ZLATAREVO ZLATO KRATAK SADRŽAJ

Radnja se ovoga romana događa krajem šesnaestoga stoljeća te počinje u

vrijeme kraljevanja Makse drugoga i banovanja biskupa Đure Draškovića.

Prvi lik koji se spominje stara je Magda koja je poznata pod nadimkom
“Paprenjarka”. Bila je udovica, a živjela je od prodaje paprenjaka koje je
pekla noću. Bila je mršava i imala je šiljast nos navrh kojega je stajala
bradavica te je zbog toga nalikovala vještici.

Nakon toga upoznajemo se s Grgom Čokolinom, gradskim prevrtljivcem i

spletkarošem za kojega nitko nije znao odakle dolazi te se smatralo da se
bavi „nečistim poslom“ odnosno nekom vrstom “crne magije”.

Magda je stanovala kod Petra Krupića, zlatara i gradskoga starješine koji je

također bio udovac te je imao kćer Doru. Stara Magda Dori je bila krštena
kuma, jako ju je voljela i brinula se za nju iako Dora nije zahtijevala mnogo
brige jer je bila dobroćudna, oštroumna te izrazito lijepa. Zbog njenih
osobina, ali i zbog zlatarova zlata, obilazili su ju brojni zagrebački mladići,
ali zlatar još nije htio Doru udati. Među proscima se našao i brijač Grga
Čokolin koji je jednoga dana uranio i otišao na Krupićeva vrata pitati za
Dorinu ruku. Zlatar ga je ljubazno primio i saslušao, ali ga je odbio tvrdeći
da je Dora premlada.

Kad je Grga otišao, Magda je upozorila zlatara na Grgu koji nikako nije bio
na dobrom glasu u gradu. Grga je znao da ga je Magda ocrnila pred
Krupićem pa je nju krivio za svoj neuspjeh. Zbog toga joj se odlučio osvetiti.
Jednoga dana nagovorio je Magdu da mu proda svijeće „jedanaest na
funtu“ iako je to bilo protiv propisa. Magda se opirala, ali Grga se pravio
pouzdan te je bio uporan pa je Magda na kraju pristala. Grga ju je tada
prijavio gradskom sudu te je Magda morala platiti kaznu.

Godina je 1574., Zagrebački kanonik Antun Vramec dolazi u posjet Stjepku

Gregorijancu, gospodaru Medvedgrada. Saznajemo kako je Stjepkova žena
Marta bolesna te boravi u Mokricama jer joj tamo vrijeme bolje odgovara.
On ima dva sina, Niku i Pavla kojemu je Vramec kršteni kum. Saznajemo
kako je Pavao rijetko kod kuće, Stjepko za njega kaže: “Leti po svijetu, bog si
ga znao, u koga se taj dečko vrgo. Divljak je, svojeglav, pa ide sve svojim
putem”.

Vramec obavještava Stjepka da nije po volji banu te da se o njemu

negativno priča u Beču. Nagovara ga da se pridruži skupini koja se bori
protiv stranog utjecaja.

“Imanje i vladanje gine stališem i redovom hrvatskim iz ruke, tuđi generali

hoće da istisnu velikaše, hoće da nam kraljevinu poseljače, a onamo da nam
turska bujica, da odahnemo. Dogorjelo je do nokata. Kani se bezdjelice. Budi
naš!”

Stjepko odbija, ali Vramec mu tada natukne da u kraljevskom sudu imaju

mnogo prijatelja te da mu mogu pomoći u njegovim parnicama sa
Zagrepčanima koji mu žele oduzeti njegov Medvedgrad. Stjepko tada
pristane.

Prošlo je manje od godinu dana. Vidimo dvadesetogodišnjega Pavla,

lijepoga i snažnoga mladića. On prelazi Savu i kod brodara se raspituje o
događajima u Zagrebu. Saznaje kako se u Zagrebu spaljuje zagrebačkog
svećenika koji se poturčio. Ušavši u grad, Pavao gleda prizor. Povorka u
kojoj su stajali ban, kanonici i redovnici išla je gradom te se zaustavila kod
kuće Franje Filipovića, spomenutog svećenika izdajice. Njega nije bilo kod
kuće, ali su pronašli njegovu sliku koju su spalili. Nakon toga narod je
provalio u kuću i počeo je uništavati sve na što je naišao. Zapaljeni komad
drveta s lomače se odlomio te pao na konja Gašpara Alapića. Alapić je pao,
a konj je počeo bježati te je uznemirio ostale konje. Nastao je kaos, a jedna
je djevojka gotovo poginula pavši ispred konja. Bila je to Dora Krupićeva.

Srećom, na vrijeme je doletio junak na konju, mladi Pavao, koji ju je spasio.

