ERIC EMMANUEL-SCHMITT

ENIGMATSKE VARIJACIJE
Radna soba ABELA ZNORKE, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Živi sam.
Povukao se na Roesvannoey, otok u Norveškom moru. Njegova radna soba.

Sati se ocrtavaju na nebu koje s vremena na vrijeme pomuti pokoji oblak ili jato ptica. Ovoga
će popodneva, nakon polarnog dana koji je trajao šest mjeseci, nastupiti zimska noć koja će
mrakom obaviti idućih šest mjeseci. Usred susreta, sumrak će početi bojiti obzorje svojim
ljubičastim žarom.

Po dizanju svjetla se čuju zvuci Elgarovih Enigma varijacija.

Zatim, izvana, odjeknu dva jasno odvojena pucnja. Čuju se ubrzani koraci, zatim trčanje.

ERIK LARSEN se približava trčeći i ulazi kroz prozor; zadihan je i, prije svega, prestrašen.
To je muškarac koji je, iako star nekih trideset do četrdeset godina, sačuvao živahnost i
blagost što ih povezujemo s mladošću.

Ogledava se, nestrpljiv da pronađe pomoć.

ABEL ZNORKO ulazi sa strane. Visok, gord, prodorna pogleda. Promotrio je uljeza
pogledom lovca. Čim uđe na scenu, sve se usredotočuje na njega. On u svom domu prima
poput demiurga usred stvaranja.

Iskoristivši trenutak Larsenove smetenosti, zaustavlja gramofon.

ERIK LARSEN se okreće, ugleda pisca i baca se na njega

LARSEN: Brzo, učinite nešto! Neko je upravo pucao na mene. Dok sam se penjao putem,
dva su mi metka zafijukala pokraj ušiju i zabila se u ulazna vrata.
ZNORKO: Znam.
LARSEN: Moramo se skloniti.
ZNORKO: Tu ste na sigurnom.
LARSEN: Šta se događa?
ZNORKO: Ništa dramatično. Promašio sam vas.

LARSEN ustukne nekoliko koraka. Ne vjeruje vlastitim ušima.

LARSEN: Molim?
ZNORKO: Ne sramim se priznati svoje greške. Priznajem da s godinama više ne gađam kao
nekada. Mislite li da bi se razuman čovjek zabavljao uništavanjem svojih vlastitih vrata?

LARSEN se gotovo baca prema prozoru kako bi pobjegao

Znorko ga zaustavlja, postavivši se između njega i prozora.

ABEL ZNORKO: Ne bojte se. Pucam samo na one koji se približe mojoj kući. Kada jednom
uđu, oni su moji gosti. Zapucati na lutalicu spada u opravdano nepovjerenje, ali uzeti na nišan
gosta, graničilo bi sa ubojstvom. , ttt, ttt… (Šarmantan, uslužno mu želi pridržati kaput.
Nastavlja, uz zagonetni osmijeh.) Moj uzvanik ili leš, eto alternative.
ERIK LARSEN: (hladno) Čovjek naprosto ne zna šta bi izabrao…

ZNORKO se smije kao da je čuo modernu ljubaznost. LARSEN pokušava razgovor vratiti u
normalnu kolotečinu.

LARSEN: Gospodine Znorko, čini se da ste zaboravili na naš sastanak.

ZNORKO: Sastanak?
LARSEN: Dogovorili smo se da ćemo se naći ovdje, na otoku Roesvannoey, oko šesnaest
sati. Vozio sam tristo kilometara i proveo sat vremena na brodu da bih stigao do vašeg otoka.
ZNORKO: Ko ste vi?
LARSEN: Erik Larsen.

ZNORKO ga gleda i dalje očekujući odgovor. Na to, misleći da nije čuo, LARSEN ponovi
glasnije.

LARSEN: Erik Larsen.

ZNORKO: Kakav je to odgovor?
LARSEN: Ali…
ZNORKO: (veselo ironično). Čujte vi debeloguzi kosture, zar dok se zapitkujete o sebi
samom i dok pod nebom prepunim nijemih zvijezda tražite ko ste, najravnodušnije
odgovarate: “Ja sam Erik Larden.”? Zar vam je tih nekoliko glupih slogova dovoljno za
zadovoljstvo: “Ja sam Erik Larden.” …
LARSEN: (automatski) Larsen…
ZNORKO: (podrugljivo) Oprostite, molim, Larsen… Razumijem… To “s” predstavlja
kvintesenciju vašeg bića… Larsen … (rugajući se) Naravno… to je impresivno. Larsen. Erik
Larsen… to je ono nešto što ispunjava ontološku rupu, ono što začepljuje ponore stvaranja
svijeta.. da, da, Kantovo ili Platonovo djelo izgleda poput lošeg metafizičkog propuha pred
postojanošću ovoga “s”... Larsen… dakako, ma jasno, kako se toga nisam prije sjetio?
LARSEN: Gospodine Znorko, ja sam novinar iz Nobrovsničke gazete, a vi ste pristali na
razgovor sa mnom.
ZNORKO: Izmišljotina! Novinare ne podnosim, a razgovaram jedino sam sa sobom. (Tišina)
Ne vidim razloga da dopustim najezdu.

Tišina. Gledaju jedan drugoga ili, još bolje, jedan drugog prodiru pogledom. Larsen
polagano progovori.

LARSEN: Pismeno ste mi potvrdili sastanak.

LARSEN mu pruža list papira. Nekako prisiljen njegovim navaljivanjem ZNORKO zgrabi
papir i preleti ga pogledom. S radošću će zbuniti svog posjetitelja.

ZNORKO: Zabavno (Tišina) Imate li bilo kakvu ideju o tome šta me navelo da prihvatim taj
razgovor sa vama?
LARSEN: Imam jednu pretpostavku
ZNORKO: Da?

Gledaju jedan drugog. Tišina.

LARSEN: (određenije) Jednu pretpostavku.

ZNORKO: Aha! (ZNORKO se napokon nasmiješi i naglo postaje šarmantan) Mislim da
ćemo se izvrsno slagati. (Pljesne rukama) Dobro, na posao. Pretpostavljam da imate onu
napravu na kojoj moj glas dobije smiješnu intonaciju i zvuči kao falset; mislim na diktafon
(Larsen ga vadi iz torbe) Upravo mi oni koji snimaju moje riječi pripisuju poslije rečenice
koje nisam izgovorio. Paradoksalno, zar ne? (Udobno se smjestio u naslonjač)
LARSEN: Imam na telefonu.
ZNORKO: Volite li moje knjige?
LARSEN: Vi ćete postavljati pitanja?
ZNORKO: Nismo još počeli. Volite li moje knjige?
LARSEN: (baveći se oko magnetofona) Ne znam.
ZNORKO: Molim?
LARSEN: Kao da me pitate volim li Boga. Ne znam.
ZNORKO: (razdražljivo) Budite jasniji.
LARSEN: Predugo slušamo priče o Bogu prije nego li se uopće iskreno zapitamo o njemu.
Kad jednom o njemu počnemo razmišljati, već su na nas utjecali… Sramimo se. Sami sebe
uvjeravamo kako ljudi ne bi o njemu raspravljali već vijekovima da doista ne postoji i … Vaš
ugled na mene djeluje upravo tako. Zbog njega nisam uspio steći vlastito mišljenje o vama.
Nobelova nagrada, prijevodi na trideset jezika, seciraju vas na najpoznatijim univerzitetima…
Previše ste sjajni, gospodine, Znorko, vaš me sjaj zasljepljuje.
ZNORKO: (jednostavno) Nobelova nagrada… ne dopustite da vas zaslijepi obična medalja
koju je dobio i Handke.
LARSEN: Kad je jednom dobije, čovjek sigurno više nije impresioniran. Samo vi možete biti
tako skromni.

ZNORKO prasne u smijeh.

ZNORKO: Skroman? Ja da sam skroman. Ne vjerujem da skromnost postoji. Pogledajte kako

izgleda skroman čovjek. Zacrvenio se i smeten je! To je samo kreveljenje njegove
neskromnosti koja sebi želi pripisati još neku dodatnu zaslugu. (Naglo počinje snažno
fiksirati novinara.) Znači, upravo ste mi pristojno htjeli reći da ne volite moje knjige.
LARSEN:Ne ali je već postalo aksiomom da ste divni, pa to paralizira moje vlastito divljenje.
Znat ću bolje šta mislim o vašim knjigama nekoliko godina nakon vaše smrti...
ZNORKO: Dražesno… No, barem ste me čitali?
LARSEN:(teško) Kao niko. (Tišina. Lagana nelagoda s jedne i s druge strane.) Možemo li
započeti?
ZNORKO pročisti grlo i potvrdi glavom. LARSEN uključi magnetofon.
LARSEN: Upravo ste objavili Nepriznatu ljubav, vašu dvadeset prvu knjigu. Riječ je o
ljubavnoj korespondenciji između jednog muškarca i jedne žene. Strast je isprva kroz
nekoliko mjeseci življena senzualno u najvećoj sreći, zatim muškarac odluči prekinuti vezu.
Zahtijeva prekid, fizički prekid, zahtijeva da se strast sada živi samo kroz pisma. Žena
nevoljko pristaje. Dopisivat će se godinama… Mislim petnaest godina. Knjiga se sastoji od te
uzvišene korespondencije koja se prekida, naglo, prije nekoliko mjeseci, prošle zime, bez
vidljiva razloga...
ZNORKO: Umorio sam se od pisanja.
LARSEN: Tim ste romanom izazvali velika čuđenja. Prvi put govorite o ljubavi. Područje
vaše predilekcije obično je filozofski roman, svoju fikciju smještate u visine u kojima boravi
sam duh, daleko od svakog realizma, u svijet koji pripada samo vama. A sad odjednom
govorite o gotovo običnoj, svakodnevnoj avanturi… O ljubavi nekog muškarca, tačnije ipak
pisca i žene. Priča je to od krvi i mesa u kojoj se osjeća dah života. Svi se slažu da je to vaša
najljepša knjiga, najosjećajnija, najintimnija. Kritičari, koji vas često nisu štedjeli, puni su
hvale. Sve vrvi od komplimenata.
ZNORKO: (doista začuđen) Je li?
LARSEN: Zar ne čitate novine?
ZNORKO: Ne.
LARSEN:A radio, a televizija?
ZNORKO: Ne volim kad me preplavljuju banalnostima… (Smeten) Znači, svidjela im se?
Nikad neću razumjeti te ptičice. Ni oni mene. Bilo da hvale ili da kude, samo govore i ništa
ne razumiju. (Podrugljivo.) Dvadeset pet godina nesporazuma s kritikom… krasna karijera,
zar ne?
LARSEN: Zašto vam smeta činjenica da je ta dvadeset prva knjiga jednoglasno priznata kao
remekdjelo?
ZNORKO: (Jednostavno) Zbog ostalih knjiga.

LARSEN ga gleda, začuđen. ZNORKO se raznježio.

LARSEN: Čini se da svoje knjige volite poput djece.

ZNORKO: One mi udahnjuju život. Ja sam otac kojeg uzdržavaju, i pun sam zahvalnosti
zbog toga.
LARSEN: (ne odustaje) U vašoj sam reakciji osjetio neku gorčinu. Imate sve, talenat, čast,
uspjeh, a ne izgledate sretno!
ZNORKO: (Povlačeći se u sebe) Nemojmo se udaljavati od teme.
LARSEN: (Vraćajući se temi razgovora) Možete li nam nešto reći o toj ženi, Evi Larmor?
ZNORKO: Molim?
LARSEN: Tu korespondenciju su potpisali Abel Znorko i Eva Larmor. Imam nekoliko
podataka o vašem životu, ali o Evi ne znam ništa. Pričajte nam o njoj...
ZNORKO: Ali, ta žena ne postoji.
LARSEN: Hoćete reći da je čitava ta priča izmišljena?
ZNORKO: Ta, ja sam pisac, ne aparat za fotokopiranje.
LARSEN: Pa ipak, u knjizi pišete o sebi.
ZNORKO: O sebi?
LARSEN: Vi ste muškarac iz te korespondencije! Zašto bi muškarčeva pisma bila potpisana
sa Abel Znorko?
ZNORKO: Zato što sam ih ja napisao.
LARSEN: A ona koja je potpisala Eva Larmor?
ZNORKO: Zato što sam i njih ja napisao, i zato što se žena koja sam bio dok sam ih pisao
zove Eva Larmor.
LARSEN: Hoćete reći da Eva Larmor ne postoji?
ZNORKO: Da.
LARSEN: I da niko nije nadahnuo njezin lik?
ZNORKO: Niko koga poznajem.
LARSEN: (sumnjičav) Znači, taj lik nije nadahnut nekom ženom ili ženama koje ste voljeli?
ZNORKO: Šta vas se to tiče? Misterij je lijep zbog tajne koju skriva, a ne zbog istine koju
skriva. (naglo hladan) Ulazite li u restoran kroz kuhinju? Kopate li po kantama za smeće pri
izlasku?

