SVIJET NA POČETKU XX.

STOLJEĆA

Dva desetljeća uoči I. svjetskog rata: doba dotada neviđenog gospodarskog i tehnološkog
napretka (na Zapadu) – La belle epoque
- druga industrijska revolucija – revolucija čelika i elektriciteta (prednjači Njemačka)
- daljnji demografski rast i urbanizacija
- višestruko povećanje industrijske proizvodnje, pad cijena robe
- novi energent: nafta, automobilska industrija (H. Ford)
- komunikacijska revolucija: telefon (Bell) i radio (Tesla, Marconi)
- stabilno svjetsko tržište i financijski sustav, socijalno zakonodavstvo, rast standarda
- demokracija
- četrdeset godina mira u Europi

Velika Britanija – zlatno doba i nakon viktorijanske epohe, Britanija nastoji sačuvati položaj
prve velesile (politika ravnoteže snaga), tri stupa Britanskog Imperija: nadzor svjetskih mora,
izvora sirovina i financijskog sustava
SAD – velesila u usponu, obilje sirovina i radne snage, interesi usmjereni prema Lat. Americi,
Tihom oceanu i Dalekom Istoku
1898. američko-španjolski rat (Porto Rico, Filipini, Guam, protektorat nad Kubom)
Panamski kanal (otvoren 1914. god)
Japan– 1868. god. pad šogunata i početak razdoblja Meiji, ubrzana modernizacija u upravi,
školstvu i vojsci te industrijalizacija
- Japan sustiže Zapad i, za razliku od Kine, uspijeva sačuvati potpunu neovisnost o njemu
1904-05. rusko-japanski rat
Japansko kolonijalno carstvo: Tajvan, Koreja, Sahalin, Port Arthur
Kina – formalno neovisno Carstvo, dinastija Mandžu, zapadne sile i Japan kontroliraju
kinesku trgovinu («politika otvorenih vrata»)
1899. Bokserski ustanak – reakcija na uplitanje zapadnih sila
1911. kineska revolucija, republika, Sun Jat Sen
Njemačka – ujedinjena od 1871. god, brza industrijalizacija, kasni u kolonijalnoj utrci, gradi
ratnu mornaricu i izaziva utrku u naoružanju, Drang nach Osten, kolonije u Africi nisu
dovoljne, zahtijeva preraspodjelu kolonija, Bagdadska željeznica
Francuska – kolonijalno carstvo u Africi i Indokini, sukob interesa s Njemačkom
Rusija – početci industrijalizacije, interesi u Aziji i na Balkanu, sukob interesa s Njemačkom,
Osmanskim Carstvom i Austro-Ugarskom, veliki projekt – Transsibirska željeznica
Novi vojnopolitički savezi:
TROJNI SAVEZ: Njemačka i Austro-Ugarska (1879), Italija (1882), cilj mu je preraspodjela
kolonija, a uperen je u prvom redu protiv Rusije i Francuske
ANTANTA (Entente cordiale): Rusija-Francuska (1891), V.Britanija-Francuska (1904),
V.Britanija-Rusija (1907), cilj mu je očuvati postojeći poredak pod svaku cijenu

MEĐUNARODNE KRIZE I SUKOBI

1905. Prva marokanska kriza – prijeti izbijanje rata između Francuske i Njemačke jer
Njemačka osporava francuske težnje u Maroku, tj. posljedice anglo-francuskog sporazuma,
Nijemci su popustili, Maroko je ostao formalno samostalan, ali Španjolska i Francuska
dobivaju pravo «održavanja reda» u Maroku
1908. Aneksijska kriza – Mladoturska revolucija u Osmanskom Carstvu, Austro-Ugarska se
pribojava da će mladoturci poništiti sporazum iz Berlina 1878. god, pa je pripojila (anektirala)
Bosnu i Hercegovinu, tome se protivi Srbija koja ima podršku Rusije, prijeti rat većih

1
razmjera jer Austro-Ugarsku podržava Njemačka, 1909. god. Srbija i Rusija ipak su odustale
od rata, a Osmansko Carstvo dobilo je odštetu od Austro-Ugarske (austro-ug. vojska napušta
Novopazarski sandžak, dotada dio Bosne koji odvaja Srbiju od Crne Gore)
1911. Druga marokanska kriza – Njemačka pomaže pobunjenike koji žele svrgnuti
profrancuskog sultana, njem. oklopnjača Panter pred lukom Agadir, opet je postignut
sporazum, Maroko ostaje francuski protektorat, ali Njemačka dobiva dio Konga
1912. Prvi balkanski rat – na poticaj Rusije, stvoren je Balkanski savez (Srbija, Crna Gora,
Grčka, Bugarska) koji napada Osmansko Carstvo («bolesnik na Bosporu»), Turci se moraju
povući iz jugoistočne Europe, na konferenciji u Londonu velesile arbitriraju oko granica, sve
četiri države-pobjednice su se proširile, stvorena je nova država Albanija, Makedonija
podijeljena, ali ne onako kako su se Srbi i Bugari prethodno dogovorili
1913. Drugi balkanski rat – započinje kao sukob Bugarske i Srbije oko Makedonije, Crna
Gora, Grčka, Rumunjska i Osm. Carstvo pridružile su se Srbiji protiv Bugarske, koja je ubrzo
poražena, nova podjela Makedonije (50 % Grčkoj, 40% Srbiji i 10% Bugarskoj) i teritorijalne
promjene na štetu poražene Bugarske
Balkanski ratovi nisu okončali napetosti između balkanskih država niti su uspjeli riješiti
makedonsko i albansko pitanje. Bugarska i Osmansko Carstvo htjet će osvetu u čemu će ih
podržavati Austro-Ugarska i Njemačka, dok će ostale balkanske države imati podršku
Antante. («Balkan - bačva baruta»)

TEHNIKA, ZNANOST I ZABAVA POČETKOM XX. ST.

- komercijalizacija znanosti
- Siemens- Martinova peć za proizvodnju čelika
- atomska fizika: Pierre i Maria Curie – radioaktivnost, Ernest Rutherford – građa
atoma, Hans Geiger – Geigerov brojač
- automobilizam: Karl Benz, Rolls Royce, Henry Ford
- zračni promet: Ferdinand von Zeppelin – zračni brod, braća Wilbur i Orville Wright –
motorni zrakoplov
- pomorski promet: prekooceanski brodovi od čelika
- primjena elektriciteta: Thomas Alva Edison, Nikola Tesla
- medicina: Louis Pasteur i Robert Koch – imunologija, Wilhelm K. Röntgen – x-zrake
- psihoanaliza: Sigmund Freud i frojdovske škole
- Nobelova nagrada za postignuća u znanosti, književnosti i humanitarnom radu
(dodjeljuje se od 1901)
- 1895. početak kinematografije (Auguste i Louis Lumiere)
- rekreativno bavljenje sportom širi se i na niže klase
- 1896. prve moderne Olimpijske igre u Ateni (Pierre de Coubertin)

2
 HRVATSKA NA POČETKU XX. STOLJEĆA

HRVATSKO PITANJE
- prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868) Hrvatskoj je bila priznata državnost (Sabor,
vlada, ban, pravo na jezik) i određeni stupanj samouprave (uprava, pravosuđe,
školstvo), ugarske vlade pokušavaju tu autonomiju ograničiti
- Trojedna Kraljevina obuhvaća teritorij današnje Hrvatske bez Dalmacije i Istre, ali sa
Srijemom
- vlada u Budimpešti odlučuje o financijama
- bana (izvršna vlast) postavlja kralj-car
- Rijeka je izravno pod ugarskom upravom
- Dalmacija i Istra pripadaju Austriji i imaju pokrajinsku samoupravu, loša prometna
povezanost sa sjevernom Hrvatskom
- sve hrvatske političke struje slažu se oko toga da hrvatske zemlje treba ujediniti te da
autonomija Hrvatske mora biti proširena, ali se razilaze oko političke taktike i
mogućih saveznika u postizanju tog cilja (Austrija, Ugarska, Južni Slaveni)
- pravaška i jugoslavenska ideologija

POLITIČKE PRILIKE DO ANEKSIJE BIH

1903. narodni pokret i slom Khuenove mađaronske politike – Khuen-Hedervary postaje
ugarski premijer, a novi ban Teodor Pejačević obnavlja građanske slobode
Nove političke struje:
- političko katoličanstvo, nisu nastupali kroz političku stranku nego putem svojih glasila
i dobrotvornih akcija, zalažu se za rješavanje socijalnih pitanja u skladu s crkvenim
učenjem
- liberalizam - građanska prava i slobode, «realna» politika T. Masaryka (gospodarska i
kulturna djelatnost, tj. prosvjećivanje naroda, trebaju prethoditi borbi za političku
emancipaciju), Napredna stranka (osnovana 1904)
- agrarizam – mješavina konzervativnih i ljevičarskih ideja, zastupa vodeću ulogu
seljaštva u politici (tada 85 % Hrvata) i rješavanje nacionalnog pitanja, Hrvatska
pučka seljačka stranka (braća Radić, 1904), ciljevi: prosvjećivanje seljaštva, opće
pravo glasa, agrarna reforma, «austroslavizam», HPSS će veći politički utjecaj steći
tek nakon I. svjetskog rata jer u ugarskom dijelu monarhije još nije bilo općeg prava
glasa
- Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije – zastupa tada malobrojan radnički
sloj
- Stranka prava raspala se na više frakcija, naposljetku su se profilirale dvije glavne
struje - Čista stranka prava Josipa Franka («frankovci») i Starčevićeva stranka prava
(vodi je Mile Starčević, Antin nećak), prva je vidjela glavnu prepreku za hrvatsku
državnost u jugoslavenskoj ideji i Srbima, pa je sklonija suradnji s austrijskim i
mađarskim političarima, druga ima upravo suprotan stav, obje napuštaju izvorni
pravaški idealizam i okreću se «realnoj politici»
«Politika novog kursa» - inicijativu su pokrenuli Frano Supilo i Ante Trumbić, cilj je
promjena političkog sustava u Austro-Ugarskoj, a to bi se trebalo postići zajedničkim
nastupom sve oporbe (suradnja hrvatskih političara iz Banske Hrvatske i Dalmacije s
mađarskom oporbom te srpskim strankama)
1905. Riječka rezolucija – dogovorena suradnja Starčevićeve stranke prava, Napredne stranke
i Hrvatske stranke iz Dalmacije te mađarske Stranke nezavisnosti (Mađari su trebali izboriti

3
personalnu uniju, a obećali su reviziju Nagodbe, ujedinjenje hrvatskih zemalja i opće pravo
glasa)
1905. Zadarska rezolucija – dogovorena suradnja hrvatskih i srpskih stranaka (Srbi će
poduprijeti borbu za ujedinjenje i veću samostalnost Hrvatske, a Hrvati će priznati kulturnu
autonomiju Srba u Hrvatskoj)
Hrvatsko-srpska koalicija (Stranka prava/ frakcija «starčevićanci», Napredna stranka,
socijaldemokrati, dvije srpske stranke) – pobjeda na izborima 1906, Koalicija ostaje na vlasti
u Banskoj Hrvatskoj sve do sloma Austro-Ugarske, ali s vremenom počinje voditi
oportunističku politiku
Protivnici «novog kursa»: HPSS i Čista stranka prava («frankovci»)
1907. Željeznička pragmatika – nova ugarska vlada nagodila se s Bečom i okrenula se protiv
Hrvatske, uvodi se mađarski jezik kao jedini službeni na željeznicama, prekid suradnje
između hrvatskih i mađarskih stranaka

POLITIČKE PRILIKE NAKON ANEKSIJE

Trijalizam – zahtjev za stvaranjem treće, južnoslavenske jedinice u Monarhiji od hrvatskih i
slovenskih zemalja te Bosne i Hercegovine, prilika se ukazala nakon aneksije BiH, a pristaša
te ideje bilo je među svim političkim strujama, što je prijetnja dualističkom sustavu
1908-09. Aneksijska kriza – ban Pavao Rauch raspušta Sabor i uvodi neku vrstu izvanrednog
stanja u strahu od mogućih nemira, raste prosrpsko i protudinastičko raspoloženje
Veleizdajnički i Friedjungov proces – političari Samostalne srpske stranke iz Koalicije
optuženi su i osuđeni kao srpski agenti, ali su kasnije pomilovani, istodobno u Beču Supilo i
Koalicija tuže novinara i povjesničara Friedjunga za klevetu, taj proces završio je nagodbom
1912. nova politička kriza potaknuta I. balkanskim ratom: djeluje revolucionarna studentska
mladež radikalne jugoslavenske orijentacije - ban Slavko Cuvaj uvodi komesarijat, ranjen u
atentatu, kasnije je pokušan i atentat na njegovog nasljednika Ivana Skerlecza
1913. ukinuto je izvanredno stanje, povućena Željeznička pragmatika, na vlast ponovo dolazi
Hrvatsko-srpska koalicija (sada na čelu sa srpskim političarom Svetozarom Pribićevićem, koji
vodi oportunističku politiku u odnosu na dualistički sustav)

GOSPODARSTVO I DRUŠTVO
- austro-ugarsko tržište: Austrija razvija industriju, a Ugarska poljoprivrednu
proizvodnju, ni jednoj ni drugoj ne odgovara znatnija industrijalizacija Hrvatske, koja
treba biti ponajprije izvor sirovina
- u Hrvatsku se slijeva strani kapital, ali je razvoj podređen interesima Beča i
Budimpešte
- iskorištava se drvno bogatstvo, donekle se razvija drvna i prehrambena industrija
- gotovo 85% stanovništva živi na selu, polovica seljaka živi na malim posjedima koji
dostaju tek za preživljavanje, zaostala poljoprivreda pokušava se nadoknaditi većim
brojem radne snage (zadružne obitelji)
- Dalmacija je upućena na proizvodnju vina i maslina, ne postoje željezničke veze sa
sjeverom
- pojava domaćih banaka
- urbanizacija ipak napreduje
- oko 50% stanovništva je nepismeno
- demografski rast se povećava, što dovodi do pojačane emigracije u obje Amerike i
drugdje (uoči I. svj. rata Hrvatsku je napustilo oko 15% stanovnika)

4
 PRVI SVJETSKI RAT 1914-1918.
(Ratne operacije od početka rata do kraja 1916. god)

Suvremenici ga nazivaju Velikim ratom. Nijedna od država koje su sudjelovale nije očekivala
da će rat biti tako dugotrajan i krvav. Jedino je Njemačka bila potpuno spremna za rat, ostale
je zemlje na ulazak u rat prisilio sustav saveza.
Uzrok: sukob interesa dvaju saveza imperijalističkih sila, Antante i Trojnog saveza
(Centralnih sila)
Povod: atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. VI. 1914. u Sarajevu – Gavrilo
Princip – organizacija Mlada Bosna (iza nje stoji «Ujedinjenje ili smrt» iz Srbije,
prijestolonasljednik je bio sklon trijalističkom preuređenju, pa je zato predstavljao smetnju
srpskim interesima) – austro-ugarski ultimatum Srbiji – Rusija ohrabruje Srbiju da ne pristane

POČETAK RATA
- 28. VII. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, dunavska flota bombardira Beograd
- Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj i započinje mobilizaciju
- Njemačka objavljuje rat Rusiji i Francuskoj, preko Belgije napada Francusku
- Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj, službeno zbog napada na neutralnu Belgiju
- Italija ostaje neutralna
- Japan ulazi u rat na strani Antante, Osmansko Carstvo na strani Cent. Sila
- sile Antante dogovorile su se da neće pristati na separatni mir
- njemački ratni cilj: pripajanje Belgije i dijelova Ruskog Carstva, austro-ugarski ratni
cilj: protektorat nad Srbijom, Crnom Gorom i Albanijom

STANJE NA BOJIŠTIMA 1914.

Zapadno bojište (Francuska i Belgija)
- njemački ratni plan: munjeviti rat na Zapadu i osvajanje Pariza prije negoli Rusija
provede mobilizaciju (Von Schliefenov plan)
- brzo osvajanje Belgije - njemačka vojska izbjegava trupe duž granice i brzo dolazi
nadomak Pariza
- IX. 1914. bitka na rijeci Marni – francuski protunapad (general Joffre)
- dolazak Britanaca
- pozicijski rat: rovovske borbe, stabilna crta bojišta, «na Zapadu ništa novo» do 1918.
Istočno bojište (Galicija i Istočna Pruska)
- suprotno očekivanjima Rusija je brzo provela mobilizaciju i povela uspješnu ofenzivu
na Istočnu Prusku (Njemačka) i Galiciju (Austro-Ugarska)
- bitka kod Tannenberga – zaustavljen ruski prodor u Njemačku (Paul von Hindenburg)
- austro-ugarska vojska slabo je pripremljena pa doživljava poraze, galicijski front
stabilizirat će se tek uz pomoć njemačkih pojačanja
Balkansko bojište (Srbija) – srpska vojska dobro je pripremljena zbog balkanskih ratova i
odolijeva austro-ugarskoj ofenzivi do 1915. godine (pobjede na Ceru i rijeci Kolubari)
Ostala bojišta: njemačke kolonije u Africi i na Dalekom istoku, Kavkaz (Osmansko Carstvo –
Rusija), Sueski kanal (Britanci – Turci)

STANJE NA BOJIŠTIMA 1915.

5
Talijansko bojište
– Italija objavljuje rat Austro-Ugarskoj
– 26. IV. 1915. Londonski ugovor Antanta joj je obećala Tirol, Dalmaciju, dio Albanije
i dio njemačkih kolonija
– bojište u dolini rijeke Soče, austro-ugarska vojska pomaknula je crtu dublje u
talijanski teritorij
Balkansko bojište
- Bugarska ulazi u rat na strani Centralnih sila i napada Srbiju s istoka
- austro-ugarska vojska na Balkanu stavljena je pod njemačko zapovjedništvo i ojačana
njemačkim trupama, do početka 1916. god. austro-njemačke snage okupirale su cijelu
Srbiju i Crnu Goru
- srpska vojska i vlada povlače se preko Albanije na otok Krf
- veljača 1915. pokušaj britanskog osvajanja Bospora i Dardanela – iskrcavanje u
Galipolju – turska pobjeda
Istočno bojište – protunapad Centralnih sila i austro-njemačko zauzimanje cijele Poljske
Zapadno bojište – Nijemci počinju koristiti otrovne plinove (iperit i klor), obje strane uvode
ratno zrakoplovstvo
Podmornički rat – cilj je prekinuti britansku opskrbu iz prekomorskih zemalja, stradavaju i
putnički i trgovački brodovi

STANJE NA BOJIŠTIMA 1916.