Svjetina je klicala, ali saznajemo kako su konji zgazili nekog njemaka
(nijemog čovjeka) koji je također priskočio u pomoć djevojci. Njegovo ime
bilo je Jerko, a Pavao je, nakon što je rastresenu i onesviještenu Doru
ostavio na brigu zlataru i Magdi, izlazeći iz grada ugledao kako ga nose
krvava u Remete.
Nakon toga Šenoa daje opis Zagreba i povijesnih zbivanja. Saznajemo za
sukob vlastele i građana Zagreba. U posebno su lošem odnosu bili
Zagrepčani sa Stjepkom Gregorijancem kojemu su čak htjeli oduzeti
Medvedgrad jer su smatrali su mu on zakonski ne pripada. Sukob
Građanstva i vlastele Šenoa je opisao ovako:

“Al taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepčane mržnjom i jalom. Silovita vlastela,
duhovni mogućnici prijekim okom gledahu, kolikom snagom buji građanstvo,
nazrijevajuć u tih tvrdih općinah maticu one slobodne vojske, pred kojom su
se za kašnjih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule. – Nada svim
pako bijaše im mrzak Zagreb, duša tih općina. Stari Gričani, ljudi kremenjaci,
nisu gledali pred gospodom u zemlju – već uprav u gospodski brk. Stoga
bude boja bez broja. Velikaši su i sami i po svojih ljudih grizli i štipali
građane, gdjekod im se pridesila zgoda, pače obilazili okolo carskoga dvora
“farbajuć” Zagrepčane, kanda su živ izrod pakla.”

Nalazimo se u godini 1576. Kod Vramca su se našli suban Gašar Alapić i

Stjepko Gregorijanec, donedavno ljuti neprijatelji. U sobi je još bio i prepošt
Niko Želnički te Pavao Gregorijanec, a kasnije je došao i Stolniković.
Razgovaralo se o ujedinjavanju plemstva radi obrane njihovih interesa te o
organizaciji borbe protiv stranog utjecaja. Alapić je održao govor te
zaključio:

“Moj presvijetli kolega Drašković je čovjek na dva kraja. Nešto se prede

svakako oko nas. Zlo je, a ne vara li me moja slutnja, bit će toga i više. Zato
skupite pamet, gospodo! Plemstvo valja da se uhvati u jedno kolo, to vam je
najbolja ruka za mač istine. In hoc signo vinces. Za koji mjesec sazvat ću
sabor kraljevine. Tu ćemo reći smjerno ali hrvatski kraljevoj svjetlosti, što nas
peče, a komisarom otkrojit ćemo pošteno. Donle ruke poslu, a pobjeda
naša!”

Kad je došao Stolniković obavijestio je ostale kako se ban želi povući s

funkcije te kako Stjepkove parnice dobro stoje. Zagrepčani su opet izgubili
Medvedgrad.

Mihajlo Konjski, Pavlov tetak, stanovao je kod kamenih vrata, blizu

Krupićevih, pa je Pavao, nakon što je prenio tetku sve što se govorilo na
sastanku, navratio u zlatarovu kuću da vidi kako je Dora. Zlatara nije bilo
kući, samo Magda i Dora. Saznajemo kako je Dora bila bolesna nakon što je
skoro poginula pod naletom konja te da se Pavao raspitivao za nju dok je
bila u lošem stanju, a nakon toga je morao ići ratovati protiv Turaka.
Prepričava Dori kako je gotovo poginuo, a spasio ga je njegov veliki prijatelj
Miloš Radak. Pavao je bio ozbiljno ranjen te su, nakon što su se izvukli, otišli
u Samobor zaliječiti rane. Pavao tada izjavljuje Dori ljubav, a ona naslanja
svoju glavu na njegovu.

U tom trenutku kroz vrata proviri Grga Čokolin pod izlikom da traži zlatara.
Čokolin je tada Šafranićki i Freyovki, lokalnim prevrtljivkama i klevetarkama,
slagao kako je vidio Pavla i Doru kako bludniče, a da je Magda sve to
promatrala. Nakon toga otišao je i na Medvedgrad Stjepku prijaviti kako
Pavao ljubi građansku djevojku. Stjepko je pobjesnio te je poslao po
Čokolinu pismo Klari Grubarovoj u Samobor. Sve je to promatrao njemak
Jerko koji je, nakon što je Čokolin izišao iz zlatarove kuće, pratio brijača.

Stjepko je kritizirao Pavla jer je od svih plemićkih žena odabrao građansku

djevojku i to baš Zagrepčanku. Pavao tvrdi kako je njihova ljubav samo
duhovna odnosno da nije povrijedio njenu čast i djevičanstvo. Stjepko Pavlu
prijeti da će na njega nahuškati pse ako još bude zalazio u zlatarovu kuću te
ga šalje u Samobor Klari Grubarovoj da tobože sredi s njom račune oko
samoborskih kmetova. Pavao odluči prije puta još jednom otići u Zagreb
vidjeti Doru.

