Professional Documents
Culture Documents
Julian Barnes - Troje
Julian Barnes - Troje
Barns
TROJE
BalkanDownload.org
Za Pet
Laže kao očevidac
ruska izreka
1: Svaki, svaka, svako
Stjuart: Molim vas nemojte biti toliko protiv Olivera. Ume da bude
nemoguć ponekad ali je u suštini veoma dobar i ljubazan. Mnogi ga ne
vole, neki ga čak i intenzivno mrze, ali probajte da sagledate i drugu stra-
nu. Nema devojku, gotovo da uopšte nema novca, radi posao koji ne pod-
nosi. Dobar deo tog sarkazma samo je razmetanje, i ako ja mogu da pod-
nosim njegova zadirkivanja, zar ne možete i vi? Pokušajte da mu pružite
šansu. Zbog mene. Ja sam srećan. Molim vas nemojte to da mi kvarite.
Kad nam je bilo šesnaest godina letovali smo po omladinskim hosteli-
ma. Autotopom smo stigli do Škotske. Ja sam pokušavao da zaustavim
svako vozilo koje je nailazilo, a Oliver je podizao palac samo za one
automobile u kojima je želeo da se vozi, a ponekad je i mrko gledao vo-
zače čija mu se kola nisu dopadala. Tako da nismo bili baš uspešni u sto-
piranju. Ali stigli smo. Kiša je padala gotovo bez prestanka, a kad su nas
isterali iz hostela na jedan dan, šetali smo i sedeli na autobuskim stajali-
štima. Obojica smo imali kišne kabanice ali Oliver nikako nije hteo da
navuče kapuljaču jer, rekao je, u njoj izgleda kao kaluđer, a nije želeo da
povlađuje hrišćanstvu. Tako da je pokisao više od mene.
Jednom smo ceo dan proveli - negde u blizini Pitlokrija, čini mi se - u
telefonskoj kabini igrajući potapanja podmornica. To je ona igra za koju
iscrtate mrežu i svaki igrač ima jednu podmornicu od četiri kvadratića,
dve od tri, tri od dva i tako dalje, i zadatak je da uništite protivničku flotu.
Igrali smo igru za igrom. Jedan od nas morao je da sedne na pod govorni-
ce, a drugi je stajao naslonjen na stalak za imenik. Prepodne sam proveo
sedeći na podu, a popodne oslonjen na stalak. Za ručak smo jeli vlažne
zobene biskvite koje smo kupili u seoskoj prodavnici. Čitavog dana smo
igrali podmornice, i niko nije došao da telefonira. Ne sećam se ko je po-
bedio. Kasno posle podne vreme se prolepšalo pa smo se vratili u hostel.
Skinuo sam kapuljaču i kosa mi je bila suva; Oliver je i dalje bio skroz
mokar. Sunce je izašlo i Oliver me je uhvatio pod ruku. Prošli smo pored
jedne žene koja je stajala u svom vrtu. Oliver se naklonio i rekao, „Pri-
metite, gospođo, suvog kaluđera i mokrog grešnika.” Zbunjeno nas je po-
gledala, a mi smo, složna koraka nastavili dalje, ruku podruku.
Nekoliko nedelja pošto smo se upoznali, poveo sam Džilijan da upoz-
na Olivera. Prvo sam morao malo da joj pojasnim kakav je on, jer na os-
novu toga što mene poznajete ne biste nužno mogli zaključiti kakav je
moj najbolji prijatelj, a Oliver ume da ide ljudima na nos. Rekao sam da
ima razne pomalo ekscentrične navike i ukuse, ali ako se oni zaobiđu,
brzo se dolazi do pravog Olivera. Rekao sam joj da će zastori verovatno
biti navučeni i da će unutra mirisati na indijske štapiće, ali ako se bude
ponašala kao da ništa nije neobično, sve će biti u redu. Pa, ponašala se
kao da joj ništa nije neobično, i posumnjao sam da je Oliver zato pomalo
nezadovoljan. On ipak voli da izaziva lako komešanje. I zaista uživa u
tome da privlači pažnju.
„I nije bio tako čudan kao što si ga opisao, taj tvoj prijatelj”, rekla je
Džilijan kad smo izašli.
„Dobro.”
Nisam joj rekao da se Oliver ponašao neobično pristojno.
„Dopada mi se. Zabavan je. Sasvim fino izgleda. Da li se šminka?”
„Koliko ja znam, ne.”
„To je verovatno zbog svetla”, rekla je.
Kasnije, u toku večere u indijskom restoranu, dok sam ispijao drugo
pivo, nešto me je spopalo. Osećao sam da smem da postavljam pitanja,
osećao sam da joj to neće smetati.
„A da li se ti šminkaš?” Razgovarali smo o nečemu sasvim drugom,
rekao sam to iznebuha, ali u mojim mislima izgledalo je kao da upravo
razgovaramo o Oliveru, a i to kako je ona odgovorila, kao da i sama raz-
mišlja o našem razgovoru o Oliveru, kao da prekid nije ni postojao iako
smo se dotakli mnogih tema u međuvremenu, zbog svega toga bio sam
vrlo radostan.
„Ne, zar ne primećuješ?”
„Nisam baš vešt u tome.”
Ispred nje je stajala dopola pojedena porcija piletine i dopola popijena
čaša belog vina. Između nas bila je debela, crvena sveća čiji se plamen
utapao u jezercetu voska, i ljubičasta afrička ljubičica, plastična. Prvi put
sam se tada, pod svetlom svece, zagledao u Džilijanino lice. Ona.... uos-
talom videli ste je i sami, zar ne? Jeste li primetili jednu malu površinu s
pegama na njenom levom obrazu. Jeste? U svakom slučaju, te večeri
kosu je sklonila iza uha i zakačila dvema smeđim šnalama, oči su joj bile
tamne kao tama, i jednostavno nisam mogao da joj odolim. Gledao sam
je i gledao dok je plamen koji se borio s voskom bacao nemirno svetlo
preko njenog lica, i prosto nisam mogao da joj odolim.
„Ni ja”, rekoh najzad.
„Ni ti šta?” Ovoga puta nije se automatski nadovezala.
„Ne šminkam se.”
„Dobro je. Da li tebi smeta ako ja nosim patike s leviskama?”
„Možeš da nosiš šta god ti je volja, što se mene tiče.”
„Ovo je jedna ishitrena izjava.”
„Osećam se ishitreno.”
Kasnije sam je odvezao do stana koji je delila s nekim, i dok je tražila
ključeve stajao sam naslonjen na zarđalu ogradu. Zatim me je pustila da
je poljubim. Poljubio sam je nežno, a zatim sam je pogledao, pa sam je
ponovo nežno poljubio.
„Ako ne koristiš šminku”, prošaptala je, „neće se razmazati.”
Zagrlio sam je. Obuhvatio sam je rukama i zagrlio je, ali nisam je po-
novo poljubio jer sam pomislio da ću zaplakati. Ponovo sam je zagrlio a
zatim sam je odgurnuo kroz vrata jer sam mislio da ću, ako to bude potra-
jalo još sekund, zaista zaplakati. Stajao sam na pragu, pritiskao kapke,
udisao i izdisao.
Razmenili smo informacije o porodicama. Moj je otac umro od srča-
nog udara pre nekoliko godina. Majka je to naizgled dobro podnela - za-
pravo, bila je gotovo oduševljena. A onda je dobila rak, svega.
Džilijanina majka bila je Francuskinja - jeste Francuskinja, hoću da
kažem. Njen otac bio je nastavnik koji je u sklopu obuke proveo godinu
dana u Lionu i vratio se sa madam Vajat. Džilijan je imala trinaest godina
kad je otac pobegao s jednom od svojih učenica koja je napustila školu
godinu dana pre toga. Njemu je bilo četrdeset sedam, njoj sedamnaest.
Kružile su glasine da su bili u vezi još dok joj je predavao, kad je imala
petnaest godina; pričalo se i da je ostala u drugom stanju. Došlo bi do
strašnog skandala da su oni koji su bili predmet tog skandala bili prisutni.
Ali oni su jednostavno otišli, nestali. Mora da je to za madam Vajat bilo
strašno. Kao da joj je muž u isto vreme i umro i napustio je zbog druge
žene.
„Kako je to uticalo na tebe?”
Džilijan me je pogledala kao da sam joj uputio neko veoma glupo pi-
tanje.
„Bolelo je. Preživele smo.”
„Ali trinaest godina... ne znam, u nezgodno vreme te je napustio.”
„I dve godine je nezgodno vreme”, rekla je. „Pet isto tako. Deset. Pet-
naest je isto nezgodno.”
„Samo sam mislio, iz članaka koje sam čitao...”
„S četrdeset godina ne bi bilo loše”, rekla je zvonkim, gotovo oštrim
glasom koji ranije nisam čuo. „Da nije zdimio dok ne napunim četrdese-
tu, mislim da bih se bolje osećala. Možda bi to trebalo da uvedu kao pra-
vilo.”
Mislio sam, ne želim da ti se bilo šta slično ikada više dogodi. Ćutali
smo, držali se za ruke. Od njih četvoro, spali smo na jednog roditelja.
Dva umrla, jedan nestao.
„Voleo bih da je život kao bankarstvo”, rekao sam. „Ne mislim dos-
lovno. Ima tu vrlo komplikovanih stvari. Ali, na kraju sve shvatiš ako se
samo potrudiš. Ili uvek postoji negde neko ko se razume, pa makar i nak-
nadno, kad je već kasno. Nevolja sa životom, kako se meni čini, jeste da
može već za sve da bude kasno, a da ti ipak i dalje ništa ne shvataš.” Pri-
metio sam da me pažljivo posmatra. „Izvini što sam neraspoložen.”
„Nije zabranjeno biti neraspoložen. Sve dok si mnogo češće veseo.”
„Okej.”
Tog leta smo bili veseli. Pomoglo je to što je Oliver bio s nama, sigu-
ran sam u to. Šekspirova škola engleskog jezika isključila je svoju neon-
sku reklamu na dva meseca, i Oliver je bio bez obaveza. Pretvarao se da
nije, ali ja sam to znao. Svuda smo išli zajedno. Pili smo u pabovima,
igrali rulet na slot-mašinama, plesali, gledali filmove, ludirali se ako bi
nam se tako prohtelo. Između mene i Džilijan rađala se ljubav i moglo se
očekivati da želimo da budemo sami sve vreme, da se gledamo u oči i dr-
žimo za ruke i idemo u krevet zajedno. Naravno da smo to i radili, ali
smo se i družili s Oliverom. Nije ono što mislite - nije nam bio potreban
svedok, nismo želeli da se razmećemo time što smo zaljubljeni; on je jed-
nostavno bio prijatno društvo.
Otišli smo na more. Otišli smo na jednu plažu severno od Frintona i
jeli sladoled i bombone i iznajmili smo ležaljke a Oliver nas je terao da
krupnim slovima ispišemo svoja imena na pesku i da se fotografišemo
dok stojimo pored njih. A onda smo gledali kako more spira imena i bilo
je tužno. Svi smo malo kenjkali i šmrcali kao deca, i pretvarali se, ali to
smo radili samo zbog toga što smo zaista bili tužni dok smo gledali kako
naša imena nestaju. Onda je Džilijan rekla ono da Oliver govori kao iz
rečnika, pa je on na plaži napravio scenu, i svi smo se smejali.
Oliver je takođe bio drugačiji. Obično bi, kada smo on i ja bili s devoj-
kama, bio takmičarski raspoložen, čak i kad to nije hteo. Pretpostavljam
da ovog puta nije imao šta ni da izgubi ni da dobije, i zbog toga je sve
bilo lakše. Sve troje smo nekako znali da je ovo neponovljivo, da je ovo
prvo i poslednje leto jer se nikada više na ovaj način neće ponoviti moja i
Džilijanina zaljubljenost. Ljubavi i sličnog će biti. Bilo je jedinstveno, to
leto; svi smo to osetili.
Džilijan: Išla sam na obuku za socijalne radnike posle završetka fa-
kulteta. Ubrzo sam odustala. Ali sećam se nečega što je na jednom od
kurseva rekla savetnica. Rekla je: „Morate imati na umu da je svaka situ-
acija jedinstvena i da je svaka situacija isto tako tipična.”
Nevolja je u tome što Stjuart o sebi priča tako da nagoni ljude da do-
nose ishitrene zaključke. Recimo, kada čuju kako je moj otac pobegao sa
svojom učenicom, odmah me čudno pogledaju, a to znači jednu od dve
stvari, ako ne i obe istovremeno. Prva je: ako je vam je otac pobegao s
nekim ko je samo dve godine stariji od vas, to verovatno znači da je on
zapravo želeo da pobegne s vama. A druga je: opšte je poznata činjenica
da devojke čiji je otac napustio porodicu često to kompenzuju time što se
upuštaju u veze sa starijim muškarcima. Da li i vas to interesuje?
Ja bih na to odgovorila, najpre, da svedok nije prisutan te zbog toga ne
može biti ispitan o slučaju, i drugo, ako je nešto „opšte poznata činjeni-
ca”, to ne znači da se odnosi i na mene. Svaka situacija je tipična i svaka
situacija je jedinstvena. Može i tako da se kaže ako vam se više sviđa.
Ne znam zbog čega Stjuart i Oliver to rade. Mora da je opet reč o ne-
koj njihovoj igri. Kao kad se Stjuart pretvara da nije čuo za Pikasa, ili kad
se Oliver pretvara da su mu nedokučive sve mašine izmišljene posle pres-
lice. Ali to nije igra koju ja želim da igram, tu nikako, hvala lepo. Igre
pripadaju detinjstvu, i ponekad pomislim kako sam ja svoje izgubila vrlo
mlada.
