,
i to među borcima uglavnom Dalmatincima, kraj kojih nije bilo dosadno.
Puni temperamenta, neprestano su pričali i dobacivali duhovite primjedbe.
Od mojih supatnika iz kolone, jedino je Zubak ostao u Sidu, ali u drugoj četi.
Pučar je upućen u Erdevik, Kašner u Ilok. Osjećao sam se usamljen. Hrana
je bila jednolična, a spas u dobrom kruhu uz koji sam dnevno konzumirao
po litru mlijeka, nabavljenog u tamošnjih mještana. Ovi su bili pristupačni.
Najbrojniji su bili Rusini, a bilo je i dosta Slovaka i Hrvata. Srba je bilo malo,
ali ni tu nisu izostale uvrede Hrvatima i svemu stoje hrvatsko, tako da bi često
u našu obranu stali i komandiri Srbi, koji su i sami vidjeli daje bratstvo, ipak,
nešto drugo od onoga što proklamiraju komunisti. Kao vojnik, sada sam
dobio dužnost stražarenja svakog trećeg dana. Tako je sanjarenje o eventu-
alnom povratku u Zagreb potpuno splasnulo, a najavljivao se i rok služenja
još 6 mjeseci.
U međuvremenu, primio sam opširno pismo od oca, koje me posebno
dirnulo. Jednostavnim riječima opisao je život svoj i cijele obitelji u novonas-
taloj situaciji i ovim teškim danima. Boreći se s raznim nedaćama i s
nepogodama prirode, nastojao je prikupiti kakav-takav prirod da bi mogao
preživjeti ne samo jesen već i dolazeću zimu. Žalio se na obitelj pokojnog
brata Andrije, koja se teško miri s činjenicom da se mora prihvatiti rada i
pridonijeti i sama u održavanju svog života, a ne samo očekivati pomoć od
prijatelja, koji i sami imaju previše briga. Još se osvrće u pismu na pogibiju
brata Ivice i nemir kod ženskog dijela obitelji, koji nasjeda vračarama ili
varalicama što koriste tuđu nesreću i šire iluzije o čudovitim spasenjima i
životu, iako je potvrđeno daje poginuo još 1944, kod Ivanje Reke. I tako mi
je ostalo prostora za razmišljanje o nadolazećim danima i kako da se, kad
izađem, uključim u život pod novim okolnostima, u uvjetima pod novim
režimom, koji zapravo i ne poznajem osim po pričanju sa znancima.
Još sam primio opširno pismo od moje drage Nade, koja me željela
iznenaditi posjetom, ali ju je teta odgovorila jer da nije za takav put još
dovoljno zdrava. Javlja mi da je ponovo nastupila posao u Jadranskom
osiguravajućem zavodu, stoje bilo dosta kratko saopćeno pa me uznemirio
crv ljubomore. Naravno, napisao sam odmah opširno pismo s puno osjećaja
i uvjeravanja u optimističke izglede za budućnost naših dana, kad ćemo
zajednički dijeliti sva dobra i teškoće. Primio sam i pismo gospođe
Kovačević iz Slavonske Požege, te zlatne žene i prvog spasioca mojega
života u logorskom paklu. Ispričava se što se nije prije javila mojoj budućoj
344
/.litlnoj supru/.i.
Primio šum i pismo od svoje firme, gdje me rado očekuju na moje
ilosiiduSnje radno mjesto. Iako sam imao nekih sukoba s glavnim ravnateljem,
koji je bio naklonjen ustašama, simpatije kom. direktora dr. Karlovića bile su
uvijek im mojoj strani, pa se to odrazilo i ovom prilikom. To me ohrabrilo,
|K>(joltwt> sto sam od jednog prijatelja koji je došao iz Zagreba čuo za teško,
piohlaimilično stanje u privredi, osobito u Zagrebu, gdje su se na položaje
uhite lici ru/nc nestručne pridošlice uglavnom komunisti, koji nemaju pojma
ti privređivanju, a usta su im puna riječi i obećanja nekoga izmišljenog
iliihtug ftlvoiu. Zahvatila me uto tzv. gripa, pa sam se našao u bolnici, pod
UuitjMrulurom od 40 stupnjeva. Nakon pet dana, uz obvezno uzimanje
•upirltiu, upućen sam u jedinicu. Koristio sam priliku da pitam simpatičnog
liiočnlkii itmi li vijesti o eventualnoj demobilizaciji. Odgovorio je negativno,
Uli (lit mnogo ovisi o ishodu mirovne konferencije i o izborima, odnosno
njihovu ishodu.
/u sretan odlazak iz bolnice, ošišali su me do kože, pa sam opet poprimio
IHJBNCČOV izgled. Našao sam se na dužnosti u kancelariji, ali samo dva dana,
Jpr već 28, rujna odlazim opet u komandu u Srijemsku Mitrovicu. Tu sam se
HIlRuo su starim znancima Zubakom, Frantom i još dvojicom s križnog puta.
l'rltlilli smo isprave za put u Petrovaradin, gdje ćemo pohađati topografski
UsCuJ,
Sliuli smo 30. rujna. Prvi dojmovi bili su ohrabrujući. Loš dojam ostavilo
)ii J«lmo putovanje od Mitrovice do Petrovaradina. Prekinuli smo ga zbog
Nlllbo vo/c u Pazovi, dokle smo putovali u smrdljivim G-vagonima, koji su
|t»H i prokišnjavali, tako da smo jedva našli suhi prostor. Napola mokri, našli
NIIIU »e na betonu perona u Staroj Pazovi, tako da smo se ujutro jedva
l/ruvnuli. Iako smo znali odredište i svrhu prekomande, naše je raspoloženje
porušio, jer smo išli u Petrovaradin, gdje su se školovali mladi časnici
/rilkoplovstva, pa smo, raspoloženi, nakon dugo vremena opet zapjevali
l'uljelkovu »Falu« i druge pjesme iz naše hrvatske domovine.
Odmah po dolasku, iskoristio sam priliku da se s tim vijestima javim
11 lojuj Nadi. Brzo sam se udomaćio u novoj okolini i uspostavio dobre odnose
N novim znancima, jer i nije neke razlike u vojsci. Gdje god se našli, ima
dobrih i loših, a ostaje važno da se pridružite onome tko odgovara vašem
kurukleru. I već drugi dan nakon terenske nastave, za koje nas je pratila kiša,
moje su cipele potpuno zakazale, pa sam radi popravka ostao u sobi, bos.
Vuni je bio lijep i sunčan dan. To je bio stanovit peh, no koristio sam vrijeme
tlu se pismom javim mojoj Nadi u Zagreb i opišem joj moje sadašnje stanje.
Po formiranju topografskog tečaja, što gaje vodio jedan kapetan, Srbin iz
južnih krajeva Srbije, prilično zatvoren i nekomunikativan tip, našli smo se
nus nekoliko iz stare klape čak u istoj prostoriji, pa sam imao ležaj između
Zubaka, s jedne, i Frante, s druge strane. I ostali dečki bili su dobri i društveni,
te smo se dobro slagali.
Svi su me počeli zvati »Krajp« umjesto mojim punim prezimenom
Krujačić, a taj nadimak vukao se cijelim putom kalvarije i druženja. Nazvali
su ine Uiko više od milja nego zbog duljine prezimena. Ugodno sam ostao
345
 iznenađen i ljudskim, gotovo prijateljskim odnosom komandira Slovenca,
koji je nastojao da nam u svim postojećim mogućnostima izađe u susret te
poboljša uvjete života. Osim nastave, jednom na tjedan dopala bi me dužnost
straže. Tada bih najviše maštao o budućnosti i nisam bio opterećen, nakon
svega što sam proživio, da bi se nekakve teškoće mogle ispriječiti u našem
budućem životu. Život je tekao bez posebnih uzbuđenja, osim jednoga, kad
sam zakasnio pola sata po isteku dozvole, pa me dežurni poslao na raport. No,
to je prošlo samo s primjedbom da ubuduće tražim izlaz dulje. Prešao je preko
prijave!
Sama nastava tekla je ovisno o okolnostima i mogućnostima korištenja
tehničkih pomagala. Počeo sam i namjerno »zabušavati« u skupljanju
stručnog znanja, da ne bih stekao eventualnu prednost, a time i mogućnost
dobivanja čina i produženja služenja vojnog roka. I tako je 13. listopada
završio tečaj, a ja sam se našao medu slabije ocijenjenima. To je uočio
komandir, pa nam je očitao »bukvicu« i dao rok da za 14 dana naše znanje
dovedemo do traženog ili ćemo početi iznova još iduća dva mjeseca. Vidjevši
da je vrag odnio šalu, jer time bi se odgodio i odlazak kući, ja sam se, kao i
još neki, primio ozbiljnije gradiva, pogotovu što su stigle glasine o skoroj
demobilizaciji.
Sam tečaj je prekinut i završen prije predviđenog roka, jer je naš nas-
tavnik-kapetan strpan u zatvor i optužen kao protunarodni element. Jednog
jutra, izveden je pred svu vojsku divizije i ondje mu je skinut čin, a on
odveden pod stražom u zatvor.
