ODABRANA POGLAVLJA IZ:

Skripte:

BOLESTI PTICA KUĆNIH LJUBIMACA

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 636.68:619>(075.8)
619:636.68>(075.8)

PRUKNER-RADOVČIĆ, Estella
Bolesti ptica kućnih ljubimaca :
skripta / Estella Prukner-Radovčić, Hrvoje
Mazija. - Zagreb : Veterinarski fakultet,
Zavod za bolesti peradi s klinikom, 2006.

Bibliografija.

ISBN 953-6062-57-7

1. Mazija, Hrvoje
I. Ptice -- Bolesti -- Udžbenik
II. Ptice -- Kućni ljubimci -- Udžbenik

300707020

44
II. PTICA KAO PACIJENT – profilaksa, dijagnostika i liječenje

1. Upute držaocu ptice

1.1. Dogovor za pregled

1.2. D
Pregled je potrebno ugovoriti na vrijeme kako ne bi bilo prekasno za pticu!
Držaocima ptica potrebno je naglasiti da je već pri prvim znakovima bolesti
potrebno savjetovati se s veterinarom. Većina ljudi koji pticu odaberu za kućnog
ljubimca mogu očekivati dugi (većina ptičjih vrsta živi dugo godina), zahvalan
odnos vlasnik-kućni ljubimac. Veterinar specijaliziran za područje koje se bavi
bolestima ptica kućnih ljubimaca treba pratiti zdravlje ptice i u tom smislu
zajedno s vlasnikom igra vrlo važnu ulogu.
Pri prvom posjetu oformljuje se stranica sa svim podacima o ptici.
Preporučujemo da se ponesu svi lijekovi koji su do tada davani ptici, kako bi se
lakše ustanovili svi podaci potrebni za povijesti bolesti.
Pticu na pregled potrebno je dovesti u njenom kavezu koji prije toga nije čišćen
2-3 dana. Prije transporta ukloni se posuda s vodom.

KAKO VETERINAR MOŽE POMOĆI BUDUĆEM VLASNIKU PTICE?

Veterinar koji dobro poznaje karakteristike većine vrsta ptica može pomoći i
može savjetovati pri odabiru ptice koja bi određenom vlasniku po svim
karakteristikama najviše odgovarala.
Upute o tome kako prepoznati zdravu pticu pomoći će budućem vlasniku.
Zdravlje ptice je teško procijeniti stoga učenje kako identificirati barem one
očigledne znakove bolesti, korisno je. Kvalitetan prodavač ptica, bilo u dućanu s
ljubimcima ili privatni uzgajivač, cijeniti će dobro obaviještenog kupca!

45
1.2. Pregled nakon kupnje ptice

POČNIMO SA ZDRAVOM PTICOM

Kada se kupuje mačka ili pas, obično ih se najprije odvede veterinaru na
zdravstveni pregled. Takav isti pregled važan je za novo-nabavljene ptice, ne
samo radi zaštite financijske investicije, već i radi zaštite druge ptice ljubimice i
ljudi.

NAUČITE VLASNIKA KAKO NAJBOLJE SMJESTITI I HRANITI PTICU.

Veterinar može preporučiti odgovarajuće igračke i dodatke u kavez za pticu, kao i
tip i veličinu kaveza, pribora za hranu i vodu. Treba razmotriti različitosti i
kvalitete raspoložive hrane što će omogućiti bolju prehranu za određenu vrstu
ptice.

TREBA IMATI DOBRO ODGOJENU I PRIVRŽENU PTICU

Veterinar specijaliziran za bolesti ptica može pomoći oko odgoja ptice ljubimca.
Ptice moraju naučiti da grizenje ili druge loše navike nisu prihvatljive u kućnoj
sredini, ali istodobno, vlasnici moraju imati realnu predodžbu o tome što mogu
očekivati od određene vrste ptica. Veterinar može objasniti vlasniku što je to
normalno, a što abnormalno vladanje ptice.

OSNOVNI PROFIL ZDRAVLJA PTICE LJUBIMCA

Važno je da je zdravlje ptice u trenutku kupnje dokumentirano. Također, vlasnik

treba odvesti pticu veterinaru i tražiti “Certifikat o veterinarskom pregledu”.

Očuvanje zdravlja i liječenje bolesti ptica posebno je područje medicina koje

zahtjeva posebnu edukaciju, praksu, vještinu i pomagala, odnosno opremu za

liječenje ptica što bi trebalo imati na umu pri odabiru veterinara.

46
GODIŠNJI ZDRAVSTVENI PREGLED
Bolesti u ptica ponekad je teško prepoznati, pa je godišnji zdravstveni pregled
neophodan u sprečavanju ili ranom otkrivanju bolesti.

PTICE U VOLIJERI ILI KUĆNI LJUBIMCI

Ptice namijenjene profesionalnom uzgajanju zahtijevaju različit način držanja i
ophođenja od onih koje postaju ljubimci.
Veterinar može preporučiti kada kupiti partnera za neku pticu, trajanje karantene
za novo nabavljenu pticu, kao i broj ptica koje se mogu držati u jednom kavezu ili
volijeri.
Informacije o određivanju spola ptice i ciklusu polaganja jaja neophodne su ako
netko želi biti uspješan uzgajivač ptica. Veterinar zna koje ptice se lako pare u
zatvorenom prostoru ili kojima je volijera nužna.

Nove držaoce ptica potrebno je upozoriti da IZBJEGAVAJU:

Sjedala od brusnog papira.
Zagađivače zraka kao što je dim cigarete, insekticidi i toksične pare od
pregrijavanja pribora premazanog teflonom.
Prah ili sprej protiv grinja.
Opasne igračke, one koje se jednostavno mogu rastaviti kao što su mali lančići,
igračke sa metalnim kopčama ili šiljcima, igračke sa olovnim utezima.
Pristup toksičnim kućnim biljkama, ventilatoru, olovnom staklu, mačkama, psima
ili maloj djeci.
Doticaj s podlogom na dnu kaveza.

1.3. Hitna pomoć (kod vlasnika ptice)

Toplina i hrana su dva najvažnija uvjeta koja vlasnik sam može omogućiti za
vrijeme privremene njege bolesne ptice, tj. prije pregleda veterinara specijaliste.

47
Pticu treba držati na mirnom, tihom mjestu i sva pomicanja kaveza treba
maksimalno smanjiti. Treba joj omogućiti barem 12 sati mraka dnevno (pokriti
kavez).
Toplina
Za bolesne ptice potrebno je održavati temperaturu prostora 22-27° C. Može se
napraviti privremeni inkubator tako da se postavi slaba grijalica uz kavez na podu
i prekrije čitav kavez s ručnicima, dekom ili pokrivačem za kavez. Kao alternativni
izvor topline može se upotrijebiti žarulja od 60 W. Potrebno je osigurati da
pokrivač kaveza ne dodiruje žarulju, odnosno izvor topline. Ako ptica počinje
ubrzano disati ili drži krila podalje od tijela, temperatura je previsoka.
Hrana i piće
Mora se učiniti sve kako bi bolesnu pticu potakli da jede i pije. Posude s vodom i
hranom treba staviti pokraj sjedala ptice. Ako ptica nije na sjedalu, hranu se
može razbacati po podu kaveza. Ptici treba hraniti najdražim jelom i ako je
potrebno, hraniti ju iz ruke. Topla, jaka kava s dosta šećera ponekad je dobra za
privremeno “oživljavanje” slabih ptica do pregleda kod veterinara. Otopina
elektrolita može se dati oralno da se spriječi dehidracija. Što su ptice manje, to je
potrebno brže intervenirati.
Vlasnike posebno treba upozoriti da:
ne pokušavaju nahraniti onesviještenu pticu,
ne daju antibiotike, “čudotvorne” lijekove, alkohol ili ulje,
najčešće ne smiju čekati da vide u kakvom će stanju ptica biti sutra.

1.4. Pregled uginule ptice

Ako je ptica pronađena mrtva, tijelo treba natopiti u sapunici, staviti ga u

aluminijsku foliju ili plastičnu vrećicu, držati ju u hladnjaku (na + 4o C) i što prije
odnijeti veterinaru kako bi odredio mogući uzrok smrti. Ovo je važno kako bi se
zaštitilo zdravlje i sigurnost članova obitelji i ostalih ptica kod kuće.

48
49
2. ANAMNEZA

Anamneza je vrlo značajna za postavljanje točne dijagnoze bolesti ptica, a

ovisno o tome i pravilna terapija. O umješnosti i znanju veterinara ovisi koliko će
saznati iz anamnestičkih podataka, no u pravilu anamneza se uzima strpljivo i
iscrpno. Često, ponekad na izgled sporedan anamnestički podatak može biti
presudan za konačnu dijagnozu.
Osnovni anamnestički podaci odnose se na utvrđivanje točne vrste kojoj ptica
pripada (obzirom na veliki broj različitih vrsta ptica od veterinara se ne očekuje
da uvijek prepozna o kojoj se vrsti radi).
Važno je utvrditi dob, spol, a ponekad su vrlo značajni i podaci o porijeklu ptice,
klimatskim prilikama iz kojih potječe, te vremenu boravka kod sadašnjeg
vlasnika.
Mnoge bolesti mogu proizaći iz nepravilnih načina i uvjeta smještaja (svijetlo,
vrsta kaveza i igračaka, održavanje higijene, okoliš, kretanje). Važno je upoznati
se s navikama, uobičajenom vladanju, o kontaktu s drugim ljudima, životinjama,
a posebno o kontaktu s drugim pticama.
Značajno je sakupiti podatke o prehrambenim navikama, o vrsti i količini hrane
koju trenutno ptica jede, kvaliteti i količini vode koju pije, te o načinu na koji je
hrana i voda ptici ponuđena. Važno je saznati da li je ptica mogla doći u kontakt s
nekim toksičnim tvarima.
Važne su i sve promjene koje vlasnik sam kod svoje ptice uoči, a također i
možebitni socijalni problemi s kojima se susreće držeći pticu kao kućnog
ljubimca.
Vlasnik mora veterinara podrobno izvijestiti o tome da li je ptica prije bila liječena,
da li uzima i dalje neke lijekove, te da li je bila cijepljena protiv nekih zaraznih
bolesti.

50
3. KLINIČKA PRETRAGA

Kliničku pretragu započinjemo PREGLEDOM KAVEZA I SADRŽAJA U KAVEZU.

Obraća se pozornost na: higijenu, izgled poda, raspored prečki, izgled i smještaj

hranilice i pojilice, regurgitirani sadržaj i izmet.

3.1. Pregled izmeta

Izgled izmeta može biti pokazatelj zdravlja ptice. Papirnati ubrusi, novine ili druge
glatke površine mogu biti od koristi za oblaganje dna kaveza, jer je na njima
količina, boja i konzistencija izmeta vidljiva. Mora se znati da će i izgled
normalnog izmeta varirati ovisno o prehrani.

Normalan izmet:
Izmet se može razlikovati u boji i konzistenciji. Hrana zrnatog sastava obično
tvori crni ili tamno zeleni izmet. Ptice na programiranoj dijeti obično imaju mekani,
smeđi izmet.
Urin je obično prozirna tekućina uz konzistentni dio izmeta. Hrana s više povrća
ili voća može povećati količinu urina.
Urati (kremasta bijela izlučevina iz bubrega) obično su otopljeni u tekućem urinu
ili djeluju kao omot oko izmeta.

Abnormalni izmet:
Smanjenje sveukupnog broja ili količine izmeta
Promjena boje urata/urina u zelenu ili žutu
Povećanje vodenastog sadržaja izmeta (proljev)
Povećanje količine urina (poliurija)
Smanjenje volumena izmeta s povećanjem količine urata (poliurija)
Prisutnost krvi

51
Neke normalne varijacije u izgledu izmeta mogu se primijetiti u ptica prije početka
nesivosti, kod malih ptića koji se hrane iz ruku, pri prvoj stolici ujutro, kada su
nervozne ili u stresnoj situaciji, nakon konzumiranja obilnog obroka ili specifično
obojene hrane (na primjer borovnice). Stoga vlasniku treba savjetovati da mora
pregledati nekoliko izmeta pri normalnim uvjetima hranjena i držanja, prije nego li
se zabrine.

3.2. Klinički pregled ptice

Zbog osjetljivosti kaveznih ptica koje u pravilu nisu dobro domestificirane, osobito

je potrebno obratiti pažnju na postupke pri samom pregledu, te naučiti kvalitetno

obuzdati pticu.

Pregled počinje u kavezu, od izgleda habitusa, specifičnog stava na prečki,

izgleda očiju, disanja u mirovanju, do izgleda i kvalitete pernog pokrova.

Nakon pažljivog hvatanja i obuzdavanja ptice, potrebno ju je izvagati, po potrebi

izmjeriti temperaturu (toplomjer se postavlja u kloaku), a zatim se pomno

pregledava perje i koža, stupanj hidratacije, te pojedini organi.

Počinje se od očiju, ušiju, kljuna i pokljunica, usta, voljka, palpacija krila, noge s

posebnom pažnjom na stopala, pektoralna regija, abdomen s palpacijom

abdomena, te kloaka.

Treba obratiti pozornost na neurološke simptome te po mogućnosti istražiti

osnovne reflekse.

ZNAKOVI BOLESTI KOD PTICA

52
Prvi znakovi bolesti u ptica ostaju često ne primijećeni od strane vlasnika. U
divljini, bolesna ptica će pokušati održavati normalan izgled dokle god je to
moguće. Kod ptica ljubimaca rezultat ovog nastojanja je pojava znakova bolesti
tek nakon dužeg bolovanja. Tahikardija, adipozitas, gušavost, poremećeno
disanja i promijenjen izgled stolice mogu biti prvi znakovi bolesti. Ako ptica ugine
“nenadano”, to je često posljedica pogreške vlasnika, odnosno onoga tko se
brine o ptici. Stoga je vlasnika potrebno upoznati s ranim znakovima bolesti kako
bi terapija i njega od strane veterinara imala bolji uspjeh.

DRUGI RANI ZNAKOVI BOLESTI

Slijedeći znakovi ne zahtijevaju hitnu intervenciju, ali s obzirom da su abnormalni,
pticu koja ih očituje treba pregledati veterinar. To su:
Produženo mitarenje ili stalno prisutno odbačeno perje.
Potrgana, savijena, počupana ili izgrizena pera.
Promjena boje perja u neobičnu i neprivlačnu.
Obojeno perje glave, posebice oko ušiju i nosa.
Ljuskasti materijal oko nosnica.
Crvenilo, otečenost ili otpadanje perja oko očiju.
Perutanje kože ili kljuna.
Ogoljelo stopalo ili žuljevi
Produžen kljun ili pandže.
Promjene u glasanju, kljucanju, ili načinu hranjenja.
Slabo razmnožavanje ptica u uzgoju.

ZNAKOVI OZBILJNE BOLESTI

Slijedeći znakovi mogu ukazivati na ozbiljnu bolest i veterinarsku pomoć trebalo
bi zatražiti odmah. To su:
Znatne promjene u količini ili izgledu izmeta.
Smanjeno ili pojačano pijenje vode i uzimanje hrane.
Promjena u vladanju.
Našušuren stav.

53
Smanjeno glasanje.
Promjene u disanju ili abnormalni zvukovi pri disanju.
Povećanje ili otečenost tijela.
Krvarenje ili ozljede.
Povraćanje ili regurgitacija.
Iscjedak iz nosnica, očiju, ili usta.

54
3. 3. Obuzdavanje ptica

VELIKE PAPIGE

Najjednostavnije je to činiti uz pomoć ručnika (veličina je prilagođena veličini

ptice) dok se hvatanje rukavicama smatra grubim i za pticu stresnim načinom, a
osim toga sterilizacija rukavica za razliku od ručnika je nepraktična. Neophodna
je pomoć tehničara.
Kad pticu hvatamo ručnikom ruka nam je njime prekrivena pa ju ptica ne vidi te
ćemo ju lakše stjerati u kut kaveza. Ručnikom je potrebno uhvatiti pticu s prednje
strane za vrat, odmah ispod kljuna, a onda ručnikom lagano obuhvatiti glavu ili
ptici pristupiti odostraga i naglo prehriti glavu ručnikom. Tako obuhvaćenu pticu
najbolje je staviti na prsa i držati ju na lijevoj ruci.

Da bi ptica otvorila kljun potrebno je pritisnuti vrhove mandibule. Također, za

ptice koje nevoljko otvaraju kljun, možemo uzeti dva komada gaze i njima
zakvačiti gornji i donji dio kljuna. Pticu taj podražaj obično prisili da bez puno
otimanja otvori usta. Za otvaranje usta dostupni su nam i različiti otvarači, a kao
pomoć mogu nam poslužiti drveni štapići veličine primjerene ptici.

MALE PAPIGE

Male papige, poput tigrica, veterinar može i bez pomoći tehničara obuzdati i sam
izvršiti dijagnostičke zahvate i pregled. Najjednostavniji način je držanje lijevom
rukom i to tako da je glava ptice uhvaćena palcem i kažiprstom (mandibula), a
noge obuhvaćene malim prstom i prstenjakom. Drugi način je da ptici
obuhvatimo vrat kažiprstom i srednjakom i glavu lagano prtišćemo prema gore
dok palcem s jedne i ostalim prstima s druge strane obuhvatimo tijelo i noge.

55
OSTALE PTICE

Sve ptice umire se kada im pokrijemo oči. Ptice nježnog kljuna i kandži nije teško
svladati, no ukoliko to nije slučaj i prijeti opasnost da se veterinar ozlijedi od
oštrog kljuna ili kandži može se zaštititi rukavicama.
Golubovi su mirne ptice i dostatno im je samo fiksirati krila i noge jednom rukom.
Lako se pregledavaju i lako im se otvara kljun.
Perad je djelomično domestificirana pa je time hvatanje i obuzdavanje olakšano.
Kokoš je moguće na trenutak smiriti tako da ju uhvatimo za noge, te glavu
spustimo prema dolje. Ostalu perad i manje divlje ptice hvatamo na način da im
jednom rukom fiksiramo krila.
Slike: Različite vrste ptica i načini držanja.

Male papige Velike papige

Golub Patka

56
Kokoš

4. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

4. 1. UOBIČAJENA MJESTA ZA UZIMANJE DIJAGNOSTIČKIH UZORAKA I

NORMALNA MIKROFLORA U KAVEZNIH PTICA

VOLJKA
Uzorci se iz voljke uzimaju navlaženim štapićem za uzimanje brisa ili
sondiranjem.
Indikacije za citološku analizu voljke i bakterijske pretrage uključuju
regurgitaciju i stazu voljke.
Najčešće je prisutna normalna flora probavnog sustava koja se uglavnom
sastoji od gram pozitivnih bakterija, a prisutnost malog broja gram-negativnih
bakterija može biti posljedica prolaza mikroorganizama iz hrane koji nemaju
nikakvu kliničku važnost.

57
KLOAKA
Kloaka prima floru iz probavnog, mokraćnog i spolnog kanala, stoga indikacije za
bakteriološku pretragu uključuju mogućnost poremećaja u bilo kojem od ovih
organskih sustava.
S obzirom da je probavni sustav potencijalni izvor patogenih bakterija kod
sistemskih bolesti ptica, uzimanje uzoraka iz kloake česta je dijagnostička
metoda.
Normalnu floru predstavlja ranije opisana flora probavnog trakta.

KONHE
Konhe primaju floru iz gornjeg dišnog sustava i usne šupljine. Indikacije za
uzorkovanje su rinitis i periorbitalni sinusitis.
S ovog mjesta uzorci bi se trebali uzimati tankim zavinutim štapićem za uzimanje
brisa i usmjeriti ga ka rostralnom dijelu proreza, jer je bris uzet u kaudalnom
prorezu često onečišćen florom iz usne šupljine.

PERIORBITALNI SINUS
Sinusitis i kronični rinitis indikacije su za uzorkovanje u području periorbitalnog
sinusa. Uzorci se mogu prikupiti operativnim zahvatom ili laganim ispiranjem
iscjetka uz pomoć igle i šprice.
Normalan sinus trebao bi biti sterilan ili sadržati neznatnu količinu uobičajene
flore probavnog sustava.

KONJUNKTIVA
Uzorke iz konjunktive možemo prikupiti navlaženim štapićem za uzimanje brisa ili
spatulom. Indikacije za uzorkovanje su konjunktivitis i epifora (preobilno suzenje).
Normalna kultura obično je sterilna, ali u zdravih ptica može se pojaviti i mali broj
bakterija Staphylococcus epidermitis, alfa-hemolitički Streptoccocus i
Corynebacterium.

58
TRAHEJA
Uzorke iz traheje možemo prikupiti kad je pacijent pod anestezijom i to
trahealnim ispiranjem ili tako da kroz ždrijelo provučemo štapić za uzimanje brisa
zaštićen sterilnom ovojnicom.
Indikacije uključuju kronični kašalj ili inspiratornu dispneju. Normalni uzorci
obično su sterilni, ali ponekad se izolira mali broj Streptococcus bakterija.

UNUTRAŠNJI ORGANI
Uzimati uzorke iz pluća možemo ispiranjem i aspiracijom male količine sline
umetanjem sterilne trahealne cjevčice.
Uzorke iz zračnih vrećica, jetre, bubrega, slezene i drugih organa, koji bi u
zdravih životinja trebali biti sterilni, možemo najbolje prikupiti endoskopijom.
Povremeno se ipak može izolirati mala količina normalne flore probavnog
sustava.

4. 2. SONDIRANJE PTICA

Ponekad je potrebno aplicirati točno određenu količinu sadržaja (hrane, lijeka,

barijeve otopine, itd.) što je najbolje učiniti sondiranjem da bi bili sigurni da je
sadržaj u probavnom traktu. To činimo i u slučajevima kada je ptica iscrpljena,
bolesna ili kada zbog nekog drugog razloga nevoljko jede.
Upotrebljavamo metalni nastavak s okruglim vrhom, prikladne veličine ili
plastičnu lako savitljivu cjevčicu. Metalni nastavci su praktični jer se mogu lako
prati i sterilizirati između dvije upotrebe. Kod nemirnih, većih ptica treba biti
oprezan zbog moguće perforacije jednjaka, te je bolje upotrijebiti plastični
nastavak.
Da bi prevenirali stres, pacijenta je potrebno udobno i sigurno držati (npr. veće
ptice u ručniku). Kraj sonde ili kanile, lagano se umetne u lijevu stranu - komisuru
kljuna, te ga se uvodi prema desnoj strani orofarinksa i polagano uvlači u
ezofagus. Uvlačimo toliko duboko dok kanilu ne palpiramo na mjestu u koje

59
želimo aplicirati sadržaj, tj. u dnu voljke. Najjednostavnije je palac lijeve ruke, za
to vrijeme držati da desnoj strani vrata, dok se ne palpira kanila.

Sondiranje

60
4. 3. HEMATOLOGIJA

4.3.1. Postupci vađenja krvi

Mjesto koje se preporučuje za vađenje krvi kod ptica prije svega je desna
jugularna vena, lijeva ili desna ulnarna vena, te lijeva ili desna dorzalna
metatarzalna vena, a u krajnjoj nuždi i podrezivanjem kandži. Da bi samo mjesto
odakle se vadi krv bilo čisto i vena bila dobro vidljiva, natopimo perje s malo
alkohola.

Jugularna vena
Kada krv vadimo iz desne jugularne vene, ptici držimo dlan na glavi tako da nam
je jugularna vena između srednjeg prsta i kažiprsta, a prstenjakom i palcem
oslanjamo se na krila. Anatomski, desna jugularna vena prolazi desnom
lateralnom stranom vrata i kada se djelomično razmakne ili ukloni perje lako je
dostupna. Ova vena je u ptica je dovoljno velika što omogućuje brzo uzimanje
krvi i malu mogućnost pojave hematoma. Vena se može pritisnuti na mjestu
torakalnog udubljenja kako bi se napunila krvlju, no to najčešće nije potrebno.
Krvarenje nakon punkcije moguće je zaustaviti pritiskom na samo mjesto,
odnosno ako je to nezgodno upotrebljava se npr. kukuruzno brašno kojim se
mjesto uboda pospe. U slučaju dužih krvarenja (4-6 sati) neophodno je dati ptici
vitamin K. Duža krvarenja mogu ukazivati na bolesti jetre ili neke druge
koagulopatije.
Za ptice manje od 100 grama, najbolje je krv vaditi iz desne jugularne vene
upotrijebivši iglu debljine 26, 27, ili 28, odnosno tuberkulinsku brizgalicu. Ukoliko
je pacijent anesteziran i igla 25 se može upotrijebiti za vađenje krvi iz jugularna
vene velikima kakaduima ili arama.

Ulnarna vena
Za speciese težine između 100 i 300 grama bolje je koristiti ulnarnu venu.
Ulnarna vena prolazi preko proksimalnog dijela ulne na medijalnoj strani krila, te
djelomično lateralnom stranom humerusa. Ptica se fiksira tako da joj krilo bude

61
ispruženo. Pritisak na mjesto uboda potrebno je prolongirati kao se ne bi stvorio
hematom.

Metatarzalna medijalna vena

Za veće papige dobro je bilo koje od predloženih mjesta, no možda je zgodnija
metatarzalna vena, obzirom da taj način iziskuje manje truda oko obuzdavanja
ptice, a time se naravno smanjuje i mogućnost stresa. Dorzalna metatarzalna
vena lako je dostupna veterinaru ukoliko tehničar pravilno drži pticu zamotanu
ručnikom. I u tom slučaju dobro je upotrijebiti igle 26 ili 27.
Dorzalna metatarzalna vena prolazi medijalnom stranom noge i vidljiva je na
zglobu proksimalnog dijela drugog prsta. Mjesto punkcije valja pritisnuti, no
stvaranje hematoma obično je onemogućeno okolnom muskulaturom.

Vađenje krvi podrezivanjem kandži

Ovo je najmanje poželjan postupak zbog kontaminacije i povećane opasnosti od
zgrušavanja krvi, ali i zbog veće mogućnosti pojave abnormalne raspodjele
stanica krvi. Kandža se odreže s oštrim, sterilnim škarama i ne smije se navlačiti
i pritiskati pri uzimanju uzoraka krvi. Krvarenje se zaustavlja srebrnim nitratom ili
željeznim sulfatom.

Venepunkcija bez traumatiziranja pacijenta i bez stvaranja tromba neophodna je.

Potrošeno vrijeme i umješnost u tom poslu od velikog su značenja i za pticu, ali i
za veterinara.
Krv vadimo radi:
1. pregleda i brojanja krvnih stanica
2. hemoglobina
3. biokemijske analize
4. mikroskopske pretrage (paraziti, bakterije itd.)
5. serološke dijagnostike
6. bakteriološke pretrage
7. virusološke pretrage

62
Uzorci krvi mogu se sakupiti u epruvetu, štrcaljku, kapilarnu cjevčicu ili mikro-
cjevčicu, što ovisi o tome što dalje namjeravamo s uzorkom načiniti.
Antikoagulans može smetati bojanju razmaza pa valja biti oprezan.

Najčešće se uzima:
a) potpuna krv ili plazma i to na način da se:
„ heparinom oplahne brizgalica
„ Natrijev citrat navuče u brizgalicu (npr. 1,5 ml 2% otopine na 10 ml krvi)
„ neposredno kapljica krvi na filter papir
„ kapljica na čisto predmetno stakalce (za krvni razmaz)
b) serum
Da bi serum bio valjan za pretragu, potrebno je krv lagano izvući, polako ju
ispustiti niz stjenku epruvete, ostaviti oko 2 sata pri sobnoj temperaturi (nikako ne
u hladnjak), a zatim odvojiti ugrušak potresanjem ili ezom i ukoliko je to potrebno,
centrifugirati. Ako serum ne upotrebljavamo za aglutinaciju možemo ga čuvati pri
–20 o C.

Priprema krvnog razmaza

Krvni razmaz radi se standardnom tehnikom klizenja pomoću dva predmetna
stakalca. Kod tako napravljenih krvnih razmaza može biti povećan broj
rupturiranih stanica.
Pokrovna stakalca također se mogu koristiti kod pravljenja krvnih razmaza i to
tako da se na jedno stakalce stavi kapljica krvi, a drugo se stavi na kapljicu na
način da se rubovi ne podudaraju. Povlače se horizontalno dok se krv ne
razmaže.
Nakon sušenja razmazi se najčešće boje po Wrightu, Wright-Giemsi, Giemsi ili
nekim od brzih bojenja (Diff-Quik, Hema-tek). Nakon bojenja pokrovno stakalce
može se zalijepiti za predmetno.
Kada pronađemo najprikladniji postupak za pregledavanje krvnog razmaza,
procjenjuje se kvaliteta i morfologija eritrocita, leukocita i trombocita.

63
4.3.2. Pregled krvi

Eritrociti
Eritrociti su u ptica veličine 14-16 µm eliptičnog oblika i sadrže centralno jezgru.
Životni vijek eritrocita je 28-45 dana. Polikromatski eritrociti su veći i sadrže
citoplazmu koja je više bazofilna i jezgru koja je manje zgusnuta nego kod zrelih
eritrocita. Povećan broj polikromatskih stanica ukazuje na regeneraciju eritrocita,
posljedica je anemije kod mieloproliferativnih poremećaja, endotoksemije ili
septikemije, a smatra se normalnim ako ih ima 1-5 %. Kod anemije učestalost
polikromazije je 10 %, a u teškoj polikromaziji vidi se i 40-50% takvih stanica.
Anizocitoza ukazuje na razlike u veličini i može se podijeliti po težini slično kao i
polikromazija. Hipokromazija se javlja u ptica s intoksikacijom teškim metalima ili
upalom. Eritrociti s dvostrukom jezgrom mogu se vidjeti kod ptica s teškim
kroničnim upalama i neoplazijama. Rubriciti (okrugli nezreli eritrociti) javljaju se
kod izrazitih regenerativnih odgovora.
Hematokrit (PVC) je najčešća metoda za određivanje ukupne mase eritrocita.
Ukupan broj crvenih krvnih stanica može se odrediti ručno ili automatiziranim
brojačem.
Određivanje hemoglobina zahtjeva lizu eritrocita i odvajanje od jezgre
centrifugiranjem.
Brojanje retikulocita je korisno za procjenu regenerativnog odgovora eritrocita.

Trombociti
Zreli trombociti su male, ovalne do okrugle stanice s jasnom do blijedom, plavom
citoplazmom podijeljenom na četiri dijela ili nehomogenom i centralnom jezgrom
s gustim nakupinama kromatina. Često se vide u nakupinama. Reaktivni ili
nezreli trobociti ne nalaze se normalno u perifernoj krvi već su najčešće
posljedica kroničnih bolesti. Točan broj trombocita teško je odrediti zbog njihove
tendencije ka nakupljanju.

64
Leukociti
U perifernoj krvi kod ptica nalazimo granulocite, koje prema bojenju
citoplazmatskih granula dijelimo na: heterofile, eozinofile i bazofile, te
mononuklearne stanice (limfociti i monociti). Postoje određene razlike u građi
ovih stanica kod pojedinih vrsta ptica što otežava točan opis pojedinih.
Granulociti
Heterofili su okrugli s jasnom do mutnom ružičastom citoplazmom ispunjenom
eozinofilnim štapićastim, vretenastim ili okruglim granulama i blijedom bazofilnom
jezgrom koja obično ima dva do tri režnja i sadrži grubozrnati nakupljeni
kromatin. To su najdominantniji granulociti, a funkcija im je primarno vezana uz
fagocitozu i uništavanje bakterija (kemotaksija, opsonizacija, probava, liza).
Povećan broj nalazimo kod upala prouzročenih bakterijskim i gljivičnim
infekcijama, nekroze tkiva, metaboličkim poremećajima, stres, novotvorevina i
paraneoplastičnog sindroma.
Eozinofili imaju blijedoplavu citoplazmu, a zrnca su često svjetlija ili mutnija, dok
granule obično nemaju središnje tijelo. Jezgra eozinofila se boji tamnije plavo i
izrazitija je nego li jezgra heterofila na istom krvnom razmazu. Funkcija im nije do
kraja razjašnjena.
Bazofili su male do srednje okrugle stance s citoplazmom ispunjenom izrazito
bazofilnim zrncima, jezgra je okrugla do ovalna svijetloplavo obojena, te često
prekrivena citoplazmatskim zrncima. Zebe, kanarinci i kakadui imaju bazofile koji
sadrže vrlo malo zrnaca, tako da često mogu biti izostavljeni pri pregledu
razmaza.
Monociti
To su velike, okrugle do nepravilno oblikovane stanice s plavosivom fino
granuliranom citoplazmom koja može sadržavati nešto vakuola i ovalnom,
ekscentrično smještenom jezgrom s nježnim kromatinom. Ponekad ih je teško
razlikovati od velikih limfocita, no limfociti imaju veći jezgra:citoplazma omjer i
blijedoplavu citioplazmu koja rijetko sadrži vakuole. Monocitoza se javlja kod
bakterijskih i gljivičnih infekcija, kroničnih bolesti i bolesti s dugotrajnom tkivnom
nekrozom.

65
Limfociti
Tipično su okruglog oblika s homogenom i slabo bazofilnom citoplazmom u kojoj
je okrugla do neznatno udubljena i centralno smještena jezgra s mrežastim ili
gustim nakupinama jezgrinog kromatina. Razlikujemo male (kojih je između 60-
70%), srednje i velike. Limfocitoza je normalna pojava kod nekih vrsta ptica kao
što su kanarinac, golub, močvarice, neke grabežljivice, te neke vrste iz porodice
kokoši, ili je posljedica antigene stimulacije. Teška limfocitoza ukazuje na
limfoidnu leukemiju.
Broj leukocita može se procijenit automatskim brojenjem i brojanjem u
hemocitometru s procjenom broja bijelih krvnih stanica. Najuobičajenija metoda
brojenja leukocita u ptica je indirektna metoda koja koristi Unopette 587u sistem i
hemocitometar.

Krvni paraziti
U krvnom razmazu uočavaju se i krvni paraziti ukoliko je njima ptica zaražena.
Najčešći su u uvezenih i divljih ptica, te onih koje se drže izvan kuće.
To su: Haemoproteus, Plasmodium, Leucocythozoon i mikrofilarija. Manje
učestali su: Atoxoplasma, Aegyptianella, Borrelia i Trypanosoma.

4.3.3. Biokemijske analize plazme

U ptica se najčešće koristi plazma za kliničku biokemiju. Kod uzimanja seruma

najboljim se pokazao litijski heparin kao antikoagulans. Najbolje je koristiti neke
suhe kemijske postupke, jer zahtijevaju vrlo male uzorke (npr. Kodak DT60,
VetTest 8008, Reflotron).

Biokemijskom analizom plazme određuju se amilaze zbog toga što im se

aktivnost povećava kod pankretitisa (3 puta i više), kod enteritisa (i do 2 x više od
normalne vrijednosti), te kod sindroma dilatacije proventrikulusa. Aktivnost
amilaza u ptica još nije dovoljno razjašnjena.

66
Povećana razina aspartat aminotransferaze (AST) ukazuje na oštećenja jetre ili
mišića. Izrazito povećanje (više od 4 puta) obično je znak nekroze jetre, dok pri
oštećenju skeletnih mišića povećanje je osrednje (oko 2-4 puta). Povećanje AST
uzrokovano oštećenjem mišića ili jetre može se razlikovati mjerenjem kreatin
kinaze (CK) koja se povećava kod destrukcije mišića.
Povećana razina žučnih kiselina također ukazuje na oštećenu funkciju jetre.
Apsolutne normalne vrijednosti nisu trenutno poznate i vjerojatno variraju između
pojedinih vrsta ptica. Blaži porast se može regulirati dijetom i praćenjem stanja
ptice, veći ukazuje na potrebu biopsije, no ako ne izrazito povećan (500-
700mg/L) bolest je toliko napredovala da biopsija više nema svrhe.
Određuje se i nivo fosfora i kalcija u krvi. Smanjena koncentracija kalcija u krvi
može biti posljedica pojačanog nesenja, no češće je to hiperparatiroidizam, D3
hipovitaminoza, hipoalbuminemija, hipoparatieoidizam i hiperkalcitonizam.
Povišena koncentracija Ca može uslijediti pri dehidraciji, ako postoje osteolitički
tumori kostiju i trovanja nekim biljem. Nivo kalcija treba interpretirati zajedno s
albuminima.
Smanjena razina kolesterola javlja se kod bakterijskih septikemija, bolesti jetre,
crijevnih bolesti, aflatoksikoze i smanjene količine masti u prehrani. Kolesterol je
u ptica povećan kod izgladnjivanja, velike količine masti u hrani, hipotiroidizma,
bolesti jetre, i ateroskleroze.
Smanjena količina triglicerida je kod izgladnjivanja, peritonitisa, lipoidoze jetre,
hiperadrenokorticizma i kao posljedica napornog vježbanja.
Povišen nivo kretin kinaze (CK) događa se primarno kod oštećenja mišićnih
stanica, manjka vitamina E i selena, neuropatija, otrovanja olovom, ali i kada
ptica boluje od klamidioze. Poluvrijeme CK u plazmi golubova iznosi 3-4 sata.
Uobičajeno je mjeriti i nivo elektrolita, natrija i kalije koji se uobičajeno smanje
kod teških proljeva. Smanjenu razinu Na može izazvati i lipemija, a povećanu
unos nekih vrsta hrane kao što su kikiriki, krekeri, tjestenina. Povećana količina
kalija može ukazivati na disfunkciju bubrega, hemolitičku anemiju ili dehidraciju.
Smanjena koncentracija klorida javlja se kod povraćanja i metaboličke acidoze, a
povećana je posljedica dehidracije i renalne tubularne nekroze.

67
Smanjeni nivo glukoze nastaje kod izgladnjivanja, bolesti jetre, septikemije,
neoplazija i endokrinopatija. Deficit vitamina A također može izazvati
hipoglikemiju. Golubovi su vrlo otporni na promjene nivoa glukoze, jer mogu
tolerirati prolongiranu glad dok je mladunčad grabežljivaca izrazito osjetljiva. Nivo
glukoze se povećava kod stresa, diabetes mellitus-a (stalno povišena
koncentracija 800 mg/dl i više) ili primjene glukokortikosteroida. Kratkotrajni
porast glukoze događa se kod peritonitisa.
Kod akutnog pankretitisa raste nivo lipaze, ali za ptice nema referalnih
vrijednosti, te se krv klinički zdrave ptice uspoređuje s bolesnom.
Ukupni proteini ako se smanje to može biti posljedica kroničnih bubrežnih bolesti
i bolesti jetre, malapsorpicje, malnutricije, kroničnog gubitka krvi i neoplazija.
Povećana koncentracija javlja se kod dehidracije ili kod nekih kroničnih zaraznih
bolesti koje potiču stvaranje globulina.
Smanjena razina albumina u krvi povezana je s bolestima jetre,
gastrointestinalnim bolestima, te parazitozama, a smanjena kod dehidracije.
Interpretaciju razina proteina u plazmi olakšava postupak proteinske
elektroforeze (EPH).
Povišena razina mokraćne kiseline ukazuje na giht, bubrežnu bolest, nekrozu
tkiva, trovanje vitaminom D, nedostatak vitamina A. Povišena je također kada
ptica boluje od nekih zaraznih bolesti. Kontaminacija uzorka krvi podrezivanjem
pandži može rezultirati lažnim povećanjem mokraćne kiseline.

68
4. 3. 4. HEMATOLOŠKI PARAMETRI ZA NEKE VRSTE PTICA

Tablica 1.

CALIFORNIA AVIAN LABORATORY HEMATOLOGY/CHEMISTRY VALUES

Žako Amazona Tigrica Kanarinac Ninfa Conura Ara
WBCx1000 6--13 5--12.5 3--8 3--8 5--9 4--9 7--14
PVC (%) 42--52 41--53 45--57 45--59 43--57 42--54 43--54
Heterofil(%) 45--72 32--71 41--67 20--62 47--72 45--72 48--72
Limfociti (%) 20--50 20--65 22--58 40--70 27--58 22--49 18--52
Monociti (%) 0--1 0--1 0--2 0--0.05 0--1 0--1 0--1
Bazofili (%) 0--1 0--2 0--2 0--1 0--1 0--2 0--1
Eozinofili (%) 0--1 0--0.05 0--0.05 0--1 0--2 0--1 0--1
PP (g/dl) 3.2--4.5 3.2--4.5 3.0--4. 4 3.2--4.6 2.9--4.2 3.2--4.4 2.7--4.7
AST (IU/L) 112--339 155--380 160--372 150--350 130--390 147--360 60--165
LDH(IU/L) 154--380 160--360 162--380 -- 125--374 210--390 70--210
CK (IU/L) 120--410 120--410 120--360 -- 167--420 150--397 90--360
Uric(mg/dl) 1.9--9.7 2.3--9.8 4--12.2 3--11 3.5--10.4 2.7--10.2 1.5--11
Kalcij (mg/dl) 8.3--11.7 8.5--13 8.5--11 -- 8.3--10.9 8.4--11 8.3--11
Glukoza(mg/dl) 280--354 250--370 210--450 -- 230--440 230--400 210--360
Fosfor (mg/dl) 3.5--6.9 -- 3.7--7.1 -- 4.0--7.7 4.0--7.9 4.0--7.8
Albumin (g/dl) -- -- -- -- 0.3--0.9 0.3--0.9 --
Globulin (g/dl) -- -- -- -- 2.5--3.8 2.5--3.8 --
Chol (mg/dl) -- 150--220 120--220 -- 90--195 83--190 --
Žučna k. (mg/L) 12--85 35--144 35--110 -- 45--105 35--90 30--80
WBC - bijela krvna zrnca, PCV - volumen staničnih elemenata, PP - plazmatski protein, AST -
aspartat aminotransferaza,LDH-laktat dehidrogenazaiselina,CK-kreatin kinaza,Chol - kolesterol

Preuzeto iz: A.E. Rupley «Manual of avian practice», Saunders C., London,
1997.

69
4. 4. OSNOVNE CITOLOŠKE I MIKROSKOPSKE PRETRAGE

4. 4. 1. POSTUPCI BOJENJA

Da bi dijagnostički uzorak (obrisci s različitih organa, izlučevine, otisni preparati

različitih organa itd.) mogao biti pravilno pregledan, veliku pomoć pruža nam
izrada mikroskopskih preparata i njihova mogućnost bojanja. Opisat ćemo
osnovna bojenja koja nam služe u svakodnevnom rutinskom radu.
Bojenje po GIEMSI
Upotrebljava se za bojenje spiralnih bakterija (npr. za dokaz vrste Borellia
anserina u krvnim razmazima), bipolarnih bakterija i kapsula. Može se
upotrijebiti za bojenje mikoplazmi, intracelularnih mikroorganizama kao što su:
rikecije, neke vrste gljivica i protozoa i za bojenje virusnih uklopina u tjelesnim
stanicama. U hematologiji se redovito upotrebljava za bojenje krvnih razmaza jer
omogućuje jasno razlučivanje krvnih tjelešaca.
Otopina je mješavina metilenskog modrila, metilen azura i eozina u glicerolu i
apsolutnom metilnom alkoholu. U laboratoriju se čuva u koncentriranom obliku.
Neposredno prije bojenja preparata priprema se radna otopina od koncentrirane.
Ako bojenje duže traje, poželjno je svakih 30-40 minuta pripremiti svježu radnu
otopinu i njome preliti preparat.
POSTUPAK BOJENJA
1. Razmaz učvrstiti metilnim alkoholom.
2. Osušeni preparat preliti razrijeđenom Giemsinom otopinom i ostaviti je na
preparatu najmanje 20 minuta. Mikroorganizme koji teško primaju boju (npr.
spiralne bakterije) potrebno je bojiti duže vrijeme, ponekad i 24 sata (u pokrivenoj
staklenoj komorici)).
3. Odliti boju, preparat dobro oprati vodom, po mogućnosti destiliranom, osušiti.