Hoću samo da kažem da se ne slažem sasvim sa Stjuartovim opisom i
mog leta s Oliverom. Jeste, provodili smo dosta vremena i sami, počeli
smo da spavamo zajedno i sve to, i da, bili smo dovoljno svesni da znamo
da čak i kad se zaljubljujemo ne treba da budemo baš nerazdvojni. Ali s
moje tačke gledišta to nije automatski podrazumevalo da moramo da se
družimo s Oliverom. Naravno da mi se dopadao - čim ga upoznate nemi-
novno je da vam se dopadne - ali bio je sklon tome da monopolizuje stva-
ri. Skoro da nam je govorio šta da radimo. Nije da se žalim. Samo uno-
sim malu ispravku.
Eto to je problem kad se ovako razgovara o stvarima. Nikad nije sa-
svim korektno prema onome ko je predmet razgovora.
Upoznala sam Stjuarta. Zaljubila sam se u njega. Venčali smo se. Šta
tu ima dalje da se kaže?
Oliver: Bio sam sjajan tog leta. Zbog čega stalno govorimo o „tom
letu” - ipak je to bilo koliko prošlog leta. Verovatno zbog toga što je ličilo
na jedan savršeno izveden ton, jednu preciznu i prozračnu boju. Takvo se
bar čini u sećanju; i svima nam se uvuklo pod kožu, il me semble. Povrh
svega, ja sam bio sjajan.
Stvari su bile malčice sumorne u školi jezika pre nego što su se njene
dveri zatvorile zbog raspusta. Zavladalo je izvesno smračivanje duha, za-
hvaljujući nesporazumu kojim nisam hteo da opterećujem vlastelina i
gospu; ne bi bilo u redu, mislio sam, s obzirom na stanje njihovih duho-
va. Ali uočio sam jedan od problema, jednu neizbrisivu crtu mojih stranih
učenika: ne govore engleski naročito dobro. To je bio razlog. Mislim, se-
dela je tako klimajući glavom, smešila mi se, i Oli, siroti, tupavi, šupljo-
glavi Oli je pomislio kako su ti spoljašnji tikovi u ophođenju pouzdani
pokazatelji uzajamne privlačnosti. Po mom mišljenju i nije bilo previše
iznenađujuće što se iz toga izrodio nesporazum koji je, koliko god bio ka-
janja vredan, lišen svake krivice od strane nesrećnog nastavnika. A pomi-
sao da sam se ja opirao njenoj želji da zbriše iz mog stana, da sam ostao
hladan spram njenih uplakanih očiju - ja, zaljubljenik opere, da ostanem
hladan na suze? - to je smešno preterivanje. Direktor, zastrašujući komad
lave iz davno ugašenog vulkana, čak je bio uporan u svom stavu da sam
prešao granice privatnog podučavanja propustivši kroz kez sumornu fra-
zu seksualno uznetniravanje da visi u vazduhu između nas, i predočio mi
da će u toku letnje pauze razmotriti uslove mog zaposlenja. Odgovorio
sam mu da bi, što se mene tiče, najbolje bilo da te svoje uslove upotrebi
kao rektalni implant, po mogućstvu bez blagodeti anestezije, što je njega
podstaklo da nagovesti kako bi možda čitavu stvar trebalo prepustiti sud-
skim organima njenog visočanstva, a posredstvom policije, ili barem ne-
kom bezazlenom tribunalu ovlašćenom da gubi vreme na contretemps iz-
među gospodara i slugu. Odvratio sam kako je, naravno, ta odluka u nje-
govoj nadležnosti a zatim sam naglas meditirao i pokušao da prizovem u
sećanje jedno Rozino pitanje u vezi s engleskim običajima u društvu. Da
li je normalno, pitala je, da starija gospoda koja redovno proveravaju us-
peh učenika, pozovu nekoga na razgovor i pokažu mu spuštanjem ruke
mesto na koje treba da sedne, na kauču, a da zatim ruku ne pomere?
Upoznao sam direktora s težinom odgovora koji sam dao Rozi: pojasnio
sam joj da je pre reč o fiziologiji nego o manirima, i da teška slabost i
starost dovode do skvrčavanja mišića, što zauzvrat uzrokuje prekid u nizu
komandi koje idu iz cerebralnog centra do srednjeg prsta. Tek kasnije
sam, sada već donekle uznemirenom direktoru, kada je Roza već otišla,
rekao da mi je palo na pamet kako su još dve devojke u proteklih dvana-
est meseci postavile isto pitanje. Nisam mogao baš da se setim njihovih
imena, ali kada bi se one koje su još uvek in statu pupillare okupile u jed-
noj décontractée atmosferi - recimo kao prilikom identifikovanja u poli-
ciji - siguran sam da bi čitav slučaj mogao da posluži kao dodatak njiho-
vom redovnom nedeljnom času o „Britaniji u osamdesetim”. Direktor je
sada već bio fluorescentan koliko i neonski znak ispred akademije, gleda-
li smo se pogledima koji su bili u potpunosti lišeni svakog prijateljskog
osećanja. Pomislio sam kako sam izgubio posao, ali nisam bio siguran.
Moj lovac je pritisnuo njegovu kraljicu; njegov lovac je pritisnuo moju
kraljicu. Hoće li to biti pat ili obostrano uništenje?
I sve to treba uzeti u obzir prilikom procene moje briljantnosti tog leta.
Kao što sam rekao, nisam opterećivao Stjua i Džili ovim iskliznućem u
karijeri: iskustvo mi govori da podeljena muka nije i prepolovljena muka,
već pre muka razglašena preko moćnih zvučnika trača. Juhuu, vi, hoćete
li da ispraznite creva s velike visine na jadnog Olija?
Kada se sada toga setim, možda bi mi stvarno pomoglo da sam bio
malo tužan. Činjenica da su mi rezervisali prvi red u centralnom šatoru
svoje sreće doprinela je tome da progutam tugu. A kako bih im se na
praktičan način odužio nego time što bih obezbedio njihovoj semenki
bonheura vreme za rast i bujanje, grananje i cvetanje? Svojim razigranim
prisustvom odagnao sam štetočine. Bio sam njihov sprej protiv lisne vaši,
njihovo gnojivo, njihov herbicid.
Izigravati Kupidona, trebalo bi da vas obavestim, ne sastoji se samo
od obletanja oko Arkadije i damara u đokici kad se ljubavnici najzad po-
ljube. Sastoji se od rasporeda i mapa, bioskopskih repertoara i menija,
novca i organizacije. Mora se biti i veseli predvodnik ali i saosećajni psi-
hijatar. Potrebne su binarne sposobnosti da se bude odsutan kad si prisu-
tan i prisutan kad si odsutan. Neka mi neko samo kaže da osmehnuti
svodnik u službi Ljubavi ne zarađuje svoje pezete.
Uputiću vas u jednu svoju malu teoriju. Znate da je Džilijanin otac
zdimio s nimficom kada je njegovoj kćeri bilo tek deset, ili dvanaest, ili
petnaest, ili toliko otprilike godina - te godine se pogrešno nazivaju „for-
mativnim” kao da sve ostale nemaju tu osobinu. E pa, čuo sam priče u
sparnim jazbinama frojdizma da psihološki ožiljak stečen u ovom dobu
činom roditeljskog napuštanja često navodi kćer, kada dođe u godine u
kojima počinje da traga za mladićem, da potraži zamenu za odsutni arhe-
tip. Drugim recima, tuca se sa starijima. Oduvek mi se činilo da se takvo
ponašanje graniči s patologijom. Pre svega, jeste li ikada zagledali starce
koji zavode mlade žene? Lopovski hod istrćenog tura, jebozovan ten, ble-
štava dugmad za manžetne, zadah hemijskog čišćenja. Puckaju prstima
kao da je svet njihov konobar. Zahtevaju, očekuju... To je odvratno. Žao
mi je, ali veoma sam protiv toga. Pomisao na šake sa staračkim pegama
koje stežu čvrste devojačke grudi - vodite me u povraćaonu, pronto! I još
nešto što izmiče mom poimanju: ako vas je tatica već napustio, čemu
onda odlazak u krevet sa zamenom za taticu, zašto pokloniti le fleur de
l’âge matorim slepcima? Aha, odgovor iz udžbenika. Promašili ste sušti-
nu: ono za čim devojka zaista traga je zamena za sigurnost koje je grubo
lišena; traga za ocem koji je neće napustiti. U redu, ali za mene je suština
u ovome: ako vas jednom ujede pas lutalica i rana se inficira, da li je nor-
malno i dalje prilaziti lutalicama? Rekao bih, nije. Kupite mačku, držite
papagaja, ali klonite se pasa lutalica. I šta onda devojka uradi? Druži se s
lutalicama. Ovo je, moram priznati, jedan sumoran deo ženske psihe koji
tek treba da oseti blagodeti sredstva za poliranje razuma. I uostalom, na-
lazim da je to degutantno.
Kakve veze ima ova moja teorija, mogli biste da pitate, s konkretnim
slučajem? S obzirom na to, moj trtasti drugar nije u dobu prethodno po-
menutog srebrnokosog zavodnika koji će sa zalaskom sunca na krovnom
nosaču odvesti sočno parčence malodobne puslice, i.e. on nije Džilin tata.
Ali pošto osmotrimo Stjuarta, primorani smo na zaključak da čak i ako
trenutno nije d’un certain âge, isto tako bi mogao da bude. Razmotrimo
relevantne činjenice. U svom posedu ima dva srednje-tamnosiva odela, i
dva tamno-tamnosiva odela. Posao mu je da radi to što radi u banci čiji
brižni dirigeants nose prugaste gaće i koji će se brinuti o njemu dok ne
ode u penziju. Uplaćuje u penzijski fond i ima životno osiguranje. Ima
popust na hipoteku od dvadeset pet godina plus maksimalni zajam.
Skromnih je prohteva i (da vas poštedim stida) nezamašan u svojoj sek-
sualnosti. Jedino što ga sprečava da bude primljen u slobodne zidare pre-
ko pedeset godina je činjenica da mu je trideset i dve. I to je ono što je
Džilijan osetila, zna da je to ono što traži. Brak sa Stjuartom ne obećava
boemsku pirotehniku. Džilijan se vezala za najmlađeg starca koga je mo-
gla da nađe.
Ali, da li bi bilo korektno predočiti im sve to dok vežbaju eskimski
poljubac na nekoj engleskoj plage i misle da ja to ne primećujem? Prija-
telji ne služe tome. A pored toga, bilo mi je drago zbog Stjuarta čija der-
rière, zamašna i otromboljena kakva jeste, nije provela dugo vremena u
beurreu. Držao je Džilijan za ruku s ustreptalom zahvalnošću, kao da su
ga prethodne devojke terale da nosi zaštitne rukavice. Kada je bio pored
nje, kao da je gubio nešto od svoje nespretnosti. Čak je i plesao bolje.
Hoću da kažem, Stju nikada nije uspeo da postigne nešto više od gegavog
trupkanja, ali tog je leta uneo neku ležernu živost u princip prsti-peta. Što
se mene tiče, u prilikama kada bi Džilijanino ime ukrasilo moju plesnu
kartu, suzdržavao sam se, i velikodušno izbegavao izazivanje bilo kakvog
poražavajućeg poređenja. Da li sam, povremeno, sasvim netipično gubio
ritam dok sam đuskao po parketu? Možda. Svako treba da odluči za sebe.
Eto kako je izgledalo to leto. Jadi nisu bili na dnevnom redu. U Frinto-
nu smo se čitava dva zveketava sata oprobavali na jednorukom Džeku i
nismo uspeli da dobijemo ni tri voćke u nizu - a jesmo li se oneraspoloži-
li? Sećam se, ipak, jednog trenutka razdiruće tuge. Bili smo na plaži i
neko je predložio - verovatno ja, u svom predvodničkom raspoloženju -
da velikim slovima napišemo svoja imena na pesku, i da se neko od nas
popne na šetalište i fotograiiše ime plus potpisnika. Kliše još iz vremena
Beovulfa, znam, ali ne možete stalno smišljati nove igre. Kada je na mene
došao red da budem ovekovečen, Džilijan se popela na šetalište sa Stjuar-
tom. Verovatno mu je bila potrebna pomoć s autofokusom. Bio je kraj po-
podneva i istočni vetar je sav važan maltretirao Severno more, sunce je
gubilo toplinu, i ljudi su uglavnom otišli kućama. Stajao sam sam na pla-
ži kraj pisanim slovima ispisanog Oliver (ostali su, naravno, pisali štam-
panim) i pogledao u aparat, i Stjuart je uzviknuo: „Ptičica!” a Džilijan je
uzviknula: „Šojka!”, a Stjuart je viknuo: „Albatros!”, pa je Džilijan
uzviknula: „Vrabac!” i mene je odjednom spopao napad plača. Stajao
sam tako, zurio u nebo i jecao. Sunce mi je ušlo u suze i ništa nisam vi-
deo, samo spiranje zaslepljujućih boja. Osetio sam kako bih mogao za-
uvek da plačem, a onda je Stju uzviknuo: „Crvendać!” i ja sam zaurlao
još jače, kao šakal, kao bedni pas-lutalica. Zatim sam seo na pesak i po-
čeo da šutiram r od Olivera dok nisu došli i spasli me.