Na putu je sreo svoga prijatelja Miloša, snažnoga i hrabroga ratnika.

Zamolio ga je da pripazi na zlatarovu kuću dok je on u Samoboru. Pavle je
odlučio samo baciti pogled na Doru bez da ga ona opazi jer je bila noć, ali
ona ga je vidjela. Magda i Dora molile su ga da ode jer se ne priliči da
mladić djevojci dolazi noću, ali Pavao ju htio da mu Dora kaže voli li ga. Ona
je priznala da ga voli te je Pavao odjahao prema Samoboru.

Kod Krupića su se okupili ugledni Zagrebački građani: Pavao Arbanas,

sudac Ivan Teletić, notar Niko Kaptolović i gradski kapelan Petar Šalković
koji su se dogovarali oko sljedeće parnice koju će pokrenuti protiv
Gregorijanca.

Krupić se zalagao za to da se Gregorijanca pusti na miru jer je ohol i

osvetoljubiv pa se tako antagonizam između njih samo povećava.
Kaptolović je prigovorio Krupiću da brani Stjepka jer je njegov sin spasio
Doru. Zlatar objašnjava kako je Pavao uvijek dobrodošao u njegovu kuću, ali
biti otac i biti građanin različite su stvari te ih on itekako zna odvojiti.

Dok se to događalo u zlatarovoj kući, Magda je prodavala paprenjake na

trgu. Kad su Freyovka i Šafranićka započele razgovor o bludničkom
ponašanju mnogih Zagrepčanki okupilo se ljudi te su za nečasno ponašanje
ubrzo optužile i Doru. Magda je drhtala od ljutosti te je nazvala Šafranićku
zmijom. Ova je na to pozvala ljude da napadnu Magdu te su njezinu daščaru
uskoro počeli obasipati kamenje i blato. Magda se sakrila u kut te bi još
jače nastradala da ju nije spasio Miloš Radak koji je Šafranićku uhvatio za
šiju i podigao u zrak.

Uskoro je došao i Blaž Štakor koji je rastjerao svjetinu. Društvo kod Krupića
nije n slutilo što se to događa pred sv. Markom. Najednom se otvore vrata
Krupićeve sobe i uđe kramar Šafranić, muž stare Šafraničke, pijan i bijesan,
a za njim uđe i Grga Čokolin. Došao je od zlatara tražiti zadovoljštinu za
novu kapu koju je Miloš Radak pokidao tresući Šafranićku u zraku. Također
je optužio Doru za nečasne radnje s Pavlom.

Zlatar je pobjesnio te nije vjerovao Šafraniću, upitao je ima li svjedoka za

takvu izjavu. Javio se Grga Čokolin, rekao je da je na svoje oči vidio Pavla i
Doru, a Magda je stajala sa strane i sve gledala. Krupić je mahnito gurnuo
Doru i pošao prema zidu da uhvati pušku, ali ga je zaustavio sudac. Tada je
zamolio svoga kuma Arbanasa da odvede Doru kuću u Lomnici gdje će biti
sluškinja. Rekao je da ne želi vidjeti Doru dok je živ, ali ne želi ju ostaviti da
umre od gladi jer se zakleo pokojnoj ženi. Dora će se brinuti za stoku i bitno
je da se nikada više ne vrati u Zagreb.

Klara Grubarova, gospodarica Samobora, razgovarala je s dvojicom

muškaraca koji su joj kratili dosadu i udvarali joj se. Na zidu su visjeli
talijanski sagovi s motivima čiste Suzane te Dalile i Samsona. Klara je
mlada ostala udovica, imala je dvadeset i nešto godina i bila je još uvijek
lijepa. Klara dočarava žensku snagu svojim sugovornicima pričama o
ženama koje su svladale muške junake, npr. Kleopatra i general Antonije.

Ubrzo dolazi Pavao Gregorijanec. Klara laska Pavlu, oni razgovaraju o

obiteljskim stvarima, ali jasno je da mu se Klara udvara, dolazi i Klarina
malena kći Ančica. Kći i majka zajedno mole, a Pavao promatra lijep prizor.
Već je kasno, Pavao želi otići odspavati, a račune će riješiti sutra. Klara ga
nagovara da ostane. Počinje mu se jadati, priznaje da je usamljena te da
nikada nije voljela svoga pokojnoga muža. Također mu priznaje kako se
zaljubila u njega dok je ranjen ležao u Samoboru te da ga još uvijek voli. U
tom trenutku Pavao na podu primijeti pismo koje je ispalo Klari, podigne ga i
brzo pročita. Prepoznao je očev rukopis te je shvatio kako je riječ o
dogovoru. Izletio je iz sobe i počeo jahati kad mu put prepriječi njemak
Jerko s riječima: “Stani! Propade Dora!”.