Zapadno bojište
- II-VI. 1916. bitka kod Verduna – njemačka ofenziva na veliku francusku utvrdu
kojom zapovijeda general Pétain – neuspjeh – oko milijun žrtava na obje strane
- ljeto 1916. bitka na rijeci Sommei – saveznička ofenziva – neuspjeh (Britanci prvi put
upotrijebili tenkove)
Istočno bojište
- velika ruska ofenziva generala Brusilova – nema bitnih promjena
- Rumunjska ulazi u rat na strani Antante zbog krive procjene da će Brusilov slomiti
Austro-Ugarsku, veći dio Rumunjske okupirale su Centralne sile još iste godine
Balkansko bojište - otvoreno novo, solunsko bojište – u rat na strani Antante ulazi Grčka,
saveznici se iskrcavaju u Solunu
Rat na moru
- pomorska blokada Njemačke na Sjevernom moru i Austro-Ugarske na Jadranskom,
odlučna za konačan ishod rata
- svibanj 1916. britansko-njemačka pomorska bitka kod Skagerraka (neriješeno, ali
dugoročno će više koristi imati Britanci)

6
 DVIJE REVOLUCIJE U RUSIJI 1917.

Stanje u Rusiji: velike socijalne razlike, oko 90% stanovništva su seljaci bez zemlje koji rade
na veleposjedima plemstva i Pravoslavne crkve, na prijelazu stoljeća razvija se industrija,
položaj radnika je težak, u Rusiji žive brojni pripadnici neruskih naroda koji razvijaju vlastitu
nacionalnu svijest (Poljaci, Litvanci, Finci, Ukrajinci, Armenci, Azeri, Tatari itd.), car Nikola
II. Romanov vlada u duhu «samodržavlja», nakon prve revolucije 1905. god. uveden je
parlament (Duma), tijekom ratnih godina Rusija je iscrpljena i narod živi u krajnjoj bijedi,
zbog nestašice hrane demoralizirana je i fronta i pozadina
FEBRUARSKA (VELJAČKA) REVOLUCIJA
- ožujak 1917. (veljača po julijanskom kalendaru) štrajk u Petrogradu prerasta u širu
pobunu, vojska staje na stranu pobunjenika
- abdikacija Nikole II, nijedan član carske kuće nije htio preuzeti prijestolje i
odgovornost za katastrofu – pad monarhije
- Privremena vlada na čelu s Aleksandrom Kerenskim (eser-socijalist), zastupa interese
građanstva i zemljoposjednika te pokušava pretvoriti Rusiju u parlamentarnu
republiku
- raspisani su izbori za Ustavotvornu skupštinu, proglašena je amnestija i ukinuta
cenzura
- vlada nije pristupila obećanim reformama i nastavila je rat, štrajkovi se nastavljaju,
osnivaju se radnički i vojnički sovjeti (vijeća)
OKTOBARSKA (LISTOPADSKA) REVOLUCIJA
- boljševici – komunisti, radikalno krilo socijaldemokratske stranke, nisu imali utjecaja
do povratka Vladimira Iljiča Lenjina iz emigracije, postupno preuzimaju sovjete
- u travnju 1917. god. Nijemci su omogućili Lenjinu da se iz Švicarske vrati na teritorij
Rusije preko Njemačke
- Lenjinov program: hitna uspostava mira, pravo svih narodnosti Rusije na
samoopredjeljenje, agrarna reforma, nadzor radnika nad tvornicama, vlast treba
pripasti sovjetima – neposredna demokracija (Travanjske teze)
- 7. XI. 1917. boljševici koriste Sveruski kongres sovjeta i provode državni udar u
Petrogradu uz pomoć mornara s krstarice «Aurore», svrgnuta Privremena vlada
- objavljeni su dekreti o sovjetskoj vlasti, miru, narodnostima, zemlji i sl.
- 18. I. 1918. boljševici raspuštaju Ustavotvornu skupštinu (nakon što na izborima za
nisu dobili potrebnu parlamentarnu većinu) i uvode revolucionarnu diktaturu
- Sovjetska Rusija – prva država čiji cilj je stvaranje besklasnog društva prema
Marxovim zamislima
- 1. III. 1918. mir u Brest-Litovsku – boljševička vlada sklapa separatni mir s
Centralnim silama i odriče se teritorija Finske, baltičkih država, Poljske, Bjelorusije,
Ukrajine i kavkaskih država
- nakon kapitulacije Njemačke, boljševička vlada poništila je taj ugovor i zahtijevala
povrat teritorija bivše carske Rusije, posljedica čega će biti rat s Poljskom i baltičkim
državama
- izbija građanski rat između Crvene armije i Bijele garde, «bijeli» će dobivati pomoć
od zemalja Antante jer su boljševici odbili vraćati sve dugove carske Rusije prema
Zapadu, «crveni» pobjeđuju, borbe u europskom dijelu Rusije trajale su do 1920. god,
a u azijskom do 1922.

7
 SVRŠETAK I. SVJETSKOG RATA

ULAZAK S.A.D. U RAT

- u skladu s «Monroevom doktrinom» SAD službeno vode strogo neutralnu politiku
- američki kapital kreditira Veliku Britaniju i ostale države Antante i nije mu u interesu
da one izgube rat
- javnost je sklona Antanti, osobito nakon potapanja Luzitanije 1915. god. (poginulo
128 američkih građana)
- stanje 1917: Njemačka vodi totalni podmornički rat, revolucija u Rusiji – veći izgledi
za pobjedu Centralnih sila, otkriven je njemački prijedlog Meksiku za ulazak u rat
- travanj 1917. predsjednik Thomas Woodrow Wilson nagovara Senat da objavi rat
Centralnim silama
- u Francusku uskoro stižu dobro opremljene američke jedinice

ZAVRŠNA FAZA RATA

- proljeće 1918. nakon Brest-Litovskog mira, njemačke snage koncentriraju se na
zapadnom bojištu i započinju veliku ofenzivu
- Centralne sile teško su iscrpljene zbog višegodišnje pomorske blokade (nestašice
hrane, sirovina i goriva) i nemaju snage završiti rat
- kolovoz 1918. velika ofenziva sila Antante na svim bojištima
- rujan 1918. proboj solunskog bojišta i kapitulacija Bugarske
- listopad 1918. Osmansko Carstvo gubi posjede na Bliskom istoku (izbija velika
pobuna Arapa protiv osmanske vlasti, a Britanci zauzimaju Bagdad) – kapitulacija
- istovremeno započinje raspad Austro-Ugarske, nacionalni pokreti preuzimaju vlast u
svim pokrajinama, car Karlo obećava stvaranje federativne države, no sada je
prekasno za reforme
- Njemačka: pobune mornara i nemiri zbog nestašice hrane, abdikacija i bijeg cara
Vilima II. u Nizozemsku, socijaldemokrati formiraju vladu i započinju pregovore o
sklapanju mira
- 11. XI. 1918. kapitulacija Njemačke i kraj rata

POSLJEDICE I. SVJETSKOG RATA

- demografski poremećaj: blizu 10 milijuna poginulih, 20 milijuna ranjenih (većina
invalidi), 20 milijuna umrlih od epidemije španjolske gripe (1918-19), neravnoteža
spolova
- gospodarstvo: teška kriza u europskim državama – ratni troškovi nadmašuju
proizvodnju – nestašice i inflacija novca; u neutralnim zemljama i SAD-u, naprotiv,
gospodarstvo cvate zbog velikog izvoza
- društvene promjene: emancipacija žena, stari vladajući sloj gubi moć i utjecaj
- političke promjene: propast starog svjetskog poretka, raspad 4 carstva, SAD postupno
zamjenjuju V. Britaniju kao velesila br. 1, nacionalni pokreti – nastanak novih država,
socijalne revolucije u Rusiji te srednjoj i istočnoj Europi, lijevi i desni radikalizam
- kultura: pesimistički svjetonazor (npr. Oswald Spengler: Propast Zapada)

8
 HRVATSKA U DOBA I. SVJETSKOG RATA

Prilike 1914-18.
- izvanredno stanje - ograničavanje građanskih sloboda, cenzura, politički procesi
- pojava političke emigracije - Trumbić i Supilo odlaze 1914. god. u Italiju, gdje
osnivaju Hrvatski odbor, nakon prelaska u Pariz, pa London 1915. god. Hrvatski
odbor prerasta u Jugoslavenski odbor, koji okuplja hrvatske, srpske i slovenske
emigrante iz Austro-Ugarske
- Hrvatsko domobranstvo – kao dio austro-ugarske vojske upućuje se na sva ratišta,
hrvatski vojnici su slabo motivirani za borbu na srpskom i ruskom bojištu, pa se često
predaju u zarobljeništvo, na talijanskom bojištu, naprotiv, moral je bio visok
- Jugoslavenska legija (tako se trebala zvati, ali je ipak dobila naziv Srpska
dobrovoljačka divizija) - postrojba sastavljena u Odesi 1916. god. od ratnih
zarobljenika Hrvata, Srba i Slovenaca, stavljena pod srpsko zapovjedništvo i upućena
na solunsku frontu
- «zeleni kadar» - odmetničke skupine vojnih bjegunaca po hrvatskim šumama
- veljača 1918. pobuna mornara u Boki, zahtijevaju sklapanje separatnog mira i
demokratske promjene, sudjelovalo je više od 400 mornara, kada je pobuna ugušena
protiv njih su vođeni sudski procesi
- ratna privreda: državni nadzor nad tržištem, rekvizicije, prehrambene karte, centrale za
opskrbu
- god. 1918. Monarhija doživljava gospodarski slom (nestašice i visoka inflacija)
- Hrvatski sabor se sastaje svake godine radi izglasavanja proračuna, na vlasti je
Hrvatsko-srpska koalicija na čelu s Pribićevićem, koja vodi oportunističku politiku u
odnosu na dualizam i u dobrim je odnosima s ugarskom vladom, ban je od 1917. god.
Antun Mihalović, također član Koalicije

Moguća rješenja hrvatskog pitanja i nastojanja oko njih tijekom Prvoga svjetskog rata:

1. Trijalizam (odnosno austroslavizam) - stvaranje južnoslavenske autonomne jedinice u

Monarhiji, koja bi se sastojala od hrvatskih i slovenskih zemalja te BiH
- spominje se na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1915. god.
- Svibanjska deklaracija 1917. god. - Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću u
Beču (Istrani, Dalmatinci i Slovenci) zahtijeva stvaranje južnoslavenske državne
jedinice
2. Zajednička država južnih Slavena – izdvajanje južnoslavenskih zemalja iz Monarhije i
njihovo ujedinjene sa Srbijom i Crnom Gorom
- Jugoslavenski odbor lobira kod antantine diplomacije za stvaranje jugoslavenske
države kao federacije Slovenije, Hrvatske, BiH te kraljevina Srbije i Crne Gore
- ratni ciljevi Srbije: a) «malo rješenje» - velika Srbija koja bi uključila Crnu Goru,
BiH, Slavoniju i Dalmaciju, b) «veliko rješenje» - cjelovita država Srba, Hrvata i
Slovenaca u kojoj bi Srbija imala prevlast
- Jugoslavenski odbor pregovara sa srpskom vladom, a Supilo 1916. god. istupa iz
Odbora jer uviđa prave ratne ciljeve Srbije
- srpanj 1917. Krfska deklaracija Jugoslavenskoga odbora i Nikole Pašića, srpskog
premijera – stvorit će se država SHS kao parlamentarna monarhija s dinastijom
Karađorđevića, a o ostalim pitanjima uređenja (federacija ili unitarna država) odlučit
će naknadno Ustavotvorna skupština

9
3. Samostalna Hrvatska – o potpunoj samostalnosti nije se ozbiljno razmišljalo zbog
pitanja razgraničenja sa Srbijom i Italijom (nakon kojega bi Hrvatska bila svedena na širu
okolicu Zagreba)
- HPSS i Čista stranka prava smatraju da Hrvatska najprije treba potvrditi vlastitu državnost,
pa tek nakon toga stupiti u mogući savez sa susjednim državama (što se činilo opravdanim iz
gospodarskih i sigurnosnih razloga)

10
 HRVATSKA 1918.

Nastanaka Države Slovenaca, Hrvata i Srba

ožujak 1918. Zagrebačka rezolucija – oporbeni političari iz svih južnoslavenskih krajeva
Monarhije zahtijevaju stvaranje južnoslavenske države i pozivaju na «nacionalnu
koncentraciju»
listopad 1918. raspad Austro-Ugarske i stvaranje «narodnih vijeća»
Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba: predstavničko tijelo Južnih Slavena Austro-
Ugarske, Predsjedništvo: Svetozar Pribićević, Ante Pavelić stariji, Anton Korošec
16. X. manifest cara Karla o preuređenju Monarhije u federativnu državu
19. X. Narodno Vijeće SHS proglašava se vrhovnim političkim predstavništvom i zahtijeva
ujedinjenje Južnih Slavena
29. X. odluka Hrvatskoga sabora: Hrvatska-Slavonija-Dalmacija s Rijekom, kao suverena
država, prekida državno-pravne odnose s Austrijom i Mađarskom i pristupa Državi SHS
Država Slovenaca, Hrvata i Srba: Hrvatska, Slovenija, BiH, Vojvodina; gl. grad Zagreb,
privremena vlada – Središnji odbor Narodnog vijeća; Država SHS definirana je kao provizorij
(privremena politička vlast do konačnog ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom)
Problemi Države SHS:
- gospodarsko rasulo
- pitanje nasljeđivanja austrougarske vojske i mornarice
- zeleni kadar
- zahtjevi za agrarnom reformom
- talijanska okupacija Dalmacije i Istre i pitanje granica
- Država SHS nije bila međunarodno priznata
- pitanje načina ujedinjenja sa Srbijom – federacija ili centralistička država, republika ili
monarhija (zbog neslaganja članova Narodnog vijeća oko ujedinjenja Predsjedništvo,
tj. Pribićević, počinje na svoju ruku pregovore s Beogradom)

Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

Jugoslavenski odbor zastupa Državu Slovenaca, Hrvata i Srba u inozemstvu.
Do međunarodnog priznanja nije došlo zbog diplomatske aktivnosti Italije i Srbije.
9. XI. 1918. Ženevska deklaracija o ujedinjenju (potpisnici Trumbić i Pašić) – trebalo se
provesti ujedinjenje na načelu ravnopravnosti Kraljevine Srbije i Države SHS, međutim, u
tom času u Srbiji je raspuštena vlada, pa je Pašićev potpis proglašen nevažećim (politička
igra)
Socijalni nemiri: Narodno vijeće SHS poziva srpsku vojsku da uvede red
Narodno vijeće odredilo je izaslanstvo za odlazak u Beograd.
Naputak – dokument o uvjetima koje Delegacija treba postaviti prije samog ujedinjenja: da se
sačuvaju povijesne pokrajine, odredi nadležnost državnih i pokrajinskih vlasti, a buduće
uređenje odredit će ustavotvorna skupština (Naputak su donijeli pristaše federalističke struje
na čelu sa Stjepanom Radićem)
Adresa – dokument kojim se zahtijeva bezuvjetno i hitno ujedinjenje Države SHS i Srbije, a
uvjeti iz naputka navedeni su kao «želje» (Adresu su sročili Svetozar Pribićević i njegovi
suradnici, pristaše centralističke struje)
25. XI. Skupština Vojvodine proglasila je ujedinjenje sa Srbijom
26. XI. Srbiji se priključila Crna Gora
1. XII. proglas regenta Aleksandra, nakon što je primio Delegaciju iz Zagreba s Adresom, o
stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

11
 VERSAJSKI POREDAK U EUROPI

siječanj 1919. mirovna konferencija u Versaillesu

Velika trojica: David Lloyd George, Woodrow Wilson, Georges Clemencau (Velika
četvorica: 3 + Vittorio Orlando)
Formalno su kao osnova mira prihvaćena načela iz «14 točaka» W. Wilsona (pravo na
samoodređenje naroda, stvaranje mirovnog Društva naroda, razoružavanje)
Ipak, su u prvi plan došli interesi Velike Britanije (ravnoteža snaga) i Francuske (osveta
Njemačkoj).
28. VI. 1919. Mirovni ugovor s Njemačkom:
- oduzete su joj sve kolonije u korist Francuske i V. Britanije
- dijelovi teritorija dodijeljeni su Francuskoj, Poljskoj, Belgiji i Danskoj
- Slobodan grad Danzig (Gdansk)
- saveznička okupacija Saarske oblasti
- oduzeta joj je ratna flota, a oružane snage smanjene na 100,000 ljudi
- demilitarizacija Porajnja
- ratna odšteta od 132 milijarde zlatnih maraka
Posebni mirovni ugovori s Austrijom, Mađarskom, Bugarskom i Turskom: sve su morale
predati određene teritorije, platiti odštetu i smanjiti vojne snage (posebno loše je prošla
Mađarska koja je izgubila 2/3 predratnog teritorija), Austriji je izričito zabranjeno ujedinjenje
s Njemačkom, a dinastija Habsburg nije se smjela restaurirati ni u jednoj od nasljednica
Nove države: Finska (oslobođena od Rusije), Estonija, Letonija, Litva, Poljska (stvorena od
dijelova Rusije, Njemačke i Austrougarske), Čehoslovačka, Austrija, Mađarska, Kraljevstvo
SHS
Države pobjednice povećale su teritorij (Francuska, Rumunjska, Italija) i kolonijalne posjede
(tzv. mandatna područja u Africi i na Bliskom istoku, pod britanskom i francuskom upravom).
Revizionizam: težnja za promjenom novog poretka, osobito jaka u poraženim državama, ali i
Italiji, Versajski poredak nije mogao osigurati trajan mir jer je ostavio mnoga neriješena
pitanja i prestrogo kaznio poražene.
Liga naroda – organizacija čije su članice, u teoriji, trebale biti sve svjetske države, a cilj joj
je bio održavanje mira u svijetu (kontrola naoružanja, posredovanje u rješavanju sporova,
politički i gospodarski pritisci na moguće agresore), sjedište u Ženevi, nastala je na inicijativu
predsjednika Wilsona, međutim SAD nisu postale članica Lige naroda zbog povratka na
politiku izolacionizma, Liga naroda nije imala nikakve oružane snage na raspolaganju.
Vijeće lige - središnje tijelo Lige naroda u kojem su stalne članice bile V. Britanija,
Francuska, Japan (istupio 1933), Italija (istupila 1937), Njemačka (istupila 1933), SSSR
(istupio 1939).
Sukob interesa V. Britanije i Francuske: cilj francuske politike je onemogućavanje jačanja
Njemačke i održavanje versajskog sustava pod svaku cijenu, britanska politika usmjerena je
prema svjetskom kolonijalnom carstvu (sada preustrojenom u British Commonwealth), a u
Europi joj je odgovarala ravnoteža snaga (pa i na štetu Francuske) zbog čega su Britanci među
prvima uspostavili diplomatske odnose sa SSSR-om i dopustili naoružavanje Njemačke u
doba Hitlera
«Sanitarni kordon» - pojas država između Baltika i Crnog mora koji je trebao izolirati
Njemačku i SSSR (baltičke republike, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska)
Mala antanta – savez usmjeren protiv mađarskog revizionizma (Čehoslovačka, Rumunjska,
Kr. SHS/ Jugoslavija)
Balkanska antanta – savez čiji je cilj bilo očuvanje postojećih granica na Balkanu
(Jugoslavija, Grčka, Rumunjska, Turska)

12
 TURSKI NACIONALNI POKRET

1920. Mir u Sevresu: Osmansko Carstvo mora se odreći arapskih zemalja na Bliskom Istoku
(Irak, Transjordanija i Palestina – britanski mandati, Sirija i Libanon - francuski) te dijelova
Male Azije naseljenih Grcima i Armencima, tjesnaci Bospor i Dardaneli pod nadzorom su sila
Antante, tu su i odredbe o reparacijama i oružanim snagama
- pojavljuje se pokret na čelu s Mustafom Kemal-pašom, proslavljenim vojskovođom iz
svjetskog rata, čiji je cilj stvaranje turske nacionalne države na ostatcima Osmanskog
Carstva te poništenje mira u Sevresu
1922. sultan je svrgnut s prijestolja
1923. proglašena je Republika Turska - na čelu s Mustafom Kemalom zvanim Atatürk
(Otac Turaka) turske snage protjeruju Grke i Armence iz Male Azije, poništen je mir u
Sevresu (prema ugovoru iz Lausane iste godine, Turskoj je priznat današnji nacionalni
teritorij)
Reforme Kemala Atatürka: ukidanje šerijatskih zakona i odvajanje vjere od države,
parlamentarna republika, gregorijanski kalendar, jezične reforme, latinično pismo,
emancipacija žena, ukidanje tradicionalne nošnje, međutim, takve korjenite reforme i raskid s
tradicijom nisu mogli biti provedeni mirnim putem, pa je režim Kemala Atatürka morao
posezati za represijom i progonima neistomišljenika (osobito komunista i islamista)

POJAVA FAŠIZMA U ITALIJI

Italija nakon 1. svjetskog rata: gospodarska kriza popraćena visokom nezaposlenošću,

socijalnim nemirima i valom štrajkova, mit o «ukradenoj pobjedi» (nezadovoljstvo
nacionalističkih krugova teritorijalnim dobitcima), parlamentarne stranke nisu uspijevale
sastaviti stabilnu vladu, prijetila je socijalna revolucija
1919. Benito Mussolini, novinar, bivši socijalist i pristaša ulaska Italije u Svjetski rat, stvara
veteransku organizaciju Fasci di Combattimento (simbol organizacije je starorimski snop
fasces koji treba predstavljati jedinstvo naroda), financiraju ga posjednici krupnog kapitala
kako bi se mogli poslužiti poluvojnim odredima «crnokošuljaša» u gušenju štrajkova
Fašistička ideologija: autoritarna država na čelu s nepogrešivim vođom treba riješiti
suprotnosti između ekonomskih klasa i stvoriti jaku naciju, ojačana talijanska nacija mora
postati sredozemna velesila i stvoriti «novo rimsko carstvo», Italija treba postati korporativna
država, poslodavcima se obećava suzbijanje ljevice i zahtjeva sindikata, radnicima
osiguravanje radnih mjesta i plaća, cijeloj naciji revizija versajskog poretka, a prvi korak na
tom putu trebalo je biti ukidanje demokracije i uništenje komunista i socijalista
1922. marš na Rim – kralj Viktor Emanuel III. daje Mussoliniju mjesto predsjednika vlade
- Mussolini je novim izbornim zakonom i pojačanom propagandom osigurao relativnu
pobjedu fašista na parlamentarnim izborima 1924. god.
1924. ubojstvo socijalista i vođe oporbe Matteottija - povod za uvođenje izvanrednog stanja
1925. uvođenje fašističke diktature, šef države – Il Duce, Italija je i dalje formalno monarhija
na čelu s kraljem, fašizacija države provodi se postupno, a tek od tridesetih godina možemo
govoriti o pokušaju totalitarne kontrole društva i državnom nadzoru gospodarstva
- fašisti su uništili svaku oporbu i uveli red represijom, međutim, država nije bila onako
gospodarski i vojno jaka kako je tvrdila službena propaganda (to se pokazalo porazima
u 2. svjetskom ratu)
1929. Lateranski sporazumi – kompromis papinske i talijanske države oko «rimskog pitanja»
- stvorena država Vatikan, a katoličanstvo proglašeno državnom religijom u Italiji