Ubrzo posle toga sam ponovo bio veseo, i oni su takode bili veseli.
Kada se zaljubite iznenada steknete otpornost, jeste li primetili to? Nije
samo reč o tome da vam ništa ne može nauditi (ta stara, prefinjena iluzi-
ja), nego ništa ne može da se desi ni onima do kojih vam je stalo. Frère
Oli? Napad plača na plaži? Pukao dok se fotografisao s prijateljima? Ne,
nije to ništa, opozovite ljude u belom, otkažite tapacirano vozilo, imamo
mi svoju kutiju za prvu pomoć. Njeno ime je ljubav. Ima je u svim oblici-
ma. Može da bude zavoj, hanzaplast, gaza, vata, krema. Hajde da ispro-
bamo nešto na Oliju. Vidite, pao je i slomio svoju krunu. Špric, špric,
puf, puf, sad je bolje. Oli, diži se.
To sam i uradio. Ustao sam i ponovo sam bio veseo. Veseli Oli, izlečili
smo ga, eto šta ljubav može. Hoćeš još jednu bocu, Oli? Još samo jednu
tableticu?
Te noći su me odvezli kući Džilinim neverovatno nezamislivo običnim
kolima. To svakako nije bila lagonda. Ja sam izašao i oni su izašli. Ovlaš
sam poljubio Džilijan u obraz, i potapšao Stjuarta koji je zračio brigom
za mene. Nurejevljevskim koracima savladao sam ulazno stepenište i
skliznuo kroz vrata jednim pokretom u maniru Jejla i Caba. A potom sam
legao u svoj krevet koji je bio pun razumevanja, i briznuo u plač.
4: Sada
Oliver: Usnio sam jedan san. Usniiiioooo saaam jeeedaaan saaan. Ne,
nisam. Imam plan. Transformacija Olivera. Bludni sin se neće više pro-
voditi s prostitutkama. Kupujem spravu za veslanje, trenažni bicikl, pos-
tolje za langlauf, i tegove. Dobro, ne kupujem. Ali uradiću nešto slično.
Planiram drastičan ultrapreokret dostojan reklame. Bez penzije u četrde-
set petoj? Koji je tip vaše ćelavosti? Stidite se svog znanja engleskog?
Dobiću ja tu penziju, na glavi ću imati busen, a ne stidim se toga kako
govorim engleski, tako da je to jedan podstrekač cafarda manje.
Ali u svakom drugom pogledu - to je plan transformacije života za tri-
deset dana. Samo probajte da me sprečite u tome.
Previše sam se zezao, to je triste istina. Čovek može da se zeza neko
vreme, ali samo ako uoči da petomanija nije profesija. Prekini s tim, Oli.
Dovedi se u red. Nastupilo je vreme odluke.
Prvo, prestajem da pušim. Ispravka: prestao sam da pušim. Vidite koli-
ko sam ozbiljan? Kolike je samo godine miris duvanovog lista određivao,
ako ne i ukrašavao moju ličnost? Od prvog, kukavnog, malograđanskog
embasija pre toliko godina, do predvidljivog šarma balkan sobranija priv-
lačnog ljudima koji nose papuče s monogramom, preko izveštačenosti
mentol-cigareta i nepodnošljive ozbiljnosti onih blagih, uz autentičnost
riv goš ručno zavijanih debelim palčevima (sa aromatičnim aditivima ili
bez njih) ili njihovim mehaničkim pandanima (onim stahanovskim napra-
vama, gumenim skalamerijama kojima nikada u potpunosti nisam uspeo
da ovladam), sve do aktuelnog, pouzdanog vrhunca, do équilibré unosa
goloaza i vinstona, povremeno presecanog oštrom švedskom markom
koja nosi naziv po hoi polloi nemačkom ovčaru, Princu. Vau, vau! I ja se
svega toga odričem. Ne, već sam se odrekao. Baš malopre. Nisam je ni
pitao. Jednostavno, pretpostavljam da bi ona to želela.
Drugo, zaposliću se. Mogu ja to. Iz one toksične škole engleskog jezi-
ka pobegao sam tek pošto sam otuđio izvesnu količinu njihove besramno
šovinističke hartije, tako da sada imam nekoliko fino sročenih svedočans-
tava o svojim sposobnostima, od kojih je svako odvagano na takav način
da zagolica gonade potencijalnih poslodavaca različitih profila. Zbog
čega sam dao otkaz? Avaj, majka mi je umrla, i morao sam da se posve-
tim traganju za staračkim domom u koji ću smestiti svoga oca. A ako
neko bude toliko bezosećajan da proveri ovu priču, nemam ni najmanju
nameru da radim kod takvih. Moja majka umire oduvek, to mi je godina-
ma bilo od velike pomoći, a jadni tata često zahteva promenu gerijatrij-
skog pejzaža. Koliko samo želi da čežnjivo bludi obroncima šume. Kako
voli da se priseća davnih dana pre nego što je holandska buba napala en-
gleski hrast, pre nego što su pobrđa odenuli u božične jelke. Kroz sliku
koju mu pruža prozorsko okno, moj otac zuri u prošlost. Tap - tap - tap,
čuje se drevni drvoseča i njegova verna sekira, dok u čvornovato stablo
urezuje runski znak kojim upozorava svoje kolege drvoseče na nezdrave
otrovne gljive kojima okoliš obiluje. I gle smeđeg medveda kako razdra-
gano poskakuje po drevnoj mahovini. Sve to nikada nije tako izgledalo, a
i moj otac je jedan kučkin sin, ako baš morate da znate. Podsetite me da
vam jednom prilikom ispričam sve o njemu.
Treće, vratiću Stjuartu dug. Guljelmo Izdajnik, to neću biti. Jednostav-
nost i čestitost biće moja ponuda. Klovnovska maska više ne krasi slom-
ljeno srce, pa zato, dole s njom. Urolaću svoje svilene gaćone, ako se to
tako kaže. Drugim recima, prestaću već jednom da se zajebavam.
Stjuart: Razmišljao sam. Treba nekako da pomognemo Oliveru. To je
naša dužnost. On bi isto učinio za nas, da smo mi u nevolji. Onaj susret u
cvećari je stvarno bio jadan. Nema posao. Nema samopouzdanje - bar je
Oliver neko ko od najranijih dana ima samopouzdanje. Bio je spreman
svakoga da napadne - čak i onog svog oca. Pretpostavljam da je tako i
počelo. Kad imaš petnaest godina i oca kao što je njegov, koga smeš da
izazivaš, zbog čega bi se, onda, plašio sveta? Ali, Oliver se sada plaši. I
užasna stvar s tom Španjolkom. Onom starom Oliveru se nikada ne bi de-
silo... tako nešto, a kada i bi, jednostavno bi zaboravio na to. Sve bi okre-
nuo na šalu i u svoju korist. Nikada ne bi, odmah sledećeg jutra, kupio
devojci ogroman buket cveća i dopustio da ga uhvate u tome. Kao da je
rekao, molim te nemoj nikom da kažeš, molim te nemoj da se sazna, to će
me povrediti. U stara vremena nije bio takav. I ono jadikovanje: „Skroz
sam zabrljao.” Pa tako deca u školi govore. Ako mene pitate, njega je na-
pustila sreća. Moramo probati da mu pomognemo.
Džilijan: Nisam više ni u šta sigurna. I veoma sam uznemirena. Stju-
art se sinoć vratio kući uobičajeno razdragan, poljubio me, zagrlio me,
povukao me da sednem, kao da ima nešto važno da mi saopšti.
„Šta misliš o odmoru?”
Nasmešila sam se. „Bilo bi lepo. Ali, naravno, tek smo se vratili s me-
denog meseca.”
„Pre sto godina. Koliko tome ima, četiri nedelje, pet? Dakle, odmor?”
„Mmm.”
„Možda da povedemo i Olivera. Da ga malo oraspoložimo.”
Najpre nisam ništa rekla. Da vam kažem i zašto. Imala sam jednu pri-
jateljicu - dobro, još uvek je imam, samo što više nismo u kontaktu - koja
se zove Alison. Bile smo zajedno u Bristolu. Imala je finu porodicu, žive-
li su negde u Saseksu, normalna porodica srednje klase, iz unutrašnjosti.
Međusobno su se voleli; njen otac nikada nije pobegao. Alison se udala
odmah posle studija. Imala je samo dvadeset i jednu godinu. I znate šta
joj je majka rekla noć pre venčanja? Majka joj je rekla, sasvim ozbiljno,
kao da joj daje savet koji u porodici postoji od pamtiveka, i koji se preno-
si s majke na ćerku, rekla je: „Nikada nije na odmet držati ih u neznanju.”
I tada sam se nasmejala, ali nisam zaboravila. Majke govore kćerima
kako da postupaju s muževima. Neophodne istine koje se prenose žen-
skom linijom vekovima, i na šta se svodi ta sakupljena mudrost: „Nikada
nije na odmet držati ih u neznanju.” Bila sam potištena zbog toga. Mislila
sam, A, ne, kada se ja budem udala, ako se budem udala, sve mora biti
pošteno, sve treba isterati na čistac. Nemam nameru da igram igre, niti da
imam tajne. Ali, čini mi se da već počinjem s tim. Možda je to neizbežno.
Mislite li da ova institucija drugačije i ne funkcioniše?
Šta je trebalo da uradim? Da sam htela da sve bude pošteno, trebalo je
da kažem Stjuartu kako se Oliver pojavio na vratima i šta sam uradila s
cvećem. Ali, da li je isto tako trebalo da kažem da je Oliver nazvao i su-
tradan da pita da li mi se buket dopao? I da sam mu rekla da sam ga se re-
šila i da je on zaćutao, i da je, kada sam ja konačno rekla „Jesi li još tu?”
on samo odgovorio „Volim te”, i spustio slušalicu. Treba li sve to da is-
pričam Stjuartu?
Izgleda da ne. Tako da sam se našalila na njegov predlog o odmoru.
„Šta, već sam ti dosadila?” - što je, sasvim očekivano, Stjuart pogrešno
razumeo. Mislio je da sam ljuta pa se usplahirio i počeo da mi govori
kako me voli, ali ni to nije bilo ono što sam želela da čujem, iako to, na
neki način, naravno, uvek želim da čujem.
Našalila sam se. Ne držim ga u neznanju, ali se šalim na taj račun. Zar
već?
Stjuart: Mislim da Džilijan i nije naročito oduševljena mojim predlo-
gom da sve troje odemo na odmor. Upravo sam hteo sve da joj objasnim,
kad me je, takoreći, sasekla. Ne kaže ona ništa, nego se, kako samo ona
ume, okrene na drugu stranu, počne nešto drugo da radi i ne reaguje
onom brzinom kojom bi mogla. Smešno, ali čini mi se da tu njenu naviku
poznajem već čitav svoj život.
Tako da je ideja o odmoru odbačena. Ili, bolje rečeno, promenjena.
Samo produženi vikend, i samo nas dvoje. Odmah u petak ujutro idemo
za Dover, pa u Francusku. U ponedeljak se ne radi, tako da imamo skoro
četiri dana. Naći ćemo negde neki hotelčić, razgledati boje rane jeseni, ići
na pijacu i kupiti mnogo venaca belog luka koji će se uplesnaviti pre
nego što uspemo da ih potrošimo. Nema potrebe da bilo šta planiramo - a
ja jesam neko ko voli da planira, ili, tačnije, nego ko se brine kad plana
nema. Možda je to pokazatelj Džilinog uticaja na mene - to da sada mogu
da izgovorim nešto poput: „Zašto, prosto, ne otputujemo?” Znam da to
nije daleko, i da nije na dugo, i da su šanse da svi hoteli u severnoj Fran-
cuskoj budu pretrpani izuzetno male, tako da se stvarno ne brinem. Pa i
pored svega, za mene je to nekakav početak. To je početak. Vežbam
spontanost. Uzgred, ovo je bila šala.
Čini mi se da je Oliver bio uznemiren kada sam mu rekao. Pretpostav-
ljam da to samo pokazuje koliko je zapravo osetljiv u ovom trenutku.
Sreli smo se na piću. Rekao sam mu da za vikend idemo u Francusku.
Lice mu se nekako oklembesilo, kao da ga napuštamo. Hteo sam da do-
dam, „Nećemo dugo biti odsutni”, ili nešto tome slično, ali prijatelji to ne
govore jedni drugima, zar ne?
Prvo ništa nije rekao, a onda me je pitao gde ćemo odsesti.
„Ne znam. Naći ćemo nešto.”
Na to kao da se oraspoložio, i ponovo postao onaj stari. Stavio mi je
dlan na čelo kao da imam temperaturu. „Je li ti dobro?” pitao je. „Ovo ne
liči na tebe? Otkud taj novi duh nemarnosti? Žuri u apoteku po lek.”
To zavitlavanje potrajalo je još neko vreme. Interesovalo ga je kojim
trajektom planiramo da idemo, da li ćemo ići preko Kalea ili Bulonja, u
kom pravcu idemo, kada se vraćamo, itd, itd. Valjda mi to tada i nije bilo
toliko čudno, ali kada se sada prisetim, iznenadilo me je što nije rekao
nešto kao, „Srećan put”.
Na rastanku, rekao sam: „Doneću ti goloaz iz fri-šopa.”
„Nemoj da se trudiš”, kazao je on.
„Kako to misliš? Pa nije mi problem.”
„Nemoj da se trudiš”, ponovio je gotovo svadljivo.
