2.

KLJUČNA PITANJA RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

Razvoj je svaka uz dob vezana promjena u tijelu ili ponašanju od začeća do smrti. On je slijed
progresivnih, pravilnih i relativno trajnih kvalitativnih promjena u neurološkim i fizičkim strukturama,
misaonim procesima i ponašanju. Glavna područja razvoja stoga su:
a. tjelesni (biološki) razvoj: promjene u veličini tijela i izgledu, kao i promjene u perceptivnim i
motoričkim sposobnostima te tjelesnom zdravlju.
b. kognitivni (spoznajni) razvoj: promjene u intelektualnim sposobnostima - pažnji, pamćenju,
akademskom i svakodnevnom znanju, rješavanju problema, kreativnosti i jeziku.
c. socio-emocionalni razvoj: promjene u emocionalnoj komunikaciji, samorazumijevanju,
znanju o drugim ljudima, vještinama ophođenja s drugima, moralnom rasuđivanju i
ponašanju.
Rast organizma odnosi se na kvantitativne promjene. Vođen je maturacijom (sazrijevanjem) -
pravilnim slijedom promjena kojima upravljaju biološki mehanizmi, tj. geni. Rast i razvoj odvijaju se u
okruženju koje se naziva kontekst, a koji je pod utjecajem povijesnih, ekonomskih, društvenih i
kulturalnih čimbenika.
Starenje je proces tijekom kojeg se događaju promjene u funkciji dobi. Može se definirati i kao
postupan proces nepovoljnih promjena, obično vezan za protjecanje vremena, koji postaje vidljiv
poslije zrelosti i redovito dovodi do smrti (ovakvo je viđenje tipično za biološki orijentirane psihologe).
Međutim, starenje je, kao i razvoj, dvostruki proces dobitaka i gubitaka koji se odvijaju povezano i
istovremeno.
Dob je razdoblje u ljudskom životu i može biti:
a. kronološka: mjeri se brojem godina, mjeseci i dana koji su protekli od čovjekova rođenja.
b. biološka (fiziološka): dob tijela pojedinca / broj preostalih godina.
c. psihološka: koliko je osoba psihološki stara (u vidu kognitivne i emocionalne funkcionalnosti).
d. subjektivna: koliko se staro pojedinac osjeća. Nekada je bolji prediktor trajanja života.
e. socijalna: dob pojedinca u odnosu na društvenu dob kulture u kojoj pojedinac odrasta i živi.
f. funkcionalna: dob mjerena u terminima funkcionalnih sposobnosti i samozbrinjavanja.
Kombinacija je psihološke, fiziološke i socijalne dobi. Mjeri se varijablama koje su usko
povezane s motorikom, pamćenjem, vidom, sluhom, pokretljivošću i sl.