Sada smo upali u nekakvu prosvjetnu sekciju sa zadatkom da pripremimo
za vojsku i građanstvo veselu priredbu s pjesmama i skečevima. Pripremio
sam i svoj skeč, sastavljen od dogodovština, neznanja i snalaženja na
proteklom topografskom tečaju, no nikako nije klapalo u koncepciji režije i
vođenja ove priredbe, dok to nije preuzeo jedan od bivših domobranskih
poručnika. A onda je sve živnulo, jer smo htjeli pokazati da i mi, bivši vojnici
hrvatske vojske, znamo dobro predstavljati, čak i bolje od ovih sadašnjih
umjetnika partizana. U tom radu na pripremama, češće se išlo na šetnje u
Novi Sad radi rekvizita, ali je izvedba već uvježbanog programa došla u
pitanje jer je on odisao domobranskim duhom, što je uočeno, pa su se
spremale ne male korekcije.
Novi pokusi u Domu kulture u Novom Sadu jednog su dana pridonijeli da,
vraćajući se u Petrovaradin, ugledam na željezničkom kolodvoru kolegu iz
svog poduzeća. On je to do 1941. bio kao putnik za Vojvodinu, a za vrijeme
rata, kap Srbin, stradao je dosta od Mađara. Ovaj susret oboje nas je
iznenadio, ali i razveselio, pa me pozvao da po povratku iz Zagreba posjetim
njega i obitelj. Imao je već 14-godišnjeg sina sa suprugom Ljubicom, koja je
bila Zagrepčanka i koja je također radila u našem poduzeću. Obradovan tim
susretom, vratio sam se u vojarnu, gdje me dočekalo iznenađenje - novčana
doznaka na 400 dinara od šogora pokojnog brata Ivice. Bilo mi je neugodno
primati novčane poklone, no dobro mi je došlo. Istovremeno sam primio i
pismo od moje drage Nade, pa sam se osjećao nakon svih tih zbivanja
zadovoljan i sretan.
346
A kad je trebalo održati predviđenu priredbu u Novom Sadu, ova je
sk inula. Vjerojatno nije odgovarala duhu i koncepciji komunizma, a rezultat
je bio obilje psovki na račun nadležnih oficira. Sutradan, zbog te odgode,
morao sam u komandu riječke mornarice da vratim posuđene uniforme
predviđene za priredbu. I tom prilikom posjetio sam obitelj Bajin i s njom
proveo ugodno popodne, izmjenjujući misli i upoznavajući situaciju. Moj
prijatelj i znanac Bajin imao je sada dvije trgovačke radnje s dobro razvijenim
poslovanjem.
Vrativši se u jedinicu, našao sam skupljene moje drugare, koji su tiho
pjevušili i dobacivali dosjetke iz ukinutog programa.
Dan mrtvih, l. studenoga, zatekao nas je u uobičajenom stanju, s tom
razlikom daje stigao paket od moje Nade sa slasticama, pa smo se počastili
s vi, a nastao je pravi »štimung« kad su dečki nabavili još i finoga fruškogorskog
vina.
Neke grupe iz redovnog kadra, uglavnom Dalmatinci i Makedonci,
otpuštene su kućama, a nama je počelo intenzivno popravljanje odjeće i
obuće. Zbog pomanjkanja kadra, sada su umnožene straže na svaki treći dan,
što uz hladne noći uz Dunav nije bilo ni najmanje ugodno. Uhvatio sam
dobru prehladu i bolove u kostima noge. To je bila posljedica ležanja na
/.ciniji i betonu još za vrijeme križnog puta. Aspirini su ublažili te bolove, a
za utjehu za skori, već najavljeni, odlazak kući, zapalo nas je još jedno šišanje
do kože. Baš lijepo za dečke kad se pojave pred svojim djevojkama!
No, 9. studenoga, iznenadila nas je obavijest komesara da ćemo ipak
održati otkazanu priredbu. Odbijali smo to uz primjedbe da ćemo, ovako
ošišani, izgledati kao kažnjenici. No, komesar se dosjetio da glave pokrijemo
litovkama. Opet su počeli pokusi za priredbu. Istovremeno, stišala se i
izborna buka da se čekaju »rezultati«, a mi naš odlazak za Zagreb. Takvo
raspoloženje preneseno je na 16. studenoga, kad su izvršeni liječnički
pregledi, napravljeni spiskovi i pripremljen novac za put. A onda opet -
odgoda do daljnjeg. Zato je 18. studenoga održana tzv. pretpriredba u Domu
kulture u Petrovaradinu. Za ovdašnje prilike _ uspješno, iako je vođen
program po direktivi. Naši su se dečki po izvedbi programa napili kp tclići,
jer je vino bilo za bogove. I ja sam bio solidaran, no ne toliko da bih izgubio
kontrolu, pa sam neke morao i ispričavati zbog nesmotrenosti i prostota
kojim su se obilno koristili.
Sljedećih dana, širile su se vijesti sa svih strana o totalnoj demobilizaciji.
To je stvaralo napetost i neraspoloženje u iščekivanju konačnog odlaska.
Ovu nervozu riješili su u komandi tako da su nas poslali na vojvođanska
polja, u berbu kukuruza. Napokon, 25. studenoga, stigla je naredba da se 27.
studenoga polazi u komandu, i to opet u Srijemsku Mitrovicu, gdje se
dobivaju putne isprave i dempbilizacijski dokumenti za odlazak kući. Nezamis-
liv je bio taj osjećaj sreće, osjećaj daje nakon toliko čekanja, nakon svega što
smo preživjeli, došlo vrijeme da se vratimo svojim dragima, svojim roditeljima
i obitelji. Put do Mitro viče trajao je par dana, pa sam se uz svoje dečke tek
2. prosinca ukrcao u vagone vlaka za Zagreb. Stigao sam tamo ujutro 3.
prosinca 1945.
347
 Susret s mojim gradom uzbudio me, kao i ulazak na jutarnji tramvaj kojim
sam se dovezao na Črnomerec. Pošao sam pješice prema rodnom selu
Lukšići i doživio prvi susret sa suseljanima, koji su se seljačkim kolima
vraćali kući. Uz mnogo znatiželjnih obostranih pitanja i odgovora, taj put do
kuće prošao je brzo. Začas sam se našao u svojem domu, uz roditelje i ostalu
obitelj. Susret je bio dirljiv. Bili smo presretni što smo se, nakon svih
događaja i teških dana, opet našli živi i zdravi pod krovom stare kuće.
Svukavši dotrajalu uniformu i dobro se oporavivši od njena višednevnog
mirisa, u čistoj odjeći, odmah sam pošao mojoj dragoj Nadi. Susret uz suze
radosnice i zagrljaj pun čežnje. Svaka riječ bila je suvišna. Gledajući se, oči
su nam iskazivale više od riječi, dopirući pogledom do dna srca. A 23.
prosinca 1945. vjenčali smo se u crkvi sv. Petra, potvrđujući tim činom
ljubav koja nam je davala snage da izdržimo nadljuske napore i iskušenja. •
Svjedočanstvo Pavla Šantaka

TOPOVIMA NA
ZAROBLJENIČKU MASU

Iz Zagreba krenusmo 7. svibnja 1945. Vojna formacija - ili, bolje rečeno,

škola - kojoj sam pripadao zvala se Ustaška časnička škola ili, skraćeno,
Zastavnička škola u Zagrebu, Ilica 200. Kao šesnaestogodišnjak, našao sam
se u školi misleći da ću kao pitomac najviše pomoći svojoj napaćenoj do-
movini, o kojoj sam nepune četiri godine, preko organizacije Uzdanice i
hrvatskog junaka, slušao samo najbolje i koja je za mene bila jedina i draga
domovina. Toga dana u zoru, napuštajući Zagreb u pravcu Slovenije, svatko
bi pomislio da se ide na nekakve vježbe ili slično, no nama je bilo rečeno da
ćemo neko vrijeme biti u Sloveniji za potrebe vojne obuke. Iskusnijima je
to bilo sumnjivo, pogotovo kad smo na tom putu počeli susretati i druge
vojne formacije, osobito od Celja nadalje. Odlazak iz Zagreba, sve do Celja,
odvijao se prema utvrđenom planu, reklo bi se vojničkom disciplinom. Kad
smo došli u Celje, nastalo je prvo razočaranje. Na otvorenoj pruzi našli smo
napuštenu njemačku kompoziciju punu različite robe, namirnica i, za nas
nevjerojatno, gotovo pun vagon domaćeg novca, kune, u svim apoenima.
Vidjevši kako neki drugi uzimaju iz vagona što im se sviđa, počela se i kod
nas javljati vojnička nedisciplina, pa smo i mi nagrnuli na napušteni vlak,

349
 uzimajući što smo htjeli, a najviše novac. Kad smo se zadovoljili, krenuli
smo dalje, ali sada je već svima postalo jasnije da to nije ništa doli povlačenje
u nepoznato i da se rat bliži kraju. O tome su počele kružiti i priče, među
nama i među onima s kojima smo se susretali na tome, za nas, tada još
zanimljivom i pustolovnom putu.
Došavši u blizinu Dravograda, osjećali smo umor. Pomalo su se pokazivale
posljedice neredovnog spavanja, kao i prehrane, ali još uvijek nisu bile zab-
rinjavajuće. Postalo nam je potpuno jasno da to nije igra ili pustolovina
nakon koje ćemo se mirno vratiti natrag u Zagreb. Sve ozbiljnije i već
pomalo sa strahom kretali smo dalje, ali sada to više nije sličilo organizira-
nom povlačenju. Bilo je to bez vojničkog reda i discipline. Pomalo se čula
pucnjava u daljini, i to reska mitraljeska vatra, kao i topovska paljba. Bilo
nam je jasno da idemo u susret nečemu zastrašujućem, nečemu što ćemo
uskoro sami osjetiti i doživjeti.