13
 SOVJETSKA RUSIJA

Svesovjetska Komunistička Partija Boljševika (SKP/b) – nakon Oktobarske revolucije

1917. g. i Lenjinova državnog udara 1918. g. uspijevaju se održati na vlasti iako su dotada bili
mala skupina urotnika, proglašena je Ruska Sovjetska Federativna Republika i «diktatura
proletarijata»
Uzroci pobjede boljševika:
- njihov program bio je privlačan širokim narodnim masama (društvena jednakost i
stvaranje komunističkog društva, «Tvornice radnicima – zemlja seljacima!», pravo
neruskih naroda Rusije na samoodređenje)
- stranka ima čvrstu organizaciju i odlučno provodi teror prema svim protivnicima
(Čeka – tajna policija, kasnije GUP i NKVD)
- carizam je bio potpuno kompromitiran, a ostale političke stranke nisu imale dovoljno
jasan program niti bile odlučne kao boljševici, «bijeli» su se dodatno kompromitirali
kao suradnici stranih sila (intervencija Antante)
Ratni komunizam (1918-21): doba građanskog rata, boljševici provode nacionalizaciju
(podržavljenje) tvornica, rudnika i veleposjeda i uvode jednake plaće za sve službe te
rekvizicije poljoprivrednih proizvoda. Uspjeli su ostvariti vojnu pobjedu nad bijelim armijama
i suzbiti unutarnji otpor, ali nisu uspjeli povećati proizvodnju i izbila je glad.
1921. NEP (Nova ekonomska politika): prestaju rekvizicije, dopušteno je privatno
vlasništvo seljaka nad zemljom i mala nedržavna poduzeća, do 1926. gospodarstvo je gotovo
dostiglo prijeratnu razinu (što je bio cilj) i tada je NEP ukinut
1922. Crvena Armija zauzela je sve dijelove Rusije i neke novostvorene nacionalne države
(Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija itd.) – stvorena je nova državna zajednica koja je osiguravala
prevlast Rusije u bivšem Carstvu i formalno poštivanje prava na samoopredjeljenje naroda -
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR)
1924. Lenjinova smrt – tijekom sukoba boljševičkih frakcija (tzv. lijevi i desni) uzdigao se
kao vrhovni vlastodržac generalni sekretar Partije Josif Visarionovič Džugašvili zvan Staljin
1925. Lav Trocki isključen je iz Partije i Staljin postaje neformalni diktator
1926. kraj NEP-a i početak planskog gospodarstva
- «petoljetke» (petogodišnji planovi proizvodnje, prvi je pokrenut 1928.)
- kolektivizacija poljoprivrede – prisilno stvaranje kolhoza (kolektivnih seoskih
gospodarstava) i sovhoza (državna poljoprivredna poduzeća), progon «kulaka»
- u petoljetkama je uspješno provedena industrijalizacija i elektrifikacija države, no uz
visoku cijenu (nizak životni standard radnika i prisilan rad političkih zatvorenika)
Obilježja staljinizma: konačan cilj je stvaranje besklasnog društva, a sva su sredstva «na
putu u komunizam» dopuštena, ideologija je nova državna religija (Staljinovo shvaćanje
marksizma – «Država odumire svojim jačanjem»), kult ličnosti, centralizirana partijska
država («narodna demokracija» i «savez slobodnih republika» postoje samo na papiru), stroga
hijerarhija unutar Partije, totalitarizam – država se trudi kontrolirati cjelokupan život
pojedinca od rođenja do smrti, obračun sa stvarnim i mogućim protivnicima (osobito unutar
same Partije nitko nije bio siguran), diktaturu provodi golemi državni aparat s jakom tajnom
policijom (GUP/NKVD), točan broj žrtava nije poznat, neke procjene govore o 12 milijuna
Gulag – radni logor za političke zatvorenike
Diktaturi je pogodovala izolacija Sovjetskog Saveza od Zapada. SSSR nije priznavao vanjske
dugove carske Rusije, pa su zapadne zemlje kasno sklopile diplomatske odnose sa SSSR-om.
(među prvima su bile Turska, Njemačka i Velika Britanija – zašto?).
KOMINTERNA (Treća komunistička internacionala) – osnovana 1919, preko te organizacije
sve komunističke partije izvan SSSR-a (u većini zemalja bile su stavljene izvan zakona)
povezane su u jedinstvenu mrežu i bile su pod Staljinovom kontrolom.

14
 HRVATSKA U KRALJEVSTVU SHS (1918-1920)

Prvi potezi nove vlasti i pokušaji otpora

Proglas Čiste stranke prava: čin ujedinjenja 1. XII. 1918. g. bio je jednostran i nije bio
pravovaljan jer ga nije potvrdio Hrvatski sabor niti je organiziran referendum o tom pitanju
Stav Radićeve HPSS: Hrvatski sabor mora se sastati i potvrditi ujedinjenje, međutim, on je
raspušten i nije više sazivan tijekom cijelog postojanja prve Jugoslavije
5. XII. 1918. demonstracije u Zagrebu protiv ujedinjenja, oružani sukob između domobrana
(na strani demonstranata) i vladinih snaga (Narodna straža SHS, sastavljena od «sokolaša» i
mornara iz Dalmacije), 16 poginulih (prosinačke žrtve), povod za hitno raspuštanje
domobranstva i Pribićevićev poziv srpskoj vojsci da uvede red (što se opravdavalo i strahom
od sovjetske revolucije)
Centralizacija
- u novoj državnoj vladi najvažnije položaje zauzimaju srpski političari, Stojan Protić –
premijer, Svetozar Pribićević – ministar unutarnjih poslova, jedini Hrvat na važnijem
položaju bio je Ante Trumbić – ministar vanjskih poslova
- u «prečanskim krajevima» (bivša Austro-Ugarska) srbijanska vojska ima okupacijske
ovlasti
- smanjen je djelokrug pokrajinskih vlada, novi hrvatski ban Ivan Paleček provodi
zapovijedi iz Beograda, do donošenja ustava privremeno su zadržane pokrajine
Hrvatska i Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina itd.
- Privremeno narodno predstavništvo (parlament) ima zadatak organizirati izbore za
Ustavotvornu skupštinu
- regent Aleksandar ima velike ovlasti u upravi i zakonodavstvu
Zamjena novca
- 1918. god. austro-ugarska kruna i srpski dinar imaju približno jednaku vrijednost
- nakon propasti Monarhije, obezvrijeđene krune iz Austrije i Mađarske krijumčare se u
Kraljevstvo SHS, provodi se markiranje novčanica
- paralelna sredstva plaćanja – srpski dinar u istočnom dijelu države i «SHS-kruna» u
zapadnom dijelu (u državama nasljednicama Monarhije krune su dugo ostale u
optjecaju, a međusobno su se razlikovale po pečatima i markicama s obilježjem nove
vlasti, stopa inflacije nije bila svuda jednaka)
- novi dinari Kraljevstva SHS tiskani su već u siječnju 1919. god, no konačna zamjena
kruna odgađa se zbog interesa špekulanata bliskih vlasti
- krune su ostale u optjecaju do početka 1921, zamijenjene su po tečaju od 1 dinar za 4
krune (umjesto stvarnog tečaja na temelju kupovne moći 1 d. za 2 -2,50 k.)
Nasilno žigosanje stoke – izaziva lokalne pobune hrvatskih seljaka
Međunarodno priznanje Kraljevstva SHS – odgađa se zbog neriješenog «jadranskog
pitanja» (SAD – II. 1919, Francuska i V. Britanija – VI. 1919, Italija – XII. 1920)
Trianonski ugovor (VI. 1920) - određene su granice s Mađarskom, Kraljevstvu SHS pripali
Međimurje, Baranja, Bačka i Banat
Rapalski ugovor (XI. 1920) - određene su granice s Italijom, Kraljevstvo SHS popušta zbog
pritiska Francuske i V. Britanije, Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo
Rijeka – slobodna gradska država (1924. priključena Italiji)
Problemi nove države: nacionalna pitanja (6 južnoslavenskih naroda i brojne manjine),
agrarno pitanje (zahtjevi za preraspodjelom zemlje, što je obećao i sam regent), opće
siromaštvo i slaba industrija, prometna nepovezanost pokrajina, slabo stanje sigurnosti izvan
gradova (različite razbojničke skupine, od kojih neke imaju i politički predznak)

15
DJELOVANJE HPSS-A
- od 1904. djeluje na području Hrvatske i Slavonije, zastupa interese seljaka kao
najbrojnijeg društvenog sloja
- program do 1918: povijesno i prirodno pravo Hrvatske na državnost, demokracija,
gospodarske reforme u cilju jačanja srednjeg seljačkog posjeda, trijalizam
(austroslavizam)
- kao član Središnjeg odbora Narodnog vijeća, Stjepan Radić traži da Srbija prije
ujedinjenja prizna pravo na suverenost svim članicama buduće države
- nakon ujedinjenja, HPSS prelazi u oporbu spram politike državne centralizacije koju
provode Pribićević i Dvor
- 1919. god. Stjepan Radić dolazi na čelo stranke nakon smrti brata Antuna
- nacionalni program: Hrvatska – seljačka republika u ravnopravnom savezu
južnoslavenskih, a poželjno, i šire, podunavskih malih država
- 1920. izbori za Ustavotvornu skupštinu – HPSS je najjača stranka Hrvatske i Slavonije
odnosno četvrta stranka po snazi na državnoj razini (opće biračko pravo za muškarce)
- nakon izborne pobjede, HPSS mijenja naziv u HRSS: Hrvatska republikanska
seljačka stranka i otvoreno se zalaže za republikansko i federativno uređenje
- HRSS širi utjecaj i na građanski sloj te na Hrvate izvan sjeverne Hrvatske, a pritisci od
strane režima samo pogoduju rastu popularnosti

OSTALE STRANKE
- Demokratska stranka (Svetozar Pribićević i Ljuba Davidović) – zagovara integralno
jugoslavenstvo, nacionalni joj je program pretopiti sve južnoslavenske narode u
jedinstvenu naciju, ima pristaša među svim narodima, no najviše među «prečanskim»
Srbima, kasnije se raspala na Pribićevićevu i Davidovićevu stranku
- Radikalna stranka (Nikola Pašić) – uživa podršku Dvora i birača u Srbiji, cilj joj je
osigurati političku i gospodarsku prevlast Srbije nad drugim narodima u državi
- Hrvatska stranka prava (Ante Pavelić mlađi) – nastala od Čiste stranke prava
(«frankovci»), ističe pravo Hrvatske na potpunu samostalnost, s vremenom će
naginjati desnom radikalizmu
- Hrvatska zajednica (Ivan Lorković, Matko Laginja) – liberalna građanska stranka
nastala ujedinjenjem Stranke prava («starčevićanci») i Napredne stranke, HZ je u
početku naginjala integralnom jugoslavenstvu, ali je još prije izbora odustala i počela
zagovarati federalizam i surađivati s Radićem, na izborima za Ustavotvornu skupštinu
doživljava poraz
- Hrvatska federalistička seljačka stranka (A. Trumbić) – nastala 1926. od HZ i
nekih nezadovoljnika Radićeve stranke
- Hrvatska pučka stranka – program katoličkog jugoslavenstva, postala je s
vremenom marginalna u odnosu na HRSS kao i ostale hrvatske stranke, imala je
najviše pristaša među katolicima u Dalmaciji i Hercegovini
- Komunistička partija Jugoslavije – radikalne socijalne reforme i stvaranje Sovjetske
Republike Jugoslavije, na izborima za Ustavotvornu skupštinu čak treća stranka po
snazi, ubrzo je stavljena izvan zakona kao protudržavna i revolucionarna snaga, pa
djeluje u tajnosti, privlači intelektualce-ljevičare i industrijske radnike

16
GOSPODARSTVO
- Hrvatska je i dalje pretežno agrarna zemlja, ali se razvoj industrije donekle ubrzao
- do sredine 20-ih godina doživljava gospodarski polet
- seljaštvo se zahvaljujući inflaciji tijekom 1. svjetskog rata riješilo dugova
- agrarna reforma: budući da je većina seljačkih posjeda manja od 5 ha, država
pristupa programu preraspodjele veleposjeda, međutim, reforma nije uspješno riješila
agrarno pitanje zbog političkih manipulacija (najviše su se okoristili srpski veterani iz
1. svjetskog rata, a dio veleposjednika uspio se nagoditi s državom)
- rast gradova: višak stanovništva sa sela slio se u gradove jer se u industrijskom sektoru
mogao naći posao, osobito su se razvili Zagreb i Split
- 1925. željeznička pruga Zagreb -Split
- hrvatski financijski krugovi uspjeli su se uključiti u jugoslavensko tržište i dobro
posluju do početka velike gosp. krize (1929-33)
Hrvatska je od najnerazvijenije pokrajine Austro-Ugarske postala najrazvijenija pokrajina
Kraljevstva SHS, međutim, njezinim prednostima dugoročno će se najviše okoristiti vladajući
krugovi u Beogradu.

HRVATSKA 1921-28: RADIĆEV NACIONALNI POKRET

Vidovdanski ustav (28. VI. 1921.)

- radikalski prijedlog ustava izglasan je u Konstituanti tijesnom natpolovičnom većinom
(223/419), prema ranijim dogovorima trebala ga je potvrditi dvotrećinska većina
- 50 zastupnika HRSS-a bojkotiralo je rad skupštine jer nisu htjeli polagati prisegu
kralju, Radićev nacrt ustava «neutralne seljačke republike» Hrvatske (koja može, ali i
ne mora ući u savez s ostalim južnoslavenskim državama) ujedno je stranački program
- Ustavotvornu su skupštinu ubrzo napustili i Hrvatska zajednica, HSP te još neki
oporbeni zastupnici, komunisti su u međuvremenu stavljeni izvan zakona, pa nisu ni
smjeli sudjelovati, radikali su preostale stranke pridobili da glasuju za ustav različitim
ustupcima i obećanjima
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca: unitarna parlamentarna monarhija, kralj ima
velike ovlasti u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, centralizirana državna uprava,
bit će uvedena administrativna podjela na 33 oblasti, koja će razmrviti stare povijesne
cjeline, službeno postoji jedna nacija, «srpsko-hrvatsko-slovenska» i jedan jezik s tri
narječja
- Ustav je ozakonio već uspostavljeni državni centralizam i nacionalni unitarizam te nije
stvorio politički okvir u kojemu bi se mogla riješiti nacionalna, socijalna i gospodarska
pitanja nove države
Djelovanje HRSS-a 1921-28. god.
- do 1923. stranka odbija ući u Narodnu skupštinu, ali koristi sve ostale legalne oblike
političke borbe
- jasan program glede nacionalnih i socijalnih pitanja: teritorijalna cjelovitost Hrvatske
(Banska Hrvatska s Dalmacijom), republika, mogući savez država Jugoslavije, ali i
šire, svih podunavskih i balkanskih država, građanska prava, agrarna reforma u smislu
stvaranja srednjih posjeda

17
- stranačke podružnice osnivaju se ubrzo i u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini,
pa čak i u Sloveniji i Makedoniji
- izbori 1923: HRSS predstavlja drugu političku snagu u skupštini (70/310) i ima značaj
hrvatskog nacionalnog pokreta čiji je cilj preustroj države
- u Narodnoj skupštini nastupa zajedno s HZ i HSP kroz Hrvatski blok, no ne uspijevaju
ostvariti ciljeve parlamentarnim putem, jedino uspijevaju odgoditi podjelu nekadašnje
Banske Hrvatske na Zagrebačku, Primorsko-krajišku, Osječku i Srijemsku oblast
(Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovačku)
- Radić pokušava dobiti podršku Lige naroda i stranih sila za rješavanje hrvatskog
pitanja, no njihov interes je slab, posjetio je Britaniju, Austriju, SSSR
- 1924. god, Stjepan Radiću u Moskvi učlanjuje HRSS u Seljačku internacionalu
(odsjek Kominterne) kako bi privukao pozornost, po povratku u zemlju zatvoren je
zbog protudržavne djelatnosti
- izbori 1925: unatoč zabrani promidžbe, HRSS osvaja 67 od 315 mandata, kralj
Aleksandar amnestirao je Radića, a Pašić mu nudi sporazum
- zaokret: stranka mijenja ime u HSS, odriče se republikanstva, priznaje Vidovdanski
ustav i zalaže se za federalizaciju Kraljevine SHS parlamentarnim putem, stvorena je
koalicijska vlada radikala i radićevaca sa Stjepanom Radićem kao ministrom prosvjete
- 1926. pad koalicijske vlade, pokazalo se da je sporazum bio tek kratkoročna politička
taktika radikala
- izbori 1927: HSS je izgubio dio pristaša (Trumbićeva HFSS), pa dobiva nešto manje
glasova zbog čega je Radić prisiljen na novi politički zaokret
- Seljačko-demokratska koalicija (SDK): HSS + SDS (Samostalna demokratska
stranka Svetozara Pribićevića, Pribićević je u međuvremenu uvidio da je
jugounitarizam bio samo politički instrument Pašića i Dvora te da srbijanski političari
ne misle dijeliti vlast sa Srbima-prečanima, zato se približio Radiću i počeo zagovarati
federalizam)
- novo područje djelovanja HSS-a bile su skupštine hrvatskih oblasti
- SDK postaje ozbiljna prijetnja vladajućim radikalima – imala je masovnu podršku
Hrvata te dijela prečanskih Srba, a u Skupštini je javno prozivala radikale umiješane u
financijske afere
- 20. VI. 1928. atentat u Skupštini: radikal Puniša Račić ubio je Pavla Radića i Đuru
Basaričeka te ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu, Račić je u napadu
bijesa izvukao revolver i zapucao, a sve je zapravo bilo isplanirano
- 8. VIII. 1928. smrt Stjepana Radića uslijed posljedica ranjavanja
- u Zagrebu izbijaju veliki prosvjedi, a SDK odbija sudjelovati u radu Skupštine i traži
hitan preustroj države

18
 SVJETSKA GOSPODARSKA KRIZA 1929-33.

Uzroci krize
- kapitalističko svjetsko gospodarstvo prolazi kroz razvojne cikluse, nakon povoljne
konjunkture redovito nastupa razdoblje stagnacije i krize
- politika slobodnog tržišta (liberalni kapitalizam) nije mogla osigurati vječni privredni
rast, dvadesetih godina XX. stoljeća uzlet je bio najveći dotada, osobito u SAD i
zemljama-pobjednicama prvog svjetskog rata
- hiperprodukcija: industrija je proizvodila više robe no što se moglo potrošiti
- brz rast vrijednost dionica poduzeća privlačio je sve više ulagača i pogodovao
burzovnom mešetarenju
- psihološki činitelji produbili su krizu jer kada je započela svi su težili štednji pa su
ulaganja naglo opala, to je tzv. ekonomska depresija – ulaganja, proizvodnja i
potrošnja padaju na minimum
Obilježja krize
- kriza je započela u listopadu 1929. slomom njujorške burze (Crni petak na Wall
Streetu)
- panika se iz SAD proširila na sve dijelove svijeta
- bankrotiralo je mnogo velikih ulagača, banke i poduzeća propadali su lančanom
reakcijom, vlade država nisu se htjele miješati zbog tadašnjih ekonomskih dogmi da
svaka intervencija države u tržišne odnose vodi u komunizam, a preživjele banke
odbijale su davati zajmove
- deflacija – cijene su padale i novac se povlačio s tržišta pa mu je rasla vrijednost,
nastupila je kronična nestašica novca
- razina zaposlenosti neprestano je padala, a s njome i plaće (uslijed velike ponude
radne snage i nestašice novca)
- kriza je izazvala političku krizu u svim zemljama koje je zahvatila, opće obilježje tih
političkih kriza bila je sumnja u parlamentarnu demokraciju i porast desnog, a
ponegdje i lijevog radikalizama
- SSSR nije osjetio krizu jer je tu već započinjao drugi petogodišnji plan, a država je
bila razmjerno izolirana od svjetskog tržišta
- konac 1932. vrhunac krize, npr. u Njemačkoj je razina industrijske proizvodnja
iznosila 50% one iz 1929, a nezaposleno je bilo gotovo šest milijuna registriranih
radnika
Rješenja
- naposljetku su sve države bile prisiljene na politiku intervencionizma (miješanje
države u gospodarstvo)
- politički sustav promijenio se u Njemačkoj (nacional-socijalizam), Španjolskoj (pad
monarhije i privremena vladavina ljevice), zemljama istočne Europe (vojne i
monarhističke diktature u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji…)
- u SAD predsjednik Franklin D. Roosevelt provodi reforme pod nazivom New Deal:
devalvacija dolara, progresivni porez, državna ulaganja i javni radovi, povoljni
zajmovi farmerima, ukidanje prohibicije alkohola – sve je to povećalo kupovnu moć
stanovništva i opću proizvodnju
- njemački nacisti interveniraju putem velikih državnih narudžbi od industrije, uvodi se
i ratna proizvodnja, javni radovi i državna kontrola valute, Njemačka je prestala
plaćati reparacije još prije dolaska Hitlera na vlast
- Japan traži izlaz u ekspanziji i 1931. osvaja Mandžuriju, Italija provodi nacionalizaciju
dijela industrije i započinje pripreme za rat, 1935. napast će Etiopiju,

