PREDGOVOR

Za uspješno upravljanje financijama, potrebno je poznavati bitna svojstva izvora

financiranja, njihov značaj i načine na koje se do njih može doći kako bi se poduzeću
osiguralo nesmetano obavljanje privrednih aktivnosti, podstakao rast i razvoj te
stekla konkurentska prednost na tržištu. Centalno mjesto u poslovanju poduzeća
predstavljaju poslovne financije čije poslovne odluke uključuju strateške odluke o
financiranju i investiranju.

Rad je nastao sa namjerom da objasni na koje sve načine poduzeće može doći do
neophodnih stredstava i pod kojim uvjetima, kako bi na najadekvatniji način
odgovorilo današnjem turbulentnom poslovnom okruženju, te ostvarilo konkurentsku
prednost i osiguralo neometan rast i razvoj.

Rad je sastavljen od pet poglavlja. U prvom poglavlju je sam uvod koji definiše
problematiku istraživanja, svrhu, cilj i samu strukturu rada. U drugom poglavlju su
obrađeni pojmovi financijskog menadžmenta i poslovnih financija sa osvrtom na
značaj i funkcije poslovnih financija u financiranju poduzeća te osovna pravila
financiranja. U trećem poglavlju akcenat je na financijskim tržištima, njihovim
vrstama i funkcijama. U četvrtom poglavlju su obrađeni izvori financiranja poduzeća
te je definirana njihova uloga u poslovanju poduzeća, kao i vrste financiranja
dostupne poduzećima za prikupljanje financijskih sredstava potrebnih za
proizvodnju, trgovinu, rast i razvoj poduzeća. U posljednjem poglavlju su iznesena
zaključna zapažanja.

Rad je nastao korištenjem mnogobrojne stručne literature od kojih su najznačajniji

radovi prof.dr.sc. Jusufa Kumalića te dr.sc. Zorana Ivanovića, dr. Žarka Ristića, dr.
Slobodana Komazeca, itd.
SAŽETAK

U ovom završnom radu opisan je veliki značaj financijske politike i financijske

funkcije poduzeća, financijskih tržišta, te načini na koje poduzeće može doći do
financijskih sredstava i time financirati svoje aktivnosti. Financijska tržišta su
institucije putem kojih poduzeće ova sredstva može obezbijediti. Poznavanjem
raznovrsnih izvora financiranja, poduzeće je u mogućnosti odrediti najpovoljnije
oblike financiranja za svoj model poslovanja, kako bi ostvarilo veći konkurentsku
prednost na tržištu.

Cilj rada je prikazati važnost poznavanja izvora financiranja poduzeća, kako bi se, po
najpovoljnijim uvjetima prikupila financijska sredstva neophodna za neometano
obavljanje proizvodnje ili trgovine, te rasta i razvoja poduzeća.

Prilikom pisanja su korištene različite znanstvene metode, kao što su: metoda analize
i sinteze, metode indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, kompilacije, te povijesna
metoda.
SADRŽAJ

1. UVOD...................................................................................................................5

1.1. Problem, predmet i objekat istraživanja............................................................5

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze..................................................................5

1.3. Srha i ciljevi istraživanja...................................................................................5

1.4. Znanstvene metode............................................................................................6

1.5. Struktura rada.....................................................................................................6

2. FINANCIJSKI MENADŽMENT I POSLOVNE FINANCIJE............................7

2.1. Pojam i značenje financijskog menadžmenta....................................................7

2.2. Pojam poslovnih financija.................................................................................7

2.3. Uloga, značaj i funkcije poslovnih financija.....................................................8

2.4. Financijsko poslovanje......................................................................................9

2.5. Financijsko planiranje i upravljanje.................................................................10

2.6. Financijski ciljevi poduzeća............................................................................10

2.7. Osnovna pravila financiranja...........................................................................15

2.7.1. Vertikalna pravila financiranja.....................................................................15

2.7.2. Horizontalna pravila financiranja.................................................................16

3. FINANCIJSKA TRŽIŠTA..................................................................................18

3.1. Pojam financijskog tržišta................................................................................18

3.2. Funkcije financijskih tržišta.............................................................................19

3.3. Vrste financijskih tržišta..................................................................................20

4. IZVORI FINANCIRANJA.................................................................................22

4.1. Uloga i značaj izvora financiranja...................................................................22

4.2. Vrste poslovnog financiranja...........................................................................22

4.2.1. Samofinanciranje.........................................................................................23

4.2.1.1. Skriveni oblici samofinanciranja.............................................................24

4.2.1.2. Interni izvori samofinanciranja...............................................................24

3
4.2.1.3. Eksterni izvori samofinanciranja.............................................................26

4.2.1.4. Bruto i neto sredstva za samofinanciranje...............................................26

4.2.2. Zajednička ulaganja.....................................................................................27

4.2.3. Kreditiranje..................................................................................................28

4.2.3.1. Eskontni kredit.........................................................................................29

4.2.3.2. Akceptni kredit.........................................................................................31

4.2.3.3. Avalni kredit.............................................................................................31

4.2.3.4. Kontokorentni kredit................................................................................32

4.2.3.5. Bankarski kredit za obrtna sredstva..........................................................33

4.2.3.6. Lombardni kredit......................................................................................33

4.2.3.7. Rambursni kredit......................................................................................34

4.2.3.8. Vinkulacioni kredit...................................................................................35

4.2.3.9. Potrošački kredit.......................................................................................35

4.2.3.10. Građevinski krediti...................................................................................36

4.2.3.11. Investicioni kredit.....................................................................................36

4.2.3.12. Hipotekarni kredit.....................................................................................37

4.2.3.13. Konzorcijalni kredit..................................................................................38

4.2.3.14. Forfeiting kredit........................................................................................38

4.2.4. Specifični oblici financiranja.......................................................................38

4.2.4.1. Financiranje iz autonomnih izvora...........................................................39

4.2.4.2. Financiranje iz faktoringa.........................................................................39

4.2.4.3. Financiranje iz lizinga..............................................................................40

4.2.4.4. Franšizing aranžman.................................................................................41

4.2.4.5. Varant.......................................................................................................42

4.2.4.6. Financiranje iz financijske pomoći...........................................................42

5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................43

6. LITERATURA....................................................Error! Bookmark not defined.

4
 1. UVOD
U uvodu završnog rada pod nazivom IZVORI FINANCIRANJA PODUZEĆA
posebna pažnja se poklanja sljedećim tematskim jedinicama: problemu, predmetu i
objektu istraživanja, radnoj i pomoćnim hipotezama, svrsi i ciljevima istraživanja te
znanstvenim metodama, korištenim pri obradi rada, te strukturi rada.

1.1. Problem, predmet i objekat istraživanja

Problem istraživanja su različiti načini na koje poduzeće može obezbijediti
financijska sredstva za obavljanje svojih poslovnih aktivnosti.

Predmet ovog rada je financiranje poduzeća te njegovi izvori.

Objekat istraživanja su izvori putem kojih poduzeće može obezbijediti financijska

sredstva potrebna za poslovanje, rast i razvoj.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Radna hipoteza je: Poznavanje raznovrsnih izvora financiranja te mogućnost
obezbjeđivanja financijskih sredstava iz ovih izvora je od presudnog značaja za rast i
razvoj poduzeća u savremenom privrednom okruženju.

Pomoćne hipoteze su:

1. Izborom adekvatnih izvora financiranja, poduzeće može poboljšati svoj

konkurentski položaj na tržištu.
2. Sposobnost poduzeća da dođe do financijskih sredstava po najpovoljnijim
uvjetima je jedan od ključnih faktora uspjeha poduzeća u savremenim
uvjetima poslovanja.

1.3. Srha i ciljevi istraživanja

Svrha izrade ovog završnog rada je definisati pojam financiranja poduzeća te
ukazati na moguće izvore financiranja koje su dostupne poduzećima prilikom
financiranja njihovih poslovnih aktivnosti kao i za njihov rast i razvoj.

Cilj istraživanja je prikazati važnost poznavanja izvora financiranja poduzeća, kako

bi se najefektivnije prikupila financijska sredstva za neometano obavljanje
proizvodnje, prodaje te rasta i razvoja.
5
 1.4. Znanstvene metode
Znanstvene metode korištene prilikom pisanja ovog završnog rada su: metoda
analize i sinteze, metode indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, kompilacije, te
povijesna metoda.

1.5. Struktura rada

Rad se sastoji od četiri međusobno povezana poglavlja.

U prvom dijelu, Uvodu, definirane su sljedeće tematske jedinice: problem i predmet

istraživanja, radna i pomoćne hipoteze, svrha i ciljevi istraživanja te metode i
struktura rada.

U drugom dijelu obrađeni su pojmovi financijskog menadžmenta i poslovnih

financija sa osvrtom na značaj i funkcije poslovnih financija u financiranju poduzeća
te osnovna pravila financiranja.

U trećem dijelu su obrađena financijska tržišta i njihove vrste i funkcije, kao

institucije koje zadovoljavaju potražnju za financijskim sredstvima.

U četvrtom dijelu su obrađeni izvori financiranja te definirana njihova uloga i značaj

u poslovanju poduzeća kao i vrste financiranja koje poduzeće može koristiti kako bi
prikupila sredstva potrebna za proizvodnju, rast i razvoj.

U petom dijelu su iznesena zaključna razmatranja.

6
 2. FINANCIJSKI MENADŽMENT I POSLOVNE FINANCIJE

2.1. Pojam i značenje financijskog menadžmenta

Financijski menadžment obuhvata široko područje ekonomskih aktivnost
posvećenih kapitalu kao vrijednosti koja stvara višak vrijednosti. Pojam predstavlja
složenicu nastalu od riječi financije (novčana sredstva, novac) i riječi menadžent, što
znači upravljanje. Dakle, financijski menadžment bi značio upravljanje kapitalom
poduzeća sa ciljem njegovog uvećanja.

Uspješan financijski menadžment pretpostavlja izvršavanje specifičnih

financijskih aktivnosti. U velikim poduzećima obično postoje specijalizirani
financijski djelatnici, koji se isključivo bave financijskim menadžmentom, dok se u
manjim poduzećima time bave vlasnici uz pomoć knjigovođa ili sekretarica.

Prilikom donošenja poslovih odluka o pribavljanju novčanih sredstava, financijski

menadžer posebnu pažnju poklanja: visni potrebnih novčanih sredstava, dinamici
pribavljanja novčanih sredstava, dinamici vraćanja, mogućim izvorima fianciranja,
uvjetima financiranja, stepenu financijskog rizika i najboljoj kombinaciji izvora
financiranja. U okviru financijskog menadžmenta iniciraju se i planiraju najbolje
kombinacije novčanih potreba za poslovanje poduzeća i ostvarivanje najpovoljnijeg
neto dobitka u odnosu na ukupno procijenjenu vrijednost poduzeća.1

Ukoliko se odnosi i procesi reprodukovanja financijskog kapitala poduzeća koji je

u funkciji ostvarivanja poslovnih i razvojih ciljeva poduzeća nazovu poslovnim
financijama, onda se kompletno upravljanje poslovnim financijama može nazvati
financijskim menadžmentom.2

2.2. Pojam poslovnih financija

Naziv “financije” potiče od latinske riječi “finantio” koja se odnosila na plaćanje.
U savremenom jeziku, financije potiču od francuske riječi “finance” što znači
financirati ili prikupljati novac radi obavljanja neke djelatnosti. Financije danas
predstavljaju nauku o upravljanju novcem.

Poslovne financije igraju značajnu ulogu u poslovanju i razvoju poduzeća i

predstavljaju jedno od područja financija koje se bavi financiranjem poslovnih
1
2

7
subjekata. Općenito, financije se mogu definirati kao skup teorija, principa i tehnika
koje se bave menadžmentom resursa poduzeća, vlada i pojedinaca.

Poslovne financije zauzimaju centralno mjesto u poslovanju poduzeća a njihove

osnovne odluke uključuju strateške odluke o financiranju i investiranju te taktičke
odluke kao što su menadžment bruto radnog kapitala i kratkoročno financiranje.3

2.3. Uloga, značaj i funkcije poslovnih financija

Poslovne financije obuhvataju:

a) Sistem novčanih tokova u društvenoj reprodukciji

b) Kružno kretanje novčanih sredstava u sferi proizvodnje, razmjene, raspodjele i
potrošnje;
c) Financijski odnosi između ekonomskih subjekara u privredi i društvu;
d) Upravljanje financijskim sredstvima
e) Financiranje tekućih i razvojnih potreba poduzeća.