Došavši tako nadomak samog Dravograda, odnosno one čuvene doline s
livadama, ispresijecane rječicama, a okružene visokim brdima, sjeli smo da
se malo odmorimo ne čekajući više nikakvu službenu komandu. Pucnjava
je sve češće odzvanjala s okolnih brda, ali i bliže, što nam je davalo naslutiti
da smo i mi sve bliže presudnom trenutku. Na toj livadi, u toj pitomoj dolini,
tog časa se nalazilo nepregledno mnoštvo ljudi različitih uniformi, s različitim
obilježjima, od ustaških i domobranskih do njemačkih i četničkih.
Pošto smo se malo odmorili, nama nekolicini znatiželja nije dala mira. Ja
sam se uputio naprijed, i to me umalo stajalo glave. Opazio sam u daljini, na
150-200 m, nekoliko konja kako pasu na livadi. Došao sam sasvim blizu s
namjerom da jednoga uhvatim za sebe, jer će mi biti lakše putovati. Ne
osvrćući se mnogo oko sebe, nisam ni opazio da sam otišao predaleko, da su
uniformirani ljudi drukčije obučeni. Zajahao sam konja i krenuo. No, nisam
pravo prešao ni 100 m, kad spazim uniforme s meni dotad nepoznatim
obilježjima. Petokrake zvijezde presijavale su se na suncu i ja shvatim da sam
okružen neprijateljskim vojnicima. Potjeram konja natrag što sam brže
mogao. U to začujem iza sebe nekoliko pucnjeva, ali ugledam tada jedan
mali tenk koji se isto tako uputio naprijed, misleći proći za Austriju. Vidjevši
što se događa, skočim s konja na tenk, a ovaj se odmah zatim počeo vraćati
natrag. Tek došavši do svojih, shvatio sam svu opasnost u kojoj sam se našao.
Samo zahvaljujući tenku nisu me partizani pogodili, iako sam im s konjem
bio idealna meta.
Poslije kakvog-takvog odmora, krenuli smo dalje. Donekle organizirano,
ali sada hodajući gotovo svi zajedno u pravcu Austrije. Partizani su otišli već
prije, također u pravcu Austrije. Peti ili šesti dan po odlasku iz Zagreba, tj.
13. ili 14. svibnja, našli smo se između Dravograda i Bleiburga. Sada više
nije bilo tajni o tome kamo idemo. Znali smo da je rat službeno završen i naš
jedini cilj bio je da dopremo do Austrije, kako ne bismo pali u ruke
partizanima, odnosno da dođemo do zone gdje su Englezi, kako bismo se
predali njima. To nam je umalo pošlo za rukom.
Došavši na 4-5 km od maloga austrijskog mjesta koje se zvalo Bleiburg,
vidjeli smo nepregledne kolone koje su sve hrlile istom cilju - Englezima. Tu
350
smo se zadržali dan-dva, misleći da zbog nepreglednog mnoštva još nismo
došli na red da nas Englezi preuzmu. Nije nam bilo ni na kraj pameti da bi
to bila obična varka Engleza, zbog koje će na najzvjerskiji način biti ubijeno,
po mojoj procjeni, blizu sto tisuća - što hrvatskih, što drugih - vojnika, i to
4-5 dana po završetku drugoga svjetskog rata.
Zadržavajući se nadomak Bleiburgu, cilju našeg puta, kretali smo se
veoma sporo iz još pomalo nepoznatog razloga. Krećući se tako obroncima
šuma, došli smo do padine odakle se vidio Bleiburg. Ne sluteći nikakvo zlo,
najednom se začulo prodorno komandiranje: »Bacite oružje!« Pogledavši
ustranu, ugledali smo partizane. Stajali su jedan do drugoga, na 3-4 m, s
automatima uperenima u nas. Ispred nas počelo se bacati oružje. Isto sam
učinio i ja, poslušavši naređenje kao da je dolazilo od komandanta naše
škole.
Bacivši oružje, iako još mladi i neiskusni, osjećali smo se u lom trenutku
kao da smo ostali bez djelića odjeće na sebi. Istog časa smo se i pokajali, a
osobito oni koji su se, po svom dubokom uvjerenju, četiri godine borili za
dobrobit svoga naroda - u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ono što je
tada učinjeno ravno je genocidu nad jednim narodom. Zašto to danas tako
mislimo? Rat je završio 9. svibnja. Ova igra, koja se događala 20. ili 21.
svibnja s nekoliko stotina tisuća _ što hrvatskih, što drugih _ vojnika ne može
se nazvati drugim imenom doli genocidom nad čitavom armijom jedne
države. A zašto?
S jedne strane, potpuno su u pravu oni koji danas tvrde da je presudnu
ulogu odigrala tadašnja engleska politika, engleska armija na tom području.
Englezi su točno znali što se događa sa zarobljenom hrvatskom vojskom,
osobito ustašama. Bez obzira na njihovu ulogu u drugome svjetskom ratu na
području NDHjPo završetku rata, nijedna civilizirana armija ne bi postupila
onako okrutno sa zarobljenicima kap što su to postupili jugoslavenski
partizani! Nad zarobljenim i golorukim narodom, kao što će se to poslije
vidjeti, izvršiti onakav masakr, to ne pamti nitko živ, pa ni za vrijeme rata,,
kad se toleriralo i dopuštalo mnogo što. Mnogo očevidaca opisalo je
partizanski odnos prema zarobljenicima najvišim engleskim oficirima, koji,
su imali utjecaj na to da se stanje sa zarobljenicima bitno izmijeni. No, oni
su, zt>og viših političkih ciljeva, svjesno, znajući što ih čeka, vraćali na .
desetine tisuća zarobljenika partizanskim hordama, a na desetine tisuća nisu
ni htjeli primiti već su ih partizani odmah zarobljavali i smjesta, ili na i
povratku u Dravograd, masovno likvidirali.
S druge strane, domobranski i ustaški oficiri, pa i oni najviši (Herenčić,
Moškov), također su znali što očekuje većinu hrvatske vojske ako ih zarobe
partizani. Nipošto nisu smjeli izdati ono famozno naređenje o predaji,
odnosno kapitulaciji cjelokupne vojske, a računa se da je ondje bilo oko
400.000 vojnika. Pod onakvim okolnostima, trebalo je izdati naređenje^da
se u Austriju, u englesku zonu, probije sva hrvatska vojska, pa i silom oružja,
tim više što ni Englezi nisu imali naređenje da upotrijebe silu, a ne vjerujem
da bi i mogli silu upotrijebiti protiv tolikog broja vojnika ni Englezi, a
pogotovo ne partizani.
351
 Bacivši oružje na proplanku one.šume s koje je pucao vidik na Bleiburg,
prestala je postojati hrvatska vojska i hrvatska država! Jedna stranica
povijesti je okrenuta. Za velik broj ljudi, žena i djece, počela je tada prava
golgota, koja se ne može opisati i kojase ničim ne može opravdati. Formirana
je nepregledna kolona i poslušno roblje krenulo je natrag u smrt.
Idući putom prema Dravogradu, sve više se osjećao umor, glad i žeđ.
Svatko bi osjećao sućut, ako ne prema odraslim osobama, a ono bar prema
ženama i djeci, kojih se ne mali broj povlačio zajedno sa svojim najbližima
u sigurnost austrijskih prostora. Partizanski pratioci to nisu osjećali. Dobili
su naređenje, a i sami su zaključili da je bolje brinuti se za što manje ljudi!
Putom se broj smanjivao iz različitih razloga: nije mogao dalje - metak u
potiljak i gotovo; izdvajanje iz kolone, koje je uslijedilo iz čiste zabave, i
opet manji broj! Tako je to išlo cijelim putom do Dravograda.
Kad smo stigli na onu znamenitu poljanu koja je mnogima ostala u crnoj
uspomeni, ono što se tada dogodilo mislim da nitko nije kadar vjerno opisati.
Najprije su počeli štektati mitraljezi, sve moguće automatsko oružje, a na
kraju su u masu, koja se nalazila na nepreglednoj livadi, bili ispaljivani
direktno topovski hici iz svih kalibara. Nastala je nezapamćena klaonica.
Bespomoćna svjetina najprije je ostala zaprepaštena, zureći u ono što se
događa, a potom je jurnula naprijed, lijevo, desno, vjerojatno ne vjerujući da
je to moguće. Na tisuće mrtvih i ranjenih za samo nekoliko minuta!
Ja sam slučajno pogledao ustranu, jer smo uglavnom bježali naprijed, i
ono što sam vidio bilo bi stravično i za one koji su navikli gledati smrti u oči
svaki dan. Nije bilo za gledanje. Crijeva mladog vojnika vukla su se po
zemlji, a on je jaukao, zapomagao. Okrenuo sam se i, ne znaj ući kamo ni što,
bježao dalje naprijed. Tako je bilo nekoliko minuta. Daljnjih nekoliko
minuta, nekad jačeg, nekad slabijeg intenziteta, čula se pucnjava, iako se
činilo da to traje vječnost. Mi koji smo ostali živi razbježali smo se, a onda,
ponovo okupljeni u kolonu, krenuli smo naprijed, u pravcu Maribora.
Na putu do Maribora, stanje se ni u čemu nije mijenjalo. Svaki dan su
nestajale desetine i stotine zarobljenika,, i to kao da je postalo normalna
pojava. Rezigniraniy#astavili smo hodati, ponekad i spavajući u hodu, te
napokon stigli u Maribor. U Mariboru nas smjestiše u improvizirani logor,
koji je bio zasađen jabukama, ali izrovan veoma dubokim jamama, vjero-
jatno od avionskih bombi. Noć je brzo pala i mi se smjestismo u one duboke
jame. O nekoj večeri nije moglo biti ni govora. Cijelim putom od Dra-
vograda, nismo vidjeli ni komadić kruha, ni kapi vode.