Bojenje po GRAMU
To je diferencijalno bojenje te se u postupku upotrebljavaju dvije boje: karbol
gencijana violet (ljubičasta) i karbol fuksin (crvena). Nakon bojenja prvom bojom,

70
sve se bakterije oboje ljubičastoplavo. Nakon ispiranja alkoholom jedna skupina
bakterija otpusti primljenu boju i nakon bojenja karbol fuksinom, oboji se crveno.
Druga skupina bakterija nakon ispiranja alkoholom ne otpušta primljenu boju i
nakon bojenja karbol fuksinom ostaje i dalje obojena ljubičastoplavo. S obzirom
da se pojedine bakterijske vrste u točno određenim uvjetima uvijek jednako
oboje, većinu bakterija možemo na osnovi tog bojenja podijeliti u gram-negativne
bakterije koje se oboje crveno i gram-pozitivne bakterije koje se oboje
ljubičastoplavo.
POSTUPAK BOJENJA
1. Preparat učvrstiti plamenom.
2. Učvršćeni preparat preliti bojom karbol genicijana violet i ostaviti 3 minute,
zatim boju odliti. Može se isprati vodom.
3. Preliti lugolovom otopinom, ostaviti 2 minute i odliti, može se isprati vodom.
4. Odbojiti 96%-tnim alkoholom.
5. Isprati vodovodnom vodom.
6. Obojiti karbol fuksinom. Ostaviti pod bojom 15 do 30 sekundi.
7. Oprati vodovodnom vodom, osušiti i mikroskopirati.

Bojenje po ZIEHL-NEELSENU (Cil-Nilzen)

Ovaj postupak upotrebljava se za bojenje bakterija koje teško primaju boju jer su
obavijene ovojnicom građenom od voštanih tvari. Kada se te tvari grijanjem
rastale, bakterije se mogu obojiti i zadrže primljenu boju i nakon naknadnog
ispiranja kiselim alkoholom (alkohol s dodatkom kloridne kiseline). Predstavnici te
skupine su mikobakterije i neki aktinomiceti.
POSTUPAK BOJENJA
Razmaz učvrstiti plamenom
Učvršćeni preparat preliti bojom karbol fuksin po Ziehlu. Preparat s donje strane
predmetnice grijati nad plamenom sve dok vodena otopina boje ne počne
isparavati. Zagrijati tri puta unutar tri do pet minuta.
Isprati vodovodnom vodom.
Odbojavati kiselim alkoholom do prestanka otpuštanja boje iz preparata.

71
Isprati vodovodnom vodom.
Preliti metilenskim modrilom po Loffleru, ostaviti pod bojom tri do pet minuta.
Isprati vodovodnom vodom.
Osušiti i mikroskopirati.

Bojenje po STAMPU (za klamidije)

Chlamydia psittaci je obligatna intracelularna bakterija koja se u obliku
elementarnih tjelašaca vidi u stanici domaćina. Za života uzima se otisni preparat
sluznice vjeđe ili iscjetka iz nosa, te izmeta. Važna je prisutnost epitelnih stanica.
Postmortalno uzimaju se preparati sa slezene, zračnih vrećica, jetre, perikarda i
pluća. Osim postupkom po Stampu, preparat je moguće obojiti i postupcima po
Giemsi, Gimenezu, Machiavellu ili Castenadi.
Preparat se osuši na zraku te se zatim pristupa bojenju.
POSTUPAK BOJENJA
1. Fiksirati preparat toplinom.
2. Obojiti sa 1:5 razrijeđenim fuksinom, 5 do 10 minuta.
3. Oprati vodom.
4. Obojiti 30 sekundi u 0.5% H2SO4.
5. Oprati vodom.
6. Obojiti 3-5 % malahitnim zelenilom 15 do 20 sekundi.
7. Isprati vodom, osušiti.

Pod mikroskopom, (najveće povećanje s imerzijom) klamidije se vide kao

crvene okruglaste nakupine dok je ostalo obojeno plavo-zeleno.

72
5. HITNA POMOĆ – u ambulanti

Većina primjenjivih tehnika u maloj veterinarskoj praksi koristi se i za ptice, uz

prilagodbu zbog specifičnih anatomskih i fizioloških razlika. Treba voditi

računa o terapiji, nadoknadi tekućine, dodatnoj prehrani, nadoknadi kisika i

toplini. Mogućnost stresa treba svesti na najmanju moguću mjeru.

Hitno treba reagirati prilikom opsežnih ozljeda.

NADOKNADA TEKUĆINE
Tekućinu nadoknađujemo kod većeg gubitka krvi, dehidracije ili šoka. Gubitak

volumena krvi može biti posljedica povreda folikula pera, gastrointestinalnih

krvarenja, supresija koštane srži itd. Dehidracija je najčešće posljedica

smanjenog uzimanja ili povećanog gubitka tekućine bez prisutnosti sistemskih

bolesti. Šok je kliničko stanje uzrokovano neadekvatnom opskrbom tkiva

kisikom. Važno je procijeniti stupanj hidratacije organizma pomoću kliničkih

znakova (turgor, punjenje krvnih žila, upale oči, suhe sluznice, smanjenje

elasticiteta kože, povećano bilo). Dnevne potrebe papiga za tekućinom su 50

ml/kg/dan. Nedostatak tekućine računamo kao umnožak normalne tj. težine

(g) i procijenjenog postotka dehidracije kako bi dobili potrebe tekućine u ml.

Manjak tekućine treba nadoknaditi kroz 24-48 sata. Tekućinu možemo

aplicirati i/v, intraosalno, p/o, ovisno o kliničkim znakovima, ozbiljnosti i trajanju

bolesti. Svaki od ovih načina ima svoje prednosti i mane. Važno je odrediti i

vrstu tekućine koju apliciramo (Ringer, fiziološka, ili nešto drugo).

73
HRANIDBA
Zbog brzog metabolizma, ptice ne mogu dugo funkcionirati na energetskim

rezervama organizma. Daje im se lako probavljiva dijetetska hrana uz koju

treba dati veće količine tekućine. Može ih se prihraniti i enteralno ili

parenteralno. Sondirati ih možemo gumenim cjevčicama u ždrijelo ili jednjak.

NADOKNADA KISIKA
Ptice podnose hipoksiju puno bolje od sisavaca. Kod izrazito anemičnih ptica

ili ptica u šoku treba prvo nadoknaditi volumen krvi kako bi moglo doći do

oksigenacije tkiva. Nebulizacija je metoda izbora za primjenu antibiotika

pacijentima sa oboljenjima dišnog trakta, jer lijekovi prodiru u tkivo pluća i

kaudalne torakalne i abdominalne zračne vrećice.

TOPLINA

Ptice su slabi homeotermi, pa je utjecaj na promjenu njihove tjelesne

topline mnogo češći nego u sisavaca. Ne smije se dozvoliti da dođe do

hipotermije (normalna tjelesna temperatura kreće se najčešće od 40 pa do 42o

C). Tada dolazi do periferne vazokonstrikcije, a u težim slučajevima i do

srčanog aresta. Ptica se može omotati toplim ručnikom, odnosno mogu se

primijeniti tople infuzije.

74
TERAPIJA LIJEKOVIMA
Antibiotici i kortikosteriodi se koriste najčešće, uz vitaminsko-mineralne
dodatke. Od bakterijskih bolesti u ptica, najčešći uzročnici su Gram negativne
bakterije, pa se koriste antibiotici koji djeluju na njih (piperacilin, cefotaksim,
enrofloxacin, trimetoprim-sulfometoxazol). Apliciraju se parenteralno zbog brže
resorpcije.
Većina hitnih slučajeva su uglavnom stadiji acidoze, pa se daje bikarbonat
(1 ml /kg i/v u intervalima od 15-30 min). Anemičnim pacijentima se daje B-
kompleks i željezo. Pacijentima s poremećajima u prehrani daju se vit. A i D3.
Pticama s neuromuskularnim bolestima dajemo vit. E, Se i Ca.
Kortikosteroidi se koriste kod šoka koji nije uzrokovan sepsom (dexamethason,
prednisolon).

5. 1. INTRAVENSKA APLIKACIJA

Tekućine se mogu aplicirati pticama intravenski kao i u drugih vrsta životinja.

Standardni kateteri koriste se u velikih ptica iako se u praksi mogu upotrijebiti za
i/v primjenu u pacijenata mase do 75 g. U ptica mase 15 g tekućine se apliciraju
u pojedinačnim bolusima u jugularnu venu. Metatarzalne vene (bazalna i
medijalna) mogu se koristiti kod većih ptica. Ponekad jedan ili dva bolusa
značajno poboljšaju stanje pacijenta tako da daljnja primjena nije ni potrebna.
Korištenje bazalne metatarzalne vene dovodi do tvorbe velikih hematoma na
mjestu aplikacije.
Postavljanje katetera u jugularnu venu izvodi se relativno jednostavno u mnogih
vrsta ptica. Više izbočena desna vene lako je dostupna na ventrolateralnoj strani
vrata. Standardni kateter odgovarajuće veličine postavlja se u smjeru srca a što
bliže ulazu u toraks kako bi se izbjeglo presavijanje katetera prilikom fiziološke
fleksije vrata, što se još dodatno umanjuje primjenom propilenskih katetera.

75
Ovratnik od ljepljive trake povećava stabilnost katetera, ali mora biti postavljen
tako da se izbjegne kompresija voljke i jednjaka. Katerter se može učvrstiti i
šavovima, pogotovo onda kada se aplicira u metatarzalnu venu.

5. 2. INTRAOSALNA APLIKACIJA

Zbog poteškoća u postavljanju klasičnog intravenskog katetera i male veličine

pacijenata, često tekućine apliciramo jednokratno intraosalno. Intraosalnom
primjenom tekućine vrlo brzo dospijevaju u cirkulaciju, te je i zbog toga pogodna
u hitnim slučajevima.
Dva su mjesta primarna: distalna ulna i proksimalni tibiotarus.
Tehnika zahtjeva aplikaciju spinalne igle u koštanu srž kroz njezin okrajak.
Femur i humerus se ne koriste jer su pneumatizirani.
Igla se u ulnu aplicira u trokutu koji čine dorzalni kondil distalnog okrajka ulne,
distalni okrajak radijusa i radiokarpalna kost. Karpus se flektira a mjesto uboda
se locira palpacijom i pripremi kirurški. Igla se usmjerava ispod dorzalnog kondila
i proksimalno u srž ulne laganim rotirajućim pokretima. Kada se igla postavi,
ukloni se stilet a kateter se začepi i fiksira trakom ili šavom. Dobro je iglu
prethodno isprati hepariniziranom fiziološkom otopinom kako bi izbjegli
začepljenje ev. krvnim ugruškom.
Prilaz tibiotarzusu je identičan intraosalnoj fiksaciji kosti. Mjesto uboda
nalazi se u ravnini kranijalne knemialne kriste tibiotrazusa, neposredno distalno i
između femoralnih kondila. Područje se kirurški pripremi, a igla se usmjerava na
tibijalnu površinu neposredno posteriorno od knemialne kriste u koštanu srž
tibiotarzusa. Stilet se ukloni, a kateter se fiksira ljepljivom trakom ili šavom.
Kod obje tehnike tekućinu treba aplicirati vrlo polako da se izbjegne
curenje (minimalno kod dobre tehnike) i bol (značajna kod visokog tlaka).

5. 3. INTUBACIJA ZRAČNIH VREĆICA

76
 Opstrukcija dušnika stranim tijelom, neoplazijama, gljivičnim granulomima i sl.
zahtjeva tvorbu alternativnog dišnog puta. Postojanje zračnih vrećica u ptica
pruža mogućnost koja ne postoji u sisavaca. Funkcionalna respiracija može
biti postignuta intubacijom kaudalne grudne zračne vrećice, ali koristimo ju i
kod endoskopije (utvrđivanje spola), te kod biopsije za uzimanja uzoraka za
laboratorijsku pretragu(npr. aspegiloza).
Anestezija je korisna u ptica koje se opiru obuzdavanju. One jedinke koje
su u teškoj dispneji pružat će malo otpora pa će i potreba za brzim
uspostavljanjem efektivnog zračnog puta isključiti anesteziju. U oba slučaja
možemo odabrati intubaciju značne vrećice.
Veličina korištene intubacione sonde ovisi o veličini pacijenta i hitnosti
reagiranja. U malih ptica 2-3 cm dug i.v. kateter je dovoljan. U većih se ptica
standardni 3.0 mm endotrahealni tubus s manžetom može prilagoditi za
abdominalnu primjenu. Tubus se skraćuje neposredno ispod manžete, a 2-3 mm
iznad nje se namota ljepljiva traka. Napuhavanje manžete nakon postavljanja
osigurava tubus u položaju i, mnogo važnije, proširuje zračnu vrećicu i povećava
efekt tubusa.
Tubus se može instalirati u kaudalnu grudnu zračnu vrećicu između
zadnja dva rebra ili iza zadnjeg rebra, ali s dorzalne strane dorzalnog ruba
pektoralnog mišićja. Pacijent je fiksiran u bočnom položaju, a područje se kirurški
pripremi. Noga je fleksirana i abducirana (ne vučena kaudalno ili kranijalno) da
se prikaže zadnje rebro. Načini se kratak rez kroz kožu. Malim hemostatskim
klemama se tupo razdvoji interkostalno ili abdominalno mišićje dovoljno veliko da
se može uvući tubus. Uvučeni tubus se osigura šavom i/ili napuhavanjem
manžete. Širenje vrećice se može testirati držeći predmetno stakalce iznad
otvora tubusa prateći magljenje predmetnice. Jednom osiguran tubus pruža ptici
nesmetano disanje ili se može spojiti na dovod kisika i/ili anesteziju.

5.4. EZOFAGOSTOMIJA

U određenim situacijama potrebno je zaobići voljku i aplicirati hranu izravno u

žljezdani želudac ili dalje. U mladih ptica koje pate od opeklina voljke ili njene

77
kronične disfunkcije i ptica s oštećenjem kljuna, prijeko je potrebno izravno ih
hraniti u žljezdani želudac sondom instaliranom putem ezofagostomije. Gumena
sonda se aplicira anesteziranoj ptici kroz jednjak, zaobilazeći voljku u njegov
torakalni dio sve do žljezdanog želuca, kada se osjeti otpor. Potom se načini 2-3
cm dug longitudinalni rez s desne strane vrata iznad sonde koja se osjeti u
jednjaku. Sonda se zatim malo izvuče i prereže, a njezin kranijalni dio se ukloni u
potpunosti. Kaudalni dio se fiksira ljepljivom trakom i šavom, a ako je rez prevelik
može se zašiti što vrlo često nije potrebno. Može se koristiti čep za zatvaranje
otvora sonde između hranjenja. Sonda može biti tako instalirana i do sedam
tjedana bez komplikacija. Uklanja se jednostavno rezanjem fiksacionih šavova i
izvlačenjem sonde. Kirurška obrada rane i zatvaranje nisu potrebni.

Slika1. Intubacija zračne vrećice.

Slika 2. i 3. Intraosalna aplikacija

78
6. LIJEČENJE PTICA

Prije negoli smo započeli liječenjem pticama je neophodno pažljivo pristupiti i

umanjiti stres, nastojati što je moguće prije obaviti zahvat, tj. unaprijed pripremiti

sve lijekove koje trebamo aplicirati. Dobro je prije aplikacije lijeka nadoknaditi

ptici tekućinu i energiju, te povisiti temperaturu okoliša. Kako bi liječenje bilo što

uspješnije moramo se pobrinuti i za zdravlje imunološkog sustava. Kod ptica

često pristupamo liječenju na osnovi simptoma bolesti, tj. bez konačne etiološke

dijagnoze, pogotovo kada je ptica dovedena u ambulantu u uznapredovalom

stadiju bolesti. No, prije nego li započnemo liječiti, uzimamo uzorak za pretragu.

79
Cilj svakog liječenja je održati koncentraciju lijeka na mjestu infekcije učinkovitom
sve do potpunog izlječenja. Neophodno je odrediti koncentraciju lijeka, no
ponekad je to kod ptica vrlo teško, jer one mnoge lijekove vrlo brzo izluče iz tijela.
Ponovna aplikacija lijeka može biti stresna, pa ju valja izbjegavati. Idealna

terapijska kombinacija je primjena lijeka niske toksičnosti i manje učestala

parenteralna aplikacija.

6. 1. NAČINI PRIMJENE LIJEKOVA

1. PARENTERALNO – najprihvatljivije, napose za lijekove koji se ne mogu

resorbirati iz probavnog sustava. Radi vizualizacije i dezinfekcije dobro je mjesto
aplikacije obrisati alkoholom.
• Intramuskularno (i/m) - u prvu trećinu pektoralne muskulature,
naizmjenično ili u kvadriceps,
najbolje tankim inzulinskim iglama.
• Intravenozno (i/v) - u ulnarnu ili desnu jugularnu venu
• Subkutano (s/c) najčešće dorzalno u područje vrata (ponekad je koža
ptica neelastična), ili u bedreni kožni nabor
• Direktna aplikacija - u infraorbitalni sinus
• Intraosalno – u vrlo hitnim kritičnim slučajevima, distalni dio ulne je dobar
izbor kod većih ptica, dok u pedijatriji biramo tibiju.

Slika 1. Intramuskularna aplikacija Slika 2. Intravenska aplikacija

80
2. PER OS

U KLJUN (usta) moguće je dati malu količinu lijeka. Najčešće to radimo kada
treba primijeniti kapi ili tablete (često u goluba)

U VOLJKU - direktno se kateterom ulazi u kljun kroz lijevu komisuru u desnu

stranu do ezophagus, te do kraja voljke, paralelno s tom radnjom palpira se dokle
je kateter dospio. Najčešće na taj način primjenjujemo sirupe i ljekovitu hranu.
volumen: kanarinci: 2-5 ml
male papige: 3-6 ml
srednje papige: 10-15 ml
velike papige: 15-20 ml

U HRANU (mg/kg tjelesne težine)

dnevno pojede: tigrica (50 g): 15- 20 g hrane
velika papiga (500 g): 90-100 g hrane

U PITKU VODU je najlošiji način, no neke lijekova prihvatljivo je i na taj način

dati. Najčešće dajemo ovim načinom onda kada moramo izbjeći stresnu
situaciju za pticu, a vrlo prihvatljivo je za liječenje u velikim nastambama s više
ptica, odnosno u vlijerama.

81
3. INHALACIJOM
Najčešće koristimo NEBULIZATOR (s maskom) ILI SPREJ (veličina čestice 0,5 -
6 mikrona). Ovo je najbolji način za liječenje dišnih bolesti (npr. aspergiloza).
Potrebno je resuspendirati lijek najčešće u fiziološkoj otopini, izloženost
«maglici» ovisna je o dozi lijeka i o kliničkom stanju liječene ptice.

4. DIREKTNA APLIKACIJA na kožu (Spot-on metoda) –

Ovim postupkom resorpcija lijeka je perkutana (npr. Ivermectin na kožu glave - u
predjelu okcipitalne kosti), ali jednako tako utrljavamo različitih krema, posipamo
puder, sprej, ukapavamo kapi za oči ili nos, a ponekad se lijek primjenjuje i
intrakloakalno (najčešće kod upala ili povreda).

6. 2. UPORABA ANTIBIOTIKA

Važno je razmotriti kada je neophodno odmah primijeniti antibiotik. Vidno

bolesnim pticama ili onima zahvaćenih septikemijom antibiotik je potrebno
primijeniti intramuskularno ili intravenozno. Isto toliko važno je na koji način i
koliko često ćemo primijeniti antibiotik. S obzirom da primjena lijeka izaziva stres
kod vlasnika i pacijenta, liječiti bi trebalo sa što manje izravnog kontaktiranja s
pticom, a to često znači preporučiti primjenu lijeka per os iako je taj način
primjene s najmanjim učinkom. Neke ptice u početku prihvaćaju aplikaciju per os,
ali kasnije to odbijaju. Također, manje količine lijeka lakše je aplicirati od većih,
pa je od velike pomoći ukoliko imamo lijek koji je prikladan za oralnu primjenu u
koncentriranoj dozi. Potrebno je također provjeriti dali vlasnik udovoljava svim
zahtjevima, tj. moramo ustanoviti dali je on sposoban uspješno liječiti pticu.
Apscese i granulome teško je liječiti, jer smanjena količina protoka krvi, propalo
tkivo, pH i niska količina kisika, mogu otežati djelovanje nekih antibiotika. Stoga
je nužno provjeriti stanje tkiva na mjestu infekcije. Apscese je najčešće potrebno
ukloniti kirurški.

82
Ispiranjem nosnica fiziološkom otopinom uklonit ćemo sluz i time pomoći liječenju
infekcija gornjih dišnih putova.

ANTIBIOTICI PRIMJENLJIVI U LIJEČENJU PTICA

Enrofoksacin
Enrofloksacin je antibiotik i skupine florokinolona. Ima baktericidno djelovanje, širi
se po cijelom tijelu, a primarno izlučuje putem bubrežnih tubularnih sekrecija i
glomerularne filtracije. Jetra ga djelomično metabolizira u ciprofloksacin,
ekvipotencijalni metabolit. Najbolji način primjene je per os, dok intramuskularna
aplikacija može prouzročiti iritaciju na mjestu uboda.
Enrofloksacin je učinkovit protiv većine gram-negativnih bakterija. Rezistencija na
ovaj lijek javlja se ponekad kod bakterija E. coli, Klebsiella i Acinetobacter. Do
rezistencije dolazi postepeno, a vjeruje se da je posljedica mutacije kromosoma.
Protiv bakterija Staphylococcus enrofloksacin ima umjereno djelovanje, slabo
protiv većine Streptococcus i Enterococcus vrsta, a nikakvo protiv anaerobnih
bakterija. Upotrebljava se i za liječenje klamidioze. Doza od 15 mg/kg IM ili PO
primijenjena dvaput dnevno održava koncentraciju lijeka u većine vrsta papiga
učinkovitom. Intramuskularnom injekcijom možemo postići najviše koncentracije
pa je često koristimo na početku tretmana kod jako oboljelih ptica, no ne bi je
trebalo upotrebljavati kod ponovljene aplikacije. U vodi za piće doza je od 0.3 do
0.5 mg/kg.
Penicilini i cefalosporini (beta-laktamski antibiotici)
Penicilini i cefalosporini pripadaju skupini beta-laktamskih antibiotika i slične su
farmakološke strukture. Imaju baktericidno djelovanje, šire se u izvanstaničnom
prostoru, ali teško prodiru u cerebrospinalnu tekućinu. Bubrezi ih izlučuju brzo, a
smatraju se manje toksičnim od drugih antibiotika, iako također mogu izazvati
alergijske reakcije. Spektar i način aplikacije penicilina varira s obzirom na vrstu.
Ampicilin i amoksicilin učinkovito djeluju protiv mnogih gram-pozitivnih, ali tek
nekolicine gram-negativnih bakterija, a mogu se naći u formulacijama za

83
aplikaciju per os ili injekcijom. Penicilini novije generacije, kao što su tikarcilin i
piperacilin, imaju snažnije djelovanje protiv gram-negativnih bakterija, uključujući
Pseudomonas, ali mogu se naći jedino u parenteralnim formulacijama.
Cefalosporine također razlikujemo s obzirom na spektar djelovanja, a
klasificiramo ih u antibiotike prve, druge i treće generacije. Tako su antibiotici
prve generacije, poput cefalotina i cefaleksina, učinkoviti protiv većine gram-
pozitivnih i nekolicine gram-negativnih bakterija. Općenito, antibiotici druge i
treće generacije pokazuju pojačano djelovanje protiv gram-negativnih bakterija,
ali zato imaju manju učinkovitost protiv gram-pozitivnih bakterija. Cefotaksim,
cefalosporin treće generacije, upotrebljava se za liječenje infekcija uzrokovanih
bakterijom Pseudomonas i, za razliku od ostalih cefalosporina, u središnjem
živčanom sustavu dostiže koncentraciju neophodnu za liječenje.
Najveća mana antibioticima iz ove skupine je učestalost aplikacije neophodna da
se održi učinkovita koncentracija. Istraživanja su pokazala da je optimalna doza
penicilina 100-200 mg/kg tri do šest puta dnevno, a cefalosporina 50-100 mg/kg
tri do šest puta dnevno. Kod liječenja težih infekcija neophodne su jače doze i
češće apliciranje lijeka.
Aminoglikozidi
Antibiotici iz skupine aminoglikozida imaju baktericidno djelovanje, a u liječenju
ptica koriste se gentamicin, tobramicin i amikacin. S obzirom da se ne resorbiraju
u probavnom sustavu moramo ih aplicirati parenteralno. Aminoglikozidi se
zadržavaju u izvanstaničnom prostoru i teško prodiru u oko i cerebrospinalnu
tekućinu. Iz organizma se izlučuju isključivo glomerularnom filtracijom. Na
mjestima s niskom razinom kisika (npr. veliki apscesi) aminoglikozidi ne djeluju ni
protiv anaerobnih niti protiv fakultativno anaerobnih bakterija. Aktivnost je također
smanjena u okolišu obogaćenom organskom tvari kao što su apscesi i eksudati.
U odnosu na druge antibiotike aminoglikozidi su prilično toksični. Nefrotoksičnost,
ototoksičnost i disfunkcija sinapse u mišićima (popraćena rapidnom
intravenoznom infuzijom) moguće su komplikacije. Nefrotoksičnost je česta
pojava u liječenih ptica, ali obično nestaje ako se lijek aplicira u kratkom periodu i
pravilnoj dozi. Liječenje aminoglikozidima treba trajati maksimalno 7 dana i

84
provoditi se s posebnim oprezom kod dehidriranih pacijenata ili onih s oslabjelom
funkcijom bubrega.
Zbog mogućeg toksičnog djelovanja samo se gentamicin, tobramicin i amikacin
koriste u liječenju kaveznih ptica. Amikacin je od navedenih antibiotika najmanje
toksičan i smatra se najboljim izborom. Gentamicin se koristi kada je potrebno
smanjiti troškove, te kod mikroorganizama otpornih na amikacin. Tobramicin je
izrazito učinkovit protiv bakterije Pseudomonas. Ovi lijekovi učinkovito djeluju
protiv većine gram-negativnih bakterija i Staphylococcus. Međutim, protiv većine
Streptococcus bakterija, anaerobnih bakterija te na mjestima s malom količinom
kisika imaju slab učinak. Djeluju sinergistički s beta-laktamima, a vjerojatno i s
florokinolonima.
U prednosti uporabe aminoglikozida ubrajamo aplikaciju jedan do dva puta
dnevno, te veliku učinkovitost protiv gram-negativnih bakterija. Mane su mu
mogućnost nefrotoksičnog djelovanja te neophodnost parenteralne aplikacije.
Dnevna doza gentamicina i tobramicina iznosi 5-10 mg/kg, a amikacina 20-30
mg/kg.
Trimetoprim-Sulfonamid kombinacije
Kombiniranje trimetoprima i sulfonamida dovodi do sinergističke interferencije sa
sintezom folne kiseline mikroorganizma. Ova kombinacija u dozama korištenim
kod ptica najvjerojatnije ima bakteriostatsko djelovanje. Bez teškoća prodire
unutar tkiva, a izlučuje se prvenstveno bubrezima. Učinkovita je protiv većine
gram-pozitivnih i gram-negativnih patogenih bakterija, osim vrste Pseudomonas.
Trimetoprim-sulfonamid kombinacije pacijenti obično dobro podnose, ali po
aplikaciji per os ipak može doći do probavnih smetnji i regurgitacije, posebice u
ara. Ove se poteškoće mogu reducirati smanjenjem količine lijeka ili dodavanjem
lijeka u hranu. U dehidriranih ptica sulfonamidi mogu uzrokovati oštećenje
bubrega, a kod parenteralne primjene može doći do iritacije i nekroze na mjestu
aplikacije. U sisavaca su zabilježene mnoge druge nuspojave (npr. osip,
fotosenzibilizacija, artritis i poremećaji u radu jetre), ali iste nuspojave nisu
zabilježene u ptica. U papiga doza od 16 mg/kg trimetoprima kombinirana s 80

85
mg sulfametoksazola aplicirana dvaput dnevno pokazala se klinički uspješnom
tako da se u ptica ta kombinacija najčešće koristi.
Trimetoprim-sulfametoksazol je izvrstan antibiotik širokog spektra s
bakteriostatskim djelovanjem. Često se koristi peroralno u liječenju infekcija
uzrokovanih gram-negativnim bakterijama, posebice u tek izleglih ptića. U mane
ovog antibiotika ubrajamo veliki volumen neophodan za doziranje, pojavu
regurgitacije u nekih ptica, te mogućnost pojave nefrotoksičnosti u dehidriranih
ptica.
Tetraciklini
Tetraciklini imaju bakteriostatsko i lipofilno djelovanje i lako se šire kroz tkiva. Na
tržištu postoje parenteralne formulacije, ali većina ih na mjestu aplikacije
uzrokuju nekrozu. U prisutnosti kationa, kao što su kalcij i magnezij, oralna
apsorpcija se smanjuje. Način izlučivanja iz organizma ovisi o pojedinom lijeku.
Produženo liječenje može imati katabolički i imunosupresivni učinak, uzrokovati
smanjenje normalne crijevne flore i još više povećati osjetljivost ptice na daljnje
infekcije.
U kaveznih ptica tetraciklini se primarno koriste u liječenju klamidioze. Većina
drugih bakterijskih infekcija otporno je pri koncentraciji u plazmi (0.5-2 µg/ml) koje
se mogu postići kod ptica. Doksiciklin je tetraciklin koji se najčešće koristi, jer je
lako topiv u lipidima, apsorbira se odmah po aplikaciji per os i ima produženo
vrijeme poluraspada.
Liječenje klamidioze je složeno zbog dugog trajanja (30-45 dana) koje je
neophodno kako bi se ptica oslobodila infekcije. Lijek se tijekom tretmana aplicira
injekcijom, per os, u hrani ili vodi, s različitim rezultatima i komplikacijama.
Makrolidi
Makrolidi imaju bakteriostatsko djelovanje i učinkoviti su protiv gram-pozitivnih i
anaerobnih bakterija. Oralna apsorpcija se u sisavaca pokazala dobrom, ali vrlo
malo farmakokinetičkih istraživanja je provedeno na pticama. Makrolidi se šire
svim tkivima u organizmu, a izlučuju primarno metabolizmom jetre. Toksičnost se
najčešće manifestira iritacijom crijeva i povraćanjem. Najvažniji lijek u liječenju
ptica je klindamicin, a eritromicin i tilozin se koriste rijetko. Novi makrolidi

86
(azitromicin i klaritromicin) kod drugih životinja pokazuju produženo vrijeme
poluživota u tkivima, ali u ptica nisu provedena istraživanja.
Prednosti klindamicina uključuju učinkovito djelovanje protiv gram-pozitivnih i
anaerobnih bakterija. Jednokratna doza od 100 mg/kg dnevno se preporuča za
golubove.

ANTIBIOTICI KOJI SE RIJETKO KORISTE U LIJEČENJU KAVEZNIH PTICA

Penicilin, tetraciklin i eritromicin rijetko se upotrebljavaju u liječenju ptica jer je
uobičajena pojava otpornosti bakterija. Kanamicin i streptomicin se smatraju
pretoksičnim. Kloramfenikol se rijetko upotrebljava, prije svega zbog postojanja
učinkovitijih lijekova, a i stoga što dodir s tim lijekom (amfenikolom) može izazvati
negativne reakcije kod ljudi. Zbog teškoća prilikom aplikacije rijetko se
upotrebljavaju antibiotici koji se mogu aplicirati isključivo intravenski.

TOKSIČNOST POJEDINIH LIJEKOVA

Enrofloksacin
Kod uporabe preporučenih doza lijekova nuspojave su u kaveznih ptica rijetko
zabilježene. Enrofloksacin je potencijalno nefrotoksičan ako se kombinira s
ketokonazolom. Intramuskularna aplikacija na mjestu infekcije uzrokuje iritaciju.
Aminoglikozidi
Nefrotoksičnost je česta pojava u kaveznih ptica. U moguće komplikacije
ubrajamo disfunkciju neuromuskularne sinapse i ototoksičnost.
Beta-laktami
Do toksičkih reakcija dolazi rijetko. Zabilježene su samo idiosinkratične reakcije
(npr. anafilaksa i anemija). Moguć problem kad se uništava veliki broj gram-
negativnih bakterija je otpuštanje endotoksina.
Trimetoprim-sulfa kombinacije
Javljaju se problemi u probavnom sustavu i regurgitacija, posebno kod ara. U
dehidriranih životinja sulfa sastojak može biti nefrotoksičan.
Doksiciklin
Hepatotoksičnost javlja se u ptica tretiranih prevelikim dozama.

87
6. 3. IZBOR LJEKOVA I DOZIRANJE

1. Amikacin sulfat 15mg/kg i/m 2x dnevno 7 d.

2. Ampicillin i amoxycillin
penbritin inj. 100-150mg/kg i/m (do tri puta dnevno)
ampicilin (200mg/ml) 125/500ml vode 4 kapi u 30ccm
amoxycillin (50mg/ml) suspenzija sondiranjem 2ml/kg
3. Carbenicillin
1100-200 mg/kg i/m (dva puta dnevno 7 d)
4. Cefotaxine sodium
100mg/kg i/m 2x 7d
5. Cephalexin
ptice preko 500 g - 50mg/kg (četiri puta dnevno)
ptice ispod 500 g - 30mg/kg
6. Gentamicin
15-10 mg/kg i/m (dva puta dnevno 5 d)
nebulizatorom: 200 mg u 15 ml fiziološke otopine
(npr.Genticin Pediatric Injection)
7. Tobramycin
12 mg/kg i/m (dva puta dnevno)
8. Chlortetracycline (CTC)
10,5 mg/g hrane kroz 45 d
500 mg/kg u hranu kao profilaktička doza (npr. Aureomycin)
5000 mg/kg u hranu kao terapija u septikemiji
ili 500 mg/100ml u pitku vodu (uz smanjen učinak)
9. Oxytetracycline
1500 mg/kg u hranu (npr. Terramycin)
58 mg/kg dnevno i/m (inj. 200mg/ml)
2 ml/l vode (prah 6,2%)
10.Chloramphenicol (100mg/ml)
350mg/500ml vode 4 kapi u 30ccm

88
 C.succinate 80mg/kg i/m 2x 7d
C.palmitate 50mg/kg po 3x 7 d
11. Doxycycline
1500mg/l u vodu (Vibramycin topive tablete)
10-25mg/kg sondiranjem (sirup za djecu)
100mg/kg i/m svakih 5 d ukupno 6 x (Vibravenos 20mg/ml)
12. Lincomycin
1200mg/500 ml vode ( 2 kapi u 30ccm -npr. lincomycin 100mg/ml)
13. Tylosin
11g Tilosina / 50ml Dimethyl sulphoxide u nebulizatoru
1:10 u vodi - primjeniti kao sprej za oči
35-60mg/kg i/m (Tylan 50 injekcije) 2x 5 d
500mg/l u vodi za piće (Tylosin 50mg/ml) 7 d
14. Enrofloxacin
p.o. - 12mg/kg odnosno 0,5-1,0 ml 10% otopine u 100 ml vode,
i/m - 2x ( tijekom najmanje 5 dana)
15. Nitrofurazon (9,3% otopina)
1ml/l vode 7-10 d
16. Piperacilin
100 mg/kg i/m 2x 7 d
17. Spectinomicin (50mg/ml)
5ml/l vode 7-10 d
18. Trimetoprimsulfametoksazol (oral. susp.)
75mg/kg p.o. 2x 7 d
-inj.otop. 50mg/kg i/m

Antiparazitici:

1. Metronidazole (i za anaerobne b.),

40-60mg/kg sondiranjem dnevno kroz 5 dana (Flagyl)
5mg/kg i/m (dva puta dnevno)

89
2. Levamisol (inj. 13,65%)
u vodu 2ml/l
3. Ivermectin 200ug/kg s/c
4. Za Giardia: Dimetridazol u vodu 0,02-0,04% 5 d
Ipromidazol 125mg/l vode
5. Thiabendazol
50-100mg/kg kroz 7 d
Lokalno sprej Pyrethrin

Antimikotici:
1. Nystatin (oralna suspenzija 100.000 jedinica/ml)
3-6ml/kg oralno (2-3 puta dnevno kroz 7-14 dana) ili 1ml/350g
2. Amphotericine B
0,001mg intratrahealno ili i/p
1,5mg/kg i/v (tri puta dnevno kroz tri dana)
15mg :15ml fiziološke otopine kroz 15 min. nebulizatorom
(dva puta dnevno) levamisol inj. 2mg/kg 3x u intervalima od po 4 d
3. Miconazole (Daktarin 200mg/20ml-Janssen)
10mg/kg i/m dnevno
4. Ketoconazole (200mg tabl.)
7-14 d u vodi - (0,2ml fiziol.0,8mlvode50mg lijeka-npr. amazoni 0,07ml)
5. 5-Flucytosine
0,25mg 2x sondiranjem

Sredstva za umirivanje:
1. Diazepam
(5mg/ml 2 kapi u 30ml pitke vode)
2. Fenobarbiton (0,003mg/g)
3. Medroxyprogesteron (Upjohn) 30mg/kg i/m jedna doza
4. Delmadion (Tardak) 1mg/kg (ili 0,02ml/30 g)
5. Thyroxin (100mg/kg u pitkoj vodi- tabletu otopiti u 100ml)

90
6. Megaestrol acetat 1,25mg dnevno u hranu

Šok terapija:
kalcij i/m ili s/c (o,5-1 ml/kg kalcijeva glukonata+5mg/ml kal. laktata)
oxitocin 0,01-0,1 ml i/m

POMOČNA TERAPIJA: i/v, s/c ili oralno6

Ringerova otopina (zagrijana na 30-35 oC): tigrica 1 ml , nimfa 2 ml,
amazona 8 ml,
kakadu i ara 12-14 ml
(mogući dodaci: u omjeru 1:1 - 5% dekstrozna otopina,
1-2ml/kg vitamina A,D3, E,
0,5-0,75ml/kg vit. C i B kompleks),
Vit. A 100.000 jedin/kg - i/m
Željezo 40 ppm (mg/kg) - u hranu

91
Psittaciformes Anserioformes Domaća patka 2-3 kg
Cacatuidae Žuti kakadu 283-514 g Domaća guska 4-5 kg
Molukanski kakadu 640-1025 g Kanadska guska 3,5-4,5 kg
Palm (Goliat) kakadu 990-1057 g
Ružičasti kakadu 281-390 g Apodiformes
Umbrela kakadu 458-756 g Kolibri 2,5-5 g
Columbiformes
Obojana grlica 150-220 kg
Dijamantna grlica 40 g
Domaći golub 260-350 g

Loriidae Lori 360-400 g Falconiformes Kestrel 145-282 g

Psittacidae Plavo-žuta ara 892-1294 g Jastreb 560-1500 g
Ara hiacinta 1185-1529 g Crvenorepi jastreb 698-1350 g
Crvena ara 1058-1464 g Jastreb vrapčar 150-300 g
Žutogrla papiga 223-308 g Galliformes
Kokoš 1,75-4 kg
Afrička siva papiga 300-380 g Puran 4-15 kg
(žako) 275-510 g Japanska prepelica 18-42 g
Plavočela amazona 238-278 g Gruiformes
Plavoglavi pionus 545 g Ždral 3,5-4 kg
Žutoglava amazon 383-524 g Passeriformes
Eclectus –Plemenita 268 g Kanarinac 12-29 g
papiga 125-150 g Engleski crvendać 20-30 g
Naranđastorepa 260-460 g Glossy Starling 74-82 g
amazona Zlatna i zelena zeba 15-20 g
Senegalska amazona Indijska vrana (Beo) 180-240 g
Žutočela amazon
Manje vrste Tigrica 30-60 g Domaći vrabac 25-30 g

44
papiga Jandaj 118-128 g Javanski vrabac 24-30 g
Pennant 180-200 g Zeba 10-16 g
Crvenokruna papiga 60-75 g
Nimfa 80-90 g
Agapornis (različiti 50-70 g
peciesi)
Težine različitih vrsta ptica

45
7. ANESTEZIJA

Zahvati koji kod ptica izazivaju bol ne mogu se izvoditi bez prije toga primijenjene
anestezije. Ako pticu ne možemo smiriti i kvalitetno ju klinički pregledati (npr.
endoskopske pretrage, obrada kandži i kljuna), radi sprečavanja stresa, te u druge
svrhe, možemo primijeniti anesteziju.
Prije primjene anestezije pticu je potrebno za taj zahvat pripremiti, a tijek anestezije
pomno pratiti. Ukoliko će postupak trajati duže od pet minuta, dobro je pticu polegnuti
na zagrijanu podlogu. Ako predviđamo da će doći do obilnijeg krvarenja moramo dati
s. c. (do 30ml/kg) Ringerove otopine, a po potrebi i nekih drugih pomoćnih sredstava.
Anesteziju pticama najčešće dajemo:
1. Inhalacijom - Izofluran je najprimjereniji i to 5 vol % što se smanjuje na 0,8 - 1,5
vol %.
Ovo je siguran i dobar postupak, a ptica se lako budi iz narkoze. U inhalacionoj
narkozi moguće je dati i methoxyfluran (3-3,5 vol %) ili halothan (3-4 vol %), ali tada
treba obratiti pozornost na ev. sniženje krvnog tlaka. U tom slučaju možemo dati
effortil (1mg/kg i/m). U nekim slučajevima potrebno ju je kombinirati s diazepamom.
Osim direktnim udisajem anestetika pomoću maske, možemo primijeniti po potrebi
endotrahealnu intubaciju ili intubaciju zračnih vrećica.

2. Parenteralna primjena anestetika - Ketaminhidroklorid daje se u dozi 20-40 mg/kg

(ovisno o težini ptice, onima koje su teške od 2 kg dovoljno je 20 mg/kg)
intramuskularno. Narkoza dana ovim načinom traje najčešće oko 30-40 minuta.
Može se eventualno prekinuti Yohimbinom (1mg/kg). Ponekad, kad je to potrebno
ketaminhidroklorid daje se u kombinaciji s xylacinom (3-4mg/kg) ili s diazepamom
(1-1,5mg/kg).

3. Lokalni anestetici – Najčešće se primjenjuje lindocain i to 15-30 mg/kg

parenteralno u ograničeno područje ili direktno sprejem, u masti i sl.

8. EUTANAZIJA

Eutanazija ptica posljednji je izbor kada ustanovimo neizlječivu bolest ili pticu kao
prenosioca nekih zaraznih bolesti moramo neškodljivo uništiti. Humani odnos prema

46
životinji, a jednako tako i humani način ubijanja ptica kada je to nužno, bez boli,
trebao bi znati svaki veterinar.

Za male, najčešće za tek izlegle ptice, primjenjuje se nekoliko postupaka:

1. dekapitacija - ako je broj životinja mali
2. pritisak vrata o rub stola
3. iskrvarenje (vađenjem dovoljne količine krvi iz srca)
4. kloroformom - kada moramo veći broj životinja ubiti

Za odrasle ptice najhumaniji način je:

- mješavinom anestetika i miorelaksanata (npr. «T 61»)
- intravenskom aplikacijom velike količine barbiturata
- iskrvarenje uz istodobnu primjenu inhalacionog anestetika
- u zatvorenoj komori s kloroformom ili eterom, a kod većih jata s CO2 plinom u
koncentraciji 80%.
- cervikalna dislokacija (smrt je trenutačna, a ovim postupkom sprečavamo
regurgitaciju i aspiraciju u dišni sustav, što je važno za naknadne dijagnostičke
postupke)

Ukoliko stanje pacijenta otežava intravensku aplikaciju, moguće je eutanaziju izvršiti i

intrapulmonalnom aplikacijom lijekova.