Pavao se nemalo iznenadio što Jerko može govoriti. Ispričao je Pavlu kako
je brijač Čokolin proširio klevete po Zagrebu te ju je otac otjerao od kuče.
Jerko je također prisluškivao razgovor Čokolina s Pavlovim ocem. Čokolin
je nosio Klarinu poruku u kojoj ona pristaje zavesti Pavla. Čuo je i kako
Čokolin uvjerava Stjepka da bi on trebao uzeti Doru za ženu na što je ovaj
pristao. Dogovorili su se kako će Stjepkovi sluge oteti Doru kad ju kum
Arbanas bude vodio u Lomnicu.

Jerko nakon toga Pavlu priznaje da mu je brat. Rodila ga je Jela, kmetska

djevojka koju je Stjepko silovao nakon što joj je od kuge poginula majka
mlinarica. Jelu je Stjepko otjerao te se Jerko rodio u pastirskoj špilji. Nakon
toga ostavio ih je kod neke stare žene u gori te je oženio Martu s kojom je
dobio “prvorođenca” Pavla. Kako se ne bi saznalo za Jerka i za Jelu, Stjepko
ih rastavi, nju odvede dalje u gori kod nekih seljaka, a Jerka u samostan.

Jednoga dana ujak ga je probudio i odveo kod majke koja je umirala. Majka
je prije smrti ujaka natjerala da se zakune kako će odgojiti Jerka kao
njemaka kako nikada ne bi odao tajnu zbog koje bi ga mogla snaći smrt.
Jerko je otada nastavio svoj život u samostanu kao “nijemi Jerko”, ali preko
noći je marljivo učio pa je nakon nekog vremena znao čitati i pisati. Uskoro
je umro i ujak te mu je pred smrt dao svežanj papira u kojima je pisalo sve
kako se dogodilo. Jerko je to pročitao te je počeo često odlaziti iz
samostana u Medvedgrad da gleda svoju obitelj. Zavolio je Pavla jer je pri
rijetkim susretima prema njemu bio dobar iako Pavao nije znao da mu je to
brat.

Jednoga dana, na misi, ugledao je prelijepu djevojku te se u nju zaljubio.

Bila je to Krupićeva Dora. Često ju je pratio i gledao, a onoga dana pokušao
ju je i spasiti prije nego što je došao Pavao, ali pogazili su ga konji te je
skoro poginuo. Kad je Jerko završio svoju priču, Pavao ga je podigao u
naručje te su se braća dugo grlila.

Grga Čokolin sakrio se u kući brodara Šime kako bi promatrao otmicu Dore.
U kolima pričaju Arbanas i Dora, on joj vjeruje kako nije sagriješila te joj
obećava da će pokušati uvjeriti zlatara u isto. Kad su kola došla do šume,
izlete dva konjanika, ubiju Arbanasova konja i bace Arbanasa na zemlju.
Htjeli su ugrabiti djevojku, ali iz šume iskoči mladi junak na konju i
buzdovanom onesvijesti jednoga otmičara. Drugi krene mačem na Pavla te
bi ga bio ozlijedio da iz grma Miloš ne opuca puškom. Usmrtio je konja koji
je poklopio protivnika. Kad su im skinuli kacige, uvjerili su se da su to ljudi
Pavlova oca Stjepka.

Uskoro je stigao i Jerko koji u Zagreb otišao po ljude kapetana Blaža

Pernharta. Grga je sve to promatrao te se uplašio da će ga poći tražiti pa se
zavukao u dimnjak. Kad su Pavao, Miloš, Arbanas i Dora krenuli preko rijeke
u Zagreb, Čokolin je izišao iz kuće i zašao u šumu gdje je vidio obješene
otmičare. Jerko ga je stao plašiti, Grga je počeo trčati te se od straha bacio
u Savu.

Za to vrijeme u Krupićevoj kući Blaž je zlatara uvjeravao kako ne treba

vjerovati svemu što čuje, a pogotovo ne svjedočenju Grge Čokolina te da je,
prije nego što je otjerao Doru, trebao ispipati je li to sve istina što je čuo.
Također mu je savjetovao da pita Magdu je li to sve istina. On je pozvao
Magdu, a ona mu je održala mali govor o tome kako Dora i Pavao jesu
zaljubljeni, ali su priče koje kruže neistinite:

“Al nek mi dođe tko, nek mi kaže, da je od te ljubavi na Dorinoj duši ostao
griješak ko makovo zrnce, ja ću mu kazat, da laže, da je gori od Turčina. Bog
mi je svjedok, kue Petre, Dora je čista kao što staklo! Nu znam čija je to
kuhinja, znam. To je opet ta nesreća, taj Čokolin.”