Larsen ga gleda. Osjeća da bi Znorko mogao ugristi, ali hrabro istraje u istome.

LARSEN: Samom sam sebi govorio, možda glupo, da ima detalja koje je nemoguće izmisliti.
ZNORKO: Glupo je tačna riječ. Doista bih rado doznao koji je to detalj nemoguće izmisliti.
Nije li romanopiščev talenat upravo u tome da izmišlja detalje koji se ne izmišljaju, detalje
koji izgledaju istinito? Kad neka stranica zvuči autentično, ona to ne duguje životu, nego
talentu svoga začetnika. Književnost ne muca egzistenciju, ona je izmišlja, ona je izaziva, ona
je nadilazi, gospodine Larden.
LARSEN: (suprotstavljajući se) Larsen. Povlačite se čim postavim osobno pitanje.
ZNORKO: Dajem prednost inteligentnim pitanjima.
LARSEN: Radim svoj posao.
ZNORKO: Svaki lobotomizirani mikrocefalos postavio bi mi pitanje nalik vašem: Koji je
odnos između onoga što pišete i onoga što živite? Od silnog pohranjivanja događaja u svojem
zamašćenim listovima, od silnog razmetanja anemičnom sintaksom, od silnog kopiranja,
prekopiranja, izvještavanja i reproduciranja, više ne možete stvarati, pa mislite da svako ko
uzme pero u ruke djeluje poput vas! Ja stvaram, gospodine, ja ne izvještavam. I Homera biste
pitali je li živio na Olimpu, među bogovima?
LARSEN: Smatrate sebe Homerom?
ZNORKO: Ne, ali vas smatram novinarom, to jest svime što ne podnosim!

Larsen bijesno sprema svoje stvari.

LARSEN: Vrlo dobro. Žao mi je, neću vam više dosađivati. Nemam tu šta tražiti!
Ja...Oprostite mi na smetnji.
ZNORKO: (lagano začuđen) Ali šta vam je? Samo mirno razgovaramo. (smiješući se)
Mislim da ste manje glupi od polovice svojih kolega. Šta vam je? Samo odgovaram na vaša
pitanja.

Larsen srdit ne zna s koje strane bi mu prišao.

LARSEN: Odgovarate mi uvredama.

ZNORKO: Za pojedina mi pitanja preostaje jedino to.
LARSEN: Uvijek sebe smatrate superiornijim od svog sugovornika?
ZNORKO: Ne mislite valjda da vrijedite više od mene?
LARSEN: Ne, gospodine Znorko, ne, ništa ja ne mislim. Ja nisam veliki pisac. Nisam čak ni
pisac. Nikada nisam napisao ni jednu jedinu rečenicu vrijednu da bude zapamćena, ali uvijek
sam pun poštovanja prema ljudima koje srećem i postalo mi je navikom da na postavljena
pitanja odgovaram iskreno.
ZNORKO: Vaše su navike vrijedne žaljenja.
LARSEN: Zbogom gospodine.

Znorko ga pokušava zadržati.

ZNORKO: Šta vi zapravo želite? Načinio sam iznimku i primio vas, a sada odlazite. Šta vam
ja to nisam dao od onoga što ste željeli?
LARSEN: Istinu.
ZNORKO: Ne budite vulgarni. Vi uvijek govorite istinu gospodine Larsen?
LARSEN: (zbunjen) Pokušavam.
ZNORKO: Ja nikada.
LARSEN: Poznajem vaše romane, znam o njima što i drugi. Kako bih o njima doznao nešto
više, želio sam sresti čovjeka.
ZNORKO: Kako možete biti sigurni da istina donosi više od laži?
LARSEN: Donosi istinu, gospodine Znorko!
ZNORKO: (ogadivši se) Ma dajte, nemojte navaljivati. Ja sam krivotvoritelj i ništa više. Ušli
ste u pogrešan dućan, ja ne prodajem istinu. Prodajem samo laži. Zar ne vidite proturječje u
koje zapadate: Došli ste čovjeku koji je slavan zbog svoje tvornice laži i od njega tražite da
vam proda istinu...Kao da od mesara tražite da vam proda hljeb.
LARSEN: Imate pravo, prevario sam se. Doviđenja.

Krene prema vratima. Znorko se okretno postavlja između njega i vrata. Ponovo se smiješi,
šarmantan.

ZNORKO: (zabavljajući se) Znate, hrabriji ste nego što sam mislio: Mislio sam da ste kao
vaši kolege, da se ne možete naljutiti. Sviđate mi se. (tapša ga po leđima) Hajde ne ljutite se!
Porazgovarajmo u miru. Stalo mi je da ostanete. Slušam vas. (Larsen oklijeva, zatim ponovo
sjeda) Jeste li za čašicu? Jednu čašicu? (pjevušeći) Hladno pićence da pročistite grlo.

Larsen prihvata čašu i pije iz nje, iscrpljen napetošću njihova razgovora.

LARSEN: Mislio sam da pretjeruju kada su mi govorili da ste antipatični.

ZNORKO: Jedan savjet: Nikada ne slušajte onoga koji o meni kaže nešto dobro; Slušajte
onoga koji o meni govori loše; Jedino me taj ne podcjenjuje.
LARSEN: Hoćete reći da uživate u tome da budete grozni...
ZNORKO: Hvata me jeza od te nove mode po kojoj svi žele biti simpatični. Umiljavaš se
bilo kome, ližeš ga, dopuštaš da te poližu, laješ, pružaš šapu, dopuštaš da ti broje
zube...Simpatičan, sve je to jadno.
LARSEN: Vaša reputacija mizantropa ne pripada legendi. Koliko već dugo živite na ovom
otoku?
ZNORKO: Deset godina.
LARSEN: I nije vam dosadno?
ZNORKO: (jednostavno) U društvu sa samim sobom? Nikada.
LARSEN: (lagano ironično) Nije li zamorno živjeti s genijem?
ZNORKO: Manje nego s budalom. (promatra zaljev) Lijepo mi je na Roesvanoeyu. Zora
traje šest mjeseci, sumrak preostalih šest; tako sam pobjegao dosadnoj izmjeni godišnjih
doba, blagoj klimi, glupoj svakodnevnoj izmjeni dana i noći. Ovdje, u blizini pola, priroda se
više ne koprca, nego pliva leđno. (Tišina) A tu su i more, nebo, livade te velike bijele stranice
koje se ispisuju bez mene.
LARSEN: Koliko godina tako čovjek može proživjeti, a da nikada ne vidi druge?
ZNORKO: Koliko godina može proživjeti viđajući ih svakodnevno?
LARSEN: Uz sve to, kad vas čovjek čita, vaši romani su puni tako tačnih zapažanja o
ljudskoj prirodi. Moramo vam priznati da znate sve o ljudima, iako s njima ne održavate
vezu.

Gledaju jedan drugoga. Šute. Znorko sjedne nasuprot Larsenu i pomno ga promatra. Šapće
slatkim glasom kao da s Larsenova čela iščitava neko proročanstvo.

ZNORKO: Imate iskren pogled sentimentalnih duša, previše očekujete od ljudi, za njih biste
se mogli žrtvovati, sve u svemu, prava poštenjačina. Pažnja, prava ste opasnost za sebe
samog, pripazite.

Larsen spušta glavu, dirnut, zbunjen. Pokušava razbiti čaroliju.

LARSEN: Vratimo se vašoj knjizi. Pričajte nam o svojem poimanju ljubavi.
ZNORKO: Mrzim ljubav. Uvijek sam želio izbjeći taj osjećaj. A on mi to lijepo vraća,
uostalom.
LARSEN: Želite reći da nikada niste bili zaljubljeni?
ZNORKO: Jesam. S osamnaest godina, u doba kada sam probao alkohol, cigarete,
automobile, djevojke i druge ritualne znakove bez kojih nije moguć ulazak u svijet odraslih.
Ljubavi sam se otarasio ubrzo zatim...
LARSEN: Pa ipak..Jeste li bili voljeni?
ZNORKO: Bio sam željen. Izuzetno željen. Čitateljice piscu nude sve svoje vrline. Moj
dolazak na neki salon knjiga izazivao je toliko nesvjestica kao da je riječ o nekoj rock
zvijezdi. Više ne računam broj lijepih žena koje su mi ponudile svoja tijela i svoje živote.
LARSEN: I?
ZNORKO: Uzimao bih tijela, živote sam im ostavljao. (smijući se) Kao momak sam se, zbog
mira, vrlo brzo specijalizirao za udate žene: Preljub štiti od osjećaja.
LARSEN: Zar se niste bojali bijesa muževa?
ZNORKO: Muževi ne ubijaju ljubomorom, uspavali su se prije toga. (tišina) Vaš magnetofon
nas snima.
LARSEN: Da.
ZNORKO: (sumnjičavo) Provjerite.
LARSEN: (naginje se) Vrpca se okreće.
ZNORKO: (nastavlja uz osmijeh) Nije uvijek bilo jednostavno živjeti izvan tih normi. Treba
trčati brzo i dugo kako bi se izbjeglo triumfirajućoj osrednjosti.
LARSEN: Ne razumijem kako neko ljubav može smatrati osrednjošću.
ZNORKO: Slušajte dragi moj Larsen, Larden, ispričat ću vam jednu staru ovdašnju legendu.
Priča je to koju ponekad mrmljaju stari ribari sa sjevera, krpajući svoje mreže za bakalar. U
pradavna vremena zemlja je ljude obasipala srećom. Život je imao okus naranči, svježe vode i
podnevnog počinka na suncu. Rad nije postojao. Ljudi su jeli, pili, spavali, muškarci i žene su
se opkoračivali prirodno, bez ikakvih posljedica, čim bi osjetili želju u međunožju; Par nije
postojao, postojalo je samo sparivanje; bedra nisu podlijegala nikakvu zakonu, užitak je bio
jedini vladar. Međutim, raj je dosadan kao što je dosadna sreća. Ljudi su postali svjesni da se
uvijek zadovoljena seksualna želja pokazala još monotonijom od sna koja slijedi za njom.
Gimnastika užitka počela ih je zamarati. I tako su izmislili ono zabranjeno. Dekretom su
naredili neke zabranjene veze. Poput jahača u utrci s preponama, shvatili su da je put koji je
posut preprekama manje dosadan. Ono zabranjeno davalo je sočan, a ipak gorak okus
prijestupa. A onda su se umorili od preskakanja uvijek istih planina, tako su ljudi poželjeli
smisliti nešto još složenije od poroka: Smislili su ono nemoguće, smislili su ljubav.
LARSEN: Ovo je smiješno!
ZNORKO: Ljubav je perverzija seksualnosti, otklon, pogreška, prečica na kojoj gube vrijeme
oni kojima je dosadio snošaj.
LARSEN: Glupost!
ZNORKO: A ne! Nije to glupost! Pogledajte to sa svjetlije strane: užitak je trenutačan,
prolazan, ništavan, brzo nestane; ljubav, pak, živi u trajanju. Ona je nešto čvrsto, nešto što se
opire, nešto postojano! Ljubav otvara vrijeme dimenzijama priče, ona stvara etape,
približavanja, odbijanja, boli, uzdahe, radosti, žalosti i preokrete, ukratko, ljubav nudi
zavodljivost labirinta. (Jednostavno) Eto, dragi moj Larsen, to vam je ljubav: priča koju sebi
u životu izmišljaju oni koji ne znaju izmisliti priče od riječi.
LARSEN: Tu ste legendu sada izmislili ili ona stvarno postoji.
ZNORKO: Šta vi mislite?
LARSEN: Ko je napisao?
ZNORKO: Ko piše legende?