Pri razudbi treba voditi računa kako je ptica eutanazirana, te posljedične promjene
uzeti u obzir.

8. 1. RAZUDBA PTICA

Sustavna razudba ptica vrlo je značajan dio dijagnostičkog postupka. Razudbeni

nalaz veterinaru uglavnom daje osnovu za tumačenje kliničkog simptoma. Vrlo često
nakon razudbe potrebno je različite materijale poslati i na daljnje laboratorijske
pretrage.
Razudbena tehnika (uobičajena na Zavodu za bolesti ptica):

47
Iz anamnestičkih podataka, ali i vanjskim pregledom lešine odredimo pripadnost
pasmini, a zatim građu tijela i gojno stanje. Pregledava se perje, koža, kljun i
pokljunica, nosni otvori, oči i konjunktive, te prirodni otvori. Lešinu je dobro poprskati
dezinficijensom, a zatim se polaže na leđa.
Rezanje lešine počinje od kože na grudima, njenim odvajanjem, te pregledom
potkožja i sternalne burze. Nakon toga pristupa se pregledu tjelesne šupljine, zračnih
vrećica, a potom i pojedinih organa, prvo in situ a zatim i pojedinačno. Prvo otvaramo
trbušni prostor tako da zarežemo mišičje ispod sternuma. Da bi otvorili grudni dio
torakoabdominalne šupljine nožem zarežemo sternalno mišičje, a škarama
prerežemo grudnicu i ključnu kost. Egzenteracija organa počinje sa srcem, zatim
slijede pluća (tupim krajem skalpela odvojimo ih od rebara i izljuštimo iz toraksa), a
tek onda jetra sa slezenom, žljezdani i mišićni želudac sa crijevima koja je potrebno
razdvojiti. Bubrege tupo otprepariramo iz udubina zdjelice, gledamo jajnik s
jajovodom, odnosno testise, a na kraju živce sakralnog pleksusa. Nakon toga
pretražimo organe endokrinog i imunološkog sustava (pankreas, timus, Fabricijeva
burza).
Pregleda se uropigijalna žlijezda i područje oko nje. Zatim prelazimo na glavu,
škarama odrežemo kljun, te kroz desnu stranu glave rez produžimo kroz ždrijelo i
jednjak do voljke. Larinks i traheju otvaramo također podužnim rezom. Lubanja se
otvara tako da se prvo odvoji donji kljun, zatim se skine koža s lubanje, te je se
nožem presiječe po sredini. Potrebno je pogledati u kakvom je stanju lokomotorni
sustav, te otvoriti eventualno poneke zglobove.
Nakon pojedinačnog pregleda svakog organa, ako razudbeni nalaz nije specifičan
(patognomoničan), potrebno je materijal poslati u dijagnostički laboratorij što
uključuje i histološku pretragu.
III. BOLESTI PTICA KUĆNIH LJUBIMACA

1. BOLESTI PTICA PREMA ORGANSKIM SUSTAVIMA:

BOLESTI GASTROINTESTINALNOG SUSTAVA

Povraćanje - regurgitacija
a) udvaranje
b) začepljenje voljke
c) otečena voljke
d) kandidijaza, trihomonijaza

48
Otečenost vrata
a) otvrdnuće voljke
b) otečena voljka
c) hiperplazija tireoide

Proljev
a) Sistemske bolesti
1. virusne infekcije (Corona, Paramyxo, Herpes, Reo)
2. bakterijske infekcije
(Campylobacter, Salmonella, E. coli, Aerobacter, Pseudomonas)
3. Chlamydophila
b) Enteritis
1. Bakterijski
2. Gljivični
3. Protozoarni
4. Parazitarni (nematode, cestode)

Prolaz neprobavljenog sjemenja

a) nedostatak grita
b) enteritis (Giardia)
c) atrofija mišićnog želuca
(deficit vitamina E i Se)

Tenezam, prolapsus kloake i konstipacija

a) perzistirajući proljev
b) nešenje
c) kloakalni papilomi
d) dehidracija
e) povećanje količine grita i vlaknine u hrani
f) abdominalni tumori

Gubitak težine
a) sistemske bolesti
b) malapsorpcija
c) paraziti-nematode i cestode
d) nepravilnosti kljuna

BOLESTI RESPIRATORNOG SUSTAVA

Bakterijske respiratorne bolesti:

1. Sinusitis (Mycoplasma)
2. Rinoliti (bakterije, hipovitaminoza A)
3. Abscesi
Psitakoza

Virusne respiratorne bolesti:

1. Influenca
2. Paramyxovirus, NB

49
 3. Boginje

Gljivične respiratorne bolesti

Aspergiloza
Kandidijaza

Parazitarne invazije
Trihomonijaza
Sternostoma trachaecolum
Cnemidocoptes pilae
Syngamus tracheae

Respiratorne bolesti prouzročene pogreškama u hranidbi:

Hipovitaminoza A - sinusitis- konjuktivitis, deficit joda

Tumori
Mehaničke opstrukcije
Alergije

BOLESTI UROGENITALNOG SUSTAVA

Bolesti bubrega
1. Zarazne bolesti: nefritis, pielonefritis, uretritis, kloacitis
2. Parazitarne invazije
3. Metaboličke i hranidbene bolesti (nefritis, kamenci, urikoza)
4. Traumatske bolesti
5. Neoplastične bolesti
6. Toksikoze (gentamicin, sulfonamidi, sol)
7. Ostalo

Bolesti reproduktivnog sustava

1. Uzgojne bolesti
2. Povećan abdomen
3. Bolesti ovarija (ciste, stalno nešenje, ooforitis, gonadalni tumori: adenokarcinom,
limfoproliferativne bolesti, hemangiosarkom, disgerminom, teratom, fibrom,
fibrosarkom, miksofibrom, seminoma)
4. Opstrukcije ovidukta
5. Egg-peritonitis
6. Salpingitis
7. Prolapsus ovidukta
8. Abnormalnosti jaja

50
BOLESTI KOŽE, PERJA, KLJUNA, POKLJUNICE I UROPIGIJALNE
ŽLJEZDE

KOŽA:
ostećenja, infekcije, opekline, neoplazije, emfizem potkožja

NOKTI:
predugi

PERJE:
poremečaj pri uređivanju perja, čupkanje (samoj sebi ili od nasrtljivaca), loša kvaliteta
perja, otečena pera, promjena boje (najčešće stres ili hormonalni poremečaj)
-mitarenje
-perne ciste
-sindrom bolesti ljuna i perja
-francusko mitarenje
-ektoparaziti (perojedi krpelji, različiti drugi nametnici)

KLJUN:
Abnormalnosti
Kandidijaza
Hranidbeni nedostaci
Tumori
Hemoragije

POKLJUNICA:
Alteracije boje, nametnici, atrofija, rinoliti, apscesi, hemoragije

UROPIGIJALNA ŽLIJEZDA:
Infekcije, apscesi, začepljenje kanala, neoplazije

BOLESTI KRVOŽILNOG SUSTAVA

BOLESTI SRCA:
perikarditis, miokarditis, ednokarditis, paraziti, neoplazije, abnormalnosti

BOLESTI KRVNIH ŽILA:

arteritis, ne upalne promjene (skleroza, tromboza, embolija)

BOLESTI KRVI (anemije, neoplazije) I LIMFNOG SUSTAVA

SEKUNDARNE BOLESTI KARDIOVASKULARNOG SUSTAVA:

Hemoragije, edemi

51
BOLESTI MIŠIĆNO-KOŠTANOG SUSTAVA

METABOLIČKE BOLESTI - lomljivost kostiju, peroza, rahitis

KONGENITALNE DEFORMACIJE
PODODERMATITIS S ARTRITISOM
OSTEOMIJELITIS
NEINFEKTIVNI DEGENERATIVNI ARTRITIS
GIHT (urikoza)
SUHA GANGRENA STOPALA
SMRZOTINE
PREDUGAČKE PANDŽE
NEOPLAZME
POLIOSTOIČNA HIPEROSTOZA
FRAKTURE I LUKSACIJE

BOLESTI PROUZROČENE HRANIDBOM

OPĆI NEDOSTATAK
BOLESTI KLJUNA I PERJA
PRETILOST I ATEROSKLEROZA
KALCIJ, FOSFOR I VITAMIN D3 (disbalans)
NEDOSTATAK JODA
DEFICIJENCIJA VITAMINA A, B, E, K

2. BOLESTI VLADANJA

POREMEĆENO VLADANJE PTICA KUĆNIH LJUBIMACA

Diljem svijeta ptice se eutanaziraju, smještaju u zoološke vrtove ili

uzgajališta, napuštaju, zapostavljaju, najčešće samo zato što vlasnik nije bio u stanju
podnijeti ili promijeniti loše vladanje svoje ptice. Srećom, većina ih je voljenih,
ravnopravni dio porodice i dobro prilagođene sužanjstvu. S relativno visokim

52
stupnjem inteligencije, predstavljaju idealnog kućnog Ijubimca. U namjeri da se
objasne razlike između dobro prilagođene ptice i one s poteškoćama u vladanju,
valja objasniti mnoštvo različitosti, onih između vrste, spola, dobi, porijekla, zdravlja,
hranidbe, okoliša, ali i načina života vlasnika.
Najčešći poremećaji vladanja javljaju se u papiga. Papige posjeduju kompleksan
sustav komuniciranja. Za razumijevanje vladanja ptice potrebno je prisjetiti se kako
su mnoge uklonjene iz svojih divljih prostora i uzgojene u sužanjstvu tek u jednoj
generaciji, te su sačuvale mnoštvo obilježja iz svog staništa. U prirodi žive u jatu.
Papige su najčešće monogamne i sate provode u sporazumijevanju s partnerom, u
hranjenju, a mnoge vrste i u letenju. Zbog tako intenzivnog socijalnog života,
zatvoren prostor bez odgovarajućeg društva, može za pticu biti psihološka tortura.
Ptice je bolje držati u paru, osim u slučaju kada vlasnik može nadoknaditi sve njene
potrebe za socijalnom interakcijom. Držanje ptice same u kavezu ipak ima i nekih
prednosti. Postaju privrženije, bolje oponašaju i glasaju se, te dobro nauče govoriti.

53
2. 1. PREVENCIJA POREMEĆENOG VLADANJA

Izbor ptice kućnog ljubimca

Osim treningom, mnoge probleme moguće je spriječiti pažljivim odabirom ptice
kućnog Ijubimca, temeljem njenih specifičnih svojstava. Vrste se ne razlikuju samo u
veličini, različitosti hranidbe i potrebama držanja, nego i osobitostima u vladanju. Što
mlađu pticu uzmemo, lakše ćemo je pripitomiti i naučiti govoriti, a jednako će biti
manje poteškoća u vladanju.
Jednako tako važno je da vlasnik odabere po spolnim razlikama pticu onog spola
koja će mu bolje odgovarati.
Uz sve to vrlo je važno pticu dobro odgojiti, što se najbolje čini dok je ptica još sasvim
mlada.

2. 2. OPĆI OBLICI POREMEĆENOG VLADANJA

Poremećeno vladanje ptice kućnog ljubimca je vrlo čest problem zbog kojeg vlasnici
dolaze specijalistima veterinarima. Poteškoće najčešće započinju dosadom i često
se razviju sve do neuroza.
Inteligentne papige zahtijevaju mnoštvo različitosti kako se ne bi dosađivale. Uzroci
dosađivanja su: premali kavez, nedovoljno igračaka, jednoličan okoliš, neizlaženje iz
kaveza, nepodoban raspored prečki, osamljenost i nedovoljna pažnja vlasnika.
Dosada je glavni podupirući čimbenik za većinu specifičnih oblika poremećenog
vladanja, ali posebno je osnova vrištanja i samoranjavanja.
Ptice mogu reagirati na svaku promjenu u okolišu. Neuroza je izraz koji se
upotrebljava za opis psihičkog stanja Ijudi, no mnogi autori su mišljenja da ga
možemo idealno primijeniti na vladanje zapaženo kod ptica koje nisu prilagođene
okolišu i načinu života. Neurozu izazovu i događaji u kući, poput seljenja, učestalih
posjeta i stalnog uznemirivanja ili promijenjeno ponašanje vlasnika. Neke ptice su
vrlo neurotične zbog drugih kućnih Ijubimaca. Držanje ptice u premalom kavezu
najčešći je uzrok neuroze. Vrlo društvene vrste, poput tigrica i nimfi, često obole ako
ih se odvoji od pripadnika iste vrste. Ako se pak drže izdvojeno, ne bi smjele čuti ili
vidjeti druge ptice. Tada nastaju frustracije u želji da ostvari fizički kontakt.

54
Privatnost je papigi neophodna. Mračna kutija omogućuje ptici skrivanje i u njoj se
osjeća sigurno.
Divlje papige mnogo vremena provode i tražeći hranu, što je dodatak drugim
aktivnostima. Nuđenje hrane, obično ad libitum i držanje papige u ruci može izazvati
neurozu ili psihogeno prežderavanje, te pretjeranu debljinu. Radi sprječavanja te
pojave, dobro je točno odrediti vrijeme hranjenja. Ptici s psihogenom polidipsijom
treba pijenje vode ograniči na dva puta po 10 minuta dnevno. Takvu pticu trebalo bi
pregledati radi moguće bolesti.
Kažnjavanje ptice također može izazvati neurozu, zbog straha, ali i Ijutnje, jer taj
postupak nije u stanju dovesti u vezu sa svojim prethodnim vladanjem.
Neuroza se u početku ne čini značajnom. Može biti očitovana nastojanjem ptice da
dosegne prečku, skakanjem s prečke na prečku, stalnim trešenjem glave u obliku
broja 8, ili stalnim njihanjem glave s jedna na drugu stranu. Da ne bi došlo do pojave
specifičnih oblika poremećenog vladanja, dosadu ili pak neurozu na vrijeme treba
prepoznati i suzbiti, a neurotične i agresivne ptice u zdravoj skupini ukloniti, jer mogu
uznemiriti čitavo jato.
Svi oblici poremećenog vladanja uklanjaju se, prije svega, treningom takve ptice. Kad
jednom prihvati zapovjedi, dodatni napori potrebni su s vremena na vrijeme radi
očuvanja interesa ptice, a i očuvanja dovoljno čvrstog odnosa ptica-trener. Osim
mladih, i odrasle ptice s problemom vladanja moguće je trenirati.

2.3. SPECIFIČNI OBLICI POREMEĆENOG VLADANJA

1. Čupkanje perja

Automutilacija (samoranjavanje) je u ptica najčešći poremećaj vladanja, a potaknuta

je bilo patološkim ili fiziološkim razlozima. Ovaj oblik poremećenog vladanja uključuje
grizenje nokata, prstiju, žvakanje i čupkanje perja. U težim slučajevima ptica odbija
hranu i mršavi. Liječenje započinje opsežnom pretragom kojom se određuje osnova
takvog vladanja. Potrebno je isključiti infekciju, bakterijski ili mikotički folikulitis, te
prisutnost perojeda. Nepravilna hranidba i pojačana potreba za mineralima,
bjelančevinama i mastima može također biti uzrokom čupkanja perja. Čak i normalno

55
čišćenje perja u slučaju dosade ili neuroze napreduje do agresivnog grizenja ili
čupkanja. Ptice žvaču perje i zbog okusa (okus krvi). Ipak najučestaliji uzroci
čupkanja perja su poremetnje instinkta parenja i nedostatak odgoja. Seksualne
frustracije su česte u ptica, posebno kakadua, ali i drugih ptica razmnoženih u kući.
Prirodni nagon da budu stalno s partnerom, čini ih "izbezumljenima" kad je osoba
"partner” odsutna veći dio dana. Također ptica postaje Ijubomorna zbog drugih
članova obitelji ili ako se loše prilagodi promjeni okoliša. Čak i vlasnikovo
emocionalno stanje može djelovati na vladanje ptice.
Dijagnoza se postavlja temeljem iscrpne anamneze, te utvrđivanjem svojstava
počupanog perja. U početku ptica čupka letna i konturna pera, ali na kraju može
mehanički oštetiti i čupati i perje s glave.

2. Seksualni problemi

Nekoliko problema vladanja ima seksualnu osnovu. To su regurgitacija, masturbacija,

perzistirajuće nešenje, te poteškoće s rasplodom.
Regurgitacija je čest oblik seksualne abnormalnosti. Odsustvo druge ptice (suprotnog
spola) može se transponirati na vlasnika, igračku, ogledalo ili neke druge predmete.
Najčešće se javlja se kod mužjaka tigrice, ali i kod amazona i ara koje vlasnika
poistovjećuju sa seksualnim partnerom. Problem se sprečava uklanjanjem predmeta
koji pticu uzbuđuje. Ukoliko se regurgitacija nastavi i nakon uklanjanja predmeta ili
ako je vlasnik taj koji je potiče, mogu se primijeniti lijekovi.
Perzistirajuća (lažna) nesivost je problem usamljenih ženki koje stalno nesu veliki
broj jaja. Česta je u ptica vezanih uz vlasnika kao para. Posebno je zapažena u nimfi
i tigrica i može potaći druge probleme vezane uz lučenje kalcija iz organizma.
Umjesto uklanjanja svakog snešenog jajeta, što samo potiče nešenje, preporuča se
ostaviti jedno kako bi ptica lakše prošla kroz taj rasplodni ciklus. Ova pojava može se
kontrolirati do određenog stupnja smanjivanjem energetske vrijednosti hrane,
izbjegavanjem da vlasnik rukuje s pticom ili upotrebom hormona, kao pri regurgitaciji.
Ovarihisterektomija je krajnje sredstvo izbora.
Napuštanja ili žderanja jaja, zanemarivanje ili prekid hranjenja mladunčadi u bilo
kojem razvojnom stadiju očituje se najčešće u neurotičnih ptica.

56
 3. Dominacija

Hijerarhija u prostoru gdje boravi više ptica je normalno i nužno vladanje. Kada se
jednom korektno uspostavi i ne narušava, dominantna ptica svoju ulogu ne ističe.
Problemom vladanja postaje kad se nešto promjeni u jednoj već uspostavljenoj
hijerarhiji.
Razlikujemo:
a) Dominacija prema drugim pticama
Nekompatibilnost dviju ptica, pa čak i suprotnih spolova, može dovesti do dominacije
jedne i omalovažavanja druge, podčinjene ptice, što obično dovodi do čupkanja perja
s glave podčinjene ptice. Intenzitet boje pokljunice u mužjaka tigrica često je osnova
za odabir ženke, a ukoliko ona ima već otprije odabranog partnera, postaje
agresivna. Agresivnost dovodi i do smrti, a u najboljem slučaju neplodnosti izazvane
stresom. Nužno je zato razdvajanje ptica.
Roditeljska dominacija traje kao agresija dok ptica ne opernati. Zato je najbolje
odvojiti mlade čim stanu samostalno jesti. To je učestala pojava kod rozela
(Platycercus spp.), a napose su agresivni mužjaci vrste Agapornis spp. Njih treba
ukloniti tjedan dana prije očekivanog opernaćenja ili mlade othraniti ručno.

b) Dominacija prema Ijudima

Hijerarhija se uspostavlja i kada je ptica držana sama, ali između ptice i vlasnika.
Kada ptica dominira nad vlasnikom postaje agresivna što se posebno opaža kod
mladih amazona.
Ptica koja je prenaglašeno privržena i posesivna prema jednoj osobi, može biti
agresivna prema drugim Ijudima ili pticama. Takvom su vladanju napose sklone are.
Liječenje je teško i temelji se na uključivanju drugih članova porodice u komunikaciju
s pticom, a isključivanjem osobe prema kojoj je posesivna. Plašljiva ptica koja
pokušava dominirati nad vlasnikom, očituje to grickanjem vlasnikovog prsta,
odbijanjem da izvodi trikove i teškoćama pri držanju u ruci.
Ako je kavez ili stalak smješten više od vlasnikovih leđa, ptica često osjeti
dominaciju, a kad je smještena stalno niže od vlasnikova struka postaje panična i
neurotična. Najbolja je visina vlasnikovih grudi. Kada pticu odvikava od ovog oblika
vladanja, vlasnik mora biti zahtjevan, ali ne agresivan. Seksualne poticaje poput
maženja, igranja s omiljenom igračkom ili skrivanja na mračnom mjestu, treba

57
izbjegavati. Radi smanjivanja dominacije treba prestati s hranjenjem ad libitum sve
dok ptica ne prestane napadati.

4. Grizenje

Grizenje je također normalno vladanje u papiga. Problem nastaje kada je ptica veća.
Zato je s treningom potrebno početi u mladih ptica. Način izbjegavanja negativnog
vladanja je i njegovo zapostavljanje. Ptici koja grize ne bi trebalo posvetiti pozornost,
maziti je ili držati u rukama (terapija traje 1-2 mjeseca). U ptica koje grizu iz bijesa
valja najprije postići povjerenje, a ako je to posljedica razmaženosti ili potrebe za
dominacijom, potrebno ju je prvo naučiti poštivati vlasnika i uvažavati njegovo "ne".

5. Kričanje

Kričanje se uglavnom javlja ujutro (poput pijetlova) ili navečer. Može biti izraz straha,
a u nekih papiga, poput amazone i are, česti je izraz dominacije. Posebno je to
ozbiljan problem vladanja kod kakadua. Preporuka za suzbijanje ovog oblika
poremećenog vladanja je da se ptici pokrije glava ili je unesemo u mračan prostor
tijekom 1-3, najviše 15 minuta, i to prije negoli se kričanje pojavi. Trener više puta
napušta prostoriju za vrijeme naređenja "stani". Vikanje na pticu ne koristi, jer ubrzo
nauči da je kričanje dobar način izazivanja pozornosti.

6. Ulaženje i izlaženje iz kaveza

Pticu koja odbija napustiti kavez treba hranit izvan kaveza tijekom 15 minuta.
Jednom kada ptica stane jesti izvan kaveza, hranu joj se može ponuditi svakog dana
iz žlice. Prečka se postavi blizu otvorenih vrata, te se pticu dozove da jede nekoliko
minuta. Postupak treba ponoviti nekoliko puta dnevno. Za uvježbavanje ulaženja
ptice u kavez koriste se iste vježbe, ali se hrana stavlja unutar kaveza.

58
LIJEČENJE POREMEĆENOG VLADANJA

Ukoliko se ustanovi da je primarni razlog neuroza, valja je spriječiti, ne samo kod

čupkanja da se omogući ponovni rast perja, već i onemogući daljnji razvoj nekog
drugog lošeg vladanja. Trening je prvi stupanj kojim se pokušava suzbiti ova loša
navika. Kažnjavanje ptice koja se čupka, stavljanjem u zatamnjenu kutiju ili prostor u
početku može biti korisno. Da bi se perje lakše nadomjestilo, potrebna je pravilna
hranidba s dovoljno bjelančevina, kalcija i energije. Vlasnik treba više pažnje
posvećivati ptici i to posredno i neposredno. Pomaže i često mijenjanje okoliša i
zaokupljanje ptice igračkama. Potištenu pticu treba izvaditi iz kaveza, ali joj omogućiti
i potrebnu privatnost. Dobro je svjetlosni period svesti na 8-12 sati dnevno. Pticama
treba omogućiti kupanje ili ih dnevno prskati vodom. Koristi se i “elizabetski”
okovratnik radi sprječavanja daljnjih ozljeda. Psitacine ne vole okovratnike, te se
preporuča hospitalizirati ih nekoliko dana, sve dok se priviknu i stanu jesti normalno.
Ukoliko navedeni postupci nisu uspješni ili kao dodatna pomoć u nekim prije
navedenim postupcima liječenja, primjenjuju se lijekovi. Mogu se dati trankvilajzeri
poput dijazepama ili fenobarbitona, koji smiruju neurozu. Liječenje tiroksinom također
je od koristi. Započinje visokom dozom koja potiče mitarenje, a zatim se smanji na
četvrtinu i daje tijekom naredna četiri tjedna. Dobro djeluje i megaestrol acetat u
hrani, a alternativno, medroxyprogesteron acetat intramuskularno ili clomipramine
HCI.
Psihotropni lijekovi (npr. Haloperidol u dozi 0,1-0,2 mg/kg p/os) također se mogu
koristiti za rješavanja problema gdje se jednako uspješno, bez njih, uz pomoć
sistemske desenzibilizacije može pomoći. U tim slučajevima, lijekovi mogu učiniti
princip mijenjanja ponašanja manje napornim i učinkovitijim. Prema tome, neophodno
je prvo dati lijek za probu, kako bi odredili ima li utjecaja na ponašanje. Ukoliko se
promjena ponašanja ne uoči, čak i nakon primjene različitih doza, onda više nema
smisla upotrebljavati taj lijek, već treba pokušati s drugim. Ako uočimo povoljno
djelovanje, dajemo ga dok se metoda ne ustali, s ciljem da se lijek s vremenom izbaci
iz uporabe, a modificiranje ponašanja se nastavlja.

59
IV. BAKTERIJSKE BOLESTI

1. Enterobacteriaceae

Enterobacteriaceae su velika skupina bakterija, a većinu rodova možemo izdvojiti iz

ptica. Obzirom da se najčešće nekoliko enterobakterija paralelno nalazi u
makroorganizmu, u dijagnostici je vrlo važno razlikovati primarnog od sekundarnog
uzročnika. Bakteriološka pretraga, odnosno izdvajanje bakterije uvelike nam pomaže,
no važno je prepoznati normalnog obitavaoca tj. komenzala od onoga koji je izazivač
bolesti. Izdvajanje malog broja nekih od ovih bakterija, ne mora, ali isto tako i može
biti klinički značajno. Općenito se može reći da, za razliku od peradi, Gram negativne
enterobakterije nisu normalni obitavaoci probavnog trakta ptica kućnih ljubimaca.
Često, pri kliničkoj pretrazi ptice kućnog ljubimca, potrebno je uzeti obrisak kloake ili
izmeta i obojiti preparat postupkom po Gramu. Ako na tom preparatu uočimo veliki
broj Gram negativnih bakterija, u pravilu radi se o infekciji ili disbakterizmu, pogotovo
ako je to preparat potjećei od papige.

Većina enterobakterija dobro raste na konvencionalnim hranjivim podlogama, te ih

bakteriološkom pretragom nije teško izdvojiti. Patogenost im varira s obzirom na vrstu
i soj. Različite vrste bakterija mogu prouzročiti slične kliničke znakove bolesti, a ovise
o patogenosti uzročnika, mjestu infekcije, te općem zdravstvenom stanju domaćina.
Mnoge od ovih vrsta često nalazimo u okolišu, dok su neke autohtona mikroflora
sisavaca i drugih ptica. Uobičajeni izvori infekcije su onečišćena hrana, voda i
zaražene ptice.

Rodove enterobakterija kao što su Shigella i Edwardsiella u uobičajenim prilikama ne

nalazimo kod ptica (potencijalna mogućnost, ali vrlo rijetka, postoji kod goluba).
Ukoliko izdvojimo bakteriju roda Hafnia ona je kod ptica najčešće slabo patogena.

Infekcije papiga bakterijom Serratia, rijetko su zabilježene, no može biti značajno jer
se poneka radi o patogenoj bakteriji ako se nađe u velikih papiga, i to pogotovo ako
su u imunosupresiji.
Proteus najčešće pronalazimo u prljavom okolišu, a opasan je za oslabjele
domaćine.

60
Enterobacter aglomerans često onečišćuje sjemenke, nalazimo ga u izmetu ptica
ukoliko pojede više od 106 bakterija/g hrane, no rijetko je uzročnik bolesti, osim kod
oslabjelih domaćina.

Klebsiella pneumoniae i K. oxytoca mogu prouzročiti ozbiljne infekcije kod zebica ili
oslabjelih domaćina ili kada je prisutna u velikom broju. Često je prisutna u hrani i
okolišu. Kod zebica najčešće uzrokuje respiratorne smetnje, no i kod drugih ptica
može prouzročiti bolest pluća ali i bubrega. Možemo ju izdvojiti također i s kože, iz
sinusa ili voljke. Kod papiga češće su lokalne infekcije sinusa, pokljunice i kože. Ova
bakterija zaštićena je kapsulom i posjeduje fimbrije, pa će za uspješno uklanjanje iz
domaćina biti potrebno dugotrajno liječenje uz prethodno načinjen antibiogram.
Teško ju je ukloniti iz zaraženog prostora, a najuspješnije dezinfekcijsko sredstvo je
toplina i isušivanje.

Citrobacter freundii je rijedak u ptica, javlja se ponekad u Psittacina, ali je čest uzrok
septikemije i proljeva u zeba pletilja i ptica iz porodice Estrilidae (engl. waxbills).
Može prouzročiti brzu septikemiju i nenadanu smrt. Također su i nojevi, pogotovo
mladunčad osjetljivi na ovu bakteriju.

Značajnije bolesti prouzročene enterobakterijama kao i ostale bakterijske bolesti koje

se učestalije pojavljuju u ptica opisat ćemo detaljnije.

2. Salmonella
Salmoneloze su crijevne zarazne bolesti životinja i ljudi akutnog ili kroničnog toka, ali
i klinički inaparentne infekcije, uzrokovane patogenim bakterijama iz roda Salmonella,
porodice Enterobacteriaceae. Sastoji se od dvije vrste, prva je S. enterica koja se
dijeli u šest podvrsta: -enterica, -salamae,-arizonae, -diarizonae, -houtenae i -indica,
a druga vrsta je S. bongori. Smatra se da svi kralježnjaci mogu nositi salmonele,
posebice u probavnom sustavu, pa su radi toga salmonele vrlo raširene u prirodi.
Prirodni rezervoari salmonela su divlje životinje, divlje ptice, (golubovi, galebovi,
vrapci, vrane itd.), glodavci zmije, ribe, gušteri, kornjače i dr.

61
Salmonella je Gram negativna bakterija veličine 0,7-1,5 x 2-5 µm. Subspecijese
serološki identificiramo pomoću različitih O, K i H antigena. Dobro raste na različitim
hranjivim podlogama i ima okrugle kolonije promjera 2-4 mm.
Bakterija ulazi u organizam kroz probavni i dišni sustav, a tok i ishod bolesti ovisi o
vrsti i broju bakterija što se unesu u organizam. Inkubacija traje različito dugo,
najčešće do 5 dana. Najosjetljiviji su mladi organizmi. Salmonele rijetko uzrokuju
bolesti kod ptica porodice Psitaciformes i Passeriformes, no ukoliko se bolest ipak
pojavi može uzrokovati smrtnost velikih razmjera. Najznačajnije salmonele koje
ugrožavaju zdravlje ptica, a istodobno i ljudi, su S. Enteritidis i S. Typhimurium i
često su vrlo infektivne. Znakovi bolesti nisu uvijek uočljivi, prenosi se horizontalno i
vertikalno, izlučuje se intermitentno, ubikvitarne su, te prežive dugo u okolišu.
Epidemiološka istraživanja dokazuju da su konzumacija mesa i jaja peradi u najvećoj
mjeri uzrokom otrovanja ljudi salmonelama, a mnogo rjeđe direktan kontakt s pticom.
U okviru zakonskih propisa nalažu se preventivne mjere za držaoce peradi i propisani
su načini suzbijanje zaraze.
Od ukrasnih ptica golubovi su posebno osjetljivi na infekcije salmonelama, posebice
na S. Typhimurium var. Copenhagen! Osjetljiviji su mladi golubovi, a odrasle jedinke,
osobito u slučaju inaparentne infekcije, mogu biti dugotrajni izlučivaći salmonela, te
potencijalni izvor infekcije za ostale ptice ali i čovjeka. Klinički simptomi su najčešći
od strane probavnog trakta (proljev), te artritisi, konjnktivitis, keratitis pa i
panoftalmija. Također vrlo osjetljive su i ptice vrste lori, te pingvini. Kod žakoa ako se
pojavi može prouzročiti kronične smetnje (dermatitis, flegmone, artritis,
tendovaginitis).
Liječenje se provodi djelotvornim antibioticima, a učinak je potrebno provjeriti tjedan
dana nakon primjene posljednje doze lijeka.
(Detaljnije o salmonelozama uči se u predmetu Peradarstvo!)

3.. Yersinia

Jersinia je uzročnik zarazne bolesti domaćih i divljih ptica, a karakterizirana je

akutnom septikemijom, nakon čega uslijedi žarišna infekcija koja stvara siraste
promjene i čvoriće u visceralnim organima nalik TBC. Uzročnik je Yersinia prvi puta
izdvojena iz kosa. Naročito su osjetljivi tukani posebice Pteroglossus castanotis
(arakari), a i ptice iz porodice Capitonidae (barbet) smatraju se izrazito podložnima.

62
To je zoonoza, pa već i samo bakteriološko izdvajanje Gram negativnih kokoidnih
štapića pobuđuje sumnju na infekciju ovom bakterijom.
ETIOLOGIJA
Yersinia pseudotuberculosis je gram negativni štapić, velik 0.5-0.8 x 1-4 µm (mogu
se javiti kokoidni ili dugi filamentni oblici), ne tvori spore niti kapsulu, raste aerobno ili
anaerobno na 20 do 30oC. Na krvnom agaru za dva dana tvori granulirane, prozirne,
sluzave, glatke, sivožute kolonije promjera 0.5 do 1.0 mm. Osjetljiva je na sunčeve
zrake, isušenje, toplinu, dezinficijense. Liofilizirana preživi godinama. Ima
termostabilni O antigen (podijeljen u 5 serotipova) i termolabilni H antigen (podijeljen
u 5 serotipova). Stvara termolabilni egzotoksin. U ptica najčešće se javlja serovar I i
to u zimskim mjesecima jer i sama bakterija dobro preživljava na niskim
temperaturama.
PATOGENEZA I EPIZOOTIOLOGIJA
Bolest se širi horizontalno (hrana, voda, tjelesni sekret). Oboli: puran, patka, guska,
kokoš, kavezne i druge ptice. Za nastanak kliničke bolesti predisponirajuća je
umanjena otpornost (druge bolesti, loša hrana, hladnoća, paraziti). Naročito su
osjetljive mlade ptice: uzročnik prodire u krvotok kroz oštećenu kožu ili sluznicu
(većinom probavnog sustava), nastaje bakterijemija (obično kratkotrajna), a potom
nastanu žarišta u jetri, slezeni, plućima ili crijevima nalik TBC čvorićima (mogu nastati
u mezenteriju i u prsnim mišićima).
KLINIČKI SIMPTOMI
U akutnoj pojavi bolesti ptice mogu uginuti bez očitovanih simptoma ili se simptomi
jave za nekoliko sati ili dana kao proljev i akutna septikemija. To je čest slučaj kod
kanarinaca. Mnogo češće bolest traje preko 14 dana, a simptomi se jave 2 do 4 dana
prije smrti: jaka slabost, nakostriješeno perje, nevoljkost, otežano disanje, proljev. U
protrahiranom tijeku bolesti nastaje mršavost, paraliza, pospanost, diskoloracija kože,
poteškoće u kretanju, ukočenost, začep. U početku bolesti ptice jedu normalno,
potpuno prestaju uzimati hranu 1 do 2 dana prije smrti. Kronični oblici bolesti
zabilježeni su uz pojavu granuloma po organima i muskulaturi. Zaražene patke
najčešće očituju simptome na tarzalnim zglobovima.
RAZUDBA
Nakon akutne bolesti nađe se otečena slezena i enteritis (nalaz oskudan), nakon
subakutne ili kronične bolesti povećana je jetra, slezena (jetra, slezena, pluća i prsni

63
mišići sadrže žutobijela milijarna žarišta), obično je jak enteritis (ponekad
hemoragičan): serozne šupljine ponekad sadrže povećanu količinu tekućine.

DIJAGNOZA
Sigurna je samo izdvajanjem i identifikacijom uzročnika jer bolest nalikuje
promjenama što ih stvara P. multocida, tifus, paratifus, spirohetoza, TBC i neki oblici
leukoze. Za bakteriološku se pretragu koristi jetra ili slezena.
TERAPIJA
Ptice ugibaju najčešće prije nego li se terapija uspije primijeniti, a kronični slučajevi s
izraženim granulomima najčešće ne reagiraju na terapiju. U protivno može se
primijeniti djelotvoran antibiotik, no najbolje parenteralno.
U preventivi moraju se provoditi temeljite higijenske mjere.

4. Escherichia coli

Escherichia coli nalazi se u probavnom sustavu životinja u koncentraciji 106/g ili

manje.
Mnogi serotipovi izdvojeni iz ptica patogeni su samo za njih. U pilića se može naći i
enterohemoragičnog soj E coli O157:H7 vrlo patogen za čovjeka.
U ptica kućnih ljubimaca, a pogotovo u papiga, E. coli nije uobičajeni obitavaoc
probavnog trakta, te je svako njeno izdvajanje za kliničara značajno.

ETIOLOGIJA
Escherichia coli je Gram negativni, jednolično bojiv nesporulirajući štapić, obično
veličine 2-3 x 0,6-1,5 µm. Mnogi sojevi su pokretni i imaju peritrihe flagele. Raste na
običnim hranilištima pri temperaturi 18-44 0C ili nižim. Na pločama agara inkubiranim
tijekom 24 sata pri 37 0C, kolonije su niske, konveksne, glatke i bezbojne, promjera
1-3 mm.
Različiti serovarovi E. coli klasificirani su prema Ewingovoj shemi. Aktualna
klasifikacija obuhvaća više od 154 O, 89 K i 49 H antigena. O antigen predstavlja
endotoksin što se oslobađa pri autolizi glatkih stanica i otpornan je na kuhanje. K
antigeni su vezani uz virulenciju, nalaze se na površini stanice, interferiraju s O
aglutinacijom i moguće ih je ukloniti zagrijavanjem pri 1000 C. Većinu ovih antigena
moguće je identificirati probom brze aglutinacije na predmetnici. H antigeni ne koriste

64
se često u identifikaciji sojeva E. coli i nisu vezani uz patogenost. To su proteini koje
razara temperatura 100 0C.
PATOGENEZA I KLINIČKA SLIKA
Patogeneza je nedefinirana, sojevi izdvojeni iz ptica proizvode za razliku od sojeva iz
sisavaca vrlo malo egzotoksina. Kada postoji produkcija endotoksina onda je
prisutna dijareja i općenito hipersekrecija teućine u lumen crijeva, te hipersenzitivnost
i naposljetku smrt. Kloiseptikemija se najčešće očituje letargijom, anoreksiom,
neurednim perjem i proljevom s poliurijom, posljedica je dehidracija i kaheksija. Može
prouzročiti i respiratorne simptome kao što su rinitis, a u težim slučajevima i upalu
zračnih vrećica. Javlja se i fibrinozni poliserozitis te artritis.
LIJEČENJE
Osjetljiva je na mnoge lijekove poput: ampicilina, kloramfenikola, klortetraciklina,
neomicina, nitrofurana, gentamicina, nalidiksičke kiseline, oksitetraciklina, polimiksina
B, spektinomicina, streptomicina i sulfonamida.
Sojevi E. coli često su rezistentni na jedan ili više lijekova, stoga im je neophodno
odrediti osjetljivost prema lijekovima.

5. Pseudomonas i Aeromonas

Bakterije roda Pseudomonas i Aeromonas zaražavaju sisavce, ptice i ostale životinje.

Mogu prouzročiti sistemsku ili lokaliziranu bolest u mlade peradi, uginuće embrija i
jednodnevnih pilića, različite infekcije rana, dišnih putova itd., a osim toga značajan
su zagađivač mesa. Od divljih ptica najosjetljiviji su pingvini držani u zoološkim
vrtovima. Obje bakterije ubikvitarni su mikroorganizmi koje uobičajeno izdvajamo iz
zemlje, vode i iz vlažnog okoliša.
Postoji mnogo vrsta ovih bakterija, no jedino nalaz Pseudomonas aeruginosa i
Aeromonas hydrophila u ptica povezujemo s infekcijom.
ETIOLOGIJA
To su pokretani Gram negativani nesporulirajući štapić veličine 1,5-3 x 0,3-0,8 µm,

65
pojedinačno ili u kratkim lancima. Aerobi su, a rastu na uobičajenim hranjivim
podlogama.
Pseudomonas proizvodi u vodi topivi zeleni pigment sastavljen od fluoresceina i
pikocijanina. Posjeduje specifičan miris po voću. Često je rezistentan na antibiotike.
PATOGENEZA
Ove bakterije proizvode različite toksine (hemolizin, proteazu, lecitinazu) što rezultira
oštećenjem tkiva te se pojavljuju edemi, hemoragije i nekroze.
Pseudomonas je oportunistička bakterija koja može prouzročiti septikemiju te
respiratorne infekcije u različitih vrsta ptica, uključujući sinusitis u purana i
konjunktivitis u pilića. Virusne bolesti i druge bakterijske infekcije mogu pogodovati
pseudomonijazi. Često je odraz loše higijene.
Patologija: lezije su odraz kliničke slike i uključuju subcutane edeme i fibrin, često s
hemoragičnim promjenama, eksudatom u zglobovima, upalom seroznih membrana
slično koliseptikemiji (upala zračnih vrećica, perihepatitis, perikarditis), upala pluća,
nekrotična žarišta po jetri, slezeni, bubrezima i mozgu, sinusitis i keratitis.
Dobre zoohigijenske prilike, pogotovo u valionicima, čista i dezinficirana oprema, te
sterilni postupci kod vakcinacije i liječenja smanjuju mogućnost infekcije.
Prije primjene terapije potrebno je napraviti antibiogram, najčešće je djelotvoran
gentamicin ali i neki drugi antimikrobni preparati kao što su to kinoloni. Uz terapiju
pomaže i dodatak vitamina A.
Ukoliko su zaraženi embriji ptica, pomaže terapija u zračnu komoricu 14., 18. i 22.
dana(za velike papige) s 0,2 ml piperacilina (200mg/ml otopina).

6. Campylobacter

Kampilobakterioza ptica je subakutna do kronična bolest koja se najčešće očituje

hepatitisom. Uzročnik je Campylobacter jejuni, Gram negativna pokretna
mikroaerofilna bakterija koja ima nekoliko oblika: može se pod mikroskopom vidjeti
kao kratak zarez, S oblik, dugačke spirale ili kokoidni oblici. Raste na krvnom agaru ili
na posebno pripravljenim selektivnim podlogama.
Klinički znakovi bolesti mogu biti kronični hepatitis koji uključuje letargiju, anaoreksiju
i diareju. Visoki mortalitet zabilježen je u zebica. Stres i imunosupresija mogu

66
pogodovati pojavi bolest, no u ukrasnih ptica bolest prouzročena kampilobakterom
često ostaje skrivena, bez vidljivih kliničkih simptoma bolesti.
Kampilobakter je uzročnik zoonoze koja se očituje s gastrointestinalnim
poremetnjama u čovjeka. Prema izvješćima WHO-a jedna je od najznačajnijih bolesti
zemalja u razvoju posebice za djecu starosti ispod dvije godine, a posljednjih godina
broj oboljelih se povećava. Najčešće se prenosi hranom životinjskog porijekla (perad,
govedo, svinja, ovca, školjke), a mnogo rjeđe kućnim ljubimcima i divljim životinjama.
Ukoliko se bolest pojavi možemo ju u ptica liječiti eritromicinom ili tetraciklinima.