Uspostavljanje financijskih osnosa se vrši između mnogobrojnih i različitih

privrednih i izvanprivrednih subjekata. Osnove zasnivanja ovakvih odnosa su brojne:
kupovina i prodaja, udruživanje sredstava, zajednička ulaganja, krediti, raspodjela
dohotka, porezi, doprinosi, ugovorne i zakonske obaveze, saniranje gubitaka, itd.
Financijski odnosi mogu biti unutrašnji, koji funkcionišu unutar organizacije, ili
eksterni, koji funkcionišu između različitih organizacija.

Centralno mjesto u financijskim odnosima predstavlja novac, odnosno, novčana

sredstva. Organizacija pribavlja novac za potrebe normalnog odvijanja procesa
proizvodnje a realizacijom roba i usluga uložena novčana sredstva se oslobađaju za
nove proizvodne programe, proširivanje proizvodnje, zadovoljavanje ličnih i
zajedničkih potreba radnika, itd. Dobit predstavlja osnov i izvor financiranja jednog
poduzeća a time i financijske funkcije i financijskih tokova organizacija. Novčani
odnosi su osnov za uspostavljanje financijskih odnosa. Novčanim sredstvima se
ostvaraju potraživanja i plaćaju dugovanja. Prema vrsti i namjeni, novčana sredstva
možemo podijeliti na novčana sredstva za redovno poslovanje i namjenska novčana
sredstva.4

3
4

8
 Funkcije poslovnih financija se mogu sistematizirati na sljedeći način:

1. Efikasno osiguranje procesa rada novčanim sredstvima – Odnosi se na

pribavljanje financijskih sredstava za poslovanje u predviđenom roku i za
predviđene namjene, te funkcije poslovne politike poduzeća;
2. Racionalno korištenje financijskih sredstava – Impricira angažovanje
novčanih sredstava za funkcionisanje procesa rada, realizaciju gotovih
proizvoda i usluga i reprodukovanje sredstava na principima ekonomičnosti,
produktivnosti i retantabilnosti.
3. Planska raspodjela sredstava – Odnosi se na upotrebu novčanih sredstava za
zadovoljavanje potreba rasta poduzeća, potreba radnika i društva;
4. Obezbjeđenje financijske stabilnosti i ravnoteže – Podrazumijeva stabilnu
financijsku situaciju. Financijska situacija poduzeća je stanje financijskih
odnosa te obim i struktura financijskih tokova poduzeća.
5. Ostvarenje financijske evidencije i kontrole – Vezuje se za financijski politiku
kao skup načela, metoda, propisa i instrumenata u procesu provođenja
poslovnih odluka te realizaciji zadataka poslovnih financija.
6. Sprovođenje samostalne financijske politike – Dugoročno oblikovanje stabilne
financijske snage poduzeća, koja obuhvata sposobnost financiranja i
povećanja imovine, sposobnost plaćanja i investiranja te sposobnost
maksimizacije dobitka u srednjem i dugom roku.5

2.4. Financijsko poslovanje

Priroda financijskih tokova opredjeljuje sadržaj financijskog poslovanja poduzeća,
od kojih treba istaći sljedeće: pravnu, institucionalnu, ekonomsku, novčanu,
administrativno-financijsku i plansku sadržinu.

Financijski poslovi odlikuju se pravnom, formalnom sadržinom, kojom se definira

forma financijskih poslova iz koje proističu prava i obaveze regulisane zakonskim
propisima. Institucionalna sadržina financijskih poslova proističe iz društveno-
ekonomskih odnosa. Ekonomska sadržina proističe iz činjenica da su svi novčani
tokovi proizašli iz ekonomskih tokova, odnosno, privređivanja. Cjelokupno
financijski poslovanje ima novčanu sadžinu, tj. vezano je za novčani promet,
odnosno, funkcije novca u društvenoj reprodukciji. Administrativno – financijska

9
sadržina poslovnih financija ogleda se u cirkulaciji poslovnih dokumenata koji su
propisani zakonom, u angažovanju radnika u administrativnim poslovima i
formiranju financijske službe. Planska sadržina financijskih poslova se ogleda u
planskom usmjeravanju materijalno-financijskih odnosa u društvenoj reprodukciji
udruženog rada.

Financijsko poslovanje poduzeća obuhvata:

1. Cjelokupno poslovanje novčanim sredstvima;

2. Poslove prikupljanja i plasiranja novčanih sredstava
3. Izvršavanje zadataka financijske funkcije;
4. Provođenje financijske politike;
5. Obavljanje poslova evidencije, analize i kontrole financija

2.5. Financijsko planiranje i upravljanje

Financijsko poslovanje se ogleda u financijskoj snazi poduzeća a to je:

- Trajna sposobnost plaćanja obaveza

- Trajna sposobnost financiranja
- Pribavljanje sredstava od drugih pod boljim uslovima
- Trajna sposobnost investiranja u poslovanje i razvoj
- Trajna sposobnost povećanja imovine vlasnika
- Trajna sposobnost zadovoljavanja financijskih interesa učesnika u procesu

Suština financijskog upravljanja i poslovanja se ogleda u vođenju financijske

politike te pomoći u vođenju politike poduzeća.6

2.6. Financijski ciljevi poduzeća

Osnovni financijski ciljevi poduzeća su pokriveni financijskom politikom
poduzeća. Financijska politika predstavlja osnovnu upravljanja financijama nekog
poduzeća. Nije usmjerena samo na utvrđivanje financijskih ciljeva nego i na
pronalaženje najboljih metoda i postupaka kojima će se doći do tih ciljeva. Stoga se
financijska politika posmatra sa dva aspekta: kao praksa i kao naučna disciplina. Kao
naučna disciplina, temelji se na principima kojima se rukovode financijski organi u

10
poduzeću pri donošenju odluka. U praksi, to je svakodnevna aktivnost vezana za
utvrđivanje financijskih ciljeva i njihove realizacije.

Financijska politika obuhvata dva odvojena financijska procesa: pribavljanje

financijskih sredstava i njihova upotreba. Ciljevi financijske politike proizilaze iz
ciljeva sveukupne poslovne politike poduzeća. Osnovni ciljevi se odnose na
pribavljanje i korištenje financijskih sredstava, financijsku stabilnost, likvidnost i
ostvarivanje najboljih rezultata. Poslovna politika poduzeća se direktno prilagođava
financijskoj politici, u uvjetima kada financijske mogućnosti predstavljaju osnovni
okvir razvoja poslovanja.

Poslovna politika svakog poduzeća polazi od određenih načela, kao osnovnih

izvora saznanja uz pomoć kojih će se doći do cilja. Financijska politika, kao politika
financijske funkcije poduzeća, ima za cilj postizanje i održavanje financijske snage
poduzeća korištenjem utvrđenih načela poslovanja. Pod financijskom snagom se
podrazumijeva trajna sposobnost plaćanja, trajna sposobnost financiranja, očuvanje
imovine i povećanje imovine.

Trajna sposobnost plaćanja podrazumijeva da poduzeće u svakom trenutku može

podmiriti svoje dospjele obaveze. Trajna sposobnost financiranja podrazumijeva da
poduzeće može financirati ulaganja a da pri tome ne ugrožava likvidnost,
rentabilnost i autonomiju poduzeća. Očuvanje imovine je poslovanje bez gubitaka, a
u uslovima inflacije, očuvanje vrijednosti sopstvenih sredstava. Povećanje imovine
podrazumijeva akumulaciju dobiti, što povećava sposobnost financiranja iz vlastitih
izvora.

Financijska politika je polazna djelatnost financijskog upravljanja u poduzeću.

Centralna pitanja financijske politike su osnovne odluke o poslovanju sa financijskog
aspekta. Sama po sebi, financijska politika predstavlja veoma složenu aktivnost
poduzeća. Iz tog razloga se nametnula potreba za utvrđivanjem parcijalnih
financijskih poltika koje se konsoliduju u jedinstvenu financijsku politiku poduzeća.
Pod parcijalnim financijskim politikama se podrazumijeva sljedeće:

1. Politika pribavljanja financijskih sredstava

2. Politika financiranja tokova reprodukcije
3. Politika plasmana viška financijskih sredstava

11
 4. Politika financiranja investicija
5. Politika zajedničkih ulaganja

Utvrditi ciljeve financijske politike nekog poduzeća znači opredijeliti se za neku

orjentaciju u financijskom poslovanju. Ciljevi se dijele na one kojima se želi postići
optimalna struktura sredstava i ciljeve kojima se postiže optimalna likvidnost,
odnosno, najpovoljniji financijski rezultat. Od ostvarenja ovih ciljeva zavisi
realizacija ciljeva financijske politike poduzeća. Polazni financijski ciljevi poduzeća
definišu financijsku situaciju u pogledu strukture sredstava i izvora koja će omogućiti
da se ostvari odgovarajući financijski rezultat.

Načela financijske politike su ključna osnova u vezi sa saznanjima koja određuju

način rada u ostvarivanju ciljeva financijske politike. Zajednička karakteristika svih
načela je da se nalaze u međusobnoj sprezi. Prioritetni zadatak financijske politike je
njihovo optimalno usaglašavanje.

Osnovna načela financijske politke su:

1. Načelo financijske stabilnosti. Načelo polazi od odnosa između

dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno
pozajmljeni kapital. Ovaj odnos treba da je manji od 1 ili maksimalno 1. U toj
situaciji, prisutna je dugoročna financijska ravnoteža. Ukoliko je ovaj odnos
manji od jedan, vezana sredstva su manja od sopstvenog i pozajmljenog
kapitala te se dugoročna financijska ravnoteža pomjera prema izvorima
sredstava, čime se stvara sigurnost za održavanje likvidnosti. Da bi se
uspostavila odgovarajuća financijska ravnoteža, potrebno je definisati
dugoročno vezana sredstva i odnos sopstvenog i tuđeg kapitala. Dugoročno
vezana sredstva su osnovna sredstva, dugoročne plasmane i trajno vezana
sredstva. Ukoliko su trajno vezana sredstva pokrivena sopstvenim kapitalom,
lakše je održati financijsku stabilnost poduzeća.
2. Načelo likvidnosti. Načelo likvidnosti je princip financijske politike
koji se definira kao sposobnost poduzeća da izmiri dospjele obaveze u bilo
kom trenutku. Likvidna sredstva su novac a ostali oblici se kategoriziraju u
različite grupe prema brzini konverzije u novac. Mogućnost plaćanja
dospjelih obaveza zavisi od brzine pretvaranja sredstava u novac te od roka
dospijeća obaveza za plaćanja. Kada struktura imobilizacije sredstava

12
odgovara raspoloživosti izvora sredstava po roku i obimu dok se rizik
istoremeno svodi na nulu, moguće je održavanje konstantne likvidnosti.
Između načela likvidnosti i načela financijske stabilnosti postoji međusobna
uslovljenost. Kada je koeficijent financijske stabilnosti = 1, onda je i
likvidnost = 1. Ovo važi samo ukoliko je likvidnost uvećanja za kratkoročno
vezana sredstva i kratkoročne obaveze. Održavanje likvidnosti ne zavisi samo
od financijske stabilnosti nego i od usklađenosti rokova vezivanja
kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih obaveza.
Ako su prvi jednaki drugima, pojavit će se takozvana likvidna rezerva. Ona
predstavlja razliku između sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno
pozajmljeni kapital i dugorono vezana sredstva. Likvidna rezerva omogućava
stvaranje uslova za sigurnost u održavanju likvidnosti ali se preko nje
istovremeno umanjuje rentabilnost, budući da ova sredstva nisu uključena u
reprodukciju i ne doprinose ostvarivanju financijskog rezultata.
3. Načelo rentabilnosti. Načelo rentabilnosti znači uvećavanje ili prirast
angažovanih sredstava poduzeća. Rentabilnost predstavlja težnju poduzeća da
ostvari što veću dobit u odnosu na angažovana sredstva. Što je odnos dobiti
prema ovim sredstvima veći, rentabilnost je veća i obrnuto. Rentabilnost
zavisi od razlike između ukupnih prihoda i rashoda te ukupne mase
angažovanih sredstava na izvršenju konkretnog posla. Pokazuje koliko svaka
marka angažovanih sredstava ostvaruje profita i pokazatelj je uspješnosti
poslovanja poduzeća.
4. Načelo financijske elastičnosti. Ovo načelo polazi od pretpostavke da
poduzeće mora prihvatiti dodatne izvore financiranja. Ogleda se u relaciji
sposobnosti pribavljanja jeftinijih izvora financiranja (tuđih), u pravo vrijeme
i potrebnom obimu, te povratu tih sredstava kreditorima bez posljedica po
likvidnost poduzeća i njegovo kontinuirano poslovanje. Mogućnost
pribavljanja dopunskih izvora financiranja zavisi od dva faktora: stanja
ponude i potražnje kapitala na tržištu i kreditne sposobnosti poduzeća. Kada
je ponuda kapitala veća od potražnje, cijena dopunskih izvora financiranja
(kamata) pada, i obrnuto. Ocjena kreditne sposobnosti direktno zavisi od
rentabilnosti, buduće likvidnosti, financijskog položaja, konkurentnosti, itd.
Treba da odgovori na pitanje kakve će promjene nastati u pogledu
financijskog rezultata i položaja poduzeća nakon pribavljanja dopunskih