2. 1. OSNOVNE POSTAVKE O RAZVOJU U PRISTUPU CJELOŽIVOTNOG RAZVOJA

(LIFE SPAN APPROACH)
Istraživački interes se vremenom proširio s gotovo isključive usredotočenosti na razvoj u djetinjstvu
na razvoj u adolescenciji i odrasloj dobi. Prve znanstvene studije o adolescenciji pojavljuju se
početkom 20. st. Smatralo se da je vrijeme adolescencije razdoblje „oluje i stresa“. Ipak, Offer i sur.
(1988) zaključili su kako većina adolescenata ne odražava stereotipe o zbunjenosti, konfliktnosti i
emocionalnoj nestabilnosti. Nadalje, zahvaljujući napretku u prehrani i zdravstvu, broj starijih ljudi se
povećao, a postali su i aktivniji i zdraviji. To je dovelo u pitanje raniji stereotip o njima kao o osobama
koje se gase. Stoga se javio novi pristup (početkom 1960-ih) i to sa sljedećim postavkama:
1. razvoj je cjeloživotni proces: nijedno životno razdoblje nije važnije od drugih. Bez obzira na
to što svako razdoblje razvoja ima vlastiti program rada, tijekom čitavog života javljaju se
 izazovi s kojima se pojedinci suočavaju, a načini na koje im se prilagođavaju u velikoj se mjeri
razlikuju.
2. razvoj je višedimenzionalan: razvojni izazovi i prilagodbe su pod utjecajem složene
mješavine bioloških, psiholoških i socio-emocionalnih činitelja.
3. razvoj je višesmjeran: razvoj nije ograničen samo na poboljšanje. Umjesto toga, u svim
razvojnim razdobljima razvoj je zajednički izraz za poboljšanja i slabljenja. Razvoj nije samo
višesmjeran kroz vrijeme već i unutar istog područja razvoja (npr. opadanje jednih, a
poboljšanje drugih kognitivnih funkcija).
4. razvoj je plastičan: razvoj je fleksibilan (promjenjiv), tj. promjena je moguća i vjerojatna ako
je podržavaju nova iskustva. Ipak, s vremenom plastičnost opada, jer se i sposobnost i
mogućnost promjene postupno smanjuju. Plastičnost se razlikuje od pojedinca do pojedinca -
neka djeca i odrasli ljudi izloženi su raznolikijim životnim okolnostima, ali im se lakše
prilagođavaju.
5. razvoj je uklopljen u povijest: razvoj je pod utjecajem činitelja jedinstvenih za određeno
povijesno razdoblje. Primjeri takvih utjecaja su epidemije, ratovi, razdoblja ekonomskog
napretka ili krize i sl.
6. razvoj je uklopljen u različite kontekste: široki i raznoliki utjecaji (npr. škola, društvo i obitelj)
djeluju zajednički i kombiniraju se na jedinstvene načine oblikujući svaki pojedinačni životni
put.
7. istraživanje razvoja je multidisciplinarno: spoznaje dolaze iz različitih znanstvenih disciplina.

2. 2. ŽIVOTNI DOGAĐAJI KOJI UTJEČU NA RAZVOJ

1. Utjecaji povezani s dobi (dobno normativni): događaji koji su čvrsto vezani uz dob pa su njihovo
pojavljivanje i trajanje prilično predvidljivi. Ovi događaji su pod utjecajem bioloških procesa i
društvenih običaja. Osobito su značajni u djetinjstvu i adolescenciji, ali i u starosti.
2. Utjecaji povezani s povijesnim događajima (povijesno normativni): utjecaji povezani s povijesnim
vremenom (npr. ratovi, epidemije, krize, liberalnost, društvene mreže, izumi i sl.) koji su zajednički
ljudima određene generacije - pripadnicima kohorte. Pripadnici kohorte su međusobno slični na
načine koji ih čine različitima od ljudi rođenih u neko drugo vrijeme.
3. Nenormativni utjecaji: normativno znači tipično ili prosječno. Normativni su povijesni i dobno
normativni utjecaji, jer svaki od njih zahvaća velik broj ljudi na sličan način. Nenormativni utjecaji
su događaji koji su neujednačeni, jer ih doživljava samo jedan pojedinac ili svega nekoliko ljudi i ne
događaju se prema predvidljivom rasporedu. Oni stoga pojačavaju višesmjernost razvoja. Ove je
događaje istraživačima najteže obuhvatiti i istražiti. U današnje vrijeme u razvoju odraslih osoba
oni su postali utjecajniji, a događaji povezani s dobi manje utjecajni jer su dobne oznake manje
jasne i razlikuju se u različitim etničkim skupinama i kulturama.