Magda je odlučila i sutra otići iz kuće jer Dore više nema. Tada su se začula
kola te su u kuću ušli Dora i njezini spasitelji. Prepričali su što se dogodilo,
Pavao je priznao zlataru kako voli Doru. Krupić je rekao Pavlu kako je uvijek
dobrodošao u njegov dom ali “i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u
zdravo stablo zavuče crv”.
Nakon toga Pavao odlazi ocu na Medvedgrad. Optuži ga za pokušaj Dorine
otmice, a Stjepko od bijesa pohita po pušku i opali. Metak je nasreću samo
okrznuo Pavlovu glavu, a u sobi se pojavi Marta, Pavlova majka i stane ga
grliti jer se zabrinula za njega. Marta također verbalno napadne Stjepka za
pokušaj otmice i požudnu namjeru da stupi u kontakt s Dorom. Stjepko
mahnit skoči i stane silovito tresti bolesnu ženu. Njoj navre krv na usta i
padne mrtva. Pavao klekne i počne neutješno plakati, a onda ode uzevši
majčino tijelo uz riječi:

“Dva su mi dosad živjela srca u tom gradu, otac i majka. A sada žive samo
očeva mržnja i majčina tužna uspomena. Poć mi je za vijeke, oče! Zbogom!”

Godina je 1578., a Hrvatska je dobila novoga bana nakon što je Đuro

Drašković odstupio. Novi ban postaje Kristofor Ungnad, a podban upravo
Stjepko Gregorijanec. Pavao je u Zagrebu, oprašta se od Dore jer ide u rat
protiv Turaka. Poslije Zagreba otići će još u Mokrice pomoliti se na
majčinom grobu a onda će u rat.

Pred Zagrebom Pavla čekaju Jerko i Radak koji razgovaraju. Miloš Radak
Jerku pripovijeda svoju sudbinu. Imao je predivnu ženu Maru s kojom je
dobio i sina. Kad je Miloš išao u boj, Mara ga je uvijek pratila do obližnjeg
brijega s kojega ga je mogla još pola sata gledati kako odlazi, a na tom ga je
brijegu i dočekivala. Jednom su u boju Miloševi ratnici zarobili mladoga
Jussufbega koji je jako volio žene. Ostali su ga htjeli ubiti, ali ga je Miloš
obranio jer je htio da mu se sudi po zakonu.

U međuvremenu je hodao po selu i spazio Maru koja mu se svidjela. Uskoro

je Turčin zamijenjen za hrvatske zarobljenike, a Mara je Milošu rekla kako je
tu bio nekakav maleni vidar koji joj je nudio razne masti i raspitivao se za
njega. Došao je i novi poziv na boj na kojega se Miloš odazvao. Kad se
nakon njega vraćao u selo, na brijegu nije bilo Mare nego je dotrčao čovjek
iz sela koji je rekao kako su Turci jutros navalili u selo i odveli mnogo ljudi u
roblje, predvodnik je bio Jussuf, a tamo je bio i onaj mali vidar koji je, čini se,
bio turska uhoda. Odveli su i Miloševu Maru s njihovim sinom. Miloš je sjeo
na konja i odjahao hitro za Turcima.

U noći ih je i stigao, odmarali su kraj vatre. Miloš je uspio ubiti Jussufa i još
jednog Turčina, ali vidar ubije Maru i pobjegne s Miloševim sinom. Miloš je
sjeo na konja i jahao za njima, ali kad im se približio, konj mu padne mrtav, a
vidar pobjegne s njegovim sinom. Kad je Miloš završio s pričom dođe i
Pavao, izljubi Jerka i zamoli ga da čuva Doru dok on ratuje.

Uskoro je Niko Želnički pozvao kod sebe građane i velikaše kako bi ih

pomirio, ali vrlo brzo Stjepko je napravio scenu. Počeo je provocirati
Zagrepčane, a kad su mu oni odgovorili podivljao je te se gotovo pobio s
njima. Na kraju im je obećao da će im se osvetiti i napustio večeru, a Ivan
Jakopović, plemeniti i obrazovani čovjek koji je bio poslanik Zagrepčana u
saboru, zapovijedi da se zatvore gradska vrata unatoč banovoj zapovijedi
da ona trebaju biti danonoćno otvorena. Ključeve grada držao je zlatar
Krupić te je on bio zadužen za otvaranje vrata ukoliko bi netko došao.