13
 izvora financiranja. Kreditori najčešće traže upis hipoteke na nekretninu pa se
na ovaj način smanjuje elastičnost poduzeća budući da se ova nekretnina ne
može otuđiti sve dok se dodatno ulaganje ne otplati.
5. Načelo financijske nezavisnosti. Načelo polazi od zahtjeva da
poduzeće treba da bude nezavisno od povjerilaca poduzeća. U direktnoj je
sprezi sa prethodno spomenutim načelima. Nezavisnost poduzeća zavisi od
načina dobijanja kredita i instrumenata obezbjeđenja kao i od obaveza
poduzeća prema dobavljačima. Što je broj dobavljača veći, veća je i
nezavisnost poduzeća.
6. Načelo financijske snage Ovo načelo predstavlja skup više načela:
a) Načelo racionalnog financiranja (formiranje najpovoljnije kombinacije
izvora financiranja i ubrzane cirkulacije financijskih sredstava, direktno
utiče na načelo likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti financiranja)
b) Načelo likvidnosti (obezbjeđenje potrebnih novčanih sredstava za
izmirenje dospjelih obaveza, direktno utiče na načelo sigurnosti i
rentabilnosti)
c) Načelo sigurnosti (obezbjeđenje nesmetanog financijskog poslovanja
poduzeća u određenom vremenskom intervalu, direktno utiče na načelo
rentabilnosti)
d) Načelo rentabilnosti (maksimizacija profita u odnosu na uložena
sredstva, direktno utiče na načelo financijalnosti, akumuliranja i
mobilizacije financijskih sredstava)
e) Načelo financijalnosti (ostvarivanje pozitivnog financijskog rezultata
baziranog na smanjenim troškovima i najpovoljnijoj kombinaciji
financijskih izvora, direktno utiče na načelo racionalnog financiranja i
načelo akumuliranja i mobilizacije financijskih sredstava)
f) Načelo akumulacije i mobilizacije financijskih sredstava (povećanje
sopstvenih izvora sredstava putem akumulacije, većeg koeficijenta obrta,
većeg ulaganja i obima zajedničkih domaćih i inostranih ulaganja,
direktno utiče na načelo racionalnog financiranja poduzeća)

Sva ova načela su međusobno povezana a skupa čine načelo financijske snage
poduzeća. Financijska snaga se može posmatrati kvantitativno i kvalitativno, pri

14
čemu se u kvantitativnom smislu podrazumijeva obim sredstava a u kvalitativnom
trajna sposobnost plaćanja, financiranja, očuvanja i povećanja imovine.

2.7. Osnovna pravila financiranja

Pravila financiranja su, u stvari, kriterijumi za izbor sredstava financiranja i
osnovna svrha im je da budu smjernice za donošenje odluka o financiranju. Nastala
su kao rezultat pokušaja financijske teorije i prake da postave univerzalne standarde
koji bi važili za sve privredne subjekte u svim uvjetima poslovanja. U kvantitativnom
smislu, pravila financiranja određuju:

a) Strukturu izvora sredstava prema porijeklu i roku raspoloživosti

(vertikalna pravila financiranja)
b) Odnose pojedinih dijelova sredstava posmatranih po roku imobilizacije i
pojedinih dijelova izvora posmatranih po roku raspoloživosti
(horizontalna pravila financiranja)

2.7.1. Vertikalna pravila financiranja

Ova pravila kažu da je potrebno obezbijediti sigurnost dužnika i povjerioca,
rentabilnost i autonomiju poduzeća kao dužnika, kroz strukturu izvora sredstava.
Pravila se odnose na pasivu bilansa stanja te se pojavljuju kao pojedinačni pravila:

1. Pravilo odnosa sopstvenog prema pozajmljenom kapitalu – pravilo se

javlja u formi postavljenih relacija, minimalnih zahtjeva ili donjih granica
za financiranje poslovanja poduzeća sopstvenim kapitalom. Najčešće se,
kao donja granica, uzima odnos 1:1, odnosno jednakost sopstvenog
kapitala prema pozajmljenom kapitalu ali se postavljaju i drugačiji
zahtjevi pa se može reći da nema opšte prihvaćenog pravila za odnos
sopstvenog i pozajmljenog kapitala.
2. Pravilo odnosa rezervi prena nominalnom kapitalu – pravilo zahtijeva da
poduzeće formira odgovarajuće rezerve kako bi se obezbijedio nominalni
kapital. Rezerve treba da iznose 50% sopstvenog kapitala, odnosno, 25%
ukupnog kapitala poduzeća, pri čemu se ima u vidu pravilo jednakosti
sopstvenog i pozajmljenog kapitala. U suštini, ovo pravilo se primjenjuje
samo kao preporuka i nije značajnije podržano u praksi.

15
 3. Pravilo odnosa dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu – potrebno je
da pravilo uvažava djelatnost poduzeća te na osnovu toga strukturu
imovine ili sredstava. Odnos između dugoročnog i kratkoročnog kapitala
treba da se kreće ispod kritične tačke na kojoj se ometa ili ugrožava
kontinuitet poslovanja od strane davaoca kredita.

2.7.2. Horizontalna pravila financiranja

Likvidnost poduzeća se obezbjeđuje kroz relacije pojedinih dijelova sredstava i
pojedinih dijelova izvora sredstava. Odnose se i na aktivu i na pasivu bilansa stanja,
te se izražavaju u vidu nekoliko pojedinačnih pravila. Horizontalna pravila
financiranja su sljedeća:

a) Zlatna pravila financiranja

 Zlatno bankarsko pravilo financiranja
 Zlatna bilansna pravila financiranja
b) Ostala pravila financiranja
 Pravilo financiranja 1:1 (acid test)
 Pravilo financiranja 2:1 (current ratio)
 Pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza

Zlatno bankarsko pravilo financiranja zasniva se na težnji banaka da u svakom

trenutku održe likvidnost. Banke ne smiju koristiti primljeni tuđi kapital pod
povoljnijim vremenskim uslovima od onih pod kojima je kapital dobiven. Mora
postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta primljenih i plasniranih kredita. Kratkoročna
sredstva moraju biti uložena kratkoročno a dugoročna dugoročno. Kada se ovo
pravilo primjeni na poduzeće, znači da mora postojati podudarnost između vremena
angažovanja sredstava poduzeća i trajanja raspoloživosti pozajmljenog kapitala.
Pravilo ipak nije opšteprivaćeno u praksi. Banke i privredna poduzeća ne moraju da
ugroze svoju likvidnost jer za njeno održavanje nije neophodna usklađenost vremena
angažovanja sredstava i trajanja raspoloživosti pozajmljenog kapitala, nego
usklađenost novčanih tokova. Poslovne banke često krše ovo pravilo ali uspijevaju
održati visok nivo likvidnosti obnavljanjem kratkoročnih izvora financiranja, tj.
pribavljajući depozite po viđenju i kredite za likvidnost od strane Centralne banke i
drugih banaka.

16
 Zlatna bilansna pravila financiranja predstavljaju aplikaciju zlatnog bankarskog
pravila na privredna poduzeća. U osnovi bilansnih pravila leži zahtjev bankarskog
pravila financiranja da izvori po roku raspoloživosti i visini, moraju odgovarati
uloženim sredstvima. Razlikuju se dva bilansna pravila: bilansno pravilo u užem i
bilansno pravilo u širem smislu. Zlatno bilansno pravilo u užem smislu predstavlja
zahtjev da dugoročni izvori sredstava budu jednaki dugoročno imobilisanim
sredstvima. Osnovna sredstva moraju biti financirana sopstvenim kapitalom a obrtna
sredstva budu pokrivena kratkoročnim izvorima financiranja. Zlatno bilansno pravilo
u širem smislu predstavlja zahtjev da se stalnim kapitalom financiraju ne samo
osnovna sredstva već i dio obrntih sredstava koji je trajno vezan za poslovanje, te
ima karakter stalno imobilisanih sredstava poduzeća, kao i osnovna sredstva. Ovo su
minimalne zalihe repromaterijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda čiji
nivo ne smije pasti ispod minimuma jer će se prekinuti kontinuitet proizvodnje.

Pravilo financiranja 1:1 je poznato pod nazivom “acid test”, a predstavlja

rigorozniji zahtjev od bilansnog pravila u širem smislu, jer traži pokrivenost ukupnih
zaliha dugoročnim izvorima financiranja. Po ovom pravilu, kratkoročni izvori
financiranja moraju biti jednaki zbirom potraživanja, hartija od vrijednosti i gotovine
poduzeća. Primjenom ovog pravila, svaka marka kratkoročnih obaveza mora biti
pokrivena jednom markom kratkoročnih sredstava u obliku novčanih sredstava,
hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja. Ovo pravilo se u literaturi označava
i kao koeficijent prvog stepena likvidnosti. Ako ukupne zalihe predstavljaju trajna
obrtna sredstva, ovo pravilo je komplementarno sa zlatnim bilansnim pravilom u
širem smislu. Pravilo se ne može, međutim, prihvatiti kao opšte važeći kriterijum za
ocjenu financijske situacije poduzeća, niti se njegovom primjenom automatski
obezbjeđuje likvidnost poduzeća. Poduzeće može biti nelikvidno čak i ako je uspjelo
ostvariti ovaj odnos 1:1, odnosno likvidno a da ga nije uspjelo zadovoljiti.

Pravilo financiranja 2:1 je poznato i kao “current ratio”. Traži da vrijednost

obrtnih sredstava bude najmanje dvostruko veća od visine kratkoročnih obaveza.
Primjenom ovog pravila neophodno je da jedna marka kratkoročnih izvora
financiranja bude pokrivena sa dvije marke obrtnih sredstava. Pravilo se često
označava i kao koeficijent drugog stepena likvidnosti ili koeficijent opće likvidnosti.
Jedna polovina obrtnih sredstava iz poduzeća biti će financirana iz dugoročnih a
druga polovina iz kratkoročnih izvora financiranja. Osnovni nedostatak pravila je u

17
činjenici da zanemaruje strukturu izvora te iz tog razloga nije u širokoj praktičnoj
upotrebi.

Pravilo odnosa gotovine i kratkoročnih obaveza se odnosi na nužnost postojanja

minimalnog iznosa gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze, kako bi se
obezbijedila likvidnost poduzeća. Odnos gotovine i kratkoročnih obaveza treba
definisati za svako poduzeće posebno u zavisnosti od faktora kao što su djelatnost,
financijska ravnoteža, nivo likvidnosti poduzeća, stepen uspostavljenih odnosa sa
kupcima i dobavljačima.7

3. FINANCIJSKA TRŽIŠTA
Tržišta su institucije koje se organizuju s ciljem alokacije rijetkih resursa ovisno o
potražnji koja za njima postoji. Kupci i dobavljači se susreću na tržištima kako bi
razmjenjivali dobra i usluge, a tržišta određuju koja vrsta dobara i usluga će se
proizvoditi i u kojim količinama. Sva tržišta se mogu podijeliti u tri grupe: tržište
čimbenika, tržište proizvoda i financijska tržišta.8

3.1. Pojam financijskog tržišta

Financijsko tržište zadovoljava tražnju poduzeća za novčanim sredstvima sa jedne
strane, a sa druge strane omogućava vlasnicima novčanih sredstava da ostvare prihod
na svoju imovinu. Financijsko tržište je organizovano mjesto i prostor na kome se
traže i nude financijsko novčana sredstva i na kome se formira cijena ovih sredstava
u zavisnosti od ponude i potražnje. Financijsko tržište se može definirati i kao skup
svih financijskih transakcija u oblasti nacionalne ekonomije kojima se uspostavljaju i
realiziraju društveno-proizvodni odnosi iz kupoprodajnih financijskih dokumenata.