19
 USPON NACIONAL-SOCIJALIZMA U NJEMAČKOJ

Njemačka 1918-19: nakon poraza i abdikacije cara, pobune u ratnoj mornarici i među
radnicima nisu se smirile, socijaldemokrati žele Njemačku uređenu kao parlamentarnu
republiku, komunisti nastavak revolucije i sovjetski model države, na izvanrednim
izborima pobijedit će socijaldemokrati
zima-proljeće 1919. komunističke pobune u Bavarskoj i Berlinu, nova vlada guši ih u krvi
uz pomoć bivših carskih vojnika okupljenih u dobrovoljačke odrede (Freikorps)
lipanj 1919. Versajski ugovor i novi val nezadovoljstva
srpanj 1919. u Weimaru izglasan republikanski i demokratski ustav («Vajmarska
republika»)
- desničarski mit o «udarcu nožem u leđa»: za njemački poraz krivi su izdajnici-
ljevičari, a iza njih stoji međunarodna urota židovskih bankara
Poratna kriza: Njemačka je naglo izgubila tržište i izvore sirovina te dobila goleme
reparacije, država je prezadužena i financira se prekomjernim tiskanjem novčanica
(hiperinflacija), propadanje srednjeg sloja, problem razvojačenih veterana
Nacional-socijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP): osnovana u Münchenu
neposredno prije prvog svjetskog rata s ciljem propagiranja ideja neopoganskih okultnih
društava njemačkim radnicima, bila je potpuno beznačajna do dolaska Adolfa Hitlera na
njezino čelo (1919), Hitler je bio razvojačeni kaplar podrijetlom iz Austrije
1923. vrhunac hiperinflacije, Njemačka ne može plaćati reparacije, pa je Francuzi
kažnjavaju okupacijom Ruhrske oblasti
- kružok generala Ludendorfa uz pomoć nacista pokušava preuzeti vlast u Bavarskoj
(Minhenski puč)
- nakon neuspjelog puča, Hitler odlazi na dvogodišnju robiju gdje piše knjigu Moja
borba
Nacistička ideologija:
1. rasna teorija: tobože znanstveno učenje o nejednakoj vrijednosti ljudskih rasa
pomiješana s okultnim bajkama o arijskoj rasi nadljudi, zloj, židovskoj rasi te
manje vrijednim «miješanim» rasama, nacional-socijalistička država poradit će
na «rasnoj higijeni» i uzgoju «novog čovjeka»
2. ekstremni nacionalizam: Velikonjemački Reich trebao bi obuhvatiti sve
etničke njemačke krajeve (Austriju, Sudete, Danzig itd), a zatim i novi životni
prostor (Lebensraum) na račun slavenskih država na istoku
3. model države blizak fašističkom: Njemačku može stabilizirati jedino
ukidanje demokracije i diktatura na čelu s nepogrešivim vođom (Führer),
totalitarna je država nužno sredstvo za uspostavu «narodne zajednice»
4. novi svjetski poredak: revizija versajskih ugovora, ponovno naoružavanje i
obnova Njemačke kao svjetske velesile
1924-29. kratkotrajna stabilizacija Vajmarske republike: angloamerički zajmovi za
obnovu, odgoda plaćanja reparacija, privredni oporavak, povoljan međunarodni položaj
Njemačke, ekstremističke stranke gube pristaše
1929-33. Velika kriza: Njemačka je posebno pogođena zbog ovisnosti o svjetskom kapitalu,
pad proizvodnje i visoka nezaposlenost, daljnje propadanje srednjeg sloja, jačanje lijevog i
desnog radikalizma
Uspon nacističke stranke: osiromašene mase oduševljavaju se za Hitlerova obećanja, dok
krupni kapital (ne samo njemački) financira naciste u strahu od moguće komunističke
revolucije, nacistički Jurišni odredi (SA) siju teror među Židovima i političkim protivnicima

20
1932. parlamentarni izbori – nacisti dobivaju relativnu većinu i ulaze u koaliciju sa strankama
desnice
siječanj 1933. predsjednik Hindenburg imenuje Hitlera za kancelara
Palež Reichstaga – organizirali su ga sami nacisti, to je bio povod za obračun s komunistima i
uvođenje izvanrednog stanja, kancelar Hitler dobiva diktatorske ovlasti.
Iste godine, Njemačka istupa iz Lige naroda.
1934. Hindenburgova smrt, Hitler preuzima predsjedničke ovlasti te postaje Führer
«Noć dugih noževa» - Hitlerov obračun unutar vlastite stranke, smaknuti su Ernst Röhm i
vođe SA koji su smetali njemačkim vojnim i financijskim krugovima budući da su bili
radikalni i u socijalnom smislu, Hitler se riješio mogućih političkih protivnika, a na mjesto SA
kao novu stranačku vojsku uzdigao je SS Heinricha Himmlera
1935. Nirnberški rasni zakoni – Židovi u Njemačkoj gube sva građanska prava, također i
sve «nearijske» i hendikepirane osobe
Totalitarni III. Reich: «Jedan narod, jedna država, jedan vođa!», svastika – drevni simbol
Sunca, politička ubojstva i konclogori (prvi je osnovan u Dachau), masovni mitinzi i širenje
ideologije putem medija (Ministarstvo propagande Josepha Goebelsa), Gestapo – tajna
policija, opća vojna obveza i naoružavanje, postoje dva paralelna državna aparata, stari,
naslijeđen od Vajmarske republike i novi, stranački koji nadzire onaj prvi
Nacisti su državnim intervencijama u gospodarstvu smanjili nezaposlenost i nešto povećali
životni standard. Osim uspješne propagande, i to je bio jedan od razloga zašto je nacizam
imao podršku velikog dijela njemačkog društva.

21
 ISTOČNA AZIJA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

INDIJA: čitav Indijski potkontinent pod je britanskom kolonijalnom vlašću, u međuratnom

razdoblju jača pokret za neovisnost Indije, stranka Nacionalni kongres (osnovana još 1885) na
čelu s Mohandasom Ghandijem vodi politiku pasivnog, nenasilnog otpora koji se pokazuje
vrlo djelotvornim (građanski neposluh i bojkot britanske robe), Britanci potpiruju razdor
između Hindusa i indijskih muslimana

KINA: nakon proglašenja Republike 1911. god, središnja vlada Kuomintanga nadzire tek
mali dio kineskog teritorija, u većini pokrajina vladaju domaći vojni gospodari
- i dalje je na snazi «politika otvorenih vrata» koja održava gospodarsku ovisnost Kine
- budući da Kuomintang nije uspio srediti prilike i provesti reforme, jača Komunistička
partija Kine na čelu s Mao Ce Tungom, relativno je samostalna od Kominterne i uživa
veliku podršku seljaka-bezemljaša
- od 1927. započinje nova revolucija i građanski rat između nacionalista na čelu s
generalom Čang Kaj Šekom te Maovih komunista, to stanje iskoristit će militaristički
Japan da započne otvorenu agresiju na Kinu

JAPAN: unatoč brzom razvoju i sudjelovanju u Svjetskom ratu na pobjedničkoj strani, Japan
ima velike poteškoće s prenaseljenošću i nedostatkom sirovina
- japansko društvo u biti je i dalje feudalno, bez obzira na civilnu vladu, parlament i
modernizacijske reforme, car i vojska oslonac su japanske aristokracije
- od 1930. god, nakon atentata na premijera Hamaguchija (pristao na diktat SAD i
Britanije o ograničavanju mornarice) vlast preuzima skupina vojnih časnika koji
uvode japanski totalitarni režim
- militarizam: car Hirohito formalno je apsolutni vladar, ali ključnu ulogu u državi ima
vojska, ideologija je izvedena iz tradicije, pokornost caru kao božanstvu, Bušido –
kodeks samuraja, «Azija Azijcima!» - načelo vanjske politike prema kojem Japan
treba zamijeniti sve europske kolonijaliste , ekspanzija se opravdava i rasnom nadmoći
Japanaca nad ostalim azijskim narodima
- 1931. osvanjanje Mandžurije, pokrajine na sjeveru Kine bogate sirovinama, koju su
namjeravali pripojiti još nakon Svjetskog rata, proglašena satelitska država
Mandžukuo
- 1932. napad na Šangaj i pokušaj prodora u unutrašnjost Kine
- 1937, novi japanski prodor u Kinu, zauzimanje Pekinga, masakri u Nankingu
- borbe u Kini nastavit će se do kraja 2. svjetskog rata, a otpor Japancima pružat će i
komunisti i nacionalisti (koji će iz tog razloga imati međusobna primirja)

22
 ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA (1929-1934)

Politička kriza u Kraljevini SHS dostiže vrhunac nakon atentata u Skupštini

- 1. VIII. 1928. sastaje se Narodna skupština bez zastupnika SDK koji istoga dana u
Zagrebu objavljuju Rezoluciju o reviziji Vidovdanskog ustava
- Hrvatska je na rubu opće pobune
- pokušaji dogovora između SDK i srbijanskih stranaka propadaju, pa Radićev
nasljednik Vladko Maček pregovara izravno s kraljem Aleksandrom
- mogućnost amputacije: Hrvatska se može odcijepiti, ali njezina istočna granica treba
ići linijom Virovitica-Una-Šibenik (zapadne sile bile su protiv toga jer bi to narušilo
ravnotežu snaga)
6. I. 1929. kralj Aleksandar kao «drugi ustavni čimbenik» raspušta Skupštinu i vladu te ukida
Vidovdanski ustav – monarhistička diktatura je prikazana kao jedini mogući izlaz iz
parlamentarne krize i sukoba federalističkih i velikosrpskih snaga
Obilježja diktature:
- kralj je izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, iduće tri godine vlada bez
ustava, a oslanja se na dvorsku kliku i vojni vrh (premijer – general Petar Živković)
- zaokret prema autoritarnoj državi i sumnja u parlamentarnu demokraciju bio je tada i
opći europski trend
- službena ideologija bilo je integralno jugoslavenstvo (jugounitarizam) koje je trebalo
premostiti sukobe nacionalnih interesa, a zapravo je najviše odgovaralo velikosrbima
- novi naziv države: Kraljevina Jugoslavija
- nova podjela na 9 banovina (zovu se po rijekama), službeno predstavlja mjeru
decentralizacije, a pravi joj je cilj brisanje etničkih i povijesnih granica, Hrvatska se
većim dijelom nalazila u Savskoj i Primorskoj banovini
- uvedena je cenzura, ograničena su građanska prava, a zabranjeno je isticanje
nacionalnih obilježja i sve političke stranke (srpska obilježja mogla su se isticati jer su
proglašena vjerskima – Srpska pravoslavna crkva)
- policija i žandarmerija dobivaju ogromne ovlasti i provode teror (npr. političko
ubojstvo Milana Šufflaya 1931)
- stvaranje političke emigracije (ustaše, komunisti, dio HSS-a, disidenti iz drugih
dijelova Jugoslavije)
Ustaški pokret: frankovac Ante Pavelić odlazi u emigraciju gdje okuplja istomišljenike i
osniva terorističku organizaciju UHRO (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija), cilj
ustaša je stvaranje samostalne Velike Hrvatske s granicom na Drini, Paveliću je konačno
utočište pružila fašistička Italija, ustaški pokret nije imao širu podršku u domovini, pa se
pretvorio u Mussolinijev politički instrument
Svjetska gospodarska kriza: zahvatila je Jugoslaviju nakon 1930, zbog pada cijena
poljoprivrednih proizvoda seljacima se smanjuju prihodi, opći pad kupovne moći odrazio se i
na domaću industriju, 1931. Prva hrvatska štedionica postaje nelikvidna, a država joj ne želi
pomoći iz političkih razloga – slom privatnog bankarskog kapitala i jačanje državnog kapitala
koji je u rukama velikosrpskih krugova

23
Doba prikrivene diktature 1931-34.
3. IX. 1931. Oktroirani (nametnuti) ustav – kralj ga je uveo zbog pritiska međunarodnih
krugova koji su bili zabrinuti za svoj kapital te zato što je diktatura dobivala sve više
protivnika i među Srbima
- dvodomni parlament: Narodna skupština (donosi zakone) i Senat (potvrđuje zakone,
polovicu senatora postavlja kralj)
- izbori su javni, mogu se kandidirati samo stranke koje pokrivaju cijelo državno
područje («državne liste»), većinsko izborno načelo (stranka koja ima najveći broj
glasova automatski dobiva polovicu mjesta u Skupštini, dok se ostala mjesta
popunjavaju razmjerno)
- kralj ima velike ovlasti, može donositi dekrete koji čak nisu u skladu s ustavom
- ozakonjen je jugounitarizam, a granice banovina neznatno su izmijenjene
Izbori 1931 – bojkotirala ih je cjelokupna oporba, pa se kandidirala samo lista generala
Živkovića, od tih zastupnika nastat će režimska Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS)
HSS provodi politiku čekanja i pasivnog otpora.
Zagrebačke punktacije (XI. 1932) – politički program koji su Zagrebu iznijeli članovi
SDK, zahtijeva se ukidanje diktatorskog režima, povratak na stanje iz 1918. i stvaranje
federativne i demokratske države, autor teksta je Ante Trumbić, ali je režim zatvorio
Mačeka kao najodgovornijeg, slični programi pojavili su se i u drugim dijelovima
Jugoslavije
1932. Lički ustanak - skupina ustaša napada žandare u Brušanima – režim provodi
odmazdu
9. X. 1934. atentat u Marseillesu – kralj Aleksandar ubijen je prilikom posjeta Francuskoj,
atentat su organizirale ustaše u suradnji s makedonskim revolucionarima (VMRO)

24
 HRVATSKA U DOBA NAMJESNIŠTVA (1934-1939)

Namjesništvo – tročlano tijelo na čelu s knezom Pavlom Karađorđevićem, trebalo je obnašati

kraljevsku vlast dok prijestolonasljednik Petar ne postane punoljetan
Knez Pavle smatrao je da treba postupno obnoviti parlamentarizam i početi rješavati hrvatsko
pitanje kako bi stabilizirao državu.
Hrvatsko pitanje:
- hrvatska državnost (Sabor, vlada, ban, teritorij) potpuno je ukinuta Vidovdanskim
ustavom («srpsko-hrvatsko-slovenski» narod, centralizam, podjela na oblasti)
- šestosiječanjska diktatura službeno je ukinula i hrvatski narod (jugounitarizam,
podjela na banovine)
- gospodarsko iskorištavanje: nakon propasti Prve hrv. štedionice i ostalih privatnih
banaka, prevladava državni kapital kojim upravlja nekoliko beogradskih obitelji, pri
davanju zajmova prednost imaju srpska poduzeća, hrvatski krajevi, tj. banovine, imaju
višu poreznu stopu, a država u njih izbjegava ulagati
- Hrvati se teže zapošljavaju i napreduju u državnim službama (1937. visoki državni
dužnosnici – Srbi 412, Hrvati 28)
- kulturna politika: nametanje «zajedničkog» jezika
Izbori 1935 – režimska lista na čelu s premijerom Bogoljubom Jevtićem i lista «Udružene
opozicije» (iz cijele države) na čelu s Mačekom, unatoč izbornim prijevarama, Mačekova lista
osvojila je 37 % glasova, što joj je donosilo 18 % mjesta u Skupštini
Vlada Milana Stojadinovića 1935-39.
- knez Pavle smijenio je Jevtića jer se kompromitirao namještanjem izbora i režimskim
nasiljima (izbori ipak nisu poništeni)
- Milan Stojadinović najavio je sređivanje odnosa u vanjskoj i unutarnjoj politici
- Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ) – nova režimska stranka nastala
spajanjem srpskih radikala, Jugoslavenske muslimanske organizacije i slovenskih
klerikalaca, program: pretvaranje Jugoslavije u korporativnu državu (poput Italije)
- pregovori između Stojadinovića i Mačeka započeli su tek 1937, no nije došlo do
sporazuma
- konkordat Jugoslavije i Katoličke crkve: Stojadinović ga je potpisao 1935, Skupština
ga je potvrdila 1937, ali ga Senat nije ratificirao zbog pritiska Srpske pravoslavne
crkve
- zaokret u vanjskoj politici: zbog jačanja Njemačke i Italije Jugoslavija popravlja
odnose s njima (gospodarska suradnja s Njemačkom, 1937. ugovor o prijateljstvu s
Italijom)
- izbori 1938. pokazali su da se Hrvati plebiscitarno izjašnjavaju za Mačekovu politiku,
a da režimska JRZ počinje gubiti podršku srpskog biračkog tijela

25
 BANOVINA HRVATSKA (1939-41)

Djelovanje HSS-a: od 1935. HSS obnavlja stranačku mrežu (stranka službeno nije smjela
postojati, pa nastupa pod imenom «bivša HSS»), ima podršku apsolutne većine hrvatskog
biračkog tijela (iznad 90%), Maček zahtijeva preuređenje države i široku autonomiju za
Hrvatsku u izravnim pregovorima s knezom Pavlom i Stojadinovićem, HSS nastupa kao
neslužbena hrvatska vlada i organizira usporedne organe vlasti
Gospodarska sloga – nacionalni seljački sindikat, osniva seljačke zadruge i sklapa
kolektivne ugovore
Seljačka sloga – organizacija koja se bavila kulturnim i prosvjetnim radom, opismenjuje
seljaštvo i organizira folklorna društva
- neformalni seoski sudovi – njima se pokušava rješavati međusobne sporove seljaka
tako da se izbjegnu parnice pred državnim sudovima
Hrvatska seljačka zaštita (i Hrvatska građanska zaštita) – stranačka policija koja održava
red na skupovima i štiti iste od režimskog nasilja, nakon sporazuma o Banovini, zaštitari
će dobiti pravo nositi oružje i tako postati usporedna policija u Hrvatskoj
Stanje u Jugoslaviji 1938-39: u promijenjenoj ravnoteži snaga u Europi Jugoslavija je
mogla opstati ili ako se čvršće poveže s Italijom i Njemačkom (na čemu je radio
Stojadinović) ili ako se preuredi i riješi nacionalna pitanja te tako postane stabilna država i
zadrži neutralnost u mogućem novom svjetskom sukobu, Britanci su poticali kneza Pavla
da se opredijeli za drugu mogućnost, komadanje Čehoslovačke poslužilo je kao opomena.
Izbori 1938. pokazali su da se Hrvati plebiscitarno izjašnjavaju za Mačekovu politiku, a
da režimska JRZ počinje gubiti podršku srpskog biračkog tijela.
1939. knez Pavle smijenio je Stojadinovića i postavio za premijera Dragišu Cvetkovića
koji je dobio zadatak da postigne sporazum s Mačekom.
26. VIII. 1939. Sporazum Cvetković-Maček: stvorena je koalicijska vlada (Maček
potpredsjednik, HSS-ovci dobivaju gospodarske resore u vladi), stvorena je Banovina
Hrvatska s velikim stupnjem autonomije
Teritorij Banovine: Savska i Primorska Banovina s kotarima Dubrovnik, Ilok, Šid,
Brčko, Gradačac, Travnik, Fojnica (današnja Hrvatske bez Istre, ali s dijelom Bosne)
Samouprava: svi poslovi osim obrane, prometa, vanjske politike i vanjske trgovine,
Banovina dobiva i vlastite financije, predviđeno je sazivanje Sabora, no izbori nisu
održani zbog izbijanja rata, za bana je postavljen Ivan Šubašić (HSS-ovac i «solunaš»)
Banovina je stvorena na temelju ustavnog prava namjesnika Pavla da uvede izvanrednu
upravu u jednom dijelu ili cijeloj državi ako to iziskuju okolnosti, trebale su je potvrditi
Skupština i Senat, no knez ih nije sazvao jer bi ishod vjerojatno bio negativan.
Odjek: vladajući krugovi u Beogradu pristali su na ustupak Hrvatima kako bi izbjegli
federalizaciju cijele države, Banovini su se protivili vojni vrh i gotovo sve političke snage
u Srbiji, pojavio se pokret «Srbi na okup» koji želi stvoriti srpsku teritorijalnu jedinicu od
6 istočnih banovina, ali uz reviziju granica Banovine Hrvatske, hrvatsko stanovništvo je
uglavnom bilo oduševljeno stvaranjem Banovine, protivili su joj se samo ustaše, koji traže
granicu na Drini i odcjepljenje od Jugoslavije te komunisti, koji ne prihvaćaju «nagodbu
dviju buržoazija».
Gospodarstvo: selo je još uvijek bilo prenapučeno i jedva se moglo prehranjivati, životni
se standard u gradovima počeo pogoršavati zbog nestašica i racioniranja hrane i druge
robe (posljedica izbijanja svjetskog rata), stanovništvo je dodatno opteretio porez kojim se
trebao popuniti proračun Banovine Hrvatske.