Larsen uzdahne i ponovo se laća svoga notesa.

LARSEN: Ako sam dobro shvatio, vi ste u životu izbjegavali ljubav; seks vam je bio
dovoljan.
ZNORKO: Tako je.
LARSEN: (Podrugljivo) To baš i nije očigledno, kad vas čovjek vidi ovako usamljenog usred
sve ove vode.
ZNORKO: (veselo) A šta mislite kako jedem? Mislite da gulim koru od drveća svojim malim
ušiljenim noktima? Isporučuju mi ovamo sve- hljeb, povrće, meso, žene...
LARSEN: Znam… Znam… Na putu prema vama, kapetan mi je pričao o tim damama…
Čak mi je prišapnuo i nadimak koji su vam dali...
ZNORKO: Je li?
LARSEN: Znate kako vas zovu?
ZNORKO: Ne.
LARSEN: Ljudožder sa Roesvannoeya.
ZNORKO: (prasne u smijeh)
LARSEN: (tajanstven) Ljudožder sa Roesvannoeya. Lijepo poput legende… Ko li izmišlja te
legende? (Tišina) I šta li one skrivaju?

Mjere jedan drugog u tišini. Još jednom izbjegavaju izravni sukob.

Znorko tonom koji odgovara situaciji profesionalnog sastanka.

ZNORKO: Da se vratimo vašem pitanju, ja nisam muškarac iz svoje knjige. Užasavam se

zamršenih razonoda. Držao sam se podalje od ljubavi, u tome je moja mudrost.
LARSEN: Izuzetno… Ipak niko ne opisuje zaljubljena stanja tako dobro kao vi.
ZNORKO: Hvala.
LARSEN: A tek stanja ljubavne frustracije! (Znorko, razdražen, strogo ga gleda) Ta žena ne
postoji?
ZNORKO: Ne.
LARSEN: Na prvoj stranici knjige nalazi se posveta osobi s inicijalima H.M. Ko je to?
ZNORKO: Da sam želio da se zna, napisao bih puno ime.
LARSEN: Jesu li to inicijali žene sa kojom ste razmjenjivali pisma.
ZNORKO: Delirična hipoteza.
LARSEN: Ne vjerujem vam.
ZNORKO: Jebe mi se.
LARSEN: Šta želite od mene, ako se svemu rugate? Zašto ste me primili? Zašto mene, a ne
nekog drugog?

Znorko ga gleda bez riječi. Najednom izgleda shrvan. Teško se spušta na stolicu. LARSEN
ga promatra sa samilošću.

LARSEN: Čini mi se da patite...

ZNORKO: (umoran) Ja?
LARSEN: … da niste sretni.
ZNORKO: (jednostavno, sanjarski) Sretan, čemu sretan?
Zašuti, zamišljen

LARSEN: Vaša šutnja je rječitija od vaših riječi.

ZNORKO: (umoran) Štedite vašu oštroumnost, sasvim sam dobro.

Larsen mu se približi i spusti ruku na njegovo rame.

LARSEN: Dopustite da vam pomognem.

Znorko poskoči, ali ga Larsenova ruka, napokon, umiri.

Dopušta sebi da trenutak uživa u tom čudnom dodiru.
LARSEN: (blago) Ja sam jedan od onih beznačajnih neznanaca kojima čovjek povjeri svoj
život za jednog slučajnog susreta, a da sam ne zna zašto. Nebitan sam. Ja sve mogu čuti… Sa
mnom je sve bez posljedica…

ZNORKO uzdahne

(nježno) Pričajte mi o njoj.

Najednom iznerviran, ZNORKO ustaje i baca čašu o zid. Lom stakla.

ZNORKO: Ostavite me na miru. Vaša ljubaznost smrdi po pokislom psu. Nestanite! Zraka!

Larsen ga gleda s nježnošću, ne miče se, ne vjeruje. Znorko je ljut, neugodno mu je.

ZNORKO: Ma dajte! Znatiželja, brižnost, ovdje postaje zagušljivo. Čovjeku nestaje zraka
kada je s vama u sobi. Napolje! Provjetravam! Zračim! Zbogom!

Žurno izlazi na terasu kako bi doista došao do daha, kao da ne podnosti LARSENOVU
fizičku nazočnost. LARSEN slaže svoje stvari, magnetofon, notes. Prije nego li će izaći,
prilazi laptopu, te se ponovo čuju zvuci Elgarovih Enigma varijacija. Iznenađen, ZNORKO
mu upućuje mračan pogled.

ZNORKO: Ko vam je dao dopuštenje?

LARSEN: Enigma varijacije. Moja najdraža muzika. (Stanka) I vaša također.
ZNORKO: Ali…

Ne dovršava rečenicu. Sliježući ramenima sa prijezirom, utone u promatranje krajolika.

Larsen oblači svoj kišni ogrtač.
LARSEN: Pretvarate se da nikoga ne volite, ali to je obmana. Doznao sam šta činite sa
svojim novcem.
ZNORKO: Gomilam ga. Pohranjujem ga u trezor.
LARSEN: Poklanjate ga za medicinska istraživanja.
ZNORKO: (poskočivši) Nemoguće! Kako… (Pobojavši se da previše govori, zašuti) Krivo.
(Ponovo zašuti gledajući u daljinu) To nije istina.
LARSEN: Zbogom gospodine Znorko!
ZNORKO: Zbogom.

LARSEN izlazi. Znorko se zamišljen vraća u sobu. Pogledava oko sebe, oklijevajući. Zatim,
izlazi kroz unutrašnja vrata. I dalje se čuje muzika. Za nekoliko sekundi ponovo se čuju dva
pucnja, zatim topot. Larsen se vraća, zadihan, ovaj put više ljut nego prestrašen. Znorko se
pojavljuje miran, nadmoćan.

LARSEN: Vi ste doista ludi, potpuno ludi! Meci su prošli na nekoliko centimetara od mene.
ZNORKO: I šta iz toga zaključujete? Pucam li dobro ili loše?

LARSEN bijesno baca svoje stvari na pod.

LARSEN: Šta zapravo hoćete od mene?

ZNORKO: (zabavljajući se) Vaše dojmove. Kako se čovjek osjeća kada ga smatraju zecom.
LARSEN: Šta želite? Recite više, da završimo s tim!
ZNORKO: (ljubazan) Sjedite. Šta ćete popiti? Jeste li za čašicu. Samo čašicu. (pjevušeći)
Jednu čašicu da pročistite grlo.
LARSEN: Ne igrajte se gostoljubivosti, to je ipak previše. Onome na koga se isprazni puška
ne nudi se trideset sekundi poslije piće!

ZNORKO natoči čašu za sebe. Kad će je prinijeti usnama, LARSEN će je bijesan istrgnuti iz
njegovih ruku i ispit će je na eks. ZNORKO sebi potpuno miran toči novu čašu.

LARSEN: Bilo je tako jednostavno odbiti ovaj razgovor, kao što ste u ostalom učinili sa svim
mojim kolegama. Ne samo da ste me primili, nego mi sada ne dopuštate da odem. Šta hoćete
od mene?

Gledaju jedan drugoga.

ZNORKO: Recite vi prvo meni šta hoćete? Kako ste doznali šta činim sa svojim novcem?
Zahtijevao sam diskreciju.
LARSEN: Raspitao sam se. Dajete goleme sume novca institucijama koje se bave
istraživanjima o najtežim bolestima. Svako bi se hvalio na sav glas, desetinom onoga što vi
dajete. Zašto da to ostane tajnom?
ZNORKO: (promrmljavši) Ne poklanjam iz dobrote, nego iz straha.(mijenjajući naglo temu,
ZNORKO slegne ramenima. Uzima iz LARSENOVE torbe magnetofon i pokazuje mu ga)
Šta tražite ovdje? Vi ste prvi novinar koji je pokrenuo magnetofon bez struje i baterija.
LARSEN: Ja...
ZNORKO: Možda vam je promaknulo. Kad sam vas upitao, uvjeravali ste me da se vrpca
okreće.
LARSEN: Da… Ali… Pokvario se na putu… Uostalom, ti su aparati nepotrebni… Pretvarao
sam se… Dovoljno je moje pamćenje...
ZNORKO: (nepovjerljiv) Je li?

LARSEN sjedne. Fiksira ZNORKOVO lice. Izaziva ga.

LARSEN: Ostajem. Postoji nešto što me zabavlja kod lažljivaca. Napokon uvijek izlanu
istinu. Čekam svoj trenutak.
ZNORKO: Imate li zaliha hrane?
LARSEN: Čekam.
ZNORKO: Šta čekate?
LARSEN: A vi?

Mjere jedan drugoga od glave do pete. ZNORKO lagano prestaje.

ZNORKO: Šta čovjek očekuje od drugog čovjeka? Budući da to ne znaju, ljudi se nastavljaju
posjećivati.
LARSEN: Šta želite?
ZNORKO: A vi? (tišina) Prava slijepa ulica: dvojica su, i nijedan neće prvi progovoriti

Ponovo toči piće. Nakon nekog vremena.

ZNORKO: Dok čekamo, pričajte mi o sebi.

LARSEN: Ne znam šta bih vam uopće mogao poželjeti reći.
ZNORKO: Oženjeni ste? (LARSEN ne odgovara) Da, naravno. Oženjeni ste i zaljubljeni u
svoju ženu, ili barem vjerujete u to.
LARSEN: Zbog čega to kažete?
ZNORKO: Oko vas se širi snažan miris bljutavosti; zaudarate po papučama, domaćoj supici,
pokošenom travnjaku, i lavandi u plahtama… Ne vidim u vama osobu koja bi izabrala sreću
drugačiju od ostalih. Sve je po propisu i ustajalo. (Smije se)
LARSEN: U vašim sam očima smiješan?
ZNORKO: Još gore: Običan.
LARSEN: Sudite o ljudskom rodu kao da ste iznad njega?
ZNORKO: Tiranin sam, umišljen sam, nemoguć sam, i još što šta, ali običan nisam.
LARSEN: Zanimljiv je taj vaš način da čovjeka zadržite kako biste ga zatim gnjavili. Šta se
skriva iza toga?
ZNORKO: (Uz osmijeh) Dobro pitanje.
LARSEN: Obraćate mi se s mržnjom: zašto? Otkuda ta mržnja? Izvor mržnje nije mržnja,
ona odaje nešto drugo… patnju, frustraciju, ljubomoru, tjeskobu...
ZNORKO: Oho, filozof? Odlučili smo da nam ne promakne ni najmanja banalnost.
LARSEN: Ljubav govori u ime ljubavi, ali mržnja uvijek govori u ime nečeg drugog. Otkud
ta patnja?
ZNORKO: (Bijesan) E, znajte, osjećam se sasvim dobro, hvala na pitanju!
LARSEN: Doista? Crkavate od samoće i dosade i zbog toga izvodite cirkusku tačku kako
biste zadržali slučajnog pridošlicu.
ZNORKO: Vi niste sasvim slučajni pridošlica.
LARSEN: Je li? Zašto? (Tišina) Bilo bi vrijeme da mi objasnite.

ZNORKO oklijeva, zatim napokon sjeda.

ZNORKO: Uredu. Dovoljno smo okolišali frkčući. (Odluči govoriti iskreno) Ja… Ja sam
dopustio da dođete kad sam doznao da živite u... Nobrovsniku.Živite li doista u
Nobrovsniku?
LARSEN: (Zadovoljan što je razgovor napokon krenuo novim putem) Da.
ZNORKO: Želio bih doznati novosti iz Nobrovsnika…

LARSEN se opušta u široki osmijeh. Ne izgleda odviše iznenađen ZNORKINIM pitanjem.

ZNORKO: Pričajte mi o Nobrovsniku.