7. Borrelia

Borrelia anserina (sin. Spirochaeta anserina, S. gallinarum) uzrokuje nerecidivirajuću

bolest koju nazivamo spirohetozom a prenose ju krpelji. Pretežno je akutna
septikemija, različitim morbiditetom i visokim mortalitetom. U endemičkim područjima
spirohetoza uzrokuje u peradarstvu značajne gospodarske štete.
Iako je veoma slična Borrelia spp. što uzrokuje bolest u ljudi, nije poznato da B.
anserina inficira ljude. Ptice (divlja patka) su uključene u širenje Lymske bolesti,
opisane kao borelioze ljudi uzrokovane od B. burgoorferi.
Sisavci, osim kunića i miša su otporni na infekciju od B. anserina. Virulentni sojevi
sposobni su prodrijeti kroz neozlijeđenu kožu.
Prirodno oboli kokoš, puran, fazan, patka, guska, kanarinci i papige. Golub i biserka
su relativno rezistentni na pokusnu infekciju.
Spirohetoza se može širiti krvlju, ekskretima ili tkivima inificiranih ili netom uginulih
ptica. Kanibalizam, ingestija krvi ili izmeta bilo neposredno ili nakon što onečiste
hranu ili vodu ili igla i brizgalica za višekratnu upotrebu također šire bolest. Argas
persicus je najznačajniji vektor. Borelija preživljava razvojni ciklus krpelja pa se
transovarijalno prenese od jedne generacije na drugu. Krpelj postaje infektivan 6 do
7 dana nakon sisanja krvi i takav ostaje 488 dana. Aktivnost krpelja se poveća s
povišenjem temperature i vlage, pa je i razvitak spirohete mnogo brži ako je
temperatura okoliša preko 35oC.
Klinički simptomi spirohetoze su jako povišena tjelesna temperature i to kratko nakon
infekcije (u purana može doseći 43oC), te nagli gubitak tjelesne mase (preko 20% za

67
4 do 5 dana bolesti). Bolesne ptice gube tekućinu, izmet je zelen i sadrži veliku
količinu žuči i urata, vjerojatno zbog anoreksije i velike potrošnje vode.
B. anserina je osjetljiva na većinu antibiotika, uključujući penicilin, kloramfenikol,
kanamicin, streptomicin tilozin, tetraciklin.

8. Pasteurella

U ptica Pasteurella multocida subspecies multocida uzrokuje septikemiju i na kraju

smrt. Serotipovima kao što su P. gallinarum i P. haemolytica uloga još nije dovoljno
razjašnjena. U ptica mogu se izdvojiti i drugi pripadnici roda Pasteurella: volantium,
avium, anatis, langaa i još neimenovani species Pasteurella sp. A.
Pasterele se prenose direktnim kontaktom ili aerosolom, ali također i vektorima kao
što su insekti koji sišu krv. Najčešće se izdvaja iz respiratornog sustava, no u ptica
značajna je i infekcija nakon povrede. Ove bakterije nalaze se u gornjim dišnim
putovima kod većine sisavaca. Mačka je vrlo čest izvor bakterije P. multocida, te
ukoliko ogrebe pticu nužno je odmah primijeniti antibiotsku terapiju. Ukoliko uslijedi
infekcija, uginuće nastupa za 12-48 sati.
ETIOLOGIJA
Pasteurella multocida je maleni (0,2-0,8 x 0,6-2,0 µm) Gram negativni nepokretni
štapić, nesporulirajući, često pleomorfan u supkulturi. U svježem izolatu ili u razmazu
s oboljelog tkiva boji se izrazito bipolarno (bojenjem po Giemsi). Ima kapsulu, a raste
aerobno ili mikroaerofilno. Kolonije se prelijevaju u bojama (iridescencija) ili su plave.
Okrugle su, glatke, konveksne, prozirne, pastozne. Vodenaste mukoidne kolonije
obično su sive, dolaze u lancima, nemaju kapsulu i avirulentne su. Antigena struktura
je složena. Prema kapsularnom antigenu razlikuje se 5 serogrupa, a somatskih
serotipova do danas je izdvojeno 16 i to svi iz ptica. Virulencija je kompleksna i
varijabilna ovisna o odnosu soj – domaćin. Endotoksine proizvode svi sojevi P.
multocida, jednako virulentni i avirulentni.
PATOGENEZA I EPIZOOTIOLOGIJA
Bakterija ulazi u tkivo ptica kroz sluzničke opne farinksa ili gornjeg dijela dišnog
sustava, ali i kroz očne spojnice ili oštećenja po koži.
Slobodno živuće ptice mogu biti izvor kolere ako dođu u dodir s peradi. Mnoge ptice
nose mikroorganizam u nosnom procjepu. Feces vrlo rijetko sadrži živu bakteriju P.

68
multocida. Slabije virulentni sojevi izazivaju bakterijemiju i infekciju pluća, slezene,
bubrega, jetre i srca. Endotoksin uzrkuje edeme, hemoragije i koagulacionu nekrozu.
KLINIČKI ZNAKOVI BOLESTI
Znakovi akutne infekcije često se zamijete tek nekoliko sati prije uginuća. Uginuće
može biti prvi znak bolesti. Najčešći znakovi su: povišena tjelesna temperatura,
anoreksija, nakostriješeno perje, mukozni iscjedak iz usta, proljev i ubrzano disanje.
Cijanoza se javlja neposredno prije smrti a najjasnija je na perjem neobraslim
dijelovima glave, poput kreste i podbradnjaka. Proljev u početku je vodenast i bjelkast
ali kasnije postaje zelenkast i sadrži sluz. Ptice koje prežive početnu akutnu
septikemiju mogu kasnije podleći zbog emacijacije i dehidracije, mogu ostati kronični
kliconoše ili mogu ozdraviti.
Glavnina patoloških promjena je na krvožilju, kao i krvarenja u plućima, abdominalnoj
masti i crijevnoj sluznici. Jetra akutno oboljelih ptica je otečena i sadrži brojna mala
žarišta koagulacijske nekroze. U probavnom sustavu nalazi se velika količina
prozirne sluzi, posebice u farinksu, voljci i crijevima.
Kronični oblik bolesti može slijediti nakon akutne faze ili je posljedica infekcije
mikroorganizmima slabije virulencije. Podbradnjaci, sinusi, zglobovi krila ili nogu,
stopala i sternalna burza, često su otečeni. Mogu se zapaziti eksudativne lezije
konjunktiva i farinksa, te ponekad tortikolis ako je bolest zahvatila srednje uho i kosti
glave. Hropci iz dušnika i dispneja moguća su posljedica infekcije dišnog sustava.
Kronično zaražene ptice mogu uginuti, ostati kliconošama dugo vrijeme ili ozdraviti.
Patomorfološke promjene su karakterizirana lokalnom infekcijom. Lokalizirana
infekcija zahvaća i skočne zglobove, stopala, peritonealnu šupljinu i jajovod.
Granulomatozni dermatitis može se pojaviti kod ptica grabljivica i kod golubova. U
drugih ptica posljedica kronična bolest su poremetnje u CNS.
DIJAGNOZA
Može se temeljiti na anamnezi uz karakteristične znakove bolesti i promjenama po
organima, te na prisutnosti gram-negativnih bipolarnih štapića u krvi i tkivima.
Konačnu dijagnozu postavljamo izdvajanjem uzročnika i identifikacijom.
LIJEČENJE
Potrebno je primijeniti lijekove parenteralno, najbolje nakon što se napravi
antibiogram. Doxsiciklin i enrofloksacin primjenjuju se u profilaksi nakon lokalnih
povreda (npr. ogrebotine od mačke).

69
8. Haemophilus

Kokoš je prirodni nosioc ove bakterije, a bolest je opisana i kod fazana i japanskih
prepelica. U drugih životinja infekcija je samo pokusno dokazana (puran, golub,
vrabac, guska, vrana, zec i miš).
Haemophilus paragallinarum (gallinarum) je mikroaerofilna Gram negativna
kokoidna bakterija koja raste uz obavezan dodatak V faktora (nikotinamid adenim
dinuklaotid) i NaCl (1-1,5%), često zajedno s bakterijama Staphylococcus . Na agaru
je vrlo sitna poluprozirna kolonija (R, M i S oblici). H. avium nije patogen i može se
naći kao slučajni nalaz, a za razliku od prethodnog, katalaza je pozitivan i ne
fermentira fruktozu i galaktozu.
Za bolest u peradi karakterističan je facijalni edem, iscjedak iz nosa, kihanje i drugi
respiratorni šumovi, konjunktivitis, otečeni podbradnjaci, proljev, ptice ne jedu,
nesivost je smanjena. Za kroničnu infekciju osim tzv. sovine glave (kazeozni eksudat)
karakterističan je i neugodan smrad u nastambi - po truleži. Bolest je četo
komplicirana drugim mikroorganizmima što ne smijemo zanemariti, te je u tom
slučaju i mortalitet veći i bolest je prolongirana. U ostalih ptica opisano je da infekcija
s hemofilusom može prouzročiti rinitis s sero-fibrinoznim eksudatom.

10. Clostridium

Bakterije roda Clostridium su saprofiti prisutni obično u tlu, prašini, mulju, ali i u
probavnom sustavu ljudi i životinja. Post mortem mogu se izdvojiti iz parenhimskih
organa zbog pasaže iz crijeva ili okoliša. Klinički oblici bolesti u ptica, za razliku od
peradi, rijetka su pojava.

Bakterije roda Clostridium su Gram pozitivan štapići, veličine 2-6 mikrona, sporuliraju,
pokretni su, rastu u anaerobnim uvjetima ili mikroaerofilnim, svi su katalaza negativni,
a za rast im je potreban pH 6,5-7 i 37oC.
To su biokemijski aktivne bakterije, fermentiraju različite šećere, proizvode kiseline i
plinove - saharolitičke bakterije i one proteolitičke koje razgrađuju bjelančevine do
gnjilenja, proizvode različite toksine.

70
 Kako ove bakterije ne rastu u aerobnim uvjetima, zdrava tkiva otporna su na

njihovo djelovanje. Bolest se javlja kad su ona oštećena drugim mikroorganizmima

ili pri disbakterizmu u probavnom sustavu kada im broj višestruko poraste.

Na pojavu bolesti djeluje niz čimbenika, jednako mikrobnih, tehnologijskih kao i

mikroklimatskih, a najznačajniji su oni vezani uz hranidbu.
Najčešće bolesti su nekrotični i ulcerativni enteritis, gangrenozni dermatitis i
botulizam, te rijetko tetanus. Perni folikuli u ptica često mogu biti inficirani s
klostridijima. Uzročnici su C. botulinum (odnosno njegov toksin), C. perfringens, C.
colinum, C. tetani, ali mogu sudjelovati i druge vrste klostridija, kao npr. C. chauvoei
u nojeva i kokoši.
Liječenje botulizma u ptica je vrlo teško, no možemo primijeniti simptomatsku terapiju
(infuzija, dodatak vitamina, i primjena laksativa). Pomoćo će i smještanje ptice na
mirno mjesto u tamnu prostoriju. Antibiotici su pri pojavi botulizma kontraindicirani.
Ostale klostridije liječimo medikamentozno (npr. s klindamicinom).

11. Erisypelothrix

Bolest prouzročena s Erysipelothrix rhusiopathiae prvi je put opisana u kokoši 1936.

god., no i druge ptice mogu oboljeti.
Bolest je značajna i kao zoonoza jer može oboljeti čovjek, osobito osoblje u
klaonicama, peradarskim farmama, veterinari i inseminatori u kojih uzrokuje
encefalitis i endokarditis.
Erysipelothrix rhusiopathiae je Gram pozitivan, nepokretan, tanak, pleomorfan,
nesporulirajući štapić, velik 0,2-0,4 x 0,8-2,5 µm, tvori hemolizu nakon 2-3 dana,
nema ni flagela ni kapsulu. Bakterija je relativno otporna, 70o C podnosi tijekom 5 do
10 min. Dugo preživljava u zemlji i u vodi pri nižim temperaturama. Serološki sojevi
su razvrstani u 24 skupine. Uzročnik se može od svinja putem različitih vektora širiti u
okoliš i dospjeti do ptica.
EPIZOOTIOLOGIJA
Obole purani, kokoš, patka, guska, fazan, prepelica, paun, golub, kanarinac, papiga,
vrabac, čigra, kos, roda, orao, galeb, čvorak, te različiti sisavci, ribe i reptili. Čini se

71
da genetska otpornost određuje osjetljivost u ptica. Najčešće obole ptice močvarice
(one koje jedu ribe).
Tijek bolesti najčešće je perakutan do akutan, subakutan ili kroničan. Ako ptica
preživi sekundarno se javlja dermatitis i artritis. Klinički očituje se apatija, neuredno
perje, zelenkast proljev, dispneja, konjunktivitis i hiperemija nepigmentiranih djelova
kože. Najčešće ptice ugibaju perakutno, no kod ptica u zoološkim vrtovima javlja se i
kroničan oblik bolesti s unilateralnom upalom tarzalnog zgloba i posljedičnom
šepavošću.
Post mortem najčešće se vide petehijalna krvarenja u sukutisu, po stjenci crijeva i u
muskulaturi. Od patomorfoloških promjena u purana je često vidljiva opća kongestija,
degeneracija masnog tkiva na prednjem kraju trtice, krvarenje po perikardu,
petehijalna krvarenja u abdominalnom masnom tkivu. Jetra, slezena i bubrezi su
mrvljivi, povećani i prošarani. Žljezdani želudac odebljao, a po mišićnom su ulcere, u
cekumu žuti čvorići. Na koži su tamne kraste, a u ostalih ptica crvenkaste urtike.
Ptice su otporne na reinfekciju. Dijagnoza se postavlja izdvajanjem uzročnika iz jetre
ili slezene, ali pomaže i klinička slika.
Liječenje s provodi antibioticima produžene djelotvornosti.

12. Listeria

Bakterije roda Listeria često znaju zaraziti kanarince, papige, ali i ostale vrste ptica.
Listeria monocytogenes je ubikvitarni Gram pozitivna tanka i dugačka bakterija koja
raste na krvnom agaru uz tvorbu β hemolize. Serološki se razlikuje, a za pticu su
patogeni serovar I i serovar IV. Ptica može biti latentni nosioc bakterije, ali najčešće
bolest prenose štakori. Uzročnik se širi izmetom i iscjetkom iz nosa a put infekcije je
oralni.
Mogu se zaraziti sve vrste ptica, no posebno su osjetljivi kanarinci. U slučaju zaraze
kod ptica je najčešći akutni oblik bolesti koji rezultira bakterijemijom i uginućem u
roku od 1 do 2 dana. Ukoliko se bolest pojavi u subakutnom ili kroničnom obliku,
javlja se sljepilo, tortikolis, tremor, te pareze i paralize. Kronične infekcije očituju se
nalazom monocitoze, a nalaz je 10 – 12 puta veći od normalnog. Pri razudbi ne
moraju biti uočljivi patognomonični znakovi bolesti, nalaz može biti bez osobitih
znakova, ponekad samo uz manja petehijalna krvarenja. Može se uočiti

72
serofibrinozni perikarditis, te nekroza miokardija. Vidljivih znakova po mozgu obično
nema.
Dijagnoza se postavlja izdvajanjem uzročnika, a preporuča se uzorak za
bakteriološku pretragu staviti u transportni medij.

13. Staphylococcus

Većina vrsta Staphylococcus bakterija izdvojenih u ptica smatra se normalnom

mikroflorom. To su Gram pozitivni koki koji ponekad mogu biti i izduženi (0,5-1,5µm).
Rastu aerobno i anaerobno, često uz stvaranje hemolize. Stafilokoki su ubikvitarne
bakterije.
Staphylococcus aureus smatra se patogenim za ptice, a najčešće je vezan uz
infekcije kože i rana. Također se javlja septikemija, te infekcije dišnih putova,
zglobova, živaca i pupkovine. Staphylococcus intermedius, S. epidermidis, S.
haemolyticus, S. gallinarum od manjeg su značaja za ptice.
Septikemija prouzročena stafilokokom može započeti bez specifičnih kliničkih
znakova bolesti, a znak može biti nekroza distalnog prsta ili privjesaka na glavi i
vratu. Dolazi do poremetnje u CNS-u, a patomorfološki nakon stafilokokne
septikemije vidljive su petehije i ehimoze po unutrašnjim organima. Artritis-sinovitis
češći su kod peradi, dok kod mladih ptica česta je pojava osteomielitisa, a promjene
su lokalizirane na proksimalnoj epifizi femura, tibiotarzusu, tarzometatarzusu i na
petom do sedmom torakalnom kralješku. Vezikularni dermatitis i gangrenozni
dermatitis česti su u kombinaciji s drugim bakterijama ili virusom boginja.
Pododermatitis s nekrotiziranim abscesima su problem u ptica grabljivica, pogotovo
onih držanih u sužanjstvu.
Pri primjeni lijekova treba imati na umu da osjetljivost na antibiotike varira i potrebno
ju je provjeriti antibiogramom. Obično je potrebna agresivna parenteralna primjena
antibiotika u kombinaciji s lokalnom terapijom ukoliko je ona opravdana. U
potencijalno učinkovite ubrajamo beta-laktamske antibiotike, aminoglikozide,
florokinolone i trimetoprim-sulfa antibiotike.

14. Streptococcus

73
Neke vrste bakterija Streptococcus su također dio normalne mikroflore probavnog
trakta, te valja biti pažljiv u procjeni mikrobiološkog nalaza nakon pregleda izmeta ili
kloake.
To su Gram pozitivni koki obično 2 µm u promjeru, dolaze u paru ili u lancima. Ovo je
velika porodica koka od kojih su za ptice značajni S. bovis čest kod artritisa golubova,
dok oni grupe C mogu prouzročiti septikemiju, te embolijsko-trombotične promjene s
smrtnim ishodom. U ptica mogu se izdvojiti S. pneumoniae i S. pleomorphus, no
patogenos im još nije razjašnjena.
Općenito se smatra da u ptica Streptococcus nema izraženih pokazatelja
patogenosti, ali vjeruje se da su hemolitički sojevi patogeniji. Patogene vrste
povezane su s bolestima dišnih putova, lezijama zglobova, endokarditisom i
omfalitisom.
Često se bolest povezuje i s infekcijom prouzročenom bakterijom Enterococcus spp.
Streptococcus može biti otporan na mnoge antibiotike, uključujući florokinolone i
aminoglikozide. Kako bi se odabrao učinkoviti antibiotik neophodan je antibiogram.

15. Mycobacterium

Tuberkulozu u ptica uzrokuje Mycobacterium avium, Gram pozitivni acidorezistentni

štapić. Bolest je izrazito kronična tijeka, jednom utvrđena u jatu poprima obilježje
gotovo neiskorjenjive zarazne bolesti smrtna ishoda a može biti i zoonoza. U čovjeka
zaraza se očituje pneumonijom, limfadenitisom, te lokalnim apscesima i destrukcijom
sluznica. Dijagnoza, pa tako i liječenje često je otežano zbog neprepoznavanja
uzročnika, te napose zbog njegove rezistencije na većinu uobičajenih
tuberkulostatika. Bolest se prenosi s ptice na čovjeka ingestijom ili udisanjem prašine
ptičjeg izmeta.
Tuberkuloza peradi i pernate divljači u intenzivnom uzgoju (avijarna tuberkuloza) je
kontagiozna. Karakterizira ju kroničnost, perzistencija u jatu kada se jednom pojavi,
te gubici zbog smanjene nesivosti i uginuća. TBC nije česta pojava u intenzivnom
uzgoju peradi, ali je i dalje problem intenzivnih uzgoja pernate divljači i ekstenzivnih
uzgoja peradi zbog činjenice da nema djelotvorne vakcine ili uspješnog liječenja.
Oboljevaju patka, guska, labud, paun, golub, puran, vrabac, kos, vrana i čvoraka
bolest je opisana i u emua i noja držanih u zoološkom vrtu. Obole i različite vrste

74
ptica kućnih ljubimaca, najčešće starije ptice i to ptice iz porodice zeba, papige roda
Brotogeris, amazone, te neke australske vrste papiga.
Najveći broj uzročnika izlučuje se iz ulceriranih tuberkuloznih lezija crijeva ptica. Za
razliku od tuberkuloze sisavaca, ptičja se tuberkuloza uvijek prenosi ingestijom, iako
se dišni put ne isključuje (u patke i goluba česta je pojava plućnog oblika bolesti).
Mogućnost prijenosa tuberkuloze jajima dvojbena je budući da se u ptića izleglih iz
pokusno zaraženih jaja nije uvijek mogla utvrditi tuberkuloza.
Pojava zaraze u skupini ptica zabrinjava vlasnike jer je vrlo teško odrediti koliko se
infekcija proširila. Često je razmak između zaražavanja i vidljivih znakova bolesti i do
18 mjeseci.
ETIOLOGIJA I EPIDEMIOLOGIJA
Mycobacterium avium je gram pozitivna, acidorezistentna bakterija što vrlo sporo
raste na hranjivim podlogama (podloge uz dodatak glicerina i žutanjka). M.
intracellulare je morfološki, biokemijski i serološki vrlo sličan, pa ih je teško
razlikovati. Zato se često naziva kompleks Mycobacterium avium- intracellulare.
Mycobacterium avium možemo podijeliti i u tri subspeciesa – avium koji je
ubikvitaran, -paratuberculosis koji se zna pojaviti kod ljudi s Crohnovom bolešću i –
silvaticum koji je češći kod ptičijih mladunaca. Ljudi mogu na pticu prenjeti i
Mycobacterium tuberculosis, tada se simptomi bolesti najčešće očituju kao granulomi
na koži, nosu i očima, odnosno retrobulbarno. Ptica može oboljeti i od M. bovis ali
bez tipičnih znakova bolesti.
Po izgledu bakterija ima svojstva bacila, ali su poznati oblici poput toljage, zakrivljeni
ili zavinutu. Većina bakterija ima zaobljene krajeve, veličine su 0,2-0,6 x 1,0-10,0
µm. Ne stvaraju spore i nisu gibljive. Mycobacterium avium je aerob, rast izvornog
soja je pojačan ako se doda 5 do 10 % CO2. Kolonije su poluokrugle i ne prodiru u
podlogu. Starenjem kulture mijenjaju boju od sivobijele do oker i postaju tamnije. U
tekućim podlogama rast je na dnu ili na površini. Postoji povezanost između tipa
kolonija i virulencije. Uspoređene kulture tuberkuloznih kokoši i nekih nekromogenih
mikobakterija izdvojenih iz ljudi pokazuju da su čiste kulture glatkih prozirnih kolonija
virulentne za kokoš.
Općenito, M. avium je otporan prema vanjskim utjecajima, mjesecima i godinama
mogu preživjeti u okolišu. Spominje se da bakterija ne može preživjeti u namirnici
nakon 6 minuta kuhanja ili 2 minute pečenja. Otporan je na mnoge dezinficijense i na

75
uobičajene lijekove protiv tuberkuloze (streptomicin, p-aminosalicilna kiselina,
izonijazid).
Sojevi M. avium mogu se identificirati serološki, čak i oni za kokoši manje virulentni.
Serotipovi 1, 2 i 3 su uobičajeni u ptica i smatraju se virulentnim. U ptica pojavljuje se
i serovar 8, te 25 i 27, dok su oni od 4 do 20 uobičajeni u ljudi. U gradskih ptica
pretežito je identificiran serovar 1, a 2 i 3 su široko rasprostranjeni u Europi.
PATOGENEZA I KLINIČKA SLIKA
Aviarna tuberkuloza očituje se u formi visceralne infekcije. Primarno uzročnik
naseljava subserozu crijeva te hematogeno portalnim krvotokom dospijeva do jetre.
U početku je to bakterijemija koja je uzrok generaliziranih oštećenja, pa za razliku od
M. tubeculosis, možemo ga naći posvuda u organizmu ptice. Kod ptica razaznajemo
tri oblika bolesti koja najčešće prelazi u kroničan oblik. Prvi je klasičan oblik s
tuberkulima u različitim organima, drugo je paratuberkulozni oblik lociran u
duodenumu i najčešći je u papiga, a treći je atpična forma kada su mikobakterije u
epiteloidnim stanicama i makrofagima po različitim organima i taj oblik čest je za
tigrice. Vrlo rijetko javljaju se nekrotične ulceracije u plućima.
Klinički simptomi su često nespecifični. Kada bolest dovoljno uznapreduje, pojedine
životinje u jatu su potištene. Iako prohtjev za hranom obično ostaje dobar, očit je i
progresivan gubitak tjelesne mase (poglavito je izražen na prsnim mišićima koji su
često atrofirani), a naglašene su prsne kosti. Perje je neuredno i nakostriješeno.
Zbog oštećene jetre može nastati ikterus. Tjelesna se temperatura kreće u
granicama normale. U mnogim slučajevima ptice očituju jednostranu šepavost pa se
kreću svojstveno, poskakujući (vjerojatno posljedica proširenja bolesti na koštanu
srž), ponekad krila mogu biti opuštena, a moguće su i paralize zbog tuberkuloznog
artritisa. U većine je oštećen crijevni sustav, pa ako se radi o ulceroznim
promjenama, rezultat je klinički jak proljev.
Bolesne kokoši i pernata divljač najčešće uginu unutar nekoliko mjeseci ili žive duže,
ovisno o težini i proširenosti lezija. Moguća su i nagla uginuća zbog iskrvarenja kao
rezultat rupture jetre ili slezene.
U ukrasnih ptica klinički se najčešće bolest očituje dijarejom, artritisom i ulceracijama
po zglobovima i tetivama nogu, granulomima po konjunktivama, u kutovima kljuna ili
oko slušnog kanala. Plućni oblik je vrlo rijedak, ali nađu se granulomi po traheji.

76
RAZUDBENI NALAZ
Lezije su najčešće u jetri, slezeni, crijevima i koštanoj srži. Ni jedno tkivo, s izuzetkom
središnjeg živčanog sustava, nije otporno na infekciju. Očituje se sivkastožutim do
sivkastobijelim različito velikom čvorićima (od zrna ječma do konfluirajuće mase
nekoliko centimetara u promjeru) u jetri, slezeni (uzrok hipertrofije i rupture) i u
crijevima. Čvorići mogu nadilaziti površinu organa, čvrsti su, ali se lako režu jer ne
sadrže minerale soli. Na poprečnom presjeku fibrozni čvorići sadrže različiti broj
malih žućkastih žarišta ili pojedina žuta i meka središnja područja koja su često
kazeozna i obavijena fibroznom ovojnicom. Uobičajeno se u jetri i slezeni nalazi
manji broj nodularnih lezija. Promjene na plućima obično su slabije izražene negoli u
jetri i u slezeni.
Histopatološki, tuberkuli se mogu dokazati 10 do 14 dana poslije infekcije kao tijesne
nakupine blijedih stanica vezikulnih jezgri. Stanična masa ili primarni tuberkuli
postupno se povećavaju kako se umnožavaju histiociti na periferiji. U epiteloidnim
stanicama unutar 3 do 4 tjedna može doći do regresije središnje zone zbog izostale
vaskularnosti i toksičnih tvari. Granice pojedinih stanica slabije su izražene ili nestaju,
nastaju vakuole. Budući da u središnjem dijelu epiteloidne stanice prolaze
nekrobiotične promjene, periferna zona epiteloidnog sincicija očituje se kao omotač.
Završna faza tvorbe tuberkula je nastanak inkapsulacijske zone koja se sastoji od
fibroznog vezivnog tkiva, histiocita, nešto limfocita, a povremeno eozinofilnih
granulocita. Tuberkuli u ptica rijetko kalcificiraju, ali nastaje degeneracija nalik
amiloidnoj koja zahvaća dio promijenjenog tkiva ili okolne parenhimske elemente.
DIJAGNOZA
Mikobakterijske infekcije dijagnosticiraju se nalazom acidorezistentnih štapića u
obojanom uzorku tkiva ili fecesa, rendgenološki (hepatomegalija, splenomegalija,
granulomi po plićima, plin u crijevima, osteoliza), biopsijom unutrašnjih organa i
njihovom histopatološkom pretragom, a naposljetku i mikrobiološkom pretraga koja je
dugotrajna.
Intradermalni test tuberkulinom češće se upotrebljava kod peradi. Reakcija se očituje
blagim otečenjem tkiva injektiranog podbradnjaka. Brza serumska ili aglutinacija
plazme, pogotovo u kokoši, može se pouzdano mjeriti s tuberkulinskim testom. Titar
1:64 smatra se pozitivnim. Novije metode kao ELISA test ili PCR, te proba antigenom
85 (Ag85) mogu omogućiti pouzdanije i brže rezultate.

77
LIJEČENJE PREVENTIVA I KONTROLA
Liječenje je dugotrajno i teško. Rijetko se primjenjuje, no uspješnim se pokazala
primjena koktela lijekova, uz neophodno veliki trud vlasnika kako bi se završilo s
dugotrajnim liječenjem. Može se primijeniti rifabutin, ethambutol i claritromicin u
kombinaciji. Ptice s netuberkuloznim oblikom bolesti imaju najviše šanse za
oporavak, dok će one s velikim granulomima vrlo rijetko pozitivno reagirati na
liječenje.
Ptice koje su bile u izravnom kontaktu sa zaraženim prostorom trebale bi do 2 godine
provesti u izolaciji. Ptice je potrebno testirati na bolest svaka 2-3 mjeseca bilježenjem
njihove tjelesne masa, određivanjem krvne slike i bojanjem fecesa.
Kako bi se onemogućilo prenošenje zaraze na ljude i druge ptice, preporuča se
eutanazija.

78
V. KLAMIDIOZA
(psitakoza, ornitoza, papagajska groznica)

Klamidioza u ljudi i ptica poznata je i pod nazivom psitakoza (psittakos, grč. –

papagaj). Ornitoza je naziv korišten za istu bolest u domaće i divlje peradi kao i u
ptica koje ne pripadaju rodu psitacida (papagajke), a naziv je uveo Meyer 1941.
godine. Nekada se vjerovalo da je psitakoza opasnija varijanta iste bolesti, no danas
se zna da na ljude jednako tešku bolest mogu npr. prenijeti purani. Bolest se očituje
u približno 130 nepapagajskih vrsta ptica, odnosno opisana je u više od 400
specijesa koji pripadaju u 21 red. Postala je poznata za vrijeme pandemije 1929-
1930.godine, a zahvatila je 12 država SAD-a. Vjeruje se da je uvezena s zelenim
amazonama iz Južne Amerike.
Vrlo brzo otkrilo se da u etiologiji bolesti imaju ulogu bazofilne uklopine. Već 1939.
godine znalo se da je to i bolest golubova, a zatim i drugih vrsta ptica, te da sve te
ptice ovu bolesti mogu prenijeti na čovjeka.
Bolest je prouzročena obligatno intracelularnom bakterijom Chlamydophila psittaci
koja je danas proširena u cijelom svijetu.
ETIOLOGIJA
Uzročnik je bakterija Chlamydophila psittaci. Red Chlamydiales kojem ova bakterija
pripada godine 1999. reoganiziran je tako što su dosadašnje klamidije podijeljena u
dva reda: Chlamydia i Chlamydophila gen.nov. Specijesi klamidofile su: C. abortus,
C. caviae, C. felis, C. pecorum, C. pneumoniae s tri biovara: C. pneumoniae biovar
TWAR, C. pneumoniae biovar Koala i C. pneumoniae biovar Equine, te C. psittaci.
Chlamydophila psittaci ima osam serovarova (A-F, M56, WC) koji uzrokuje bolesti u
ptica. C. psittaci serova M56 je primarno izdvojen iz bizamskog štakora, a WC iz
zeca. C. pneumoniae primarno je humani respiratorni izolat, a C. pecorum je izolat
goveda i ovce (poliartritis, upala pluća, encefalomijelitis, enteritis).
C. psittaci predstavlja obligatnu intracelularnu bakteriju (sadrži DNK i RNK) i jedna je
od najsitnijih bakterija, promjera 0,2-1,5 µm. Klamidije posjeduju posebnu
morfogenezu i samostalnu izgrađuju vlastiti enzimatski sustav. Postoje dva
morfološki različita oblika klamidije: elementarna tjelešca i retikulatna (retikularna)
tjelešca. Prva čine infekcijski oblik kojim klamidija ulazi u organizam domaćina i
prijanja za ciljne visokoprizmatične stanice epitela. Drugi oblik je intracelularni,
metabolički aktivan oblik.

79
Njezin razvojni ciklus zbiva se tijekom pet osnovnih faza: penetracija stanice
mononuklearnog fagocita (elementarno tjelešce), prijelaz metabolički neaktivnog
elementarnog tjelešca u metabolički aktivno retikulatno tjelešce, umnožavanje
retikulatnog tjelešca binarnom fizijom uz nastala nova tjelešca, dozrijevanje
neinfektivnih retikulatnih tjelešaca u infektivna elementarna tjelešca i otpuštanje
elementarnih tjelešaca iz stanice domaćina. Početak zaražavanja ogleda se u
prijanjanju elementarnih tjelešaca uzročnika na mikrovile vršnoga dijela
visokoprizmatičnih epitelnih stanica primljivoga tkiva. Tijekom prijelaza inicijalnih u
elementarna tjelešca tzv. klamidijski čimbenik postaje razotkriven (klamidijski
glikolitički sustav). Uništavajući stanicu domaćina omogućava hidrolitičkim enzimima
djelomično sudjelovanje u nastaloj citopatologiji. Rezultat se očituje u reverezibilnom
ili ireverzibilnom oštećenju stanice odnosno kliničkom očitovanju bolesti. Količina
elemenatarnih tjelešaca u odnosu na makrofage odlučna je za pojavu bolesti. Velika
doza virulentne klamidije uzrokuje letalnu litičnu reakciju fagocita za razliku od
malene doze s posljedičnom odgovarajućom reakcijom fagocita koji brzo
onesposobljavaju antigen unutar organizma domaćina. Malene doze nevirulentnog
klamidijskog soja pobuđuju neodgovarajuću litičnu reakciju makrofaga pa ovi prelaze
u dugoživuće epiteloidne stanice, u kojima klamidija preživljava čineći od domaćina
nositelja asimptomatske infekcije. U ljudi oboljelih od klamidioze bitan je patološki
nalaz upalni eksudat unutar alveola (polimorfonuklearni leukociti i mononuklearni
fagociti). Većina klamidija ne preživljava u kratko-živućim polimorfonuklearnim
leukocitima, ali C. psittaci preživljava i raste u makrofagima.
Preživljava izvan domaćina približno mjesec dana. Bakterijsko raspadanje tkiva i
fekalni materijal ubija organizme unutar svega nekoliko sati. Izbornim sredstvom
dezinfekcije još uvijek se smatra formalin, iako se pri tome ne smije zaboraviti
smanjenje njegove učinkovitosti svakim padom temperature okoliša.
EPIDEMIOLOGIJA I PATOGENEZA
C. psittaci dobro je prilagođena ptičjem domaćinu-organizmu. Endemična je u svim
krajevima gdje papagajke obitavaju. Utvrđena je zaraženost od 1% divlje populacije i
njihova uloga kao nositelja, ali ne i ozbiljnih širitelja infekcije. Bolesti se prenosi
udisanjem kontaminirane prašine, no opisana je i oralna infekcija ptića u gnjezdu.
Tijekom latentne zaraze organizam perzistira u makrofagima i epiteloidnim stanicama
s posljedičnom pojavom autosterilizacije. Ponovljena zaraza tih organizama izaziva
"rasijavanje" velikog broja klamidija izrazito viruletnih i zaraznih za ostale vrste.

80
Iako je uzročnik izdvojen iz jaja nekih vrsta ptica, vertikalni prijenos još nije dokazan.
Izlučivanje klamidije izmetom u pravilu započinje deset dana prije očitovanja kliničkih
znakova bolesti, no uzročnik se izlučuje i nosnim sekretom, iscjetkom iz ždrijela,
mlijekom iz voljke kod goluba i drugim izlučevinama i to bilo kontinuirano ili
intermitentno. Čini se da bolest mogu prenositi i artropode.
Mlade su ptice primljivije od ptica veće životne dobi. Također postoji vrsna razlika u
primljivosti (južnoameričke vrste papiga - makao i amazona primljivije su od
južnoazijskih ili australskih papiga - kakadu, lori, kraljevski papagaj). Od sisavaca,
osim čovjeka, primljivost je izražena u konja, psa i mačke (iako je malo poznato o
međuprijenosu bolesti). Obrnut je slučaj u goveda, ovce i koze.
C. psittaci može uzrokovati asimptomatsku infekciju u spolno zrelih primarnih
domaćina ili akutnu sustavnu zarazu u sekundarnih domaćina i mladih ptica.
Perzistentna infekcija izravno ovisi o prilagodbi sojeva uzročnika na organizam
domaćina. Sojevi izolirani iz psitacida, purana i pataka osobito su toksični za ljude,
za razliku od sojeva utvrđenih u golubova.
Čimbenik virulencije se razlikuje između sojeva i pobuđuje proizvodnju
protutoksičnih protutijela koja neutraliziraju toksičnost i infektivnost uzročnika, a
njezina se toksičnost očituje hepatotoksičnošću i nefrotoksičnošću. Česte pasaže
kroz organizam-domaćina sisavaca i ptica (ili različite stanične kulture) pobuđuje
tvorbu novih antigena na površini elementarnih tjelešaca. Antigeni su specifični za
sojeve klamidije i vrste domaćina u kojima nastaju. Prijenos između različitih vrsta
ptica, koji se javlja najčešće u uzgojnim farmama, ptičarnicima u kojima se uzgaja
više vrsta ptica, trgovinama kućnih ljubimaca itd., mijenja fizikalnokemijske osobine te
antigenost, toksično svojstvo i samog domaćina. Jedan soj klamidije izaziva u
različitim domaćinima infekciju koja se razlikuje ovisno o broju i vrsti infekcijom
zahvaćenih tkiva, stupnju širenja i periodu kroz koji se pojavljuje nova generacija
elementarnih tjelešaca. Primarna se infekcija odnosi na propagaciju klamidije unutar
probavnog trakta (uglavnom bez popratnih kliničkih znakova bolesti). Latentna
infekcija uzrokuje premuniciju, sprečavajući infekciju s drugim sojem (čak i pokusnim
zaražavanjem).
INKUBACIJA
Inkubacija ovisi o soju klamidije i vrsti ptice. Najkraćom se smatra inkubacija u
trajanju od 48 sati, no najčešće se uzročnik drugog dana poslije infekcije nađe u
slezeni, jetri i srcu, a već treći dan u nosu i crijevima. Utvrđena je inkubacija i od 1,5

81
pa čak i do 10 godina. Prirodnim zaražavanjem purana utvrđeno je da inkubacija
najčešće traje 5-10 dana.
KLINIČKA SLIKA
Klinička slika i tijek bolesti (morbiditet i mortalitet) mogu jako varirati i razlikovati se od
slučaja do slučaja. Ptičja klamidioza najčešće je sustavna i ponekad fatalna bolest.
Kliničko očitovanje ovisno je o dobi i vrsti ptice kao i o soju uzročnika. Pojava kliničkih
znakova bolesti i visina mortalitet ovisi o soju klamidije, virulentni sojevi izazivaju 10-
30 %, a manje virulentni svega 1-4% mortaliteta. Proizvodnja jaja u purana pada za
10-20%. Uobičajeni znakovi bolesti za ptice u jatu su: letargija, hipertermija,
abnormalna ekskrecija, pojačan iscjedak iz nosnih otvora i očiju i smanjena
proizvodnja jaja. U pataka i gusaka bolest je česta u Europi, a najčešće obole mlade
jedinke. Dijareja, kaheksija, purulentni iscjedak iz nosa i očiju najčešći su znakovi
bolesti. Morbiditet je od 10-80 %, a mortalitet 0-30%, što ovisi i o možebitnoj
paralelnoj salmonelozi. U kokoši bolest je rjetka. U mlađih ukrasnih ptica najčešće se
pojavljuje gubitak težine, proljev, žućkasti izmet, sinusitis i poremećaj u disanju, ali
zabilježeni su i slučajevi artritisa, odnosno sinovitisa. Starije ptice mahom ne
pokazuju jasno vidljive znakove bolesti pa su time "opasnije" zbog stalnog
izlučivanja uzročnika u svoj okoliš. Isprva je bolest u psitacida opisivana pod nazivom
"pneumo-enteritis".
Akutni stadij prirodnim putem nastale infekcije očituje se poremećajem rada dišnih
organa: nepravilno disanje, hropci, korica (golubovi), sinusitis (australske papigice -
"tigrice"), konjunktivitis (najčešće jednostran), te proljev i poliurija. Tijekom ovoga
stadija životinje su hipotermične, letargične, anoreksične i nakostriješena perja. I u
dehidriranih ptica otežano je kliničko utvrdivanje poremećaja rada bubrega. Izmet je
vodenast, zelenkast ili sivkast i često sadrži kristale mokraćne kiseline, a u slučaju
primjese žućkasta sadržaja predstavlja znak poremećaja rada jetre. Ptice ugibaju
nakon 8 do 14 dana, a spontana ozdravljenja su rijetka.
Poremećaj rada središnjeg živčanog sustava (SŽS) kloničko-toničkog tipa očituje se
u subakutnoj i kroničnoj fazi bolesti: opistotonus, tortikolis, tremor, prisilne kretnje.
Ponekad akutni tijek bolesti može proći bez kliničkih znakova bolesti te su jedini
uočljivi znakovi oni od strane SŽS-a. To je najčešći slučaj u amazone (Amazona
spp.), kakadua (Cacatua spp.) i žakoa (Psittacus erythacus). U nimfe (Nymphicus
hollandicus) bolest se očituje pretežito flacidnom paralizom ili parezom nogu.
Preživljavanje akutne faze u mladih ptica može dovesti do poremećaja u

82
opernaćivanju (posljedica patoloških promjena u štitnoj žlijezdi i nadbubrežnoj
žlijezdi). Kao ograničen i samostalan oblik infekcije, klamidioza se očituje u
australskih papiga keratokonjunktivitisom. U goluba i europske zebe konjunktivitis se
pojavljuje bez popratnih znakova keratitisa. Stalna prisutnost zaraze primjećuje se
tek potvrđenim prijenosom uzročnika s životinje na životinju ili na čovjeka te naglim
uginućem mladih ptića - potomaka naoko zdravih roditelja.
PATOMORFOLOGIJA
Tipična razudbena slika u akutnom tijeku bolesti upućuje na povećanje jetre i
slezene, fibrinsku upalu zračnih vrećica, te perikarditis i peritonitis. Akutni tijek bolesti
praćen je i perihepatitisom, miokarditisom, bronhopneumonijom i kataraličnim
enteritisom. Moguće su jedva primjetne nekroze parenhimskih organa. Nalaz
splenomegalije, hepatomegalije i fibrinske upale zračnih vrećica pobuđuje stvarnu
sumnju na klamidiozu. U golubova čest je nalaz orhitisa i epididimitisa. Kronični tijek
bolesti očituje se cirozom jetre i bubrega te nekrozom gušterače u tigrice i golubova.
Česte su sekundarne infekcije s npr. E. coli, Salmonella spp., Aspergillus spp. itd..
Hematološka pretraga ukazuje na leukocitozu s naglaskom na heterofiliju i pojavu
toksičnih heterofila, a u nekim slučajevima i limfocitozu, monocitozu i bazofiliju.
Utvrđena je i anemija te povećanje vrijednosti enzima AST.