Kad smo došli u logor, a moglo je to biti negdje potkraj svibnja mjeseca,
mlada stabla jabuka zelenjela su se kao stoje i normalno u to doba godine.,
Umorni, odmah smo pozaspaluUjutro, mada je već sunce granulo, počela!
je vika stražara. Probudili smo se i shvatili da to nije san već stravična zbilja.
Počeli su nas razvrstavati po formacijama kojima smo pripadali. Odvojeni
tako po grupama, nadali smo se Ijudskijem tretmanu, no to su bile samo
iluzije. Prošao je i taj dan bez mrvice kruha i kapi vode. Jutro je osvanulo kao .<
i prošlo. Bili smo u jamama, a po svanuću istjerani iz njih kao miševi iz svojih
rupa. Kad sam pogledao mlada stabla jabuka, jer to je bilo drugo jutro
352
boravka u logoru, imao sam što vidjeli: na stablima nije bilo ni malo kore,
sva je bila izguljena i pojedena, kao i lišće na njima. I sam sam se malo sladio
tom poslasticom, ali nisam mislio da ćemo to obrstiti sve do gola stabla.
Dan je počeo tako da su nas ponovno razvrstavali, ovaj put po približnoj
dobi. U/imali su sve moguće podatke: kojoj jedinici pripadaš, gdje si bio,
kakav čin imaš, koje si godište i tako redom. O nekoj hrani ni govora. Što se
tiče jela - nismo nišui okusili, po sjećanju, 5-6 dana osim kore i lišća od jabuka
- opet ni govora. Jelo još kako, ali počela se javljati nepodnošljiva žeđ, i to
najviše /.bog sunca kojem smo bili izloženi nekoliko dana. Logor je bio
opkoljen stražarima s uperenim šarcima (mitraljezima) u nas. Na nekoliko
mjesta u/.a zid bile su vodovodne slavine iz kojih je danonoćno veselo
žuborila pitka voda. Kada smo već mnogibilina rubu izdržljivosti, pošlismo
prema vodi. Na nekoliko metara od nje, začuo se povik stražara: »Odbi!«,
a zatim nekoliko hitaca iz mitraljeza blizu nogu. Prestrašeni, povukosmo se.
Oni hrabriji krenuli su dalje prema vodi i tu ostali pokošeni mitraljeskom
vatrom. Shvatili smo da ono puštanje vode, koja je danonoćno curila, nije
ništa doli sadističko iživljavanje na 50-80 tisuća zarobljenika u logoru.
Prošao je i treći dan u Mariboru. Ništa novo nije se dogodilo osim što nas
je malo manje ostalo na životu. No ta svakodnevna pojava više nas nije
uzbuđivala. Napokon je došao i dan odlaska iz logora Maribor, a to je bilo
početkom lipnja mjeseca. Oni koji su ostali živi i koji su mogli donekle hodati
- jedanput smo dobili malo kruha - krenuli su, razvrstani u koloni po četiri,
put Varaždina. Iznemogli, nismo mogli hodati brzo.Taj put otegnuo se
otprilike četiri dana.
Došli smo nekako do Varaždina, ali ne svi, i tu smo ostali dan-dva. Već
smo pomislili, valjda ćemo se tu malo duže zadržati pa se i malo oporaviti,
ali onda je pala komanda: »Pokret!« Nismo znali kamo idemo dok nismo to
pročitali na putokazu ili dok nam nisu rekli. Stigli smo u Ludbreg. Putom
su likvidirani oni koji nisu mogli hodati, pa čak i oni koji bi malo posrnuli.
Tu smo se zadržali 3-4 dana. Hodajući tako, ni sami ne znajući kamo i kuda,
došli smo do Murske Sobote. Opet, naravno, prorijeđeni. Iz Murske Sobote,
nakon dan-dva, krenuli smo opet u pravcu Varaždina. Naputu do Varaždina,
posjetili smo nekoliko mjesta, zadržavši se u njima par dana, te stigli ponovo
u Ludbreg, gdje smo smješteni u bivšu vojarnu, sada kasarnu partizanske
vojske.
Po dolasku u kasarnu, rekoše nam da ćemo tu ostali duže vrijeme. To je
moglo biti oko 15. lipnja. Pošlo smo se smjestili, dali su nam nešto bolju
hranu - mislim daje bila kašasta - i dopustili nam da spavamo u sobama,
i to u pravim vojničkim krevetima. Drugi dan, počeli su nas čistiti od ušiju.
Opet su nas razvrstavali, uzimali podatke, te smo napokon, nakon »željnog«
čekanja, postali »borci« 18. slavonske udarne brigade. Obuka je trajala oko
četiri mjeseca. Nakon obuke, kao mlađa godišta - rođen sam 1929. i u ono
vrijeme imao sam tek nešto više od 16 godina - pušteni smo kućama.
Ovo su sjećanja nakon 45 godina, koja se temelje na nekim zapisima i
može se dogoditi da je nešto ispušteno ili izmijenjeno zbog vremenskog
odmaka. •
353
23 Križni pul
 ČEMU BLEIBURG
I KRIŽNI PUT

B leiburg iz sredine svibnja 1945. jamačno bi iskrsnuo ovih mjeseci ili ovih
dana kao neizbježna domaća novinska tema i da nije izgubio svoju londonsku
parnicu britanski povjesničar ruskog podrijetla grof Nikolai Tolstov, koji je
proglašen klevetnikom i osuđen na nezapamćeno visoku novčanu kaznu od
milijun i pol funti, zato što je bez bjelodanih i čvrsto potkrijepljenih dokaza
okrivio nekadašnjeg britanskog generalštabnog brigadnog generala Tobvja
Lowa a kasnije vrlo uglednog lorda Aldingtona za bezobzirno izručenje
ratnih zarobljenika i raznih građanskih osoba SSSR-u i Jugoslaviji. Daljnji
srodnik slavnog ruskog pisca, na što upućuje njegovo zvučno prezime (inače,
potomak majke Engleskinje i oca Rusa, izbjeglice u ranoj mladosti - Nikolai
Tplstov pretpostavlja da je njegov pradjed rođak autora »Rata i mira«, bio je
niz godina prvenstveno zaokupljen neumitnim posljedicama izručenja svojih
nesuđenih sunarodnjaka, ne samo ratnih zarobljenika s područja Sovjetskog
Saveza a u sastavu njemačke vojske, nego i carističkih ruskih izbjeglica koje
su britanske vojne vlasti navodno također u Austriji predale Crvenoj armiji.
U pozadini tog britanskog postupka - tumačenog i prikazivanog od raznih
autora na razne načine, uglavnom ovisno o njihovom vlastitom opredjeljenju

355
 - Nikolai Tolstov je predočio prema njemu raspoloživoj građi u svojoj knjizi
»Ministar i pokolji« (»Centurv Hutchinson Ltd«, London - Melbourne -
Auckland - Johannesburg, 1986) i sličnu svježe poratnu dramu slovenskih,
hrvatskih, srpskih i crnogorskih vojnih i civilnih bjegunaca, koji su prispjeli
u južnu Austriju ili samo do austrijske granice, uzmičući pred naletom
jedinica JA u njihovim završnim operacijama.
Dakako, riječ je o slovenskim domobranima, ustašama, hrvatskim do-
mobranima, Ijotićevcima, četnicima, ali isto tako o ogromnom broju civila,
dapače žena i djece (omjer vojske i civila teško je odrediti, s obzirom daje
približavanjem granici nastalo masovno odbacivanje uniformi i presvlačenje
u kakvu-takvu civilnu odjeću, tako npr. jedan sudionik tih događaja u
razgovoru za »Start« procjenjuje daje tik uz granicu, sa slovenske strane, bio
odnos civila i vojske 3:1). Prosudba o konačnom broju jugoslavenskih
bjegunaca na granici varira od nekoliko desetaka tisuća, pa sve do oko pola
milijuna ljudi, a može se naići na tvrdnje da se radilo i o još daleko većem
broju. Ova različito interpretirana brojka usko je vezana s brojem onih,
kojima se potom zauvijek zameo svaki trag, što znači da nisu preživjeli
izručenje ili predaju, da su pogubljeni, mrtvi. I tu postoje različite procjene,
koje zbunjuju i međusobno su posve proturiječne. Sam Tolstov smatra daje
- što se tiče Hrvatske - recimo silno pretjerana brojka od 250.000, već »s
obzirom na tadašnju populaciju Hrvatske«, i prihvaća kao moguću brojku od
60.000 (Tolstov na »Omladinskom radiju« u Zagrebu 27. IV. 1990). Istovre-
meno, dr Franjo Tuđman u svome poznatom djelu »Bespuća povijesne
zbiljnosti« (Zagreb, 1989) tu procjenu svodi na 35.000 - 40.000. Ilustracije
radi - i da bi se shvatilo s čime su sve suočeni i najdobronamjerniji domaći
istraživači ovih zbivanja - evo stoje iznio, na uvaženom znanstvenom skupu
o »završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije«, održanom u Beo-
gradu 1985, jedan od pregovarača s Britancima u ime JA u Bleiburgu 1945:
»Oko 97 odsto zarobljenih Pavelićevih vojnika ubrzo je bilo pušteno kućama«
(zbornik »Za pobedu i slobodu«, Beograd 1986, str. 556).