2. 3. KLJUČNA PITANJA RAZVOJNE PSIHOLOGIJE

1. PRIRODA NASUPROT ODGOJU (NATIVIZAM vs. EMPIRIZAM): odnosi se na pitanje u kojoj su mjeri
ponašanje i razvoj rezultat urođenih, bioloških činitelja (nativistički model) odnosno okolinskih,
iskustvenih, odgojnih činitelja (okolinski model) koje čine složeni činitelji fizičkog i socijalnog
svijeta koji utječu na naša iskustva? Gotovo svi istraživači danas zastupaju neki oblik
interakcionističkog gledišta. Neki teoretičari, usprkos svojoj općoj interakcionističkoj filozofiji,
tvrde da specifični aspekti ponašanja imaju u prvom redu biološku osnovicu. Drugi vjeruju da je
isto ponašanje rezultat okolinskih činitelja, pa naglašavaju važnost ranih iskustava. Pitanja
 prirode nasuprot odgoju katkad se pojavljuju pod drugim nazivom - nasljeđe nasuprot okolini,
sazrijevanje nasuprot učenju ili razvijene sposobnosti nasuprot naučenim sposobnostima.
2. KONTINUITET NASUPROT DISKONTINUITETU: ova rasprava ima dvije komponente.
a. obrazac razvoja: teoretičari kontinuiteta smatraju da razvoj teče glatko i stabilno tako da se
nove sposobnosti, vještine i znanja postupno nadodaju razmjerno istom brzinom.
Teoretičari diskontinuiteta drže da se razvoj odvija različitim brzinama, da se izmjenjuju
razdoblja spore promjene i razdoblja nagle i brze promjene.
b. povezanost razvoja: zagovornici kontinuiteta drže da se rana ponašanja nadograđuju jedna
na druga i tako stvaraju kasnija ponašanja, ili u najmanju ruku, da je razvoj u ranim
godinama života na neki način čvrsto povezan s kasnijim razvojem. Dojenčad i mala djeca
reagiraju na svijet na prilično sličan način kao i odrasle osobe. Razlika između zrelog i
nezrelog bića jednostavno je u složenosti. Teoretičari diskontinuiteta smatraju da dojenčad
i djeca raspolažu jedinstvenim načinom razmišljanja, osjećanja i ponašanja koji su prilično
različiti od onih kod odraslih osoba. Neki se aspekti ponašanja pojavljuju relativno
nezavisno od onih koja su im prethodila i ne može ih se predviđati na osnovi ponašanja u
ranijoj fazi.
Model kontinuiteta često se povezuje s uvjerenjem da se ljudsko ponašanje sastoji do mnogo
pojedinih vještina koje se dodaju jedna po jedna. Stjecanjem sve većeg broja tih vještina djeca ih
kombiniraju i prekombiniraju kako bi proizveli sve složenije sposobnosti. Ovaj pristup naglašava
kvantitativnu promjenu - jednostavniji elementi se zbrajaju kako bi proizveli naprednije
sposobnosti - i često je svojstven okolinskom modelu razvoja. Psiholozi koji su skloni modelu
diskontinuiteta obično drže da razvojem upravljaju u prvom redu unutarnji biološki činitelji.
Razvoj često sadrži kvalitativne promjene, koje se događaju u stupnjevima (stadijima), koje su
više nego jednostavne kombinacije prethodnih sposobnosti ili ponašanja. U njihovim modelima,
razvoj je relativno stabilan dok je čovjek u određenoj fazi, ali pomak u sljedeću fazu donosi naglu
promjenu u sposobnostima.
3. STABILNOST NASUPROT PROMJENI: stabilnost naglašava da će pojedinci koji imaju visok ili nizak
položaj na nekoj karakteristici zauzimati takav položaj i u kasnijoj dobi. Ti teoretičari uglavnom
naglašavaju važnost nasljeđa. Teoretičari koji naglašavaju važnost okoline smatraju da je razvoj
plastičan - promjene su moguće i događaju se stalno.
4. NORMATIVNI NASUPROT IDIOGRAFSKOM PRISTUPU: odnosi se na istraživačko usmjerenje u
izučavanju razvoja. Neki se psiholozi bave normativnim razvojem, tj. sličnostima koje postoje u
razvoju, a drugi se usmjeravaju na idiografski razvoj, tj. na individualne razlike među ljudima.
Normativna su istraživanja često temeljena na biološkim gledištima - razvoj je nešto što se odvija
na predvidljiv način rukovođen unutarnjim biološkim procesima. Ovo se gledište uglavnom
usmjerava na prosječno dijete, s glavnim ciljem indentifikacije i opisivanja tijeka normalnog
razvoja. Drugi cilj je traženje općih zakonitosti razvoja - ponašanja ili oblika razvoja koji su
svojstveni svim ljudima svuda.
Idiografska istraživanja centriraju se na pojedino dijete i činitelje koji proizvode ljudsku
raznolikost. Idiografsko stajalište uzima u obzir i okolinske i iskustvene procese koji modeliraju i
oblikuju ljude u jedinstvene pojedince. Istraživači koriste ovaj pristup kako bi istraživali aspekte
razvoja koji odražavaju kulturalni relativizam - ideju da određena ponašanja ili oblici razvoja
variraju u različitim kulturama.
5. POSTOJI LI JEDAN ILI MNOGO PUTOVA RAZVOJA: teoretičari stadija pretpostavljaju kako svi ljudi
slijede isti razvojni put. Pa ipak, u području proučavanja čovjekova razvoja, sve je jača svijet o
 tome kako djeca i odrasli žive u različitim kontekstima koji mogu rezultirati različitim putovima
promjene. Te razlike u okolnostima doprinose različitim intelektualnim sposobnostima, socijalnim
vještinama te mislima i osjećajima o sebi i drugima. Suvremeni teoretičari promatraju kontekste
koji oblikuju razvoj kao složene i sastavljene od mnogo slojeva - osobnih karakteristika, okolinskih
uvjeta kao što su dom, škola i susjedstvo, i okolnosti kao što su resursi u zajednici, društvene
vrijednosti i povijesno razdoblje.
6. RELATIVNA VAŽNOST RAZLIČITIH RAZVOJNIH RAZDOBLJA: odnosi se na pitanje koja razvojna
razdoblja imaju veći značaj za ukupni razvoj čovjeka, a koja manji značaj, tj. postoje li odlučujuća
kritična razdoblja razvoja.