BOLEST U LJUDI
Klamidioza ptica je opasna zoonoza, najčešće se zaraze držaoci ptica, veterinari,
radnici na peradarskim farmama i klaonicama. Posebice se to odnosi na ljude
zaposlene u različitim dijelovima proizvodnje purana, pataka kao i na golubare. U
ljudi se bolest očituje simptomima poput gripe; inkubacija je najčešće 5-14 dana,
ponekad i nešto dulja. Infekcija prolazi inaparentno do pojave sustavne bolesti s
upalom pluća: visoka temperatura, glavobolja, mialgija, povraćanje, proljev s/bez
znakova poremećena disanja. Česta je atipična upala pluća s jedva prepoznatljivim
znakovima poremećaja rada organa. Najčešće nastaje intersticijska pneumonija. U
najtežim slučajevima klamidioza se očituje meningitisom. Ljudski soj klamidije (C.
pneumoniae TWAI) stvara slične znakove bolesti u ljudi. Preporučuje se liječenje kao
u slučaju zaraze s ptičjim sojem. Moguća je, ali nepotrebna diferencijalna
dijagnostika ova dva soja.

83
DIJAGNOZA
Povijest bolesti bitna je zbog činjenice da većina psitacida oboli približno tri do četiri
mjeseca nakon što su nabavljene kao Ijubimci ili nakon dodira novonabavljene ptice
s "udomaćenima". Zaživotno se pretražuju citološki preparati, uzimaju tzv. trojni otisni
preparati: sluznice vjeđe ili iscjetka iz nosnih otvora, obrisak ždrijela, te obrisak
kloake. Za tumačenje preparata bitna je prisutnost epitelnih stanica u kojima
nalazima intracitoplazmatska tjelešca (Levinthal-Cole-Lillie – LCL tjelešca). Nakon
sušenja na zraku ili na plamenu, preparati se boje metodama po Stamp-u, Giemsa-i,
Gimnez-u, Machiavello-u ili Castenada-i. Negativan rezultat ne isključuje klamidiozu
budući se boje isključivo elementarna tjelešca. Iz uzorka izmeta uzročnik se može
izdvojiti uzgojem na kulturi stanica (najčešće McCoy, HeLa i pileći fibroblasti),
umnažanjem na pilećim embrijima ili ubrizgavanjem zaraženog materijala u pokusnu
životinju. Uzorak se mora poslati na pretragu u transportnom mediju. Za sada se
najboljim i najsigurnijim postupkom pokazala vrlo osjetljiva i specifična ELISA proba
kojom možemo dokazati prisutnost antigena u obrisku (također se uzima trojni
obrisak). Lažno pozitivna reakcija kod ELISA-e moguća je samo u slučaju ekstremno
velikog broja Staphylococcus aureus u uzorku, stoga se paralelno radi i klasična
bakteriološka pretraga.
Postmortalno se uzimaju otisni preparati slezene, zračnih vrećica, jetre, perikarda i
pluća, te se boje već spomenutim metodama bojenja za dokaz klamidije i pretražuju
ELISA probom. Bojanje otisnih preparata fluorescentnim protutijelima može dati
nespecifičnu reakciju. Najsigurniji dokaz je izdvajanjem uzročnika na kulturi stanica,
ali može se umnožiti i na pilećim embrionima. Lažno negativan rezultat može se
dobiti ukoliko stanice klamidija više nisu žive.
Humoralna protutijela mogu se utvrditi testom fiksacije komplemenata (FK),
inhibicijom hemaglutinacije s mišjim eritrocitima, imunodifuzijom, indirektnom
imunoperoksidazomte, ELISA-testom i PCR probom. Valja imati na umu da nalaz
protutijela nije dokaz bolesti, no ponekad može ukazati na inaparentnu infekciju.
Protutijela se mogu dokazati u pravilu kod četvrtine do trećine svih pretraženih
papagaja, golubova i vrabaca i to bez izraženih kliničkih simptoma bolesti. U gradskih
golubova pozitivna protutijela se kreći između 30-95 %.

84
PROFILAKSA I LIIEČENJE
Važno je provoditi pravilnu karantenu pri nabavci nove ptice i to najmanje u trajanju
45 dana. Dobrom higijenom i poboljšanjem zoosanitarnih prilika smanjit ćemo
horizontalno širenje infekcije. Vrlo je važna kvaliteta zraka s optimalnom vlagom i
temperaturom, te dezinskecija i deratizacija. U nekim zemljama provodi se
preventivno liječenje u tijeku karantene.
Za liječenje klinički manifestne klamidioze izborni lijekovi su klortetraciklini, doksiciklin
i enrofloksacin.
KLORTETRACIKLIN - za oralnu primjenu 2500 - 5000 ppm u mekoj miješanoj hrani
(kuhane žitarice s/bez kuhanih jaja) ili tvorničke pelete i to tijekom 45 dana. Jedino
kod tigrica doza je 500ppm i terapija traje 30 dana.
DOKSICIKLIN - i/v primjenjiv i u ljudi. Često tijekom i/m primjene u psitacida izaziva
stvaranje ograničene nekroze na mjestu davanja lijeka. Doza za srednje velike i
velike papige je 75 mg/kg i to šest injekcija u intervalima od po pet dana, te još tri
injekcija u intervalima od četiri dana. Iako hvatanje i prilagođavanje ptice za
parenteralno davanje lijeka svaki puta predstavlja stres, treba imati na umu da
učinkovita razina ljekovita sredstva primijenjenog na ovaj način nastaje već za
nekoliko sati, a "rasijavanje" klamidije opada za 24 sata.
U novije vrijeme sve je češće liječenje enrofloksacinom, no ne smije trajati kraće od
14 dana (npr. Baytril prema uputi proizvođača) i može biti u početku kombinirano s
i/m dozom od 10 mg/kg .
Kao potporna terapija preporučeno je davanje vitaminskih pripravaka i suspenzije
laktobacila. Zbog mogućeg širenja uzročnika treba učiniti kontrolu nakon provedene
terapije.

VI. MIKOPLAZME

Mikoplazme su već dugi niz godina poznate kao važan uzročnik respiratornih bolesti
u peradi, no premalo pažnje posvećivalo im se kao uzročnicima respiratornih bolesti
u ptica kućnih ljubimaca.

85
Mikoplazmalne infekcije su uglavnom kronične i asimptomatske. Ako se pojave
klinički znakovi, tada se bolest očituje kihanjem, iscjetkom iz nosa, sinusitisom,
konjunktivitisom i upalom zračnih vrećica.
Osim u domaće peradi, ptica močvarica i pernate divljači, česta je kod amazona,
žakoa, te u golubova, dok njezino pravo značenje u ptica iz porodice Passeriformes i
nekih ptica grabljivica kao što su sokolovi, još se istražuje. Opisani su slučajevi
bolesti i kod tigrice, nimfe, kakadua i kanarinca.
Bolest mogu prouzročiti bakterije pripadnice tri porodice reda Mycoplasmateles, to su
Mycoplasmataceae s redom Mycoplasma (73 specijesa) i Ureoplasma (dva
specijesa), zatim Acholeplasmataceae s redom Acholeplasma, te porodica
Spiroplasmataceae s redom Spiroplasma (pet specijesa). Svi su pripadnici klase
Mollicutes, najsitnijih prokarionta, bez stanične stjenke. Razmnožavaju se binarnom
diobom i rastu samo na za njih vrlo dobro prilagođenim hranjivim podlogama, kao
vrlo sitne kolonije izgleda jajeta pečenog «na oko». Kada su izvan domaćina zbog
nedostatka stanične stjenke vrlo su osjetljive i brzo ugibaju, a osjetljive su i na
dezinficijense.
U psitacida su u najvećem broju izdvojene Mycoplasma gallisepticum, M. synoviae i
M.iowae. Kod golubova češće su izdvojene M. columbinasale, M. columborale, M.
columbinum, te Acholeplasma laidlawii.
Mikoplasme su kod ptica u cijelom svijetu raširene, no bez obzira na horizontalni i
vertikalni prijenos ove bolesti u ptica kućnih ljubimaca rijetko su opisane. Može se
reći da su relativno slabo infektivne, pa je za pojavu bolesti potreban ili bliski kontakt
s oboljelom pticom ili veća populacija ptica na istom prostoru. Vrata ulaska
mikroorganizma su ili respiratorni ili genitalni trakt. Vertikalno širenje bolesti brojčano
je najučestalije kod purana zaraženih s M. meleagridis. Primarno mikoplazma
oštećuje stjenku epitela, a najčešće naseljava mukozu respiratornog i genitalnog
trakta u ptica.
Klinički simptomi bolesti kod papiga su uglavnom od strane respiratornog trakta.
Bolest kod amazona i žakoa često zahvaća gornje dišne putove i kroničnog je tijeka.
Opaža se konjunktivitis, rinitis, traheitis, sinusitis i rijetko upala zračnih vrećica. Kod
golubova moguć je oblik bolesti kod kojeg dolazi do pojave artritisa i sinovitisa.
Brojne mikoplazme izdvojene su iz kaveznih ptica sa znakovima rinitisa i
konjunktivitisa, no nije dokazana uzročno posljedična veza. Na razudbi oboljelih
amazona nađeni su sinusitis, neuredno perje i blefarokonjunktivitis. U zračnim

86
vrećicama bio je prisutan kazeozni eksudat, a u sinusima purulentni. Mnoštvo gram
negativnih bakterija, kao i M. gallisepticum i M. iowae izdvojene su iz sinusa i
dušnika. Slični klinički znakovi javili su se i u golubova letača uz gubitak na težini i
radnim sposobnostima.
Patomorfološki, osim promjena na spomenutim organima uočava se hepatitis,
enteritis i splenomegalija, te fokalna bronhopneumonija. U nosnoj šupljini i
infraorbitalnim sinusima nalazi se seromukozni, rijetko fibrinozni eksudat. U pataka i
purana taj eksudat često je želatinozan, fibrinozan i kazeozan. Mukozna membrana
su zadebljale i po njima se mogu uočiti petehijalna krvarenja.
U svrhu uzgoja peradi slobodne od mikoplazmi razvile su se brojne dijagnostičke,
najčešće serološke probe. Većina tih proba zasniva se na preliminarnoj aglutinaciji
iza koje slijedi inhibicija hemaglutinacije ili ELISA. Iako je dokaz specifičnih
protutijela uobičajen postupak dijagnosticiranja infekcije s M. gallisepticum i M.
synoviae u peradi, serološke metode nisu primijenjene i u ptica kućnih ljubimaca.
ELISA je metoda izbora za perad, ali nedostatak specifičnih protutijela za
imunoglobuline egzotičnih ptica smanjuju mogućnost njezine upotrebe. I PCR proba
pokazala se uspješnom u dijagnostici mikoplazmoza peradi, jer je posebno prikladna
za dokaz mikroorganizama koji se teško izoliraju ili imaju dug period rasta, ali ta
metoda ne provodi se u praksi. Tradicionalan postupak izdvajanja mikoplazmi na
hranjivim podlaogama također može pomoći u dijagnostici. Nažalost, većina
mikoplazmi sporo raste a hranjive podloge često može prerasti konkurentska
mikroflora koja otežava identifikaciju. Nakon izolacije, identifikacija vrste je moguća
pomoću specifičnog seruma imunofluorescencijom, inhibicijom rasta i sličnim
postupcima.

Antibiotska terapija može ublažiti kliničke znakove, ali ne može ukloniti

mikoplazme iz ptice. Mikoplazme nemaju staničnu stjenku, pa su penicilin i njemu
slični antibiotici neprikladni i mogu čak uzrokovati pojačanje kliničkih znakova.
Antibiotici koji djeluju na sintezu proteina (tetraciklin, makrolidi, aminoglikozidi) ili oni
koji djeluju na DNK replikaciju (fluorokinoloni), prikladni su za terapiju mikoplazmoze.
Najčešće upotrebljavani antibiotici koji utječu na ublažavanje kliničkih znakova
mikoplazmoze, ali ih ne uklanjaju iz organizma, su eritromicin, tylozin, tiamulin,
gentamicin, tetraciklin, streptomicin, spiromicin, linkomicin i spektinomicin. Lijekovi se
najčešće daju u pitkoj vodi, ali se mogu dati i u hrani ili injekcijom. Npr. klortetraciklin

87
se uspješno primjenjuje u peradi ako se daje u vodi ili hrani. Linkomicin i
spektinomicin djeluju sinergistički ako se daju u pitkoj vodi. Davanje lijeka aerosolom
može također ublažiti simptome, ali ne djeluje na smanjenje nastanka lezija.
Ne postoji potpuno učinkovito cjepivo protiv mikoplazmi, no postoje cjepiva za
perad koja smanjuju pojavu upala zračnih vrećica i pad nesivosti, no ona nisu
korištena u ptica kućnih ljubimaca. Postoje dvije vrste cjepiva: inaktivirano sa
adjuvansom i živo atenuirano. Obje vakcine izazivaju jak imuni odgovor.

VII. MEGABAKTERIOZA

Megabakterioza je najčešće bolest papiga "tigrica" (Melopsittacus undulatus),

kanarinaca (Serinus canaria), nimfi (Nymphicus holandicus), agapornida (Agapornis
spp.), a postoje izvješća o infekcijama velikih papiga i drugih vrsta ptica. Neki autori
čak tvrde da su megabakterije dio normalne mikroflore gornjeg dijela probavnog
sustava ptica.

ETIOLOGIJA
Uzročnik bolesti je megabakteriia, izrazito veliki Gram pozitivan ili Gram labilan, PAS-
pozitivan (periodic acid-Schiff) štapićasti (nitasti) mikroorganizam veličine 20-60 x 2
µm i debele stanične stjenke. Pokušaji uzgoja megabakterija na hranilištima za
bakterije (rižin agar, čokoladni agar, Sabouraud-ov agar, agar od kukuruzna brašna,
Czapek-Dox-ov agar) uglavnom nisu polučili rezultat. Dokazan je pozitivan rezultat
uzgoja na hranilištu za laktobacile, a potvrđen je i rast na krvnom agaru u anaerobnoj
sredini s 10% ugljičnog dioksida, no uzgoj vrlo rijetko uspijeva. Ima sposobnost
hemolize na krvnom agaru, a kolonije su spljoštenih nepravilnih rubova. Katalaza i
oksidaza reakcije su negativne te ne reduciraju nitrate. Iskorištavanje arginina, lizina,
ornitina i triptofana nije utvrđeno, ali proizvode kiselinu iz glukoze, galaktoze,
levuloze, maltoze, melibioze, škroba i sukroze. Pozitivna je reakcija na katalaza-test
i dokaz aktivnosti citokromoksidaze.

88
Osobit oblik i veličina megabakterija navele su istraživače da posumnjaju da je ovaj
mikroorganizama u stvari gljivica. Naime, često puta je stjenka megabakterije
"isprekidana" uleknućima i na najvećem povećanju svjetlosnog mikroskopa (imerzija)
jasno se vide poprečne pregradice njihova trupa. Prema pokušaju nove
sistematizaciji nazivaju ga gljivicom imena Fungioides proventriculi ili Virgamyces
avigastricus, no po nekim osobinama ona ipak nalikuje bakterijama, pa ovo neki
znanstvenici još uvijek osporavaju.
Naziv "megabakterije" neslužbeno dobivaju 1988. godine od Hendersona i sur., no
njihova je prisutnost uočena daleko ranije tijekom razudbi ptica uginulih od posljedica
"sindroma kroničnog slabljenja" ("going light syndrome").
Megabakterije su utvrđene u nativnom razmazu (otisnom preparatu) sluznice
žljezdana želuca (sluz uzeta s prijelazna područja žljezdanog u mišićni želudac),
izmeta, povraćena sadržaja ili ispirka voljke oboljelih ptica. Najviše se megabakterija
utvrđuje u otisnom preparatu sluznice žljezdana želuca ili razmazu sluzi s prijelaznog
dijela sluznice žljezdanog u mišićni želudac.
KLINIČKA SLIKA
Kliničku sliku apatije, anoreksije, nakostriješenog perja, povremenog povraćanja ili
regurgitacija sadržaja voljke, izbacivanje neprobavljenih sjemenki izmetom i
vodenasti proljev crno-smede, prati drastičan gubitak težine. Najočitiji klinički
simptom je vrlo oskudna grudna muskulatura uz povećan prohtjev za hranom. Dobna
primljivost ne postoji, obolijevaju ptice u dobi od desetak dana života do nekoliko
mjeseci ili deset godina života. Često su prisutne sekundarne infekcije koje
kompliciraju kliničku sliku bolesti.
PATOMORFOLOGIJA
Najčešći patomorfološki nalaz je upala, vrijed žljezdanog želuca sa ili bez krvarenja.
Na prijelazu žljezdanog u mišićni želudac makroskopski je uočljiva povećana količina
sivkasto-bijele gumaste sluzi. Žljezdani je želudac otečene stjenke ili izrazito stanjene
stjenke i proširena lumena. Opisani nalaz moguće je i zaživotno potvrditi
rendgenskim snimanjem želuca kontrastnim sredstvom. Prateći nalaz heterofilije
odnosno leukocitoze može biti od pomoći u postavljanju dijagnoze.
Patohistološkom pretragom žljezdanog želuca očituje se pretežito difuzna
hiperplazija stanica tipa limfocita u lamini propriji i obilje mukoidne tvari, posebno u
površinskim žlijezdama. Ponekad su u obilju sluzi uočljive nakupine bakterija. Nalaz
erozija i ulceracija kutikule mišićnog želuca u ptica oboljelih od megabakterioze

89
objašnjava se združenim učinkom infekcije megabakterijama i posljedične smanjene
kiselosti sadržaja žljezdanog želuca. Zbog nedostatne proizvodnje HCl stupanj
kiselosti sadržaja žljezdanog želuca pokazuje vrijednost neutralnog pH (umjesto
fiziološke vrijednosti od 0.7-2).
Posljedice se očituju u slabijem taloženju proteina u proteinsko-ugljikohidratnom
spoju od kojeg je koilinski sloj kutikule mišićnog želuca izgrađen. Upravo je ovakav
nalaz s pratećom melenom ili puknućem istanjene stjenke mlina često neposredan
uzrok uginuća ptica oboljelih od megabakterioze.

DIJAGNOSTIKA
Zasad ne postoji način za utvrđivanje megabakterioze u ptica bez klinički očevidnih
znakova bolesti. Ovaj se mikroorganizam ponekad može pronaći na obriscima izmeta
ili ispirku voljke, no bolesne ptice ga tek povremeno izlučuju. Sporadični su slučajevi
nalaza kataralnog proventrikulitisa rentgenskim snimanjem s kontrastnim sredstvom.
Radiografskom pretragom moguće je otkriti proširenje žljezdanog želuca. Prateći
nalaz heterofilije odnosno leukocitoze može biti od pomoći u postavljanju dijagnoze.
Pouzdano se zna da obolijeva uvijek veći broj ptica u istom kavezu ili volijeri, te mladi
ptići koje othranjuju roditelji. S obzirom na nalaz megabakterija u povraćenom
sadržaju voljke i izmetu očekivan je horizontalan prijenos infekcije. Nažalost, bolest
se još uvijek najčešće otkriva postmortalno.

LIJEČENJE
Nema uspješnog liječenja, terapija antimikoticima je proturječna (npr. nistatinom ako
je u koncentraciji od 100.000j/ml daje se 3-6ml/kg, odnosno 3,000.000 ij). Opisana je
i primjena amfotericin B (Ampho-Moronal, Fungilin, Fungisone). Lijek se primjenjuje
per os (dva puta dnevno tijekom 10 dana u dozi od 0.5 mg po ptici prosječne tjelesne
mase odrasle "tigrice" ili 100mg/kg) i to tako da ga se otopi u kompleksu
ciklodekstrina. Učinkovitost lijeka ne očituje se u ptica u kojih je već nastupio velik
stupanj oštećenja sluznice žljezdana želuca. Povoljno djeluje i zakiseljavanje vode
octenom ili limunskom kiselinom u dozi od 0,15 ml/1 l vode za piće.

VIII. GLJIVIČNE BOLESTI

90
 1. Candida

Candida albicans je kvascima slična gljivica koja najčešće uzrokuje infekciju

gastrointestinalnog trakta i to prije svega infekciju usne šupljine, voljke, a povremeno
i ostalog dijela probavnog sustava. Infekcija u mladih ptica posebice je opasna, a
također i u ptica dugotrajno tretiranih antibioticima koji poremete normalnu mikrofloru.
Klinička slika ovisi o dobi ptice i imunitetnom statusu a infekcija se najčešće očituje
bjelkastim naslagama po usnoj šupljini. U tim naslagama, ako gledamo pod
mikroskopom, nalazimo gljivice. Klinički znakovi u ptica mogu biti bolno uzimanje
hrane i prazna voljka. Mlade ptice ne dobivaju na težini. Ponekad se pojave
abnormalnosti na kljunu i nekroze po jeziku. Ne smatra se vrlo kontagioznom, ali se
može raširiti u jatu ako se upotrebljava isti pribor za hranjenje. Sistemna bolest
izuzetno je rijetka, no ukoliko se pojavi gljivice se mogu naći u krvi, koštanoj srži i
parenhimskim organima. U gusaka i purana nastaje infekcija kloake a u ptica
močvarica kandidijaza uzrokuje lezije na plivaćim kožicama. Infekcija se može
pojaviti i na koži, češće na glavi i vratu golubova što uzrokuje čupkanje perja.
Dijagnoza se u tom slučaju postavlja na temelju biopsije perja ili mikroskopskom
pretragom perja.
Valja biti pažljiv pri prosudbi bolesti, obzirom da je kandidijaza često sekundarna
bolest.
Infekcija se lagano liječi peroralnim uzimanjem lijekova antimikotika. Kožne infekcije
lijeće se lokalno, no teže su izlječive.

2. Aspergillus

Aspergiloza je gljivična infekcija koja se može ustanoviti u mnogih vrsta ptica.

Uzrokuju ju gljivice reda Aspergillus i to posebice A. fumigatus, a ponekad i A. flavus,
A. niger i A. terreus.
Smatra se da je aspergiloza oportunistička infekcija, a sam uzročnik proširen je
posvuda po okolišu, pa su ptice stalno izložene izvoru infekcije. Obolijevaju najčešće
one kojima je oslabljen imunosni sustav ili su oboljele od neke druge bolesti. Zdrave
se ptice najčešće mogu oduprijeti i kontrolirati infekciju. Kronično bolesne ptice,
pothranjene, držane u lošim zoohigijenskim uvjetima podložnije su infekciji

91
aspergilima. Na nesreću, anatomska građa respiratornog sustava ptica pruža dobre
uvjete za inkubaciju i rast gljivica. Tome su uzrok prije svega zračne vrećice koje
gotovo i nisu prokrvljene pa jednom kad se razvije aspergiloza postoje dobri uvjeti za
njezino razmnožavanje. Ptice koje provedu mnogo vremena u gnijezdu prijemljivije
su, jer u gnijezdu gljivice također imaju povoljne uvjete za rast. Ptice ih mogu
udahnuti i kod hranjenja. Aspergiloza je osobito česta kao kronična bolest dišnog
trakta u velikih papiga, ptice beo, te ptica grabljivica, posebice sokolova koji se drže u
sužanjstvu. Tjednima ptica ne mora pokazivati kliničke znakove bolesti. Ponekad
vlasnik primjećuje poteškoće kod hranjenja, ptica je apatična, kljun drži često
otvoren, no tek kasnije ptica otežano diše, kašlje, šmrca ili se jave poremetnje u
glasanju.
Kod liječenja kroničnih bolesti antibioticima dolazi do supresije imunosnog sustava i
poremetnje normalne mikrobiološke flore. Takvo stanje u organizmu ptice
omogućava razvoj sekundarne infekcije, četo aspergiloze. Uz to mora se paziti na
hranidbu i zoohigijenske uvjete u nastambi. Mnogi slučajevi infekcije ostaju prikriveni
do razudbe jer ptice mogu biti inficirane godinama, a da ne pokazuju kliničke
znakove.
Aspergiloza se može dijagnosticirati radiografijom, endoskopski i izdvajanjem
uzročnika nacjepljivanjem materijala (obrisaka ) na hranjivu podlogu, no valja imati na
umu da gljivice rastu najmanje pet dana.
U ptica koje su izložene predisponirajućem faktoru za ovu bolesti, može se započeti
preventivno liječenje, odnosno medikamentozna preventiva je u ovom slučaju
opravdana.
Liječenje aspergiloze je dugotrajno i teško. Terapija mikostaticima ponekad se
provodi i šest mjeseci ili duže da bi uzročnika konačno uklonili iz organizma.
Potrebno je primijeniti lijekove koji se dobro resorbiraju, te pokušati liječiti
inhalacionim postupkom.

3. Cryptococcus

Cryptococcus neoformans je vrlo rijetka gljivična infekcija ptica kućnih ljubimaca,

ponekad se javi u golubova ili papiga. Klinički znakovi bolesti su dispneja, gubitak
težine, proljev, krvarenje iz probavnog trakta, paraliza. Hematološki često možemo

92
ustanoviti anemiju i heterofiliju. Pri razudbi nalazi se želatinozne tvorbe u dugim
kostima, u respiratornom traktu, trbušnoj šupljini, sinusima i mozgu.
Dijagnozu postavljamo nakon nalaza organizma u izlučevinama ili ispirku traheje. To
je ovalna do okrugla gljivica s mukoplisaharidnom kapsulom i boji se bazofilno
Wrightovim bojenjem. Kapsula koja se ne oboji tvori prozirnu zonu oko gljivice.
Zoonoza je, te ju je potrebno liječiti. Najčešće koristimo amphotericin B ili
ketokonazol.

4. Trichophyton

Rijetko, dermatofitoze su prouzročene vrstama Trichophyton (Trichophyton gallinae),

najčešće u kombinaciji s gljivicom Rhodotorula. Bolest se javlja u ptica koje imaju
loše uvjete držanja. Kao uzročnici dermatofitoza različitih vrsta ptica opisane su i
druge gljivice: Aspergillus, Mucor i Penicillium, no ti slučajevi vrlo su rijetki.
Klinički znakovi trihofitoze su gubitak perja uz zadebljanje kože koja se peruta, lezije
po glavi i nogama ili bijele kraste na podbranjacima i kresti.
Dijagnoza se postavlja citološkim nalazom (obojani preparat po gramu), ili kulturelno.
Kreme koje sadrže antimikotike upotrebljavaju se za liječenje. Pri dijagnostici treba
biti vrlo oprezan jer trihofitoza je zoonoza.

93
I X. VIRUSNE BOLESTI
X. VIRUSNE BOLESTI PTICA

1. UVOD

Bolesti ptica kućnih ljubimaca prouzročene različitim vrstama

mikroorganizama izuzetno su brojne. Od njih najučestalije, izazvane su djelovanjem
virusa. Česta posljedica im je uginuće pojedinih ptica ili čitavih jata. Genomska
raznolikost i složenost biologije virusa otežava dijagnostiku bolesti koje izazivaju, pa
je tako otežano i njihovo suzbijanje. Opisi različitih bolesti ptica zauzimaju značajni
dio znanstvene i stručne literature. Više je, međutim, članaka koji ih nestručno
opisuju, a predstavljaju zabilješke o iskustvima uzgajivača, često nedovoljno
educiranih čak i za prepoznavanje temeljnih pokazatelja zdravlja, odnosno bolesti
ptica. Posljedica toga je često nedoumica imaoca ptica u svezi prihvaćanja neke
preporuke, te nejasnoća s obzirom na odgovornost koju preuzima pri sprečavanju
pojave bolesti ili pokušaju smanjenja njenih posljedica u slučaju pojave. Naredni
prikaz namijenjen je boljem razumijevanju dosadašnjih spoznaja o bolestima
kaveznih ptica poznate virusne etiologije. Pored njih opisane su i one za koje se
vjeruje da ih izazivaju mikroorganizmi.

2. SPREČAVANJE POJAVE BOLESTI (PREVENTIVA)

Temeljne postavke sprečavanja pojave bolesti kaveznih ptica slične su onima

koje se odnose na domaće vrste peradi. Svode se na:

1. Planiranje broja i vrsta ptica u uzgoju

2. Nabavljanje jata iz poznatog izvora gdje se nadzor zdravlja može dokazati
3. Pravilno provođenje karantene
4. Pretraživanje ptica ili jata prije i nakon isporuke, primjenom odgovarajućih i
vjerodostojnih laboratorijskih proba
5. Pravilni način uzgoja i hranidbe ptica
6. Primjena učinkovitih postupaka sanitacije prostora
7. Poznavanje i primjena temeljnih postavki očuvanja zdravlja ptica

94
Planiranje broja i vrsta ptica u uzgoju. Dobro planiranje broja i pravilan odabir ptičjih
vrsta od strane uzgajivača ili imaoca ptica, najznačajniji su u sprečavanju pojave
bolesti. Već prije negoli se ptice nabave, treba razmotriti prednosti i nedostatke
držanja određenih vrsta. Temeljno pravilo pri tom koje se nažalost rijetko poštuje, je
održavanje brojem vrsta, što je moguće jednostavnije zbirke. Mnoge virusne bolesti
koje su primjerice, subkliničke u nekih papiga, izazivaju pogubnu bolest u drugih
vrsta ptica. To je posebice učestala pojava ako se u uzgoju nalaze vrste papiga iz
geografski različitih područja. Tako je poznato da vrste poput agapornida (Agapornis
sp.), nimfi (Nymphicus hollandicus), tigrica (Melopsittacus undulatus) i konura
(Aratinga) učestalo obolijevaju od određenih virusnih bolesti, što svakako treba uzeti
u obzir. Sa stajališta sprečavanja pojave bolesti, idealni avijarij sadrži jednu vrstu ili
skupine sličnih vrsta ptica. Zbog toga uzgajivači ili vlasnici skupih ptica (poput
kakadua) ne bi smjeli istodobno nabavljati manje vrijedne ptice, primjerice tigrice ili
agapornise.

Nabavljanje jata iz poznatog izvora. Pojava neke virusne bolesti, često je neposredno
povezana s nekontroliranom nabavkom ptica iz različitih izvora. Dešava se to
nabavkom ptica na izložbama ili pri rasprodajama, gdje je mogućnost mehaničkog
prijenosa bolesti najveća. U svakodnevici, ptice koje isporučuje uzgajivač ili
prodavač, često nisu prethodno predočene budućem imaocu (primjerice, poklonjene
ptice). Sve novo nabavljene ptice trebale bi budućem imaocu stići bez posrednika, od
poznatog i uglednog uzgajivača. Osobe koje nabavljaju ptice trebale bi, bez
ustručavanja, zahtijevati podatke o ptici ili zatražiti mišljenje stručnjaka specijaliste za
uzgoj i zdravlje ptica. Ukoliko je moguće, prostor za budući uzgoj ptica trebalo bi
pregledati prije negoli se ptica isporuči i useli. Potvrda o zdravlju od strane stručnjaka
koji nadzire uzgoj i sukladna garancija zdravlja koju daje uzgajivač su dokazi da
isporučena ptica dolazi iz zdravog uzgoja.

Pravilno provođenje karantene. Postupak karantene značajno se razlikuje kod

pojedinih uzgoja. U velikim uzgojima moguće je zahtijevati zasebne prostore i
određeno osoblje radi održavanja ptica u karanteni. Kod kuće i u stanovima, novo
nabavljene ptice moguće je držati u izdvojenoj prostoriji i posluživati ih tek nakon
drugih ptica. Za ptice u karanteni valja koristiti posebne hranilice i drugi pribor. Čak i

95
u privatnim kućama, desbarijera za obuću ili posebna obuća te odjeća mogu se
koristiti radi sprečavanja širenja virusne zaraze iz prostora karantene na druge ptice.

Točno određivanje potrebnog trajanje karantene teško je. Ona mora biti
dovoljno duga i djelotvorna, ali ne preduga da obeshrabri imaoca i prisili ga na
izbjegavanje postupka u cijelosti. Prihvatljivo trajanje je 60-90 dana uz uzimanje u
obzir činjenice da neke infekcije (primjerice “bolest mršavljenja” /wasting disease/ i
unutrašnja papilomatoza) mogu trajati i godinama prije negoli se klinički očituju.

Pretraživanje ptica ili jata prije i nakon isporuke. Pretraga koju obavlja specijalizirani
veterinar kritični je dio preventive bolesti i treba je ostvariti prije ili neposredno nakon
nabavljanja ptica. Pored kliničke pretrage, svaki veterinar specijalist može koristiti niz
prikladnih laboratorijskih proba. Broj krvnih stanica, kemijska pretraga krvnog
seruma, bojenje po Gramu i radiografija, doduše rijetko dokazuju specifičnu virusnu
bolest, ali daju značajni uvid u opće zdravlje ptice. Dodatne dijagnostičke probe ovise
o vrsti ptice koje se pretražuje te vrsti i tipu nastambe u koju ptica ulazi. Ipak, samo
pretraživanje nije dovoljno i nikada nije kraj u suzbijanju virusnih bolesti. Bez obzira
kako dobre bile, lažne pozitivne i lažne negativne reakcije pojavljuju se u manjem
postotku kod svih proba.

Pravilni način uzgoja i hranidbe. Odgovarajući smještaj i hranidba, razlikuju se za

svaku vrstu ptica, no neke opće postavke potrebno je uzeti u obzir za sve ptice.
Prenapučenost i nedostatno provjetravanje najviše pogoduju širenju bolesti.
Rasplođivanje više parova u velikim volijerama više pogoduje širenju bolesti negoli
parenje u zasebnim kavezima. Stres što ga izaziva rukovanje pticama značajan je.
Čimbenici poput odgovarajuće veličine kaveza, pravilni položaj prečki, dobra
konstrukcija kutije gnijezda, uočljivost prepreki, kontrola mikroklime i zadovoljenje
drugih potreba vezanih uz vrstu, povoljno djeluju u umanjenju stresa.

Primjena učinkovitih postupaka sanitacije prostora. Sanitacija prostora najbolje se

ostvaruje promjenom djelotvornih dezinficijensa. Oni uništavaju patogene
mikroorganizme, bakterije i gljivice, ali ne uvijek i viruse. Međusobnim odmicanjem
pojedinih kaveza s pticama, postiže se učinak “razrijeđenja” što pomaže u
ublažavanju učinka zaraze ukoliko ona već postoji. Odgovarajući razmak između

96
kaveza i redovito čišćenje opreme također umanjuje koncentraciju virusa i smanjuje
mogućnost njegovog horizontalnog širenja. Učinak čišćenja međutim, zbog načina
širenja uzročnika nekih bolesti, nije dovoljan i ne smije biti prenaglašen. Bez obzira o
kojem se virusu, bakteriji ili gljivici radilo, većina ih se izlučuje izmetom, a nalazimo ih
u prašini perja i ostacima vezanim uz ptice u sužanjstvu. Učestalo čišćenje i
uklanjanje ovih materijala može biti način smanjenja koncentracije patogena, pa i do
ispod one potrebne za zaražavanje. Dezinfekcija se u pravilu mora sprovesti tek
nakon temeljitog mehaničkog čišćenja i pranja prostorije i opreme. Ručne hranilice i
posude za vodu i sjemenje, najbolje je dezinficirati nakon svake upotrebe. Njihovo
kuhanje ili uranjanje u otopinu dezinficijensa također je učinkovito. Pranje posuda u
perilici za suđe, iako nije pravi postupak sterilizacije, uglavnom zadovoljava. Pojedine
vrste virusa razlikuju se u osjetljivosti prema dezinficijensima. One koji imaju ovojnicu
(envelopa) najjednostavnije je inaktivirati, a osjetljivi su prema uobičajenim
dezinficijensima (klorheksidin, kvarterni amonijevi spojevi). Virusi bez envelope,
inaktivirani su tek primjenom fenolnih spojeve i natrijeva hipoklorita, odnosno
stabilnog klornog dioksida, iako niti to nije uvijek djelotvorno.

Dezinfekcija cijelog prostora, napose onog s velikim drvenim površinama, često je

vrlo otežana. U peradarskoj proizvodnoj praksi, formaldehid pokazuje se
djelotvornim dezinficijensom, no vrlo je otrovan te ga mogu koristiti jedino
kvalificirane osobe. Stručnjaci u peradarskoj proizvodnji svakodnevno koriste
formaldehid, pa je dobro s njima se posavjetovati.

Poznavanje i primjena temeljnih postavki očuvanja zdravlja ptica. Opća svijest

imaoca ptice neophodna je, bez obzira na vrstu ptice koju uzgaja. Veterinar
specijalist uzgoja ptica treba što je moguće više vremena posvetiti školovanju imaoca
ptica, tumačeći im kako zaštititi vlastitu životinju. Ovo je dio praktičnog pristupa te se
odvija usporedno s primjenom mjera zaštite, napose za imaoca, uvijek vrijedne ptice.

3. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

Za dokaz virusnih zaraza na živim pticama moguće je koristiti brojne dijagnostičke

probe. Isto tako brojnim načinima moguće je dokazati viruse u uzorcima tkiva bilo

97
 žrtvovanih ili uginulih ptica. Svaka od tih proba ima odgovarajući opseg primjene i
ograničenja. Poznavanje biologije svakog virusa i mogućnosti raspoloživih
dijagnostičkih proba, potrebni su praktičaru za uzimanje uzoraka potrebnih pri
dijagnostici i iznalaženju odgovarajućeg postupka preventive bolesti.

Uobičajene serološke pretrage pokazale su se korisnim u dijagnozi virusnih

zaraza ptica. Pozitivni specifični titar protutijela nekog virusa upućuje na aktualne ili
prošle infekcije tim virusom. Nažalost, nalaz ili odsutnost protutijela nekog virusa nije
uvijek vezan uz njegovo izlučivanje iz organizma. Tako ptice mogu biti serološki
pozitivne i ne izlučivati virus, ali isto tako mogu biti aktivni izlučivači virusa, no zbog
početka zaraze još nisu stvorile protutijela.

Nekoliko je proba raspoloživo za dokaz serumskih protutijela.

Virusneutralizacija je korisna jer se može koristiti za pretragu seruma svih vrsta ptica
te dokazuje jednako imunoglobuline IgG i IgM. Ograničenje ove probe je često dugo
vrijeme (više dana) potrebno za njeno izvođenje. Brža je proba imunodifuzije u gelu,
no ona je manje osjetljiva negoli virusneutralizacija, te se zato rutinski rijeđe koristi.
Proba fiksacije komplementa također se koristi kao brz način dokazivanja protutijela
u serumu. U ptica dakako, probom fiksacije komplementa mogu se dokazati jedino
IgG, a povremeno nazočne antikomplementarne tvari u serumu mogu obezvrijediti
rezultate probe. Ukoliko se proba ne izvodi dovoljno pažljivo, mogući su i lažni
rezultati.

Naredna, sve učestalije koristi se imunoenzimna (ELISA) serološka proba.

Ona je brza i osjetljiva, ali također s mogućim lažno pozitivnim rezultatima. Značajni
nedostatak ove probe je i njena ovisnost o specifičnosti sekundarnih protutijela.
Ukoliko se proba ELISA koristi za pretragu krvnih seruma različitih vrsta ptica, treba
je ocijeniti za svaku vrstu kako bi se rezultati mogli pravilno interpretirati.

Genetske probe izrađene su tek za nekoliko virusa i neosporno za praksu, biti

će raspoložive i za druge u bliskoj budućnosti. U živih ptica, deoksiribonukleinska
kiselina (DNK) ili ribonukleinska kiselina (RNK) izdvoji se iz odgovarajućeg uzorka, a
virusna DNK ili RNK, ukoliko je prisutna, umnoži (amplificira) do dokazive količine,
postupkom zvanim lančana reakcija polimerazom (Polymerase Chain Reaction) ili

98
PCR. Ova je proba izuzetno osjetljiva i pri određenim okolnostima njome se može
dokazati nazočnost i jedne jedine virusne čestice. Opisani stupanj osjetljivosti nije
uvijek prednost, zbog moguće kontaminacije uzorka bilo u nastambi ili u laboratoriju,
što dovodi do lažne pozitivnih rezultata. Opetovano, biologija nekog virusa mora se
uzeti u obzir pri tumačenju rezultata PCR probe. Ukoliko se ovom probom u ptice
određuje svojstvo izlučivanja virusa, a ona ga izlučuje tek povremeno, samo jedan
negativni rezultat ukoliko se ne ponovi je bez značenja.

Proba PCR se također može koristiti u identifikaciji virusa. Nazočnost virusa u

tkivu međutim, ne znači i dokaz da je bio uzrokom bolesti ili smrti ptice. Zbog toga
je PCR najbolje koristiti ne zasebno, već usporedo s histopatološkom pretragom.

Genetske probe mogu se također koristiti za dokaz virusa in situ. Njihova

rutinska upotreba ograničena je na samo nekoliko virusa. Za sada, dijagnoza virusnih
bolesti se u najvećem broju slučajeva može postaviti temeljem histološke pretrage,
čineći tako spomenutu probu često nepotrebnom. Ubuduće, izrada različitih proba za
dokazivanje virusa što ih je značajno teže dokazati tradicionalnom mikroskopijom,
značajno će pomoći patologu.

Histopatološka pretraga je još uvijek izuzetno značajna za dijagnostiku.

Dakako, patolog je tu podređen veterinaru, jer ukoliko za pretragu ne dostavi cijelu
pticu ili potreban broj uzoraka tkiva, dijagnostički patognomonične lezije mogu se
previdjeti. Mnoge virusne bolesti ostavljaju malo makroskopskih promjena iako
zaražavaju brojne organe. Zato dostava na pretragu tek jednog komadića jetre,
bubrega ili crijeva, često je uzaludni pokušaj. Ukoliko se cijela ptica dostavlja na
patološku pretragu, na raspolaganju je veliki izbor dijagnostičkih sredstava,
uključujući i elektronsku mikroskopiju, bojenje florescentnim bojama, te izdvajanje
virusa.
Izdvajanje uzročnika je naredna metoda dijagnostike virusne bolesti. Za neke
virusne bolesti ptica, to je i jedini način njihova dokaza. Postupak izdvajanja često je
neophodan za određivanje soja uzročnog virusa. Svi se pak virusi ne mogu dokazati
rutinskim probama izdvajanja inokulacijom ptičjeg zametka odnosno stanične kulture.
To je inače skup i dugotrajni postupak pa koji puta traje i nekoliko tjedana prije negoli

99
se virus može izdvojiti i identificirati. Odgovarajući postupak rukovanja svježim tkivom
pri tome neophodan je.

4. CIRKOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Kliničko očitovanje
Tablica 1. Kliničko očitovanje cirkovirusne infekcije

Znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

Displazija perja Mnoge vrste papiga Učestala

Sekundarna aspergiloza Mladunčad afričke sive Rijetka

i druge zarazne bolesti papige i drugih vrsta Česta
papiga
Polyomavirus u odraslih Papige vrste Eclectus
ptica Druge papige Rijetka

Uginuće legla s Kanarinci Vrlo rijetka

povećanjem žučne Nepoznata
vrećice
Bolest kljuna i perja u psitacina (Psittacine Beak and Feather Disease)

Virus bolesti kljuna i perja u psitacina (PBFDV) dokazan je u 42 specijesa papiga i

moguće zaražava i izaziva bolest i u brojnih drugih vrsta. Povijesno, kakadui,
plemenita papiga (Eclectus raratus), agapornisi, tigrica i afrička siva papiga
(Psittacus erithacus) učestalo su obolijevali od ove bolesti. PBFD prepoznat je u
nekoliko drugih australskih i papiga jugoistoka Azije, nekoliko vrsta afričkih i
papiga jugozapada Azije te crvene are (Ara macao), amazonske papige i pionus
papige.