26
U travnju 1941. uslijed njemačkog napada propala je Kraljevina Jugoslavija, a s njom i
Banovina Hrvatska koja je postojala svega 17 mjeseci.

SVIJET NA PUTU PREMA NOVOM RATU

UZROCI 2. SVJETSKOG RATA

- tri nepomirljive ideologije i blokovi država: liberalna demokracija Zapada,
fašizam/nacional-socijalizam (Italija, Njemačka, Japan), komunistički totalitarizam
(SSSR)
- politika ekspanzije fašističkih sila i revizonizam
- slab sustav svjetske sigurnosti: versajski poredak i liberalna demokracija ozbiljno su
oslabljeni nakon Velike svjetske krize 1929-33.
- kriza europskih civilizacijskih vrijednosti proizišlih iz prosvjetiteljstva – jednakost
ljudi, suverenost naroda, vladavina prava, slobodno tržište
- kriza kapitalizma 1929-33. – traže se preventivne mjere protiv nove krize, rastu
ulaganja u vojsku i ratnu industriju u svim zemljama

PRIPREME ZA RAT
1933. Njemačka istupa iz Lige naroda i započinje program naoružavanja
Hitler ističe pravo Reicha da štiti njemačku manjinu u susjednim državama, ali još uvijek
nastupa pomirljivo prema međunarodnoj zajednici
Saar – zapadna njemačka pokrajina bogata željeznom rudom i ugljenom, pod upravom
Lige naroda na određeno vrijeme
1935. referendum u Saaru – izglasano pripajanje Njemačkoj, a ne Francuskoj
- iste godine nacisti su reorganizirali oružane snage ( Wehrmacht) koje sada obuhvaćaju
i oklopne snage, zrakoplovstvo i mornaricu, uvedena je opća vojna obveza i broj
vojnika je višestruko povećan
1936. njemačka vojska ulazi u Porajnje koje je moralo ostati demilitarizirano, Francuska
i Velika Britanija uložile su samo diplomatske proteste
1935-36. Italija osvaja Etiopiju
- Etiopija (Abesinija) bila je jedina posve samostalna afrička država, na vlasti je bio car
Haile Selasie, industrijski je nerazvijena ali ima neka prirodna bogatstva, Talijani
trebali i iz geostrateških razloga, da bi zaokružili svoje posjede u istočnoj Africi
(Somalija i Eritreja), etiopska vojska bila je na razini predindustrijskog doba
- Viktor Emanuel III. preuzeo je naslov cara Etiopije, stvorena je Talijanska Istočna
Afrika
- Liga naroda uvela je Italiji gospodarske sankcije, ali ih se većina članica nije
pridržavala, Italija se približila Njemačkoj u vanjskoj politici
1936-39. Španjolski građanski rat
- u Španjolskoj je 1931. proglašena republika, na vlasti je Narodna fronta (koalicija
ljevičarskih stranaka)
- dio vojske na čelu s generalom Francom pobunio se protiv republike, Franca
podržavaju monarhisti, Crkva i španjolski fašisti (Falanga), republikanskoj vojsci
dolaze u pomoć antifašisti iz svih zemalja svijeta
- Franco pobjeđuje zahvaljujući nejedinstvenosti republikanaca i vojnoj pomoći iz
Italije i Njemačke, Francova diktatura održala se sve do 1975.

27
listopad 1936. Osovina Rim-Berlin: talijansko-njemački sporazum o suradnji, podjeli
interesnih sfera (Italija – Sredozemlje, Njemačka – srednja i istočna Europa) i pomoći
generalu Francu
studeni 1936. Antikominterna pakt: japansko-njemački ugovor o zajedničkom nastupu
protiv širenja komunizma, kasnije su mu pristupile Italija i druge profašističke države,
temelj kasnijeg vojnog saveza pod nazivom Trojni pakt (Osovina Berlin-Rim-Tokio)
Austrija: austrijsko stanovništvo sklono je priključenju Njemačkoj, no to je Austriji
izričito zabranjeno 1919. mirom u Saint Germaineu, od 1930. ima autoritarnu vladu koja
proglašava Austriju «njemačkom katoličkom državom», ali nije spremna na priključenje
Njemačkoj nego se oslanja na fašističku Italiju
1934. pokušaj nacističkog preuzimanja vlasti u Austriji, ubijen kancelar Dollfuss, prevrat
nije uspio, a Hitler nije intervenirao jer je Italija najavila da će čuvati suverenost Austr
ožujak 1938. Anschluss (priključenje) Austrije – budući da se Italija odrekla utjecaja u
Austriji, Hitler je pristupio planu za njezino pripajanje, nacisti su izazvali nerede,
austrijski kancelar postao je nacist Seyss-Inquart koji je pozvao njemačku vojsku da uvede
red, Anschluss je uskoro potvrđen plebiscitom
Čehoslovačka: strateški važna i gospodarski jaka država, osim Čeha i Slovaka u njoj žive
i brojne manjine (Nijemci – čak 3 milijuna, Mađari, Poljaci, Ukrajinci, Židovi), Hitler
polaže pravo Njemačkog Reicha na Sudete, pogranični dio Češke s njemačkom većinom
Francuska i Velika Britanija – politika popuštanja, vjeruju da će Hitlera umiriti davanjem
stanovitih ustupaka, a jaka Njemačka im odgovara kao protuteža naglom ojačalom
Sovjetskom Savezu
29. IX. 1938. Minhenski sporazum: potpisnici su britanski premijer Chamberlain,
francuski premijer Daladier, Hitler i Mussolini, Njemačka dobiva Sudete, ali mora
poštivati suverenitet ostatka Čehoslovačke, teritorijalne ustupke na račun Čeha i Slovaka
dobivaju i Poljska i Mađarska
ožujak 1939. raspad Čehoslovačke – ostala je bez pograničnih utvrda u Sudetima,
Slovaci su proglasili samostalnu državu, a ostatak Češke je priključen Reichu kao
Protektorat Češke i Moravske
- nacisti nisu dobili samo teritorij nego i češku vojnu industriju (Škoda) i zlatne rezerve
- Litva mora ustupiti Njemačkoj pograničnu luku Memel (Klajpeda)
- 1939. je istekao poljsko-njemački sporazum o nenapadanju (potpisan 1934), Hitler
polaže pravo na Slobodni grad Danzig i zahtijeva od Poljske da preko njezinog
teritorija gradi cestu prema Istočnoj Pruskoj
- prestanak politike popuštanja: Francuska i Britanija jamče Poljskoj, Grčkoj i
Rumunjskoj nepovredivost njihovih granica
travanj 1939. talijanska invazija Albanije – zauzimaju je bez otpora, kralj Ahmed Zogu
bježi, pa se Viktor Emanuel kruni za novog albanskog kralja (personalna unija)
23. VIII. 1939. Njemačko-sovjetski sporazum o nenapadanju: («pakt Ribbentrop-
Molotov»), Hitler se htio osigurati od mogućeg ratovanja na dva fronta, a Staljin je tražio
njemačku suglasnost za ekspanziju prema zapadu, tajni dio ugovora predviđao je podjelu
Poljske i baltičkih država između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza

28
 POČETAK DRUGOGA SVJETSKOG RATA (IX. 1939 – V. 1941)

PAD POLJSKE (rujan - listopad 1939)

- Hitler zahtijeva pripajanje Slobodnoga Grada Danziga (Gdansk) i ograničavanje
poljskog suvereniteta u tzv. Koridoru (izgradnja ceste i željeznice do Istočne Pruske),
poljska vlada se odupirala i oslanjala se na jamstva Francuske i U. K. da će stati na
njezinu stranu
- 1. IX. 1939. nakon namještenog pograničnog incidenta, njemački Wehrmacht napada
Poljsku bez objave rata
- Blitzkrieg (munjeviti rat) – nova ratna taktika koji su uveli Nijemci, napad započinje
zrakoplovstvo bombardirajući strateške ciljeve, zatim slijedi udar koncentriranih
oklopnih snaga koje brzo probijaju protivničku obranu, nakon toga pješaštvo
opkoljava protivnika u «kotlove», vojske koje su imale taktiku iz 1. svjetskog rata nisu
imale izgleda oduprijeti se Blitzkriegu
- 3. IX. nakon isteka ultimatuma, Francuska, Britanija i zemlje Commonwealtha
objavljuju Njemačkoj rat
- Saveznici nisu odmah otvorili frontu na zapadu nego vode «smiješni rat»
(izbjegavanje pozicijskog rata na linijama Maginot i Siegfried, njem-franc. granica)
- 17. IX. u skladu s paktom Ribbentrop- Molotov, SSSR napada istočni dio Poljske i
pripaja ga Ukrajini i Bjelorusiji
- Poljaci su uz velike žrtve pružali otpor do listopada očekujući otvaranje zapadnog
bojišta, kapitulacija nije potpisana, vlada i ostatci vojske povukli su se u Englesku
(preko Rumunjske)
- Poljska je država ukinuta, zapadni dio Poljske uključen je u Treći Reich pod nazivom
Generalni Guvernerat, Poljacima je namijenjena sudbina jeftine radne snage, poljski
Židovi (oko 10 % stanovništva) deportirani su u geta

EKSPANZIJA SSSR-A (1939-40)

- Staljin je odlučio ostati u dobrim odnosima s nacistima dok ne zauzme sve krajeve
obećane Paktom o nenapadanju, dugoročna politika bilo je čekanje dok se Njemačka i
Saveznici ne iscrpe ratovanjem, kada bi se SSSR nastavio širiti
- listopad 1939. Litva, Latvija i Estonija dopuštaju Crvenoj armiji da se smjesti na
njihovom teritoriju, iduće godine te su države «dragovoljno» pristupile Sovjetskom
Savezu
- studeni 1939 – ožujak 1940. Zimski rat između Finske i SSSR-a, Finci su odbili
predati neke pogranične krajeve, njihov otpor je slomljen i naposljetku su morali
ispuniti Staljinove uvjete (kao i u slučaju Poljske, pomoć Zapada je bila, uglavnom,
«moralna», pa su Finci bili prisiljeni potražiti oslonac u Osovini)
- srpanj 1940. Rumunjska vlada mora predati SSSR-u Besarabiju i Bukovinu, to su
iskoristili Mađari koji si pripajaju Transilvaniju (Erdelj), kralj Karlo je abdicirao, a
maršal Antonescu uvodi diktaturu i pristupa Osovini (Trojnom paktu)

DANSKA I NORVEŠKA (travanj - lipanj 1940)

- strateška važnost Skandinavije: nadzor nad Baltičkim morem, pristup do neutralne
Švedske koja je veliki izvoznik čelika i ruda, norveška obala bila bi uporište za rat s
Engleskom – Saveznici nisu mogli ili nisu htjeli predvidjeti njemački napad na
Dansku i Norvešku

29
 - 9. IV. 1940. nacisti osvajaju Dansku za samo jedan dan
- travanj – lipanj 1940. norveška vojska pruža otpor i dobiva pomoć od Britanaca,
najveće borbe između Britanaca i Nijemaca u Norveškoj vodile su se za luku Narvik
(važna zbog nadzora trgovine iz Švedske), nakon kapitulacije vlast preuzima norveški
nacist Vidkun Quisling, Nijemci mu nisu vjerovali, pa su ga ubrzo smijenili, Danska je
ostala formalno neovisna, dok je Norveška bila pod režimom vojne okupacije

BENELUX I FRANCUSKA (svibanj – lipanj 1940)

- Saveznici su se utvrdili na liniji Maginot koja se smatrala neosvojivom, ozbiljnije
borbe vodile su se jedino na moru, izravni napad na Njemačku odgođen je jer
savezničke snage još nisu bile spremne, kako bi izbjegli scenarij iz Prvoga svjetskog
rata (njemački napad preko Belgije) Britanci su dio snaga uputili i u Belgiju
- 10. V. 1940. njemačka napada neutralne države Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg iz
dva pravca
- sjeverni pravac: Nizozemska, kapitulirala je nakon pet dana i okupirana je, Rotterdam
je teško stradao u bombardiranju
- južni pravac: Luksemburg – Ardeni, Luksemburg se predao prvi dan i pripojen je
Reichu, prodor se nastavio preko Ardena u Francusku, gdje Saveznici uopće nisu
očekivali napad
- Belgija je osvojena u idućih desetak dana, glavnina britanskih snaga okružena je u
Dunquerqueu, luci na sjeveru Francuske, i evakuirana je do 4. lipnja
- slom Francuske: kada su Nijemci zaobišli liniju Maginot, izbila je masovna panika
među civilima i rasulo u francuskoj vojsci, Francuzi su se spremali za obranu Pariza,
međutim, Wehrmacht ga je zaobišao i nastavio prema atlantskoj obali, do 14. lipnja,
kada se Pariz predao bez otpora, Nijemci su zauzeli oko dvije trećine francuskog
teritorija
- 22. VI. 1940. Francuska je potpisala kapitulaciju, sjeverni dio zemlje i atlantska obala
dobili su njemačku vojnu upravu, južni dio Francuske nije okupiran, a njime je iz
grada Vichyja upravljala profašistička vlada na čelu s maršalom Philippeom Petainom
(«Višijska Francuska»), uprava u kolonijama ostavljena je višijskoj vladi, general
Charles de Gaule pobjegao je u London i osnovao pokret Slobodna Francuska (pokret
otpora u zemlji postojao je, no bio je znatno slabiji nego što je poslije rata tvrdila De
Gauleova administracija, većina Francuza bila je pasivna)

OPERACIJA MORSKI LAV (srpanj 1940 – travanj 1941)

- Hitler se nadao da će Britanci pristati na mirovne pregovore, pa je odgodio invaziju
- novi premijer sir Winston Churchill odlučio je obraniti Otok pod svaku cijenu
- operacija Morski lav: njemačko zrakoplovstvo (Luftwaffe) trebalo je uništiti britansku
industriju, zračne snage i mornaricu, potom bi uslijedilo iskrcavanje na nebranjenom
Otoku
- Zračna bitka za Britaniju: prva operacija koju nacisti nisu ostvarili, Britanci su uspjeli
povući industriju u unutrašnjost, a njemačkom zrakoplovstvu nanosili su ogromne
gubitke zahvaljujući radarskom sustavu i letjelicama Spitfire (jeftina proizvodnja,
izvrsne sposobnosti manevriranja), poginulo je više od 40.000 Britanaca, dok je Treći
Reich izgubio više od 2000 letjelica
- bombardiranje Engleske nastavilo se i dalje nešto manjim intenzitetom, ali je pojačan
njemački podmornički rat na Atlantiku

30
SREDOZEMLJE I BALKAN (1940-41)

- lipanj 1940. počinje sukob talijanskih i britanskih snaga u sjevernoj Africi, Britanci su
krenuli u protunapad i do proljeća 1941. zauzeli Somaliju, Etiopiju i velik dio Libije
- Talijanima stiže u pomoć njemački Afrički korpus (general Erwin Rommel)
- listopad 1940. talijanski napad na Grčku, Grci su, također, krenuli u protunapad i
potisnuli Talijane duboko u Albaniju
- travanj 1941. njemački napad na Jugoslaviju i Grčku (Pothvat 25), izveden je iz straha
da će se Britanci iskrcati u Grčkoj te da će nova jugoslavenska vlada promijeniti
stranu (vlada Cvetković-Maček potpisala je pristup Trojnom paktu 25. III, ali je dva
dana kasnije srušena državnim udarom iza kojega su stajali Britanci)
- Jugoslavija je osvojena za deset dana i podijeljena između Italije (Kranjska,
Dalmacija, Boka, a talijanska Albanija dobila je Kosovo), Njemačke (Maribor),
Mađarske (Vojvodina, Međimurje) i Bugarske (Makedonija), od ostataka su stvorene
tri satelitske države: Nezavisna Država Hrvatska, Srbija (njemačka okupacija) i Crna
Gora (talijanska okupacija)
- ubrzo je okupirana i Grčka, međutim, borbe za otok Kretu između Nijemaca i
Britanaca potrajale su do kraja svibnja
- Britanci su uspjeli zadržati važna uporišta na Sredozemlju (Gibraltar, Malta, Cipar,
Egipat) i zavladati francuskom Sirijom i Libanonom, uspješno ratuju protiv talijanske
mornarice

TROJNI PAKT – 27. IX. 1940. sporazum o podjeli interesnih sfera u novom svjetskom
poretku i uzajamnoj ratnoj pomoći između Japana, Italije i Njemačke
- paktu se pridružio niz europskih zemalja iz različitih interesa: Mađarska (revizionizam
spram Rumunjske i Jugoslavije), Rumunjska (želi sačuvati teritorij koji joj je preostao
nakon sovjetskih i mađarskih aneksija), Bugarska (revizionizam spram Grčke i
Jugoslavije), Finska (želi se osigurati od prijetnji iz SSSR-a), Slovačka (duguje Njemačkoj
državnost), Jugoslavija (pitanje opstanka), NDH (isto kao i Slovačka)

31
 NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (IV. 1941- V. 1945)

SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

25. III. 1941. uslijed njemačkog diplomatskog pritiska, vlada Cvetković-Maček potpisala je u
Beču pristup Jugoslavije Trojnom paktu
- u Beogradu su održani prosvjedi pod parolom «Bolje rat nego pakt – bolje grob nego
rob», premda su ih podržali i djelomično organizirali komunisti i ljevičarske snage, iza
njih su stajali velikosrpski krugovi i britanska obavještajna služba
27. III. državni udar generala Simovića, također potpomognut od Britanaca, Simović je
sastavio novu vladu u koju je ušao i Maček, prijestolonasljednik Petar II. proglašen je
punoljetnim i dobio je kraljevske ovlasti, Jugoslavija nije službeno istupila iz Trojnog pakta,
nova vlada čeka daljnje instrukcije Britanaca
6. IV. osovinski napad na Jugoslaviju, 17. IV. potpisana je kapitulacija, kraljevska vojska se
predavala bez borbe, a kralj Petar i vlada pobjegli su u London

USPOSTAVA NDH
- nacisti su do, sve do same odluke o napadu, namjeravali sačuvati Jugoslaviju, no
nakon Simovićeva udara, odlučili su nagraditi svoje saveznike teritorijem, a Srbe
kazniti tako što će stvoriti «veliku Hrvatsku» i «malu Srbiju»
- budući da je Maček uživao veliku popularnost, Nijemci su mu ponudili da postane
poglavar nove hrvatske države, sastanak Mačeka i njemačkih izaslanika dogodio se
neposredno prije napada, Maček je ponudu odbio jer je očekivao pobjedu Saveznika i
nije se htio kompromitirati kao kvisling
- Mussolinijev kandidat za vođu NDH bio je Ante Pavelić
- 10. IV. njemačke snage ušle su u Zagreb, a Pavelićev povjerenik Slavko Kvaternik
proglasio je na radiju stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
- do uspostave novih organa vlasti, red u Hrvatskoj održavala je Seljačka i Građanska
zaštita, Maček je pozvao svoje pristaše da budu lojalni novoj vlasti (Maček će biti u
ustaškom pritvoru do samog kraja rata)

GRANICE NDH
- NDH je definirana u granicama povijesne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Bosne i
Hercegovine, istočna granica išla je Dunavom, Savom i Drinom, problem je
predstavljala granica s njemačkim saveznicama Italijom i Mađarskom
- Italija će dobiti sve otoke osim Paga, Brača i Hvara i cijelu dalmatinsku obalu od
Zadra do Splita (potvrđeno Rimskim ugovorima između Pavelića i Mussolinija)
- Mađari će na svoju ruku pripojiti Međimurje i Baranju
- NDH je bila podijeljena na dvije okupacijsko-interesne zone, njemačku i talijansku

USTROJ VLASTI
- 15. IV. Pavelić dolazi u Zagreb s oko 250 ustaša i uspostavlja diktaturu u kojoj
poglavnik i Ustaški pokret imaju apsolutnu vlast
- kao i u Hitlerovom Reichu, postoje paralelni organi vlasti države i stranke: vlada i
Glavni ustaški stan (GUS), građanska policija i Ustaška nadzorna služba (UNS),
domobranstvo i Ustaška vojnica, itd.
- 1942. god. sastao se Sabor, bio je definiran ne kao zakonodavno nego kao
savjetodavno tijelo, a članove je imenovao poglavnik (osim ustaša, u njega su trebali

32
 ući i HSS-ovci izabrani u Skupštinu Jugoslavije 1938, što je bio jedini ustupak
neistomišljenicima), Sabor je donio memorandum koji je kritizirao neke postupke
režima, no to nije bitno utjecalo na poglavnikovu politiku
- NDH je administrativno podijeljena na 22 velike župe
- suverenitet NDH u talijanskoj zoni bio je ograničen od samog početka