LARSEN: Poznajete li taj grad?
ZNORKO: Da… Ne… Recimo da nisam nikad bio u tom gradu, ali su mi govorili o
njemu… Čemu to pitanje?
LARSEN: (vadi knjigu) Činilo mi se da u Nepriznatoj ljubavi, opisi grada u kojem živi ta
žena, ta ljubljena žena, no, činilo mi se da je riječ o Nobrovsniku!
ZNORKO: (U neprilici) Da?
LARSEN: Da. gradu ste dali drugo ime, ali kad Eva Larmor govori o ulicama koje su građene
u spirali, kad govori o crkvi od željeza sa plavo obojenim drvenim ukrasima, ona opisuje
Nobrovsnik.
ZNORKO: Slučajnost...
LARSEN: A kad zastajkuje pokraj fontane iz XVII. stoljeća, izgrađene u čast kralja Gustava,
koji je osvojio sjeverni pol, pokraj jedine takve fontane iz XVII. stoljeća? I kad se ta fontana
nalazi upravo u Nobrovsniku… Nevjerovatno, zar ne, za nekoga ko ne poznaje Nobrovsnik?
ZNORKO: Istina… Istina… Čovjek ponekad kao da je vizionar… No, pretpostavljam da vi
niste jedini stanovnik Nobrovsnika koji je uvidio sličnost?
LARSEN: Nedvojbeno… Ali bojim se da u tako malenom gradu nemate mnogo čitatelja…
ZNORKO: (razočaran) Doista? Zar tamo niste ni skim razgovarali o mojoj knjizi?
LARSEN: Ne… Koliko ja znam… (Kao da se odjednom sjetio) A da… Postoji neko ko vas
čita, ko vas neobično voli, čak obožava, kako se toga nisam sjetio!
ZNORKO: (gotovo grozničav) Da, pa recite, recite...
LARSEN: Pastor. Da, pastor je lud za vama, uvjeravam vas. A on je težak čovjek, velike
kulture.

ZNORKO izgleda duboko razočaran, i to razočarenje neobično veseli LARSENA.

ZNORKO: Ali… ipak, čini mi se… da… sad se prisjećam… kao da sam primio jedno ili dva
pisma iz Nobrovsnika.... Znate, među tolikom poštom koju primam… Bilo je to pismo jedne
žene... Žene, profesorice književnosti u vašem gradu… Čekajte, sad ću se sjetiti njezina
imena…
LARSEN: Žena… Profesorica književnosti… Lijepa žena?
ZNORKO: Da, vrlo lijepa žena! (shvativši pogrešku) Ah, šta ja znam, riječ je o pismima…
Ali pisala je sa mirnom samouvjerenošću onih žena kojima muškarci ništa ne odbijaju…
Kako li se samo zvala… Helena.
LARSEN: Helena Metternach.
ZNORKO: Tako je! Helena Metternach! Poznajete je?
LARSEN: Jasno. Nobrovsnik je malen.
ZNORKO: Kako je? Više nemam novosti o njoj.

Larsen se diže i kaže s otvorenim čuđenjem.

LARSEN: Nećete mi reći da ste me primili samo kako biste doznali novosti o Heleni
Metternach?
ZNORKO: Ne...ne, nikako...Ne budite smiješni...Ma dajte...Ali kad već govorimo...Jeste li
možda s njom razgovarali o meni?
LARSEN: Ne, nikada. Doista nikada. Nikada nismo razgovarali o vama i vašim knjigama.

ZNORKO sa zanesenim osmijehom na usnama.

ZNORKO: Napokon, zašto bi to i učinila?
LARSEN: Da, zašto? (Tišina) Svoju ste knjigu posvetili H.M. Je li to Helena Metternach?

ZNORKO prasne u smijeh.

ZNORKO: Glupe li ideje...
LARSEN: Previše se smijete...
ZNORKO: Mislite li da bih posvetio knjigu nekoj obožavateljici, profesorici književnosti, iz
neke zamrznute rupe, samo zato što mi je poslala jedno ili dva pisma u kojima mi je rekla da
voli moje knjige? U tom bih slučaju morao dnevno posvećivati dvadeset romana: Naime,
toliko prosječno dnevno primam pisama.
LARSEN: Previše objašnjavate. H.M. je dakle Helena Metternach.
ZNORKO: Slušajte! Kako bih vas smirio, reći ću vam ko je H.M. To je Henry Metzger, moj
prvi izdavač, njemu dugujem karijeru. Kako je pokojan i kako sam promijenio izdavačku
kuću, iz poštovanja prema novom izdavaču, ostao sam pri inicijalima.
LARSEN: Aha...
ZNORKO: Lijepo sam vas upozorio: Istina uvijek donosi razočarenje.

Larsen ustaje, grabi kaput i torbu.

LARSEN: E, pa gospodine Znorko, neću više tratiti vaše vrijeme. Hiljadu vam puta hvala na
ovom ekskluzivnom razgovoru. Idem kući kako bih ga pretipkao i poslao u svoju redakciju.
ZNORKO: Ali kako? Ta, nismo završili.
LARSEN: Govorio sam vam o Nobrovsniku, nakljukali ste me mudrim izrekama. Tačno
koliko nam treba.
ZNORKO: Kako? Pa gotovo ništa nisam rekao!
LARSEN: Znate, ne smijemo se zavaravati. Stranice rezervisane za kulturu u novinama su
tačno izbrojane, te mi ni za vas neće ustupiti više od polovice stranice u srijedu. Imam sasvim
dovoljan komadić.
ZNORKO: No...Molim vas...Primio vas je dobitnik Nobelove nagrade...Dobitnik Nobelove
nagrade daje ekskluzivni intervju pokrajinskom dnevniku...Objasnit ćete glavnom uredniku...
LARSEN: On je neznalica. (sprema svoj magnetofon) Jedini način da dobijemo više mjesta
bio bi neki veliki događaj, neka velika novost koja bi opravdala promjenu rubrike.
ZNORKO: Koje vrste?
LARSEN: Recimo da ste više godina živjeli u Nobrovsniku. Da ste u Nobrovsniku upoznali
ženu svog života. Da ste proveli zaljubljene trenutke s njom u Nobrovsniku. To bi već
opravdalo papir...Ali inače...Dobit ćete prostor predviđen za književnost, i ništa više.

ZNORKO stane između njega i izlaza.

ZNORKO: Pa dobro, ako želite veliku novost...Dobit ćete je. Ja ću vam je dati, i to kakvu!
Ekskluzivnu! Hajde, moj dječače, niste valjda prešli sve te kilometre ni zbog čega, uvrijedili
biste me…

ZNORKO nastoji zadržati LARSENA.

ZNORKO: Želite otkriće? E pa znajte, dobit ćete ga.
LARSEN: (neumoljiv) Zbog čega biste mi učinili takav dar?
ZNORKO: Nije to dar, to je razmjena. Ja vama informaciju, vi meni uslugu.
LARSEN:( još uvijek neumoljiv) Kakvu uslugu?
ZNORKO: Predat ćete jedno pismo u ruke primatelja.

LARSEN ponovno sjedne. Tišina.

LARSEN: Opet ćete lagati.

ZNORKO: Bilo bi mi draže.
LARSEN: Slušam vas.
ZNORKO: (polagano) Lik Eve Larmor, u mojoj knjizi, nadahnut je stvarnom osobom, ženom
koju sam ljubio. Ona je vaša sugrađanka: Helena Metternach.

LARSEN otvoreno pokazuje svoje iznenađenje.

LARSEN: Da?
ZNORKO: Da. Upoznali smo se prije petnaest godina. (smije se, sretan što se vratio svojim
uspomenama) susreo sam Helenu na jednom kongresu o mladoj nordijskoj književnosti. Bila
je još studentica. Pratila je razgovor sjedeći u trećem redu dok su njezine noge provirivale u
prolaz. Čim sam je ugledao, učinilo mi se da zrači nečim bliskim. Jesam li je vidio već negdje
drugo? Ne. Ali što sam je duže promatrao, shvatio sam otkuda dolazi taj osjećaj bliskosti.
Dolazio je iz njezine ružnoće.
LARSEN:Molim?
ZNORKO: Lice lijepih ljudi posjeduje svoju arhitekturu i onda kada oni ništa ne izražavaju.
Ružni su ljudi primorani smijati se, njihove oči moraju blistati, oni moraju pokretati svoja
usta kako bi učinili živim lice bez konzistencije. S njihovih lica pamtimo osjećaj, ne crte.
Helena je bila osuđena na stalno oživljavanje svog lica. Uz to, je imala kožu zbog koje sam se
osjećao neugodno. Dok bih je gledao, ježio sam se od nelagode, kao da se njezino meso
nudilo, taktilno...Čim bih je pogledao, imao sam osjećaj da su me uhvatili kako ga pritišćem,
dodirujem, pipam…”Ova jadna djevojka ima nepristojnu put”, govorio sam samom sebi.
Njezina silueta nije bila ništa bolja. Objektivno je Helena bila dobro građena, ali nešto je u
njezinom izgledu izazivalo mučninu… Preplavljivala me mučnina, nešto
poput...samilosti...Da, osjećao sam neku vrstu raznježenosti i gađenja za ta prečvrsta,
previsoka, prezaobljena prsa, za tu odviše okruglu stražnjicu, za njene predobro oblikovane
listove; njezino mi se tijelo činilo previše istaknuto, opsceno; Bila je gola, iako je bila
obučena; pretvarala me u voajera. Potajno sam promatrao svoje kolege; bio sam siguran da
smo svi primijetili kako besramno ta žena izlaže svoje tijelo. Više se nisam mogao otarasiti te
nelagode. Navečer, na koktelu, malo smo porazgovarali. Koji šarm. Koji glas. Koji osmijeh.
Kakav razgovor. Činilo se da je potpuno nesvjesna neprivlačnosti svog fizičkog izgleda.
Krenuo sam na počinak misleći na nju: “ Jadna djevojka” ponavljao sam samom sebi,
“posjeduje sve kvalitete na svijetu, jedino ne može postići da se čovjek zaljubi u nju”. Dok
sam je zamišljao golu, počeo sam se smijati. Činilo mi se da je priroda nepažljiva,
nepravedna, samog sam sebe smatrao okrutnim. Tim gore. Promatrao sam je svakog dana i
svake sam večeri očekivao san misleći na nju. Jednog jutra sam doznao da jedan od mojih
kolega iz seminara ima planove s njom. Progutao sam slinu: želi joj se narugati? Odmah sam
poželio zaštiti tu ženu. Ustao sam od stola, prišao sam joj i pozvao sam je na večeru. Bio sam
prilično zadovoljan sobom: jadnica će barem izbjeći podrugljivcu loših namjera. Navečer sam
se samom sebi smijao dok sam se pripremao kao da idem na ljubavni sastanak. Obukao sam
se, otišao po nju taksijem, počastio sam je večerom u jednom od najboljih restorana i, tu sam
je, gotovo nesvjesno počeo zavoditi. Operacija me zabavljala: zašto i ne bi; nudeći ovoj ženi
ono što joj nijedan čovjek ne bi dao, činio sam dobro djelo. Gušio sam se od dobrote i
brižnosti, opijao sam se svojom velikodušnošću… U ponoć sam je otpratio kući. Ponudila mi
je posljednju, ritualnu čašicu. Prihvatio sam, dobro se zabavljajući. Ako je i ona prihvati,
komedija će biti potpuna. Pili smo, razgovarali. Promatrao sam je dok je sjedila na svom
malenom studentskom krevetu: zaželio sam voditi ljubav. “Kakve li štete što je tako ružna”,
mislio sam. Ko je pružio ruku? Već nakon sat vremena bili smo jedno drugom u zagrljaju.
Pravi bljesak, noć nalik na jutro...Čuvajte se žena koje smatrate ružnima, neodoljive su...
LARSEN: Nisam tako kompliciran kao vi: meni se Helena Metternach učinila divnom čim
sam ju ugledao.
ZNORKO: Posljedica kemije naše ljubavi: nakon mene je svi muškarci gledaju mojim očima.
LARSEN: (sa sumnjom) To mi ne kazuje kako ste je zaveli.
ZNORKO: Nisam ja nju zaveo, ona je zavela mene. Nijedna žena ne može odoljeti
muškarčevu padu. (Trenutak zadubljen u svoja sjećanja, iskren) Pred njom sam bio
razoružan, imao sam pet, deset, dvadeset godina, prošao sam kroz sva razdoblja svog života,
uz nju sam, iako četrdesetogodišnjak; proživio svoje djetinjstvo i mladost. (nastavljajući,
presretan što može sve to ispričati) Proživjeli smo nekoliko mjeseci ne rastajući se; iznajmio
sam maleni stan nedaleko od sveučilišta. Moja se umišljenost smatrala duhovitošću,
nasmijavao sam je, čini mi se da sam doista postao divan, onakav kakav sam bio u njezinim
očima. Obasipao sam ju darovima, prvi put sam znao šta ću s novcem. A ona me ljubila
toliko da sam samog sebe zavolio.
LARSEN: Zašto se niste vjenčali?
ZNORKO: (uz smijeh) Piscu je brak kao da umjesto biblioteke ima hrpu pak- papira. (nakon
nekog vremena) Dajem prednost kratkoj ludosti pred dugačkom gluposti.
LARSEN: Nećete se izvući samo tako. Zašto ste ju nagovorili na raskid? Zar ste bili alergični
na sreću?
ZNORKO: Držao sam do Helene. Kada smo se jedno drugom zaklinjali da ćemo se “uvijek”
voljeti, želio sam da to “uvijek” doista potraje zauvijek. Znam da si najjače strasti obećavaju
vječnost, ali znam i to da vječnost uglavnom brzo prođe.
LARSEN: Bojali ste se da se vaši nestašluci ne ohlade.
ZNORKO: Najvjerojatnije. To vam je isto kao da obećate vječnu groznicu. Kako bi ljubav
očvrsnula, nametnuo sam odvajanje.
LARSEN: Još uvijek ne razumijem.
ZNORKO: Kako ne razumijete? Život udvoje razvijao je nepodnošljivu napetost; I tako smo
se stiskali, usne na usne, zub na zub, miješajući svoju slinu; kao dva utopljenika ili dva
spasitelja, disali smo dah uz dah, srce uz srce, pokušavao sam se zabiti u nju, ona je
pokušavala zaroniti u mene, željeli smo satrati, uništiti sve što nas razdvaja, željeli smo
iščeznuti jedno u drugom, željeli smo naposlijetku postati jedno u konačnom stapanju. Ali
uzalud smo urlali, Bili smo dvoje. Zauvijek. Sjećam se trenutka kad sam povjerovao da se iz
mene širi žalosna i opojna gorčina, poput mirisa magnolije koji svojim teškim dahom
ispunjava ljetnu večer...Užitak je tek jedan od načina propadanja u vlastitoj samoći.
LARSEN: Ja ne vidim stvari na takav način.
ZNORKO: Vi ništa ne vidite. Više nije bila riječ o ljubavi nego o ropstvu. Prestao sam pisati,
mislio sam samo na nju, trebao sam je.
LARSEN: Žrtvovali ste je.
ZNORKO: Molim?
LARSEN: Žrtvovali ste Helenu Metternach svojem djelu. To je umorstvo.
ZNORKO: Nikako. Svoju smo ljubav učinili čišćom, bitnijom, jačom.
LARSEN: Je li? Za vas je idealna ljubavnica ona koja nije nazočna.
ZNORKO: (zabavlja ga LARSENOVA agresivnost) Smirite se. Od trenutka kada smo se
prestali bacati jedno na drugo, naša se veza mogla otvoriti drugim dimenzijama. Pišući jedno
drugom, razgovarali smo o književnosti, filozofiji, umjetnosti, ona je komentarisala svaku
stranicu koju sam napisao i pritom me nije štedjela; čak vjerujem da je Helena bila jedini
iskreni kritičar kojeg sam ikada susreo. A u trenucima kada bih klonuo, kad bih se osjećao
prazniji od srca vihora, ona mi je vraćala vjeru.
LARSEN: Kako je to praktično.
ZNORKO: (Sve se bolje zabavljajući) Slušajte, gospodine novinaru, čini mi se da uzimate
stvari previše k srcu. Htjeli ste nešto, još do sada neobjavljeno, i ja vam to dajem. Trebali
biste se veseliti, a ne zapasti u ovakvo stanje. (odlučan) Pomiješan s ljubavlju, seks postaje
čista prevara. Helena i ja smo jedno drugom dugovali nadvladavanje tih malih udaraca.
(razmisli, oklijeva trenutak, zatim iz džepa vadi pismo) Evo, želio bih da mi učinite uslugu.
Uzet ćete ovo pismo, predat ćete ga Heleni Metternach i zatražiti od nje da ga pročita pred
vama.
LARSEN: Zašto? Zar više ne otvara vaša pisma?
ZNORKO: Učinite mi tu uslugu bez pogovora.