Postoje neke raznolikosti u kliničkom očitovanju ove bolesti, što je djelomično

povezano s biološkim svojstvima inficirane vrste, dobi u kojoj dođe do
zaražavanja, te moguće drugih čimbenika koje treba tek odrediti. U kakadua kao
akutna zaraza PBFD pojavljuje se u mladunčadi u gnijezdu te mladih ptića, a kao

100
kronična progresivna bolest, u starijih ptica. Velika većina ptica s kroničnim
oblikom PBFD prve lezije razvije između šestog mjeseca i treće godine života.
Rjeđe, od PBFD obole ptice sve do dobi 20 godina. Prvi znakovi PBFD su gotovo
nezamjetljivi i blagi. Nedostatak praha po kljunu može biti prvi pokazatelj da je
donje perje s prahom bolesno. U nekih ptica zakašnjelo je mitarenje. Detaljniji
pregled ovih ptica općenito otkriva najmanje nekoliko displastičnih pera. Jednako
može oboljeti donje i konturno perje, ali će se bolest uglavnom jače očitovati na
jednom ili drugom. U početku oboljelo perje je široko raspršeno što je vezano uz
pojavu mitarenja. Kako bolest napreduje, svo perje se izgledom mijenja i postaje
bolesno, općenito u simetričnom rasporedu. U uznapredovalih slučajeva preostaje
samo donje perje, nekoliko raspršenih konturnih pera ili ne preostane ništa.

Oboljelo perje očituje različiti stupanj displazije. Učestala je hiperkeratoza pera što
dovodi do njegova zadebljanja i retencije. Pera u rastu su kratka i mogu biti
skvrčena na proksimalnim krajevima ili pri osnovi. Stanjenje rahisa i recenta te
prethodno krvarenje unutar pernog stabalca je učestalo. U nekih pera toliko je
ometan rast da ono sadrži jedino neorganiziranu masu keratina. Srednje jako
zahvaćena pera su čvorasta s poprečnim linijama distrofije i uzdužnom frakturom
na bilo kojem mjestu.

Lezije kljuna su česte u žutokukmastog kakadua (Cacatua galerita), Major

Mitchell’s kakadua (C. leadbeateri), molučkog (C. moluccensis) te bijelog (C. alba),
zatim korela kakadua (C. sanguinea) i galaha (Eolophus roseicapillus). Ove su
lezije manje učestale ili potpuno odsutne u drugih specijesa. Opisane lezije mogu
se pojaviti u bilo kojoj fazi bolesti, ali se najčešće zapaze u ptica s
uznapredovalom bolesti. Rane promjene na kljunu posljedica su hiperkeratoze
površinskog sloja. One izazivaju produženje kljuna i njegov prekomjerni rast.
Posljedično, razviju se uzdužne pukotine. U terminalnom stadiju bolesti dolazi do
frakture distalnog dijela kljuna što u podlozi ostavlja sloj nekrotičnog tkiva i kost.
Nekroza sluznice nepca dovodi do njena odvajanja od kljuna. Nastali prostor puni
se kazeoznim materijalom. Ispod kazeoznog materijala je kost. Ove su lezije bolne
pa ptica djelomično ili potpuno odbija hranu i gladuje. Sekundarna infekcija kljuna i
usne šupljine je česta. Patološki proces sličan kao i na kljunu, može zahvatiti
nokte, premda ove općenito nisu značajne u kliničkom očitovanju PBFD.

101
Ukoliko patološke promjene kljuna nisu izrazite, ptice s PBFD mogu poživjeti više
godina. Većina takvih ptica ipak ugine unutar 6-12 mjeseci od početka znakova
bolesti, bilo zbog primarnih lezija ili sekundarnih infekcija. Sve više podataka
upućuje na to da je pticama s PBFD znatno oslabljen imunološki sustav. Kao
posljedica infekcije oportunističkim patogenima, što uključuje kvasce i druge
gljivice, gram pozitivne i gram negativne bakterije, kriptosporidije i ptičji
polyomavirus, učestale su komplikacije obično uz terminalno očitovanje PBFD.

Akutna PBFD u mladunčadi kakadua u leglu može započeti s nespecifičnim

znakovima poput potištenosti i regurgitacije. Lezije perja razviju se brzo i opsežno,
a izgledom mogu biti istovjetne promjenama zapaženim u kroničnog oblika PBFD.
Česti je nalaz prstenastog pojasa suženja pri bazi pera što se razvije u brojnih
pera. Takva pera lako pucaju i mogu krvariti. Također se slabo drže u folikulu te iz
njih lako ispadaju. Razumljiva posljedica bolesti je ugibanje i propadanje legla
mladunčadi. Oštećeno perje je bolno i s pticom se ne može rukovati. Kao i kod
kroničnog oblika PBFD, u početku infekcije smanjena je količina praha po kljunu.
Ovaj znak ipak nije specifični, jer se mladi kakadui ne uređuju tako često i temeljito
kao odrasli i uobičajeno imaju manje praha po kljunu. Uznapredovale lezije kljuna
rijetko nalazimo zbog kratkoće vremena u kojem akutna bolest obično postaje
smrtonosna. Kod starijih ptica, brzina i stupanj razvoja bolesti može varirati.
Istraživanja bolesti upućuju na češću pojavu brze fatalne bolesti u bijelog i
žutokukmastog kakadua, dok se više kronična bolest očekuje u galaha.

Akutna PBFD također se pojavljuje u mladunčadi afričke sive papige. U pokusno

inficiranih ptice, nespecifični sistemski znakovi pojave se prije lezija perja.
Distrofija perja istovjetna kao i kod kakadua, pojavljuju se i u afričke sive papige.
Novo izrasla konturna pera, inače sive boje, koji puta postaju crvena. Crveno
obojenje konturnog perja nije međutim specifično za PBFD. Lezije perja ne moraju
se očitovati u svih afričkih sivih papiga s PBFD. Mnoge afričke sive papige što još
prije spolne zrelosti uginu s aspergilozom i sistemskom bakterijskom bolesti imaju
također i virusne uklopine u Fabricijevoj burzi. Ovo zapažanje upućuje na to da

102
bolest organa imunološkog sustava izazvana djelovanjem virusa, može biti
osnova osjetljivosti i prema drugim bolestima.

Naredna bolest vezana uz PBFDV u afričke sive papige je progresivna i neizlječiva

smrtonosna anemija. Slične promjene u ove papige izaziva zaraza reovirusom,
zbog čega patogenezu svake anemije tek treba detaljno istražiti.

Neka jata agapornisa učestalo su zaražena s PBFD virusom. Promjene perja u tih
papiga manje su karakteristične negoli u drugih ptica, a bolest se najčešće
pojavljuje u mladih spolno zrelih ptica. Ove ptice postaju kliconoše. Mogu odbaciti
perje koje više ne izrasta ili se produženo mitariti. Distrofično perje može
prevladati, ono može biti raspršeno ili potpuno otpadne. Neke od takvih ptica
prežive više mjeseci ili godina, što upućuje na to da mali postotak može spontano
ukloniti virus iz organizma i ozdraviti.

PBFDV je enzootičan u nekim uzgojima tigrica, ali nije toliko proširen kao u
agapornisa. Najčešće zaražena je mladunčad. Prema iskustvu, opsežne promjene
perja slične onima zapaženim kod kakadua su rijetke. Umjesto toga mnoge od
ovih ptica su normalno opernaćene osim što im potpuno nedostaje primarno i
sekundarno perje. Vlasnik izvještava da su te ptice “trkači” i “puzači” a ovaj se
oblik bolesti naziva “Francusko mitarenje” (French molting). Opisane lezije ipak
nisu specifične za PBFD jer istovjetne abnormalnosti perja mogu nastati i kod
infekcije ptičjim polyomavirusom, a obje se bolesti mogu pojaviti istodobno.

Klinički, PBFD u plemenite papige vrlo je sličan obliku kojeg zapažamo u

agapornisa. Distrofično perje se može, ali i ne mora naći, no kakvoća mu je u
klinički bolesnih ptica loša. Prema iskustvu, smrtonosna zaraza polyomavirusom u
odrasle plemenite papige pojavljuje se istodobno s PBFDV infekcijom.

Zaraza virusom PBFD u papiga Novog Svijeta i to u subkliničkom i kliničkom

obliku, dokazana je i opisana u najnovije doba. Oboljele ptice klinički očituju

103
karakteristične lezije perja što su u osnovi istovjetne onima u kakadua. Poput
kakadua, bolest je opisana u ptića u leglu, te odraslih ptica.

Etiologija i patogeneza

Uzročnik PBFD je neobavijen, 14-17 nm jednolančani DNK virus. Prirodno se

pojavljuje u australskih papiga, te uzrokuje bolest u visokom postotku u
jednogodišnjih kakadua nekoliko specijesa. Točan način prijenosa nije poznat, ali
se vjeruje da zarazni virus ulazi u organizam oralno, inhalacijom ili moguće
kretanjem preko folikularnog epitela Fabricijeve burze. Velike količine virusa
izlučuju se fecesom i otpacima perja. Nadalje, virus je dokazan u sadržaju voljke,
što upućuje na moguće zaražavanje potomaka pri njihovu hranjenju regurgitiranim
sadržajem voljke. Materalni prijenos čini se moguć, jer u inkubatoru izleženi ptići
mogu oboljeti. Da li je to zbog ugradnje virusa u jaje, kontaminacije ljuske virusom
ili nekim drugim izvorom iz okoliša, nije poznato. Uloga što je materalni prijenos
ima u širenju zaraze virusom PBFD ostaje tako neodređena.

Osjetljivost prema infekciji moguće je vezana uz dob. U tigrice pokusna infekcija

upućuje na veću osjetljivost prema bolesti u ptica mlađih od sedam dana. Na to
upućuje i otpornost odraslih galaha prema infekciji oralnim putem.

Umnažanje virusa odvija se u brojnim tkivima, uključujući timus, Fabricijevu burzu,

voljku, jednjak, crijeva, kožu i perje. Virus je dokazan i u cirkulirajućim leukocitima.

Displazija perja posljedica je djelovanja virusa što izaziva nekrozu i

propadanja epidermalnog vrata, intermedijarnog i bazalnog epidermisa te pulpe
pera, trombozu i krvarenja unutar pulpe pera. Oštećenje germinalnog epitela
kljuna je slično, te dovodi do značajnih makroskopskih promjena. Nekroza burze,
timusa i moguće cirkulirajućih leukocita, može dovesti do imunosupresije i pojave
uvjetovanih bolesti.

104
 Inkubacija PBFD u ptića u gnijezdu zna biti i kratka, 3-4 tjedna. Produžena
inkubacija, nekoliko mjeseci i moguće godina međutim, učestalija je. Virus je
moguće dokazati u krvi i prije pojave kliničkih znakova, već dva dana nakon
pokusne infekcije. Prema kliničkom zapažanju dakako, pri prirodnom zaražavanju
za razvoj viremije potrebno je duže razdoblje.

Klinički izgled bolesti ovisi o zaraženoj vrsti i općem zdravlju pojedine ptice.
Prolazna viremija, bez razvoja kliničkih znakova čini se, česta je pojava.
Uklanjanje virusa iz organizma vjerojatno ovisi o pravodobnoj tvorbi dovoljne
količine cirkulirajućih protutijela. Rijetko su klinički znakovi samo prolazni, a
većina slučajeva je smrtonosna.

Dijagnoza

Uočljivi klinički znakovi PBFD u velikoj mjeri potkrijepljuju dijagnozu. U drugim pak
slučajevima, klinička bolest može izostati ili su znakovi nespecifični. Bez obzira
radi li se o kliničkom i subkliničkom obliku PBFD, proba PCR u kojoj se kao
ishodišni materijal koristi puna krv, značajno unapređuje dijagnostiku ove bolesti.
Spomenutom probom neposredno se dokazuje DNK virusa, a uz pažljivo
izvođenje probe očituje se dokazana njena velika osjetljivost i specifičnost. U
praksi, pravilno rukovanje s uzorcima potrebno je da bi se izbjegli jednako lažno
pozitivni ili negativni rezultati. Zaražena ptica izlučuje velike količine virusa,
posebno s odbačenim materijalom perja, što brzo dovodi do kontaminacije zraka i
okolnog prostora. Zbog osjetljivosti probe PCR, kontaminacija pa čak i s jednom
jedinom inficiranom stanicom, daje lažni pozitivni rezultat. Lažni negativni rezultat
može se pojaviti s uzorkom koji sadrži previše heparina. Zato se pri uzimanju
uzoraka za ovu laboratorijsku pretragu, preporuča količina 0,01 ml heparina
(1:1000 U/ml) u 0,49 ml krvi. Ptice s kliničkim znakovima PBFD i s pozitivnim
rezultatom probe PCR, imaju nepovoljnu prognozu. Poneke ipak i s bolesti žive
više godina. Neuobičajeno i rijetko, klinički znakovi bolesti prestaju, a u krvi ptice
virus se više ne može dokazati. Ukoliko ptica očituje kliničke znakove uz istodobno

105
negativni nalaz probe, moguće je koncentracija virusa vrlo visoka, pa interferira s
probom ili je ptica toliko leukopenična da je malo virusa ili ga u krvi uopće nema.
Treća mogućnost je nepravilno uzimanje uzorka. Histopatološko pretraživanje
materijala biopsije od ptica s PBFD može se tada koristiti radi potvrde kliničke
dijagnoze. Klinički zdrave ptice s pozitivnim rezultatom probe su u ranoj fazi
bolesti, prolaznoj subkliničkoj infekciji ili se radi o uzorcima koji su kontaminirani u
vrijeme prikupljanja. Preporučeno je nakon 90 dana, ponovno pretražiti klinički
zdrave ptice s prethodno pozitivnim nalazom.

Prije negoli je razvijena proba PCR, dijagnoza PBFD temeljena je na histološkoj

pretrazi otrgnutog perja u rastu ili bioptata perja i pernog folikula. Značajne
promjene u rastućem peru i njegovom folikulu te nalaz virusnih staničnih jezgrinih
ili citoplazmatskih uklopina, dovoljni su za dijagnozu. Slične uklopine neredovito
nađu se i u drugim tkivima. U afričke sive i plemenite papige, promjene perja ne
moraju se očitovati. U ptica bez lezija perja, kliničar obično ne posumnja na PBFD.
Kako se stanične uklopine mogu naći jedino u Fabricijevoj burzi, uzimanje svih
potrebnih uzoraka tkiva neophodno je za sigurnu dijagnozu.

Imunohistokemijsko bojenje i in situ hibridizacija, koriste su radi povećanja

osjetljivosti i specifičnosti rezultata histopatološkog pretraživanja. Iako se radi o
vjerodostojnim načinima dijagnoze PBFD, oni su rijetko potrebni u rutinskoj
dijagnostici.

Suzbijanje

Pojavom osjetljivih i specifičnih dijagnostičkih proba za dokaz PBFD, suzbijanje

bolesti značajno je pojednostavljeno. Sve novonabavljene ptice treba pretražiti na
virus u vrijeme isporuke. Kao alternativa predlaže se odgađanje pretraživanja za
mjesec dana, kako bi netom zaražene ptice imale dovoljno vremena za razvoj
viremije. Najsigurniji način je ptice pretražiti najprije pri isporuci, te postupak
ponoviti nakon mjesec dana. Pretraživanje novonabavljenih ptica je bez svrhe

106
ukoliko sve ptice u avijariju prethodno nisu pretražene. Iako skupo, pretraživanje
svih ptica u vrijednoj kolekciji, a napose ugroženih vrsta, može spriječiti moguće
katastrofalne posljedice zaraze. Ptice s pozitivnim nalazom probe treba odmah
ukloniti iz avijarija jer mogu izlučivati velike količine virusa.

Pretraživanje nije lijek za sve bolesti i ne može se koristiti kao nadomjestak

primjeni pravilnih tehnoloških postupaka suzbijanja bolesti. Prečesto uzgajivači,
imaoci i prodavači ptica kućnih ljubimaca, spremni su pretražiti veliki broj vrijednih
papiga, ali ne i manje ptice. Najnovije spoznaje ukazuju na to da pored
agapornisa, još i tigrice te kakadui imaju također značajnu ulogu kao izvor bolesti.
Uzgajivače velikih i često skupih vrsta ptica trebalo bi odgovoriti od uzgoja manjih
vrsta. Sprečavanje prijenosa bolesti u prodavaonici kućnih ljubimaca nije
jednostavno. Agapornisi, tigrice i kakadui su značajni izvor prihoda prodavaču, pa
većina vlasnika prodavaonica misle da ih moraju voditi na gospodarski isplativ
način. U tom slučaju, valja insistirati na oblikovanju i organiziranju prostora tako da
se male vrste drže odvojeno od velikih papiga. Posebni napor treba posvetiti
odvajanju mladih ptica od ostalih u prodavaonici, te što je moguće više smanjiti
njihov doticaj s kupcima. Naredna, ali nedovoljno iskorištena mogućnost u
suzbijanju bolesti, je isporuka ptica vlasnicima prodavaonica iz uzgoja slobodnih
od bolesti. Sustavno pretraživanje roditeljskih jata i nasumce mladih ptica svake
godine, može se koristiti za stvaranje jata slobodnog od specifičnih bolesti. Takvi
uzgajivači, a jednako i prodavači, mogu koristiti ovu činjenicu u oglašavanju
prodaje ptica.

Imaoce ptica treba odgovoriti od dodirivanja ptica tuđih jata. Treba ih također
upozoriti o riziku što ga predstavljaju izložbe, te ih poticati na uspostavu karantene
za izložene ptice, a te pretražiti nakon 30 dana. Razmještanje ptica, posebno
mladunčadi između različitih avijarija, treba strogo zabraniti.

Rutinske postupke održavanja higijene i odgovarajuće tehnološke postupke

treba stalno primjenjivati. Čišćenje je najbolja obrana protiv razvoja uzročnika
bolesti. Osjetljivost PBFDV prema dezinficijensima nije istražena. Ipak, poznato je

107
da su manji virusi, poput virusa anemije kokoši (također cirkovirus) vrlo otporni
prema najčešće korištenim dezinfijensima. Zato, posebice za ovaj virus,
uklanjanje prljavštine pranjem ili filtracija zraka, značajnije su mjere sprečavanja
bolesti, negoli tek pokušaj dezinfekcije prostora.

Preliminarni rezultati upućuju na zaštitu što je specifično potiče cjepivo. Kako

se PBFDV ne može uzgojiti na staničnoj kulturi, razvoj cjepiva ovisiti će o napretku
u postupku umnažanja virusa ili sintezi virusnog proteina.

Cirkovirusna infekcija u kanarinca (Serinus canaria)

Bolest s visokim pobolom i uginućem opisana je u mladunaca kanarinca.

Oboljeli ptići imaju prošireni abdomen i povećanu žučnu vrećicu. Opisan je i
eksudat u zračnim vrećicama. Bolest je od uzgajivača kanarinaca opisana kao
“crna mrlja”, jer se povećana žučna vrećica može nazrijeti kroz kožu abdomena
mladunca. Lezije ove koronavirusne infekciju opisane u drugih ptica nazočne su i
u kanarinaca, s karakterističnim jezgrinim i citoplazmatskim staničnim uklopinama.
Preliminarna istraživanja upućuju na različitost ovog virusa od uzročnika PBFD.
Dijagnoza se najjednostavnije postavlja u ptica dobi od 10 do 20 dana.

5. PARAMIKSOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Definicija bolesti

Egzotična newcastleska bolest (NB) ili velogena viscerotropna NB (vvNB)

uzastopce nastavlja biti najveća prijetnja peradarskoj industriji. U S.A.D., sve do
uvođenja karantene za sve uvezene ptice, slučajevi ove bolesti uvijek su potjecali
od krijumčarenih papiga ili pijetlova za borbu. Meksičke i centralno američke

108
papige, posebice mlade žutošije (Amazona ochracephala auropalliata), te
žutoglava amazonska papiga najčešće su uključene kao izvor ovih epizootija.

Kliničko očitovanje vvNB uključuje potištenost, gubitak apetita, mršavljenje i

proljev. Povremeno se uoče dišni, a uz njih i živčani znakovi, napose u ptica koje
prežive prvih nekoliko dana infekcije. Oni uključuju ataksiju, tortikolis, opistotonus,
dilataciju pupile, tresenje glavom, jednostranu ili obostranu paralizu krila i nogu, te
horeju (prisilne kretnje). Pobol i uginuće ovise o vrsti ptice. Opisana je pokusna
infekcija nakon koje je uginulo 55 % narančastoglave konure no tek 29 %
žutoglavih amazonskih papiga i 22 % tigrica. Druge vrste papiga moguće su još
manje osjetljive prema ovoj bolesti. Ptice što prežive infekciju ili su inaparentno
inficirane, mogu izlučivati virus tri tjedna, ali i preko godinu dana.

Paramyxovirus-2 (PMV-2) je virus kojem su, izgleda, rezervoar vrapčarke.

Virus je proširen svugdje u svijetu. Brojne, moguće i većina infekcija, dovodi tek do
prolazne dišne bolesti ili je zaraza potpuno asimptomatska. Mnogi sojevi virusa
izdvojeni su iz klinički zdravih inficiranih ptica što dokazuje da stalno inficirane
ptice mogu služiti kao rezervoar za širenje virusa. Vjeruje se da PMV-2 može
izazvati fatalnu bolest afričke sive papige. Pri razudbi nađe se kaheksija te
traheitis i pneumonija. Sojevi PMV-2 uglavnom su podrijetla od papiga smještenih
zajedno s uvezenim zebama.

PMV-3 je patogeniji od PMV-2. Zaraze se i obole najčešće psitacine, ali se

može prenijeti kontaktom i na vrapčarke. PMV-3 dokazan je u Japanu, Europi,
Britaniji i S.A.D. Zaraza je najčešće vezana uz netom uvezene ptice iako su
dokazani i slučajevi bolesti nimfi u vanjskim avijarijima. Neophema vrste,
Agapornis species, Amazona species, nimfe i tigrice, najosjetljivije su ptice prema
ovoj zarazi. U tih ptica prevladaju živčani znakovi i insuficijencija pankreasa. U
početku ptice odbijaju hranu i nakostriješena su perja. Uginuće može nastupit vrlo
brzo, čak 1-2 dana nakon zaraženja. Ukoliko je tijek bolesti produžen, razvijaju se
znakovi koje je nemoguće razlikovati od već opisanih za učinak vvNB. PMV-3
također napada pankreas, pa neke ptice izlučuju voluminozni izmet što sadrži

109
neprobavljeni škrob i mast. Uginuće je različitog stupnja, više stotina agapornisa,
ali također i uz veliki pobol, mali broj uginulih.

Opisan je i neobični oblik PMV-3 u nimfi držanih u vanjskom avijariju. Zaraza je

dokazana u mladunčadi u gnijezdu, a očitovana klasičnim živčanim znakovima uz
istodobno otežano disanje. Pri razudbi nalazom je dominirao limfoplazmacitski
miokarditis što je doveo do kardiomegalije i nakupljanja perikardijalne tekućine.

Tablica 2. Kliničko očitovanje paramyxovirusnih infekcija

Klinički znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

ptica

Egzotični VNB Mnogi specijesi Sporadično

Paramyxovirus-1(PMV- papiga su prijemčivi
1) U SAD, uglavnom u
Nespecifični sistemski krijumčarenih
znakovi s različitim papiga iz Centralne

110
uginućem, bolest CNS, Amerike i Meksika
konjuktivitis i dišna
bolest

Uvezene papige
Paramyxovirus-2 (PMV-
izložene zebama
Manje učestalo do
2)
Divlje i uvezene rijetko
Pneumonija, traheitis i
paserine
uginuće
Često
Inaparentna infekcija
Brojne papige,
gornjeg dijela dišnog
posebno specijes
sustava Srednje učestalo,
Neophema
Paramyxovirus-3 (PMV- uglavnom kod
Kanarinci i zebe
3) uvezenih ptica

Znakovi bolesti CNS: Manje učestalo,

tortikolis, vrtnja u krug, Nimfa uglavnom uvezene
nemogućnost letenja, ptice
različito uginuće Jedno izvješće
Živčani znakovi s
Tigrica
razudbenim nalazom
miokarditisa
Više slučajeva u
Paramyxovirus-5 (PMV-
Japanu ranih 1970-ih
5)
godina
Nisu opisani, nema
velikog uginuća

U zebica inficiranih od PMV-3, opisani su nespecifični znakovi što su uključili

proljev, disfagiju, dispneju i konjuktivitis. Uginuće slijedi nakon nekoliko dana ili
klinički znakovi traju dva tjedna, pa ptice ozdrave.

111
 PMV-5 izdvojen je iz tigrice. Ranih 1970-ih epizootije bolesti izazvane ovim
virusom dovodile su do visokog pobola u mnogih uzgoja japanske papigice. Od
tada PMV-3 nije izdvojen.

Etiologija i patogeneza

Paramyxovirusi su bez envelope, te sadrže jednostruki lanac DNK.

Hemaglutiniraju eritrocite i to je svojstvo dijagnostički izuzetno korisno. Postoji
devet PMV serotipova. Jedino serotipovi 1, 2, 3 i 5 izazivaju bolest u psitacina.
Unutar skupine virusa istog serotipova može biti značajnih razlika u patogenosti.
Iako su PMV-2 i PMV-3 u stanju izazvati bolest u papiga i vrapčarki, oni su
relativno slabo patogeni. PMV-5, koliko je poznato, potpuno se izgubio.

Postoje brojni sojevi PMV-1. Sojevi su svrstani prema svojstvu izazivanja

bolesti u kokoši, te prema tipu bolesti koju virus izaziva. Sojevi PMV-1 male
virulencije su enzootski u populaciji divljih ptica svugdje u svijetu. Tijekom XX.
stoljeća, epizootske pojave vrlo virulentnog (egzotičnog) PMV-1 ili VVNB izazvali
su izuzetno velike gubitke u peradarskoj industriji. Većina zemalja suzbija ovu
bolest programiranim cijepljenjem. Bolest je u mnogim zemljama iskorijenjena, a
striktni propisi o uvozu ptica sprečavaju njeno ponovo unošenje. Sve ptice koje
ulaze u neku zemlju moraju biti u karanteni tijekom 30 dana. Ptice koje uginu u
prvih 15 dana pretražuju se na vvNB, a od živih sustavno se pretražuju obrisi
kloake radi izdvajanja virusa. Ukoliko se nađe vvNB, ptice se ne uvoze u zemlju.
Manje brojne pojave vvNB primjerice u S.A.D. gotovo su redovite, te upućuju na
krijumčarenje papiga i pijetlova za borbu.

Inficirane ptice izlučuju velike količine virusa izmetom i izlučevinama dišnog

sustava. Jednako, udisanje i ingestija virusa, dovodi do infekcije. Stalno izlučivanje
virusa od inaparentno inficiranih ili ozdravjelih ptica može trajati mjesecima ili više
od jedne godine. Seljenje tih ptica ili seljenje kontaminiranog pribora (tj. vozila,
odjeće i kaveza) može dalje raznositi virus.

112
Tablica 3. Patogenost za kokoš sojeva PMV-1

Soj virusa Patogenost Ciljni organski Uginuće inok.

sustav embriona (sati)

Velogeni

Viscerotropni Jaka Probavni < 60

Neurotropni Jaka Dišni < 60

Središnji
živčani sustav

Mezogeni Srednja Dišni 60-90

Središnji
živčani sustav

Dišni
Lentogeni Slaba > 90
Probavni
Inaparentni Nepatogeni

Dijagnoza

Konačnu dijagnozu zaraze od vvNB ili bilo kojeg drugog paramyxovirusa

moguće je postaviti jedino izdvajanjem virusa. Klinički znakovi i anamnestički
podaci mogu dakako navesti praktičara na pomisao o bolesti. Mlade meksičke i
centralnoameričke papige, žutošije i žutoglave amazonske papige, najčešće su
povezane s pojavama vvNB infekcije. Te vrste ptica treba promatrati s
podozrenjem ukoliko su nabavljene u velikom broju ili po vrlo niskoj cijeni, te

113
nemaju nožnih prstenova ili su ti prstenovi labavi. Uginuće više ptica i razvoj
živčanih znakova također treba navesti praktičara na pomisao o bolesti.

Pomoćne probe imaju ograničenu dijagnostičku vrijednost. Broj krvnih stanica

obično je normalan. Hipoglikemija, hiponatremija i hiperkalijemija mogu se naći
istodobno s blagim povećanjem koncentracije serumske kreatin fosfokinaze,
alkalne fosfataze i aspartat aminotransferaze. Makroskopske lezije mogu u cjelosti
izostati ili se sastoje od krvarenja po serozama, uz nekrozu sluznice probavnog
sustava. Radi izdvajanja virusa, na pretragu treba dostavit dušnik, pluća, jetru i
slezenu i to na ledu, ali ne smrznute. Histološki, vaskularne, limfoidne i lezije
dišnog sustava nazočne su u različitom stupnju. Negnojni encefalomijelitis
patognomonični je znak infekcije s vvNB virusom.

Ukoliko postoji sumnja na ovu bolest o tome treba odmah izvjestiti

odgovarajuću državnu instituciju. Nastambe za koje se misli da sadrže vvNB virus,
inficirane ili za bolest ugrožene ptice, stavljaju se u karantenu. Svim pticama
uzima se kloakalni obrisak tri puta, u razmaku od 7 do 10 dana. Ukoliko se dokaže
vvNB u uzgoju, sve se ptice uništavaju.

Primjena preventivnih mjera opisanih u početku ovog poglavlja, omogućuju

uzgajivačima ptica, vlasniku prodavaonice ili drugim imaocima ptica, značajni
stupanj zaštite od bolesti.

114
6. BOGINJE PTICA

Definicija bolesti

Infekcije poxvirusima pojavljuju se u brojnih, gotovo svih, vrsta ptica. U praksi

ipak moguće je vidjeti ih jedino u kanarinca (Serinus canarius), novo uvezenih
divljih ulovljenih ptica, te domaćih divljih ptica (golubova). Ptice bez obzira na dob
mogu oboljeti ali je bolesti najučestalija u mladunčadi. Poxvirusi tvore lezije kože i
sluznica usne i dišne šupljine, a rjeđe izazovu sistemsku bolest.

Tablica 4. Kliničko očitovanje poxvirusnih infekcija

Klinički znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

ptica

Difterične lezije Kanarinci uzgajani Učestala

sluznice usta ili izvan kuće
krustozne, često Uvezene amazonske Učestala
nodularne lezije i pionus papige
glave, nogu i stopala
Divlje ptice
Učestala

115
Blage krustozne, Psitacine uzgajane Manje učestala
često nodularne lezije izvan kuće
stopala i lica

Nespecifični
Kanarinci uzgajane
Manje učestala
sistemski znakovi sa
izvan kuće
ili bez cijanoze

Nodularne ili opsežne

Različite psitacinske
lezije nalik Manje učestala
vrste
neoplazijama po licu,
glavi, nogama,
stopalima i tijelu

Kožni ili suhi oblik boginja pojavljuje se u nekoliko vrsta ptica uključujući vrapčarke
i druge ptice tla. U oboljelih ptica naglo se razvijaju mase slične novotvorinama po
licu, perjem neobraslim dijelovima tijela i stopalima. Lezije lica i stopala
najučestalije su. Lezije lica pretežito su oko očiju i komisura kljuna. Broj i veličina
lezija može varirati od jednog ili više malih ljuskavih čvorića do višestrukih velikih
proširenih masa koje onemogućuju vid i uzimanje hrane. Nekroze i ulceracije
kožnog pokrova razvijaju se usporedo s razvojem bolesti. Lezije se općenito
raspršuju i povećavaju tijekom 1-2 tjedna. Bolest u istom intenzitetu može potrajati
i 4-6 tjedana kad nastupi regresija kliničkih znakova. U rijetkom slučajevima
opisane kliničke promjene mogu opstati mjesecima. Regresija, jednom započeta,
dovodi do brzog ozdravljenja, često s malo trajnih posljedica.

Blagi oblik suhih boginja pojavljuje se u odraslih ptica ako je zaraza unesena u
uzgajalište ptica od domaćih vrsta ili rasplodnih ptica.

116
 Sluznički ili vlažni oblik boginja česti je u kanarinaca i uvezenih mladunaca
modročele amazonske papige (Amazona aestiva aestiva) i pionus papige, beoa
(Gracula species) i agapornida. Jednostrana ili obostrana upala kapaka, hemoza
(chemosis - edem bulbarne konjuktive što tvori otečenje oko korneje) i
konjuktivitis, označuju ranu fazu bolesti. Kako bolest napreduje, očituje se
difteričnim lezijama sluznice usne šupljine i dušnika te krustoznim erozivnim
lezijama očnih kapaka.

Lezije predstavljaju ozbiljnu prijetnju za život, jer bolesne ptice prestaju jesti, a
učestale su i sekundarne bakterijske i gljivične infekcije oštećenog tkiva. Opsežne
lezije ustiju i dušnika otežavaju disanje što često dovodi do ugušenja. Krasta često
zatvori očne kapke, a u tijeku bolest može nastati i konjunktivitis, keratitis,
ulceracije korneje i njena perforacija. Većina takvih ptica, ukoliko ih se ne liječi,
ugine, dok u preživjelih često ostaju dugotrajne komplikacije po očima. Blage lezije
s malo posljedica uključuju blagu deformaciju i depigmentaciju kapaka i
nakupljanje subepitelijalnih kristala u korneji. Teže posljedice uključuju opstrukciju
nosnog i suznog kanala, kronični konjuktivitis i eroziju korneje, katarakt te
povećanje ili kolaps oka. U nekih ptica kožne boginje mogu pratiti sluznički oblik.

Sistemske boginje u kanarinaca predstavljaju akutnu bolest. Oboljele ptice

imaju hemozu kapaka; potištene su i otežano dišu, prestaju jesti, te ih većina
ugine tijekom 2-3 dana. Kožne lezije nastaju jedino u ptica koje prežive akutnu
fazu bolesti. Pri razudbi ovih ptica nađu se opsežne lezije zračnih vrećica i
pneumonija. Histološkom pretragom zapaža se značajna proliferacija epitela
bronha i parabronha.

Etiologija i patogeneza

Poxvirusi pripadaju velikim (250-300 nm) DNK virusima s envelopom. Postoje

brojni sojevi, a pojedini se međusobno razlikuju u specifičnosti prema domaćinu.

117
Neki zaražavaju samo jedan specijes, a drugi njih nekoliko. Odnos između
različitih sojeva poxvirusa je kompleksni, te istražen serološki, probom
zaražavanja i usporedbom sekvenci virusne DNK. Poxvirus kanarinaca zaražava
jedino kanarince, te hibride kanarinaca s drugim pticama. Poxvirusa papiga čini
se, zaražava većinu južnoameričkih papige, no poxvirus minaha zaražava samo tu
vrstu. U minaha dokazana je i zaraza poxvirusom čvorka.

Poxvirusi, čini se, ne mogu prodrijeti u zdravu sluznicu ili kožu, već je za
ulazak u organizam potrebna otvorena rana ili ubod hematofagnog insekta kao
vektora. Na ovu mogućnost ukazuje i bolest u kanarinaca koja se javlja uglavnom
u ptica uzgajanih na otvorenom i tako izloženih komarcima. Bolest se u
mladunčadi papiga može prenijeti posudom za ručno hranjenje i nastalom
abrazijom usta, zbog grubog načina hranjenja ove ptice. Iako rjeđe, aerosol virusa
od sasušenog fecesa ili ostataka perja, može neposredno inficirati epitel dišnog
sustava.

Lezije boginja mogu se naći na mjestu infekcije ili se virus proširi sistemski što
dovodi do diseminirane bolesti. Poxvirusi se najbolje umnažaju u stanicama u
rastu te proizvode hormon što je analogan faktoru rasta epidermisa. Taj hormon
potiče diobu stanica koja izaziva nastanak proliferativnih lezija. Djelotvorni
imunološki odziv nastupi tek nekoliko tjedana nakon infekcije, kada lezije naglo
nestaju. Nastala imunost, vjeruje se, je doživotna. Infekcije u prirodi održava se
virusom u okolišu i latentno inficiranim pticama. Virus u sasušenim krustama vrlo
je otporan prema čimbenicima okoliša te ostaje aktivnan izvan organizma ptice i
više od godinu dana. Latentnu infekciju u kokoši moguće je reaktivirati pokusno, ali
nije jasno kakva je uloga te latentnosti u prirodnom tijeku bolesti.

Dijagnoza

Karakteristični klinički znakovi u prijemčivih ptica u velikoj mjeri upućuju na

poxvirusnu infekciju. U nekih ptica lezije boginja, međutim, mogu nalikovati drugim

118
bolestima. Infekcija boginjama može se potvrditi bilo razudbom ili histološkom
pretragom. Poxvirusi umnažaju se u citoplazmi i tvore velike eozinofilne
intracitoplazmatske uklopine (Bollingerova tjelešca). Nazočnost ovih uklopina u
fiksiranim obojenim tkivima, strugotinama ili sadržaju iz dišnog sustava,
patognomonični su. Stanične uklopine općenito učestale su, ali u sluzničnom
obliku bolesti, napose u uznapredovalim lezijama, rijetko se nalaze.
Karakteristične proliferativne lezije također se nađu u infekcija poxvirusima no
mogu se izgubiti usporedo s razvojem sekundarnih bakterijskih ili gljivičnih bolesti.
Izdvajanje virusa ili pokusna infekcija koristi se radi potvrde dijagnoze, no ti se
postupci prvenstveno primjenjuju u znanstvenom istraživanju.

Liječenje

Liječenje, ukoliko je potrebno, prvenstveno je pomoćno i zamišljeno da održi

pticu živom sve dok njezin vlastiti imunološki sustav ne nadvlada virus. U papiga
kao uspješno pomoćno sredstvo, preporuča se vitamin A (10.000 – 25.000 IJ/300
g tjelesne mase, jednokratno intramuskularno). Antibiotici i antifungici indicirani su
ukoliko sekundarne infekcije kompliciraju bolest. Davanje tekućine i umjetno
hranjenje (cjevčicom) neophodno je u anorektičnih ptica. Intenzivno liječenje očnih
lezija u mladunčadi uspješno smanjuje komplikacije bolesti. Pranje oboljelih očiju
svakodnevno dječjim sapunom (Johnson’s i sl.), te ispiranje s približno 30 ml 2 %
merbromina (Mercurochrome) te 120 ml fiziološke otopine soli (kapi za oči
Collyrium ili sl.), pokazuje se uspješnim. Lokalno može se primijeniti također i
antibiotska krema (mast za oči). Kruste se ne smiju nasilno uklanjati već im
omogućiti otpadanje bez pomoći, jer njihovo uklanjanje dovodi do jačeg oštećenja.
Iako postoje pokušaji, kirurško uklanjanje velikih tumorskih lezija u boginja nije
indicirano zbog mogućeg ponovnog rasta tih masa.

Suzbijanje

119
 U kanarinaca stavljanje zastora oko vanjskih avijarija otklanja komarce i tako
sprečava prijenos bolesti. Ukoliko to nije izvedivo, može se primijeniti komercijalno
aktivno (“živo”) cjepivo protiv boginja. Terenska istraživanja što ih opisuju
proizvođači, upućuju na njihovu djelotvornost ukoliko se primjene prije pojave
bolesti. Učinkovita cjepiva za kanarince ne koristi se za druge vrste ptica odnosno
protiv drugih poxvirusa. Zbog poznatih različitosti poxvirusa, te različite osjetljivosti
pojedinih vrsta ptica prema atenuiranim cjepivima, praktičar bi trebao ova cjepiva
koristiti isključivo kod kanarinaca.

Kontrola uvezenih ručno hranjenih papiga iziskuje odgovarajuću higijenu.

Svaku pticu treba hraniti zasebnom ručnom hranilicom, a oboljele ptice izdvojiti i
hraniti posljednje. Rukovaoci pri tom moraju što češće prati ruke. Cijepljenje
papiga još u zemlji podrijetla, neposredno nakon hvatanja s inaktiviranim
(“mrtvim”) cjepivima, značajno smanjuje uginuće u slučaju zaraze.

7.

PTIČJA POLYOMAVIROZA

Opis bolesti

Infekcija ptičjim polyomavirusom (PPV) i bolest koju izaziva najprije je

prepoznata u komercijalnom uzgoju tigrica kada se je nakon pojave eksplozivno
proširila u južnim dijelovima S.A.D. i Kanade. Od tada opisana je svugdje u svijetu.

120
Prva naznaka PPV u avijariju s tigricama je naglo povećano uginuće mladunaca.
Bez poduzimanja postupaka suzbijanja bolesti, ona opstaje i u narednim
sezonama parenja, iako se uginuće smanjuje. Oboljele ptice su kržljave,
displastičnog perje, diskolorirane kože, proširenog abdomena s ascitesom,
hidroperikardom, hepatomegalijom te žarišnim nekrozama i raspršenim
petehijalnim krvarenjima po jetri. Ciljni organi djelovanja virusa razlikuju se od
slučaja do slučaja. Koji puta klinički dominiraju znakovi od strane CNS, dok je u
inficiranih mladunaca jedini znak bolesti displazija perja izražena u različitom
stupnju. Zahvaćeno perje nalikuje onom u PBFD infekcije ili se uopće ne razvija.
Svaki dio pernog sustava je osjetljiv, pa se pojavljuje opća bolest perja. Najčešće
dakako, repna i primarna krilna pera opsežno su zahvaćena. Ukoliko se tim
pticama omogući preživljenje, normalno perje narasta nakon narednog mitarenja.
Infekcija s PPV (PPVI) ograničena na promjene perja naziva se još i Francuskim
mitarenjem. Treba naglasiti da je ovaj izraz također korišten za opis promjena
perja vezanih uz PBFDV, te se da promjene izazvane tim i s PPV uopće ne mogu
razlikovati.

PPVI u papiga različitih od australske je akutna i kratkotrajna fatalna bolest

ručno uzgajanih legla. Crvena ara (Ara macao), konure, plemenite papige i mala
aleksandra (Psittacula krameri) su najugroženije vrste. Rjeđe obole amazonska
papiga, lori, kakadu i krunasta papiga (Deroptys accpitrinus). Većina oboljelih ptica
ugine naglo s malo kliničkih znakova ili čak bez prodromalnog stadija. Klinički
znakovi, ukoliko se pojave, traju manje od 24 sata a uključuju slabost, bljedoću,
potkožna krvarenja, produženo vrijeme krvarenja, anoreksiju, dehidrataciju,
inapetencu i retenciju hrane u voljci. Bolest se može pojaviti u pojedinih ili brojnih
ptica iste obitelji, pretežito u ptica dobi od dva do 14 tjedana. Patomorfološki nalaz
uključuje opće bljedilo s potkožnim i subseroznim krvarenjem. Hepatomegalija sa
ili bez pjegavosti te splenomegalija, česti su, ali neredoviti nalaz. Rijetko nađe se
ascites i nakupljanje perikardijalne tekućine.

PPVI odraslih ptica također je opisana. Iako rijetko, ova je bolest

karakterizirana istovjetnim znakovima i makroskopskim nalazom kao i u papigica u

121
 gnijezdu. Jedine vrste no odraslih papiga s opisanom PPVI su plemenita papiga,
kakadu, “bjelotrupi kajak” (Pionites leucogaster) i konure.

PPV je enzootičan u mnogim uzgojima agapornisa. Znakovi se češće očituju u

mladunčadi i mlađih spolno zrelih ptica u kojih nakon nespecifične bolesti dolazi do
uginuća. Uginuće varira, ali nikada ne dosiže stupanj kakav je zabilježen u
australske papige tigrice.