UNUTARNJA POLITIKA
- režim se opravdavao iskrivljenom pravaškom ideologijom: NDH je trebalo «pročistiti»
u nacionalnom, rasnom i političkom smislu, uspostavljen je kult poglavnika koji
«uvijek ima pravo», NDH je prikazana kao konačno ostvarenje hrvatske povijesti i
važna karika u novom svjetskom poretku, «Hrvati nisu slavenskog nego gotskog
podrijetla» (dodvoravanje nacistima)
- uspostavljeni su prijeki sudovi i «sabirni logori» u Jasenovcu, Staroj Gradiški i na
Pagu (broj žrtava Jasenovca različito se procjenjivao, ovisno o političkim potrebama.
tj. želji da se taj broj umanji ili uveća, od najmanje 20.000 do čak 600.000, Vladimir
Žerjavić, koji se oslanja na demografiju, piše o oko 100.000 ubijenih)
- na udaru su se našli svi istinski i mogući politički protivnici: komunisti, antifašistički
intelektualci i utjecajniji HSS-ovci, uvodi se i praksa ubijanja nedužnih talaca kao
odmazda za partizanske diverzije
- poglavnik je proglasio rasne zakone po uzoru na Treći Reich: Židovima i Romima
oduzeta su građanska prava i imovina te se deportiraju u domaće ili njemačke logore
- politika spram Srba: pravoslavnog stanovništva u NDH bilo je više od 30 % i tijekom
1941. god. ustaše provode žestoki teror (ubijanje, raseljavanje, prisilna asimilacija)
kako bi smanjili njihov broj, a preostale učinili pokornima, kasnije će, na njemački
poticaj, vlasti NDH ublažiti tu politiku i pokušati pridobiti dio Srba davši im status
«Hrvata grkoiztočne vjere»
- politika spram Bošnjaka (Muslimana): poglavnik ih pokušava pridobiti obraćajući im
se kao «cvijeću Hrvatstva», čak gradi džamiju u Zagrebu, budući da su četnici već
1941. započeli s etničkim čišćenjem Muslimana u istočnoj Bosni, jedan dio ih traži
utočište u ustaškim redovima, drugi dio među partizanima
- ustaški teror učinit će režim odbojnim i velikom broju Hrvata tako da će posljedica biti
jačanje partizanskog pokreta (njemačka obavještajna služba tvrdila je već 1942. da se
režim može osloniti na samo 2-6 % stanovništva)

VANJSKA POLITIKA
- NDH je potpuno ovisila o ratnim uspjesima Italije i Njemačke, pa je pristupila
Trojnom paktu i objavila rat SSSR-u, Britaniji i SAD-u
- NDH su kao državu priznale samo članice Trojnog pakta
- 18. V. 1941. Rimski ugovori: NDH se morala odreći dijela Dalmacije i otoka,
ograničiti suverenitet u talijanskoj okupacijskoj zoni i prihvatiti vojvodu od Spoleta za
hrvatskog kralja (on, međutim, nikada nije došao u Hrvatsku)
- Njemački Reich crpio je sirovine i odvodio radnu snagu iz svoje okupacijske zone
(uglavnom isplaćuje NDH u oružju), a od kraja 1942. čak provodi novačenje Hrvata u
legionarske postrojbe Wehrmachta i SS-a (dio ih se borio i kod Staljingrada)
- u jesen 1943. nakon kapitulacije Italije, NDH dobiva suverenitet nad čitavom
Dalmacijom, no već u jesen 1944. to područje konačno zauzimaju partizani
- pokušaj promjene strane u ratu: u ljeto 1944. ministri Vokić i Lorković, uz suglasnost
samog poglavnika, planirali su započeti pregovore s Britancima, dopustiti im
iskrcavanje i predati vlast HSS-u, međutim, kada su za te planove saznali njemački

33
 obavještajci, Pavelić je dao zatvoriti Vokića i Lorkovića i ostao vjeran Nijemcima do
samog sloma

GOSPODARSTVO – bilo je pod državnim nadzorom kao i u Italiji i Njemačkoj, podređeno

je ratnim potrebama, zbog gubitka važnih prometnica, rudnika i poljoprivrednih površina koji
su pod nadzorom partizana proizvodnja stalno pada, vladaju nestašice hrane i industrijskih
proizvoda, vlasti pribjegavaju inflatornom tiskanju novca, novčana jedinica – kuna

KULTURA – u prvim mjesecima dolazi do prividnog procvata nacionalne kulture, međutim

kultura je sve više sputana ideologijom i cenzurom, a velik broj umjetnika i pisaca prebjegao
je partizanima, Hrvatska enciklopedija, više od 400 objavljenih naslova, prvi hrv. igrani film
«Lisinski», jezična politika: korijenski pravopis (petdeset, iztok, družtvo…), izbacivanje riječi
stranog podrijetla i uvođenje novih riječi (brzoglas, krugoval, munjovoz, samohod,
slikopis…)

34
 ŠIRENJE RATA (1941-42)

OPERACIJA BARBAROSSA
- Hitler pristupa provedbi plana za stvaranje životnog prostora na Istoku, napad na
Sovjetski Savez nazvan je Barbarossa, prema njemačkom caru iz XII. st. koji je
ratovao sa Slavenima na istočnim granicama
- unatoč dojavama sovjetske i britanske obavještajne službe, Staljin nije vjerovao da će
Nijemci doista napasti već 1941. god, SSSR nije bio spreman za napad, tim više, što je
nedavno provedena čistka generala
- 22. VI. 1941. njemačke snage ojačane postrojbama satelitskih zemalja započinju
sveopći napad bez objave rata i prikazuju ga kao križarski pohod Europe protiv
boljševizma i barbarstva
- tri glavna pravca: Lenjingrad, Moskva, rijeka Don
- do jeseni 1941. pohod je bio potpuno uspješan: uništena je sva ratna tehnika Crvene
armije u zapadnom dijelu zemlje, dva milijuna ratnih zarobljenika, Lenjingrad je
opkoljen, osvojene su baltičke države, Bjelorusija i Ukrajina, njemačke snage
napreduju prema Moskvi
- pohod je trebao završiti do zime, međutim, usporile su ga jesenje kiše koje su
prometnice učinile neprohodnima, osovinske snage nisu bile spremne za zimsko
ratovanje i imaju velike gubitke zbog smrzavanja
- osvojeni teritorij organiziran je poput kolonije (komesarijati Istok i Ukrajina), Slaveni
i baltički narodi trebali su postati robovska radna snaga, posebne jedinice SS-a kreću
se za redovnom vojskom i provode masovna ubojstva Židova i političkih protivnika,
na zarobljene Ruse ne primjenjuje se Ženevska konvencija
- pripadnici neruskih nacija očekivali su da će im Nijemci dopustiti obnovu nacionalnih
država, a seljaci su se nadali da će im se vratiti privatno vlasništvo nad zemljom,
nacisti su to mogli pretvoriti u svoju prednost, ali su okrutnim ponašanjem izazvali
opći otpor (postoje i izuzetci kao npr. letonska, estonska, litavska i ukrajinska SS-
divizija, «Divlja divizija» generala Vlasova i sl.)
- sovjetsko vodstvo iskoristilo je zastoj Blitzkriega da premjesti industriju iza Urala i
provede opću mobilizaciju, sovjetska se propaganda poziva na nacionalne vrijednosti i
proglašava «Domovinski rat»
- u prosincu 1941. sovjetske snage izvršile su prvu uspješnu protuofenzivu i razbile
njemačke jedinice koje su stigle nadomak Moskve

ANTIFAŠISTIČKA KOALICIJA
14. VIII. 1941. Atlantska povelja – potpisali su je Winston Churchill i Franklin Roosevelt
na britanskom ratnom brodu «Prince of Wales», radi se o načelima uređenja svijeta nakon
pobjede nad fašizmom, sile Osovine moraju pristati na bezuvjetnu kapitulaciju, svaki
narod ima pravo sam odlučiti o svom državnom uređenju, neće se priznati ratne promjene
granica i režima, uredit će se bolji sustav kolektivne sigurnosti
- osim Ujedinjenog Kraljevstva i, tada još neutralnih, SAD, prihvatile su je države
Commonwealtha, europske izbjegličke vlade, SSSR i zemlje latinske Amerike (do
početka 1942. god. ukupno 28 zemalja)

35
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE U RATU
- od početka rata, SAD pomažu Velikoj Britaniji, međutim, u Kongresu je jaka
izolacionistička struja koja uspješno izbjegava izravno uključivanje u rat
- srpanj 1941. uz suglasnost višijske vlade, Japanci dobivaju protektorat nad
Francuskom Indokinom i pripremaju se za zauzimanje Nizozemske Indonezije
- SAD uvodi embargo na prodaju goriva Japanu (do tada su Japanci 80 % goriva uvozili
iz SAD), Japanci dobivaju razlog za osvajanje Indonezije koja je bogata naftom i
pripremaju se za obračun s američkim snagama na Pacifiku (Filipini i Havaji)
- SAD su očekivale japanski napad na Filipine, međutim, uslijedio je udar na Havaje,
gdje se nalazila glavnina Pacifičke flote
- 7. XII. 1941. japansko bombardiranje Pearl Harboura, potopljen je velik dio Pacifičke
flote, no ne i nosači aviona (postoje opravdane sumnje da je Roosevelt znao gdje i
kada će Japanci napasti, ali nije ništa poduzeo zbog političkih kalkulacija)
- Kongres objavljuje rat Japanu, potom Njemačka i Italija objavljuju rat SAD-u
- širenje rata u Aziji: Japanci istovremeno započinju ofenzivu na američke Filipine i
Polineziju te britanski Hong Kong, Malaju, zatim i Burmu (preko Burme je kineska
vlada dobivala pomoć sa Zapada), u veljači 1942. pao je Singapur
- zapovjednik američkih snaga na Dalekom Istoku: Douglas MacArthur

36
 PREKRETNICA RATA (1942-43)

Do ljeta 1942. god, činilo se da sile Osovine doista mogu dobiti rat. To, ipak, nije bilo
moguće jer nisu mogle savladati Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, dvije industrijske i
vojne velesile koje su se stjecajem okolnosti našle na istoj strani u ratu. Snage
Antifašističke koalicije imaju premoć u ljudstvu i sirovinama te nadziru važne strateške
točke i putove. Do početka 1943. god, postalo je jasno da se ratna sreća okrenula.

PACIFIK
- u ljeto 1942. zaustavljeno je japansko napredovanje na Pacifiku i u britanskoj Burmi,
slijedi prvi veći japanski poraz kod otočja Midway 4. VI. 1942. (izgubili su 4 nosača
aviona)

RUSIJA
- u ljeto 1942. počinje veliki njemački napad na južnom dijelu bojišta, cilj je zauzeti
naftna polja Bakua u Azerbejdžanu i ovladati Kavkazom
- njemačke snage upustile su se u dugotrajnu opsadu Staljingrada na rijeci Volgi, za to
vrijeme, preostale jedinice napredovale su do Kavkaza, Nijemci su prodrli predaleko i
zanemarili pitanje opskrbe
- u zimi su sovjetske snage opkolile elitnu njemačku VI. armiju u razorenom
Staljingradu
- 31. I. 1943. feldmaršal Friedrich von Paulus predao se sa ostatcima VI. armije Crvenoj
armiji, što je predstavljalo psihološku i stratešku prekretnicu na istočnom bojištu
(njemački gubitci iznosili su oko 300.000 vojnika)
- u ljeto 1943. Nijemci su pokrenuli novu ofenzivu kojom su trebali osvojiti Moskvu,
međutim, Crvena armija ih je presrela kod Kurska, to je najveća bitka II. svjetskog
rata po broju ljudstva i količini ratne tehnike (na njemačkoj strani sudjelovalo je
900.000 vojnika, 2700 tenkova, 10.000 topova i 2000 letjelica, na sovjetskoj još više)
- nakon pobjede kod Kurska, Crvena armija krenula je u oslobađanje Ukrajine, na
sjeveru je deblokiran Lenjingrad, počinje osovinsko povlačenje s Istoka

AFRIKA
- usporedo s njemačkom ofenzivom prema Kavkazu, Rommelov Afrički korpus
uspješno napreduje prema Sueskom kanalu, čime se Bliski Istok trebao naći u
poluokruženju
- Rommel se zaustavio kod El-Alameina nedaleko Kaira (glavni razlog za zastoj bio je
nedostatak goriva, Hitler je zanemarivao afričko bojište na račun istočnog)
- listopad-studeni 1942. britanski maršal Bernard Montgomery dobio je bitku za El-
Alamein i krenuo u protunapad
- siječanj 1943. Britanci su zauzeli Tripoli, glavni grad Libije
- Operacija Torch: u studenom 1942. Amerikanci (general Dwight Eisenhower)
iskrcavaju se u francuskom Maroku i Alžiru, višijske snage im ne pružaju znatniji
otpor, pa brzo napreduju prema Tunisu (Nijemci su morali okupirati i južni dio
Francuske)
- lipanj 1943. ostatci njemačkih i talijanskih snaga, koje su opkoljene u Tunisu, predale
su se Saveznicima – kraj rata u sjevernoj Africi

37
PAD ITALIJE
- na sastanku u Casablanci, Churchill i Roosevelt dogovorili su se da im je sljedeći cilj
Italija
- srpanj-kolovoz 1943. saveznička invazija i osvajanje Sicilije
- 25. VII. Veliko fašističko vijeće smijenilo je i zatvorilo Mussolinija, kralj Viktor
Emanuel postavlja za novog premijera maršala Pietra Badoglija
- 8. IX. kapitulacija Kraljevine Italije, Italija mijenja stranu i objavljuje rat Njemačkoj
- njemački komandosi oslobodili su Mussolinija i prebacili ga na sjever zemlje, gdje je
proglasio Socijalnu Republiku Italiju (tzv. Republika Salo)
- njemačke snage brzo su okupirale Italiju i uspješno organizirale obranu
- usporeno je savezničko napredovanje, osobito su velike gubitke imali kod Monte
Cassina, Rim je zauzet tek u lipnju 1944. god.

ATLANTIK
- zahvaljujući novoj tehnici (sonar i radar), Saveznici su do svibnja 1943. uništili glavninu
njemačke ratne flote, američke zrakoplovne snage prebacuju se u Britaniju i započinju
žestoka bombardiranja Njemačke

38
 ANTIFAŠISTIČKI OTPOR U HRVATSKOJ

Uzroci općeg nezadovoljstva vlastima NDH:

- njemačka i talijanska okupacija: troškove uzdržavanja stranih trupa snosilo je,
zapravo, civilno stanovništvo
- ustupci Italiji: prepuštanje velikog dijela obale i talijanski postupci u njihovoj
okupacijskoj zoni izazivaju opći otpor u Dalmaciji
- ustaška propaganda stalno ističe «ostvarenje stoljetnog sna o hrvatskoj samostalnosti»,
dok je stvarnost upravo suprotna
- ustaški teror: progoni stvaraju neprijatelje NDH od svih označenih manjina, ali i od
Hrvata koji ne mogu mirno promatrati krvoprolića

Jezgra antifašističkog pokreta:

- komunisti: iako su malobrojni, jedini su spremni pristupiti organiziranju otpora
zahvaljujući jakoj ilegalnoj organizaciji otprije rata
- antifašistički intelektualci: hrvatski književnici osudili su nacizam još 1933. na
kongresu PEN-a u Dubrovniku, ustaški režim privukao je tek manji dio intelektualaca
- tu su i borci iz španjolskog građanskog rata, važni su za početak partizanskog rata
zbog svojeg iskustva

Narodnooslobodilački pokret (NOP):

- KPJ na čelu s Josipom Brozom zvanim Tito počinje organizaciju jedinstvenog ustanka
na području čitave bivše Jugoslavije, s time da vodi računa o osobitostima svake od
jugoslavenskih nacija i nastoji privući što više nekomunističkih snaga
- na području NDH Hrvate se poziva na borbu protiv okupatora, a Srbe na ustanak
protiv ustaške vlasti, istodobno se ističe ravnopravnost svih naroda, klasa i spolova
- Maček i vodstvo HSS-a provode politiku čekanja i pasivnog otpora (očekivali su da će
Saveznici dobiti rat i obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, pa bi HSS tek tada nastavila
političku borbu za hrvatsko pitanje)
- ratni ciljevi NOP-a:
1. protjerivanje okupatora i rušenje satelitskih vlada
2. obnova Jugoslavije kao federacije sastavljene od nacionalnih jedinica (u skladu s time,
u okviru KPJ još je 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske)
3. komunistička revolucija – to je bio prikriveni cilj koji se u prvo vrijeme ne ističe zbog
pridobivanja različitih političkih struja, ali se siromašniji slojevi pridobivaju
obećanjima o poslijeratnoj preraspodjeli dobara
- način borbe trebao je biti gerilski, tj. partizanski, rat te različite diverzije
Sisački partizanski odred – prvi partizanski odred u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji,
okupio se u šumi Brezovica kod Siska već 22. VI. 1941, a nekoliko dana kasnije izveo je
prvu diverziju
- u jesen 1941. dolazi do sloma partizanskog ustanka u Srbiji i Vrhovni štab NOP-a
prebacuje se na područje NDH, u to doba osnovan je i Glavni štab Hrvatske
- područje pod nadzorom partizana najprije se nalazilo u zabačenim krajevima (šume), a
s vremenom se postupno širilo
- do 1943. pokret je u umjerenom porastu: najprije mu pristupaju komunisti, pa
pripadnici ugroženih manjina, zatim Hrvati iz Dalmacije, naposljetku, domobranski
dezerteri

39
- od kraja 1943. partizanski pokret naglo jača zahvaljujući kapitulaciji Italije i
savezničkom priznavanju ovoga pokreta, vlasti NDH nadzirale su tada samo veće
gradove
- na partizanskom teritoriju stvaraju se i organi civilne vlasti, Narodnooslobodilački
odbori (NOO), čiji je cilj bio organizirati proizvodnju i opskrbu
- partizanske diverzije na željezničke pruge i mostove ozbiljno su ugrožavale
dopremanje sirovina iz NDH i cijele jugoistočne Europe u Njemački Reich zbog čega
je broj njemačkih postrojbi na ovim prostorima stalno rastao (1941. 18.000 – 1944.
350.000 vojnika

40
 SAVEZNIČKE POBJEDE OD KONCA 1943. DO POČETKA 1945.

DALEKI ISTOK
- nakon japanskih poraza kod Midwaya i u Koraljnom moru, nije uslijedila dramatična
prekretnica jer su Amerikanci morali uz velike gubitke osvajati otok po otok
- japanski mentalitet ne zna za predaju
- napreduju prema Japanu iz dva pravca: srednji Pacifik i južni pravac (Nova Gvineja,
Filipini)
- ljeto 1944. Amerikanci osvajaju Marijanske otoke – vlada generala Tojoa dala je
ostavku, ali pregovori nisu započeli
- listopad 1944. MacArthur vraća Filipine, Japanci uvode pilote samoubojice (kamikaze)
TEHERANSKA KONFERENCIJA – studeni-prosinac 1943. g, prvi susret Velike trojice
(Roosevelt, Churchill, Staljin), dogovorene su operacije za konačan poraz Osovine
- Staljin je tražio i dobio otvaranje novog bojišta na Zapadu te suglasnost da sovjetske
snage zauzmu Istočnu Prusku i Poljsku
- Roosevelt je tražio podršku za osnivanje nove međunarodne organizacije (OUN)
- Saveznici su se usuglasili da će pomagati Titovim partizanima (dotada su Britanci slali
pomoć četnicima Draže Mihailovića smatrajući ih pokretom otpora)
OPERACIJA OVERLORD
- od početka 1944. u Britaniju se prebacuje oko milijun američkih vojnika koji se
pripremaju za invaziju Francuske, dan i mjesto iskrcavanja drže se u najstrožoj tajnosti
- njemačke snage su dobro utvrđene na Atlantskom bedemu, ali ne očekuju da će mjesto
iskrcavanja biti Normandija
- 6. VI. 1944. Dan D – najveća amfibijska operacija u povijesti (12.000 zrakoplova,
7.000 plovila, 150.000 ljudi), angloamerički gubitci bili su ogromni (5000 poginulih
samo u prvom danu iskrcavanja), ali je operacija bila uspješna
- prodor prema Parizu bio je brz, oslobođen je 25. VIII. 1944, za to vrijeme, Saveznici
se iskrcavaju i na jugu Francuske tako da će do kraja godine čitava Francuska biti
oslobođena
- skupina njemačkih časnika pokušala je ubiti Hitlera (vođa je bio pukovnik Klaus von
Stauffenberg, u uroti je sudjelovao i Rommel), nakon propasti urote, u oružanim
snagama je uspostavljen čvršći nadzor nacističke stranke
ISTOČNA I SREDNJA EUROPA
- lipanj 1944. sovjetske snage oslobodile su Bjelorusiju i došle na samu granicu
Njemačkog Reicha, Nijemci grade obrambeni bedem u Istočnoj Pruskoj i Poljskoj
- rujan 1944. kapitulacija Finske
- kolovoz-listopad 1944. poljski pokret otpora diže ustanak u Varšavi, Staljin im nije
htio pomoći jer je namjeravao postaviti satelitsku poljsku vladu umjesto vlade u
Londonu, SS-ovci su ugušili ustanak i sravnili grad sa zemljom
- istodobno je Crvena armija prešla rumunjsku granicu, u Rumunjskoj i Bugarskoj pale
su pronjemačke vlade i te su države promijenile stranu u ratu, Nijemci su preduhitrili
takav scenarij u Mađarskoj, pa su borbe za Mađarsku potrajale do samog kraja rata
- kasna jesen-zima 1944. odmor i pregrupiranje sovjetskih snaga prije konačne ofenzive
na Njemačku