2. 4. PERIODIZACIJA RAZVOJA
Periodizacija razvoja mnogo je lakša u djetinjstvu. Pojavom različitih perioda u tom razdoblju
čovjekova života pretežito upravljaju biološki faktori. U odrasloj dobi, periodizacija je mnogo teža.
Razvojne promjene tada su manje određene biološkim, a više socijalnim faktorima (npr. značajni
životni događaji, društveno-povijesne okolnosti) i nenormativnim događajima. Osim toga, u odrasloj
su dobi individualne razvojne razlike veće nego u dječjoj i adolescentnoj dobi. Ipak, razvoj se
pretežito periodizira na sljedeći način:
1. prenatalno razdoblje: od začeća do rođenja.
✔ Jednostanični organizam pretvara se u ljudsko biće izvrsnih sposobnosti prilagodbe
na život izvan majčine utrobe.
2. novorođenče: od rođenja do 1. mjeseca života.
3. dojenče: od 1. do 12. mjeseca / do kraja 2. godine života.
✔ Dramatične tjelesne promjene omogućuju pojavu velikog broja motoričkih,
perceptivnih i intelektualnih sposobnosti.
4. rano djetinjstvo: 2. - 6. godine
✔ Motoričke vještine su profinjenije, mišljenje i jezik se jako brzo razvijaju, pojavljuje
se osjećaj za pitanje morala i doalzi do uspostavljanja odnosa s vršnjacima.
5. srednje i kasno djetinjstvo: 6. - 11. godine
✔ Dolazi do razvoja atletskih sposobnosti, procesa logičkog mišljenja, stjecanja
temeljnih vještina pismenosti, razumijevanja samoga sebe, moralnosti i prijateljstava
te pripadnosti vršnjačkoj grupi.
6. adolescencija: od 11./12. godine do otprilike 20. godine
✔ Pubertet dovodi do odrasle veličine tijela i spolne zrelosti. Mišljenje postaje
apstraktno i idealističko, a školsko postignuće ozbiljnije. Adolescenti su usredotočeni
na definiranje osobnih vrijednosti i ciljeva te postizanje neovisnosti u odnosu na
svoju obitelj.
7. prolongirana adolescencija (emerging adulthood): 18. - 25. g.; tranzicija u odraslu dob.
8. rana odrasla dob: 20. - 40. godine
✔ Većina mlađih ljudi napušta dom, završava školovanje i počinje raditi puno radno
vrijeme. Glave preokupacije su razvoj karijere, izgradnja bliskog partnerskog odnosa,
zasnivanje bračne zajednice i odgoj djece ili uspostavljanje drugačijeg životnog stila.
9. srednja odrasla dob: 40. - 65. godine
✔ Mnogi ljudi su na vrhuncu svoje karijere i nalaze se na rukovodećim pozicijama.
Moraju pomoći svojoj djeci da započnu samostalan život te svojim roditeljima da se
prilagode starenju. Postaju svjesniji vlastite smrtnosti.
10. kasna odrasla dob: od 65. godine nadalje
✔ Ljudi se prilagođavaju odlasku u mirovinu, smanjenoj tjelesnoj snazi i slabijem
zdravlju, a često i smrti životnog partnera. Razmišljaju o smislu vlastitog života.