Infekcija nalik PPVI sporadično se javlja u vrapčarki. Točan odnos ovog virus
ili tih virusa s PPV što inficira papige, nije poznat. Slično, spektar domaćina i bolesti
tek treba odrediti. Opisano je uginuće mladunčadi odnosno mladih spolno zrelih ptica
u uzgojima Gouldovih amadina. U tim slučajevima stanične uklopine karakteristične za
PPV bolesti nađu se u brojnim tkivima, a također i čestice polyomavirusu. Neke ptice
koje prežive bolest tvore serumska protutijela koja mogu neutralizirati sojeve PPV
izdvojene iz papiga.

Tablica 5. Kliničko očitovanje ptičje polyomaviroze

122
Klinički znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave
Polyomaviroza u Tigrica, Česta
psitacina Crvena ara, konure, Često
Uginuće u leglu dobi plemenite papige
10- 20 dana Nimfa, kakadu, lori,
amazona, krunasta
papiga Manje učestalo

Agapornide
Naglo uginuće 2 do
12 tjednih mladunaca Često
Kratkotrajna
nespecifična bolest i
uginuće mladunaca
te mladih odraslih
ptica

Aplastično ili Tigrica

distrofično perje,
posebice primarna Druge osjetljive Često
krilna i repna pera papige Rijetko
Naglo uginuće
odraslih papiga Pleemenite papige, Manje učestalo
kakadu i kajak
(caiaque)
Polyomaviroza u
vrapčarki
Naglo uginuće u
mladunčadi u
gnijezdu i mladih Manje učestalo
ptica Gouldova amadina
Druge australske Nepoznato
zebe
Kućni vrabac,
Nenapredovanje tamnotrupi seed
uzgoja i poteškoće u crackers
rastu ptica.

Gouldova amadina Manje učestalo

Tamnotrupi seed Nepoznato

krackers

123
 PPVI u Gouldove amadine također je zabilježena u Australiji. U tkivu
mladunaca i mladih odraslih ptica, nađene su stanične virusne uklopine i virusne
čestice izgledom nalik na PPV. Nekroza jetre najznačajnije je patomorfološko
očitovanje bolesti. Opisan je veliki pobol i uginuće mladunaca u gnijezdu, mlađim
od pet dana. Mladunčad ne napreduje, ima kroničnu kandidijazu i izdužene
sužene čeljusti. Odnos uzrok-posljedica između uginuća mladunčadi i infekcije od
PPV nije poznat.

PPV infekcija opisana je u koloniji blue bills i seed crackers, gdje se smatrala
primarnim uzrokom uginuća ptica. Subklinička infekcija je uobičajena. Ova je
kolonija bolovala istodobno i od brojnih drugih zaraznih bolesti, a odnos prisutne
PPVI prema zapaženim histološkim lezijama ostaje nerazjašnjen. Probom in situ
hibridizacije nalaze se značajne razlike ovog PPV i PPV izdvojenog iz psitacina.

Tablica 6. Specijesi vrapčarki koji obolijevaju od polyomaviroze

Tricolored nun Lonchura malaca

Cordon blue Uraeginthus bangalus

Greenfinch Carduelis chloris

Gouldian finch Erythrura gouldiae

Painted finch Emblema picta

Black-beilled seed crackers Pyrenestes ostrinus

Blue bill Spermophaga haematina

Domaći vrabac Passer domesticus

124
Etiologija i patogeneza

Virus PP promjera je 40-48 nm, bez envelope, s dvostrukom DNK. Iako postoje
manje varijacije u genetskom kodu, PPV infekcija u papiga predstavlja jedinstvenu
bolest. Tako virus koji inficira jednu vrstu papiga, sposoban je zaraziti druge vrste.
Iako opseg domaćina za PPV nije poznat, čini se da PPV može zaraziti sve papige
i neke nepsitacinske vrste.

Temeljno svojstvo za razumijevanje postupaka suzbijanja PPVI je pretpostavka o

postojanju subkliničke infekcije jer je većina slučajeva PPVI u odraslih ptica i
mladunčadi subklinička, a tek rijetko klinički očitovana. Priroda bolesti, njeno
pojavljivanje i trajanje izlučivanja virusa u subkliničke infekcije ovise o vrsti ptice.

U mladunčadi u gnijezdu tigrica inficiranih u avijariju, do infekcije dolazi nekoliko

dana nakon leženja, a pobol dosiže i 100 %. Virus se izlučuje izmetom i ostacima
perja i kože, a moguće ga je naći i u usnom iscjetku. Udisanjem aerosola virusa
nastupa zaražavanje, ali su mogući i drugi načini. Karakteristične stanične
uklopine PPV nađene su u netom izleženih ptića australske papigice, što dokazuje
vertikalni prijenos bolesti. Ipak, to nije značajni način širenja ove zaraze. Klinički
razvoj bolesti ovisi općenito o dobi ptica. Tako je moguće zaraziti, ali ne i izazvati
kliničku bolest u starijih australskih papigica, pa je infekcija u odraslih subklinička.

Nakon infekcije, PPV se umnaža u različitim brojnim tkivima ptice. Inkubacija u

tigrice je vrlo kratka, a virusneutralizacijska protutijela u leglu ptića mogu se
dokazati već u dobi devet dana. Virusom izazvani citopatski učinak čini se,
odgovara kliničkim znakovima. Iz još neutvrđenog razloga koncentracija virusa u
tkivu inficiranih ptica može biti vrlo visoka, ali bez klinički očitovane bolesti i s
neznatnim histološkim promjenama. Jednako u kliničke i subkliničke infekcije, u
krvnom serumu se nalazi velika koncentracija virusa. Inaparentno inficirane ptice i
one koje prežive kliničku bolest, izlučuju virus fecesom i otpadom perja i kože,
najmanje tijekom narednih šest mjeseci. Početkom rasploda smanjuje se količina

125
virusa u tkivima, a njegovo izlučivanje može i potpuno prestati. Zarazu u uzgoju
održavaju mlade odrasle ptice izlučivanjem virusa. Serološki, inficirana australska
papigica nosi neutralizirajuća protutijela za PPV nekoliko godina ili cijelog života.

Velika brzina širenja PPV u komercijalnim jatima tigrica pripisuje se nepogodnim

tehnološkim postupcima. Praksa višekratnog korištenja prostora (kavezi, gnijezda,
volijere) osnova je širenja virusa po drugim avijarijima. Kupci ptica često odlaze od
avijarija do avijarija noseći ptice koje su upravo nabavili. Seljenje ptica iz jednog
avijarija u drugi učestalo prethodi pojavi bolesti. Prodaja i razmjena ptica te njihovo
često prikazivanje po izložbama sigurno su osnova širenja virusne infekcije
između kolekcija uzgajivača.

PPV infekcija u papiga različitih od tigrica također je učestala. Istraživanja upućuju

na osjetljivost prema infekciji većine ili moguće svih vrsta papiga. U većine
slučajeva PPV infekcija se očituje kliničkim znakovima, uglavnom ručno hranjenih
mladunaca osjetljivih ptica u dobi od dva do tjedana. Inhalacija virusa je vjerojatni
način ulaska PPV u organizam. Ciljni organ u kojem se virus umnaža nije poznat,
ali nakon infekcije značajna se količina virusa izlučuje izmetom. Točno vrijeme
inkubacije u drugih papiga nije poznato, ali do očitovanja bolesti dolazi tipično
nakon dva tjedna od unošenja zdravih ptica u zaraženi okoliš. Odrasle ptice i ptići
u gnijezdu obole s jasnim kliničkim znakovima. Ovako bolesne ptice izlučuju virus
nekoliko dana ili moguće tijekom nekoliko tjedana. U najviše 15 % mladih odraslih
ptica s kliničkim znakovima bolesti, virus se izlučuje neprestano, ali u maloj
koncentraciji. Zaražene ptice tvore neutralizirajuća protutijela koja opstaju
mjesecima ili godinama prije nego im se titar smanji ispod dokazive koncentracije.

Patogeneza PPVI u papiga različitih od tigrice nije jasna. Stanične jezgrine

uklopine karakteristične za stanice inficirane s PPV uglavnom se nađu u
mononuklearnim fagocitima. Prisutnost velike koncentracije virusa u serumu kao i
serumskih protutijela prethodi akutnoj pojavi bolesti. Stanična specifičnost PPV i
pridružene lezije krvnih žila i bubrežnih glomerula neosporno su očitovanja
imunološke bolesti.

126
Bolest u odraslih ptica manje je učestala ili rijetka. Znajući da je pojava subkliničke
infekcije u odraslih ptica vrlo učestala, ostaje nejasno zašto pojedine ptice ostaju
osjetljive prema infekciji. Postoji mogućnost da je kliničko očitovanje PPVI u
odraslih ptica posljedica istodobne infekcije s virusima PP i PBFD. Učestaliji je
subklinički način očitovanja konkurentnih PPV i PBFDV infekcija, ali uz aktivno
umnažanje PP virusa. Velika koncentracija PPV nađe se u koži i pernim folikulima,
pa su ptice zaražene s PBFD virusom značajni izvor izlučivanja PP virusa.

Jednako PPV i PBFDV prevladavaju u agapornida. Kako ove ptice prije negoli
odrastu, često ne očituju znakove bolesti, predstavljaju izvor zaraze za druge
vrste. Nimfe također su značajni izvor širenja virusa, iako je bolest u ove vrste
izuzetno rijetka.

Širenje PPV između pojedinih uzgoja posljedica je seljenja netom inficiranih ptica
ili stalnih izlučivača virusa od prodavaonice do prodavaonice ili od izložbe do
mjesta prodaje.

Dijagnoza

Anamnestički podaci i patomorfološki nalaz često su dovoljni praktičaru za

postavljanje temeljite sumnje na PPV infekciju. Za potvrdu potrebno je
histopatološko pretraživanje. Jezgre stanica inficiranih s PPV su povećane i
sadrže rubno kromatin. Središnji dio jezgre može biti jasan ili sadržavati sitna
zrnca od bazofilnih do amfofilnih uklopina. U tigrice virusne uklopine pojavljuju se
u različitim organima i tipovima tkiva uključujući jetru, slezenu, bubrege
(mesangialne i tubularne stanice), perne folikule, kožu, jednjak, mozak i srce. U
drugih papiga, stalni je nalaz nekroza jetre različitog stupnja. Kariomegalija sa ili
bez jezgrinih uklopina, prevladava u histiocitima unutar perivaskularne ovojnice i u
drugim makrofagima slezene. Slične promjene jezgre očituju i druge stanice

127
mononuklearno-fagocitnog sustava, poput Kupfferovih i mesangialne stanica
glomerula. Imunokompleksna glomerulopatija nađe se u dvije trećine slučajeva.

Uz opsežnu anamnezu i pravilni odabir tkiva za pretragu, opisane lezije su

patognomonične. Nazočnost virusa u uginulim pticama može se potvrditi
elektronskom mikroskopijom, imunoflorescentnim bojenjem, in situ hibridizacijom,
PCR, obrisom organa i inokulacijom zaraženog tkiva u staničnu kulturu ili ptičji
zametak. Imunofluorescentno bojenje pruža neposredni dokaz infekcije. PCR, iako
vrijedna proba u dijagnostici PPV ne dokazuje da je PPV uzrok uginuća ptice. a
rezultat se mora potkrijepiti histološkim nalazom. In situ hibridizacija je posebno
korisna u dijagnozi subkliničke infekcije. Izdvajanje virusa rijetko se koristi, osim u
svrhu istraživanja.

Suzbijanje

Virusne probe temeljene na PCR, serološke probe, razboriti tehnološki postupci i

imunizacija su načini koji se koriste u preventivi PPV infekcije. Svaki zasebno ima
ograničenu vrijednost i tek je njihova uzajamnost potrebna radi uklanjanja
opasnosti od infekcije PP virusom.

Proba PCR je jedina podobna za otkrivanje izlučivača virusa. Njome se pretražuje

kloakalni obrisak radi dokaza virusne DNK. Ukoliko uzorak pri uzimanju nije
kontaminiran virusima iz zraka, pozitivni rezultat ukazuje na aktivno izlučivanje
virusa u vrijeme kada je uzorak uzet. Rezultat potrebno je tumačiti u svijetlu
poznavanja bioloških svojstava virusa. Ukoliko se koristi rutinski, 95% ili više
pretraženih ptica bit će negativno, s izuzetkom agapornisa i mladih tigrica. Ukoliko
se ptice pretražuju u vrijeme očitovane bolesti, nalaz izlučivača virusa biti će
učestali. Većina ptica ipak samo povremeno izlučuju virus. Ptice s prethodno
pozitivnim rezultatom pretrage obriska treba ponovo pretražiti najmanje jednom u
90 dana. Ptice za koje se u više od jedne pretrage ustvrdi kako izlučuju virus,
treba smatrati stalnim kliconošama. Iako je u mnogih stalnih izlučivača nalaz

128
pozitivani pri ponovnom pretraživanju obriska, povremeno ih je samo manji
postotak pozitivan. To znači da jedna negativna proba ne može biti osnova
zaključka da je pretražena ptica prestala biti stalni izlučivač. Ponovljeno
uzorkovanje ptica, iako skupo, jedini je način ustanovljenja postojeće infekcije.

Serološko pretraživanje značajna je pomoć praktičaru, ukoliko se pravilno koristi.

Seropozitivne tigrice mlađe od šest mjeseci u visokom su postotku izlučivači
virusa. U drugih papiga serološki nalaz ne može se koristiti za otkrivanje izlučivača
virusa. Nalaz specifičnih protutijela upućuju na prethodnu infekciju virusom i
vrijedan je podatak u nadziranju jata ptica s obzirom na aktivnost PP virusa.

Suzbijanje PPV u uzgojima tigrica iziskuje provođenje striktnih mjera biološke

sigurnosti. Serološko pretraživanje koristi se za određivanje nazočnosti PPV u
avijariju, te ukoliko su ptice slobodne od PPV, novonabavljene ptice također
moraju biti seronegativne. Najbolje je održavati jednom uspostavljeni odgovarajući
broj rasplodnih ptica ili uzgojnih linija, te ga zatvoriti za sve druge ptice. Ptice koje
se vraćaju s izložbe treba staviti u karantenu tijekom 60 dana, a vrlo korisno bi bilo
dokazati da su prije vraćanja u avijarij serološki negativne. Jednako, komercijalni
uzgajivači i imaoci ptica, trebali bi zabraniti pristup posjetiteljima ili ga svesti na
najmanju moguću mjeru. Kaveze i sav pribor kaveza, ukoliko su korišteni za
smještaj ptica izvan uzgoja, treba temeljito dezinficirati. Serološko pretraživanje
dovoljnog uzorka potomaka svake godine uzgoja koristi se kao dokaz da je avijarij
slobodan od bolesti.

Ukoliko je PPV već nazočan u uzgoju tigrica, već spomenuti tehnološki postupci
mogu se koristiti radi iskorjenjenja bolesti. Temelj iskorjenjenja je uklanjanje
izlučivača virusa i temeljita dezinfekcija avijarija. Mlade, spolno zrele ili još nezrele
ptice, izlučivat će virus. Zbog toga rasplod treba prekinuti i sve ptice koje se još
nisu parile, ukloniti iz avijarija. Pribor (tj. kutije gnijezda od “šperploče” ili drugog
poroznog materijala) koji se ne može dezinficirati, treba nadomjestiti novim. Cijelu
nastambu treba više puta očistiti i dezinficirati. Idealno bilo bi prostorije za rasplod
prestati koristiti tijekom 3-6 mjeseci. Nakon toga provjereno zdrave rasplodne ptice
mogu se vratiti u uzgoj. Ukoliko je okoliš korektno dezinficiran, potomci ovih ptica

129
biti će slobodni od infekcije PP virusom. Serološkom pretragom odabranih skupina
novonabavljenih ptica dokazuje se prekid postojanja infekcije.

Pravilna primjena tehnoloških postupaka preduvjet je sprečavanju pojave PPVI i u

drugih vrsta papiga različitih od tigrica. Zbog učestale PPVI u agapornisa, nimfi i
tigrica te učestala pojavljivanja PBFDV u agapornisa, ove ptice ne smiju se držati
u istim prostorima gdje se uzgajaju velike ili vrednije vrste (virus zaražava
vrapčarke i treba ih ukloniti iz avijarija). Preporuča se što je moguće duža
karantena novih ptica uz ponavljanje virusoloških pretraga kloakalnog obriska.
Serološko pretraživanje tu ima nažalost ograničenu vrijednost jer većina odraslih
seropozitivnih ptica ne izlučuje virus. S druge strane, nalaz protutijela u
mladunčadi dokazuje nedavnu infekciju i nazočnost PPV u uzgoju ili prodavaonici
iz koje je ptica nabavljena.

Pri pojavi PPV infekcije u avijariju, najvažnije je prekinuti vezu između klinički
zdravih ptića u gnijezdu, ali i izlučivača virusa i ptića već odvojenih od roditelja.
Najbolje je mladunčad u gnijezdu ostaviti s roditeljima jer u papiga različitim od
tigrica (iznimka su agapornisi), PPV se rijetko pojavljuje u ptića koje uzgajaju
roditelji. Ukoliko se uzgoj ne želi prekinuti, nove ptiće treba odvojiti u posebni
prostor te izbjeći dodir (oprema, ljudi) s odraslim pticama ili mladunčadi.
Pretraživanje svih ptica u vrijeme izbijanja bolesti skupo je, a rezultat pretrage
predvidiv. Mnogi ptići u gnijezdu izlučuju virus i ukoliko je nedavno unesen u
avijarij, odrasli će ga također ubrzo izlučivati. Pretragu treba odgoditi sve dok ne
prestane ugibanje, a ptići budu odbijeni. U tom trenutku mladunčad treba pretražiti
najmanje dva puta, uz razmak najmanje mjesec dana prije prodaje. Tri mjeseca
nakon posljednjeg uginuća odrasle ptice moguće je pretražiti na izlučivanje virusa.
Pozitivne ptice nakon toga treba izdvojiti i ponovi pretražiti.

Radi preventive PPV infekcije i bolesti narednih godina, potrebna je pažljiva

procjena zdravlja ptica u avijariju. Agapornisi izvor su virusa i ukoliko su prisutne u
avijariju, treba ih ukloniti. PBFDV može igrati značajnu ulogu u kliničkoj pojavi
PPV, a pretraživanje na ovaj virus jednako je važno kao i pretraživanje na njegove

130
izlučivače. Temeljito čišćenje i dezinfekciju prostora za uzgoj mladunčadi, valja
višekratno ponavljati. Fenoli, natrijev hipoklorit i stabilizirani klor dioksin pokazali
su se djelotvornim protiv PP virusa. Ukoliko se sprovode opisane mjere
predostrožnosti, PPV infekciju i bolest moguće je iskorjeniti iz avijarija u narednim
sezonama parenja. Radi potvrde postignutog uspjeha, poletarce je moguće
pretražiti serološki. Ukoliko su ptice višekratno pretražene i sve daju serološki
negativni rezultat, virusna zaraza je uklonjena.

Suzbijanje PPVI u prodavaonicama ptica ljubimaca je izrazito teško. Ptice koje

dolaze u prostor često dolaze iz različitih uzgoja. Nimfe, tigrice i agapornisi
općenito se nalaze u takvim prodavaonicama. Idealno, sve ptice prije negoli ulaze
u prostor, trebalo bi pretražiti serološki te isključiti kliconoštvo (izlučivanje virusa).
Zbog cijene koštanja pretraga to je teško izvedivo, posebno za vlasnike manjih
vrsta. U tom slučaju može se preporučiti prodavaonicama prodaja samo većih
vrsta ili nabavljanje mladuncaca u dobi 14 ili više tjedana. Ukoliko ni to nije
izvedivo, držaoc prodavaonice treba nastojati izdvojiti osjetljive mladunce, te
odvojiti osoblje koje će se brinuti o njima. Dogovor se može postići s uzgajivačima
i tako da se procjeni prisutnost PPV u uzgoju. Ukoliko su nalazi negativni, a
odabrani potomci testirani svake godine, to je dokaz vlasniku da nabavlja jato
slobodno od virusa.

Nažalost, često je uginuće mladunčadi u prodavaonici. To posredno čini

uzgajivača odgovornim za uginuće ptice. Dobar uviđaj u zdravlje ptica (anamneza)
u prodavaonici i korištenje seroloških pretraga osnova je dijagnoze uzroka
uginuća. Ukoliko ptica ugine dva tjedna ili više nakon unošenja u jato, a istodobno
se u prostoru nalaze i agapornisi, tigrice i nimfe, do zaražavanja uzročnikom PPV
došlo je najvjerojatnije u prodavaonici. Serološko pretraživanje mladunaca kod
imaoca također je preporučljivo. Ukoliko su svi pretraženi ptići serološki negativni,
PPV nije nazočna u mladunčadi kod uzgajivača već je do infekcije došlo u
prodavaonici.

131
Komercijalna cjepiva protiv PPV infekcije dostupna su na tržištu. Ona potiču tvorbu
virusneutralizacijskih protutijela te se mogu primijeniti bez opasnosti ili štetnih
učinaka. Preporučuje se cijepiti sve papige, i to dva puta u razmaku od dva do tri
tjedna. Ptice se smatraju zaštićenim dva tjedna nakon drugog cijepljenja. Kako se
sasvim mlade ptice ne moraju imunitetom odazvati na očekivani način, prva se
doza daje najranije šestog tjedna života ili nakon toga. Ne preporuča se isporuku
cijepljenih ptica u druge prostore prije negoli nastupi dobna rezistencija prema
PPVI.

Navodi se kako cjepiva sigurno potiču i humoralni imuni odziv, za što još nema
dovoljno dokaza. U odraslih ptica slobodnih od PBFDV, mogućnost kliničkog
očitovanja PPI u osnovi ne postoji. Slično, zatvoreni uzgoji rasplodnih ptica nisu
ugroženi od PPV infekcije. Ukoliko se očekuje potpuni učinak cjepiva treba ga
koristiti ponajprije u jatima ugroženih ptica, poput prodavaonica ptica, uzgoja gdje
se ptice unose i iznose, te kolekcijama hobista u kojima ptice vraćene s izložbe
mogu biti zaražene.

8. HERPESVIRUSNA BOLEST PAPIGA (PACHECOSKA BOLEST)

Opis bolesti

Pachecoska bolest (PB) pojavljuje se gotovo isključivo u psitacinskih vrsta.

Danas je najčešća je u kolekcijama ljubitelja ptica, a prethodnih godinama bila je
povezana s uvezenim ptica smještenim u karantene. Uginuće pojedinih ptica od
PB moguće je i u prodavaonicama ptica. Ptica ugine uglavnom bez ili s tek
neznatno prethodno očitovanih kliničkih znakova bolesti. To se često desi nakon
dodira ptice s patagonskom (Cyanoliseus patagonus), nandaja (Nandayus
nenday) ili biskupskom konurom (Aratinga mitrata). Na pomisao da se radi o PB
upućuje podatak o unošenju novih ptica u avijarij, ili povratu ptica s izložbi,
početak rasploda ili kirurško seksiranje. U malom broju ptica, posebno crvene are,
klinički znakovi mogu prethoditi uginuću. Broj bolesnih ptica u jatu kreće se od

132
pojedinačnog slučaja do stotina. Znakovi, općenito nespecifični, uključuju letargiju,
depresiju i anoreksiju. Profuzni sumporasti urati (obojeni biliverdinom) su naredni
nespecifični, ali stalni znak PB. Uz to može se zapaziti regurgitacija, krvavi proljev
i terminalno živčani znakovi. Trajanje opisanih kliničkih znakova varira od nekoliko
minuta do nekoliko dana, moguće čak i nekoliko tjedana. Glavnina ptica ipak ugiba
unutar nekoliko sati ili nekoliko dana od nastupa kliničkih znakova. Nakon pojave
kliničkih znakova samo malo ptica preživi. U tih ptica opisan je porast
koncentracije serumske aminotransferaze i značajna leukopenija. Radiografski
dokazana je hepatomegalija, splenomegalija te povećanje bubrega.

Etiologija i patogeneza

Uzročnik PB je herpesvirus promjera od 180 do 200 nm s envelopom i

dvostrukim lancem DNK. U zaraženih ptica virus se izlučuje izmetom i dišnim te
očnim sekretom. Ingestija i inhalacija virusa najznačajniji su način njegova
prijenosa. Pokusno, virus je moguće prenijeti dišnim (nebulizacijom), probavnim
(ingestijom) i intraokularnim načinom. Inkubacija je od pet do 14 dana, no iznimno
može iznositi i nekoliko tjedana. Virus PB se umnaža u brojnim organima, što
dokazuje nalaz staničnih virusnih uklopina u slezeni, manjoj mjeri i voljci, tankom
crijevu i pankreasu. Nekroza inficiranih stanica, posebice hepatocita, odgovorna je
za kliničku sliku.

Brojni podaci upućuju na osjetljivost svih psitacina prema PB, ali je stupanj
kliničkog očitovanja bolesti vrsno specifični. Neki konuri (tj. patagonska, nanday i
biskupska konura) uglavnom su otporne prema PB, ali vrste poput polumjesečaste
konure (Aratinga canicularis eburniostrum) čine se vrlo osjetljivim. Amazona,
afrička siva papiga, senegalska papiga (Poicephalus senegalus) te opatica, tigrica
i nimfa su slične osjetljivosti prema bolesti. Crvena ara srednje je osjetljiva, ali u
nekim slučajevima uginuće može ipak doseći 80 %.

133
Jedina vrsta nepsitacina koja prirodno obolijeva od PB je tukan (Ramphastos
sulfuratos), a lezije podudarne su s onim u psitacina.

Subklinička infekcija u papiga vjerojatno je učestala. Specifična protutijela za

PB virus nađena su u mnogih, klinički potpuno zdravih ptica. Slično drugim
herpesvirusima, virus PB latentno opstaje u pticama koje su preboljele zarazu.
Postotak takvih kliconoša nije poznat. Patagonske konures učestali su izlučivači
virusa, te su poput patagonskih, biskupska, nandaja i moguće modročela
amazonska papiga (Aratinga acuticuadata) i maroon-billed (Pyyrrhura frontalis)
konure mogući izvor pojava bolesti. Manje učestalo, amazonska papiga i crvena
ara mogu također predstavljati prirodni rezervoar virusa.

Učestalost izlučivanja virusa u latentno inficiranih ptica nije poznata, ali je

vjerojatno rijetka (jednom u godini dana ili više puta) u ptica koje žive u povoljnom
okolišu. Međutim stres poput kirurških zahvata, transport ili početak rasploda
mogu reaktivirati latentnu infekciju i započeti bolest. Zbog toga čak i u zatvorenim
avijarijima može doći do pojave bolesti i godinu nakon što su posljednji put
nabavljene nove ptice.

Većina sojeva PB virusa je serološki srodna s prvim sojem opisanim u S.A.D.,

no sve je više dokaza da su brojni PB virusi genomski heterogena skupina. U
Europi dokazana su tri, a u S.A.D. četiri skupine herpesvirusa serološki različita
virusa. Histopatološka šarolikost nalaza upućuju i na postojanje različitih
patotipova PB virusa. Neki od njih, u usporedbi s klasičnim sojevima, imaju veću
sklonost zaražavanja tkiva jednjaka i crijeva, a manju prema jetri

Dijagnoza

Anamnestički podaci i klinička slika uglavnom dovoljno upućuju na PB, ali za

sigurni dokaz infekcije potrebna je patoanatomska pretraga ili u rijetkim
slučajevima kad ptica preživi infekciju, izdvajanje virusa iz fecesa ili njegov

134
neposredni dokaz u fecesu s pomoću elektronske mikroskopije. Lešine ptica
općenito su dobro očuvanog mišićja, a u probavnom sustavu moguć je nalaz tek
pojedene hrane. Patomorfološki, učestalo nađe se hepatomegalija, otečenje
bubrega te krvarenja po serozama i epikardu. Manje učestalo, zahvaćena jetra je
jednoliko bljedožuta što nalikuje difuznoj adipozi. U drugih ptica jetra može biti
difuzno prošarana ili su promjene raspršene, poput nepravilno oblikovanih
diskoloriranih žarišta. U većine slučajeva ipak ne nalazi se makroskopskih
promjena jetre. Manje učestalo nađu se submukozna krvarenja sa ili bez
intralaminalnom krvi. Opisana je i upala zračnih vrećica, no za PB ovaj nalaz je
neuobičajen. Zbog akutne prirode bolesti, makroskopske promjene mogu u nekih
ptica potpuno izostati.

Histološki u većini slučajeva nađe se nekroza jetre. Ona može biti široko
raspršena i uglavnom je opsežna, a tek povremeno nekroza zahvati jedino
hepatocite što okružuju centralnu venu. Zapaža se također i različiti stupanj
hiperplazije limfocita slezene i nekroza, te pankreatitis i enteritis. Eozinofilne i
manje učestalo, bazofilne stanične uklopine, nađu se u jetri ili rubovima nekrotičnih
područja, te epitelu žučovoda. Uklopine su koji puta nazočne u slezeni, epitelu
crijeva, voljki i pankreasu. Temeljem kliničkih podataka i karakterističnih lezija,
histopatološka dijagnoza PB jednostavno se postavlja.

Laboratorijskom pretragom, korištenjem konjugiranih fluorescentnih protutijela

specifičnih za PB, dijagnoza se može postaviti i na otiscima (“klač”) jetre i drugih
promijenjenih organa. Biotinilom konjugirana protutijela također se koriste za
dokaz virusa u parafinskim blokovima s tkivom. Virus PB dobro se umnaža na
staničnim kulturama kokošjih zametaka. Elektronska mikroskopija koristi se radi
dokaza herpesvirusa, ali poput postupaka izdvajanja virusa, namijenjena je
prvenstveno istraživanju, a rijetko dijagnozi bolesti.

Liječenje

135
 Pristupi liječenju kliničkih oblika PB međusobno se razlikuju i koji puta su
oprečni. Promet ljudi, premještanje ptica ili rukovanje njima sigurno potpomaže
raspršivanju virusa. Navodi se da uginuće u PB može biti značajno smanjeno
profilaktičkom upotrebom acyclovira (Zovirax). Pticama koje odlaze na izložbu daje
se jednokratno intramuskularno 25 mg/kg acyclovira, a zatim i u pitkoj vodi (1
mg/ml) i hrani (400 mg/1 kg sjemena) tijekom sedam dana. Približno 87 %
zaraženih ptica preživi dok neliječene ptice uginu. Liječenje opatica pokusno
inficiranih virusom PB davanjem 80 mg/kg acyclovira svakih osam sati tijekom
sedam dana neosporno smanjuje uginuće, no ono se nastavlja nakon prestanka
davanja lijeka. Ovakav nalaz upućujući na potrebu dugotrajnijeg liječenja.
Acyclovir primijenjen parenteralno djeluje vrlo nadražajno, te je takav način
davanja kontraindiciran.

Određenim tehnološkim postupcima kao što je stavljanje pregrada između

kaveza može se spriječiti širenja virusne infekcije. U tom smislu neophodno je
izbjeći nepotrebno kretanja ljudi te različite aktivnosti s pticama jer one povećavaju
mogućnosti rasprostiranja virusa. Imunizacija u vrijeme izbijanja bolesti upitna je
jer se zaštitna protutijela pojavljuju tek dva tjedna nakon cijepljenja. Učinkovito je
zato cijepiti tek dva tjedna nakon prestanka uginuća.

Subklinički inficirane ptice (kliconoše) mogu biti izvorom infekcije za

novonabavljene koje se unose u avijarij. Zbog još nepoznatog načina otkrivanja
latentno inficiranih ptica potrebno ih je sve cijepiti, jer ukoliko se necijepljene
prodaju, mogu zaraziti ptice u drugim uzgojima.

Suzbijanje

Pristup suzbijanju Pachecoske bolesti svodi se na tri postupka. To je razumno

postupanje s pticama (management), specifična imunoprofilaksa i pretraživanje
(monitoring). S obzirom na to da su neke vrste konura učestalo zaražene, ne bi ih
trebalo uzgajati u istom prostoru s drugim vrstama. Kod kuće uzgojene ptice

136
obično su manje izložene virusu PB u usporedbi s pticama uhvaćenim u divljini
što, doduše, nije objektivno dokazano. Opće mjere zaštite poput zatvorenih
avijarija, pravilno sprovedena karantena i nabavljanje ptica od uglednih uzgajača
smanjuju vjerojatnosti da virus PB uđe u neki avijarij. Odgovarajući razmak između
kaveza i ograničeni promet osoba u avijariju, značajno pridonose preventivi
bolesti.

Jedino cjepivo protiv PB (Psittimune® PDV, Biomune, 8906 Rosehill Road,

Lenexa, KS 66215) je stavljeno na tržište u S.A.D. Ovo cjepivo nije općenito
prihvaćeno, dijelom zbog nerijetkih komplikacija vezanih uz njegovu primjenu.
Cjepne reakcije kreću se od uginuća u manjih ptica neposredno nakon
preporučenog davanja, pa do nastanka granuloma na mjestu injekcije, posebice u
kakadua. Radi smanjenja rizika od štetnih cijepnih reakcija, preporuke proizvođača
valja točno slijediti. Preporučuje se jedino potkožno davanje, iako se navode
moguća dva načina tj. i/m i s/c, ali tek pticama mase veće od 100 grama. Odluka
o primjeni cjepiva donosi se od slučaja do slučaja. Cijepljenje ptice kao jedine u
domaćinstvu ili u zatvorenoj uzgojnoj koloniji kakadua ili crvene are, često je
štetnije od očekivane koristi. Međutim, miješana zbirka ptica uz neodgovarajući
postupak uzgoja u velikoj je opasnosti od bolesti pa se cijepljenjem može spriječiti
velike gubitke. Treba ipak uzeti u obzir da PB može izazvati genomski heterogena
skupina virusa te korišteni cjepni soj moguće ostaje bez učinka.

Serološko pretraživanje (monitoring) koristi se tek u manjem opsegu radi

dokaza infekcije. Pozitivna ptica koja je latentno inficirana, čini se, može postati
izlučivač virusa u nekom narednom razdoblju, no teško je odrediti broj onih koje
izlučuju virus. Nalaze se i ptice koje su serološki negativne, ali istodobno izlučuju
virus. Za otkrivanje takvih najbolje ih je cijepiti nekoliko tjedana prije pretraživanja.
One s postignutim visokim titrom smatraju se prethodno inficiranim, bilo u dodiru s
virusom (patogenim), dok su one s postignutim niskim titrom, bile zdrave.

8.1. Druge herpesvirusne bolesti

8.1.1. Cytomegaloviroza u australske zebe

137
 Virus morfološki sličan cytomegalovirusu opisan je u miješanim uzgojima
Gouldove amadine i drugih australskih zeba koje se uobičajeno uzgajaju u
kavezima izvan nastambe. Jednako obole odrasle ptice i ptići u gnijezdu. Klinički
znakovi uključuju anoreksiju, mršavljenje, otežano disanje i jaki konjuktivitis, a
ugine i do 70 % ptica. Pri razudbi nađe se upala zračnih vrećica, serozitis crijeva,
te konjunktivitis. Uklopna stanična tjelešca nađu se u tkivu konjunktiva, epitelu
dišnog sustava i jetri, a virusne čestice dokazuju elektronskim mikroskopom.
Bolest se rijetko nalazi.

Tablica 7. Kliničko očitovanje bolesti poznate ili moguće herpesvirusne etiologije

Klinički znakovi Obolijevaju vrste Učestalost pojave

ptica

Konjuktivitis Australska zebica Manje učestala

Smanjena valivost Engleska papigica Izvješće iz Europe (1)

Traheitis Amazonska papiga Rijetka

Papilomatozne i poput Kakadu i crvena ara Manje učestala

plaka lezije po stopalu

8.1.2. Herpesviroza tigrice

Herpesvirus izdvojen je iz tigrice jedino u Europi. Izaziva smanjenu valivosti pa

se pretpostavlja materalni prijenosi uzročnika.

8.1.3. Virusni traheitis amazonske papige

Virus za kojeg se vjeruje kako je mutant virus zaraznog laringotraheitisa

kokoši, izaziva tešku bolest prednjeg dijela dišnog sustava i dušnika u amazonske
papige i Bourkeovih papiga (Neophema bourkii). Trajanje bolesti različito je, s
kliničkim znakovima i do devet mjeseci. Premda je opisano da se pojavljuje u

138
S.A.D., učestalost pojave nije poznata. Lezije slične opisanim, mogu očitovati i kod
drugih bolesti.

8.1.4. Kožni plakovi i papilomatoza stopala

Etiologija proliferativnih lezija stopala u crvene are i kakadua povezana je s

nalazom čestica herpesvirus. Lezije se razlikuju s obzirom na vrstu ptice u koje se
pojave. U kakadua najčešće su papilomatozne, a u crvene are to su
depigmentirana ogoljela područja (plakovi). Lokalnim davanjem acyclovira opisane
se lezije smanjuju. Priroda ovog herpesvirusa nije poznata.

9. INFLUENCA PTICA

Definicija bolesti i biologija

Influenca ptica (IP) bolest je virusne etiologije koja se očituje kao inaparentna,
blaga ili akutna fatalna bolest kokoši, purana, perlinki te drugih ptica, napose
vodenih ptica selica. Za vodene ptice vjeruje se kako su prirodni rezervoar virusa.
Zbog mogućih šteta koje izazove te zbog opasnosti za zdravlje ljudi, suzbija se po
zakonu. Neškodljivo uklanjanje svih zaraženih ili na zarazu sumnjivih ptica jedina
je dozvoljena mjera suzbijanja ove zaraze.

Zaraza je najprije opisana 1878. godine u kokoši u Italiji, a proširena je

svugdje u svijetu. Od tri tipa virusa, A, B i C, jedino tip A zaražava ptice no može
zaraziti i neke sisavce, napose svinju, dok u ljudi može izazvati i bolest sa smrtnim
ishodom. Klasični sojevi virusa IP imaju H7, ali i H5, dok se N razlikuje od soja do
soja.

Etiologija i patogeneza

139
 Virusi pripadaju skupini orthomyxovirusa. Genom sastoji im se od
segmentirane DNK, a klasificirani su temeljem antigene srodnosti površinskih
epitopa ovojnice, hemaglutinina (H) i neuraminidaze (N). Identificirano je 15 H i 9
N tipova. Značajna je varijabilnost u patogenosti sojeva ovih virusa. Iako većina
izaziva tek neznatne znakove ili je infekcija subklinička, virulentni sojevi izazvaju
enormne gubitke u jatima divljih ptica, divljih i domaćih ptica voda te domaće
peradi. Ranih 1980-ih pojava IP u Pensilvaniji, S.A.D. i njeno iskorjenjenje koštalo
je preko 60 milijuna US dolara. Epizootija PI u Italiji g. 2000. izazvala je pomor
desetak milijuna purana i kokoši, a IP u azijskim zemljama g. 2003 – 2004. osim
peradi, zarazila je i ljude te izazvala smrt njih više desetaka. Rezervoar infekcije su
divlje ptice. Gotovo sve ptice moguće je zaraziti nekim ili s više sojeva virusa, IP
ali je također dokazano da neki sojevi zaraze tek jedan specijes.

Virus IP izdvojen je iz nekoliko vrsta vrapčarki, ali infekcija ptica u kavezu je

rijetka pojava. Većina sojeva dolazi od ptica koje su uginule u karanteni. U papiga
opisani znakovi bolesti ovise o vrsti ptice te variraju od nakostriješena perja,
ataksije i tortikolisa do depresije i proljeva. Mortalitet također ovisi i o soju virusa.

Tablica 8. Kliničko očitovanje influence ptica

Znakovi bolest Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Različiti, mogu Opisana u nekoliko Rijetka

uključiti znakove od vrsta papiga
strane središnjeg
živčanog sustava

Ptice selice, napose voda jezera i priobalja, odgovorne su za zaražavanje

domaće peradi i drugih ptica. Oprema u najširem smislu može biti kontaminirana
virusom, a virus se nađe u velikoj količini u fecesu. Kontaminirana hrana, voda,
pribor, jaja i slično mogu dovesti do zaraze preko sluznica konjunktiva, nosnica ili
dušnika, a zaraza je moguća i aerogeno. Vertikalni prijenos nije dokazan, iako se
virus ugrađuje u jajčanu masu.

140
Kliničkom slikom dominira jaka depresija i nakostriješeno perje, zatim inapetenca,
povećana žeđ, prestanak nesenja jaja te vodeni proljev. Izgled fecesa mijenja se
od svijetlo zelenog do gotovo potpuno bijelog. Može doći do otečenja glave kad
otekne i vrat. Otečene su i očne spojnice, često s krvarenjem. Po nogama, iznad
stopala mogu nastati difuzna krvarenja. Dišna bolest jako je izražena ovisno o
promjenama po dušniku, te količini sluzi u njemu. Uginuće nastupi unutar 24 sata
od pojave kliničkih znakova bolesti, uobičajeno je nakon 48, ali se desi i kasnije
tijekom tjedan dana.

Patomorfološke promjene

Ptice koje uginu od perakutne bolesti i napose mlade gotovo i ne očituju patoloških
promjena osim jake punokrvnosti mišićja i dehidracije. Tekućina se može naći u
nosnim otvorima i ustima. Konjunktive su punokrvne s petehijama, no dušnik može
izgledati gotovo normalno osim u slučaju kad sadrži veliku količinu guste sluzi. Koji
puta nađu se i krvarenja u dušniku. Krvarenja se nađu i po sluznici prijelaznog
dijela žljezdanog u mišićni želudac. Sluznica crijeva prožeta je krvarenjima,
posebno po limfnim organima kakve su cekalne tonsile.

Pobol i uginuće

Pobol i uginuće dosiže 100% ptica u jatu tijekom 2-12 dana nakon početka
bolesti.

Dijagnoza

141
 Na IP upućuju klinički znakovi bolesti, posebice naglo uginuće većeg broja
ptica. Edem lica i vrata te nalaz opsežnih krvarenja po opnama unutrašnjih organa
značajno upućuju na IP.

Pored opsežne anamneze u što ulazi nabavljanje novih ptica i njihovo

unašanje u jato, na laboratorijsku se pretragu radi izdvajanja virusa dostavlja
obrisak kloake, feces ili unutrašnji organi više ptica. Virus je moguće izdvojiti
inokulacijom 11-dnevnih kokošjih zametaka, a specifičnost izdvojenog agensa
potvrđuje probom hemaglutinacije (mora biti pozitivna nakon 42-72 stata),
odnosno probom imunodifuzije u gelu ili imunoenzimnom probom.

Diferencijalno dijagnostički valja ponajprije isključiti bolest izazvanu vrlo velogenim

sojevima virusa newcastleske bolesti jer su klinički znakovi i patomorfološke lezije
gotovo istovjetne. Sličnu bolest mogu izazvati patogeni sojevi bakterije Escherichia
coli.

Suzbijanje bolesti

Osim neškodljivog uklanjanja svih bolesnih i na IP sumnjivih ptica, ne postoje

druge mjere suzbijanja ove zaraze. Cjepiva se ne preporučuju jer mutacija napose
svojstva patogenosti virusa i njegove genomske varijacije, ne omogućuju izradu
standardnog cjepiva koje bi se odnosilo na sve sojeve virusa.

10. PAPILOMAVIROZA

Opis bolesti

Kožni papilomi u papiga uglavnom su rijetki ili manje učestali. Opisani su u

žutoglave amazone (Amazona ochrocephala) i afričke sive papige, tigrice, opatice
(Mylopsitta monachus) i nimfe.

142
Tablica 4. Kliničko očitovanje papilomaviroze

Znakovi bolesti Obole ptičje vrste Učestalost pojave

Lokalno opsežne Afrička siva papiga Rijetka

proliferativne lezije po Kanarinci Rijetka
licu

Divlje zebe i druge Učestala

Papilarne lezije po Fringllidae
stopalima

Kožni papilomi virusne etiologije dokazani su jedino u afričke sive papige.