Oko deset sati uvečer pred gradskim vratima začuo se topot konja.
Predstavili su se kao saborska gospoda, a kad je Krupić otključao vrata, u
grad je navalila gomila bijesnih konjanika s bakljama u rukama. Na čelu se
nalazio Stjepko Gregorijanec, a kad je saznao da pred njim stoji zlatar
Krupić, udario ga je šakom u glavu te ga je za sijedu kosu stao vući po
snijegu usput ga tukući.

Kad je iz kuće izašla Dora da vidi što se događa, Stjepko zapovijedi slugama
da ju zakolju. U taj tren stražari pod vodstvom kapetana Pernharta upere
puške u Stjepkove ljude. Kapetan im zapovijedi da mirno pođu kući, a on će
prijaviti stvar. Stjepko bijesno zaškripi zubima i ode sa svojim ljudima u
dom Konjskoga.

Kod Jakopovića su se sastali svi važni Zagrebački građani: Teletić,

Kaptolović, Vernić, Blašković, Župan, Barberin, Bigon i drugi. Dogovarali su
se kako će oprati sramotu koja im je nanesena, naročito zlataru Krupiću, no
nisu primijetili kako ih s drveta prisluškuje Grga Čokolin. Kako su vjerovali u
Jakopovića, pristali su da ih on predstavlja te da odluči kako dalje.
Jakopović im je rekao sljedeće:

“Za vas krv i život. Sutra pođimo k banu, da pred njegovim licem
protestiramo proti Gregorijančevoj sili, i da se digne pravda pred kraljevim
sudom. A zatim ići ću glavom pred kralja, ići ću kao vaš poslanik u požunski
sabor, i ondje ću jasno i glasno kazati gospodi, kakova se sila nama čini. Vi
pako, braćo, pazite. Pregledajte svoje oružje, čistite svoje lumbarde, spremite
praha i olova, jer Gregorijanec ima mnogo prijatelja, i moglo bi biti većega zla.
I kud puklo, da puklo! Svoji budimo i bog pomozi!”

Čokolin nakon toga ode obavijestiti Stjepka o onome što je čuo. Obavijestio
ga je što spremaju Zagrepčani, a također da Pavao namjerava oženiti Doru.

Klara Grubarova šeta po Samoborskoj kuli i čeka Čokolina. Grga ulazi i

obavještava ju o Pavlovim uspjesima, stric Baltazar poklonio mu je Mokrice,
car ga je zbog junaštva u boju imenovao kapetanom te planira uzeti Doru za
ženu. Brijač prepričava Klari kako je Pavao izmolio zlatara za Dorinu ruku.
Krupić je ranjen ležao u krevetu. Pavao je plakao i molio ga, a starac je na
kraju pristao. Klara je izjavila kako će smrviti i njega i nju. Grga ju
obavještava kako bi se bolje trebala brinuti za sebe jer Ungnad, novi ban, na
sudu osvojio Samobor te da će za koji dan doći tražiti što je njegovo, a ako
ona ne pristane krenut će vojskom na grad.

Klara djeluje samopouzdano i tvrdi kako se neće predati bez borbe. Bilo je
onako kako je Grga rekao. Ungnad je došao s vojskom, a nakon što se Klara
nije htjela predati, navalio je oružjem na grad. U početku su se Klarini ljudi
mogli braniti, ali brzo banovci počeli provaljivati u grad. Brijač savjetuje Klari
da pokuša zavesti bana jer je on veliki ljubitelj žena. Ona to i učini. Suznih
očiju ode pred bana te ga zamoli da pusti nju i dijete. On joj dopusti da
nastavi normalno stanovati u gradu, njemu je bitno samo da je grad njegov.
Za dva tjedna Ungnad i Klara bili su u braku.

Stjepko je od onoga dana počeo pojačano terorizirati i zlostavljati

Zagrepčane. Njegovi ljudi tukli su žene koje su prale rublje kraj grada, ljude
su plijenili, tukli, svlačili do gola itd. Zagrepčani su sve prijavili gospodinu
Jakopoviću koji je odlučio da svi zajedno odu direktno banu prijaviti
Gregorijančeve nedaće. Čokolin je i to saznao pa je Klari prijavio da im
Zagrepčani uskoro dolaze u posjet. Ban Ungnad nije bio razuman i
pristupačan. Odgovorio im je:

“Idite, idite, to su vaše sanjarije. Da vam je gospodin Stjepko kmeta isprebio,

ženske et caetera, pa šta je to? Idite i sad u Požun. Tražite si ondje lijeka, šta
ću vam ja. Rogobornici, buntovnici, nemirnjaci ste.”
Zagrepčani su ljutito otišli, a Jakopović je nakon toga podnio tužbu kralju
koji je uskoro pokrenuo istragu protiv Stjepka “radi sile i povrede mira i
slobodnoga prohoda”, a među sto trideset i osam svjedoka mnogi su
potvrdili da je podbanovo nasilje stvarno. Za to vrijeme Pavao je putovao
kod svoga kuma Vramca kojega je molio za blagoslov njegova braka s
Dorom. Ovaj se u početku opirao, ali na kraju je pristao jer se Pavao
zakleo “na svetu hoštiju” da će uzeti Doru.