Nadalje, zajedno s konačnim slomom i predajom kod Bleiburga, kamo
se usmjerila glavnina bjegunaca, nastao je pojam - »blajburški pokolj«, koji
opet navodi na zaključak daje dolina kraj ovog austrijskog sela bila poprište
sveopćeg nemilosrdnog obračuna s poraženima (npr. kao stoje navedeno u
jednoj povijesnoj studiji: »Pucalo se je od 14 do 16 sad neprekidno po
ljudima, koji su već davno istaknuli bijele zastave...« Iskazi svjedoka i
očevidaca, koji su se ondje zatekli i iznijeli svoja sjećanja za »Start«, kao i
spoznaje s rekonstrukcije na licu mjesta uz pomoć preživjelih sudionika i
ujedno izvrsnih poznavalaca navedenih događaja nameću korekturu/ takav
Bleiburg - dogodio se kasnije! "U odvođenju s granice, u dubini Hrvatske i
Jugoslavije, duž trasa koje su preživjeli i njihovi bližnji nazivali »križnim
putevima«, što istom čeka da bude temeljito ispitano kao nastavak opisane
situacije kod Bleiburga. Još uvijek poslije četiri i po desetljeća nedostaju
objašnjenja: kako i zašto se dogodio Bleiburg poslije Bleiburga?
Privučeni sudskim procesom protiv povjesničara Tolstova ušli smo u
temu o Bleiburgu odmah iza minule Nove godine, razgovarali s Tolstovem
356
i njegovim tužiocem lordom Aldingtonom, prenijeli neke odlomke iz spom-
enute Tolstovevc knjige (zabranjene poslije presude, u nas se ujesen očekuje
donekle izmijenjeno i prošireno izdanje), i uspjeli ostvariti podulju seriju
razgovora s preživjelim svjedocima ovog do tada službeno omalovažavanog
i javno zapostavljenog svršetka rata u našoj zemlji. Dok se među domaćim
izbjeglicama svih narodnosti njegovalo sjećanje na Bleiburg, kao memento
ne samo kraha nego patnji i stradanja, pa će prirodno taj memento tu i tamo
poprimati i mitske značajke, u zemlji se o blajburškim događajima - šutjelo,
izuzev kad su se spominjale tamošnje komemoracije kao izazivačke ok-
upljanje nepoćudnih i neprijateljski raspoloženih izbjeglica, optužujuće
ratne prošlosti.
Početkom godine kad smo se prihvatili Bleiburga, dobrano prije
naknadnih demokratskih promjena u Hrvatskoj i usko s time cijelog vala
sličnih tema i otkrića, koje su dotle spadale u neoporccivc režimske tabue,
nastojali smo u granicama naših mogućnosti proniknuti u - pojedinačne i
zajedničke drame budućih i kasnijih ratnih zarobljenika duž austrijske, pa
čak i talijanske granice. Htjeli smo široj javnosti prikazati, dokumentarno i
što izvornije još jedno lice rata, nepravedno zataškano, sa svim posljedicama
i žrtvama. To je bilo prvi put da~ uzima riječ - nepriznata na taj način,
pobijeđena strana: obični ljudi, unovačeni, mobilizirani, obmanuti licemjer-
nom propagandom da je s Britancima sve utanačeno, na kraju prepušteni
sami sebi, iznevjereni. U najvećem broju slučajeva to su - ljudi iz Bleiburga,
s kojima smo razgovarali, one glavne i krive oni do granice nisu ni vidjeli...
Pokretanjem naše serije pokrenuli smo lavinu pisama, telefonskih
javljanja, osobnih posjeta i susreta, što nas opet potaklo da istrajemo, a zatim
pobudilo da izdamo »Otvoreni dossier - Bleiburg« kao dva zasebna knjiška
l
izdanja, s prilozima koje smo u međuvremenu objavili u »Startu«, kao i još
nekima posebno naručenima za ovu prigodu (drugo izdanje je bilo prošireno
prvo). S oba ova izdanja izazvali smo još veće zanimanje: danomice su
gotovo sve telefonske veze uredništva bile zauzete mnogobrojnim pozivima
iz zemlje i inozemstva, odasvud su stizale predbilježbe na knjigeo Bleiburgu.
Jesmo li odgovorili na veći dio pitanja koja iziskuje blajburški finale?
Ne, nipošto. Možda smo tek ovlašno dotaknuli najhitnije okolnosti. Prelazeći
s jednog na drugog sugovornika, kao i uvodnim i popratnim prilozima u
»Startu« i oba knjiška izdanja, vrlo često vrtjeli smo se u određenom
faktografskom krugu, silom prilika preuzimali neke motive i podatke, koji su
zacijelo nailazili na nečije manje ili više dopustive prigovore i zamjerke.
Međutim, takvi se propusti i promašaji mogu lako objasniti: mozaik o
Blebirgu (podrazumijevjaući pri tome cjelokupnu situaciju od Bleiburga do
Klagenfurta, znači i izručenja iz Viktringa kraj Klagenfurta i si.) sastavljali
smo iz broja u broj, dakle preko pola godine kontinuirano i bez prekida, i
premda »Start« izlazi istom nakon svaka dva tjedna, mi smo uzmu li se u obzir
redovni terenski zadaci i druge obveze, imali uvijek na raspolaganju odviše
kratak rok za predanije analize i usporedne provjere. Ovaj problem riješili
smo vjernim prenošenjem razgovora sa sudionicima (te na taj način »paten-
tirali« predložak po kojemu istu temu obrađuju danas drugi zagrebački
357
listovi), riječ jeo sudionicima koji pristaju da budu interpretirani pod punim
imenom i prezimenom. Također: da njihov identitet potkrepljuje njihova
fotografija! Živi ljudi s njihovom životnom pričom! Po drugi put u relativno
kratko vrijeme, pisali smo o nečemu o čemu se drugi nisu usudili, odnosno
da ponovimo riječi generalnog konzula i opunomoćenog ministra NR
Poljske u Zagrebu Tadeusza Nestorowicza, izgovorene 9. VII. 1990. kod
preuzimanja katinske lubanje ubijenog poljskog podoficira, koju je »Start«
pronašao u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku:
»Danas je lako. No, kad je 'Start' pisao o Katvnu i upozorio na ovu lubanju,
to je u Poljskoj bilo nezamislivo...«
Kroz tih nešto više od pola godine baveći se Bleiburgom i ljudima koji
su ondje bili sredinom svibnja 1945. došli smo do raznih spoznaja, raznih
iskustava, raznih dilema, raznih sumnji, pa čak zapadali i u razne čudne
situacije. Najednom nam se stuštio na uredništvo prolom oblaka od raznih
izbjegličkih publikacija, pisama, pošiljki (primili smo npr. i video-dokumen-
tarac iz SAD Michaela Palaicha »Blajburška tragedija«). Prvo je pošiljke i
poruke preuzimala jedna osoba, zatim još jedna, naposlijetku čak tri.
Ispočetka činilo se da neće biti nimalo lako pronaći i pridobiti za javni
razgovor preživjele zarobljenike s austrijske granice. Barem, ne iz broja u
broj, kao što smo zamislili. Primili smo, primjerice, narudžbu za prvo izdanje
naše knjige »Otvoreni dossier - Bleiburg«, s porukom ovakvog sadržaja:
»Knjigu naručujem, jer sam jedan od rijetkih živih svjedoka tragične situa-
cije oko Bleiburga i »križnog puta« od Vršca do Kovina. - Bivši zrakoplovni
rezervni poručnik - meteorolog«. Nazvali smo navedeni telefonski broj u
Zagrebu, ali nismo se obradovali odgovoru na našu molbu, rečeno nam je:
»Nije vrijeme!« Čovjek neće, pa neće! Eto, da nije ono nadopisao bili bi
prikraćeni za jedno suvišno uvjeravanje!
Jedna vjerna čitateljica iz okolice Zagreba, koja je kazala za sebe da je
bila bolničarka i da je zbog prikrivanja trojice ustaških ranjenika provela tri
mjeseca u zatvoru u Slavonskoj Požegi nazivala nas je kriomice od svojih
ukućana, i na kraju krajeva odustala od razgovora strepeći od osvete njenog
nekadašnjeg zapovjednika zatvora. Nismo inzistirali, nismo je više čuli!
Osnovne njene podatke i dalje čuvamo pohranjene...
Nepotpisano pismo - a takvih je bilo podosta - sa žigom pošte u
Chicagu od 15. ožujka 1990. bilo je vrlo kratko: »Gospodine, devedeset
kilometara od Zagreba, u Sošicama, postoji jama pod imenom Jazovka, u
koju su bili bacani hrvatski mladići (o nalazu ogromnog broja ljudskih
kostura u toj jami pisat će zagrebačke novine prvi put 29. VI. 1990 - op.).
'Crna maska' (tj. potkazivač u austrijskim zarobljeničkim logorima koji se
pojavljivao pod takvom maskom i neprepoznat prokazivao određene osobe
- op.) je bio Musliman, koji je odavno umro u Damasku. Moja dva brata su
svršili u jamama. Treći si je sam morao kopati jamu, no uspio je pobjeći. On
živi u Hrvatskoj. Zbog toga moram ostati -' Šesnaestogodišnjak sa Bleiburga'«.