Značaj financijskog tržišta za nacionalnu ekonomiju ogleda se u optimizaciji nivoa

novčane mase, likvidnosti nacionalne ekonomije, ostvarenja profitabilnosti,
omogućavanja nesmetanog procesa proizvodnje i prometa, itd. Financijsko tržište
omogućava:

- Brzo imovinsko i financijsko restrukturiranje subjekata u skladu sa

potrebama tržišta
- Brisanje granica između likvidnih i nelikvidnih sredstava

7
8

18
 - Disperziju rizika kroz strukturiranje imovine
- Konstantno prilagođavanje ročnosti izvora i plasmana sredstava
- Izbor plasmana prema znacima tržišta
- Stalnu promjenu oblika imovine i kombinovanje prema prinosima
- Vrednovanje imovine i kvaliteta učesnika na financijskom tržištu9

3.2. Funkcije financijskih tržišta

Financijski sistem, odnosno, financijska tržišta imaju 7 osnovnih funkcija u
savremenoj privredni. To su funkcija štednje, funkcija bogatstva, funkcija
likvidnosti, kreditna funkcija, funkcija plaćanja, funkcija rizika i funkcija politike.

Financijska tržišta predstavljaju kanal za javnu štednju. Financijski instrumenti

koji postoje na tržištu novca i kapitala predstavljaju profitabilni i nisko rizičan okvir
javne štednje. Kroz ovo se tržišta usmjeravaju u investicije čime se povećava životni
standard u budućnosti.

Instrumenti financijskog tržišta predstavljaju odličan način sa čuvanje bogatstva,

odnosno očuvanje vrijednosti ili održavanje kupovne snage, do trenutka kada su im
sredstva potrebna. Obveznice, dionice, depoziti i drugi instrumenti nisu podložni
obezvređivanju tokom vremena i obično generiraju dohodak a rizik gubitka je
najčešće daleko niži neko kod drugih oblika spremanja bogatstva.

Financijska tržišta također obezbjeđuju mogućnost konverzije financijskih

instrumenata u gotovinu uz mali rizik gubitka, čime se obezbjeđuje likvidnost. Novac
je jedini financijski instrument koji posjeduje perfektnu likvidnost, može se trošiti u
obliku u kojem postoji bez potrebe konverzije u neki drugi oblik, ali daje najmanji
prinos od sve imovine kojom se trguje u financijskom sistemu.

Financijska tržišta daju kredite kojma se financira potrošnja i investicije. Kredit

predstavlja posuđivanje sredstava u zamjenu za obećanje plaćanja u budućnosti.

Financijska tržišta sadrže i mehanizme za plaćanje dobara i usluga. Financijska

imovina, novac na tekućim računima, kreditne i debitne kartice, služe kao medij
razmjene kod izvšenja plaćanja.

19
 Putem financijskih tržišta, potrođačima se nudi i zaštita od životnih, zdravstvenih,
vlasničkih i rizika dohotka. Ovo se radi prodajom polica životnog osiguranja i
osiguranja imovine od štete.Financijska tržišta nude i mogućnost ograđivanja od
rizika promjene cijena financijskih instrumenata, odnosno promjene kamatnih stopa.

Politička funkcija financijskih tržišta ogleda se u provođenju stabilizacijske

politike i izbjegavanju prevelike inflacije. Država to radi tako što podešava kamatne
stope i utiče na raspoloživost kreditnih sredstava.10

3.3. Vrste financijskih tržišta

Financijska tržišta se mogu podijeliti prema različitim kriterijima.

U zavisnosti od toga da li je u pitanju trgovina novim ili već izdatim financijskim

instrumentima, razlikuju se primarno i sekundarno tržište.

Sa aspekta karakteristika instrumenata kojima se trguje, financijska tržišta mogu

biti: tržišta dužničkih instrumenata (obveznice, blagajnički i komercijalni zapisi,
certifikati o depozitu) i tržišta vlasničkih instrumenata (akcije).

Sa aspekta ročnosti instrumenata, tržišta mogu biti: tržište novca i tržište kapitala.

Primarno tržište služi za trgovinu novim emisijama vrijednosnih papira. Radi se o

prvoj emisiji ali i o kasnijim emisijama tokom kojih neki prvi put postaje vlasnik
vrijednosnog papira. Glavna funkcija primarnog tržišta je prikupljanje financijskih
sredstava za nove investicije u zgrade, strojeve, opremu i zalihe. Izdavalac ovih
instrumenata može biti bilo koje pravno lice. Primarna tržišta igraju važnu ulogu u
mobilizaciji viškova novčanih sredstava.

Na sekundarnom tržištu se trguje vrijednosnim papirima koji su ranije izdati

(emitirani), odnosno koji su već ranije otkupljeni od strane investitora. Glavna
funkcija sekundarnog tržišta je da osigura likvidnost investitorima u vrijednosne
papire, tj. da bude sredstvo konverzije postojećih dionica, obveznica i drugih
vrijednosnih papira u gotov novac. Ukoliko sekundarno tržište ne bi postojalo, mali
broj privrednih subjekata bi želio kupiti hartije od vrijednosti na primarnom tržištu,
čime bi se smanjila ponuda kapitala potrebnog za financiranje razvojnih projekata i
rasli troškovi financiranja. Ovo bi usporilo privredni rast. Obim trgovine na

10

20
sekundarnom tržištu je daleko veći od trgovine na primarnom tržištu ali sekundardno
tržište ne podržava nove investicije.11

Kao što je napomenuto, sa aspekta ročnosti, financijsko tržište se može podijeliti

na tržište novca i tržište kapitala. Međutim, skoro je nemoguće striktno podijeliti ova
dva tržišta. Podjela je hipotetička jer se sve sa rokom do godine dana smatra
kratkoročnim ulaganjem, a preko godine dugoročnim ili investicionim s tim što
danas postoje investicioni plasmani i na kraće rokove a postoji i mehanizam stalnih
prelivanja novca sa tržišta novca na tržište kapitala i obrnuto. Dosta je teško odrediti
šta je po svojoj prirodi i funkciji kratkoročno a šta dugoročno, te je podjela više
formalna nego suštinska.

Na tržištu novca se traže i nude kratkoročna novčana sredstva i kratkoročne hartije

od vrijednosti, čime se zadovoljavaju potrebe za likvidnošću, prometom i
proizvodnjom a vlasnicima slobodnih novčanih sredstava se omogućava zamjena
novca za druge likvidne plasmane uz ostvarivanje prihoda od kamata. Novčano
tržište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju, nego se radi o
skupu različitih tržišta i specijalnista, kompetitivno je, nepersonalno i veleprodajno.
Tržište novca se može dalje dekomponirati na: tržište žiralnog novca, kreditno,
eskontno, lombardno, devizno i tržište kratkoročnih kartija od vrijednosti.

Tržište kapitala je skup institucija, financijskih instrumenata i mehanizama kojima

se dugoročna sredstva štednje prenose od suficitarnih ka deficitarnim, sa svrhom
razvoja, što će omogućiti budući tok prihoda iz kojih će se vraćati pozajmljena ili
uložena sredstva zajedno s prinosima. Na ovom tržištu se prodaju i kupuju dugoročna
novčana sredstva, odnosno kapital, i dugoročne hartije od vrijednosti, tzv.efekti.
Učesnicima se pruža mogućnost da brzo promijene strukturu i smjer svojih
investicionih plasmana. Tržište kapitala se dalje može podijeliti na: kreditno-
investiciono, hipotekarno i tržište dugoročnih hartija od vrijednosti.12

4. IZVORI FINANCIRANJA
Pod izvorima financiranja se podrazumijevaju svi izvori sredstava u konceptu
novčanog priliva toka sredstava.

11
12

21
 4.1. Uloga i značaj izvora financiranja
Za optimalnu kombinaciju izvora financiranja, potrebno je dobro poznavati bitna
svojstva izvora financiranja koja mogu biti predmet tih kombinacija, te uslove koji se
postavljaju kako bi se neka kombinacija ocijenila kao optimalna. Manje bitno je da li
će se prvo prezentirati svi izvori financiranja pa onda praviti kombinacije ili obrnuto.
Neki izvor ne može ući u kombinaciju samo zato što je najjeftiniji nego je potrebno
znati i da li može i pod kojim uslovima udovoljiti i drugim zahtjevima.

Da bi se uspješno upravljalo financijama, potrebno je, dakle, imati i druge

relevantne informacije o izvorima sredstava, kao što su:

 u kom iznosu su dostupni

 u kom roku i sa kojom dinamikom
 po kojoj cijeni
 uz koje uslove obezbjeđenja
 uz koje uslove korištenja
 na koji grace period
 da li su sredstava ponuđena u robnom ili financijskom kreditu
 da li se zahtijeva kontra isporuka
 da li je dobivanje kredita uslovljeno ugovorima sa nepoželjnim
isporučiocima
 da li se dobivanje kredita veže za nepoželjne banke
 da li se odobravanje kredita uslovljava određenim političkim
ustupcima
 da li je način obračuna kamate prihvatljiv, itd.13

4.2. Vrste poslovnog financiranja

Postoji više podjela oblika financiranja, a najznačajnije su: prema roku
(kratkoročno, srednjeročno, dugoročno), prema porijeklu (unutarnji ili interni,
vanjski ili eksterni), prema vlasništvu izvora (vlastiti i tuđi) 14 te prema frekventnosti
pojavljivanja pojedinih izvora (stalni i povremeni). Najčešća je, međutim, podjela na
osnovne i specifične oblike financiranja.15

13
14
15

22
 Kratkoročno financiranje predstavlja korištenje izvora sredstava u kratkom roku,
do 12 mjeseci, te je prikladno za financiranje ulaganja u kratkotrajnu imovinu.
Srednjeročno financiranje podrazumijeva korištenje izvora sredstava koja se koriste u
roku od 1 do 5 godina a prikladno je za financiranje u trajna obrtna sredstva, opremu,
i slično. Dugoročno fianciranje predstavlja korištenje sredstava u roku dužem od 5
godina te se ova sredstva koriste za financiranje razvoja i ulaganja u dugotrajnu
imovinu poduzeća.

U interne izvore financiranja spadaju amortizacija, zadržana dobit, rezerve,

temeljni kapital, vlasničke pozajmice i slično, dok se u eksterne izvore financiranja
ubrajaju sredstva pribavljena na financijskim tržištima i od financijskih institucija
(banaka, štedionica, osiguravajućih društava, leasing kompanija, itd) te emisija
vlastitih dugoročnih i kratkoročnih vrijednosnih papira. Vlastiti izvori financiranja
su svi izvori kod kojih ne postoji obaveza vraćanja i plaćanja naknade za korištenje
tih sredstava dok su tuđi izvori sva sredstva koja se koriste u poslovnom procesu a za
koja postoji obaveza vraćanja ili plaćanja naknade.16

U osnovne oblike financiranja spadaju: samofinanciranje, kreditiranje,

financiranje iz udruženih sredstava, financiranje iz uloga stranih lica.

U specifične oblike financiranja spadaju: financiranje iz autonomnih izvora,

financiranje iz faktoringa, financiranje iz lizinga, franšizing, varant te financiranje iz
financijske pomoći.