Klara je još uvijek voljela Pavla, a jednom ga je čak i posjetila dok je spavao.
Opet mu je izjavila ljubav, a on joj je rekao da će se oženiti za Doru. Klara se
počela mahnito smijati i zaklela se da neće to dopustiti.

Došla je godina 1597., a podban Stjepko još je terorizirao Zagrepčane. Kad

je ban jednom došao prespavati u Zagreb s Klarom, ona je njegovu mržnju
prema Zagrepčanima još više potpalila. Rekla mu je kako su joj Zagrepčani,
dok je vladala Samoborom, uskraćivali daću. Kad se ona pobunila, ubili su
joj kastelana i izvrijeđali ju. Klara je molila Ungnada da ju osveti nakon čega
je onnastanio cijelu vojsku u domove Zagrepčana i dopustio im da jedu i
piju dok ne isprazne sve kuhinje i pivnice. Klara je ubrzo i svom tadašnjem
udvaraču, merkezu de Lernonu rekla da će ga mrziti ako ne zavede Doru
Krupićevu u čemu će mu pomoći Grga Čokolin.

Na stubama je de Lernon susreo banove sluge koji su zbijali šale s

nijemakom Jerkom. Upitao ih je gdje može pronaći Grgu Čokolina i gdje se
nalazi kuća zlatara Krupića. Jerko je sve čuo pa je pratio markeza kad je
ovaj otišao kod zlatara vidjeti Doru, s tobožnjom namjerom da kupi
mamuze.

Čokolin je s markezom preko noći htio oteti Doru. Pomoći su im trebala dva
vojnika koja su se nastanila u Krupićevu kuću, ali netko im je pomrsio
planove, vjerojatno Jerko. Vojnike je napio, a ispod ograde postavio je
zamku za vuka. Kad je de Lernon prešao ogradu uhvatio se u zamku, a iz
kuće je izletio čovjek koji je počeo mlatiti de Lernona, uskoro su mu se
pridružili i drugi građani, a markez je na kraju završio izranjavan u postelji.

Nakon propalog plana Čokolin je htio napustiti Zagreb, ali Klara mu to nije
dopustila. Rekla mu je da smije otići tek kad pomrsi Pavlov i Dorin plan da
se vjenčaju. Jerko je i ovaj razgovor prisluškivao te je javio Milošu Radaku
da ode po Pavla u Mokrice i ispriča mu za sve što se dogodilo.

Na vratima Ivana Jakopovića pojavio se banov pobočnik te je tražio od

Jakopovića da građani Zagreba daju vojnicima piti i jesti, ali to nije bilo
moguće jer su sve već pojeli i popili. Jakopović mu je to i rekao, a ovaj mu je
zaprijetio da će uzeti na silu. Uskoro su Gregorijančevi pijani konjanici
zapalili kuću jednoga građanina te su pošli dalje s namjerom da zapale još
jednu kuću. Jakopović je rekao građanima da se naoružaju te da pođu
prema kući koju vojnici namjeravaju zapaliti. Na Markovom trgu vojska je
razvalila Magdinu daščaru i njome ložili oganj koji su zapalili, a Magda je
onesviještena ležala na stepenicama. Gradskoga notara Vernića vukli su
polumrtvog za kosu.

Jakopović je zapovjedio građanima i gradskoj straži da napadnu pijane

vojnike. Uskoro je Ungnad okupio veliku vojsku koja bi uništila Zagrepčane,
ali Klara je još bila u gradu pa je poslužila građanima kao sužanj. Ungnad je
morao pristati na privremeni mir te povukao vojsku u zamjenu za Klaru. Dok
je u gradu bjesnio rat, u Dorinu kuću ušao je ranjeni vojnik koji je tražio vode.
Pred vratima je stajao Jerko, ali ga je vojnikov prijatelj onesvijestio. Vojnik je
usipao nekakav prašak u vodu i rekao Dori kako je voda mutna te da ju
sama kuša. Popila je vodu te je otrov uskoro počeo djelovati. Vojnik je
pobjegao, a kad je Pavao došao, Dora je već ležala mrtva.