Oliver: Isuse, kakav sam samo napad panike imao. Sreli smo se u
pabu, u nekoj sumračnoj jazbini koju Stjuart redovno posećuje. U njoj to
malo dlakavo stvorenje može do mile volje da se gnjezdi, i da u rekons-
truisanom toplom kutku kraj kamina (imitacija Normana Šoa) loče svoje
pivo baš kao što su ga lokali i njegovi preci ratari davnih dana. Bože,
kako mrzim pabove. Posebno ih mrzim od kad sam prestao da pušim (a
naš prijatelj Stjuart nije ni primetio da sam s prezirom odbacio tu navi-
ku). A, da, mrzim i reč sumračan. Mislim da ću prestati da je koristim
neko vreme. Dajte mi znak ako mi se omakne, hoćete?
Dakle, sedimo tako na tom užasnom mestu gde je „čaša belog” još
gora od ratarskog piva, a izbor škotskih viskija daleko od najkvalitetni-
jeg, i pankreas mi se raspada od tuđeg nikotinskog daha (dunite mi u lice,
hajde, učinite to - izdaću svoju zemlju za jedan silk kat, izdaću prijatelje
za jedan vinston), kad Stjuart, samozadovoljnog izraza od koga podilaze
žmarci, obznanjuje: „Mi odlazimo, znaš.”
„Kako to misliš?”
„Odlazimo u petak. Dover. Najpre trajektom, a onda nas više ne vi-
diš.”
Uspaničio sam se, priznajem. Mislio sam da je odvodi zauvek. Video
sam ih kako se voze sve dalje i dalje. Strazbur, Beč, Bukurešt, Istanbul,
bez zaustavljanja, bez osvrtanja. Video sam je dok zabacuje svoje sveže
ukovrdžane lokne dok kabriolet juri prema istoku... Nakratko sam uspeo
da uspostavim veselu spoljašnjost, ali u sebi sam paničio. Mogao bi je
odvesti, mislio sam, jednostavno bi mogao to da uradi, ima tu moć da me
povredi, to malo dlakavo stvorenje koje čak nije ni primetilo da sam osta-
vio duvan. On sada poseduje sposobnost da bude neočekivano okrutan. A
to sam mu ja omogućio.
Ali naravno, ispostavilo se da blaženi estivant planira tek, kako ga i
sam nesumnjivo naziva, vikend odmor. Aestivate, kod životinja esp. za
one koje leto provode u stanju mrtvila. I jesen. I najveći deo svog života.
Taj Stjuart, on poseduje neverovatnu sposobnost da povredi čoveka.
Obećao je da će mi poslati razglednicu. Obećao je da će mi poslati šu-
gavu razglednicu.
Džilijan: Evo kako je tekao razgovor.
„Da li bismo mogli da odemo u kupovinu nekad?”
„Kupovinu? Naravno. Šta bi hteo da kupiš?”
„Nešto za tebe.”
„Za mene?”
„Odeću.”
„Zar ti se ne dopada ono što nosim, Olivere?” pokušavala sam da zvu-
či neobavezno.
„Želim da te obučem.”
Mislila sam da bi trebalo, pre nego što stvar ode predaleko, da budem
odsečna. „Olivere”, rekla sam trudeći se da zvučim poput njegove majke
(ili barem poput svoje): „Olivere, ne budi smešan. Pa ti čak ni posao ne-
maš.”
„Oh, znam da ne mogu da priuštim plaćanje”, sarkastično je rekao.
„Znam da nemam novca kao Stjuart.” Tu je zastao i promenio ton. „Samo
bih želeo da te obučem, to je sve. Mogao bih da ti pomognem. Hoću da te
povedem u kupovinu.”
„Olivere, to je baš ljubazno od tebe”, rekla sam. A zatim, ponovo od-
sečno, „Imaću to na umu.”
„Volim te”, rekao je.
Spustila sam slušalicu.
Tako ću postupati, odlučila sam da tako postupam. Biću odsečna, lju-
bazna i spuštaću slušalicu. Smešno. Očigledno je da je trenutno u haosu. I
verovatno je, a da toga nije ni svestan, ljubomoran zato što smo mi sreć-
ni. Mi smo se družili, sve troje, ali onda smo se Stjuart i ja venčali, i on
oseća da je isključen. Umesto troje, sada nas je dvoje plus jedan, i on to
oseća. Pretpostavljam da je to, na neki način, sasvim normalno. Sigurna
sam da će preboleti.
U bilo kojim drugim okolnostima, ne bih imala ništa protiv da idem u
kupovinu s Oliverom. Stjuart i nije od neke koristi, iskreno rečeno, ne
zbog toga što ne uživa u kupovini, već zato što mu se dopada svaka stvar
koju probam. Kaže kako mi sjajno pristaju sve boje i svi stilovi. Da iza-
đem iz kabine s kesom za đubre oko struka i abažurom na glavi, kazao bi
da mi pristaju. Simpatično je to, i dirljivo, kao što možete pretpostaviti,
ali i nije od praktične pomoći.
Oliver: Ne zanosim se. Jednom i meni to da se desi. Sigurno ste za-
mislili kako ja zamišljam Džilijaninu odeždu: elegancija samurovine iz
Borisa Godunova, boje Rimskog, laki letnji otisci mlađanog Rosinija, ša-
reni detalji Pulenca... Žao mi je, ali ne. Nisam ni raspomamljeni potpisi-
vač čekova (a i kako bih?), ni kastrirani šetač. Jednostavno znam da su
moje oko, moj smisao za boje, moje nous tkanina superiorniji u odnosu
na one kod Stjuarta i Džilijan zajedno. Pa sve to na kvadrat, na kub. Ba-
rem sudeći po rezultatima. Čak i ljudi koji ne mare za odeću izgledaju
bolje u nečemu što je dobro sašiveno. A čak i one koji kažu da ih nije bri-
ga kako izgledaju, jeste briga. Svakoga je briga. Jedino što neki ljudi mis-
le da im najbolje stoji da izgledaju užasno. Naravno, reč je o jednom vidu
arogancije. Izgledam usrano jer sam usredsređen na uzvišenije stvari,
zato što sam toliko zauzet zato nemam vremena da operem kosu, jer ako
me stvarno voliš, volećeš me i ovako. Nikako ne tvrdim da Džilijan spada
u ovu kategoriju. Naprotiv. Samo bih voleo da sve na njoj obrnem.
Obrt. Preokret. Ali isto tako, u Stjuartovoj glavi, izraz iz termitskog
sveta finansija i preduzetništva. Obrnuti: Obrt novca... Prelazni glagol.
Stjuart: Divno smo se proveli na vikend odmoru. Krenuli smo auto-
putem od Kalea. Kad nam se prohtelo skrenuli smo levo, negde u blizini
Kompijenja. Kada je pao mrak zaustavili smo se u jednom selu. Porodič-
ni hotel dopola od drveta, ulaz u sobe preko terasa škripavog drvenog
poda kojima je opasano dvorište. Naravno da smo otišli na malu pijacu i
normalno da smo kupili dva venca belog luka koji će se pokvariti pre
nego što ih potrošimo. Zato bolje da nešto od toga poklonimo. Vreme je
bilo malo vlažno, ali koga je briga?
Iskreno rečeno, tek kada smo ponovo bili na brodu ja sam se setio Oli-
vera. Setio sam ga se i predložio da kupimo koju kutiju goloaza. Džilijan
mi je rekla da je ostavio pušenje. Što je vrlo čudno. I atipično.
Džilijan: Ne znam odakle da počnem. Ne znam kada će se ovo sve za-
vršiti, a ni kako će se završiti. Šta se to dešava? Nije moja krivica, a opet,
osećam se krivom. Znam da ni zbog čega nisam kriva, a osećam se tako.
Nisam čak ni sigurna da li sam uradila pravu stvar. Možda nije trebalo
ništa ni da radim. Možda je ono što sam učinila čin saučesništva, ili izgle-
da kao da bi mogao da bude. Možda je - a ne kažem da je i bilo ičega -
trebalo u tom trenutku dopustiti da sve izađe na videlo. Zašto da ne? Pa
opet... proveli smo nekoliko ugodnih dana i pretpostavljam da sam htela
da to raspoloženje potraje.
Kiša je prvi put prestala da pada kada smo bili na trajektu koji je išao
iz Bulonja. Bilo je u tome ironije. Zbog toga se, u neku ruku, sve i desilo.
Kada smo krenuli naovamo, prešli smo iz Dovera u Kale. Zatim smo
se dosta dugo vozili autoputem. Izabrali smo silazak gotovo nasumice.
Izabrali smo selo u kome ćemo boraviti gotovo nasumice - bilo je to mes-
to na koje smo naišli kad je počeo da pada mrak. Krenuli smo posle do-
ručka u ponedeljak, i stali smo da ručamo u blizini Mondidjea. Potom
smo krenuli prema Amijenu, a brisači su radili flip-flop dok smo se vozili
kraj vlažnih ambara i stoke s koje se cedila voda. Negde iza Amijena seti-
la sam se dokova za trajekt u Kaleu. Prvo vas pošalju skroz oko grada, a
zatim vas sistematski obrađuju zajedno s hiljadama drugih ljudi, i zaista
nemate osećaj da ste samo vozili do grada na obali i da ste se samo ukr-
cali na brod. Mislim, tako bi trebalo da bude, zar ne? Zato sam predložila
Stjuartu da umesto toga odemo do Bulonja. Najpre se malo bunio zbog
toga što iz Bulonja nema tako mnogo trajekata. S druge strane, tako bi-
smo vozili nekih trideset kilometara manje, po kiši, i u svakom slučaju,
rekla sam da čak i ako trajekt treba čekati satima, uvek možemo da pro-
dužimo za Kale. Zvuči kao rasprava ovo što sam rekla, ali uopšte nije
bilo tako. Bila je to srećna diskusija a potom i laka odluka. Tako je to s
nama dvoma. Nikada nisam osetila da je kod Stjuarta proradio ponos, bez
obzira na to da li postupamo po njegovom ili po mom predlogu. To je ne-
što što mi se od samog početka sviđalo. Ako muškarcima predložite pro-
menu plana, većina njih će to - čak i nesvesno, što je još i gore - prihvatiti
kao uvredu ili kritiku. Ne mogu da podnesu da imate drugačije mišljenje
o relativno nevažnim stvarima. Ali, kao što rekoh, Stjuart nije takav.
„Okej, onda ćemo u Bulonj”, rekao je dok je još jedan reno sevnuo kraj
nas i zapljusnuo stakla tako da ništa nismo mogli da vidimo.
U ovome je stvar. Niko nije znao kuda idemo. Niko nije znao gde smo
rešili da odsednemo. Krenuli smo na put, zaustavili se nasumice, tumarali
uokolo, promenili plan, i nismo se ukrcali na trajekt u luci u kojoj smo
sišli s njega. I Oliver je opet bio na njemu.
Padala je kiša. Padala je, u stvari, svakog dana bez prestanka, i nije
prestala ni kada smo stali u red za trajekt. Činilo se da je čitava unutraš-
njost broda takođe vlažna, i stepenište i ograda. Seli smo u jedan od onih
separea koji su deo površine velikog bara, prozori su bili zamagljeni od
kondenzacije; ako biste ih obrisali, i dalje se nije bog zna šta videlo jer se
i sa spoljne strane sve slivalo. Negde na pola plovidbe, jedan čovek u
plastičnoj kabanici, došao je do susednog stola i rekao da je kiša prestala
- kakve smo mi sreće, dodao je. Kada smo Stjuart i ja to čuli, potražili
smo najbliži izlaz. Znate kako je na trajektima - malo izgubite osećaj za
orijentaciju, nikada ne znate da li ste na palubi A ili na palubi B, niti na
kom delu ćete se naći kada izađete kroz vrata - prednjem, bočnom ili zad-
njem.Tako da smo nasumično izabrali jedan izlaz, i ja sam prekoračila
preko jednog od onih visokih pragova koji navodno služe da zaustave
morsku vodu da ne bi ušla unutra. Došli smo do pola jedne strane broda, i
kada sam pogledala levo, na petnaestak koraka udaljenosti ugledala sam
Olivera kako zuri u Lamanš. Videla sam njegov profil. Nije gledao u
mom pravcu.
Smesta sam se okrenula i gurnula Stjuarta nazad.
„Izvini”, rekla sam, i vratila se unutra. On me je sledio. Rekla sam
kako sam odjednom malaksala. Pitao me je zar mi ne treba svež vazduh u
tom slučaju. Rekla sam da mi je to baš od svežeg vazduha. Ponovo smo
seli. Bio je vrlo brižan. Rekla sam mu da će mi biti dobro. Ispod oka sam
gledala prema izlazu.
Nakon nekoliko minuta, kad je pomislio da mi je bolje, Stjuart je us-
tao.
„Kuda ćeš?” pitala sam ga. Imala sam užasan predosećaj. Morala sam
da ga zadržim da ne ode na palubu.
„Hteo sam samo da kupim goloaz za Olivera”, rekao je. „Bez poreza.”
Nisam bila sigurna da li imam kontrolu nad svojim glasom. „On ne
puši”, rekla sam. „Prestao je.”
Stjuart me kucnu po ramenu. „Uzeću mu onda neki džin”, kazao je i
odlutao.
„Oliver ne puši”, čula sam sebe kako šapućem za njim.