41
JALTSKA KONFERENCIJA (Jalta na Krimu) – veljača 1945. novi sastanak Velike trojice
- Staljin je obećao da će objaviti rat Japanu u roku tri mjeseca nakon kapitulacije
Njemačke
- dogovoreno je da će Njemačka biti podijeljena na britansku, američku, francusku i
sovjetsku okupacijsku zonu
- određene su interesne sfere Sovjetskog Saveza i zapadnih Saveznika u Europi (npr.
utjecaj u Jugoslaviji trebao je biti 50 : 50 %)

42
 HRVATSKA DRŽAVA U JUGOSLAVENSKOJ FEDERACIJI

Odnos Saveznika spram prostora bivše Jugoslavije

- Saveznici ne priznaju promjene granica i režima koje su učinile sile Osovine, dakle,
NDH se nije mogla nikako održati u slučaju savezničke pobjede
- Saveznici priznaju legitimitet izbjegličke kraljevske vlade u Londonu
- četnički pokret Draže Mihailovića prikazuje se kao «kraljevska vojska u domovini» i
pokret otpora te do 1943. čak dobiva pomoć od Britanaca
- cilj četnika jest obnova Kraljevine Jugoslavije sa srpskom prevlašću i stvaranje
«Velike Srbije» sa zapadnom granicom Virovitica – Karlovac – Karlobag, prostor koji
je trebao biti uključen u Veliku Srbiju namjeravali su etnički očistiti od Hrvata i
Bošnjaka (pokolji u Dalmatinskoj Zagori i Bosni)
- četnici ne ratuju protiv okupatora, nego protiv Titovih partizana, a tek povremeno se
sukobljavaju sa snagama NDH, glavni zaštitnik bila im je Italija, a nakon njezine
kapitulacije, Njemačka, osim u Srbiji, četničke postrojbe su brojne u Crnoj Gori i
talijanskoj zoni unutar NDH (Lika, Kninska Krajina, istočna Hercegovina)
- nakon Teheranske konferencije, Saveznici priznaju legitimitet NOP-a i potiču
kraljevsku vladu da uskrati potporu četnicima i postigne sporazum s Titom
Nastanak Avnojske Jugoslavije
- partizanski pokret se usporedo s prvim ratnim uspjesima priprema za preuzimanje
vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji
- AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), privremeni
parlament nove Jugoslavije izabran od Narodnooslobodilačkih odbora koji treba
predstavljati sve političke snage unutar NOP-a
- studeni 1942, Bihać, prvo zasjedanje AVNOJ-a, istaknuto načelo ravnopravnosti svih
naroda u budućoj Jugoslaviji (osim Srba, Hrvata i Slovenaca, kao narod su priznati i
Crnogorci i Makedonci)
- 29. XI. 1943, Jajce, drugo zasjedanje AVNOJ-a, odluke: kralju je zabranjen
povratak u zemlju, organi NOP-a proglašeni su jedinim legitimnim predstavnicima
naroda, AVNOJ – vrhovno zakonodavno tijelo, osnovana privremena vlada (NKOJ),
službeni naziv nove države je Demokratska Federativna Jugoslavija, predviđeno je
uspostavljanje šest federalnih država, među njima i Hrvatske
Nastanak Federalne Države Hrvatske
- Komunistička partija Hrvatske na čelu s Andrijom Hebrangom radi na rješavanju
hrvatskog nacionalnog pitanja u okviru buduće jugoslavenske federacije
- srpanj 1943. osnovan je ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Hrvatske), svojevrsni partizanski Sabor, za predsjednika ZAVNOH-a
postavljen je Vladimir Nazor, književnik i nestranačka osoba
- rujan 1943. ZAVNOH proglašava priključenje Hrvatskoj svih krajeva koje je
anektirala Italija (uključujući i Zadar, Rijeku i Istru)
- svibanj 1944, Topusko, na 3. zasjedanju ZAVNOH-a proglašena je Federalna Država
Hrvatska, čime je potvrđena hrvatska državnost (današnja Republika Hrvatska je
pravna nasljednica FDH), donesena je i Deklaracija o pravima naroda i građana
demokratske Hrvatske
- partizanske snage pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske dosegle su koncem
1944. broj od 150.000 ljudi čime su nadmašile oružane snage NDH
- 1943. god. skupina HSS-ovaca na čelu s Božidarom Magovcem pristupila je NOP-u i
sudjeluje u radu ZAVNOH-a i AVNOJ-a
- matica stranke uvjetuje priključenje NOP-u ravnopravnim partnerstvom s
komunistima, što Tito odbija jer je HSS-ovce smatrao suparnicima u osvajanju vlasti

43
 SVRŠETAK DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Slom III. Reicha

- prosinac 1944. njemačka protuofenziva u Ardenima, Saveznici jesu pretrpjeli velike
gubitke, ali nacistički plan da ih se odbaci daleko od njemačke granice nije uspio
- proljeće 1945. borbe se vode na teritoriju III. Reicha
- 13. IV. 1945. – sovjetske snage zauzele su Beč i počele opsjedati Berlin (Nijemci su se
prevarili očekujući da će glavni udar uslijediti na Prag)
- 25. IV. sovjetske i američke snage spojile su se na rijeci Labi
- 30. IV. Hitlerovo samoubojstvo, za njegova nasljednika imenovan je admiral Doenitz
- 2. V. pad Berlina
- 7, 8. i 9. V. 1945. general Jodl potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju pred Britancima,
Amerikancima i Rusima – prestaju borbe u Europi
Konferencija u Potsdamu (srpanj – kolovoz 1945) – susret Velike trojice (novoga
američkog predsjednika Harryja Trumana, Churchilla/ kojega je usred konferencije
zamijenio novoimenovani premijer Clement Attlee/ te Josifa V. Staljina)
- raspravlja se o sudbini Njemačke, dogovorene su granice okupacijskih zona, Berlin i
Beč su, također, podijeljeni na četiri zone, Njemačka mora biti potpuno razoružana, a
njezina vojna industrija mora se uništiti, provest će se «denacifikacija», vodećim
nacistima sudit će međunarodni sud za ratne zločine, granice Poljske pomaknute su na
zapad
- sva neriješena pitanja i mirovne ugovore sa satelitskim zemljama trebalo je riješiti
Vijeće ministara
- Japanu je upućen ultimatum da se bezuvjetno preda uz obećanje da neće biti okupiran
- pojavljuju se prve nesuglasice između Staljina i zapadnih saveznika
Slom Japana
- poraz Japana je neupitan, međutim, japanske snage ne pristaju na kapitulaciju i
pružaju žilav otpor (II. 1945. borbe za Iwo Jimu, IV. 1945. borbe za Okinavu)
- Projekt Manhattan – Amerikanci su nakon pet godina istraživanja s uloženih dvije
milijarde dolara u najvećoj tajnosti razvili novo razorno oružje – nuklearnu bombu
(vođa projekta bio je Robert Oppenheimer)
- nuklearno bombardiranje japanskih gradova bilo je ujedno demonstracija snage pred
Staljinom
- 6. VIII. 1945. udar na Hirošimu (uranska bomba, 50,000 – 100,000 civilnih žrtava)
- 9. VIII. udar na Nagasaki (plutonijska bomba, veće razorne snage, ljudski gubitci bili
su manji – 36,000, ali je uništena važna podmornička baza)
- istoga dana, rat Japanu objavio je SSSR, koji je zauzeo Sahalin i Kurile
- 2. IX. na palubi bojnog broda Missouri potpisana je bezuvjetna kapitulacija Japana,
car Hirohito ostao je na vlasti, ali je podređen američkom vojnom guverneru
MacArthuru (Amerikanci nisu htjeli ukinuti Carstvo jer su ga smatrali jamcem
stabilnosti i branom protiv širenja komunizma)

44
RATNI ZLOČINI U DRUGOM SVJETSKOM RATU
- borbenim djelovanjima po pozadini i civilnom stanovništvu protivnika se trebalo što
prije slomiti (totalni rat), takav stav nisu imale samo snage Osovine već i Saveznici
- nacisti su određene kategorije ljudi odredili kao «rasno bezvrijedne» i namijenili im,
prema potrebi, istrebljenje ili robovski rad, rasistički je motivirano bilo i postupanje
japanske vojske spram pripadnika ostalih azijskih naroda
- holokaust (grč. žrtva paljenica) – nacistički genocid europskih Židova
- siječanj 1942. na konferenciji nacističkih vođa u Wanseeu SS-ovci Heydrich i
Eichmann izložili su plan o «konačnom rješenju židovskog pitanja», Hitler nije bio
nazočan niti tko od njegovih užih suradnika nego je on članovima sastanka izdao
usmenu naredbu da tehnički osmisle masovne likvidacije, provodit će se u plinskim
komorama u «logorima smrti» (najveći je bio Auschwitz-Birkenau)
- nacisti su bili toliko opsjednuti «konačnim rješenjem» da im je ono čak bilo prioritet
pred ratnim operacijama, procjenjuje se da je ubijeno blizu 6 milijuna Židova (ukupan
broj Židova u Europi bio je oko 10 milijuna), a s njima i više milijuna pripadnika
drugih naroda (Romi, Poljaci, Rusi itd.)
- saveznička bombardiranja zločinačkog karaktera: Dresden (135.000), Hirošima i
Nagasaki

POSLJEDICE II. SVJETSKOG RATA

- totalni rat: zahvatio 61 državu i 22 % svjetskog teritorija, razaranja na bojištu i u
pozadini, potpuna podređenost svih sfera života ratu, 80 milijuna mobiliziranih i
stotine milijuna ljudi pod radnom obvezom
- ukupan broj ubijenih iznosi oko 35 milijuna, a ako se tome pribroje umrli od gladi i
bolesti dolazi se do brojke od oko 50 milijuna, neki govore i o više od 60 milijuna jer
točan broj žrtava u Kini nije poznat
- gospodarska šteta i općenito troškovi rata izražavaju se u trilijunima dolara
- preseljenja pučanstva divovskih razmjera tijekom i poslije rata (narodi Sovjetskog
Saveza, Poljaci, Nijemci, Židovi)
- novi svjetski poredak: dvije supersile – SAD i SSSR
- pobjeda dvaju političko-ekonomskih sustava: liberalne demokracije s kapitalizmom
slobodnog tržišta i socijalističke države s planskim gospodarstvom

45
 HRVATSKA NA KRAJU RATA

Saveznička opskrba NOP-u išla je iz Italije preko otoka Visa (od svibnja 1944. tamo je i
Vrhovni štab s Titom)
Partizansko napredovanje:
- južni pravac: Dalmacija, uz obalu prema sjeveru sve do Trsta
- srednji pravac: preko Bosne i Hercegovine
- sjeverni pravac: srijemski front štitio je njemačko povlačenje iz Grčke, u borbama
sudjeluje i Crvena armija, probijen je u proljeće 1945, nakon čega partizani napreduju
prema Zagrebu i Mariboru
Nova jugoslavenska vlada:
- Saveznici su ustrajali da Tito, u ime NOP-a, i Šubašić, u ime kraljevske vlade, stvore
zajedničku vladu
- sastali su se na Visu (VI. 1944) i u Beogradu (XI. 1944) i dogovorili se da će se nova
Jugoslavija u svakom slučaju biti federacija, dok se povratak kralja i odluka o
monarhističkom ili republikanskom uređenju odgađaju do završetka rata
- zajednička vlada stvorena je tek u ožujku 1945. s Titom kao premijerom, a Šubašićem
kao ministrom vanjskih poslova
Prva vlada Federalne Države Hrvatske: Split, travanj 1945, predsjednik vlade je
Vladimir Bakarić, jedan od vodećih hrvatskih komunista, četiri ministra članovi su HSS-a
Slom NDH:
- u rujnu 1944. partizani su pozvali pripadnike osovinskih postrojbi da, bez sankcija,
prijeđu u NOV, što je osobito oslabilo domobranske redove, zato su ustaška i
domobranska vojska ujedinjene u jedinstvene oružane snage (partizani će na kraju rata
jednako okrutno postupati s mobiliziranima i dragovoljcima u vojsci NDH)
- Pavelić ne priznaje poraz do samog kraja, napušta Zagreb dva dana prije ulaska
partizana (8. V. 1945, tj. na dan njemačke kapitulacije)
- vojska NDH neorganizirano se sa zbjegovima civila povlači prema Austriji, Pavelić i
dio ustaškog vodstva uspio je pobjeći u zapadne zemlje, izbjegličku kolonu su
zaustavili Britanci i izručili je partizanima kod Bleiburga (15. svibnja)
Partizanski zločini:
- više od 100,000 zarobljenika koji su se predali kod Bleiburga odvedeno je na «križni
put» (marševi smrti), točan broj žrtava je nepoznat, procjenjuje se da ih je oko
polovice ubijeno dok su ostali osuđeni na zatvorske kazne, osim vojske NDH, tu su
ubijani i slovenski domobrani, Volksdeutscheri te srpski i crnogorski četnici
- u obračunu s «klasnim neprijateljima» i «suradnicima okupatora» zatvoreno je i
strijeljano više tisuća ljudi, revolucionarni teror potrajao je do 1947. god.
Ukupan broj žrtava II. svjetskog rata na prostoru Hrvatske procjenjuje se na oko 290,000
(istraživanje Vladimira Žerjavića)

46
 SVIJET NAKON RATA

Organizacija Ujedinjenih Naroda – o stvaranju međunarodne sigurnosne organizacije

Saveznici su odlučili još 1942. god, OUN utemeljena je 24. X. 1945. u San Franciscu
- 1945. 50 članica, 1999. 186 članica, sjedište je u New Yorku
- zadaća OUN-a: briga oko ljudskih prava, gospodarskog napretka, atomske energije,
dekolonizacije i mirnog rješavanja nesuglasica između članica
- najvažniji dio OUN-a je Vijeće sigurnosti koje ima moć rješavati međunarodne
probleme, čak i vojnom intervencijom, međutim, svaka od pet stalnih članica (UK,
SAD, SSSR-Rusija, Francuska, Kina) ima pravo veta, ostalih deset članica bira se
među svim zemljama svijeta na razdoblje od dvije godine
- OUN je krovna organizacija tijela kao što su UNICEF, UNESCO, MMF, Svjetska
banka, Svjetska zdravstvena organizacija itd.
- sve zemlje članice financiraju OUN prema vlastitoj gospodarskoj moći (SAD bi
trebale pokrivati 25 % troškova, ali su i najveći dužnik jer redovito kasne s uplatama)
Međunarodni vojni sud u Nürnbergu 1945-46. sudio je 21 nacističkom vođi za genocid
i ratne zločine (10 ih je osuđeno na smrt, ostali na zatvorske kazne), sličan sud je formiran
u Tokiju za japanske militariste
- prema međunarodnom pravu zločini protiv čovječnosti ne mogu zastarjeti, a ako ih ne
procesuiraju pojedine države procesuirat će ih međunarodni sudovi
Mirovna konferencija u Parizu (završila s radom početkom 1947) – određene su nove
europske granice, ugovore su potpisale sve zemlje koje su sudjelovale u ratu na strani
Osovine osim same Njemačke koja je privremeno izgubila suverenitet
- Italija se morala odreći afričkih kolonija i Istre, koju je predala Jugoslaviji, pitanje
Trsta riješeno je tek 1954. kada je povućena konačna granica, a sam grad ostao je u
sastavu Italije
- Njemačka je podijeljena na 4 okupacijske zone (sovjetsku, američku, britansku i
francusku), Austrija te glavni gradovi Berlin i Beč također su podijeljeni na 4 zone
- Poljska je «premještena» prema zapadu, SSSR je dobio istočne dijelove predratne
Poljske, a ona je obeštećena na račun njemačkih područja u Pruskoj
- ostale granice u srednjoj i jugoistočnoj Europi uglavnom su vraćene na stanje iz 1938.
- Austrija je obnovljena kao samostalna i neutralna država, okupacijske snage potpuno
su se povukle 1955. god.
- Japan je potpisao mirovni ugovor u San Franciscu, odrekao se svih posjeda u Aziji i
pristao na američke okupacijske snage, Carstvo je, ipak, opstalo iz političkih razloga
Nove države:
- Izrael – planom OUN predviđeno je stvaranje židovske nacionalne države na prostoru
britanskog protektorata Palestine, Arapima je trebala pripasti polovica Palestine,
Država Izrael proglašena je u svibnju 1948. god (premijer David Ben Gurion), a
odmah potom je uslijedio napad susjednih arapskih država na Izrael, Izraelci su
pobijedili i zauzeli još više od predviđenog teritorija, 1967. i 1973. god. izbili su novi
izraelsko-arapski ratovi, Izrael je tada okupirao Gazu, Zapadnu Obalu, Golansku
visoravan i Sinaj, osim Sinaja koji je 1981. vraćen Egiptu, ostala područja su i danas
pod izraelskom okupacijom i predstavljaju krizno žarište, OUN planira stvaranje
neovisne države Palestine, ali se židovska i palestinska strana ne mogu dogovoriti oko
konačnih granica
- Savezna Republika Njemačka – 1947. god. britanska i američka zona ujedinile su se
u jedinstveno gospodarsko i upravno područje, ubrzo im se pridružila i francuska

47
 zona, u trima zapadnim zonama u ljeto 1948. uvedena je nova valuta (DM), Saveznici
su omogućili održavanje demokratskih izbora, pa su se izabrani zastupnici okupili u
Bonnu u rujnu 1949. i proglasili ustav Savezne Republike Njemačke
- Njemačka Demokratska Republika – kada su Saveznici počeli integrirati tri zapadne
zone, Staljin je odustao od nagodbe oko obnove jedinstvene Njemačke, a na uvođenje
nove marke na Zapadu, sovjetska strana reagirala je blokadom Zapadnog Berlina,
nakon proglašenja Savezne Republike, zastupnici u sovjetskoj zoni proglasili su
državu pod nazivom Njemačka Demokratska Republika (DDR), Istočna Njemačka
imala je socijalistički model gospodarstva i državnog uređenja, sjedište vlade bilo je u
Istočnom Berlinu, zapadni dio grada ostao je enklava povezana sa Zapadom zračnim
mostom (privremeni glavni grad Zapadne Njemačke bio je Bonn)
- Narodna Republika Kina – nakon japanskog poraza, u Kini se nastavio rat između
Chiang Kai-shekove vlade i komunističkog pokreta Mao Zedonga, komunisti su do
1949. zauzeli cijelu državu i proglasili Narodnu Republiku Kinu, poražena strana
povukla se na otok Tajvan (do tada, japanska kolonija) koji je proglašen teritorijem
Nacionalne Republike Kine, NR Kina dobila je mjesto u OUN tek 1971, tajvansko
pitanje nije riješeno do danas
- Demokratska Narodna Republika (Sjeverna) Koreja i Republika (Južna) Koreja –
slično kao i u slučaju Njemačke, Rusi i Amerikanci okupirali su bivšu japansku
koloniju Koreju i uspostavili dva režima, «korejsko» pitanje nije riješio ni rat 1950-53.
god, pa je 38. paralela i danas državna granica
- 1945-75. proces dekolonizacije zahvatio je Aziju i Afriku, gdje je nastalo na desetine
neovisnih država, npr. Indija i Pakistan (1947), Indonezija (1945-49), Gana (prva
britanska afrička kolonija koja se sama izborila za samostalnost, 1957), Libija (1951),
među zadnjima, portugalske kolonije Angola i Mozambik (1975), najviše država
dobilo je samostalnost 1960. god. kada je raspušten francuski imperij u Africi