LARSEN uzima pismo, ali vraća se prijašnjem razgovoru.

LARSEN: Ne, ne razumijem… Prisiliti se na izbivanje, na odsutnost…

LARSEN: Vi ne volite ljubav, vi volite ljubavnu bol.
ZNORKO: Glupost.
LARSEN: Trebate Helenu kako biste žudjeli, kako biste se uništili, kako biste se žalili…
kako biste umrli, a ne kako biste živjeli.
ZNORKO: (prihvatajući LARSENOVU igru) Smrt me doista divlje privlači.
LARSEN: Štaviše, ni ne znate ko je Helena.
ZNORKO: (smijući se LARSENOVOJ agresivnosti) Pa šta onda?
LARSEN: Vi ne ljubite Helenu, nego snagu svoje patnje, bizarnost svoje priče, užase
neprirodne odvojenosti… Vama ne treba Helenina nazočnost, nego njezina odsutnost. Ne
treba vam Helena onakva kakva ona jest, nego onakva kakva vam nedostaje. Dobro ste učinili
što publici niste obznanili da vaša knjiga opisuje vaš život: ljudi bi otkrili da je Abel Znorko,
veliki Abel Znorko, samo običan prištavi adolescent koji se već petnaest godina dosađuje
očekujući poštara.

ZNORKU je LARSEN zaprepastio kako onim što je rekao, tako i tonom kojim je to
izgovorio, ali on se ipak odlučio samo nasmijati.

ZNORKO: Smirite se. Ova je scena sasvim neumjesna.

LARSEN: Niste trebali ostaviti tu ženu. Uništili ste je udaljujući je.
ZNORKO: Šta vam je? Doista ste zaglibili. Među nama je sve bilo snažno: I milovanje i
rastanak. Ništa nisam žrtvovao; oko svega smo se složili. Zašto bi inače, po vašem mišljenju,
prihvatila?
LARSEN: Pretpostavljam da je kao i svi zaljubljeni imala intimnu predispoziciju prema
nesreći. (Stanka) Osim toga… Voljela vas je. Prihvatila je zbog vas, samo zbog vas.
ZNORKO: Ma dajte!
LARSEN: Oboje ste, i ona i vi, mislili na velikog Abela Znorku.
(ZNORKO prasne u smijeh)
ZNORKO: Tako ćete vi meni reći, vi koji zdušno zastupate njenu stranu… (zabavljajući se)
Lako se zapalite braneći svoju sugrađanku… Dobro poznajete Helenu Metternach?
LARSEN: Vrlo dobro. (Tišina) Ona mi je žena.
ZNORKO: (preneražen) Molim?
LARSEN: Helena Metternach je postala Helena Larsen… Larsen, znate, to je ono ime koje
samo po sebi ispunjava ponore stvaranja svijeta…

ZNORKO sjedne, posrčući. LARSEN ga gleda, zabavljajući se i nimalo iznenađen.

LARSEN: Biste li štogod popili? (ironično citira Znorkine rečenice) Čašicu. Samo čašicu.
(pjevušeći)Hladnu čašicu da pročistite grlo.

Gura mu u ruku čašu. ZNORKO poskoči, predomislivši se.

ZNORKO: Lažete! Izmislili ste to vjenčanje kako biste me razbijesnili! Dokažite ga, dokažite
da ste njezin muž…

LARSEN mirno iz svog novčanika vadi fotografiju.

LARSEN: Želite li fotografiju s vjenčanja?

Gledajući je, ZNORKO je zgažen. Zapravo je ganut.

ZNORKO: Ja… ja... Ovo s fotografijom je bilo zabavno.

LARSEN iz svog novčanika vadi neki papir.

LARSEN: Možda će ovaj vjenčani list biti uvjerljiviji? Sedmog aprila prije dvanaest godina.
ZNORKO: Dvanaest godina…

ZNORKO gleda papir zatim ga odgurne. Dobrano je zbunjen. Napokon upita preko volje.

ZNORKO: A djeca… imate li djece? (boji se odgovora, LARSEN ga gleda i odgovara mu

iskreno, bolno)
LARSEN: Ne.
ZNORKO uzdahne. Laknulo mu je što je pošteđen te okrutnosti. Zatim naglo dohvati svoju
knjigu i bijesno je lista.
LARSEN: Šta radite?
ZNORKO: Želim znati šta mi je napisala sedmog aprila prije dvanaest godina, šta mi je
mogla napričati na dan svog vjenčanja! (našao je stranicu, nema pisma.)

LARSEN se smiješi, ZNORKO ne odustaje.

ZNORKO: A sutradan, (čitajući) ” Osmog aprila. Ljubavi, promatrala sam zoru u mislima na
tebe. Govorila sam sebi da možda gledamo zajedno isto sunce, na istoj zemlji, u istom
trenutku, a ipak ne uspijevam biti sretnom…” (razočarano) Eto ti mladenkina pjeva. Ne zvuči
dobro ni za vas, ni za mene.

LARSEN slegne ramenima. ZNORKO, iscrpljen, odloži knjigu.

ZNORKO: Što li sam ja radio toga dana? Kako nisam ništa osjetio? Možda sam bio
bolestan…(razmišlja) A vi...sve ste znali kad ste ušli ovamo?
LARSEN: Jasno. Šta mislite zašto sam tražio da se sretnem s vama?
ZNORKO: (smeten) Zašto mi nikada nije pisala o tome?

LARSEN uporno promatra ZNORKU i postavlja pitanja i odgovara na njih u ime obojice.
Kao da čita u piščevim mislima i kao da prisustvuje njegovoj unutrašnjoj zbunjenosti.

LARSEN: Šta vi uopće o njoj znate? Bilo vam je dovoljno da se pet mjeseci češete od nju, a
zatim ste je odbacili. Nikada niste postali par! Pobjegli ste prije toga.
ZNORKO: (opak) Šta se žalite. U protivnom ne biste dobili moje ostatke.
LARSEN: Zaljubiti se, to može svako, ali voljeti...
ZNORKO: (ponovo jak) Ma molim vas… Ne uspoređujte vaše privremeno zajedničko
stanovanje s petnaestogodišnjom vezom; Helena i ja neprestano mislimo jedno na
drugo...Svakodnevno pišemo jedno drugom...Jedno drugom sve govorimo...
LARSEN: (s ironijom) Baš sve? (Znorko zašuti, pogođen) Šta vi znate o Heleni? U vašem
dopisivanju ona je sebe prikazala onakvom kakvom ste je vi željeli. Vjernom, pažljivom,
nenametljivom, u stalnom iščekivanju, podjarmljenom vašem geniju. Ma dajte, gospodine
ministre laži, zar podnosite samo vlastite izmišljotine?
ZNORKO: Morala mi je reći...Mogla mi je reći da udaju...
LARSEN: Možda vas je željela poštedjeti? Možda nije željela da saznate kako se život može
nastaviti i bez vas. Možda vam nije željela reći da ste zamjenjivi. Možda je željela poštediti
vaš ponos, to jest devet desetina vašeg bića? I nakon Abela Znorke postoji život: teško je to
prihvatiti. (Tišina. LARSEN istraje s izvjesnom okrutnošću) Zar vas nije čudilo to potpuno
udovištvo nakon raskida. Zar nikada niste posumnjali u njezin celibat?
ZNORKO: Ne. Naša je ljubav bila poput udarca groma...Takve prirode koja iza sebe ostavlja
samo pepeo.
LARSEN: Vaš se pepeo, ipak, dosta razmahao.
ZNORKO: Molim?
LARSEN: Mislim na sve te dame koje vam isporučuju za vaše noći...
ZNORKO: Ne brkajte stvari. Nijedna od tih ružičastih i uzdrhtalih prostitutki koje me
pohode noću nije zamijenila Helenu. Njih volim zbog onoga što jesu i ostavljam ih zbog
onoga što nisu. Jednostavna higijenska potreba… Muškarac sam. Moram zadovoljiti izvjesne
nagone.
LARSEN: Žene nemaju nagone?