Posmatrala sam vrata. Čekala sam da se Stjuart vrati. Morali smo ne-
primetno da pobegnemo. Imala sam osećaj kako nam sreća zavisi od
toga. Napravila sam gužvu da budemo prvi u redu za kola. Stepenice su
bile isto onako vlažne i opasne kao i kad smo izašli. Stjuart je ipak kupio
goloaz. Rekao je da će ga skloniti na neko vreme i da će ga dati Oliveru
kad bude ponovo počeo da puši.
Šta se to dešava?
Oliver: Postarao sam se da bezbedno stignu kući. Samo sam to hteo.
Možda ste očekivali ukrštanje mačeva na otvorenom moru, s neumolji-
vim severcem i barkom rasporenom od krme do pramca? Svejedno. More
je bilo mirno, i postarao sam se da bezbedno stignu kući. Postarao sam se
da ona bezbedno stigne kući.
9: Ne volim te
Stjuart
Zastadoh da vidim žalosnu vrbu
kako plače na svom jastuku
možda i on zbog mene plače
I dok se oblaci navlače
noćne ptice mi šapuću
Sama sam, sama na svetu
To je Petsi. Pa nemoguće da niste prepoznali taj glas? Ovo je njena pe-
sma „Šetnja posle ponoći”.
Puštao sam Džilijan tu pesmu. Pitao sam je šta misli o njoj.
„Zapravo i nemam neko mišljenje”, rekla je.
„Dobro”, rekao sam ja. „Pustiću ti je ponovo.”
Ponovo sam je pustio. Za slučaj da ne znate pesmu, ja je lično sma-
tram jednim od remek-dela Petsi Klajn; govori o ženi koju je muškarac
napustio i koja ide u šetnju - „posle ponoći” - u nadi da će ga sresti i ube-
diti ga da joj se vrati.
Kad se pesma završila, pogledao sam u Džilijan koja je stajala s izra-
zom, pa, pretpostavljam da je to bio izraz ravnodušnosti: kao da je zabo-
ravila jelo na šporetu ali da joj je zapravo bilo svejedno hoće li zagoreti
ili ne. Isto tako, nije ništa rekla i to je bilo, kao što se moglo očekivati,
pomalo iritirajuće. Hoću da kažem, siguran sam da bih ja imao nekih ko-
mentara na njeno omiljeno muzičko delo.
„Onda ću ponovo da ti je pustim.”
To sam i učinio.
I dok se oblaci navlače
Noćne ptice mi šapuću
Sama sam sa-a-ma na svetu...
„Dakle, šta misliš?” pitao sam.
„Mislim”, kazala je ona, „da je prepuna mučnog samosažaljenja.”
„Pa, zar se ti ne bi tako osećala?” uzviknuo sam. „Zar ne bi?”
Ne previše pijan.
Samo pijan.
Gospođa Vajat: Evo šta ja mislim. Posmatrano iz ugla statistike, ču-
ćete da se dešavaju ovakve ili onakve stvari. Sve je to u redu. Ali, što se
mene tiče, opasnost traje neprekidno. Susrela sam se ja s mnogim brako-
vima, dugim, kratkim, engleskim, francuskim. Opasno vreme nastaje
posle sedam godina, to je sigurno. Ali opasno je i posle sedam meseci.
Šta nisam mogla da ispričam svojoj kćerki. Godinu dana nakon što
sam se udala za Gordona, imala sam vanbračnu vezu. Nije to imalo ni-
kakve veze s tim kako smo se nas dvoje slagali: mi smo bili zaljubljeni
jedno u drugo. Ali, ja sam i pored toga jedno kratko vreme održavala lju-
bavnu vezu. „Oh, to tako liči na Francuze”, reći ćete vi. O-la-la. E pa,
nije baš tako. Imala sam jednu prijateljicu, Engleskinju, koja se imala
vanbračnu vezu šest nedelja posle svog venčanja. Da li vas to iznenađu-
je? Možete se u isto vreme osećati i srećno i sputano. Možete osećati si-
gurnost, ali možete da osetite i paniku, to nije ništa novo. I, na određeni
način, početak braka predstavlja period najveće opasnosti jer - kako bih
se izrazila - jer je srce ranjivo. L’ appétit vient en mangeant. Kada ste za-
ljubljeni podložniji ste zaljubljivanju. Ah, shvatite, nemam nameru da se
takmičim sa Samforom, ovo je samo moje zapažanje. Ljudi misle kako
sve ima veze sa seksom, misle da bilo on ili ona ne obavljaju svoju duž-
nost u krevetu, no meni se čini da nije o tome reč. Srce je u tom periodu
ranjivo, a to je opasno.
Ali, vi shvatate zašto ovo ne mogu da ispričam svojoj kćeri? Ah, Dži-
lijan, sve ja razumem. Imala sam vanbračnu vezu nakon što sam se udala
za tvog oca, i to je sasvim normalno. Ne bih mogla da je opteretim tak-
vim saznanjem. Ne stidim se svoje veze, i ne bih imala razloga da je dr-
žim u tajnosti da nije štetno da se ispriča. Ta devojka mora stvoriti vlasti-
tu sudbinu jer bi bilo okrutno dopustiti joj da zamišlja kako preživljava
jezivu imitaciju majčine sudbine. Ne smem svojoj kćeri nametnuti muče-
nje zbog takvog saznanja.
Zato kažem samo: „Uvek je opasno.”
Naravno da sam odmah znala da je reč o Oliveru.
Džilijan: Rekao je: „Molim te, ne ostavljaj me. Misliće da sam nula u
krevetu.”
Rekao je: „Volim te. Uvek ću te voleti.”
Rekao je: „Ako budem uhvatio Olivera u ovoj kući, vrat ću mu slomi-
ti.”
Rekao je: „Molim te, dopusti mi da vodim ljubav s tobom.”
Rekao je: „U današnje vreme vrlo malo košta da se naruči ubistvo.
Cene nisu pratile inflaciju. Verovatno za to treba kriviti zakone tržišta.”
Rekao je: „Tek kad sam tebe upoznao osetio sam da sam živ. Sad ću
ponovo morati da budem mrtav.”
Rekao je: „Večeras vodim na večeru jednu devojku. Možda ćemo se
posle tucati. Ako mi se prohte.”
Rekao je: „Zašto je to morao da bude baš Oliver?”
Rekao je: „Da li možemo da ostanemo prijatelji?”
Rekao je: „Neću više da te vidim.”
Rekao je: „Da je Oliver imao pravi posao, to se nikad ne bi dogodilo.”
Rekao je: „Molim te ne ostavljaj me. Misliće da sam nula u krevetu.”
Gospođa Vajat: I još nešto sam čula od svoje kćerke, što mi je zvuča-
lo veoma gorko. Rekla je: „Maman, pa ja sam mislila da postoje pravila.”
Nije mislila na pravila ponašanja, mislila je na nešto više. Ljudi obič-
no smatraju da će stupanjem u brak „rešiti stvari”, kako kažu. Moja kći
svakako nije toliko naivna da pomisli ovako nešto, ali verujem da se na-
dala, ili da je prosto osećala da će, na određeni način, biti zaštićena - ba-
rem na neko vreme - nečim što bismo mogli nazvati nepromenljivim pra-
vilima braka.
Ja sada imam preko pedeset godina, i ako me pitate koja su to nepro-
menljiva pravila braka, na pamet mi pada samo jedno: muž nikada ne os-
tavlja svoju ženu zbog neke starije. Izuzev toga, sve što je moguće je i
normalno.
Stjuart: Sinoć sam otišao do broja 55. Vrata mi je otvorila bakica koja
živi tu, gospođa Dajer.
„O, vi ste onaj iz opštine”, kazala je.
„Tako je, gospođo”, rekao sam. „Izvinite što vas uznemiravam ovako
kasno, ali dužnost je opštine da obavesti sve stanodavce u slučaju da nji-
hovi podstanari imaju pozitivan nalaz na sidu.”
„Vi ste pili”, rekla je ona.
„Pa, znate, to je vrlo stresan posao.”
„Tim pre ne biste smeli da pijete. Pogotovo ako upravljate vozilom.”
„Ne upravljam vozilom”, rekao sam osećajući da skrećemo s teme.
„Onda probajte da se naspavate.” I pred nosem mi je zalupila vrata.
U pravu je, naravno. Možda ću i morati da upravljam vozilom. Reci-
mo, možda ću morati da pređem autom napred-nazad preko Oliverovog
tela. Tump, tump, tump. Što je zadatak zbog koga bih morao da budem
trezan.
Ne bih želeo da me pogrešno shvatite. Nije da ja samo pijem i slušam
kasete Petsi Klajn. Pa dobro, radim i to, istina je. Ali, namera mi je da
samo određeni procenat vremena provedem prepušten - kako je Džil ono
rekla? - da, „mučnom samosažaljenju”, tu frazu je upotrebila. Volim Džil
i neću da se predam. Učiniću sve što je u mojoj moći da me ne napusti. A
ako me napusti, učiniću sve što je u mojoj moći da mi se vrati. A ako
neće da se vrati... pa, onda ću već smisliti nešto. Nemam nameru da bu-
dem pasivni posmatrač.
Naravno da nisam mislio da pregazim podstanara gospođe Dajer. To
sam rekao onako. U ovakvim situacijama nemate neke prethodne prakse,
zar ne? Snađu vas odjednom, i morate da se izborite s njima. Onda se i
kaže ono što se ne misli, a ono što zamišljate da govore drugi, iznenada
vam izleti iz usta. Kao na primer kada sam rekao Džil da izvodim na ve-
čeru jednu devojku i da ću se posle tucati s njom ako mi se prohte. Bilo je
glupo, to, što sam hteo da povredim Džil. Istina je da sam na večeru iz-
veo žensku osobu. Samo, to je bila Val, stara prijateljica iz davnih dana, a
ona sa kojom želim da vodim ljubav je Džil. Nijedna druga.
Oliver: Pri ulasku sam se, po običaju, nakašljao kao magarac da bih
gospođi Dajer dao do znanja da ostavljam trag na njenom parketu. Izašla
je iz kuhinje, i okrenuvši svoju glavicu suncokreta iskosa me pogledala.
„Žao mi je što imate sidu”, rekla je.
Um mi u tom trenutku nije odlikovala solidnost dostojna sovjetske
monumentalne skulpture u periodu od Staljina do Brežnjeva. Zamislio
sam gospođu Dajer kako greškom otvara smeđi koverat sa klinike. Jedino
što sam rekao da ću ih ja nazvati. Jedino što oni nemaju ovu adresu.
„Ko vam je to rekao?”
„Gospodin iz opštine. Onaj koji je dolazio zbog poreza. Onaj što sta-
nuje preko puta. Viđala sam ga. Ima zgodnu ženu.” Mahnula je u njiho-
vom pravcu... i sve je došlo na svoje mesto.
„Gospođo Dajer, to je bila šala”, rekao sam. „Neka vrsta šale.”
„Čini mi se da je mislio da ne znam šta je sida.”
Pogledao sam je kao da i sam bouleversé da zna. „Čitam ja letke”, rek-
la je. „Kako god, rekla sam mu da ste vrlo uredni i da imamo odvojena
kupatila.”
Odjednom sam osetio kako mi se srce rastapa. Kročite li oprezno u
moje coeur, upašćete do kolena. „Gospođo Dajer”, rekao sam, „nadam se
da nećete misliti da je ovo ishitreno, ali, da li biste razmislili o tome da
postanete moja žena?”
Lako se zakikotala. „Za svaku ženu, jednom je dovoljno”, rekla je ona.
„A pored toga, mladi čoveče, vi imate sidu.” Ponovo se veselo oglasila, i
nestala u pravcu kuhinje.
Seo sam na svoj prozor zaklonjen araukarijom i mislio na to kako
Stjuart zvecka kutijom kukuruznih pahuljica: š-č-č-š, č-š-š-č. A zatim -
um zna da bude prava zunzara, pravi čupavac iz kutije - pomislio sam na
Stjuarta u krevetu s Džilijan. Kladim se da je isto. Kladim se da i tu radi
š-č-č-š, č-š-š-č. To boli, o bože, kako to boli.
Stjuart: Ne mislim baš sve što kažem, ali zaista sam mislio kada sam
rekao ono da Oliver nema pravi posao. Šta bi bio najefikasniji lek za sek-
sualni nemoral, za krađu tuđih žena? Puno radno vreme u kome bi svaki
odrastao muškarac radio u istom periodu, od 9.00 do 5.30. A, da, i subo-
tom, vratimo se na šestodnevnu radnu nedelju. Razume se, to ne bi bilo
omiljeno kod sindikata, i isto tako, morali bi se načiniti izuzeci zbog pilo-
ta i slično. Naravno, piloti putničkih aviona i njihove posade su notorno
nemoralne. Koje su još profesije u kojima vlada nemoral i krađa tuđih
žena? Predavači na univerzitetima, glumci i glumice, lekari i medicinske
sestre... Vidite šta hoću da kažem? Niko od njih nema regularno radno
vreme.
A Oliver je, razume se, i lažov. To pomaže. Uvek sam mislio da sam
tokom godina naučio koliko treba da odbijem na njegovo preterivanje, ali
moguće je da sve vreme grešim u tome. Recimo, ona priča o tome kako
ga je otac tukao. Pitam se da li je istinita. Uvek je oko toga dizao galamu
- da je otac počeo da ga tuče kad mu je majka umrla, kad je imao šest go-
dina. Kako ga je tukao bilijarskim štapom jer je Oliver ličio na majku,
tako da je otac zapravo nju kažnjavao zbog toga što ga je ostavila kad je
umrla (da li se ljudi zaista ponašaju na taj način? Oliver me je uveravao
da je tako). Kako je to zlostavljanje trajalo godinama sve dok se, jednog
dana, kada mu je bilo petnaest godina, Oliver nije okrenuo i lupio svog
oca. Posle toga batine se više nikada nisu ponovile, i njegov otac sada
živi u nekom staračkom domu gde Oliver povremeno ode da ga obiđe s
nadom da će u poznim godinama otkriti neku iskru topline, ali to se nika-
da ne desi i on se uvek vrati tužan i razočaran. Sve to izaziva saosećanje,
naročito žensko.