48
 HLADNI RAT

– razdoblje od 1945. do oko 1990. godine koje je obilježilo suparništvo dviju supersila,
SAD-a i SSSR-a, saveznice ovih sila okupljene su u dva velika bloka država, a sam sukob
nije nikad prerastao u totalni rat («ravnoteža straha»), Zapad i Istok utrkivali su se u
naoružanju, svemirskim istraživanjima i znanosti te su pokušavali proširiti utjecaj
miješanjem u različite lokalne ratove i krize
- prve veće nesuglasice pojavile su se već u doba Potsdamske konferencije, zajednička
okupacija Njemačke nije krenula u željenom pravcu
- u zemljama istočne Europe SSSR je postavio komuniste na vlast, nakon čega je
uslijedio razvoj tih država prema sovjetskom uzoru – vladavina jedne stranke i planska
privreda: Poljska, Istočna Njemačka, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska
(Jugoslavija i Albanija imale su, također, socijalistički sustav, ali su se nakon 1948.
oslobodile sovjetskog utjecaja)
- 1949. SSSR je detonirao vlastitu atomsku bombu, SAD počinju ubrzano raditi na
izradi hidrogenske bombe (danas nuklearno oružje imaju SAD, Rusija i još neke bivše
sovjetske države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan i Izrael)
- nakon stvaranja dviju njemačkih država, u Europi je povučena «željezna zavjesa»
- Marshallov plan: SAD su odlučile financijski pomoći obnovu europskih država i
njihov razvoj u smislu slobodnog tržišta i demokracije, zemlje istočnog bloka odbile
su pomoć
- vojni savezi: 1949. god. SAD i zemlje zapadne Europe povezuju se u Organizaciju
sjevernoatlantskog ugovora (NATO), 1955. SSSR i njegovi saveznici stvorili su
Organizaciju varšavskog ugovora (Varšavski pakt)
- gospodarske integracije: 1950. Europska zajednica za ugljen i čelik (Belgija,
Nizozemska, Luksemburg, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija), 1957. ta zajednica
prerasla je u Europsku ekonomsku zajednicu, preteču današnje Europske unije;
1949. zemlje istočne Europe povezale su se u Savjet za uzajamnu gospodarsku pomoć
(SEV) koji je trebao usklađivati njihove privredne planove s planovima SSSR-a
- u doba Kubanske krize (1962) svijet je bio vrlo blizu Trećem svjetskom ratu, pa nakon
rješenja krize u odnosima velesila dolazi do stanovitog popuštanja (politika detanta)

LOKALNI RATOVI I POLITIČKE KRIZE

- Grčki građanski rat, 1945-46, probritanski monarhisti pobijedili su komuniste (što je
bilo u skladu s dogovorom u Jalti jer je Grčka spadala u britansku interesnu sferu, pa
je Staljin odustao od pomaganja komunistima)
- Berlin: 1948. sovjetska blokada, 1961. Istočna Njemačka gradi Berlinski zid
- Sovjetske intervencije: 1956. Mađarska, 1968. Čehoslovačka, u oba slučaja
rukovodstva tih država su se pokušala odvojiti od Moskve, uslijedila je intervencija
Crvene armije i krvoprolića, a Zapad se zaustavio na diplomatskim prosvjedima
- Izrael vs. Egipat, Jordan i Sirija: 1948, 1968, 1973
- 1947-48. u razgraničavanju Indije i Pakistana poginulo je oko pola milijuna ljudi, dok
ih je čak 15 milijuna preseljeno, kasnije se od Pakistana odvojila država Bangladeš
(tada Istočni Pakistan, 1971), sukob Indije i Pakistana latentan je i danas, a obje države
posjeduju nuklearno oružje
- 1945-49. u Indoneziji (bivša nizozemska kolonija) traje građanski rat koji završava
pobjedom Ahmeda Sukarna

49
- 1950-53. Korejski rat: Sjeverna Koreja napada Južnu, slijedi protuudar južnjačkih i
američkih snaga, zatim novi udar Sjevernjaka potpomognutih Kinezima, granica je
vraćena na 38. paralelu
- Vijetnam: dio francuske Indokine, trebao je postati samostalan još 1945, ali zbog
izbijanja građanskog rata Francuzi se povlače tek 1954, uspostavljene su dvije države
– Sjeverni i Južni Vijetnam (prosovjetski i proamerički režim), Južni Vijetnam
ugrožavaju gerilci (Vietkong), pa 60-ih godina dolazi do američke intervencije, izbija
rat Sjevera i Juga, Amerikanci imaju velike gubitke, pa se moraju povući, 1976.
stvorena je jedinstvena Demokratska Republika Vijetnam (Južni je pripojen
Sjevernom)
- 1958-62. Alžirska kriza: francuski doseljenici u Alžiru odbijaju dekolonizaciju, pa
izbija građanski rat, francuski predsjednik Charles de Gaulle dao je, ipak, za pravo
pristašama alžirske neovisnosti i priznao Alžir 1962, to je izazvalo žestoke reakcije
alžirskih Francuza i francuske desnice, što je čak išlo do terorističkih napada
- Kubanska kriza: Kuba ima velike socijalne razlike i nalazi se u položaju američke
polukolonije, Castrova revolucija 1959. predstavlja logičan slijed događaja, Castro
traži pomoć od SSSR-a, a nakon što su na Kubi, navodno, otkriveni sovjetski
nuklearni projektili, zamalo izbija otvoreni sukob SAD-a i SSSR-a, ipak, Kennedy i
Hruščov postigli su sporazum, Rusi odustaju od uvlačenja Kube u Istočni blok, a
Amerikanci od kontrarevolucije, predsjednik Fidel Castro vlada
Politika detanta: traje od rješavanja Kubanske krize 1962. god. do sovjetske intervencije
u Afganistanu 1979, i američka i sovjetska strana počele su popuštati u svim političkim
pitanjima
- američki predsjednik Richard Nixon prekinuo je izolaciju NR Kine i potpisao
sporazum s Leonidom Brežnjevom o ograničavanju interkontinentalnih projektila
zapadnonjemački kancelar Willy Brandt normalizirao je odnose sa Sovjetskim Savezom,
Poljskom, ali i DDR-om

POKRET NESVRSTANIH
- bivše kolonije, tj. Treći svijet, uglavnom ostaju izvan blokova
- 1956. na Brijunima su se sastali Tito, indijski premijer Nehru i egipatski predsjednik
Naser, pokrenuta je inicijativa za Pokret nesvrstanih
- 1961. Prva konferencija nesvrstanih u Beogradu (25 zemalja)
- službeni ciljevi Pokreta nesvrstanih su ograničiti utjecaj velesila u malim zemljama,
održati njihovu neovisnost izvan blokova te «politika miroljubive aktivne
koegzistencije»
- Tito je kroz taj pokret pokušao afirmirati Jugoslaviju kao vodeću zemlju Trećega
svijeta
- Pokret nesvrstanih politički je bio bliži Istočnom bloku (oštra kritika Zapada,
socijalistički sustav u većini zemalja-članica), pa su ga mnogi smatrali «produženom
rukom» Rusije, međutim, nakon 1979. god. potisnuta je struja onih zemalja koje su
bile bliske sovjetskom bloku
- s druge strane, Titova Jugoslavija i još neke socijalističke zemlje predstavljale su u
tadašnjoj ravnoteži snaga «američke komunističke saveznike»

KATOLIČKA CRKVA
1962. god. Crkva je učinila veliki korak u modernizaciji odlukama Drugoga vatikanskog
koncila (papa Ivan XXIII. «Dobri Papa»)
- uvedeni su narodni jezici u bogoslužje (umjesto latinskog), ekumenizam (kršćansko
jedinstvo i suradnja s ostalim vjeroispovijestima) postaje jedan od glavnih ciljeva

50
 HRVATSKA U FNR JUGOSLAVIJI (1945-1963)

Nova vlast
- Komunistička Partija Jugoslavije nadzire sve organe privremene vlasti u DFJ pa
može utjecati i na provođenje izbora za Ustavotvornu skupštinu u prosincu 1945.
- istaknuta je samo jedna izborna lista - Narodna fronta, koja je dobila podršku 90 %
birača, preostalih 10 % izjasnilo se za «kutiju bez liste», u međuvremenu, Šubašić i
građanski političari napustili su vladu jer u njoj nisu mogli odlučivati samostalno
- od kraja rata provodi se obračun sa svim «neprijateljima naroda i države» koji
dostiže vrhunac 1946, zatvaranja i fizičke likvidacije obavljaju se ponekad bez suđenja
a ponekad nakon namještenih sudskih procesa, progoni se provode u svim dijelovima
Jugoslavije, postoje izvori koji tvrde da je pogubljeno oko 200,000 ljudi u cijeloj
državi, a u Hrvatskoj približno trećina tog broja
- kao neprijatelji su označeni ne samo pripadnici satelitskih vlasti iz doba okupacije
(npr. strijeljani su Mile Budak i Slavko Kvaternik te četnički vođa Draža Mihailović),
nego i dio svećenika, među njima i nadbiskup Alojzije Stepinac (dobio 16 godina
zatvora), HSS-ovci koji se nisu priključili Partiji (npr. Tomo Jančiković, ubijen u
zatvoru), bogataši kao «klasni neprijatelji» te, naposljetku, članovi Komunističke
partije koji su proglašeni krivovjernima (npr. Andrija Hebrang, navodno samoubojstvo
u zatvoru)

Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ): ustav istoimene države proglašen je

u siječnju 1946. i bio je napisan po uzoru na sovjetski ustav iz 1934, država je definirana kao
federacija šest narodnih republika (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna
Gora i Makedonija) i demokracija u kojoj građani politički djeluju preko Narodne fronte,
granice između republika određene su koncem 1945, Hrvatska je dobila uglavnom teritorij
povijesne Hrvatske-Slavonije- Dalmacije (bez Srijema i Boke ali s Baranjom i Istrom), u
nadležnosti republika ostavljeni su prosvjeta, kultura, zdravstvo i komunalije, a svi važniji
resori pripali su saveznim vlastima u Beogradu, uređenje je u stvarnosti bilo centralističko i
jednostranačko a samo formalno federativno i demokratsko, Narodna Republika Hrvatska
(kao i druge republike) imala je vlastiti ustav, usklađen sa saveznim ustavom, te Sabor i vladu

Uvođenje socijalizma
- KPJ i predsjednik Tito postupno ovladavaju svim razinama javnog života, od politike i
uprave preko gospodarstva do kulture i prosvjete, do 1950. suzbijena je svaka
ozbiljnija oporba i svi nepoćudni su izolirani ili protjerani u inozemstvo
- do 1950-ih godina uspostavljen je kult Titove ličnosti, predsjednik se prikazuje kao
svestrani i nepogrešivi vođa, istodobno Tito je koncentrirao svu vlast u Jugoslaviji,
važniji suradnici su mu Edvard Kardelj i Milovan Đilas (kao ideolozi), Vladimir
Bakarić (najvažniji čovjek za Hrvatsku), Aleksandar Ranković (šef Službe
bezbednosti / sigurnosti)
- uzor za društveni i gospodarski razvoj bio je Staljinov SSSR pa je već 1946. uvedena
državna planska privreda
- provedena je nacionalizacija (podržavljenje vlasništva) industrije, rudnika i svih većih
poduzeća, a zatim i manjih obrta i trgovine
- također je provedena i agrarna reforma, seljacima je podijeljena zemlja po načelu
jednaki posjedi za sve, od 1948. seljake se prisiljavalo da ulaze u zadruge

51
 - slijede velike migracije, protjerani su pripadnici njemačke i talijanske manjine,
stanovništvo pasivnih krajeva seli se u Slavoniju i Vojvodinu, a višak stanovništva sa
sela slio se u gradove gdje se planira izgraditi nova industrija
- obnova porušenih mjesta i gradnja prometnica izvodila se «dobrovoljnim radnim
akcijama» (radnici rade bez nadnica za dobro države)

Razlaz sa Sovjetskim Savezom

- Staljinu se nije sviđalo što Tito gradi socijalizam «na svoju ruku» pa je odlučio
smijeniti njega i njegove suradnike u KPJ kako bi si postavio pouzdanije ljude
- u lipnju 1948. Informacijski biro komunističkih partija (Informbiro, IB) objavio je
proglas «zdravim snagama» u KPJ da prisile Tita «na popravljanje pogrešaka»
- Tito je sazvao 5. kongres KPJ na kojem su se članovi trebali izjasniti za podršku Titu
ili Informbirou (zapravo Staljinu), velika većina se izjasnila za Tita
- sve države Istočnog bloka (od njih 4 graniči s Jugoslavijom) prekinule su sve veze i
suradnju i čak se očekivala vojna intervencija
- intervencija nije uslijedila jer se Staljin nije usudio izazivati SAD i europske države,
prema nepisanom pravilu, još od Jalte, utjecaj Zapada i Istoka u Jugoslaviji trebao je
biti podjednak, a Zapad je posjedovao nuklearno oružje dok SSSR još nije
- Tito je iskoristio razlaz da se obračuna sa svim nepouzdanim članovima vlastite partije
kojima su organizirana namještena suđenja, IB-ovci su uglavnom osuđivani na
zatvorske kazne na ozloglašenom Golom Otoku, tada je likvidiran i Hebrang
- posljedica razlaza sa Staljinom značit će mogućnost Titove Jugoslavije da se razvija
bez pritiska iz Moskve za razliku od drugih socijalističkih država te da iskoristi ulogu
neutralnog teritorija za vlastiti gospodarski probitak

Radničko samoupravljanje: budući da je nakon razlaza s IB-om nastupila blokada istočnog

tržišta za Jugoslaviju ona se morala nekako povezati sa zapadnim tržištem, a to nije mogla
naglo zbog preslabe proizvodnje i kakvoće robe, bile su nužne promjene u gospodarstvu, kako
bi se povećala motivacija seljaka prekinuta je kolektivizacija, a razvoj industrije trebalo je
ubrzati davanjem samouprave tvornicama putem «radničkih savjeta», od 1950. uveden je
sustav radničkog samoupravljanja i postupna decentralizacija privrede

Vanjska politika: razlaz sa Staljinom omogućio je Jugoslaviji da počne dobivati financijsku

pomoć sa Zapada, tj. nužne zajmove za industrijalizaciju, poboljšanje odnosa sa Istočnim
blokom nastupilo je nakon Staljinove smrti i dolaska na vlast novog sovjetskog vođe Nikite
Hruščova, od sredine pedesetih Jugoslavija pokušava imati dobre odnose i s Istokom i sa
Zapadom, a šezdesetih godina pokušava imati vodeću ulogu u pokretu nesvrstanih (tzv. treći
svijet)

52
 HRVATSKA U SFR JUGOSLAVIJI (1963-1990)

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ): novi naziv države od ustava iz

1963. do raspada iste 1991. god, prema ustavu iz 1963. državno uređenje definirano je kao
samoupravni socijalizam a republikama je dana nešto veće autonomija u gospodarstvu,
Hrvatska će dobiti naziv Socijalistička Republika (SRH), Partija je promijenila naziv u Savez
Komunista Jugoslavije (SKJ odnosno SKH)

Privredna reforma 1965: gospodarske poteškoće poput visoke inflacije dinara, nestašica
neke vrste robe i spori rast životnog standarda Tito je odlučio riješiti daljnjom liberalizacijom
u privredi i djelomično u politici, budući da se pojavio otpor reformama unutar same Partije,
Tito je 1966. morao smijeniti «drugog čovjeka u državi» šefa Službe državne bezbednosti
Aleksandra Rankovića (dotični je bio na čelu tvrdolinijaša, mogući Titov nasljednik, poznat
po državnom teroru na Kosovu), reforma je trebala orijentirati proizvodnju prema tržišnim
potrebama i uveden je novi stabilni dinar (100 starih za jedan novi), reforma je bila
djelomično uspješna a za njenu provedbu SFRJ je uzela velike zajmove od zapadnih banaka,
rastao je životni standard ali i vanjski dug

Otvaranje granica: u doba privredne reforme, SFRJ je olakšala svojim građanima dobivanje
putovnice i izlazak iz države (što nije bilo dopušteno u većini socijalističkih zemalja) – tako
se rješavala političkih protivnika, a omogućila je i siromašnijem stanovništvu da odlazi u
ekonomsku emigraciju na Zapad čime su se smanjivali socijalni problemi (gastarbajteri), osim
toga, olakšan je i ulazak stranaca u zemlju što pogoduje razvoju turizma

Hrvatsko pitanje i «hrvatsko proljeće»

- u Titovoj Jugoslaviji Hrvatska je službeno imala zajamčenu kulturnu i gospodarsku
autonomiju te ravnopravnost s drugim republikama u okviru federacije
- socijalističko (samoupravno) uređenje prikazivano je kao jedino ispravno, tj. jedino
koje će Hrvatskoj i Jugoslaviji donijeti napredak, cilj razvoja bila je Marxova utopija
- «Bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti», tj. takva jugoslavenska zajednica, trebalo je
biti najbolje rješenje za antagonizme među narodima
- u stvarnosti, Titova Jugoslavija bila je centralizirana partijska država u kojoj su se
narodi držali u pokornosti čas strahovladom čas socijalnim mjerama
- hrvatsko pitanje u SFRJ ima gospodarsku i kulturno-političku dimenziju, od 1960-ih
Hrvatska ima značajan priljev deviza (strane stabilne valute) od turizma i
gastarbajtera, prema zakonu devize mora otkupiti središnja banka u Beogradu, osim
toga, razvoj razvijenijih republika poput Slovenije i Hrvatske često se zanemarivao na
račun razvoja siromašnijeg istočnog dijela države i ulaganja u Beograd kao glavni
grad, u kulturnom pogledu, postajalo je nezadovoljstvo nametnutim rješenjima kao što
je «srpskohrvatski jezik»
- nakon smjenjivanja Rankovića, u Savezu Komunista prevladali su mlađi i liberalniji
kadrovi koji su preuzeli položaje u republikama dok je sam državni vrh i dalje ostao
ideološki tvrd
- 1967. skupina intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske objavila je «Deklaraciju
o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika» u kojoj se upozorava na
neravnopravnost jezika u Jugoslaviji (ustavom je bila obećana ravnopravnost
slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog jezika) i traži dosljedna primjena

53
 hrvatskog jezičnog standarda u SRH, vlast je osudila «Deklaraciju» kao politički
štetnu
- 1971. na čelu Centralnog komiteta SK Hrvatske bila je Savka Dabčebić-Kučar, a u
Predsjedništvu Jugoslavije Miko Tripalo, oboje pripadnici reformističke struje,
predložili su amandmane na savezni ustav u cilju daljnje decentralizacije i mogućnosti
da republike više upravljaju vlastitim financijama, Tito ih je u početku ohrabrivao i
podržavao
- pokret pod neformalnim nazivom «Hrvatsko proljeće» (po uzoru na Praško proljeće
1968.) okupljao je sve koji su se ponadali da se u Hrvatskoj može razviti demokracija i
veća samouprava u odnosu na Beograd, od komunista koji su podržavali Savku i
Tripala preko liberala i nacionalista do studenata
- te godine, počinje se javno govoriti i pisati o problemima i zahtijevaju se promjene u
državi i društvu, poput uvođenja višestranačkog sustava, nacionalne suverenosti
Hrvatske i tržišnog gospodarstva, održavaju se i javni skupovi
- 1. prosinca 1971. Tito je sazvao predsjedništvo SKJ na imanju u Karađorđevu, gdje je
iskritizirao hrvatsko vodstvo da nije spriječilo pojavu «nacionalizma i
kontrarevolucionarnih akcija»
- Savka, Tripalo i drugi ubrzo su podnijeli ostavke, a u hrvatskom savezu komunista
ponovo su nadzor preuzeli tvrdolinijaši poput Bakarića, vodstvo Matice hrvatske i
studentskog pokreta osuđeni su na zatvorske kazne

Ustavne promjene 1973-74: Tito je odlučio stabilizirati državu novim kompromisima,

potvrđen je novi ustav SFRJ 1973. te SR Hrvatske 1974, prema njemu SFRJ je službeno
ustrojena kao labavija federacija šest republika i dviju pokrajina (Vojvodina i Kosovo), koje
su u teoriji suverene i čak imaju pravo na odcjepljenje, monopol na vlast ostavljen je Savezu
komunista, Tito kao doživotni predsjednik nadređen je Predsjedništvu SFRJ od osam članova
(iz svake federalne jedinice po jedan), predviđena je i nova reforma samoupravljanja

Stanje sedamdesetih godina: unatoč liberalnijem ustavu, prevladava «politička apatija»,

ponovo se povećala državna represija i slijedi novi val emigracije, u gospodarstvu se nastavlja
rast, gradi se industrija, turistički sadržaji, stanovi u društvenom vlasništvu, raste vrijednost
plaća, postoji besplatno zdravstvo i školstvo, ima čak i sitnog privatnog poduzetništva,
međutim za takav privredni rast SFRJ se morala dalje zaduživati, njezin vanjski dug će od
1980. nadmašiti dvadeset milijardi dolara (tada visok stupanj zaduženosti)

Titova smrt 1980. označila je kraj jedne epohe, Savez komunista izgubio je autoritarnu
ličnost koja je mogla osigurati njegovo jedinstvo, pa su se među republičkim savezima
pojavile prve nesuglasice, istodobno izbila je gospodarska kriza i socijalizam se počeo
urušavati iznutra

54
Propast europskog socijalizma i «Istočnog bloka»
Kriza i raspad SFRJ
Nastanak samostalne Hrvatske
Domovinski rat
Rat u BiH
Tranzicija u Hrvatskoj
Svijet i Hrvatska na početku 21. stoljeća
Znanstveni napredak i društvene promjene

55