Papilomi nađeni su po komisuri kljuna, očnim kapcima i licu, a tijekom vremena
nakon pojave bolesti lezije uznapreduju.

Virusni papilomi u europske zebe česti su, jednako u slobodnih i kavezno

uzgajanih ptica. Najčešće obolijevaju divlje zebe (Fringilla coelebes), zeba
nikavica (F. montifringilla) i zimovka (Pyrrhula pyrrhula). U ovih ptica papilomi
najučestaliji su po nogama i po stopalima dok su lezije po licu rijetke. Slučaj
papilomatoze vjerojatno virusne etiologije, opisan je u belgijskog kanarinca.
Raspršene žarišne lezije nađene su oko komisure kljuna i očnih kapaka te na
tjemenu glave.

Etiologija, patogeneza, dokaz i suzbijanje

Papilomavirusi su goli virusi, s dvostrukim lancem DNK, promjera približno 45

nm. Osim u složenim sustavima, ovi se virusi ne mogu umnažati in vitro. Do sada
su identificirana dva ptičja papilomavirusa i to oba iz kožnih lezija. Makroskopski
papilomi slični su drugim lezijama kože, uključujući onim izazvanim poxvirusima,
gljivičnim infekcijama i neoplazmama. Dijagnozu moguće je postaviti jedino
histološkom pretragom. Dokaz virusne etiologije zahtjeva dokazivanje virusne
čestice elektronskom mikroskopijom. Malo podataka postoji o specifičnom liječenju

143
papiloma. Lokalni rast može se spriječiti kirurški, no uklanjanje većih lezija nije
praktično. Autogena cjepiva pokazala su se korisnim u specifičnih papilomatoznih
infekcija ljudi i drugih sisavaca, ali u ptica njihova učinkovitost nije istražena.

11. ADENOVIRUSI

Opis bolest

Adenovirusne infekcije u psitacina najčešće se dokazuju slučajno, pri razudbi

u ptica što su uginule iz drugih razloga. Prema iskustvu, subkliničke adenovirusne
infekcije su najučestalije u agapornida i tigrica. U obje vrste nađu se povremeno
karakteristične stanične jezgrine uklopine, u stanicama uzoraka tkiva kanalića i
tubula bubrega. Adenovirusi mogu biti primarni uzročnici bolesti ili djelovati
zajedno s drugim virusnim infekcijama. Adenovirozi pridružene bolesti opisane su
sporadično u pojedinih ptica ili u izdvojenim slučajevima, te je ona rijetka u ptica
kućnih ljubimaca ili kolekcijama uzgajivača.

Adenovirusi su najčešće pridruženi etiologiji različitih bolesti agapornida.

Opisano je 30 % uginuće u uvezenih bjelolikih agapornisa (A. personata) s
prethodno očitovanim konjunktivitisom. U tih ptica stanične jezgrine uklopine
nađene su u konjuktivama i bubregu, a akutni nekrotizirajući pankreatitis u
rozakolisa (breskvoglavog agapornisa- A. roseicollis), višesistemska bolest u
njasanskog agapornisa (A. lilianae), te hepatičke nekroze u fišera (crnoglavog
agapornisa) pripisuju se adenovirusnoj infekciji.

Hepatitis ili sindrom hepatitisa s enteritisom opisani su kod nekoliko vrsta

psitacina s adenovirusnom infekcijom. Bolest se pojavila kasnih 1970-ih u
nekoliko komercijalnih uzgoja tigrica u Ontariju te izazvala veliko uginuća
mladunaca. Pri razudbi u ovih je ptica nađena povećana jetra, a histološki
zapažen je difuzni hepatitis s eozinofilnim staničnim uklopinama. Čestice nalik
adenovirusu zapažene su elektronskim mikroskopom. Postoje izvješća o

144
ograničenoj epizootiji hepatitisa sa staničnim uklopinama u miješanoj populaciji
vodenih ptica, obalnih ptica te psitacina. U uginulih ptica virusi morfološki slični
adenovirusima dokazani su elektronskom mikroskopijom. Brojne žarišne nekroze
po jetri pripisane su također adenovirusnoj infekciji u jednog mužjaka nimfe
nađenog mrtvog u miješanom uzgoju ptica. Adenovirusni hepatitis i enteritis
opisani su također kod molučkog kakadua, plemenite papige i žutoglave
amazonske papige.

Adenovirusni encefalitis u papiga rijedak je, no etiologiju bolesti dobro je

potkrijepiti laboratorijskim pretragama. Stanične uklopine nalik adenovirusnim
nađene su u eritrocitima vrsta Pionus i Neophema s klinički očitovanim
tortikolisom. Slična bolest živčanog sustava prevladali su u bolesti tigrica u kojih je
nađen negnojni encefalitis i hepatitis. Dva adenovirusa izdvojena su iz tigrica.
Pokusnom infekcijom tim virusima reproducirane su jetrene lezije, ali ne i živčana
bolest što navodi na zaključak da je živčana bolest izazvana konkurentnom
virusnom infekcijom, moguće paramiksovirusom. Najuvjerljiviji je opis
adenovirusnog encefalitisa u molučkog kakadua u kojeg je klinički očitovana
progresivna bolest centralnog živčanog sustava, a u mozgu dokazane
adenovirusne stanične uklopine.

Tablica 5: Kliničko očitovanje bolesti izazvanih adenovirusima

Znakovi bolesti Obole ptičje vrste Učestalost pojave

Hepatitis Agapornide Manje učestalo

Tigrica Rijetko

Nimfa Rijetko

Druge psitacinske Rijetko

vrste
Pankreatitis Rijetko

145
Enteritis Agapornide Rijetko

Konjuktivitis Brojne vrste psitacina Rijetko

Encefalitis Nerazdruživa papiga Rijetko

Molučki kakadu

Povremeni nalaz pri Druge vrste Manje učestalo

razudbi (bubrežni i/ili
Agapornide Manje učestalo
probavni sustav)
Tigrica

Etiologija i patogeneza

Adenovirusi nemaju envelope, promjera su 65-90 nm, s dvostrukom

uzvojnicom DNK. Ptičji adenovirusi najbolje su istraženi u gospodarski iskoristive
peradi. Izazivaju bronhitis prepelica, hemoragični enteritis purana i smanjenje
nesivosti u kokoši (EDS ’76). Adenovirusi imaju udjela u sindromu bljedila
mladunčadi noja (Struthio camelus), te su uzročnik hepatitisa sa staničnim
uklopinama u goluba. U domaće peradi adenovirusi mogu se izlučivati urinom,
fecesom i izlučevinama iz dišnog sustava. Infekcija nastupa ingestijom virusa ili
njegovom inhalacijom. Nadalje, u kokoši posebno je značajni materalni prijenos
uzročnika. Općenito, adenovirusi često latentno inficiraju domaćina, što dovodi bilo
do povremenog ili slabog izlučivanja virusa. Brojni stresori, uključujući druge
uzročnike bolesti, mogu reaktivirati adenoviruse.

U osnovi, malo se ne zna o biologiji adenovirusa koji zaražavaju papige.

Adenovirusi često su slučajni nalaz, posebice u agapornida i tigrica. Slabo
izlučivanja virusa bilo kroz mokraćni ili probavni sustav može ipak održavati stalnu
infekciju u ovih ptica. Uloga vertikalnog prijenosa u papiga nije poznata

Dijagnoza i suzbijanje

Dijagnoza adenoviroza u papiga temelji se na patomorfološkom

makroskopskom i mikroskopskom nalazu. Nazočnost velikih jezgrinih staničnih
tamno plavih uklopina značajna je za ovu bolest, posebice ukoliko ih se nađe u

146
jetri, bubregu, pankreasu ili tankom crijevu. Virusne čestice tvore karakteristični
parakristalni raspored koji se može vidjeti elektronskim mikroskopom u negativno
obojenim preparatima homogeniziranog tkiva. Proba DNK za in situ hibridizaciju
opisana je 1994. godine. Ona se, poput izdvajanja virusa u staničnoj kulturi, može
koristiti za dokaz adenovirusne infekcije, ali je rijetko potrebna. Zasigurno,
genetska proba mogla bi se razviti za dokazivanje kliconoša izlučivača
adenovirusa u papiga, ali za to postoji mala gospodarska opravdanost, jer je
infekcija tako rijetka i izaziva neznatno uginuće.

S ograničenim postojećim znanjem o ovoj bolesti, opće mjere opisane u

početku prikaza, najbolji su raspoloživi način smanjenja opasnosti što ih
adenoviroze mogu pričiniti.

12. ISTOČNI KONJSKI ENCEFALITIS (IKE)

Tablica 11. Kliničko očitovanje istočnog konjskog encefalitisa

Znakovi bolesti Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Dišna bolest, Gouldova amadina Opisan jedan slučaj

parapareza i uginuće

Proširenje Crvena ara Potvrđen jedan slučaj

abdomena,
Druge vrste ?
poliserozitis i uginuće

Etiologija, patogeneza i dijagnoza

Uzročnik IKE je alphavirus iz obitelji Togaviridae. Prenose ga komarci te je

enzootičan u divljih ptica jugoistoka S.A.D. Nekoliko komaraca i moguće drugi

147
insekti što piju krv odgovorni su za prijenos virusa i mogu poslužiti kao prirodni
rezervoari infekcije. Infekcija od IKE u divljih ptica često je asimptomatska, dok je
u konja, čovjeka i nekih domaćih vrsta ptica teška, često fatalna bolest u koje
dominiraju živčani znakovi. Sporadični slučajevi bolesti u ljudi i konja su najčešći u
kasno ljeto i jesen, kada je broj insekata prijenosnika najveći. Bolest se od ptice na
pticu prenosi također i zbog kanibalizma, iako ovaj način ima tek neznatnu ulogu u
širenju IKE.

Virus IKE je izdvojen iz ptica dva avijarija u S.A.D. (Florida) gdje je izazivao
značajno uginuće. U prvom slučaju Gouldove amadine uzgajane na otvorenom
oboljele su od dišne bolesti i parapareze, nakon čega je uslijedilo uginuće. Uginulo
je 20 od ukupno 25 ptica. Virus IKE je izdvojen iz jedine ptice pri prvom pokušaju.
Histološkom pretragom nađena je multipla bronhopneumonija, no živčano tkivo
nije pretraženo.

Naredna epizootija opisuje uginuće crvenih ara u dobi od 7 do 12 tjedana. Ono

je nastupilo naglo, bez kliničkih znakova ili je uginuću prethodilo smanjenje apetita
uz povećanje abdomena. Makroskopski pri razudbi, u ptica dokazan je serozitis s
velikom količinom tekućine u abdomenu. Histološki, pored lezija seroznih opni,
stalni nalaz bio je hepatitis, intersticijalna pneumonija i limfocitarni proventrikulitis.
Virus IKE izdvojen je iz inokuluma mješavine tkiva. Istraživanjem patogenosti
izdvojenog soja virusa na kokoši reproducirana je većina znakova očitovanih u
papiga.

S obzirom na nedovoljno spoznaja o ovoj bolesti u kaveznih ptica, malo je

preporuka o načinu njezina suzbijanja. Praktičari mogu posumnjati na IKE ukoliko
se u ptica držanih na otvorenom pojave znakovi bolesti živčanog sustava u kasno
ljeto ili jesen. Iako histološki nalaz upućuje na bolest, dokaz IKE iziskuje izdvajanje
specifičnog virusa koji ga prouzročuje. Tkivo mozga, slezene, jetre ili krv treba
poslati na virusološku pretragu na ledu, ali ne smrznute. Uzgoj u zatvorenom
prostoru ili stavljanje zavjesa općenito smanjuje izloženost ptica insektima,
vektorima bolesti.

148
13. REOVIRUSNE INFEKCIJE PTICA

Definicija bolesti

Najveći broj reovirusa psitacina izdvaja se iz netom uvezenih ptica. Opisani

slučajevi reoviroze započeli su klinički još u karanteni ili nekoliko tjedana nakon
njena prestanka. Pojave bolesti najprije su opisane u uvezenih jata afričke sive
papige, a od tada su slučajevi ove bolesti opisani i u drugih afričkih, indijskih i
australskih papiga. Manje učestalo i papige Novog svijeta podliježu infekciji i
klinički obole.

U pokusno izazvane reoviroze klinički znakovi odgovaraju akutnoj sistemskoj

bolesti. Uključuju letargiju, anoreksiju i žutonarančasto obojene urate. U prirodne
pojave bolesti, zapaža se nosni iscjedak, dispneja, proširene pupile s
intraokularnim krvarenjem, kaheksija, edem glave i nogu te paraliza. Mnoge
prirodne ili izazvane infekcije su fatalne, s uginućem što slijedi već jedan dan
nakon početka kliničkih znakova bolesti. Brojne ptice uginu naglo u nekoliko dana
ili dolazi do pojave malobrojnog uginuća tijekom više dana.

U pokusno zaraženih ptica nakon dva dana opada koncentracija

serumalbumina i usporedno raste koncentracija gamaglobulina. U prirodne pojave
bolesti opisana je heterofilija nakon koje slijedi značajna heteropenija. Povećanje
serumske laktat dehidrogenaze i aspartat aminotransferaze također je dokazano.

Tablica 12: Kliničko očitovanje reoviroze

Znakovi bolesti Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Depresija, slabost, Novo uvežene ptice Učestala

mršavljenje, proljev, iz Starog svijeta,

149
paraliza, žuta posebno afričke sive
pigmentacija urata, papige
edem glave i nogu
Manje učestalo
Uvežene različite
ptice i papige iz
Novog svijeta

Neki su slučajevi prirodne pojave reoviroze komplicirani su s više drugih

mikroorganizama poput Salmonella sp., Aspergillus sp. i virusom PMV-3. Svaki od
tih patogena pridonosi kliničkoj slici, otežavajući prepoznavanje kliničkih znakova
nastalih zbog reoviroze, istodobnog djelovanja s drugim agensima ili su posljedica
djelovanja potpuno različitog patogena. Isto tako, nije poznato da li reovirusne
infekcije mogu povećati osjetljivost ptica prema sekundarnim infekcijama odnosno,
da li infekcija reovirusa omogućuje pojavu drugih bolesti.

Etiologija i patogeneza

Reovirusi nemaju envelope, promjera su 75 nm s dvostrukom uzvojnicom

DNK, te segmentiranim genomom. Vrlo su otporni prema mnogim
dezinficijensima. Reovirusi u ptica uobičajeni su nalaz, rijetko očituju patogenost i
rutinski se izdvajaju iz očevidno zdravih ptica. Redovito ih je moguće izdvojiti iz
pošiljaka uvezenih ptica. Iako reoviruse nisu dovodili u vezu s bolestima, klinički
prikazi i pokusi zaražavanja dokazali su da oni mogu biti i primarni uzročnici
bolesti. U peradi, ingestija virusa čini se najčešćim načinom infekcije, iako infekciju
također može izazvati i inhalirani virus. Pokusno, papige je moguće inficirati
oralno, intramuskularno i intratrahealno. Klinički znakovi bolesti zapažaju se
najranije četiri dana nakon infekcije, a do uginuća dolazi tijekom 6-18 dana.
Kliničke znakove ne razviju sve ptice niti sve ptice s očitovanim znakovima bolesti
uginu.

Inficirane ptice sa znakovima bolesti te one koje su ozdravile, mogući su

kliconoše. Dugotrajno izlučivanje virusa u papiga nije dokazano. Praktička iskustva

150
ipak upućuju na to da ptice koje su bolovale postaju kliconoše i izvorom naredne
pojave bolesti. U peradi, prijenos reovirusa dokazan je u malom broju jaja, no
značenje uloge materalnog prijenosa u širenju bolest kod papiga nije poznata.

Dijagnoza

Na reovirozu valja posumnjati pri naglim ili postupnim pojavama bolesti u

nedavno uveženih ptica. Makroskopski nalaz nije specifičan.
Hepatosplenomegalija i žarišna diskoloracija s udubljenjima po kapsuli jetre i
površini reza, najčešći su opisani nalaz. Rjeđe nađu se krvarenja po serozama,
zatim enteritis, povećanje bubrega i upala zračnih vrećica. Lezije oportunističkih
bolesti (primjerice aspergiloza, salmoneloza ili psitakoza) također se mogu
istodobno zapaziti. Multifokalna koagulativna nekroza jetre je nespecifični, ali
gotovo stalni nalaz. Dolazi također i do nekroze slezene i koštane srži. Opisana je,
doduše kao nespecifični nalaz, žarišna stanična mononuklearna infiltracija po jetri,
bubrezima i lamini propriji crijeva. Intravaskularnim trombima mogu se pripisati
edem glave i vrata što se zapaža u nekih ptica.

Potvrda reovirusne infekcije može se postići bojenjem obriska ili otiska tkiva
florescentnim konjugiranim protutijelima, elektronskom mikroskopijom komadića
tkiva ili fiksiranog odreska te izdvajanjem virusa na kokošjim zamecima ili tkivnim
stanicama. Na pretragu radi izdvajanja virusa treba dostaviti pluća, jetra, slezenu i
crijeva. Proba imunodifuzije u gelu može biti od koristi u dokazivanju protutijela u
ptica koje prežive infekciju.

Preventiva i suzbijanje

Općenito, reovirusne infekcije vezane su uz uvezene, u divljini uhvaćene ptice.

Učestalost pojave reovirusnih infekcija iz godine u godinu značajno opada
opadanjem broja uveženih divljih ptica. Za tipične hobiste ili avikulturiste, reoviroza
predstavljaju tek ograničenu opasnost, a uobičajeni postupci preveniranja bolesti
uklanjaju sve opasnosti što ih virus može izazvati. Međutiom, novo uvezene ptice

151
treba staviti u karantenu tijekom dužeg razdoblja (najmanje 60 dana) prije negoli ih
unesemo u jato.

Primjena klorheksidina u pitkoj vodi pokazala se je pri pojavi bolesti

uspješnom u smanjenju uginuća. Slično, pokusno cjepivo dano u početku bolesti
čini se, smanjuje uginuće.

14. BOLESTI MOGUĆE VIRUSNE ETIOLOGIJE

Neke virusne bolesti tek su rijetko dokazane ili se pri njihovoj pojavi virusna
etiologija nije mogla isključiti, ali nije niti dokazana.

Virus nalik enterovirusu izdvojen je iz 7-10 tjedana starih galaha i

žutokukmastog kakadua u Australiji. Bolest koja se klinički očitovala u tijeku
jednog tjedna nakon hvatanja u 10-20 % ptica, bio je zeleni do zelenožuti sluzavi
proljev. Ptice su bile potištene i odbijale jesti. Sve su uginule ili bile eutanazirane
tijekom četiri tjedna od početnih znakova bolesti. Histološki, zapaženo je
zaobljenje i stapanje crijevnih resica. Virusne čestice su dokazane u ponekim
eritrocitima.

Virus koji je morfološki nalikovao koronavirusu, izdvojen je iz tri papige

nabavljene u prodavaonici kućnih ljubimaca. Klinički znakovi nisu opisani, ali je
pokusna infekcija izazvala hepatitis i lezije slezene u pilića i odraslih tigrica. Za
razliku od jednodnevnih pilića odrasle tigrice nisu uginule. Pobliža karakterizacija
ovog virusa nije nikad dovršena, pa njegov identitet ostaje nepoznat.

Kratkotrajna nepoznata bolest zahvatila je agapornise u koje su ptice naglo

mršavile, te imale paraliziranu lijevu nogu. Histološkom pretragom malobrojne
lezije nađene su u svezi s kliničkim znakovima. Iz pojedinih tkiva ovih ptica
izdvojen je rotavirus, ali njegov odnos sa zapaženim kliničkim znakovima ostaje
nepoznat.

152
 Mali virus nalik parvovirusu izdvojen je iz kakadua s bolesti kljuna i pokljunice
te proljevom. Karakterizacija ovog virusa nije izvršena pa tako i njegov odnos sa
zapaženim kliničkim znakovima ostaje nepoznat.

15. BOLESTI MOGUĆE MIKROBNE ETIOLOGIJE

Unutarnja papilomatoza papiga

Definicija bolesti

Unutarnja papilomatoza papiga (UPP) je bolest papiga Novog svijeta. Opisana

je u ara, orloglave, pionusa i amazonske papige te nekih vrsta konura.
Prijemčivost je čini se vrsno specifična, no bolest je posebno učestala u različitih
vrsta ara (Ara chloroptera, A. auricolis, A. ararauna, A. severa, A. maracana, A.
macao). Iako dokazana u nekoliko vrsta konura, nije učestala, te ako se nađu
lezije, često su ograničene.

Tablica 13. Kliničko očitovanje unutrašnje papilomatoze papiga

Kliničko očitovanje Oboljevaju vrste Učestalost pojave

Papilomatozne lezije Are, amazonska Učestala

u usnoj šupljini, papiga Srednje učestala
jednjaku, suznom Konure Rijetka
kanalu, očnim
Pionus papiga i
spojnicama i crijevu
čunak

Karcinom žučnog Srednje učestala

kanala i (ili) kanala
gušterače Are, amazonska
papiga

Papilomi se mogu naći po sluznici kloake, jednjaka, voljke, žljezdanog i

mišićnog želuca. U mladih ara papilomatozne lezije prostiru se u lumen Fabricijeve

153
burze. Makroskopski, unutrašnji papilomi su ružičasti, rjeđe bijeli, te im je površina
razgranata poput karfiola ili kamena. Mogu imati bilo usku ili široku bazu. Papilomi
u kloaki razvijaju se kao žarišne ili difuzne lezije u prostoru sluzničkog dijela pa
sve do mjesta spajanja sluznice i kože. Difuzne lezije obuhvate cijeli prsten otvora
kloake te se prošire do proktodeuma. Početne lezije su fino zrnate, a ne očekivane
glatke sluzničke površine. Uznapredovale lezije mogu prolabirati što je često prvi
znak za prepoznavanje UPP u ptice. Prolabirani papilomi ulceriraju i krvare. Drugi
znakovi papiloma kloake uključuju tenezam (napinjanje pri defeciranju), raspadni
smrad fecesa, krv u izmetu, čistu krv na podu kaveza i uprljanje repnog perja
fecesom. Zapažena je također stalna kolonizacija ovih tkiva s Escherichia coli.
Logično je očekivati da lezije kloake ometaju oplodnju, a uznapredovale to sigurno
čine. Doduše, u slučaju papilomatoze više parova plavih i zlatnih ara oplodnja nije
bila smanjena.

Suptilne promjene u usnoj šupljini mogu biti prvi znak UPP, napose u ara.
Gubitak ili zatupljenje papila konha, zadebljanje njihovih rubova i pigmentiranje
konhalne sluznice, iako nespecifične za UPP, temelj su osnove sumnje na bolest.
Učestala mjesta na kojima nalazimo papilome usne šupljine su baza jezika, rubovi
konha i glotis. Papilomi na rubu luminalne strane glotisa mogu se naći između
otvora dušnika, te ih je teško zapaziti. Rijetko, papilomi se razviju čak unutar
slinskog kanala. Papilomi po konjunktivama i nazolakrimalnom kanalu često se
zapaze pri razudbi, ali su rijetki nalazi u kliničkim slučajevima. Promjene zbog UPP
u ustima i ždrijelu često su inaparentne. Klinički znakovi, ukoliko se pojave,
uključuju piskanje, stalni sinusitis, opsežno slinjenje, disfagiju i stalnu kolonizaciju
gram negativnih bakterija u ustima. Raspršene ili velike žarišne lezije mogu
začepiti konhe ili glotis te dovesti do disanja kroz otvorena usta, dispneje i u
najtežim slučajevima, ugušenja.

Lezije jednjaka, voljke, predželuca i želuca manje su učestale negoli one u

kloaki ili usnoj šupljini. Također, njihove samostalna pojava rijetki je nalaz. Lezije
mogu biti žarišnog karaktera ili su proširene, kad ih, ako su proširene u voljci,
moguće i napipati. Povraćanje, gubitak apetita i stalno rasipanje hrane (“wasting
syndrom”), znakovi su vezani uz ove lezije.

154
 Lezije UPP rijetko su stalne te se, primjerice u amazonske papige, pojavljuju ili
pak nestaju. Regresija označava različito dugo razdoblje bez kliničkih znakova
koje može potrajat čak i nekoliko mjeseci.. Tada znakovi UPP ipak ne nestaju u
cjelosti i pozorni pregled sluznice kloake otkriva ponešto od papilomatoznih
promjena. Kada se lezije ponovo razviju, često su veće i opsežnije negoli prije.
Bolest u are rjeđe je cikličke prirode. U te ptice lezije postupno napreduju tijekom
nekoliko godina. Opsežne lezije prednjeg dijela probavnog sustava posebno su
učestale u zelenokrilih ara.

Karcionom žučovoda i pankreasnog kanala česta je komplikacija UPP,

premda veza s ovom bolesti nije jasna. Tumori mogu se pojaviti istodobno ili
pojedinačno na ovim organima. Na žučovodu su multifokalni i rastu širenjem do
stupnja kad u cjelosti nadomjeste zdravo tkivo jetre. Klinički znakovi koje izazovu
ovi tumori nisu specifični. Opisan je gubitak apetita, mršavljenje i slabija kakvoća
perja. Dolazi do povećanja koncentracije aspartat aminotransferaze te obojenje
urata od žući, a hematološkom pretragom nađe se leukocitoza. Granulomatozni
splenitis kao razudbeni nalaz upućuje na upalnu prirodu bolesti čime se mogu
objasniti neka klinička zapažanja. Ptice s karcinomom žučovoda nešto su
mršavije, ali općenito imaju dovoljno tjelesne masti i prije uginuća ne djeluju
dugotrajno bolesne.

Etiologija i patogeneza

Patogeneza UPP nije dovoljno poznata. Klinička zapažanja upućuju na

mikrobijelnu prirodu bolesti, jer se u uzgojima ptica gdje je ustanovljen UPP, pojavi
istodobno više oboljelih. U prilogu spomenutoj etiologiji je i zapažanje da unošenje
ptice s UPP u zdravo jato ubrzo dovodi do pojave novih slučajeva. Opisan je UPP
u dvije kreštave skarletne are uzgajane od roditelja tijekom tri tjedna prije negoli su
prešle na ručno hranjenje. Roditelj mužjak također je imao UPP što upućuje na
materalni prijenos bolesti.

155
Histološki, promjene UPP nalikuje na virusni anogenitalni papilom u čovjeka, a
pokušaj da se dokaže DNK papilomavirusa što napadaju površinu sluznica za
sada nije uspješan. Očevidno, potrebna je osjetljivija proba za njegovo otkrivanje u
oboljelim tkivima ptica. U papilomu jedne konure dokazan je nepoznati herpesvirus
međutim odnos nađenih herpesvirusnih uklopina i pojave UPP ostaje nepoznat.

Dijagnoza i liječenje

Dijagnoza UPP temelji se na pozornom pretraživanju površina sluznica

prijemčivih vrsta ptica. Zbog toga što su lezije često suptilne, te se pojavljuju i
iščezavaju, potrebno je ponovljeno pretraživanje ptica prije mogućeg otkrivanja
lezija. Primjena 5% octene kiseline u pretraživano tkivo može biti od koristi pri
dijagnostici. U dodiru s kiselinom papilomatozno tkivo gubi boju, za razliku od
normalne sluznice u koje je boja sačuvana. Dijagnoza se može potvrditi detaljnom
i opsežnom histopatološkom pretragom lezija voljke, jednjaka, predželuca ili
želuca.

Unatoč činjenice što i neliječene ptice oboljele od UPP požive godinama,

dugotrajnu prognozu treba donijeti s oprezom. Klinička zapažanja upućuju na
poboljšanje zdravlja oboljele ptice i smanjeni učinak UPP što se postiže dobrom
hranidbom i liječenjem oportunističkih bolesti. Kirurški zahvat indiciran je ukoliko
ptica trpi poteškoće, primjerice u rasplodnih ptica ukoliko lezije ometaju oplodnju ili
ako neposredno ugrožavaju život. Papilomi mogu se ukloniti oštrim priborom,
radiokirurgijski i kemijskom kauterizacijom, a iskušana je i kriokirurgija, laserska
kirurgija i radijaciona terapija. Lezije u prostoru kloake moraju se ukloniti pažljivo
da se ne perforira stjenka organa. Opsežne lezije kloake treba uklanjati postupno,
da bi se na najmanju mjeru svela mogućnost stvaranja suženja. Istodobna
primjena autogenih cjepiva i kirurškog postupka također se preporuča. Nakon
kirurškog zahvata i primjene autogenih cjepiva u nekih ptica dolazi do potpunog
ozdravljenja.

Preventiva

156
 S obzirom na nepoznatu etiologiju UPP, preventivne mjere potpuno su
proizvoljne. Pretpostavlja se ipak da je to zarazna bolest, te sukladno tome treba
poduzeti i odgovarajuće postupke. Produženu karantenu u trajanju sve do šest
mjeseci za sve prijemčive specijese treba striktno sprovoditi. Za tog razdoblja ptice
treba višekratno pregledati. Ukoliko je UPP već nazočan u nekom uzgajalištu,
oboljele ptice treba ukloniti iz kolekcije ili potpuno izdvojiti. Ponovljeno
pretraživanje ptica potrebno je radi otkrivanja onih inficiranih.

16. SINDROM DILATACIJE PREDŽELUCA U PSITACINA (SDP)

Sindrom dilatacije predželuca također je poznat i kao bolest razbacivanja u

ara, neuropatska dilatacija želuca, mienterički ganglioneuritis i encefalomijelitis te
kao infiltrativna neuropatija trbuha.

Definicija bolesti

Od SDP oboljevaju papige, ali i druge vrste ptica gotovo svugdje u svijetu i bez
obzira na spol. Značajno je učestalija od svih vrsta u afričke sive papige te plave i
zlatne are. S obzirom na učestalost bolesti slijede druge vrste ara, kakadui,
amazonska papiga i konure.

Bolest je opisana u ptica dobi od 10 tjedana pa sve do 17 godina, a

najučestalija je u dobi 3-4 godine. Najprije je SDP bila pretežito bolest netom
uveženih ptica, no danas je česta i u ptica kućnih uzgoja. Nastupi kao akutna
bolest s različitim stupnjem potištenosti, te povraćanjem i nalazom neprobavljenog
sjemenja u izmetu. Ptice mogu bilo normalno jesti ili izgube apetit. Neke ptice
naizgled jedu hranu, ali se uoči da je tek prebiru, kljucaju, te zatim ponovo
ispuštaju. Klinička pretraga u većine ovih ptica otkriva kaheksiju s opsežnim
mršavljenjem grudnog mišićja. Rijeđe imaoc ptice prepoznaje bolest u početnoj

157
fazi, prije negoli se pojavi atrofija mišićja. U malom broju slučajeva moguće je
palpirati povećani želudac. Proširenje voljke daljnji je značajni, ali neredovit nalaz,
također i poliurija, opća slabost, smanjena količina fecesa i proljev.

Tablica 14. Kliničko očitovanje SDP

Klinički znakovi Oboljevaju vrste ptica Učestalost pojave

Povraćanje, cijelo Are, afrička siva Učestala

sjemenje u izmetu, papiga, amazonska
kaheksija, jaka papiga, kakadu,
dilatacija predželuca konure
i/ili želuca

Progresivna bolest Slabo učestala

Brojne papige i druge
središnjeg živčanog ptice
sustava

Relativno često očitovanje SDP je progresivna bolest središnjeg živčanog

sustava koja nastupa bilo samostalna ili uz druge znakove. Opisana je ataksija,
gubitak snalaženja u prostoru, nesposobnost sjedenja na prečki, tremor glave i
progresivna parapareza što završava paralizom. Živčana bolest može biti prvi
znak SDP, a rijetko njen završni stadij.

Kliničko očitovanje nije specifični pokazatelj bolesti. Leukocitoza je učestala,

ali neredoviti nalaz. Zbog kaheksije u bolesnih ptica dolazi do hipoproteinemije i
anemije. Zbog retencije crijevnog sadržaja u njemu prerastu kvasci ili gram
negativne bakterije.

158
 U klasičnom obliku SDP radiografski uočava se značajno povećanje
predželuca, a u rjeđim slučajevima i mišićnog želuca. Povećanje ovih organa do te
je mjere izrazito da ispune većinu kaudalnog dijela torakoabdominalne šupljine.
Razlikovanje organomegalije na rentgenskim snimkama često je otežano pa je
kontrastna radiografija vrijedna pomoć u potvrđivanju dijagnoze. Tako se ukazuje
produženo pražnjenje voljke te povećanje žlijezdanog i mišićnog želuca. U nekih
ptica peristaltika probavnih organa toliko je oslabljena da kontrastna tvar i ne
napušta voljku. Pregledom s pomoću ultrazvuka jednostavno se dokazuje
povećanje žlijezdanog i mišićnog želuca, ukoliko se radi boljeg uvida uklone
zračne vrećice.

Bolest se vrlo rijetko može pojaviti tek kod izdvojenih ptica u jatu ili kao
opsežna pojava brojnih slučajeva. Karakteristično je za SDP u nekom uzgoju, njen
postupni razvoj tijekom više mjeseci ili čak godina. Rijetko se u više ptica razviju
znakovi bolesti u nekoliko dana ili tjedana.

Etiologija i patogeneza

Etiologija SDP nije poznata. Širenja bolesti unutar uzgoja te pojava bolesti u
uzgoju u koji su unesene ptice iz bolesnog jata, upućuju na njegovu mikrobijelnu
etiologiju. Nalaz staničnih jezgrinih uklopina te virusnih čestica u živcima i
stanicama sluznice predželuca upućuju na virusnu etiologiju.

Nakon izlaganja zdravih oboljelim pticama novi slučajevi ne moraju se pojaviti

tjednima ili tijekom više od godinu dana. Razlog takve produžene inkubacije nije
poznat. Lezije opisane u SDP upućuju na imunološku bolest virusne etiologije,
čime se može tumačiti različito i često produženo razdoblje između nastale
infekcije i kliničkog razvoja bolesti.

Dijagnoza

Učestala pojava opisanih kliničkih znakova upućuje imaoca ptica na SDP kao
osnovu bolesti. Druge bolesti, međutim, mogu izazvati slične znakove. U obzir

159
dolazi unutrašnja papilomatoza voljke, žlijezdanog i mišićnog želuca, tumori
želuca; strana tijela, trovanje olovom, tuberkuloza te bolesti koje dovode do
rupture hijalinog sloja želuca.

Radiografija, napose uz primjenu kontrastnog sredstva, značajno pomaže pri

dijagnostici. Uputna dijagnoza SDP postavlja se temeljem nalaza jake dilatacije
žljezdanog i mišićnog želuca, iako su često radiografske promjene SDP suptilne.
Usporeni prolaz kontrastnog sredstva unešenog u probavni sustav i nestanak
anatomski normalnog suženja spoja žlijezdanog i mišićnog želuca koji puta su
jedini radiografski nalaz. Pogrešno tumačenje radiografskog nalaza može također
biti osnova netočne dijagnoze SDP. Pozornost potrebno je obratiti ocjeni izgleda
žlijezdanog želuca jer postoje značajne razlike između pojedinih vrsta ptica u
veličini i obliku. Treba uzeti u obzir da i ručno hranjeni mladunci uobičajeno imaju
nešto proširen žlijezdani želudac.

Večina ptica oboljelih od SDP ugine nakon kratkotrajne bolesti, a dijagnoza se

postavlja prilikom razudbe. U tipičnom slučaju, žlijezdani želudac je opsežno
proširen sadržajem, a stijenka vrlo tanka, gotovo prozirna. Dilatacija želuca i
atrofija muskularisa manje je učestala. Koji puta je i tanko crijevo prošireno.
Temeljem nalaza makroskopskih lezija probavnog sustava ne postavlja se
konačna dijagnoza, već ona ovisi o histološkom nalazu. Tako nađe se
limfoplazmacitna infiltracija intrinzičkih i ekstrinzičkih živaca predželuca, želuca,
voljke i crijeva. Degenerativnim promjenama nađenim u tih živaca objašnjavaju se
očitovani klinički znakovi od strane gastrointestinalnog sustava. Lezije nisu uvijek
generalizirane pa je tako na pretragu najbolje dostaviti cijeli probavni sustav ili u
najmanju ruku više poprečnih presjeka voljke, predželuca, želuca i crijeva.
Negnojni encefalomijelitis daljnji je znak SDP, a lezije mogu biti bilo raspršene ili ih
je više u korjenu mozga. Zato je na pretragu patologu potrebno dostaviti cijeli
mozak ili najmanje leđnu moždinu.

Ukoliko žlijezdani i mišićni želudac nisu ili su tek neznatno prošireni, dijagnoza
se za života potvrđuje jedino biopsijom želuca i voljke. Biopsija voljke najmanje je

160
rizična. Specifične lezije SDP u voljci nazočne su različito učestalo (prema nekim
navodima uvijek), no nisu uvijek difuzne. Biopsija želuca uključuje određeni rizik za
pticu, napose ukoliko je već oslabljena uznapredovalom bolesti. Patohistološke
promjene nisu proširene po svim živcima, pa ukoliko uzorci bioptata ne sadrže
bolesne živce, isključenje SDP zbog negativnog nalaza može biti pogrešno.

Liječenje

Ne postoji etiološko liječenje primarne bolesti. U večini slučajeva klinički

znakovi naglo se razviju i ptica ugine, no u drugim bolest napreduje tjednima ili
mjesecima pa ptice žive relativno kvalitetno tijekom tog razdoblja. Tekuća ili meka
hrana može produžiti život ptice s oštećenom pokretljivosti probavnog sustava.

17. NEOPLAZIJE

Neoplastičke bolesti su česte u kaveznih ptica i peradi općenito. Marekova

bolest, herpesvirusi i neki retrovirusi etiološka su osnova većine tumora opisanih u
peradi. Njihova uloga u nastanku neoplastičkih bolesti kaveznih ptica ostaje
nepoznata. Od svih kaveznih ptica, pojava neoplazijskih bolesti moguće je
najučestalija u tigrica. Sve više nalaza upućuje na mogućnost da je za razvoj
tumora odgovoran onkogeni retrovirus. Opisan je nalaz u krvnom serumu 47,3%
tigrica s tumorom bubrega, grupno specifičnih antigena za virus ptičje leukoze, a
također i sekvence retrovirusa u tumora iz istih. Potrebna su međutim opsežnija
istraživanja kako bi se dokazala moguća veza opisanih nalaza i bolesti.

Kanarinci su naredna vrsta u kojih su učestale neoplazije, posebice limfoidnog

tipa, no ne postoji podataka o njihovoj virusnoj etiologiji. Učestalost bolesti kao i
zapažanje bolesti u više ptica nekog uzgoja, upućuju na moguću virusnu etiologiju.

Multifokalni tumori pluća u nimfi

161
 U malobrojnim uzgojima nimfi opisana je neuobičajeno učestala pojava neoplazija
pluća. U kliničke bolesti zapaža se povećana netrpeljivost i vrlo otežano disanje
koje jednostavno prepoznaje imaoc ptice. Uz to manje učestalo zapaža se i
pareza ili paraliza nogu. Tumori u plućima brzo rastu i vrlo su invazivni, pa
postupno pritišću i dovedu do kolapsa okolnog tkiva pluća i zračnih vrećica.
Dispneja se razvije najčešće kad se tumor proširi na ulaz u toraks te pritisne
dušnik. Živčani klinički znakovi razviju se kad tumor zahvati vrat kralješka i pritisne
kralješnicu. Radiografski u ptice s jasno izraženim kliničkim znakovima vidi se
jedna ili više tumorske mase tkiva male gustoće.

Izgledom, ovi su tumori blago smeđkasti do žuti, a mogu se naći pojedinačni u

plućima, ali su učestaliji multipli. Histološki izgled tumora je različit. Učestali nalaz
su stanice izgleda histiocita sa značajnim povećanjem jezgrenih ostatak
citopatskog učinka što ga izaziva ptičji avipoxvirus. Do sada primjenom više
virusspecifičnih proba u ovih tumora nije ustanovljena avipoxvirusna DNK, niti su
nađena protutijela u krvnom serumu nekoliko oboljelih pretraženih ptica. Moguća
uloga virusa u ove bolesti predmet je daljnjih istraživanja.

DODATNA LITERATURA

1. Altman, R. B., S. L. Clubb, G. M. Dorrestein, K. Quesenberry (1997): Avian

Medicine and Surgery. W. B. Saunders Company, London.
2. Burnie, D. (2001): Animal. Dorling Kindersley Lim., London.
3. Campbell, T. W. (1995): Avian Hematology and Cytology. Iowa State University
Press, Ames, Iowa.
4. Carpenter, J. W., T. Y. Machima, D. J. Rupiper (2001): Exotic Animal Formulary.
W. B. Saunders Company, London.
5. Collins, C. H., J. M. Grange (1985): Isoations and identifications of Micro-
organisms of Medical and Veterinar importance. Academic Press, London.
6. Dathe, H. (1975): Handbuch des Vogelliebhabers 1 (erste Band). VEB, Berlin.

162
7. Dilger, W. C. (1969): Common types of Cage birds, str. 3-11. U: Disease of Cage
and Aviary Birds (Petrak, M. L., Ed.). Lea & Fabiger, Philadelphia.
8. Forbes, N. A., R. B. Altman (1998): Avian Medicine. Manson Publishing, Boca
Raton, Florida, USA.
9. Fudge, A. M. (2000): Laboratory Medicine: Avian and Exotic Pets. W. B. Saunders
Company London.
10. Gabrisch, K., P. Zwart (1987): Krankheiten de heimtiere. Schlutersche, Hannover.
11. Harrison, G. J. (1994): Avian medicine: principles and application (Ritchie, B. W.,
G. J. Harrison, L. R. Harrison, Eds.). Wingers Publishing, Inc., Lake Worth,
Florida.
12. Harrison, G. J., L. R. Harrison, Eds. (1986): Clinical avian medicine and surgery
including aviculture. W.B.Saunders Company, Philadelphia.
13. Hart, B. L., L. L. Cooper (1996): Integrating use of psychotropic drugs with
environmental management and behavioral modification for treatment of problem
beghavior in animals. JAVMA, 209, 1549-1551.
14. Kaal, T. F. (1982): Geschlechtsmerkmale bei Vogel. Schaper, Hannover.
15. Kaufmann J. (1996): Parasitic infections of domestic animals: a diagnostic
manual. Birkhäuser Verlag, Basel.
16. Korbel, R. (1996): Ophthalmologie bei Vögeln und Reptilien. DVG und Institut für
Geflügelkrankheiten der Ludwig-Mawimillians-Universität, München
17. Lawton, M. P. C., C. V. Ophthal (1992): Behavioural problems. U: Manual of
parrots, budgerigars and other psittacine birds (Price, C. J., Ed.). British Small
Animal Veterinary Association, Gloucestershire.
18. Petrak, M. L. (1982): Diseases of cage and aviary birds. 2nd etotopm. Lea and
Febiger, Philadelphia.
19. Price, C. J. (1992): Manual of parrots, budgerigars and other psittacine birds.
British Small Animal Veterinary Association, Gloucestershire.
20. Rupley, A. E. (1997): Manual of Avian Practice. Saunders Company, London.
21. Schmidt, R. E., R. D. Reavill, D. N. Phalen (2003): Tathology of pet and aviary
birds. Iowa State Press, Ames, Iowa.
22. Wallach, J. D., W. J. Boever (1983): Diseases of exotic animals: Medical and
Surgical Management. W. B. Saunders Company, Philadelpjia.
23. Whittow, C. G. (2000): Sturkie's Avian Physiology. Academic Press, London.

163