Zagrepčanin iz okolice Britanskog trga (navodno je pripadao I. hrvat-
skoj udarnoj diviziji, zanimalo ga zašto nije bio nigdje spomenut zar-
obljenički logor u Grafensteinu) obećao je javiti se iza Uskrsa, tj. kad se
358
čvrsto odluči. Da prepustimo njemu inicijativu. Uskrs smo odavno zaborav-
ili, on se nije javio.
U rano proljeće boravili smo u Modrici, pozvani od tamošnjeg ka-
toličkog župnika Josipa Kresića, zbog razgovora s jednim njegovim župljan-
inom. Prispjeli smo u zakazano vrijeme i ugodno poćaskali sa župnikom: 84-
godišnji preživjeli iz Bleiburga naglo se predomislio, počeo zazirati od
razgovora za novine, na koji je inače prije dobrovoljno pristao, otišao je iz
svoga sela i danima se nije vraćao kući (kako nas je malo zatim izvijestio
župnik).
Dva puta uzastopce pisao nam je isti čitatelj (on navodi da nam je tri
puta pisao, treće njegovo pismo nismo dobili), koji se nije želio potpisati, ali
je zato ponovno javljajući se nadopunjavao svoje prethodne doživljaje. Iz
njegova prvoga pisma: »... Nisam koljač, već budala koja se vraćala u
oslobođenu domovinu i stigao do Celja... U civilu i čuvajući svoju legitima-
ciju došao sam do Laškog, kada dolazi kolona ustaša... svima su davali
ustaške kape... Da li su Englezi krivi? Da su bili Francuzi bilo bi još gore...«
Iz drugoga pisma: »... Istina je da su ustaše skidali oznake s kapa i stavljali
svoje oznake kod Laškog, i strijeljali vojnike koji nisu imali oznake...«
Izabrali smo djelomične odlomke iz kojih se ponešto naslućuje o njihovom
autoru, i dalje u nedoumici na što nam se zapravo skretala pažnja i što smo
to trebali iz njih poimati.
Potkraj lipnja primili smopismo potpisano ispravno citiranom latinskom
poslovicom, koja u prijevodu glasi: »Što god je sakriveno, najavu će iznijeti
vrijeme«. U pismu stoji: »Moje ime nije bitno... zahvaljujem što imate
ljudsku i novinarsku hrabrost da pišete o blajburškim događajima. Sve Stoje
cij. »Start« pisao od broja 547 do 550 pročitao sam... Slučaj prvi: ranih
pedesetih godina, dakle šest do sedam godina poslije rata, učesnik a tadašnji
partizan mi je pričao, sjećanje mu je bilo svježe: 'Tu gdje se rijeka Meža
ulijeva u rijeku Dravu, slila se je neviđena masa naroda. Bilo je određeno da
se sve tu i pobije. Ja sam odvajao sve poznate iz mog mjesta i okolice ili tko
je rekao da je iz mog mjesta, ali sve što je bilo tu ja nisam mogao
odvojiti..,'«...
Bilo je kao što smo već napomenuli vrlo mnogo pisama iz inozemstva,
koja su stizala na našu adresu. Svako od njih bilo je zanimljivo na svoj način,
no ipak jedno zaslužuje naročito pažnju. To je pismo američkog novinara iz
Amarilla u Teksasu, Ekrema Spahića, koji je u dobi od svega četiri mjeseca
starosti dospio do Bleiburga. Spahić iz Amarilla navodi:»... Moj Babo (otac)
nije nikada mnogo pričao o svojini uspomenama iz Drugog svjetskog rata. Iz
moje radoznalosti, ja ga zamolih, kad sam bio kod njega u posjetu ujesen
1981. godine, da mi ispriča svoje doživljaje za vrijeme N.D.H. Tata pristade
na taj mini-intervju. To sam ja odmah zabilježio (engleski), pa odatle sada
prenosim... Moj otac, Muhamed Spahić, služio je svoju domovinu kao
redarstvenik u Tuzli... Tata kaže, da smo bili u Zagrebu oko tjedan dana, i 6.
svibnja krenuli smo u organiziranim kolonama prema Sloveniji i Bleiburgu.
Tatina kolona od oko 100.000 ljudi - većinom vojnih osoba, s mnoštvom
civilnih izbjeglica - koja još nije bila stigla u Bleiburg, predala se je u
359
 nekoliko mjesta u Sloveniji. Mnogi pojedinci, kao i moji roditelji, su uspjeli
izbjeći partizane. Kroz par dana kasnije, moj otac i majka su se nesrećom
rastali u Sloveniji, da se nikad više neće vidjeti. Ja, kao 4-mjesečni dječak,
ostao sam u rukama moga oca, koji nije znao što da radi sa mnom, bez mlijeka
i hrane, nego da me ostavi jednoj slovenskoj seljanki, s notom, da me vrati
mojoj Nani (baki) u Tuzlu. Srećom, kroz dva dana, moj Amidža, Zejčir, koji
je služio u hrvatskoj konjici, prođe kroz to isto selo i prepozna mene
malenoga, i zatim povrati me mojoj baki...« Otac Ekrema Spahića bio je dva
puta zarobljavan, oba puta je utekao (prvi put: »s jednim mladim slovenskim
Domobrancem u 4 sata ujutro«, potom: »ovoga puta je pobjegao s dva
Volksdeutschera, koj i su radili u Njemačkoj«, sa suprugom se nikad više nije
sastao a sina koji nam je pisao prvi put je vidio tek 26. ožujka 1960. na
uzletištu u Amarillu u Teksasu (svako sinovljevo zapitkivanje prekidao bi
primjedbom: »Bilo je to sve, kao daje kraj svijeta!«. Proizlazi daje Muhamed
Spahić zauvijek ostao s druge strane granice (poslije drugog bijega uspjelo
mu je prijeći u Austriju i nastanio se u Leibnitzu), umro je 1983. u 65. godini
života »nikad više ne vidjevši njegovu rodnu Tuzlu«.
Pored onih koji su nas u izravnim susretima molili da se strpimo i
sačekamo za razgovor do »neke bolje pri like«, bilo je i takvih koji su pristajali
da iznesu svoja sjećanja, koja će biti snimljena na magnetofonsku vrpcu, ali
uz uvjet da budu izostavljena njihova prava imena i prezimena. To nismo
prihvaćali stoga jer smo se pridržavali načela: objavljujemo isključivo priče
ljudi čiji autentičan lik prikazujemo na fotografijama! Odnosno: bit će to
autentičan razgovor s autentičnom osobom, koj u tkogod poželi može upoznati!
Iz tog razloga nije objavljen razgovor i s 64-godišnjim Zagrepčaninom,
bivšim domobranskim obavještajnim časnikom, koji se probio doKlagenfurta,
ondje postao britanski zarobljenik i kao takav bio izručen iz Austrije u blizini
Dravograda. Dotični nam je potanko opisao svoj mukotrpni pješački povra-
tak preko Maribora, strijeljanja zarobljenika u okolici Maribora, iscrpljujuću
trku zarobljenika od Samoborskog polja do Velike Gorice - »tko nije stigao
dobio je metak u glavu«, i konačan smještaj u logoru u Kovinu, odakle je
pušten 29. XI. 1945. Slično smo postupili i s nekim drugima, pa njihove
anonimne priče nismo objavili: zahvaljujemo im na suradnji i povjerenju, ali
ostali smo pri svome!
A kako je bilo s drugom, pobjedničkom stranom?
Prije svega tih kontakata je bilo svega nekoliko, i od svih njih našlo se
na stranicama »Starta« samo pismo nekadašnjeg pripadnika OZNE iz
Ljubljane. Pokušali smo npr. korektno obaviti razgovor s jednim političkim
vojnim rukovodiocem, kojega je zapala dužnost da u Kočevju preuzima
transporte zarobljenika, što su stizali u zatvorenim stočnim vagonima, a on
ih je dalje u unutrašnjost Kočevskog Roga otpremao kamionima na likvidaciju,
vezane, pod izlikom da je pruga razrušena pa ih zato na ovakav način
prebacuju kamionima do naredne željezničke stanice. Razgovor je magneto-
fonski snimljen, tekst napisan (25 nov. kartica) i prema dogovoru dostavljen
na autorizaciju s rokom od tjedan dana za pažljivo iščitavanje.
No, naš sugovornik je s primitkom teksta naglo izgubio svoj kakav-takav
360
dotadašnji mir, počeo nas je panično nazivati i u uredništvo i kod kuće,
najednom mu je bilo strahovito stalo da nekako dođe do magnetofonskih
vrpca na kojima je njegova ispovijest, njegovo svjedočenje o masovnim
likvidacijama. U jednom trenutku je svoju uznemirenost tumačio pogrešnim
redoslijedom spominjanja imena nekih koji su bili s njime na istom zadatku,
u drugom navratu da je vjerojatno još nešto ostalo na vrpci što nije u tekstu,
u trećem da je čitajući tekst došao do zaključka kao daje bio saslušavan...
Ukratko: odustali smo od svakog objavljivanja (iako taj razgovor u svom
izvornom obliku otkriva na koji je način Kočevski Rog postao masovna
grobnica), jer više jednostavno nismo se mogli sporazumjeti, niti šta naš
sugovornik hoće, niti šta neće! Da smo bili u pravu vidi se po tome što je
odmah unajmljen jedan zagrebački odvjetnik, da nam pošto-poto uzme
snimljene magnetofonske vrpce...