Po gradu se pričalo da je Dora umrla od kuge, ali pametniji ljudi slutili su da

je ubijena. Jakopović je odlučio otići pred samoga kralja zbog problema i
eskalacije koju su Zagrebački doživjeli u svom odnosu s banom i
podbanom. I Pavao i Jerko krivili su sebe zbog Dorine smrti. Pavao je, dok
je stajao u crkvi gdje je ležalo Dorino tijelo, u tajnom hodniku iza oltara
ugledao Klaru kako plaća Čokolinu koji se sprema otputovati. Klara je tada
došla kraj Dorino tijela i rekla:

“Ti, ti si mi dakle otrovala život, uništila sreću? Luđakinjo, evo sad ležiš ovdje
preda mnom pobijeđena. Vrijeme će zacijeliti ranu, a ja ću ipak dobiti Pavla.”

Pavao joj se tada pokazao te ju je počeo vrijeđati, rekao joj je da ju prezire i

da bježi od nje kao od kuge. Optužuje ju za Dorino ubojstvo, dokaz mu je
vrećica s grbom Klare Ungnadove koju je našao pokraj Dorina tijela. Ona
priznaje da je dala otrovati Doru i još jednom izjavljuje Pavlu ljubav, moli ga
da ju obije. On odgovara:

“Neću, bludna ženo! Evo sami smo tuj; ne vidi nas nitko. Tu mi je oštra sablja,
tu leži zlato moje, što si ga ubila. Da mi se hoće, zarinuo bih ti gvožđe u
zmijsko srce tvoje, oprostio bih svijet živoga smrtnoga grijeha. Ali neću. Ovaj
mač proslavih u slavu svoje vjerenice, ovaj mač podigoh za spas
kršćanskoga svijeta, i prije bih si odsjekao desnu ruku, i prije bih ga razlomio
na dvoje nego da ga okaljam gadnom tvojom krvi, ja sam junak, ja nisam
krvnik, komu je zvanje pogubiti trovnicu.”

Kad je drugi dan Pavao otišao na Dorin grob pomoliti se, tamo je zatekao
Magdu kako moli. Kad joj se obratio, shvatio je da je Magda mrtva, umrla je
moleći se.

Bio je Božić i padao je snijeg. Moglo se vidjeti odrpanog i izmučenog

čovječuljka kako bježi po gori, a pratila su ga dva čovjeka, gorostas i mladić.
Bili su to Miloš Radak i Jerko koji su lovili Grgu Čokolina. Uskoro su ga i
sustigli. Čokolin se popeo na hrast, ali Miloš ga je opazio. Saznajemo kako
je Grga onaj čovjek koji mu je ubio ženu i oteo sina, poturica. Miloš ga je
kroz plač pitao gdje mu je sin, a ovaj je odgovorio da ga je prodao kao roba
u Carigradu. Miloš mu je rekao kako je živio samo da ga pronađe, a onda
mu je pucao u glavu. Brijačevo tijelo palo je s hrasta, a Miloš mu je još i
odrubio glavu.

Od Stjepka Gregorijanca počeli su svi zazirati te je pred starost ostao

gotovo bez prijatelja. 1581. se zbog zagrebačkih tužbi morao odreći
podbanske časti, ali Zagrepčani se nisu zadovoljili time. Pavle mu je
nedostajao, a su do njega dolazile glasine o tome kako hrabro bori s
Turcima te kako često riskira vlastiti život. Uskoro je Stjepko morao pristati
predati Zagrepčanima velik dio svog posjeda i platiti određenu svotu novca,
a također predati Medvedgrad koji je nedavno pogodio strašan potres i
ostavio ga u ruševinama.

1592. godine jedan fratar penjao s k Stjepku da ga pričesti i ispovijedi.

Stjepku je bilo zlo, čekao je smrt. Ležao je pod zimzelenom, a kraj njega su
bili sin Niko, njegova žena Anka, ali i Pavao. Stjepko je redovniku
ispovijedao svoje grijehe, a na kraju je htio ispovjediti jedan grijeh za kojega
se bojao da nema oproštenja. Davno je napustio ženu i dijete koje je dobio s
njom, htio je kasnije ubiti dijete, ali je ono nestalo te ga sada negdje
vjerojatno proklinje.

Redovnik je tada spustio kapuljaču i pokazao svoje lice, bio je to Jerko.

Stjepku je sve oprostio, a starac ga je zagrlio i prije smrti rekao svima:

“Bijah veliki grešnik. Griješio sam proti bogu, proti naravi, proti srcu. Bijah
ponosit, ohol! Vječna me ruka slomila. Al sada sam čist. Razgriješio me moj
izgubljeni sin – ovaj vaš brat.”

Rekao je i Pavlu da ga ne krivi za Dorinu smrt jer je tome kriva Klara.

Saznajemo kako je Klara poginula “od mahnitosti”. Pavao je poginuo u ratu
s Turcima 1604. kraj svoga vjernog prijatelja Miloša, a Niko je preminuo bez
muškoga potomka 1610. te je tako nestalo Gregorijančeva imena sa svijeta.