Ne moram da vam kažem da verziju njegovog tate niko nije čuo. Dva
puta smo se sreli nakratko, kada sam odlazio kod Olivera, i mene nikada
nije pokušao da istuče. Pošto sam čuo Oliverove priče mislio sam da ima
vampirske zube i da nosi sa sobom lisice; umesto toga, delovao mi je kao
fini čika s lulom. Izvesno je da ga Oliver mrzi, ali za to mogu postojati i
drugi razlozi, zato što, na primer, jede grašak s noža ili zato što ne zna da
je Karmen Bizeovo delo. Oliver je snob, možda ste i to primetili.
Isto tako, ne mogu a da ne istaknem da je Oliver kukavica. Ili, recimo
to ovako. Veliki trenutak u njegovom detinjstvu je onaj kada se pobuni
protiv svog surovog oca i tako ga dobro ispraši da se Matora Baraba -
kako ga Oliver zove - sklanja podvijenog repa. Vidite, ja sam dosta niži
od Olivera, ali kada sam ga cepnuo glavom u lice, kako je on reagovao?
Pobegao je cvileći i cmizdreći. Da li se tako ponaša čuveni ukrotitelj sile-
džija? O da, a šta je s onim bilijarskim štapom? Oliver mi je jednom prili-
kom rekao koja je jedina sličnost između njega i njegovog oca: obojica
mrze sport.
Džilijan: Oliver ima pet konaca na obrazu. U bolnici je rekao da se
sapleo i rasekao na ivicu stola.
Rekao je da je nasilnički izraz na Stjuartovom licu morao da vidi da bi
mogao da poveruje. Rekao je kako je mislio da Stjuart hoće da ga ubije.
Predložio mi je da sipam vodu u bocu s viskijem. Preklinjao me je da od-
mah odem odatle.
Stjuart
I dok se oblaci navlače
Noćne ptice mi šapuću
Sama sam, sama na svetu...
Džilijan: Znate, za sve vreme koje smo proveli zajedno, Stjuart me ni-
kada nije pitao zašto sam došla te večeri u hotel Čering Kros. Zapravo,
postavio je jedno pitanje u tom smislu, i ja sam odgovorila kako sam vi-
dela oglas u Tajm-autu, ali me nikada nije pitao zašto. Uvek je bio opre-
zan kada se raspitivao o meni. Mislim da je to delimično i zbog toga što
ga se nije ticalo ono što se dešavalo pre: sada sam bila tu, i jedino ga je to
zanimalo. Ali, ima tu i nešto više od toga. Stjuart je imao svoju predstavu
o meni, opredelio se za nju, i nije hteo da sluša o onome što se razlikova-
lo.
Zašto sam se našla tamo, lako je reći. Zbog oženjenog čoveka: nije
hteo da ostavi svoju ženu, ja nisam mogla da ostavim njega. Tako je, sta-
ra priča, ona koja se razvlači. Zato sam preduzela korake da bih prestala s
razvlačenjem. Morate biti odgovorni za vlastitu sreću - ne možete očeki-
vati da će kao paket tupnuti pred vrata. S takvim stvarima morate biti
praktični. Ljudi sede kod kuće i misle Jednoga Dana Moj Princ Će Stići.
Ništa to ne vredi ako ne istaknete znak: Prinčevi Ovde Dobrodošli.
Oliver je sasvim drugačiji. Za početak, o meni želi da zna sve. Pone-
kad osećam kao da sam ga izneverila zbog toga što nemam egzotičniju
prošlost. Nikada nisam lovila bisere na Tahitiju. Nisam prodala svoju ne-
vinost za bundu od samurovine. Ja sam, jednostavno, ja. S druge strane,
to ja u Oliverovoj glavi nije određeno i nepromenljivo kao što je bio slu-
čaj u Stjuartovoj. I to je... lepo. Ne, to je više nego lepo, to je seksi.
„Znaš, kladim se da u osnovi Stjuart o tebi misli kao o sposobnom ma-
lom kupcu.” To je bilo pre nekoliko nedelja.
Ne volim kada neko kritikuje Stjuarta. U stvari, neću to da dozvolim.
„Ja i jesam sposoban mali kupac”, odgovorila sam (iako ne mislim o sebi
na taj način). Barem sam mnogo bolji kupac od Olivera koji ima običaj
da pada u trans zbog zelene paprike, ako znate šta hoću da kažem.
„Izvini”, brzo je rekao. „Ja sam samo mislio da si ti za mene neko,
neko neograničenih mogućnosti. Ne stavljam ogradu i ne čuvam stražu
oko onoga što se smatra tvojim potvrđenim i zvaničnim karakterom.”
„Baš je dražesno to što si rekao, Olivere.” Malo sam ga ismevala, ali
on to kao da nije primetio.
„Prosto - ne govorim ništa protiv njega - tebe Stjuart nikada nije zaista
video.”
„A, da li me ti - vidiš?”
„Kao s 3-D naočarima. Ništa drugo i ne gledam.”
Nasmešila sam mu se i poljubila ga. Kasnije sam se zapitala: ali, ako
dve tako različite osobe kao što su Stjuart i Oliver, mogu da se zaljube u
mene, kakva sam to onda ja? I kakva sam ja koja se prvo zaljubi u Stjuar-
ta a zatim u Olivera? Ista, različita?
Bolnica Heringej
Odeljenje za hitne slučajeve
Prezime RASEL
Ime OLIVER DEVENPORT DE KVINSI
Adresa Sent Danstans roud, 55, N16, London
Zanimanje Scenarista
Mesto nesreće kuća
Vreme prijema 11.50
Napomene:
anamnestički: otvoren stari ožiljak od dvoboja kad je naleteo na stablo
araukarije
alkoholni dah + +
nema bolne osetljivosti
poslednji tetalpan >10 godina
O/E 3cm posekotina D obraz
Rendgenski snim. —> nema vidljivih preloma
zašiven: najlon prom.10 x 50
tetalpan
pregled po sistemima: ovde 5/7
16:00 Dž. Dejvis
Oliver: Nikada nisam ni mislio da bih mogao imati sidu, kako se, na
svoj simpatičan način, izrazila gospođa Dajer. A to pokazuje koliko su
moje namere ozbiljne, zar ne? Tabula rasa, polazimo od crtice.
I ne moram dva puta da plaćam porez zbog toga što zapravo i ne živim
u broju 55, a ionako nemam nameru da se tu duže zadržavam. Maštam o
tome kako pozivam gospođu Dajer da bude kuma na venčanju. Ili možda
stari svat.
Neke stvari umeju jednostavno da opsedaju čoveka. Voleo bih da ni-
sam zamislio kako Stjuart zvecka kutijom cerealija š-č-č-š. Vidite, nekada
sam imao jednu svoju šalu. U nekoj knjizi koju sam pročitao kada sam
bio u post-prepubescentnoj fazi nalazile su se sledeće reči: podario je slo-
bodu njenim uskim bedrima. Priznajem, gotovo bez stida, da se ta rečeni-
ca njihala na končiću u mojoj glavi poput ukrasa za jelku, zlatasta i ma-
gična. Dakle, time se oni bave, zveri pohotne, pomišljao sam ja. I sam
sam uskoro počeo da radim sličnu stvar. A onda je, dugi niz godina,
stvarnost potisnula frazeologiju. Sve dok mi se te reči nisu vratile zajedno
s Džilijan. Sedeo sam visoko u svom drvetu i šaputao za sebe (ne u pot-
punosti ozbiljno, verujem da razumete), „Podariću slobodu njenim uskim
bedrima”. Međutim, sada to više ne mogu da učinim, zbog neke cerebral-
ne začkoljice, neke zaglavljene ganglije. Jer svaki put kad čujem te reči
njih prati zvuk Stjuartovog š-č-č-š, š-č-č-š, poput zdepastog tendera iza
elegantne lokomotive.
Od sveg srca se nadam da više ne rade ono, od sveg srca se nadam da
čak više i ne spavaju u istom krevetu. Ne mogu da pitam. Šta vi mislite?
Nakon la lune de miel dolazi la lune d’absinthe. Ko bi pomislio da će
Stjuart postati nasilan kad popije?
Stjuart
Zastadoh da vidim žalosnu vrbu
Kako plače na jastuku
Možda i on zbog mene plače...
Ne previše pijan.
Samo pijan.
Džilijan: Svesna sam da postoji pitanje na koje moram znati odgovor.
Imate pravo da ga postavite, i neću biti iznenađena ako u vašem glasu ču-
jem skeptičan ton, ili čak prezir. Hajde, pitajte me.
Znate, Džilijan, ispričali ste nam kako se dogodilo da se zaljubite u
Stjuarta - raznežila vas je njegova kuhinjska satnica - kako bi bilo da
nam ispričate kako ste se zaljubili u Olivera? Dok je popunjavao sport-
sku prognozu, i ukrštene reči iz Tajmsa?
Pitanje je sasvim fer. I ja bih na vašem mestu bila pomalo sumnjičava.
Želela bih samo ovo da kažem. Nisam ja birala da se desi to što se desilo.
Nisam manipulisala događajima, nisam iznenada odlučila kako je Oliver
„bolja prilika” od Stjuarta. To mi se desilo. Udala sam se za Stjuarta, a
zatim se zaljubila u Olivera. Nisam prezadovoljna zbog toga. Neke stvari
mi se tu čak i ne dopadaju. Jednostavno se tako desilo.
Ali, „taj trenutak” - onaj za koga će me ljudi koje još nisam ni upozna-
la pitati da se setim. Bili smo u restoranu. Trebalo je da to bude francuski
restoran, ali zapravo nije bio. Mislim da polovinu osoblja čine Španci, a
polovinu Grci, oni izgledaju dovoljno mediteranski, a i kuvar u svako
jelo stavlja inćune i masline, pa se lokal zbog toga zove „Le Petit Pro-
vençal”, što mnoge ljude zna da zavara, ili, ako i nisu zavarani, to ih ba-
rem zadovoljava.
Došli smo tu jer je Stjuart te večeri bio odsutan i Oliver je insistirao da
me izvede na večeru. Najpre nisam htela da idem, zatim sam rekla da ću
ja da platim, onda sam predložila da podelimo račun, međutim tu smo se,
uobičajeno, zapleli oko muškog ponosa, a to funkcioniše tako što, ako
nisu pri novcu, još teže podnose da žena plati polovinu. Dakle, našla sam
se na tom mestu, poluneodlučna, poluprisiljena da dođem; u restoranu
koji mi se nije naročito dopadao ali koji sam odabrala jer sam mislila da
je dovoljno jeftin za njegove mogućnosti. Izgledalo je da ništa od svega
toga ne utiče na Olivera. Bio je veoma opušten, kao da se svi oni prego-
vori oko dolaska nisu ni desili. Verovatno sam se pomalo brinula da ne
počne da kritikuje Stjuarta, ali desilo se sasvim obratno. Rekao je da se
školskih dana i ne seća najbolje, ali sve lepo što mu se desilo bilo je veza-
no za Stjuarta. Bila je tu neka banda koju su pobedili, sami njih dvojica.
Bio je neki koga su zvali „Stopala” jer je imao velike šake. Kako su auto-
stopom išli u Škotsku. Oliver je rekao kako su im bile potrebne nedelje
da stignu tamo jer je bio takav snob kada su automobili u pitanju da je
ponekad odbijao one koju su stali da ih povezu jer mu se nisu dopadale
presvlake ili ratkapne. I kako je sve vreme padala kiša pa su sedeli na
autobuskim stajalištima i jeli ražani keks. Oliver mi je rekao da je već
tada počeo da se interesuje za hranu pa ga je Stjuart testirao. Oliver bi za-
tvorio oči a Stjuart ga je hranio naizmenično komadićima keksa i parčići-
ma vlažnog kartonskog pakovanja. Stjuart je tvrdio da Oliver nije mogao
da uoči razliku.
Čini mi se da je sve bilo... iznenađujuće lako, i Oliver je uz zvuke
odobravanja jeo hranu za koju smo oboje znali da i nije naročita. Pri kra-
ju glavnog obroka zaustavio je konobara koji je prolazio kraj našeg stola.
„Le vin est fini”, rekao mu je Oliver. Nije se razmetao, niti je činio ne-
što slično, samo je pretpostavio da su konobari koji rade u restoranu koji
se zove „Le Petit Provençal” Francuzi.
„Kako molim?”
„Ah”, rekao je Oli. Blago je iskosio stolicu i prstom kucnuo po vin-
skoj boci kao da predaje u onoj jezivoj Šekspirovoj školi. „Le vin... est...
fini”, ponovio je, pažljivo naglašavajući reči, i sa uzlaznom intonacijom
na kraju, koja je označavala da još nije završio. „Ovo... vinoo...”, nasta-
vio je jakim neengleskim akcentom, „...jee ... iz... Finskee”.
„Želite još jednu flašu?”
„Si, sinjor.”