Iz iste jedinice, iz iste brigade, bio je autor pisma, u kojemu je bilo
navedeno da je on »jedan od učesnika jedinica JA koje su na teritoriju
Republike Austrije u svibnju 1945. godine preuzimale zarobljene kvislinge
od engleskih vojnika«, te bi rado ponudio svoje podatke, svoje svjedočenje,
grofu Tolstovu (»Doznao sam iz štampe da će grof Tolstov posjetili Vašu
Redakciju - netočno, to nigdje nije bilo objavljeno! - pa Vas molim, da mi,
ako je moguće, osigurate susret s njim... imam za njega podatke u njegovom
sporu s Lordom Aldingtonom«. Otputovali smo do autora pisma, sito se s
njime narazgovarali, ali od priloga za »Start« - ništa. Naš domaćin je tvrdio
daje bio nazočan čak pri izručenju članova posljednje vlade NDH i ustaškog
doglavnika Mile Budaka sa ženom i kćerkom, da su svi skupa kao i neki drugi
bili prevareni da će u Italiju, a zapravo su izravno otpremljeni vlakom kroz
Karavanke u Jugoslaviju... Međutim, naš gostoljubivi domaćin nije ni na tren
dopustio da uključimo magnetofon. Nije nam bilo tada a nije nam ni danas
jasno na koji je način zamišljao suradnju s grofom Tolstovem, jer se
naposlijetku ispostavilo da bi možda i razgovarao za »Start«, ali istom nakon
što u Zagrebu pribavi privolu predsjednika svoje stranke... Potpuno nam je
nepoznato kakvog je mišljenjabio njegov predsjednik, kojega je tim povodom
posjetio!
Tako se lista »Startovih« sugovornika o Bleiburgu svela na ove koje
smo objavili (premda ih je, ruku na srce, ostalo nekoliko kojima nismo
ispunili želju).
Još u početku serije, kad smo nastojali obuhvatiti situaciju ne samo na
austrijskoj granici posljednjih dana drugog svjetskog rata, nego i na talijan-
skoj, koja je bila - prohodna za prelazak u Italiju do Tršćanske operacije,
zaputili smo se u Goriziju s talijanske strane, da ustanovimo da li je točno da
je ondje stvarno sahranjen idejni vođa Srpskog dobrovoljačkog korpusa
Dimitrije Ljotić (jedan dio njegovih pripadnika ovuda je prešao u Italiju,
ostali su dospjeli u zarobljenički logor Viktring u predgrađu Klagenfurta i od
tamo bili pod izgovorom da ih Britanci prebacuju u Italiju vraćeni u
Jugoslaviju i zaglavili su u Kpčevskom Rogu). U Goriziji smo utvrdili, da
ondje nema traga pokojnom Ljotiću, koji je poginuo u prometnoj nesreći kod
Ajdovščine 23. IV. 1945. Što se zbilo s mrtvim Ljotićem obavijeno je tajnom:
361
 tamo gdje su povjesničari smatrali da je pokopan, njega nije bilo! Kao da
imaju osnova govorkanja daje posrijedi namjerna dezinformacija... Gdje je
u stvari sahranjen Ljotić?
Obratili smo se pismom profesoru Borivoju Karapandžiću koji živi u
Clevelandu u SAD. Od njega smo dobili novi podatak: »Dimitrije Ljotić je
sahranjen 25. aprila 1945. godine na slovenačkom groblju u Svetom Petru u
Vipavskoj dolini na jugoslavenskoj teritoriji, gde počiva i danas«. Međutim,
pokazalo se, daje ta informacija - zagonetna...
U danaSnjem Šempetru, 5 km od Nove Gorice, na malom groblju s
kapelicom, ograđenom niskim zidom, jedva stotinjak metara od graničnog
prijelaza - nema Ljolića. Nema ga ni u knjizi ukopa iz 1945. groblja u San
Pietru, ni u župnoj evidenciji u kojoj je npr. zabilježeno uz datum 4. VI. 1945.
daje na tamošnjem groblju sahranjeno u 15 sati - 8 četnika, 2 Nijemca i 2
partizana. Da li svi dostupni izvori griješe što se tiče Ljolića slučajno ili
smišljeno, iz nekih određenih razloga?
Zajedno s upraviteljem groblja posjetili smo Kristinu Klavora, koja
već pola vijeka stanuje preko puta groblja u Šempetru i samo je dosta uska
ulica dijeli od grobljanskog ulaza. Od nje smo doznali slijedeće: da je na
šempeterskom groblju bio posljednjih dana rata - kada određeno, toga se
naravno 77. godišnja Kristina Klavora ne sjeća: sahranjen vojničkim spro-
vodom neki »četnički general«, koji je prethodno ležao na odru u tadašnjoj
bolnici, gdje se u to vrijeme nalazio njemačko-četnički štab. Ali, taj pokojnik
je bio mlađi i stasitiji muškarac, star negdje oko 35 godina, imao je navodno
bradu, što opet nikako ne odgovara opisu Ljotića, koji je osim toga u trenutku
pogibije bio u 54. godini života. No, najzanimljivije tek nailazi: spomenuti
pokojnik iskopan je kasnije - kada, to Kristina Klavora ne bi mogla pobliže
ocijeniti - i to noću, a oni koji su ga iskopavali rekli su zapanjenim mještanima
da preminulog »prenose tamo odakle je rodom«, »u njegov kraj«. Navedeni
grob daje bio pokriven pločom, no na njoj nije ništa pisalo... Jesmo li bili na
pravom tragu, nismo kadri razlučiti.
Pokušali smo također utvrditi koliko je uopće mrtvih, od onih koji su
bili u koloni koja je prispjela do Bleiburga, sahranjeno na okolnim seoskim
grobljima i uopće u ovome kraju. U tome nam je pomogao svojim prijašnjim
istraživanjima inž. Josip Dakić iz Klagenfurta, skupa s Mirkom Karačićem
također iz Klagenfurta. Prema nalazima inž. Dakića, koja ne treba smatrati
konačnima, do sada je pronađeno:
• Klagenfurt (groblje Annabichl): 10 vojnika iz Hrvatske (bez imena i
naznake pripadnosti), ustaški poručnik Ivica Kovačević, ustaški dočasnik
Stipo Dumančić i ustaški dočasnik Mate Marić (sva trojica počinili
samoubojstvo), te vojnik Stazić. Ukupno: 14 sahranjenih;
• Viktring (Vetrinje): prilikom kopanja zemljišta za novogradnju
otkriveni su ostaci triju kostura, po svemu sudeći radi se o jednom ili dvojici
ustaša i jednom četniku (kod posljednjeg nađen je komadić papira ispisan
ćirilicom);
• Gurnitz (8 km od Klagenfurta prema Ljubelju): skupni grob 51
vojnika (nepoznatih), seljaci drže da bi to mogli biti hrvatski domobrani ili
362
ustaše, dok za jednog pokojnika se pamti da je io mađarski časnik;
• St. Veit (20 km od Klagenfurta prema Bc :u): ukupno 85 sahranjenih
(prema sačuvanim podacima pripadali su hrvatskoj vojsci, samo za četvoricu
se znaju imena, to su: Rudi Prskalo, Stanko Se etić ili Zoretić, Ivan Jerić i
Gabrijel Žitković);
• Gallizien (Galicija, nadomak granice): SKUpni grob -13 sahranjenih
(po oznakama radi se o ustašama);
• Eisenkappel (Železna Kapla, u neposrednoj blizini granice prema
Jezerskom): skupni grob - 24 sahranjenih (seljaci izjavili da su to bili ustaše);
• Volkermarkt (Velikovec): ukupno 58 sahranjenih, dva skupna groba
s 46 sahranjenih, 11 grobova po jedan, i grob ustaškog pukovnika i do-
mobranskog generala Tomislava Rolfa (koji je počinio samoubojstvo);
• Bleiburg (Pliberk): ukupno 18 sahranjenih, od toga na crkvenom
groblju njih 12, 6 ostataka kostura pronađeno prilikom kopanja za potrebe
austrijske vojske na poljani kraj Bleiburga;
• Loibach (Libuče): jedan skupni grob sa 16 hrvatskih vojnika, l grob
u kojem leži 5, te grob ustaškog poručnika Josipa Oblijana, starog 20 godina
(samoubojica), ukupno 22;
• Loibach (Libuče Polje): u okviru potrage Službe traženja (»Crni
križ«) 1974. otkriveno 11 ostataka kostura, koji su potom preneseni na
središnje vojno groblje u St. Veitu;
• Bad St. Leonhard (između Wolfsberga i Lavamanda): 21 sahranjeni
prema zabilješkama u tamošnjem župnom uredu (od ovih 18 vojnika nepozna-
tih imena, te ustšaki bojnik Ferdo Cigić, ustaški satnikPetar Teklić i dočasnik
Stipo Martinović - pokop 11. V. 1945);
• Globasnitz (Globasnica): skupni grob njih 9 (bez ikakvih dopunskih
podataka);
• Zeutschach (između pokrajina Koruške i Štajerske): 52 sahranjenih
(od toga 42 domobrana ili ustaša, i 10 ustaša u skupnom grobu).