ZNORKO se zlurado okreće prema njemu.

ZNORKO: Hoćete me uvjeriti da je vas izabrala kao pastuha? Ili se udala za svog
popodnevnog hofiranta? Baš vas? Meni izgledate seksi otprilike kao kuhani poriluk.
LARSEN: Sad se razumijemo i u muškarce?
ZNORKO: Znam razlikovati muškarca od žene:
LARSEN: Da? Jeste sigurni?
ZNORKO: (uporno) Helena je najsenzualnija žena koju sam upoznao. Pitam se kako je
uspijevate zadovoljiti...
LARSEN: (iskreno) Heleni nije do tih stvari. Rijetko vodimo ljubav.
ZNORKO: Vidite!
LARSEN: To je njena želja. Uvjerava me da joj to nije potrebno.
ZNORKO: Elegantan način da vas objasni kako ste u krevetu prije svega dobri u spavanju.

LARSEN mirno prasne u smijeh. Napadi ZNORKE ga ne pogađaju. Jasno je da se dobro

pripremio za ovo sučeljavanje.
LARSEN: Postaje mi jasno šta kod vas zvuči lažno.
ZNORKO: Da?
LARSEN: Prostaštvo.

ZNORKO teško padne na mjesto gdje je sjedio. U biti priznaje da LARSEN ima pravo i
umoran mijenja ton.

ZNORKO: Otiđite. Ova nas situacija obojicu uništava. Odlučio sam živjeti na ovom otoku
upravo zato da pobjegnem od ovakvih prostota.
LARSEN: Uopće mi se ne ide.
ZNORKO: Muž, žena, prevareni ljubavnik, sve je to premazano vulgarnošću. Pretpostavljam
da u džepu skrivate revolver.
LARSEN: Ma ne.
ZNORKO: (uzdahnuvši) Šteta.
LARSEN: “Helena, najsenzualnija žena”...Vjerujete li da zaista govorimo o istoj ženi?
Postoje dvije Helene: vaša i moja. Zašto bi Helena bila monotona poput gromade kamena?
Možda nas je izabrala ovako različite jer je željela sa svakim od nas biti drugačijom. S vama
strast, sa mnom ljubav.
ZNORKO: (sarkastično) Jadni moj dječače: ljubav! Kako ste već dugo u braku?
LARSEN: Dvanaest godina.
ZNORKO: Dvanaest godina? Više nije riječ o ljubavi, nego o lijenosti. (postaje mirniji) Baš
je krasna ta ljubav koja se uspavljuje u navici, ta ljubav koja prihvata istrošenost, gaženje, da,
lijepa ljubav načinjena od umora, smrdljivih čarapa, prstiju u nosu i prdeža ispuštenih u
plahte.
LARSEN: Naša je priča stvarna, bliski smo, razgovaramo, dodirujemo se svakodnevno. Kad
se probudim, ugledam njezin zatiljak. Preuzeli smo rizik da jedno drugoga zadovoljimo ili
razočaramo. A vi nikada niste imali hrabrosti stvoriti par.
ZNORKO: Slabosti!
LARSEN: Ne slabosti, hrabrosti! Niste imali hrabrosti da se angažirate, da imate povjerenja.
Hrabrosti da više ne budete čovjek o kojem se sanja, nego stvarni čovjek. Znate li vi uopće
šta je to intimnost? To je spoznaja o vlastitim ograničenostima. Treba prežaliti svoju moć i
pokazati tog malog čovjeka, a da se ne ponikne pogledom. Vi ste otklonili intimnost kako se
nikada ne biste suočili, sa svojim ograničenjima.
ZNORKO: Poštedite me svoje filozofije; Miriše na jeftini deterdžent.
LARSEN: Vi ste jedan od onih koji vole, a da ne nauče.
ZNORKO: Iz ljubavi se nema šta naučiti.
LARSEN: Ima. O drugome.

ZNORKO se približi LARSENU zažarena pogleda. Upravo je naučio ono bitno.

ZNORKO: Zbog vas mi više ne piše! Pročitali ste knjigu, otkrili ste našu vezu, načinili ste joj
scenu, zabranili ste joj da nastavi.
LARSEN: (dvosmisleno) Izaberite šta vam se sviđa.
ZNORKO: Da, jasno, prijetili ste joj, bili ste ludi od ljubomore, rasplakali ste je. Poznajem ja
nju, ne podnosi nasilje. Pobojala se da vas ne rastuži, pa je popustila! Ali čak i ako je
prihvatila da mi više ne piše, ona bi me upozorila, objasnila mi… Ta ste posljednja pisma vi
zadržali, zar ne? Željeli ste da ostanem bez krvi sve te mjesece. To ste željeli?
LARSEN: Upravo to: Više ne primate njezina pisma, jer ja ne želim da se ta korespondencija
nastavi.
ZNORKO: A moja pisma, a moja pisma koja već četiri mjeseca šaljem Heleni? Gdje su? Je li
ih barem primila?

LARSEN vadi svežanj pisama.

LARSEN: Evo ih.

ZNORKO se baca na svežanj.

ZNORKO: Nisu uopće otvorena.

LARSEN: Bilo bi vam draže da sam ih pročitao?

ZNORKO je pijan od bijesa, vrti se po sobi psujući.

ZNORKO: Šta vam je to trebalo, gomolju jedan smežurani. Mogli smo ostati živjeti zajedno
kroz naša pisma, da se vi niste umješali.
LARSEN: Niste trebali objaviti tu knjigu! Otkrili ste svijetu svih petnaest godina intimnosti,
a da je niste upozorili. To što ste zamijenili imena ništa ne mijenja na stvari. Sve ste učinili
običnim. To je besramno. I sve to zbog čega? Zbog jedne knjige? Zbog zarade? To je to?
ZNROKO teško padne u naslonjač, glave zagnjurene u ruke.

ZNORKO: Ja… imam svoje razloge.

LARSEN: Ma nemojte?
ZNORKO: Da. Oni se tiču samo mene… I Helene… Obrazložio sam ih u s vom posljednjem
pismu… Onome koje joj trebate odnijeti.
LARSEN: (ispruživši ruku) Dajte mi ga.

ZNORKO oklijeva, zatim iz džepa vadi pismo. LARSEN ga zgrabi, gleda ga; vidi se da ga
želi otvoriti. ZNORKO ga zaustavlja.

ZNORKO: Nije upućeno vama.

LARSEN omotnicu stavlja u džep. ZNORKO se opsesivno vraća prošlosti.

ZNROKO slegne ramenima. I dalje je ljut. LARSEN prilazi laptopu.

LARSEN: Kad sam došao. Slušali ste Enigma varijacije?
ZNORKO: Želite znati i šta sam jeo?
LARSEN: Ona vam ih je darovala?
ZNORKO: Ma slušajte, ostavite me na miru!
LARSEN: (neodustajući) Ona vam ih je otkrila? Siguran sam u to.
ZNORKO: Da. (prisjećajući se) Prvoga dana kad smo jedno drugom izjavili ljubav, pružila
mi je tu ploču, Elgarove Enigma varijacije, nježno mi se nasmijala i rekla: “Jedno drugom
upućujemo riječi ljubavi, ali ko smo mi? Kome govoriš volim te?”
LARSEN: (nastavlja) “ Kome ja govorim volim te? Ne znamo koga volimo. Nikada to
nećemo znati. Darujem ti ovu muziku da o tome razmisliš.”

ZNORKO ga začuđeno gleda.

ZNORKO: Kako to znate? To sam izbacio iz knjige.

LARSEN: I meni je to rekla one večeri kad smo prvi put izmijenili riječi ljubavi.
ZNORKO: (razočaran) Ah!
LARSEN: Možda je to jedina njezina stvar koja nam je bila zajednička.
ZNORKO: (s ogorčenjem) Oprostite, ali ja nisam poput vas imao vremena, da se na tu ideju
naviknem… Ne brčkam se sa zadovoljstvom u dijeljenju.

LARSEN se približio klaviru i zasvirao početak Enigma varijacija.

LARSEN: Enigma varijacije, varijacije na jednu melodiju koju ne razumijemo. Edward

Elgar, kompozitor, smatra da je riječ o vrlo poznatom napjevu, ali niko ga nikad nije
identificirao. Skrivena melodija koju odgonetavamo, koja se ocrta, pa zatim nestane, melodija
koju smo prisiljeni sanjati, zagonetna, neuhvatljiva, tako daleka kao Helenin osmijeh. (Tišina)
Žene su te melodije koje sanjamo, a koje ne razumijemo. Koga volimo kad volimo? Nikada
to nećemo doznati.
ZNORKO: (Zaključujući) Nikada… (LARSEN je završio temu, a ZNORKO naglo upita)

ZNORKO: Slušajte, mislim da smo jedno drugom sve rekli. Doznao sam da je Helena udana,
doznao sam šta mi je skrivala dvanaest godina! Sada poznajem i njezinog muža, čovjeka koji
služi za ukras, pobornika komune, poklonika grupnog seksa, dobro! Znam također zašto mi
više ne piše, dobro! Smatram da bi se vodvilj mogao tu zaustaviti. Mislim da me ove
peripetije više uopće ne vesele, hvala. (Dograbi svoju posljednju knjigu i gleda je s ljutnjom)
Imao sam više nego pravo kada sam maloprije rekao da je moja knjiga čista fikcija: Ta žena
je nastala u mojoj glavi, ona… nije nikada postojala. (Baci knjigu u kamin) Nisam ni znao da
je to najmaštovitiji od svih mojih romana.
LARSEN: Nemojte ni za čim žaliti.
ZNORKO: (s bolom) Dvanaest godina svakodnevne laži! Ona je pisac! Kakva invencija!
Tvrdila je da su sve njezine misli posvećene meni, a za to je vrijeme objedovala s vama,
večerala s vama, spavala s vama u istim plahtama! (bijes raste) Preda mnom je izigravala
čuvaricu iskrenosti, bila je nepokolebljiva, zahtjevna, stroga, nije me štedjela nikakve kritike,
a ja sam je slušao kao što dijete sluša svoju majku. Kakva sam ja budala! (izvan sebe)
Pobjegao sam od svijeta, kako bih izbjegao trijumfirajući vulgarnosti, ograničio sam se na tu
ženu, upijao sam svaku njezinu riječ, s religioznom gorljivošću, da bih doznao kako me
mirno nasamarila. Šta li je to u njezinom srcu djevojčure? Kakvu nečasnu kašu ima namjesto
savjesti. Vratite se kući i recite joj da više ne želim za nju čuti, da uzimam nazad vrijeme,
skrb, brižnost kojima sam je počastio, da povlačim sve misli koje sam stvorio za nju, sve
osjećaje koje sam joj uputio, da povlačim sve; jedino mi nije žao što sam objavio našu
korespondenciju, jer, na kraju, kao i sve prave drolje, vrlo je dobar pisac.
LARSEN: Neću joj reći.
ZNORKO: Reći ćete joj! Poreći ću da je knjiga moja. Prenosim na nju sva autorska prava!
Knjiga više nije moja! Ona je samo njezina! Uvjerite je, recite joj da će joj njezina mala
podvala, koja mora da je zabavljala svih ovih godina donijeti milione! Reći ćete joj da više ne
želim s njom ništa dijeliti, da je ona za mene od sada niko i ništa, da je pretvaram u prah.
LARSEN: Neću joj reći.
ZNORKO: O da! Reći ćete joj, kao što doliči pravom mužiću koji prihvata sve poput
psetanceta. Po vašem će povratku skočiti na vas nestrpljiva jer se već lijepo naslađuje samom
idejom našeg susreta. Prenesite joj moje najgore uspomene, recite joj da je govno od muhe,
da neću imati trenutka mira do dana, nadam se skorog, kad ću je potpuno zaboraviti, reći ćete
joj da sam s njom završio i da za mene više ne postoji, da sam je predao ništavilu osrednjih.
LARSEN: (izvan sebe) Prestanite! Neću joj reći.
ZNORKO: Zašto?
LARSEN: Jer je umrla!