4.2.1. Samofinanciranje
Samofinanciranje je proces u kom poduzeće prikuplja sredstva ili financira projekte
ili proizvodnju iz vlastitih izvora nasuprot financiranju iz eksternih izvora. 17 Pod
pojmom samofinanciranja se podrazumijeva onaj oblik financiranja procesa
reprodukcije, koji se vrši iz vlastitih sredstava poduzeća. Može se definisati kao
proces prikupljanja i plasiranja privremeno ili trajno oslobođenih novčanih sredstava
nastalih na osnovu amortizacije i dijela dohotka koji je namijenjen akumulaciji, tj.
izdvajanju u posebne svrhe.18

16
17
18

23
 4.2.1.1. Skriveni oblici samofinanciranja
Skriveni oblici samofinanciranja se pojavljuju kod onih poduzeća koja imaju
latentne rezerve. One nastaju potcjenjivanjem imovine i precjenjivanjem obaveza.
Konkretno, latentne rezerve kod osnovnih sredstava nastaju kada je vijek trajanja
osnovnog sredstva 10 godina a amortizacijski period 5 godina. Kod zaliha materijala,
latentne rezerve se stvaraju kada se zalihe u bilansu stanja bilansiraju po nabavnim
cijenama koje su niže od posljednjih nabavnih cijena. Kod zaliha nedovršene
proizvodnje, latentne rezerve se stvaraju ako se primjenjuje sistem obračuna po
varijabilnim troškovima ili sistem obračuna po proizvodnim troškovima, uz uvjet da
je cijena koštanja niža od neto prodajne cijene. Kad su u pitanju potraživanja,
latentne rezerve nastaju indirektnim otpisivanjem stvarnih rizika, odnosno, iznad
stvarnog otpisa. Skriveno samofinanciranje ovdje nastaje kao razlika između
stvarnog i indirektnog otpisa jer je potrebno manje izvora financiranja u visini te
razlike. Kod deviznih potraživanja, latentne rezerve se stvaraju kada se bilansiraju po
kursu koji je niži od trenutnog kursa na deviznom tržištu. Ukoliko se procjenjuju
obaveze koje se, pri tome, stvarno i ne plate povjeriocu nastaju latentne rezerve koje
predstavljaju skriveno samofinanciranje. Pored latentnih rezervi, nije rijetkost da
bilans sadrži i skrivene gubitke. U tom slučaju, razlika između latentnih rezervi i
skrivenih gubitaka predstavlja skriveno samofinanciranje ukoliko su, naravno,
latentne rezerve veće od skivenih gubitaka, tj. uslov je da je tržišna vrijednost
imovine poduzeća veća od bilansne vrijednosti imovine.

4.2.1.2. Interni izvori samofinanciranja

Interni izvori samofinanciranja su oni koje poduzeće stvara mobilizacijom
osnovnih sredstava i dugoročnih plasmana, i to akumuliranjem dijela neto dobitka za
sebe, dugoročnim rezervisanjem na teret prihoda ili pokrivanjem efekata
revalorizacije ukupnim prihodima. U interne izvore samofinanciranja spadaju:
amortizacija, naplaćena glavnica dugoročnih potraživanja, akumulirani neto dobitak,
učinci revalorizacije pokriveni ukupnim prihodima i naplaćena glavnica dugoročnih
potraživanja.

Amortizacija predstavlja indirektnu mobilizaciju uloženog kapitala u osnovna

sredstva. Amortizacijom se osnovna sredstva preobražavaju u robni oblik obrtne
imovine a potpom u potraživanja od kupaca, jer je sadržana u prodajnoj cijeni

24
gotovih proizvoda da bi se na kraju transformirala u gotovinu prilikom naplate
potraživanja od kupaca. Ukoliko se, međutim, disponira direktno kao fiksni trošak na
rashode, tada sadrži latentnu rezervu.

Putem naplate glavnica dugoročnih plasmana vrši se njihova direktna mobilizacija

u gotovinu te na taj način postaje izvor samofinanciranja. Glavnica dugoročnih
plasmana, međutim, ima šire značenje. Kod datih dugoročnih kredita, to je naplaćena
glavnica. Kod prodaje kupljenih dionica i dugoročnih obveznica, to je plaćena cijena
pri kupovini. Prinos koji se ostvaruje po osnovu dugoročnih plasmana se ne smatra
izvorom samofinanciranja nego predstavlja prihod za poduzeće i ulazi u ukupan
prihod, koji terete svi rashodi i porez na dobitak, pri čemu se tek akumulirani neto
dobitak smatra izvorom samofinanciranja.

Dugoročna rezervisanja terete ukupan prihod a ostvaruju se za pokriće troškova

servirisanja u garantnom roku, za zadržane kaucije i depozite, pokriće troškova
obnavljanja šuma, itd. Pošto su raspoloživa duže od godinu dana, predstavljaju izvor
samofinanciranja do trenutka njihovog iskorišćenja za pokriće navedenih troškova ili
ukidanje u korist prihoda. Poduzeće će imati manje dugovanja što ima više
dugoročnih rezervisanja.

Neto dobitak je neto financijski rezultat koji poduzeće ostvari u toku jedne
godine. Predstavljao bi izvor za samofinanciranje kada bi se u cjelini akumulirao za
povećanje kapitala. Međutim, neto dobitak se raspoređuje na dioničare, vlasnike
uloga, menadžere po osnovu premije, i slično. Samo onaj dio neto dobitka koji se,
kao zadržani dobitak ili rezervni kapital, akumulira, predstavlja izvor
samofinanciranja.

Revalorizacija aktive i pasive se vrši ako se inflacija mjeri višecifrenim brojem. Pri
tome se primjenjuju koncept reproduktivne vrijednosti kapitala ili koncept realne
vrijednosti kapitala u okviru kojih postoje dvije varijante – varijanta ukupnog
kapitala i varijanta sopstvenog kapitala. Učinci revalorizacije pasive povećavaju
pasivu u cilju iskazivanja njene vrijednosti u novčanim jedinicama na dan
bilansiranja i ovo se naziva negativni učinci revalorizacije. Učinci revalorizacije
aktive povećavaju vrijednost aktive u cilju iskazivanje njene vrijednosti vrijednošću
novčane jedinice na dan bilansiranja i to predstavlja pozitivne učinke revalorizacije.
Ukoliko su negativni učinci veći od pozitivnih, razlika između njih povećava rashode

25
i pokriva se iz ukupnog prihoda. U ovom slučaju učinci revalorizacije predstavljaju
izvor samofinanciranja.

4.2.1.3. Eksterni izvori samofinanciranja

Eksterni ili vanjski izvori samofinaciranja nastaju emisijom dionica, ulaganjem
kapitala inokosnog poduzeća, novim ulozima vlasnika i prodajom dugoročnih
obveznica iznad nominalne vrijednosti.

Dionički kapital poduzeća u visini nominalne vrijednosti prodatih dionica

predstavlja izvor samofinanciranja a nastaje kada poduzeće emituje i proda obične ili
preferencijalne dionice. Ako je pri prodaji dionica ostvarena prodajna cijena veća od
nominalne vrijednosti, razlika između njih predstavlja emisioni dobitak, koji se
iskazuje na strani pasive a također predstavlja izvor financiranja. Kada poduzeće
izdaje užitničku dionicu, time se ne ostvaruje dodatni kapital za samofinanciranje jer
je razlika između tržišne vrijednosti obične dionice i njene nominalne vrijednosti
jednaka užitničkoj dionici. To znači da vlasnik užitničke dionice pri njenom
dobivanju nije uložio dodatna sredstva nego je dionički kapital smanjio za iznos
nominalne vrijednosti obične dionice, te je sopstveni kapital poduzeća za
samofinanciranje manji.

Svaki drugi otkup dionica predstavlja sanjenje dioničarskog kapitala a time i

smanjenje tog izvora samofinanciranja. S druge strane, konverzija dividende u
dividendne dionice predstavlja povećanje dioničarskog kapitala. Kod uloga kapitala i
kapitala inokosnih poduzeća samo njihovo povećanje predstavlja novi izvor za
samofinanciranje.

4.2.1.4. Bruto i neto sredstva za samofinanciranje

Poduzeće je samostalan entitet, neovisan o vlasniku, i može da traje vječno pod
uslovom da stalno obnavlja svoja utrošena sredstva te ostvaruje rast i razvoj. Pod
bruto sredstvima za samofinanciranje podrazumijevaju se sredstva koje je poduzeće
ostvarilo u sebi, a to su: akumulirana neto dobit, dugoročna rezervisanja na teret
prihoda, konvertovana dividenda u dividendne akcije, naplaćena glavnica dugoročnih
plasmana, amortizacija te efekti revalorizacije nadoknađeni iz ukupnih prihoda. Zbir
ovih elemenata predstavlja bruto sredstva za samofinanciranje pod uslovom da
poduzeće nije prikazalo gubitak. Ukoliko se prikazuje gubitak, onda su bruto

26
sredstva jednaka razlici između zbira naplaćene glavnice dugoročnih plasmana,
amortizacije, učinaka revalorizacije nadoknađenih iz prihoda i gubitka iskazanog u
bilansu uspjeha.

Neto sredstva za samofinanciranje su jednaka razlici između bruto sredstava za

reprodukciju i zbira otplaćene glavnice dugoročnih obaveza, nominalne vrijednosti
otkupljenih sopstvenih dionica i oprihodovanih dugoročnih rezervisanja.

Pri bilansiranju bruto i neto sredstava za samofinanciranje ne uzima se u obzir

akumulirana dividenda na preferencijalne dionice. Akumulirana dividenda na
preferencijalne dionice je odložena obaveza plaćanja ostvarene dividende što znači
da ne predstavlja dugoročan nego kratkoročan ili srednjeročan izvor financiranja.

4.2.2. Zajednička ulaganja

Zajedničko ulaganje predstavlja ulaganje kapitala u zajednički posao od strane
dva ili više poduzeća. Pod tim se najčešće podrazumijevaju ulaganja domaćih i
inostranih poduzeća u zajednički posao, mada to mogu biti i dva ili više domaćih
poduzeća. Ukoliko se radi o ulaganju inostranog poduzeća u posao domaćeg
poduzeća, ulog kapitala inostranog poduzeća predstavlja dugoročnu obavezu, u
zavisnosti od toga koliko traje zajednički posao. Dugoročna obaveza nije pod
kamatom nego se na osnovu uloga i kapitala domaćeg poduzeća utvrđuje odnos
raspodjele neto dobitka iz zajedničkog posla. Obaveza po osnovu uloga partnera
može da se vraća postepeno ili na kraju zajedničkog posla. Ciljevi zajedničkog
ulaganja su:

a) Za domaće poduzeće:
- Pribavljanje kapitala bez kreditnog zaduženja
- Usvajanje nove tehnologije ili modernizacija postojeće
- Proširenje tržišta sa novim ili modernizovanim proizvodom
- Sticanje industrijske svojine, inovacije, unaprijeđenje uslova rada,
marketinga
b) Za inostrano poduzeće:
- Osvajanje novih tržišta
- Proizvodnja po nižoj cijeni koštanja
- Prodaja patenata ili licenci

27
 - Prodaja know – how

Oblici zajedničkog ulaganja mogu biti: ulaganje u postojeće poduzeće, ulaganje u

dio postojećeg poduzeća i ulaganje u novoosnovana poduzeća.19

4.2.3. Kreditiranje
Pojam kredita kao oblika financijskih ulaganja vezan je za povjerenje koje
predstavlja najvažniji momenat kod zasnivanja kreditnog odnosa. Sam naziv „kredit“
potiče od latinske riječi „creditum“, što znači zajam, tj. od riječi „credere, credo“, što
znači „vjerovati“. Kao imovinsko-pravni odnos, bio je pretežno kratkoročnog
karaktera (sezonski, vanredni, povremeni). Po današnjem zakonodavstvu,
kratkoročni i dugoročni krediti se poistovjećuju, te se time poistovjećuju i pojmovi
kreditiranja i financiranja. Ipak, između ova dva pojma postoji razlika jer je pojam
financiranja šira ekonomska kategorija koja se odnosi na aktivnost obezbjeđenja
novčanih sredstava iz različitih izvora za porebe procesa reprodukcije, dok je kredit,
kao oblik financijskih ulaganja, sadržan u samom pojmu financiranja. Kreditni odnos
je uslovljen postojanjem robne proizvodnje, tržišta novca i realizacijom robe, te
obavlja sljedeće funkcije:

- Funkcija prikupljanja sredstava

- Funkcija likvidnosti i stabilnosti proizvodnje
- Funkcija razvoja privrednih odnosa
- Funkcija kontrole privrednih tokova20

Kreditne poslove možemo podijeliti prema ročnosti, i to na kratkoročne,

srednjeročne i dugoročne. Kratkoročni krediti su oni koji se odobravaju tražiocima
radi zadovoljavanja tekućih potreba za obrtnim sredstvima. Primjenjivi su u sferi
proizvodnje, prometa i uslužnih djelatnosti a daju se na rok od najduže jedne godine.
Najznačajniji oblici kratkoročnih kredita u zemljama sa razvijenim financijskim
mehanizmima su:

1. Eskontni kredit
2. Akceptni kredit
3. Avalni kredit
4. Kontokorentni kredit
19
20

28
 5. Bankarski kredit za obrtna sredstva
6. Lombardni kredit
7. Rambursni kredit
8. Vinkulacioni kredit

Srednjeročni krediti se uglavnom koriste za nabavku opreme, investicionu

izgradnju i nabavku trajnih potrošačkih dobara a daju se na rok od jedne do pet
godina.