Bojim se da nisam mogla da prestanem da se kikoćem, što nije bilo sa-
svim u redu prema sirotom konobaru koji nam je drugu bocu doneo pri-
lično ljut. Dok mi je sipao vino u čašu, Oliver je prošaptao, „Mislim da
će ti se ovaj šato sibelijus veoma dopasti.”
To me je ponovo nateralo na smeh. Smejala sam se dok se nisam za-
grcnula. Zatim sam se smejala dok me nije zabolelo. I još nešto u vezi s
Olijem, on zna kako šta treba učiniti da šala teče. Ne želim da pravim po-
ređenja, ali Stjuart nije najveštiji u šalama, i kad izgovori nešto šaljivo tu
i stane, kao da je, recimo, ulovio zeca, i time obavio posao. Dok kod Oli-
vera to zna da traje, i ako niste raspoloženi za tako nešto, ume da bude
zamorno, a ja sam, valjda, te večeri bila raspoložena.
„Auz kafu, modom? Malo kalevale? Suomi s ledom, možda? Znam,
čašu karelije?” Tada već više nisam mogla da se kontrolišem, a konobar
nije shvatao u čemu je vic. „Da, čašu suomija za moju prijateljicu. Kakav
imate? Imate li helsinki fajvstar?”
Mahala sam mu da prestane, a konobar je pomislio da je nešto drugo u
pitanju. „Ništa za damu. A za vas gospodine?”
„Oh”, rekao je Oli pretvarajući se da se smirio, odjednom je izgledao
ozbiljno. „A, da. Ja ću samo jedan kratki fjord, molim vas.” Onda smo
ponovo počeli, i kad sam se smirila, mišići su me boleli, pogledala sam
Olija, oči su mu se sjale, i pomislila sam, bože ovo je opasno, ovo je i
više nego opasno. Zatim je i on zaćutao, kao da je i sam to osetio.
Vama ovo nije smešno kao meni? U redu je. To vam pričam samo zato
što ste me pitali. Ostavili smo zaista veliku napojnicu za slučaj da je ko-
nobar pomislio da smo se njemu smejali.
Stjuart
I dok se oblaci navlače
Noćne ptice mi šapuću...
Džilijan: Kada sam prvi put srela Olivera pitala sam ga da li koristi
šminku. Neprijatno mi je - mislim, kada se setim da je to otprilike prvo
što sam rekla nekom u koga sam se kasnije zaljubila - ali bilo je u tome
neke istine. Mislim, ponekad, pred ljudima, Oliver i deluje kao da ima
šminku. Voli da je dramatičan, voli da ih šokira. Ali, to ne radi preda
mnom. Zna da bude ćutljiv, da bude ono što zaista jeste, zna da ne mora
da diže buru da bi ostavio utisak na mene. Tačnije, zna da ako bi to ura-
dio, ne bi ostavio utisak na mene.
To je naša interna šala. Kaže da sam ja jedina osoba koja ga vidi bez
šminke. Ali, ima u tome istine.
Oliver kaže da to i nije neko iznenađenje. Kaže da sam ja takva. Pro-
vodim dane skidajući prljavštinu sa slika, pa je prirodno da to i s njim ra-
dim. „Pljuni i briši”, kaže. „Nisu neophodni jaki razređivači. Samo pljuni
i briši, i uskoro stižeš do pravog Olivera.”
A kakav je pravi Oliver? Nežan, istinoljubiv, ne preterano siguran u
sebe, pomalo lenj, i vrlo seksi. Ne slažete se? Dajte mu vremena.
Sada zvučim kao moja majka.
... (ženska osoba, između 25 i 35 godina starosti): Ako mene pitate,
postoji jednostavno objašnjenje. Dobro, možda ne baš jednostavno, ali i
ranije sam se susretala s tim. Stvar je u tome da...
Šta? Šta kažete? Želite da vam pokažem svoja dokumenta. VI želite
MOJA dokumenta? Slušajte, ako neko treba da pokaže dokumenta, to ste
vi. Ko ste vi da bih ja vama rekla šta mislim? Uzgred, kakav ste mi vi
autoritet? Samo zato što ste stigli čak dovde, ne znači da smete da nastu-
pate kao sudija.
Više biste mi verovali? Slušaj ti, što se mene tiče, zabole me da li mi
veruješ ili ne. Dajem ti svoje mišljenje, a ne autobiografiju, zato, ako ti se
to ne sviđa, furaj dalje. Ionako nemam nameru da se zadržavam, i nema
potrebe da me maltretiraš. Razumem, naravno da razumem. Hoćeš da
znaš da li sam Didi, dražesna doktorka, Peni, ponosna psihijatrica, Rej-
čel, raspomamljena rok zvezda ili Natali-njuškica, noćna sestra. Moj kre-
dibilitet zavisi od profesije kojom se bavim ili od društvenog statusa. E
pa, izvinićeš. Ili bolje, odjebi skote. A ako toliko želiš da ustanoviš ko
sam i šta sam, kazaću ti. Možda ja uopšte i nisam žensko, možda samo
tako izgledam. Možda sam pohađala univerzitete u Kazablanki i Kopaka-
bani. Na postdiplomskim sam bila u Bois de Boulogne.
Okej, izvinite. Samo, išli ste mi na živac. A i uhvatili ste me u lošem
raspoloženju. (Ne, to se vas, takođe, ne tiče.) Isuse, slušajte, jednostavno
ću vam reći šta imam, i onda palim. I sami ćete videti. Ja ovde i nisam
nešto u modi ovog meseca, tako da me posle ovoga više nećete videti.
I, naravno, nisam transseksualac. Pitajte Stjuarta ako hoćete, on će
vam reći, video je dokazni materijal. Izvinjavam se, ne treba da se sme-
jem vlastitim šalama, ali, to vaše negodovanje. Okej, vidite, ove momke
znam odavno. Sećam se kada je Oliverova predstava o operi bila muzika
Dasti Springfild koja dopire iz oba zvučnika iz zadnjeg dela kortine. Se-
ćam se Stjuarta dok je još nosio naočare sa žicom iza ušiju. Sećam se Oli-
vera u pletenom puloveru i koledžicama, Stjuarta kada je koristio šampon
za suvo pranje kose. Spavala sam sa Stjuartom (žao mi je: nije za štampu)
a Olivera sam odbila. Eto, to su moja dokumenta. Plus što me je Stjuart
proteklih nedelja i meseci gnjavio čitavom pričom na polutajnim ručkovi-
ma i večerama. Iskreno rečeno, prvo sam mislila da mu je nešto drugo na
pameti. Znam, ponovo sam ispala naivčina, priča mog života. Mislila sam
da Stjuart hoće mene da vidi. Prilično glupo, priznajem. Jebi ga, hteo je
samo jedno ogromno uvo u koje će izliti svoje nevolje. Sedela sam s
njim, i uopšte se nije setio da me upita šta ima novo kod mene, a onda se
na kraju večeri izvinio zbog toga što je pričao samo o svom životu da bi
pri sledećem susretu učinio to isto. On je opsednut, blago rečeno, čovek
je opsednut, a meni to ne treba. U ovom trenutku mog života, meni to
stvarno ne treba. To je još jedan razlog zbog kojeg izlazim iz čitave stva-
ri.
Ja mislim da je Oliver napaljen na Stjuarta. Oduvek mi se to činilo. Ne
znam koliko je zaista nastran, ali rekla bih da je napaljen na Stjuarta.
Zato ga je stalno i ponižavao i smejao mu se zato što izgleda neugledno i
što je dosadan. Ponižava ga da nijedan od njih dvojice ne bi morao da
prizna da tu nečeg ima, oduvek, a tu bi i bilo nečega da nisu igrali igru u
kojoj je Stjuart neugledan i dosadan i sasvim neprikladan drug blistavom
Oliveru.
Okej, i sami ste dotle došli. Ne iznenađuje me. Ali, ono što imam da
kažem jeste ovo. Razlog za to što Oliver hoće da poševi Džilijan jeste taj
što je ona ono najviše što on može da postigne u želji da poševi Stjuarta.
Okej? Kapirate? Peni psihička bi to nazvala nekim pravim imenom, ali ja
nisam ona. Ja samo verujem da je za Olivera ševa s Džilijan zapravo ševa
sa Stjuartom.
Razmislite o tome. Odoh sada. Nećete me više videti, osim ako se ne
desi neki pravi preokret u knjizi.
Stjuart: O, ne. Samo ne Val. Poštedite me Val. Sebe poštedite Val.
Ona nam stvarno nije potrebna. Donosi nevolje. Nevolje s N, kako je Oli-
ver imao običaj da kaže.
Ona je ta koja nije htela da vam kaže ime (šta je to s ljudima kad su
imena u pitanju?). Znam je odavno, kao što vam je i sama rekla, u to
nema sumnje. Jeste li primetili da kad god neko kaže kako odavno pozna-
je nekoga, to uvek znači da će o tom nekom reći nešto ružno? A ne, ne
znate vi njih zaista, onako kako ih ja znam, čega se ja sve sećam...
Stara priča, koju Val stalno vrti o meni, jeste da me je poznavala još
dok sam koristio šampon za suvo pranje kose, pre milion godina. Hajde
sada da razjasnimo tu stvar, ako imate strpljenja da vas malo ugnjavim.
Jednom, pre mnogo godina, neko, jedna osoba, rekla mi je kako postoji
neki prah koji se nanese na kosu, utrlja se i iščetka, i posle toga kosa iz-
gleda kao oprana. Dobro? Tako ja kupim taj prah - ovo moram da kažem
u svoju odbranu, sve se događalo nakon što sam negde pročitao kako pra-
nje kose u stvari nije dobro za kosu - koji sam upotrebio samo jedno
veče, prvi i poslednji put, i dok sam stajao u pabu i ispijao svoje piće, iza
mojih leđa začuo se strašan krik. „Stju, imaš užasno mnogo peruti!” - to
je, naravno, bila Val, hvala lepo, uvek je znala da opusti čoveka. A kako
ja nikada nisam imao peruti, opipao sam kosu i rekao: „To je suvi šam-
pon”, na šta je Val obavestila ceo pab kako to nije perut nego suvi šam-
pon, i šta je to, pobogu, i tako dalje, i tome slično. Nakon ovog incidenta,
sasvim logično, čim sam stigao kući bacio sam kutijicu suvog šampona i
nikada ga više nisam koristio, i dan-danas to ne činim.
Ona, ta devojka, uporna je u tome da polaže pravo na vas. Tačnije re-
čeno, žena. Ima trideset jednu godinu, što vam verovatno nije rekla, i na-
kon blistave karijere prodavca paket-aranžmana s popustom, sada radi
kao menadžer u jednoj maloj štampariji u blizini Oksford strita. U jednoj
od onih koje štampaju pozivnice za proslave, koje u prednjem delu imaju
nekoliko fotokopir aparata od kojih je samo jedan ispravan. Shvatite da
ne govorim ovo da bih je ponizio, nego čisto da vam objasnim ulogu mis-
teriozne žene koju je možda igrala pred vama. Eto s kim imate posla. Val
iz Pronto Printa.
Oliver: Ona je šta? Rekla je šta? To je nečuveno, to je kleveta, to je
najodvratnija mensonge koju je mogla da smisli. Ta devojka samo stvara
probleme. Probleme sa P koje je odmah ispred slova R, R kao rospija.
Ona mene odbila po pitanju hopa-cupa? Ona mene, kažete? Ako je
tako, projektujte na krivu ekrana iza svog čela sledeće animirane slike, a
kažiprstom pritisnite dugme na dolbi uređaju da vam ne promaknu nijan-
se sledećeg dijaloga. Nekada, u pradavna vremena, Oliver se, uprkos buč-
nim novogodišnjim obećanjima da to više neće činiti, ponovo obreo na
jednom od onih besmislenih događaja koje posećuje razdragani lumpen-
proleterijat s minijaturnim pivskim kriglama pod miškom, gde sve devoj-
ke divljački uvlače silk kat kao da je lekovit (ne govorim ovo kao uobra-
ženi preobraćenik - ali, ako hoćeš da pušiš, puši), i gde se pribojavate da
će vas u svakom trenutku otpozadi zgrabiti par mlohavih ruku s ciljem da
vam podigne nivo litijuma na način koji uvek pali, uvukavši vas u vijuga-
vu kongu. Reč je o - pogodili ste! - o žurci.
Koliko se ja sećam, Stjuart me je preklinjao da odemo - čisto simbo-
lično vraćanje duga - nema sumnje, zbog svih onih fantastičnih zajednič-
kih provoda s devojkama na kojima je meni uvek zapadala ona drhturavo
debeljuškasta. Kormilareći između vrčeva punih otrova i boca od nepro-
zirnog stakla ukrašenih palminim stablima u kojima se nalazila jetrepara-
juća karipska tečnost, smestio sam se s davnom berbom italijanskog be-
log, u ne sasvim jasnoj nameri da se ubijem kao majka. Srkao sam teč-
nost kroz izuvijanu slamčicu za zabave i sasvim fino napredovao kada se
na moja ramena obrušiše ruke od kojih sam strahovao.
„Au, moj giht!” viknuo sam u strahu od učešća u najprizemnijim ba-
hanalijama. Jer, te večeri nisam bio ponet ludilom plesa.
„Oli, pa ti me izbegavaš”, rekle su Ruke, dok je Tur pokušao vertikal-
no prizemljenje na naslon fotelje u kojoj sam sedeo, što je bio manevar
izvan pilotskog umeća listopadne Val, koja je zbog toga sletela u moje
krilo.