LARSENOVE riječi još odzvanjaju u tišini. Za ZNORKU su one bile poput uboda noža.
Zateturao je. LARSEN nastavlja negledajući ga.

LARSEN: Helena je pokojna. Agonija je trajala tri mjeseca. Tri mjeseca je dugo za umiranje,
kratko za življenje. (ZNORKO sluša s tugom LARSENOVE riječi; ovaj sjeda iza njega i
priča) Kad su doktori postavili dijagnozu, pobunila se. Razbjesnila se, odlučila se boriti. Ali
bijes je bio tek pjena njezina karaktera: sutradan se pomirila. Više nije ustajala iz kreveta,
gledala me kao kažnjeno dijete: “Ne želim u bolnicu. Želim da me liječe kod kuće.” Kad je
izgovara “ liječe”, mislila je na jednu drugu riječ, pretešku za njezina usta, riječ koju nije
željela izgovoriti. Doktori su prihvatili, a ja sam postao sam bolnica i njezino pomoćno
osoblje. Živio sam tek kroz brigu za Helenu, dajući joj lijekove, donoseći joj hranu,
provjeravajući spava li, pričajući joj priče, pokušavajući je nasmijati: znao sam da sve to
ničemu ne služi, da je to borba protiv neminovnog, ali jedino sam joj još na taj način od sada
mogao pokazati kako je volim. Prihvatala je tu brižnu pažnju kao nešto prirodno, jedva da ju
je primjećivala. Reći ću vam šta je najstrašnije u agoniji, gospodine Znorko, biće koje volite
izgubite prije nego li izdahne. Gledate ga kako se smanjuje među plahtama, kako postaje sve
teže od bremena pogubne tjeskobe, kako se zatvara u nedokučivu tajnu, gledate njegove oči
kako lutaju svjetovima o kojima više ne govori. Helena je bila tu, a bila je negdje drugo. Za
mene je bilo najbolnije, gospodine Znorko, što bi se ponekad činilo da sva moja brižnost, taj
očajnički oblik ljubavi, nailazi tek na ravnodušnost. Posljednje dane više nije govorila.
Postala je tako lagana da je izgledalo kao da ne leži u krevetu. Nego da je tek položena na
njegovu površinu bez težine, poput ptice, jadne ptice bez krila. Trebalo mi je dva sata, kako
bi pojela komadić jabuke. Poželio bih da napokon umre. A zatim bih se posramio svojih
misli. Bila je između života i smrti, a ja između ljubavi i mržnje. Agonija izobličuje sve i
svakoga, gospodine Znorko. Umrla je prvog proljetnog dana.

ZNORKO toplo pritisne LARSENA na svoje grudi.

ZNORKO: Hvala. Hvala vam što ste bili tamo, hvala vam što ste bili uz nju.

LARSEN slegne ramenima. Njemu se to čini prirodnim.

ZNORKO: (bolno) Sramim se… Ja… Ja nikada nisam ništa učinio za nju.
LARSEN: Varate se.
ZNORKO: Sve to vrijeme mislio sam jedino na sebe, možda sam je psovao, razmišljao sam o
svojoj knjizi… suvišno…
LARSEN: (blago)Ne. Vaša odsutnost joj je činila dobro. Za vas je kroz ta tri mjeseca svoje
agonije Helena ostala ona ista, pažljiva, inteligentna, lijepa, okrugla i čvrsta. Za vas je
postojala onakva kakvu ste je željel, takva kakva je i sama željela biti. Za vas, zahvaljujući
udaljenosti, ona je i dalje bila živahna netaknuta, zatvorena u vaše i svoje snove, u netaknute
snove koji su joj dopuštali da zaniječe svakim danom sve strašniju degradaciju i raspadanje.
Ne znajući ništa, učinili ste je sretnom… Sada znam da je u svojim snovima i svojoj šutnji
odlazila ovamo, prema vama...
ZNORKO: Trebali ste me pozvati.
LARSEN: Sutradan nakon sahrane, spalio sam madrac koji je, u svojoj udubini, nosio trag
njezina tijela… bacio sam njezinu odjeću u koju više niko neće ući… poklonio sam naslonjač
u kojem je voljela sjediti, jer mi se činilo da to nije komad namještaja, nego pas koji me
preklinjućim pogledom pita gdje je njegova gospodarica.. Zatim sam malo poslijepodne uzeo
ključ njenog sekretara i otkrio sam pisma, vaša pisma i koncepte njenih.
ZNORKO: Pretpostavljam da vas je to još više pogodilo?
LARSEN: (Oklijeva, zatim nastavlja) Bio sam sretan doznavši da je bila sretnija nego li sam
vjerovao… da je osjetila više radosti od one koju sam joj ja pružio… bilo mi je lakše znajući
da život prema njoj nije bio previše škrt.

ZNORKO je ganut LARSENOVIM riječima.

LARSEN: Bol su mi zadala sva ona pisma koja vam nije poslala… ona u kojima je govorila
da je vrijeme da zašutite… u kojima je govorila koliko joj nedostajete, u kojima je urala od
ljubavi i odricanja, Ona u kojima je priznala da više nikada neće živjeti, ona po kojima sam
shvatio da ste bili jedini muškarac u njenom životu… Bila su to pisma namijenjena njoj
samoj, ne vama, a još manje meni… niko nie trebao čuti taj krik.

Prisjetivši se toga, rukama obuhvati glavu, kako bi bio sam. ZNORKO je zbunjen poput
djeteta. Najednom mu LARSEN postaje blizak.

ZNORKO: Želio bih s vama poći u Nobrovsnik… i odnijeti joj cvijeće.

LARSEN: (jednostavno) Uredu.
ZNORKO: Krenut ću s vama.
ZNORKO: Samo moram spakovati kofer.
LARSEN: Neće vam trebati mnogo stvari.
ZNORKO: (najednom prestrašen) Već godinama nisam napustio otok… ja… ne znam šta bih
ponio… šta mi je potrebno?
LARSEN:(pun razumijevanja) Želite li da vam pomognem?
ZNORKO: O, hvala, to mi je nekako slaba strana…

I na jednom mu poteku suze kao djetetu.

ZNORKO: Helena… (Jeca)

LARSEN: (Zbunjen) Ne bih nikada pomislio da ćete zaplakati...
ZNORKO: (pijan od bola) Nikada nisam plakao. Helena, Helena! Ne!

LARSEN mu priđe pun poštovanja za njegovu bol. Pokušava ga umiriti obavivši svoje ruke
oko njegovih ramena. Nakon nekoliko trenutaka, ZNORKO se ljubazno oslobađa zagrljaja.
ZNORKO: Oprostite, ne podnosim muški dodir…

LARSEN, poštujući njegovu izjavu, miče ruke. Čak želi ustati, ali ga ZNORKO zadržava.

ZNORKO: Jednog mi je dana Helena rekla: “željela bih vidjeti svoju smrt. Željela bih
prisustvovati svojoj smrti. Ne bih to željela propustiti” … Da, bila je tako…

Sada je LARSEN dirnut.

ZNORKO: Jednom se, prije deset godina, jako uznemirila. U njezinoj su porodici sve žene
umirale od raja. Uplašio sam se tada i ja, rekao sam samome sebi da se moram odseliti s
otoka … da moramo opet živjeti zajedno… da moram prekinuti taj apsurdni pakt. Nekoliko
mi sedmica nije mogla pisati. Zatim su pretrage pokazale da se tumor povukao. Helena je
pobijedila.
LARSEN: Od tada novac dajete za istraživanja. To je znači zbog toga?
ZNORKO: Za život ovdje ništa mi ne treba, (priznajući). Da, zbog toga, zbog nje… (Nakon
nekog vremena) Ta uzbuna nas je još više zbližila, postali smo još prisniji, kao da smo sazreli
kroz strah koji smo zajedno osjetili. Ali nikada nismo govorili o smrti.
LARSEN: To joj je činilo dobro: to da ste je voljeli kao da ste oboje besmrtni. U vašoj je
ljubavi bilo neke dječje bezbrižnosti; sa mnom je bilo upravo obrnuto, ja sam je uvijek volio
poput nekog starca. (ZNORKO se ljubazno nasmiješi. LARSEN nastavi) Moja je ljubav
zabrinuta. Oduvijek. Vidio bih Helenu svu polomljenu ako je samo posrnula; kad je krvarila,
mislio sam da će iskrvariti; kada je kašljala kao da je umirala.
ZNORKO: (iskren i jednostavan) Sretan sam što postojite. Nije mi bilo dano da budem vi.
(bezizražajno)
LARSEN: Ja ću vam spakovati stvari.
ZNORKO: To mi je nekako neugodno… ali, hvala. (Pokazuje na pokrajnju sobu) Ovuda.
Složit ću se sa svim što izaberete.

LARSEN sa izvjesnim osmijehom pređe u drugu sobu.

LARSEN:(off) A kako perete suđe?

ZNORKO: (uz osmijeh) Slinom. Dajem upute. Imam domaćicu koja dolazi svakog dana; ona
sve sredi. Da nije tako ružna, povjerovao bih da je vila.
LARSEN se vraća sa nekoliko košulja i odlaže ih na sofu.
LARSEN: (izlazi, off, sasvim prirodan) Helena je bila poput vas: sama suprotnost kućanice.
Morao sam se za sve brinuti sam.
ZNORKO: Znam: u pet mjeseci našeg zajedničkog života u stanu se nagomilalo toliko veša
da smo trebali kartu i kompas da bismo pronašli čisti peškir… bili smo poput para
speleologa… (Stane pred ogledalo i gleda kako mu pristaje košulja. Kaže sebi samom)
Uistinu mi dobro stoji.

LARSEN: Eto uzeo sam vam ono nužno. Osam pari čarapa, dvoje hlače, dva pulovera i osam
onih stvarčica koje se navlače.
ZNORKO: (U neprilici) Da, da, izvrsno, hvala. (Smeta mu lakoća s kojom LARSEN stvari
slaže u torbu) Ali čekajte, idem tamo samo na dan dva, ne na čitavu sedmicu...
LARSEN: Oh! Bilo bi šteta prevaliti takav put za samo dan dva. Uostalom, vidjet čete, kod
mene “kući” će vam biti dobro...
ZNORKO: (mahinalno ponavljajući) … kući …
LARSEN: Doista me veseli da vas mogu ugostiti.
ZNORKO: … otkada …
LARSENOVA radost zabrinjava ZNORKU. Približi mu se s nelagodom, pročišćuje si grlo.

ZNORKO: Slušajte… ne bih htio da dođe do nesporazuma… cijenim vašu brigu za Helenu…
dosita vam se zahvaljujem za nju… ali da se razumijemo, pristao sam poći zbog nje, ne zbog
vas.
LARSEN: (nekako napet) To sam shvatio.
ZNORKO: Mora vam biti jasno da u biti nikada, nećemo… biti prijatelji, shvatate šta želim
reći.
LARSEN: Shvatam. (Sasvim prirodno) Gdje vam je toaletni pribor?
ZNORKO: (Ponižen, s nelagodom) Ostavite, to ću sam.

Izlazi. LARSEN pošto je ostao sam, prilazi gramofonu. Ponovo stavlja ploču Enigma
varijacije. Vrativši se ZNORKO prekida muziku.