Doznali smo također da je grof Tolstoy posjetio Korušku u Austriji,
obišao Klagenfurt i Bleiburg, prije ravno dvije godine, 28. kolovoza 1988,
znači prije nego je počeo njegov sudski spor s lordom Aldingtonom, i dapače
sastao se s vlasnikom blajburškog dvorca - to je onaj dvorac u kojemu su
vođeni pregovori 15. V. 1945, nakon kojih je proglašena bezuvjetna predaja
- grofom dr Ariprandom Thurnom-Valsassina. Inž. Dakić iznosi sasvim
nepoznat podatak da je vlasnik dvorca tada potkraj rata bio poručnik u
britanskoj vojsci i daje prema vlastitim tvrdnjama sudjelovao u navedenim
pregovorima kao - tumač. Susrevši se i s inž. Dakićem, Tolstoy je - navodi
inž. Dakić - bio raspoložen za njegovo svjedočenje na predstojećem procesu,
međutim sud je to odbio. Zašto? Kako obrazlaže inž. Dakić, sud je zauzeo
stanovište, da je »ispod časti sudu« prihvatiti svjedočenje - »jednog od
protivnika«, koji je bivši »nacist«, »fašist«, tj. bio ustaški časnik. Inž. Dakić
dodaje: »osim mene i druge su odbili«.
Poslije prikupljanja izvorne grade u Austriji, grof Tolstov je dva puta
boravio u Jugoslaviji: u Zagrebu je nastupio u trosatnoj kontakt-emisiji
»Omladinskog radija« i dao opširan i vrlo zapaženi intervju »Hrvatskoj
363
 televiziji« (autor intervjua Dobroslav Silobrčić), u kojemu je pored ostalog
naveo:
»... U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici ili, u mnogim slučajevima,
civili koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurna je, pak, da nitko nije izašao
ni s kakvim dokazom daje itko od njih učinio ratni zločin. Što se mene tiče
- nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno! I sasvim je pogrešno tvrditi da
su to bili ratni zločinci, koji su zaslužili ono što inje snašlo. To je, po meni,
takav način razmišljanja koji može samo poticati buduće ratne zločine. I
krećemo se u začaranom krugu... činjenicaje daje 17. svibnja feldmaršal Al-
exander poslao poruku u štab lorda Aldingtona, u kojoj je stajalo da se svi
četnici i jugoslavenski disidenti imaju prebaciti u Italiju. A štab u Klagenfurtu
izbjegao je poslušati tu naredbu, pretvarajući se da su ljudi koje šalju natrag
civili - dobrovoljci. Na sudu, lord Aldington tvrdio je da nikad nije primio tu
naredbu. Međutim, izvještaji,! to iz različitih izvora, potvrđuju da je ona
zasigurno primljena. Poslana je u štab i zaprimljena je. Za mene ostaje tajna
zašto je on uopće poduzeo tu akciju, koja ne samo da je bila podla nego i
potpuno nepotrebna. U slučaju Kozaka, a to je, možda, još nevjerojatnije,
Amerikanci su 21. svibnja ponudili da preuzmu kozački logor i osiguraju ga
američkim trupama. A taj štab lorda Aldingtona - ja ga tako zovem -
odgovorio je: 'Ne, ovdje nam Amerikanci nisu potrebni!' Oni su, dakle, htjeli
zadržati Kozake da bi ih mogli predati Sovjetima. A maršal Alexander
zappvijedio je da se protiv Kozaka ne smije upotrijebiti sila. Sada mnogi
znaju da su medu Kozacima bile tisuće žena i djece. I žene i djeca, čak i
dojenčad, bili su pretučeni, potrpani u vagone za stoku i poslani natrag
Staljinu... Tukli su ih britanski vojnici, pa je oko sto ljudi ubijeno ili su
počinili samoubojstvo kod Leinza, u Dravskoj dolini. Taj ratni zločin, bojim
se, ide na dušu Britanaca. Znam mnoge koji su bili ondje kao britanski vojnici
i nakon sudjelovanja u tome, doživjeli su slom živaca. Još im je muka zbog
toga što su radili... Kao što sam rekao: razlog ostaje tajna... Za izručenje tih
ljudi Britanci nisu dobili ništa. Ne bi izbio treći svjetski rat da su Britanci
rekli: 'U suprotnosti je s našim zakonom i praksom da vam izručimo takve
ljude mimo njihove volje'. Mnogi Rusi koji su bili izručeni, naime Kozaci,
bili su ljudi koje se nije smjelo izručivati jer nisu bili sovjetski građani. Bili
su stari emigranti, poput mojeg oca. Ili čak, poput mene, rođeni u inozem-
stvu...«
Toliko.O Tolstovevom osnovnom motivu, koji ga je izveo na optuženičku
klupu i potpuno mu ugrozio dosadašnju egzistenciju, o njegovoj - opsesiji,
kako nam priznaje. Istražujući izručenja Sovjetskom Savezu Tolstov je
obradio i sudbine jugoslavenskih bjegunaca, kod toga je pretežno koristio
izbjegličke izvore a naknadno se upustio u osobne provjere i nadopune (od
tuda stanovite manjkavosti i proturječnosti). Tolstov napominje:
»... Što se tiče ljudi iz Jugoslavije, politika britanske i američke vlade
bila je - ne izručivati nikoga, čak ni ustaše iz Hrvatske. To nije bila njihova
politika. Dakle, ako sama vlada nije smatrala nužnim, ne mogu vjerovati da
je za to postojao nekakav hitan razlog. Siguran sam da je postojao drugi
razlog, a taj još ostaje prekriven velom tajne. Činjenica je da i britanski
364
CUiblishmcnt čini sve kako bi to zataškao. Da to nije tako, da su postojali
Ni/lo/.i, a koji se barem površno gledano čine prihvatljivim - zašto ih
Miicmillan ili Aldington nisu izrekli? Macmillan je tajnu ponio u grob. Zašto
Je, dakle, nije otkrio? Nije smio! Ne prisvajam status stručnjaka za povijest
unutrašnjih sukoba u Jugoslaviji. Mislim daje riječ o zločinu protiv čovječan-
Nlvn. A l i , toliko znam, ustaše su bile, barem većina, fanatični sljedbenici
l'avclića, pretpostavljam fašistoidnog uvjerenja i odgovorni za krvoločna
/vjcrslva prema Srbima. Dok su golema masa hrvatske vojske - domobrani
• bili vojnici regularne vojske i nisu počinili više zločina no pripadnici drugih
armija... Nadam se da će sada o toj temi biti sasvim otvorenih rasprava, i u
Hrvatskoj i u drugim dijelovima Jugoslavije, te da će isplivati na površinu
mnogi novi dokazi. Ni u kojem slučaju ne mislim da će moja nova knjiga
označiti kraj te teme. Isto se tako nadam da će dokazi o masakru, kao i
dokumenti i svjedočenja, biti potpuno istraženi, da će to ovdje, u Hrvatskoj,
Srbiji i Sloveniji, učiniti ljudi kvalificiraniji od mene, kako bi proučili
odgovornost za pokolj i njegove razmjere...«
Nastup Nikolaia Tolstova za mikrofonom zagrebačkog »Omladinskog
radija« u kasnim noćnim satima - od nešto iza 22 sata do l sat poslije ponoći
- u petak 27. travnja 1990. bio je za mnoge slušatelje dramatično podsjećanje
na zatomljene strahote o kojima do tada nikad nije bilo javno govoreno. Bilo
je upravo sablasno pratiti pojedina trpka propitivanja za spiskovima nestalih,
iznošenje raznih mučnih doživljaja, kao da se sve to zbilo nedavno a ne prije
četrdeset i pet godina. Mnogi od tih ponoćnih glasova na radiju koji se nisu
predstavili, čestitali su Tolstovu, bodrili ga da ne sustane u sudskom okršaju
s bivšim brigadnim generalom. I Tolstov je, očito ganut, obećavao da neće
klonuti... Tri mjeseca potom, 20. srpnja 1990, stiže agencijska vijest daje
Tolstov ponudio - predaju:
»Bivši britanski general lord Aldington dobio je konačnu sudsku bitku
protiv bjeloruskoga grofa Nikolaja Tolstoja koji ga je optužio da je 'po
završetku drugoga svjetskog rata poslao na tisuće Kozaka i Jugoslavena u
smrt predajući ih komunističkim režimima u Sovjetskom Savezu i Jugo-
slaviji'.
Grof Nikolaj Tolstoj jučer je objavio da odustaje od žalbe protiv odluke
suda iz studenoga prošle godine da mora platiti rekordnu odštetu od l ,5
milijuna funti (oko 2,7 milijuna dolara) zbog klevete lorda Aldingtona, koji
je u drugome svjetskom ratu imao čin generala.<ii Aldington je tvrdio da
nije znao kakva će biti sudbina vojnika koji su u drugome svjetskom ratu bili
na strani Hitlera kad ih je slao u Sovjetski Savez i Jugoslaviju.<ii Tolstoj
je izjavio jučer novinarima da ne može platiti 226.000 dolara depozita koje
je, na Aldingtonov zahtjev, tražio Apelacijski sud kako bi se pokrili troškovi
daljnjeg suđenja. Zato je pristao da plati odštetu lordu Aldingtonu odustavši
od suđenja«. (Tanjug) U međuvremenu počeli su se nazirati pravi
obrisi - blajburške drame... •
365
KRIŽNI PUT
f
Urednik izdanja: MARKO GRČIĆ
Izdavač: NIP Revije Vjesnik, IPC Start
Avenija bratstva i jedinastva 4
Glavni i odgovorni urednik: MARJAN JURLEKA .
Tisak: NIŠPRO Vjesnik - Grafička proizvodnja
Grafička oprema: DINKO ŽIBRAT
Lay-out: LIBUŠA STARV
Adresa redakcije: »START«,
Avenija bratstva i jedinstva 4,
41000 Zagreb,
Telefoni: 34-20-81, 34-20-82
Telefax: 34-20-82

© Copvright by Boris Vlašić