Najznačajniji oblici srednjeročnih kredita su:

1. Potrošački krditi
2. Građevinski krediti

Dugoročni krediti se koriste za nabavku investicione opreme i mašina, izgradnju

postrojenja, financiranje infrastrukturnih radova a daju se na rok duži od pet godina.
To su:

1. Investicioni krediti
2. Hipotekarni krediti
3. Stambeni krediti
4. Konzorcijalni krediti
5. Forfeitiranje

4.2.3.1. Eskontni kredit

Spada u grupu najstarijih bankarskih poslova a može se posmatrati sa šireg i užeg
aspekta. Sa šireg aspekta, to je takav bankarski posao gdje banka kupuje potraživanja
prije njihovog roka dospijeća te odbija kamatu (eskont) i troškove nominalne
vrijednosti u iznosu eskontnog kredita. Sa užeg aspekta, ovo podrazumijeva
odobravanje kredita na osnovu mjenice za pokriće kredita te odbitak kamate i
troškova izdavanja eskontnog kredita, što se češće primjenjuje u praksi.

Eskontovanjem mjenice preduzeće unovčava svoja potraživanja za prodatu a

nenaplaćenu robu a banka plasira svoja sredstva na kraći vremenski rok, čime
snabdijeva proces reprodukcije potrebnim novčanim sredstvima. Kupovinom
mjenice prije roka dospijeća, klasični kreditni odnosi se zamjenjuju novim oblicima
plasmana. Budući da su zakonski propisi o mjenicama kao instrumentu obezbjeđenja

29
plaćanja strogi, ovim se utiče ne samo na sigurnost nego i na brzinu plaćanja, te se
potraživanja u vezi sa mjenicom realiziraju po skraćenim i brzim postupcima.

Eskontni kredit predstavlja jedan od najsigurnijih bankarskih poslova a ta

sigurnost proizilazi iz garancije koju pružaju svi subjekti učesnici mjenične radnje,
kako glavni mjenični dužnik, tako i svi žiranti na mjenici. Osnovna karakteristika
eksontnog kredita je da je veoma kratkoročan i traje do tri mjeseca. Njegova
likvidnost je obezbijeđena mogućnošću reeskonta mjeničnog portfelja kod drugih
poslovnih banaka. Reeskontna mjenična aktivnost je ponovno eksontovanje već
eskontovanih mjenica. Reeskont omogućava bankama koje obavljaju eskont da dođu
do likvidnosti sredstava prije roka dospijeća mjenica. Eskont se vrši tako što banka
mjenicu iz svog eskontnog portfelja žirira i prenosi u vlasništvo Centralnoj banci,
čime banka postaje mjenični dužnik te Centralnoj banci prenosi dio kamata koju je
naplatila prilikom prvog eksontiranja. Eskontnim kreditima, sa aspekta Centralne
banke, vrši se usmjeravanje emisije novca na nosioce privredne aktivnosti. Mjenicom
se pokriva cjelokupni iznos kredita, te je, stoga, eskontni kredit pozitivan za
poslovnu banku. Negativni aspekt eksontnog kredita za poslovnu banku je taj što
banka nije u mogućnosti da povuče kredit kao što je to slučaj kod drugih vrsta
kredita. Bitni elementi eskontnih kredita su:

a) Ponuđač mjenice, koji prodaje ili daje mjenicu na eskont;

b) Eskonter mjenice, koji kupuje ili primamjenicu na eskont;
c) Mjenična suma – nominalna vrijednost mjenice;
d) Eskont – iznos obračunate kamate od izdavanja do dopijeća;
e) Eskontovana suma – mjenična suma umanjena za iznos eskonta;
f) Eskontna stopa – kamatna stopa po kojoj se izračunava eskont;
g) Kamatni ključ – odnos između broja dana u godini (360) i eskontne stope;
h) Kamatni broj – izraz koji se dobija množenjem mjenične sume sa brojem
dana, podijeljena sa 100;
i) Broj dana u mjesecu se određuje po kalendaru od 360 dana u godini;
j) Rok dospijeća mjenice;

30
 4.2.3.2. Akceptni kredit
Kod akceptnog kreditiranja, poslovna banka stavlja svoj potpis na mjenicu, čime
se povećava bonitet i kvalitet mjenice, te omogućuje izdavaocu mjenice da dobije
kredit od neke druge banke ili eskontovanjem mjenice.

Akceptiranjem mjenice, banka postaje glavni mjenični dužnik, a izdavalac

mjenice dobiva veću poslovnu sposobnost, te mogućnost da pridobije neki posao.
Potpisivanjem mjenice, banka se obavezuje da će sama isplatiti iznos ukoliko to ne
učini izdavalac mjenice. Akceptirana mjenica se često koristi u međunarodnom
platnom prometu. Često se naziva i trgovački akcept. U praksi su prisutni valutni
akcepti, kada jedna banka daje akceptnu mjenicu drugoj banci ili domaćem
uvozniku.

Za ovu radnju, banka koja daje akcept naplaćuje proviziju, koja je daleko manja
nego što bi bila kamata na neki kratkoročni kredit. Pri odobravanju akceptnog
kredita, koji se zaključuje ugovorom između banke i komitenta, utvrđuju se sljedeći
uvjeti:

- Visina iznosa do kog će mjenice biti potpisane od stane banke;

- Vremenski rok trajanja mjenice;
- Pokriće u slučajevima otkupa mjenice od strane banke;
- Visina provizije i ostalih troškova koji se naplaćuju za izdavanje
akceptnog kredita;

4.2.3.3. Avalni kredit

Avalni kredit se ne odobrava u klasičnoj formi nego u obliku posebne garancije na
mjenici. U suštini, aval je mjenična garancija, jer avalista u mjeničnu izjavu unosi
pismenu izjavu kao garant, kojom se obavezuje da će neko od potpisnika mjenice
ispuniti svoju mjeničnu obavezu. Avalisti su regresivni dužnici, jer se povjerilac
može neposredno obratiti ako glavni dužnik odbija da isplati mjenicu.

Osnovna karakteristika avala je da se može dati samo na ukupan mjenični iznos.

Avalni kredit se posebno primjenjuje kao sredstvo za obezbjeđenje plaćanja kod
investicija a iznos može biti najviše do iznosa likvidnog investicionog potencijala
koji poslovna banka nije angažovala. Pri davanju kredita, banka je dužna uvjeriti se
da tražilac ispunjava sve potrebne uvjete za odobravanje ove vrste kredita. U slučaju

31
kada banka, kao avalista, isplati dug po osnovu avala, ima pravo da od komitenta za
koga je garantovala, zatraži povrat isplaćenog iznosa kao i od svih ostalih potpisnika
na mjenici.

4.2.3.4. Kontokorentni kredit

Kontokorentni ili kredit po tekućem računu je najrasprostranjeniji oblik
kreditiranja. Izraz potiče od italijanske riječi conto corrente, što znači tekući račun.
Preko tekućeg računa se obavljaju knjiženja promjena na osnovu transakcija između
banke i vlasnika tekućeg računa. Uplate za realizaciju roba i usluga se vrše preko
ovog računa a isti se zadužuje kada se plaća kupljena roba, usluga ili druge obaveze.
Tekući račun može biti pasivan ili aktivan, zavisno od toga da li komitent uživa
kredit kod banke ili drži svoja sredstva na računu. Na tekućem računu se vode sva
potraživanja i dugovanja, dok se na žiro računu vode samo potraživanja povjerioca
(vlasnika računa).

Tekući račun pruža dosta koristi i za komitenta i za banku. Banka vrši poslove
blagajnika za račun njihovih vlasnika. Komitent se putem banke brzo uključuje u
bezgotovinski platni promet i može u cjelosti koristiti raspoloživa sredstva sa tekućeg
računa prema svojim stvarnim potrebama. S druge strane, banke mogu koristiti
sredstva svojih komitenata na tekućim računima, davati kredit uz kamatu slobodnim
sredstvima svojih klijenata a tekući računi donose i značajan dio prihoda od provizije
za bankarske usluge.

Kreditiranje po osnovu tekućeg računa je jednokratno, kada se kredit odobrava za

obavljanje jednog posla ili grupe poslova, a može biti dato i u obliku revolving
kredita, kada se kredit daje za obavljanje poslova u određenom vremenskom periodu.

Banka je dužna, prije davanja kredita, provjeriti kreditnu sposobnost klijenta. Ugovor
o kreditu sadrži sljedeće elemente:

1. Visinu kredita
2. Vrstu i visinu pokrića krdita
3. Mogućnost otkaza kredita
4. Kamate i provizije za neiskorišteni dio kredita
5. Namjenu kredita, i slično.

32
 Kredit se odobrava na period od 6 do 12 mjeseci, kao okvirni iznos zaduženja na
tekućem računu kod banke a korisnik sam angažuje onoliko sredstava koliko mu je
potrebno. Osnovna karakteristika kredita je da korisnik plaća kamatu samo na
iskorišteni dio. Na neiskorišteni dio, banka propisuje plaćanje određene provizije.
Posebno je primjenjiv u situacijama kada proizvodnja i realizacija nisu dovoljno
sinhronizovane. Dužnik vraća kredit prema svojim željama a također se može
ponovo koristiti kreditom do gornjeg limita kreditnog zaduženja. U budućnosti se
očekuje da će ovaj oblik kredita imati sve više pristalica zbog neuporedivih prednosti
nad klasičnim oblicima odobravanja kreditnih sredstava.

4.2.3.5. Bankarski kredit za obrtna sredstva

Osnovna karakteristika bankarskog kredita za obrtna sredstva je da utiču na
stvaranje dodatne kupovne snage pomoću koje se održava ravnoteža robno-novčanih
odnosa u privredi. Bankarski krediti se mogu podijeliti po namjenama, nosiocima,
sektorima pa se tako najefikasnije ostvaruju selektivni ciljevi kreditne politike. Ovi
krediti se sadržinski vežu za princip kreditiranja robe od proizvodnje do prodaje
krajnjim korisnicima. Koriste se za:

1. Snabdijevanje procesa proizvodnje i prometa novca;

2. Razvoja društvene reprodukcije;
3. Potrebnog strupnja stabilnosti privrede.

Bankarski krediti za obrtna sredstva se odobravaju za poslove koji će u kratkom

roku vratiti tržištu robu. Uslove i namjenu ovih kredita određuju banke. Ukoliko
obim kreditne aktivnosti prevazilazi mogućnosti poslovne banke, ona se tada koristi
kreditom kod Centralne banke. Ovi krediti se odobravaju za većinu privrednih
djelatnosti, industriju, rudarstvo, poljoprivedu, vodoprivredu, građevinarstvo,
saobraćaj, ugostiteljstvo, turizam, ribarstvo, itd. Najčešći oblici bankarskih kredita za
obrtna sredstva su krediti za promet robe, zalihe, usmjeravanje uvoza, poljoprivrednu
proizvodnju, izvoz robe i usluga, devize, itd. Njihova osnovna karakteristika je da se
odobravaju na period od 30 do 90 dana, s tim što se ovaj rok može produžiti a kredit
prevoditi iz jedne vrste u drugu.

33
 4.2.3.6. Lombardni kredit
Odobrava se na osnovu zalaganja trajnih i vrijednih pokretnih stvari na određeno
vrijeme uz naplatu kamate. Stvari koje se uzimaju u obzir kao pokriće su: nakit,
zlato, plemeniti metali, vrijednosni papiri, umjetničke slike, roba i druge pokretne
stvari.