U nekoliko minuta koji su usledili razmenili smo rutinske izlive uljud-
nosti i pošalica, i samo bi najinventivniji izvitoperitelj teksta, najoštriji
protivnik očiglednih namera mogao tu razmenu da shvati na jedan od sle-
dećih načina: 1) da mi je draže da budem u društvu Val nego italijanskog
belog; 2) da bih i za trenutak mogao da lišim svog prijatelja Stjuarta ono-
ga što mlad svet danas često označava izrazom - nesumnjivo nesvesno
prizivajući tu kamilju grbu od želje, tu oazu ugašene žeđi - „njegova part-
nerka”.
Tako smo se mi rastali, civilizovano, koliko sam ja shvatio, ona nas-
tavljajući s kongom, a ja s gracioznim sanjarenjem. Uz ne mnogo više od
boff de politesse.
Val: Moje mišljenje je da postoje dve vrste muškaraca koji mogu da
vas opanjkavaju: oni s kojima ste spavali, i oni s kojima niste.
Stjuart i ja smo bili u ljubanoj vezi a Oliver je pokušao da me smuva.
Stjuart se oženio svojom finom slatkom ženicom a Oliver se smuvao s
njom. Ima li tu neke zakonitosti ili nema?
Stjuartu smeta to što sam primetila njegov suvi šampon, a Oliveru
smeta što nisam bila rada da uskočim s njim u krevet. Ne biste rekli da u
tome ima nečeg čudnog? Mislim, da je baš to ono što im smeta? Ni jedan
od njih dvojice nije ni pomislio da Oliver tuca Džilijan samo zbog toga
što zapravo želi da tuca Stjuarta. Kako vam se to čini?
A da sam na vašem mestu, obratila bih malo više pažnje na Džilijan.
Ona je prava heroina, izdržljiva mala, zar ne? Tata zbriše sa svojom curi-
com a Džili to herojski preživi. Štaviše, teši svoju ojađenu majku. Kako
je to samo nesebično i zrelo. Zatim Džilijan upada u zamku Ljubavnog
Trougla i pogodite ko od troje prođe najbolje? Vidi, vidi, opet gospođica
dotična. Uklještena na sredini ali i dalje s glavom iznad vode radi pravu
stvar - što znači, urniše Stjuarta a na uzici drži Olivera.
Rekla je Stjuartu (koji je rekao meni) da se neke stvari - kao što je za-
vođenje najboljeg prijatelja svoga muža - „jednostavno dešavaju”, i da
dalje moraš da se trudiš koliko možeš. Prilično prosta teorija, zar ne? Slu-
šajte, nema stvari koje se „jednostavno dešavaju”, a posebno ne u takvoj
situaciji. Ono što ta dva momka ne shvataju jeste da se tu isključivo radi
o Džilijan. Tihi i mirni koji tvrde da im se stvari „jednostavno dešavaju”
jesu pravi manipulatori. Uzgred, Stjuarta već izjeda krivica, što i nije tako
loše, zar ne?
A i ono, zbog čega više nije želela da bude socijalni radnik? Da li je
bila jebeno preosetljiva na ljudsku patnju? Greška, upravo obrnuto: ako
mene pitate, ljudska patnja nije bila dovoljno osetljiva prema njoj. Svi ti
unesrećeni ljudi i sjebane porodice nisu cenili tu neverovatnu privilegiju
koja im je ukazana time da njihove muke leči gospođica Florens Najtin-
gejl lično.
I još jedno pitanje. Šta mislite, kad je odlučila da se poigra sa Olive-
rom? Mislim, kad je tačno počela da mu daje zeleno svetlo a da on nije ni
primetio da ona to radi? Nije valjda i s vama igrala istu igru?
Oliver: Dakle, gruba igra? A vrla Val se predstavlja kao Suzana, ona
koja je patila zbog pohotnih staraca. Pa dozvolite mi da raspirim tu mi-
sao. Da su Val u svoj njenoj nagosti krišom posmatrala dva uvažena fosi-
la, pre nego što bi uspeli da joj izbroje mladeže na telu ostali bi samo u
kravatama, a ona bi naplaćivala banku za svako pipanje.
Verovatno zbog kratkoće poznanstva potcenjujete oporu prizemnost
ženskog svedoka pred sobom. Da su Irodove trupe krenule od vrata do
vrata u poteri za sumnjivima, ne bi se zadržali u La Maison de Val. Ona
je od onih kojima je fraza „Želiš li da uđeš na kafu?” aforistična do tačke
nerazumevanja, i onih koji bi smatrali da je apoftegma „Je l’ ti to imaš ši-
šarku u džepu?” dostojna tantričkih mudraca. Tako da Oli i neće biti suvi-
še negalantan ako se još uvek živo seća ko je koga probao da smuva na
žurci.
A kao kaznu za to što sam ustuknuo pred njenim lepljivim dlanovima
(iako priznajem da je viteški odnos prema Stjuartu slabašan razlog, dale-
ko iza nerava, dobrog ukusa, estetskih shvatanja, und so weiter), Val pred
vama izjavljuje, iz čistog trankviliteta, da sam ja biološki predodređen -
da sam bio, da jesam, i da ću biti - za tapirski oblik bebe Stjua, i da osuje-
ćen u svojim uranovskim ambicijama seme rasipam na najpodudarniji su-
rogat koji mogu da pronađem, a to je Džil. Najpre, moram da istaknem da
svakom onom čiji cerebralni korteks ukazuje na Džilijan, kao erotsku za-
menu za Stjuarta, treba savetovati da pod hitno nazove tapacirano vozilo.
Ono što bih dalje želeo da primetim jeste da je vaš doušnik Val posvećeni
posetilac onog smrdljivog odeljka lokalne knjižare koji bi trebalo da se
zove Samosažaljenje, ali je umesto toga misteriozno obeležen kao Samo-
pomoć. Pored telefonskog imenika i Londona od A do Z, njena petite bi-
blioteka sastoji se od knjiga smišljenih da uteše i napumpaju ego: naslov-
ljenih recimo,Život ume da bude pravi skot čak i prema najboljim ljudi-
ma, Pogledajte se u ogledalo i recite zdravo, i Život je konga: priključi se
masi! Prevođenje mračnih dubina ljudskog duha u obrok od jednog inte-
lektualnog zalogaja za ljude mrtvog mozga: eto u tome uživa vaš douš-
nik.
Slušajte me: da se kojim slučajem dogodilo da je Oliverova snažna
seksualnost povremeno sklonila u stranu ono uobičajeno, i da se njegov
heliotropski pogled okrenuo prema nesuđenom Ganimedu Stouk Njuing-
tona, u tom slučaju, da navedem jednu frazu iz standardnog jezika koju
će čak i moja tužiteljka moći da razume, Za mene, druškane, tu ne bi bilo
problema. Tu se pitanje karnalnog zamenika ne bi ni postavljalo.
Stjuart: To nije nešto što ni s čim drugim nema veze. To nije čak ni
sporedno pitanje. Okej, ugnjavio sam Val nekoliko puta, mislio sam da
mi je prijatelj, mislilo sam da prijatelji zato postoje. Iznenada ispada da je
zločin govoriti o svojim problemima, a Oliver je nekakv delinkventni ho-
moseksualac koji je oduvek u potaji vrebao na mene. Mnogo toga lošeg
mislim o svom bivšem prijatelju, ali ne i to. Jedino što sa blatom može da
se uradi jeste da ga ne primećujete, inače će vam se zalepiti.
Za ime božije, hajde da nastavimo s pričom.
Val: Shvatam. Oliver naravno negira da je nastran (zašto bi, pobogu,
neko to pomislio?) ali da jeste, ne bi imao problema da prebaci nogu pre-
ko svog najboljeg prijatelja. A Stjuart, uprkos tome što je verovatno naj-
dosadnija konvencionalna osoba s kojom sam imala nesreću da budem u
vezi, nije ni najmanje uznemiren mojim psihološkim uvidom. On samo
hoće da kaže: Bez komentara. Članovi porote, rekla sam svoje. Ili, tačni-
je, pojasniću svoje. Mislim da su njih dvojica zajedno u ovome.
Džilijan: Najveći broj zahteva za razvod braka koje su podnele žene
od 1973. zasnovan je na iracionalnom ponašanju muža. Primeri iracional-
nog ponašanja su: nasilnost, preterana sklonost piću, preterana sklonost
kockanju ili opšta finansijska neodgovornost i uskraćivanje seksualnih
odnosa.
Reč koja se u pravnom jeziku koristi kada se traži razvod je molba.
Podnosilac zahteva moli da se brak poništi.
Oliver: I još nešto. Ona voli da se pretvara kako je Val skraćeno od
prenom Valeri, bez eclat ali savršeno normalnog imena. Navodno, tako
ponekad potpisuje interne naloge i ljubavnu korespondenciju. Ali, čak joj
se ni tu ne može verovati. Val - ovo je nešto što biste možda voleli da
upamtite - skraćeno je od Valda.
Stjuart: E ovo je za mene suptilno, to ja zovem delikatnim nagovešta-
jem. Šta nalazim neobavezno ostavljeno na stolu kad se vratim u svoju
rođenu kuću? Jednu od onih Kako-da knjiga. Samo što ova nosi naslov
Kako da... preživite razvod. Podnaslov je Priručnik za samce i parove.
Hoću li ja to postati? Planiraju li oni da me u to pretvore? U „samca”?
Da li ste znali da je od 1973. glavni razlog zbog koga se muškarci ra-
zvode od žena na engleskim sudovima neverstvo žene? Šta vam to govori
o ženama, pitam se ja. Dok obratno nije slučaj. Neverstvo muškaraca nije
glavni razlog zbog koga žene traže razvod. Upravo obratno. Izgleda da su
pijančenje i uskraćivanje seksa često osnov da se žene reše svojih partne-
ra.
Dopala mi se jedna rečenica u toj knjizi. Znate li koliko koštaju usluge
pravozastupnika? Ni ja nisam znao. U provinciji cena jednog sata kreće
se od 40 funti naviše (plus porez). U Londonu, od 60 do 70 funti na sat
(plus porez), a prestižnije firme naplaćuju i više od 150 funti na sat (plus
porez). Zbog toga čovek koji je napisao knjigu zaključuje sledeće: „Jasno
je, sa ovakvim cenama jeftinije je nadomestiti mnoge sitnije stvari (sto,
stolicu, set čaša ili nešto slično) nego suočiti se sa zakonskim troškovima
za borbu.” Da, to zvuči sasvim razumno. Naravno, mogao bih jednostav-
no da razbijem ovu čašu koju držim u ruci, plus ostalih pet tamo na poli-
ci, tako da se ne bismo mučili oko podele. Ionako mi se nikad nisu dopa-
dale. Dobili smo ih od ženine uobražene majke.
A kad bih jednostavno rekao Ne neću, ništa loše nisam uradio, neću da
ti dam razvod, nemaš nikakvih dokaza protiv mene, mislim da pod „na-
silništvo” ne spada udarac glavom u nos ženinog ljubavnika, to ne može
biti razlog koga se nisam setio, kad bih samo rekao Ne i ostao čvrsto na
tome, znate šta bi morala da uradi u tom slučaju? Morala bi da se iseli i
ne bi mogla da se razvede narednih pet godina.
Je l’ mislite da bi ih to sjebalo?
Stvarno, pogledajte te čaše. Iz njih možda možete da pijete pemo, ali
ne i viski. Bilo bi zaista jeftinije kupiti takve sitnije stvari nego snositi za-
konske troškove borbe. Nek’ ih sve uzme - sve osim ove, ups, prosto je
skliznula s naslona, je l’ da? Prosto skliznula, odskočila dva metra u visi-
nu i razbila se o kamin. Vi ćete mi biti svedok, hoćete li?
Ili je možda ionako svejedno?
13: Šta ja mislim
Stjuart: Voleo sam je. Zbog moje ljubavi bilo je još lakše zavoleti je.
On je to video. Svoj je život sjebao, pa je ukrao moj. Mesto je potpuno
uništeno u NAPADU CEPELINA.
Džilijan: Volela sam Stjuarta. Sad volim Olivera. Sve sam povredila.
Naravno da osećam krivicu. Kako biste vi postupili?
Oliver: O, bože, siroti stari Oli, pravo uz njegovu mukusnu membranu
u bačvu punu merde, kako je to sumračno, kako gusto i kako neveselo...
Ne, zapravo, ne mislim tako. Evo šta ja mislim. Ja volim Džilijan, ona
voli mene. To je polazna tačka, odatle sve sledi. Ja sam se zaljubio. A u
ljubavi funkcionišu zakoni tržišta što je ideja koju sam pokušao da predo-
čim Stjuartu, iako ne naročito vešto, a koju on, tako nešto se i ne može
očekivati, svakako neće moći objektivno da sagleda. Sreća jednog čoveka
često je sagrađena na nesreći drugog, tako je to u svetu. Nije prijatno, i
zaista mi je užasno žao što se to moralo desiti baš Stjuartu. Verovatno
sam izgubio prijatelja, svog najstarijeg prijatelja. Ali, zapravo i nisam
imao izbora. Niko ga nema, ukoliko ne postane potpuno drugačija osoba.
Ako hoćete da krivite nekoga, krivite onoga ko je izmislio svet, ali ne-
mojte mene kriviti.
I još nešto o čemu razmišljam: zašto su uvek svi na strani jebene kor-
njače? Neka neko za promenu i zecu drži stranu.
I da, primetio sam da sam ponovo rekao sumračan.
14: Sada je u pepeljari samo jedna cigareta