ZNORKO: Oprostit ćete mi, ali… nemam običaj ni s kim dijeliti tu muziku. Ni za šta na
svijetu ne dijeliti tu muziku.
LARSEN: Jasno. Želio sam vas nešto pitati: kad vodite ljubav, ostavljate svjetlo upaljeno ili
ga ugasite?
ZNORKO: Sasvim nebitno.
LARSEN: Molim vas...
ZNORKO: Gasim.
LARSEN: (uz osmijeh) Bio sam siguran. Još samo jedno pitanje.
(ZNORKO pristane uz napor. ) Jeste li spavali is najboljom prijateljicom?
ZNORKO: Poludjeli ste.
LARSEN: Sasvim sam ozbiljan. Jeste li spavali sa najboljom prijateljicom?
ZNORKO: Nemam prijatelja.
LARSEN:Tražim odgovor.
ZNORKO: Čemu to?
LARSEN: Koji je vaš odgovor?
ZNORKO: Odgovor bi bio ne.
LARSEN: Helena je bila moja najbolja prijateljica. Kroz ta je vrata ušla u moj život: osmijeh,
razgovori, povjeravanja, i vrlo brzo navika. Pričao sam joj o svojim sentimentalnim
razočarenjima, to je zabavljalo, davala mi je savjete… Gotovo da smo živjeli jedno kod
drugog. A zatim smo jednog dana shvatili da smo uz to i muškarac i žena. Vodio sam ljubav
sa svojom najboljom prijateljicom, to je sasvim drugačije, to učinite pri punom svjetlu, užitak
napokon dobije lice.
ZNORKO: (Razdražen) Glupo. U seksu odeš mnogo dalje ako zatvoriš oči.
LARSEN: Glupo. U ljubavi ideš mnogo dalje otvorenih očiju. O tome imam vlastitu teorijicu.
S Helenom, mi...
ZNORKO: (odlučno) To me ne zanima. (Najednom se nečeg prisjetio) Erik… “ prijatelj
Erik” … Znači vi ste taj ERIK o kojem mi je jednom davno nešto napisala...
LARSEN: A o kojem je prestala pričati prije dvanaest godina, nakon što smo se vjenčali…
ZNORKO: Ali vi niste bili novinar!
LARSEN: Profesor muzike. I to sam još i danas. U Nobrovsniku ne postoji nikakva Gazeta.
Izmislio sam je kako bih došao do vas. Ako je suditi prema tome, mislim da ste naivni. Ili
nestrpljivi.

Dvojica muškaraca promatraju jedan drugoga. Ne govore o onome što im leži na srcu.
ZNORKO, baveći se oko svoje torbe, prekida šutnju.
ZNORKO: Idemo. Uskoro dolazi brod. (Promatra ljubičasti sumrak boje sljeza nad zaljevom)
Baš šteta što odlazimo! Danas dan prelazi u noć. Prvi sumrak nakon šest mjeseci. Izabrali ste
pravi trenutak za dolazik… (Bezazleno upita) Kad je tačno umrla?

LARSEN, iako se čini da je čuo ne odgovara.

ZNORKO: Pitam vas kojeg je dana umrla Helena.

LARSEN: Jednog utorka. U utorak, 21. marta.
ZNORKO: (sad se sjeća) Istina, rekli ste mi da je bilo u proljeće.
LARSEN:(polagano) Prvog proljetnog dana… prije deset godina.

ZNORKO ne čuje odmah, zatim zastane, preneražen, fiksirajući LARSENA.

LARSEN: Živio sam sa Helenom samo dvije godine. Sutradan, nakon sahrane, kad sam želio
pospremiti stvari, otkrio sam pisma, vaša pisma… Pronašao sam ona koja vam je željena
napisati u prvim danima bolesti, a koja vam nije poslala. Otkrio sam vašu ljubav, ono što je
bila, ono što je postala… Helena mi je strašno nedostajala… I tako sam, navečer, uzeo pero i
počeo vam pisati. Uvijek sam znao oponašati rukopise, naročito njen, što je dovodilo do
bjesnila.
ZNORKO: (bezbojno) To ste dakle bili vi.
LARSEN: Deset godina. Nekoliko puta sedmično. Gotovo svakodnevno.

ZNORKO teško padne na kanape, smeten.

LARSEN: Pretpostavljam da mi to nećete moći oprostiti…

ZNORKO ne odgovara. LARSEN ga tužno gleda.

LARSEN: Nisam želio da umre. Živjela je i dalje dok sam primao vaša pisma. Bila je sretna
dok ih je čitala, tako sretna. A vi ste bili sretni što vam odgovara na njih. A ja sam bio sretan
između vas dvoje… Maloprije ste imali pravo: potrebna nam je laž. Život dugujemo
pokojnicima.

Dugačka tišina. ZNORKO najednom dograbi knjigu. Otvara je i čita.

ZNORKO: “Ljubim tvoje usne, donju koja je osjetljivija, onu koja nabrekne dok vodimo
ljubav…” To ste vi napisali?
LARSEN: Prestanite! Neugodno mi je!
ZNORKO: To ste vi napisali?
LARSEN: Tražio sam u prijašnjim pismima...To je dokumentovano.
ZNORKO: A “Milujem te po unutrašnjoj strani bedara, po mjestu na kojem je uvijek toplo,
po mjestu iz kojeg polaze drhtaji da bi se zatim razlili čitavim tijelom…”
LARSEN: (neugodno mu je. Odgovara s lažnom naivnošću) Kod mene je to tako, kod vas
ne?

ZNORKO ustaje prijeteći. LARSEN izgleda nekako jadno, kao da se razbio. ZNORKO
podigne svoj karabin i prilazi LARSENU.
ZNORKO: Nestanite, nestanite...I to trčećim korakom...Ovaj put neću gađati vrata.

LARSEN ga gleda drščući.

LARSEN: Svejedno mi je. Zašto ste objavili svoju korespondenciju?

Fiksira ZNORKU. Ni jedan se ne miče. I najednom, LARSEN dograbi karabin, otima mu ga.
Ostavlja ga uz sebe.

LARSEN: Došao sam vam postaviti jedno jedino pitanje, znao sam zbog čega dolazim: zašto
ste objavili pisma koja ste razmjenjivali s Helenom? Zašto?
ZNORKO: To se vas ne tiče.
LARSEN: Tiče me se. Deset posljednjih godina znam sve o vama, i zahvaljujući meni, i
Helena je bila živa. Vi ste je ubili objavljivanjem ove knjige. Ubili ste je! Da niste objavili
knjigu, mogao sam vam nastaviti pisati do svoje smrti.

LARSEN mu naglo pruži pušku i silom mu je gura u ruke. ZNORKO je ponovo u

dominantnom položaju, ali više ne razumije situaciju.
LARSEN: Potpuno mi je svejedno umrem li. Ali prije nego što me dokinete, morate mi reći
zašto. (ZNORKO ne odgovara, LARSEN mu govori kao da ga želi začarati) Abele Znorko, ja
sam Helena. Deset smo se godina preko nje voljeli, govorili smo jedno drugom sve. Vi ste
ubili Helenu objavivši tu knjigu. Šta vam je došlo?
ZNORKO: (odjednom slab) Odgovor je tamo. (spušta pušku i pokazuje na pismo koje
LARSEN nosi u svojem džepu) U posljednjem pismu. U onome koje ste joj trebali odnijeti.
(LARSEN vadi pismo. ZNORKO refleksno.) Ne, to nije za vas…

LARSEN se tužno nasmiješi. ZNORKO jednako tužno odlaže karabin. LARSEN otvara
pismo i čita. U isto se vrijeme ZNORKO poput mjesečara opravdava.
ZNORKO: Strašno sam se bojao. Strašno. Želio sam vidjeti Helenu. Odbila je.
LARSEN: Tako je bilo dogovoreno.
ZNORKO: Da, dogovoreno.

LARSEN je pročitao pismo i ponovo ga slaže. Gleda ZNORKU s izvjesnom nježnošću.

LARSEN: (blago) Trebali ste mi jednostavno reći istinu. Došao bih. Umjesto da me izazovete
objavljivanjem knjige.
ZNORKO: (ogorčen) Ali nemam vam šta reći! Nisam vas izazvao i ne želim vas vidjeti.
(iscrpljen) Kad mi je doktor rekao da u sebi imam tog račića koji me malo pomalo izjeda,
odlučio sam da se neću liječiti. Želio sam samo jednu stvar: ponovo vidjeti Helenu i ne reći
joj da je to posljednji put. Odbila je, pozivala se na dogovor. Preostao mi je samo jedan izlaz,
izazvati je. Tako sam svom izdavaču kad je došao ovamo pružio snop pisama rekavši mu evo
mog romana. Odmah ga je objavio. A ja sam čekao Heleninu reakciju. Čekao sam da
pobijesni, da se iskrca na otoku, da...A ništa se nije dogodilo.
LARSEN: Gdje je račić?
ZNORKO: Na plućima...Kao kod nje…

LARSEN učini beznadnu kretnju.

LARSEN: Zavidim vam što ste joj tako bliski...I što ćete možda umrijeti kao ona.
ZNORKO: Ne vjerujem da ću umrijeti. Mislio sam da hoću. Ponovili su pretrage. Sve se
povuklo.
LARSEN: (sumnjajući) Doista?
ZNORKO: Doista. ( s gorkim osmijehom) Ja sam od onih mrtvaca koje treba pokopati više
puta.
LARSEN: Doista?
ZNORKO ne odgovara. LARSEN mu se približi nježno, stavi mu svoju ruku na rame. Gesta
umiri ZNORKU.
ZNORKO: (blago bez razmišljanja) Sve u svemu, ne smeta mi da umrem...
LARSEN: Ostat ću s vama.

ZNORKO ustane i vrlo strogo gleda LARSENA.

ZNORKO: Ne, sada morate otići. Mora vam biti jasno da neću ići u Nobrovsnik. Ne s vama.
Ovdje ću žaliti za Helenom.

LARSEN osjeti da se ne može suprotstavljati ranjenom čovjeku, skuplja svoje stvari kako bi
izašao. Izlazeći vreva barem jedan ZNORKIN pogled. Uzalud. ZNORKO izgubljen, napokon
sam, zatetura, zatim gotovo refleksno sjedne za klavir. Zasvira enigma varijacije. Nakon
nekoliko sekundi, ponovo se pojavljuje LARSEN lagano se pokrečući u ritmu muzike.
Približi se ZNORKI i kaže blago.
LARSEN: Znate kad smo je pokopali pred deset godina, mislio sam da je zajedno s Helenom
pod zemlju otišla i ljubav, a zatim ste se pojavili vi i ona kroz vas i tada sam shvatio da ova
naša kugla i nije tako prazna.
ZNORKO: Za mene je prazna.
LARSEN: Šta je to obostrana ljubav? Dva sna koja su se slučajno uskladila, sretan
nesporazum, nesporazum dvaju strana… Zar ne možemo razgovarati kroz svoje snove?
ZNORKO: Žalim. Moji snovi nisu vašeg spola.
LARSEN: Kroz ovih sam posljednjih deset godina naučio da ljubav nema spola.
ZNORKO: Napolje!
LARSEN: (pokorno kao jeka) Napolje. (približi se vratima i zastane) Život dugujemo
pokojnicima. Ali i živima.
ZNORKO: Napolje!
LARSEN: Napolje. (Larsen promatra kako noć postaje sve tamnija, zadršće. Gledatelj mora
uvidjeti usamljenost koja ga tišti već mjesecima. Kao da govori sebi samom) U početku te
nisam volio Abele Znorko. Ti si sama umišljenost, arogancija, samodopadnost. Pisao sam
pisma samo da oživim Helenu.(tišina, plašljivo) Potrebni ste mi.

U daljini se čuje zvuk sirene za maglu s broda.

ZNORKO: Napolje.
LARSEN: (pobijeđen) Napolje.
ZNORKO:. Hvala. Zbogom.

LARSEN gleda mrak koji je pao, protrne.

LARSEN: Noć je...hladno je. (tišina) Zbogom Abele Znorko.

Trese se, izgleda sasvim malen. Još jedan zvuk brodske sirene. LARSEN izlazi. Napokon
sam ABEL ZNORKO razmisli, zatim naglo izlazi kroz vrata u dnu. Čuju se dva pucnja.
Tišina. Zatim se čuje trčanje. Pojavljuje se LARSEN. Ovaj se put široko smije kao da je
zadovoljan ovim pozivom. ABEL ZNORKO ulazi, mračan, s puškom u ruci. Šutke gleda
LARSENA.

LARSEN: (dobre volje) Morat ćete zamijeniti ulazna vrata. Izrešetena su.
ZNORKO: (nedužno) Htio sam vam reći...
LARSEN: Da?
ZNORKO: ...Da ću vam pisati…

...KRAJ...