U visoko razvijenim zemljama postoje specijalni založni zavodi čiji je zadatak

davanje ovakvih kredita. Poslovne banke uzimaju samo registrovani i na berzi
upisane vrijednosne papire kao zalog. Alternativno, umjesto robe, poslovne banke
mogu uzeti i drugi dokument: skladišnicu, konosman, tovarni list, itd. dok se roba ne
prenosi u poslovnu banku nego ovim dokumentima banka stiče pravo raspolaganja
robom.

Osnovne karakteristike lombardnog kredita su:

- Banka nije zainteresovana za kreditnu sposobnost dužnika nego za bonitet

zaloga;
- Odobrava se u iznosu 60-80% vrijednosti zaloga;
- Kao zalog se uzimaju samo vrijednosni papiri koji se redovno pojavljuju
na berzama i roba koja ima tržišnu vrijednost;
- Banke su dužne da dobro brinu o založenim stvarima, osiguraju ih i
uskladište. Ako se radi o vrijednosnim papirima, banka je dužna da
naplaćuje za račun vlasnika kupone i kamate.
- Ako kredit nije isplaćen na vijeme, banka se ovlašćuje da predmet zaloga
izloži javnoj prodaji a razliku između kratkoročnog kredita i vrijednosti
zaloge vraća dužniku. Istovremeno ima pravo naplate zateznih kamata i
penala.
- Kamatna stopa je veća jer se od banke traži da obavlja određene
aktivnosti kao što su čuvanje, obezbjeđenje, izdavanje zaloge.

4.2.3.7. Rambursni kredit

Ovaj kredit je posebna vrsta kratkoročnog kredita a našla je primjenu u
međunarodnom prometu roba (uvozu i izvozu). To je kombinacija akceptnog i
lombardnog kredita te robnog dokumenarnog akreditiva.

34
 Više banaka iz zemlje i inostranstva učestvuje u odobravanju rambursnog kredita.
Ovaj kredit predstavlja akceptni kredit koji banka otvara uvozniku a kao pokriće
uzima konosman i druge prateće dokumente. Osnovni cilj korištenja ove vrste kredita
je podsticanj i olakšavanje razvoja spoljne trgovine.

Izvoznik se obezbjeđuje da će mu roba biti plaćena a uvoznik da će mu roba biti

isporučena, da bi je mogao unaprijed platiti. Banka se zalogom obezbjeđuje da će joj
mjenična obaveza biti plaćena na vrijeme. Postoje tri načina izdavanja rambursnog
kredita: u zemlji izvoznika, u zemlji uvoznika i od strane dobro poznate banke u
nekoj trećoj zemlji. Treći se način najčešće i primjenjuje i naziva indirektnim
rambursnim kreditom dok su krediti dati u zemlji izvoznika i uvoznika direktni
rambursni krediti.

Subjekti koji učestvuju u indirektnim rambursnim kreditima su: kupac – uvoznik,

banka kupca – uvoznika u njegovoj zemlji, rambursna banka u trećoj zemlji, banka
prodavca – izvoznika u njegovoj zemlji i prodavac – izvoznik. Realizaciji ovakvog
kredita prethodi zaključivanje ugovora između kupca i prodavca, kojim se predviđa
izvršenje plaćanja mjenicom akceptiranom od neke poznate rambursne banke u
trećoj zemlji. Proces teče jednako i kada se kao rambursne banke pojavljuju banke
kupca i prodavca.

4.2.3.8. Vinkulacioni kredit

Ovaj kredit se odobrava uz obavezu korisnika da banci preda određena dokumenta
kojima će banka steći pravo raspolaganja odgovarajućom vijednošću robe. Najčešće
se koristi u veleprodaji pri otkupu određene robe na terenu a uveden je kako se u
veleprodaji ne bi čekalo sa naplatom prodate robe dok se roba ne uruči krajnjem
korisniku. Prodavac sa bankom zaključuje ugovor u kom se navodi da će se po
utovaru robe dostaviti dokumenta kao što je, na primjer, tovarni list, a banka se
obavezuje da će prodavcu platiti protuvrijednost robe. Ovaj kredit za banku
predstavlja davanje avansa veleprodaji na osnovu robe koja se prevozi i tovarnog
lista koji je u njenim rukama. Prodavac po isporuci robe traži novčana sredstva a
poslovna banka po prijemu dokumenata traži od kupca isplatu obaveza kako bi kupac
mogao preuzeti robu uz preuzimanje dokumenata.

35
 4.2.3.9. Potrošački kredit
Potrošački krediti se odobravaju građanima radi nabavke trajnih potrošnih dobara od
strane banaka ili proizvodnih i trgovačkih produzeća, čime se utiče na povećanje
društvenog standarda stanovništva, odnosno podstiču konjukturne pojave ili
smanjuju recesivne pojave, te utiče na poslovnu politiku banke i kretanje novčanih
tokova jedne zemlje. Potrošački krediti spadaju u srednjeročne kredite a njihovo
korištenje posebno dolazi do izražaja kada se koriste kao:

a) Sredstvo za podsticanje proizvodnje i prometa

b) Sredstvo za uravnoteženje robno-novčanih odnosa
c) Sredstvo kojim se mijenja struktura potrošnje i utiče na životni standard.

Osnovna karakteristika potrošačkih kredita je da stvaraju dodatnu kupovnu snagu

stanovništva i predstavljaju regulator između ponude i potražnje, ukoliko se uslovi za
njihovo odobravanje pravilno odrede. Obaveza svakog privrednog sistema je da
reguliše obim i uslove davanja potrošačkih kredita a ovom regulativom se definišu:

a) Vrsta proizvoda koji se može prodavati na kredit

b) Maksimalni rokovi otplate
c) Visina kredita
d) Obim zaduživanja pojedinca kao korisnika
e) Visina učešća korisnika kredita
f) Lista korisnika kredita

Krediti se odobravaju u raznim rokovima, od 12 do 36 mjeseci, a nekad i kraće. Pri

isplati, banke kao obezbjeđenje uzmaju blanko akceptirane mjenice, administrativnu
zabranu na plaću ili penziju ili osiguranje kod osiguravajućeg zavoda u slučaju
nemogućnosti naplate kredita.

4.2.3.10. Građevinski krediti

Građevinski krediti su oblik srednjeročnih kredita te se odobravaju za građevinske
objekte u fazi izgradnje. Za izdavanje ovih kredita zadužene su komunalne i
hipotekarne banke. Rok vraćanja je 2 do 3 godine.

Građevinski krediti se odobravaju putem tekućeg računa ili eskonta mjenice. Ako se
odobrava putem tekućeg računa, to se radi u fazama i stvara mogućnost kreditoru da

36
kontrolište potrošnju odobrenih sredstava, odnosno izgradnju građevinskog objekta.
Osnovna karakteristika ovih kredita je da se od banaka traži znanje tehničkih pitanja
vezanih za građevinarstvo.

4.2.3.11. Investicioni kredit

Investicione kredite obavljaju specijalizirane, investicione banke. Ovo su krediti koji
se uzimaju radi potreba za osnovnim sredstvima ili trajnim obrtnim sredstvima. U
praksi se najčešće odobravaju za nabavku i izgradnju osnovnih sredstava, ulaganja u
stalna obrtna sredstva, osnivačka ulaganja i financiranje sanacionog programa. Prije
odobravanja ovakvog kredita, klijent je dužan podnijeta investicioni elaborat i
investiciono-tehničku dokumentaciju. Kreditna sposobnost tražioca je veoma bitna i
njom se utvrđuje koliko prihoda ostvaruje tražilac. Za ovo ispitivanje koriste se
bilans stanja i uspjeha, kreditni položaj, financijski plan, projekcija budućeg prihoda
i mogućnost vraćanja. Banka davalac kredita uzima garanciju neke druge banke ili
privrednog subjekta kao obezbjeđenje, i to u formi: jemstva, hipoteke, osiguranja
imovine korisnika kredita, vinkulaciju polise osiguranja, ustupanja potraživanja od
drugih poduzeća. Kreditni prijedlog za investicioni kredit sadrži sve elemente na
osnovu kojih se donosi odluka. Po odobrenju se zaključuje ugovor o kreditu.
Poslovna banka zatim prati realizaciju projekta kako bi utvrdila da li se izvršavaju
ugovorne obaveze te pomaže da se isprave propusti i projekat izvede kako je
prezentiran. U zadnjoj fazi projekat se završava, pušta u upotrebu a kredit otplaćuje.
Rok otplate se utvrđuje ugovorom a vraćanje vrši na više načina: u jednakim
anuitetima, različitim anuitetima, anuitetima nakon određenog grejs perioda i
jednokratnom uplatom nakon određenog grejs perioda.

4.2.3.12. Hipotekarni kredit

Hipotekarni krediti su dugoročni krediti koji s odobravaju uz pokriće nepokretne
stvari. Predmet hipoteke mogu biti stanovi, hale, zgrade, gradilišta, poljoprivredno
zemljište, industrijski objekti, itd., ali i pokretni predmeti velike vrijednosti kao što
su avioni ili brodovi. Hipotekarni kredit je realni kredit jer povjerioca interesuje
samo bonitet nekretnine koja je predmet hipoteke. Kredit se osigurava saglasnošću
dužnika na pravo zaloga nad nepokretnom imovinom a realizuje tako što se uz
saglasnost dužnika uknjižava pravo vlasništva nad nepokretnom stvari. Osnovna
karakteristika ovog kredita je da se pravo vlasništva ne mijenja nego se ograničava

37
pravo raspolaganja sa tom nekretninom. Odobrava se na temelju ugovora a sadrži
sljedeće elemente: iznos kredita, visinu kamatne stope, rok vraćanja, način isplate i
pravo otkazivanja hipotekarnog kredita. Kredit se odobrava u manjem iznosu nego
što je tržišna vrijednost nekretnine. Iznos hipotekarnog kredita se najčešće kreće od
50-70% vrijednosti. Za hipotekarne kredite ne postoji propisan rok vraćanja, nego se
on utvrđuje sporazumno i kreće obično od 10 – 30 godina.

Hipotekarni kredit se otplaćuje na dva načina: fiksnom otplatom ili anuitetnom

otplatom. Osnovna karakteristika je da hipotekarni dužnik ima pravo otkazivanja
kredita a otkazni rok je najmanje 6 mjeseci, dok banka nema ovo pravo. Ukoliko
dužnik ne izmiruje svoje obaveze na vrijeme, banka ima pravo da svoja potraživanja
naplati prinudnim putem, prodajom na licitaciji ili da uveze prinudnu upravu.

4.2.3.13. Konzorcijalni kredit

Ovo je dugoročni bankarski posao kojim se obezbjeđuju sredstva u zemlji ili
inostranstvu od strane više banaka, za izgradnju krupnih investicionih objekata,
infrastrukturu ili druge obimne poslove. Od drugih bankarskih kredita se razlikuje po
tome što su u njega uključeni dvije ili više banaka. Ovom kreditu se pribjegava kada
potrebno ulaganja prevazilazi mogućnosti jedne banke. Potpisuje se ugovor o
povezivanju u konzorcijum. Ugovorom se utvrđuju: ciljevi osnivanja, članovi
konzorcijuma, organizacija koja upravlja i rukovodi konzorcijumom, vremenski rok
trajanja konzorcijuma i način prestana te način snošenja rizika članova.

Formiranjem konzorcijuma, banka snosi manji rizik kod davanja kredita, jer se isti
ravnomjerno raspoređuje na sve članove konzorcijuma. Ugovorom o konzorcijalnom
kreditu definišu se: iznos kredita, iznos učešća pojedinačnih banaka, rok vraćanja i
iznos kamate i provizije za kredit.

4.2.3.14. Forfeiting kredit

Ovo je oblik dugoročnog financiranja izvoza. Sličan je faktoring poslovima a
podrazumijeva otkup dugoročnih potraživanja prema nekom trećem licu. Banka ili
neka druga institucija otkupljuje potraživanje koje izvoznik ima prema nekom trećem
licu (mjenicu ili akreditiv), čime preuzima rizik naplate potraživanja. Ako se vrši
forfeitiranje mjenice, mjenična suma se umanjuje za iznos eskonta a razlika uplaćuje
na račun izvoznika. Najčešće se otkupljuju mjenice koje imaju aval ili garanciju

38
poznatih inostranih banaka. Forfeitiranje je u posljednje vrijeme postalo sve češćo
oblik financiranja izvoza, čime se izvoznik oslobađa potencijalnog rizika.

4.2.4. Specifični oblici financiranja

U specifične oblike financiranja spadaju financiranje iz vlastitih autonomnih izvora,
financiranje iz faktoringa, financiranje iz lizinga, franšizing aranžman, varant,
financiranje iz financijske pomoći.

4.2.4.1. Financiranje iz autonomnih izvora

Ovi izvori se formiraju iz poslovnih obaveza sa dobavljačima, uposlenicima,
upravama za oporezivanje, itd. U autonomne izvore financiranja se ubrajaju:

- Obaveze prema dobavljačima

- Obaveze za kamate
- Obaveze za primljene avanse
- Obaveze za neisplaćene plaće
- Obaveze za obračunatu a neisplaćenu dividendu
- Obaveze za poreze i doprinose
- Obaveze za porez na dobitak
- Obaveze za carine, itd.

Osnovna karakteristika autonomnih izvora financiranja je što su raspoloživi u

kratkom roku, u kome su i besplatni. Rokovi dospijeća se utvrđuju ugovorima za
obaveze prema dobavljačima, po kamatama, dividendi, po osnovu neto zarada, po
osnovu premija osiguranja, dok je za sve ostale obaveze rok dospijeća propisan
zakonom. Visina zatezne stope, za neizmirivanje kredita na vrijeme, se utvrđuje
ugovorom ili zakonskim propisima. Za poduzeće je izuzetno bitno da su rokovi za
plaćanje što duži, vodeći računa da se sve obaveze plate na vrijeme zbog održavanja
likvidnosti i izbjegavanja negativnih posljedica.

4.2.4.2. Financiranje iz faktoringa

Ugovor o faktoringu se razvio u XIX vijeku u SAD. U evropskim zemljama se počeo
razvijati od 60-tih godina XX vrijeka. Danas u zapadnim zemljama postoji cijela
mreža faktoring poduzeća koja se često povezuju u multinacionalne kompanije za
faktoring. Njihove usluge najčešće koriste mala i srednja poduzeća. Ugovorom o
faktoringu ugovora se: prihvatanje cesije potraživanja, pri čemu se cedirana sredstva
39
isplaćuju uz diskont, prihvatanje naplate potraživanja u svoje ime a za klijentov
račun uz odobrenje kredita komitentu, poslovi ispitivanje kreditnog boniteta kupaca
komitenta, marketing istraživanja za račun komitenta te vođenje knjigovodstva
komitenta. Ovi ugovori su dugoročni, do 10 godina. Postoji više vrsta faktoringa:
otvoreni, zatvoreni ili skriveni faktoring, pravi i kvazi faktoring.

Postoje dvije vrste otvorenog faktoringa. Kod prve, komitent cedira svoja
potraživanja na faktoring firmu, obavještava kupca da je cesija izvršena i da je
obavezan platiti faktoring firmi. Faktoring firma odmah plaća cediranu vrijednost
umanjenu za eskontnu kamatu, troškove i proviziju. Visina odbitaka ovisi od
kreditnog boniteta kupca te obima prometa koji klijent ostvaruje putem banke. U
drugom slučaju, klijent cedira svoja potraživanja na faktoring firmu samo radi
naplate, pri čemu se od komitenta naplaćuje provizija za uslugu faktoring firme. Pri
tome, faktoring firma na temelju ovih potraživanja klijentu daje kratkoročni kredit uz
odgovarajuću kamatu. Cedirana potraživanja se umanjuju za dati kredit, kamatu na
kredit i proviziju a klijentu se razlika isplaćuje.

Kod zatvorenog faktoringa, izvoznik prodaje robu za gotovinu a faktoring firma je

isplaćuje iz sredstava banke namijenjenih za kreditiranje izvoza, zatim naplaćuje
izvezenu robu od inostranog kupca i vraća kredit banci, pri čemu ostvaruje razliku u
cijeni.

Kod pravog faktoring se vrše sve funkcije otvorenog faktoringa, zatvorenog

faktoringa i vršenja usluga, dok se kod kvazi faktoringa vrši jedna ili dvije od ovih
funkcija.

4.2.4.3. Financiranje iz lizinga

Lizing aranžman u užem smislu predstavja davanje opreme u zakup, a pored zakupa
obuhvata i obuku za rukovanje opremom, prenos znanja i iskustava iz oblasti tehnike
i tehnologije vezane za opremu koja je predmet zakupa te servisiranje, održavanje i
zamjenu dotrajalih dijelova ove opreme. Lizing se može zaključiti direktno između
proizvođača opreme i korisnika ili između specijalizovane firme za lizing i korisnika
opreme. Ugovorom o lizingu utvrđuju se rok zakupa te opcije za produženje lizinga,
obnavljanje ugovora poslije isteka roka ili opcija prava na otkup opreme nakon isteka
roka lizinga.

40
Cijena zakupa obuhvata amortizaciju opreme, troškove servisiranja i održavanja,
troškove osiguranja opreme, kamate na sredstva data u zakup, troškove obuke
kadrova, itd. Cijena zakupa se obično plaća u ratama a razdvaja se u dva dijela: dio
koji se plaća na korištenje opreme u jednoj smjeni i dio koji se plaća kada se oprema
koristi u drugoj ili trećoj smjeni. Za korisnike lizinga prednost je što korištenjem
lizinga ne moraju angažovati sopstvena sredstva, što mogu usvajati i razvijati
savremenu tehniku i tehnologiju proizvodnje sopstvenog proizvoda, što se vremenom
rizik zastarijevanja opreme prenosi na davaoca lizinga te što se ne kvari financijska
struktura kapitala i dugoročna financijska ravnoteža. Za korisnike lizinga je
nepovoljno što je cijena zakupa daleko veća nego kad bi se pomenuta oprema kupila
putem dugoročnog kredita

4.2.4.4. Franšizing aranžman

Iako se franšizing smatra trgovačkim ili proizvodnim a ne financijskim poslom, sa
financijskog stanovišta je vrlo specifičan. Postoje dvije vrste franšizing poslova:
prometni franšizing i proizvodni franšizing.

Prometni franšizing se odnosi na prodaju robe putem maloprodajne mreže. Veliki

proizvođači ili veleprodajna poduzeća su davaoci franšizinga, a korisnici su trgovci
na malo. Ugovorom se pravo isključive prodaje robe davaoca franšizinga prenosi na
korisnika franšizinga a pored ovoga, prenose se još i način poslovanja, metode
prodaje te pravo industrijske svojine za dobar plasman. Korisnik franšizinga prodaje
proizvode po uputstvu davaoca franšizinga i plasman vrši pod njegovom firmom.
Prednost franšizinga za davaoca je već izgrađena prodajna struktura, čime davaoc
proširuje svoje tržište, jača konkurentsku sposobnost te stvara uslove za rast i razvoj.
Za korisnika, prednost je što u svoj promet uključuje ekskluzivne proizvode, stiče
znanje i načinu poslovaja i metodama prodaje od davaoca franšizinga, čime ostvaruje
veći promet i veći dobitak.

Proizvodni franšizing obuhvata prava na prodaju proizvoda davaoca i pravo na

proizvodnju tog proizvoda. Na ovaj način se proizvodnja približava mjestu prodaje a
time smanjuju troškovi transporta i skladištenja a proizvod postaje konkurentniji. Na
ovaj način davalac franšizinga pomaže korisniku u osvajanju proizvodnje i
organizaciji prodaje prenoseći svoj poslovni koncept, zatim vrši obuku kadrova za
proizvodnju i prodaju, prenosi znanja i iskustvo te prenosi licencno pravo na

41
proizvodnju i zaštitni žig proizvoda. Ugovorom o poslovnom franšizingu regulišu se
prava na korištenje znanja i iskustava davalaca franšizinga, vršenje obuke kadrova
korisnika te plaćanje naknade u iznosu od 2-5% od vrijednosti prodatih proizvoda ili
usluga. Ugovorom o proizvodnom franšizingu reguliše se saradnja davaoca i
korisnika u domenu proizvodnje i proizvodnog procesa, prenos licencnih prava
proizvodnje te naknada u fiksnom iznosu koji korisnik plaća davaocu za prodaju
znanja.

4.2.4.5. Varant
Varant je financiranje na temelju skladišnice (varanta), dokumenta koji izdaje javno
skladište osobi koja ostavlja svoju robu u to skladište, na kome su definisani količina,
vrsta i kvalitet robe kao i izdaci vezani za uskladištenje. Za izdavanje lombardnih
kredita se izdaje jednodjelna skladišnica, na koju je vlasnik dobio kredit te mu se
zabranjuje svako raspolaganje robom do isplate punog iznosa kredita. Dvodjelne
založnice se sastoje od priznanice koja potvrđuje vlasnika robe i založnice koja se
može samostalno indosirati do roka dospijeća. Ukoliko se kredit podiže na osnovu
skladišnice i ne vrati na vrijeme, roba se prodaje s tim da se može podići samo uz
prezentaciju oba dijela skladišnice.

4.2.4.6. Financiranje iz financijske pomoći

Postoje razni vidovi financijske pomoći u savremenom svijetu. To su nepovratna
(grant) sredstva, razni vidovi donacija, bezpovratno financiranje, subvencioniranje.
To su razni vidovi financijske pomoći: regresi, premije, kompenzacije i dotacije.

Regresi su oblici novčane pomoći kojima se smanjuju tržišne cijene usluga i

proizvoda poduzeća na nivou koji odgovara državnoj politici. Premije su vrsta
financijske pomoći koje država propisuje s ciljem stimulisanja poslovnih aktivnosti.
Kompenzacije su financijska pomoć koju država daje određenim proizvođačima s
ciljem podsticanja proizvodnje bitne za makroekonomsku stabilnost. Dotacije su
oblik subvencioniranja koji predstavlja kombinaciju regresa i kompenzacije a koji se
primjenjuje s ciljem potpomaganja potrošnje i proizvodnje. Kada država zahtijeva
prodaju robe ispod tržišne cijene a da bi se održala postojeća proizvodnja, država
daje dotacije. Oblici subvencioniranja, prije svega, ovise o ekonomskoj politici.
Osnovna karakteristika ovih vidova financiranja je podsticaj vlastite proizvodnje,

42
zaštita potrošača, jačanje makroekonomske stabilizacije, održavanje zaposlenosti, i
slično.21

5. ZAKLJUČAK
Financije predstavljaju nauku o upravljanju novcem a poslovne financije
predstavljaju jedno od područja financija koje se bavi financiranjem poslovnih
subjekata i zauzimaju centralno mjesto u poslovanju poduzeća. Funkcije poslovnih
financija obuhvataju efikasno osiguranje procesa rada novčanim sredstvima,
racionalno korištenje fiancijskih sredstava i njihova planska raspodjela, obezbjeđenje
finanijske stabilnosti i ravnoteže, evidenciju i kontrolu te sprovođenje samostalne
financijske politike. Samostalna financijska politika obuhvata procese pribavljanja
financijskih sredstava te njihovu upotrebu. Osnovni ciljevi se, dakle, odnose na

21

43
pribavljanje i korištenje sredstava, financijsku stabilnost, likvidnost i ostvarivanje
najboljih rezultata.

Pravila financiranja su kriterijumi za izbor sredstava financiranja a osnovni cilj im je

biti smjernice za donošenje odluka o financiranju. Poznavanjem pravila financiranja
moguće je adekvatno odrediti koji će to izvori financiranja biti najpovoljniji za
poduzeće u pogledu visine iznosa financiranja, rizika, mogućnosti otplate, troškova,
itd. Poznavanjem raznih izvora financiranja i obezbjeđivanjem financijskih sredstava
iz ovih izvora po, za poduzeće najpovoljniji uvjetima, omogućava se rast i razvoj
poduzeća a samim time i poboljšava konkurentska pozicija na tržištu.

Za optimalnu kombinaciju izvora financiranja, neophodno je poznavati najbitnija

svojstva ovih izvora, kao i uvjete pod kojima će neka kombinacija izvora financiranja
biti ocijenjena kao najpovoljnija. Pri tome nije najbitnije da izvor bude najjeftiniji,
nego je potrebno znati može li ispuniti uvjete u pogledu odgode plaćanja, uvjete
korištenja, dužeg grace perioda, visine iznosa, itd.

44