Volga Punda – Polić

Opća bakteriologija

1. Građa prokariotske stanice.

Prokariotske stanice nemaju oblikovanu jezgru (obavijenu opnom) nego jezgrinu tvar -
genetski sadržaj. Stanica je uvijek omeđena kompleksnom staničnom stjenkom. Ispod koje je
citoplazmatska opna. Između njih je periplazmatski prostor. Genetski sadržaj je u nukleoidu.
Ribosomi i inkluzijska tijelešca raspršeni su u citoplazmatskom sadržaju. Neke bakterije
koriste bičeve za pokretanje. Površina može biti okružena kapsulom ili sluzju. Citoplazma se
sastoji od vode, proteina i enzima, ugljikohidrata, lipida, hranjivih i štetnih otopljenih tvari te
plinova. Unutar nje su: ribosomi (70S) – slobodni ili spojeni na citoplazmatsku opnu;
inkluzijska tijelešca – ispunjena organskim ili anorganskim tvarima; nukleoid – kružna ili
dvolančana DNA složena u petlju, nešto RNA i proteina. Bakterije su haploidni organizmi –
jedna kopija svakog gena. Plazmidi su dodatne DNA molekule, a mogu biti a) konjugativni –
posjeduju upute za konjugalni prijenos DNA; b) nekonjugativni – prenose DNA bez
konjugacije. Citoplazmu okružuje opna građena od lipida, proteina. Lipidi su uglavnom
fosfolipidi asimetrične građe (hidrofobni i hidrofilni kraj). Razlikujemo integralne i periferne
proteine (više od 70-80% je integralnih). Mezosomi su invaginirani dijelovi opne oblika
vezikla, tubula ili lamela. Sudjeluju u diobi i umnožavanju kromosoma. Uloga
citoplazmatske opne je: održavanje citoplazme na okupu, selektivno propusna barijera,
omogućuje odvijanje metaboličkih procesa (disanje, fotosinteza...), receptorima otkriva i
reagira na izvanjski okoliš. Opna i cijeli sadržaj u njoj čine protoplast.

2. Patogeneza bakterijske infekcije.

Patogenost je sposobnost organizma da izazove bolest. Virulencija je stupanj patogenosti.

Patogeni organizmi su svi koji izazivaju bolest za razliku od uvjetno ili potencijalno
patogenih (oportunističkih) koji uzrokuju bolest samo u osoba oslabljenog imuniteta dok
nepatogeni ili apatogeni ne izazivaju bolesti kod osoba očuvanog imuniteta. Najčešći put
ulaska mikroorganizama su sluznice dišnog, probavnog i spolno mokraćnog sustava. Koraci u
razvoju bolesti su: adherencija, razmnožavanje = infekcija (kod nepatogenih kolonizacija),
prodor u domaćina i širenje te reakcija makroorganizma = infektivna bolest. Oštećenje stanica
i tkiva nastaje zbog: mehaničkog dijelovanja, toksičnog djelovanja, farmakološkog zadiranja
u metabolizam domaćina, imunosnog odgovora domaćina. Ishod bolesti mogu biti smrt
domaćina, uništenje i eliminacija mikroorganizma te ozdravljenje ili kronična infekcija.
Kochovi postulati:
a) izolacija mikroorganizma iz svakoga slučaja bolesti;
b) izolacija mikroorganizma i rast u čistoj kulturi;
c) nova kultura mora ucjepljena uzrokovati bolest u pokusne životinje;
d) mikroorganizam mora biti ponovno izoliran iz pokusne životinje;
e) tijekom bolesti moraju se javiti specifična protutijela;
Postulati ne vrijede za Mycobacterium leprae i Treponemu pallidum.

1
 3. Vanjski dijelovi bakterijske stanice.

Vanjski dijelovi služe zaštiti mikroorganizma, prihvaćanju na razne površine u okolini te za

pokretanje. Kapsula i sluz: kapsula je solidne građe i teško se odstranjuje dok je sluz
želatinozna i raštrkana, nesolidne građe i lako se uklanja. Obje su građene od polisaharida
glikokaliksa. Kapsula štiti od fagocitoze, sušenja, deterdženta, a omogućuje adherenciju.
Fimbrije i pili su kratki i nježni izdanci poput kose, tanji od bičeva. Jedan tip omogućuje
adherenciju, a drugi su spolni tip – omogućavaju konjugaciju. Flageli omogućavaju
pokretljivost bakterija.
Monotrihe bakterije imaju jedan bič sa strane (polarni flageli).
Amfitrihe bakterije imaju jedan bič sa svake strane.
Lofotrihe bakterije imaju nakupine bičeva na jednoj ili obje strane.
Peritrihe bakterije imaju bičeve raširene po cijelom tijelu.
Flageli su gređeni od flagelina koji iz bazalnog tijelešca čini aparat za pokretanje biča.
(Spirohete se pokreću savijanjem oko linearnog, aksijalnog vlakna; mikoplazme se pokreću
klizanjem;).
Smjer kretanja ovisi o kemotaksiji.

4. Principi seroloških reakcija.

Osnova seroloških reakcija je utvrđivanje protutijela na određenoga patogena. Najčešće

serološke reakcije su aglutinacija, indirektna aglutinacija, imunoenzimski testovi, indirektna
imunofluorescencija. Istodobno se testiraju akutni i rekonvalescentni serum, a značajna
dijagnoza se donosi u slučaju četverostrukog porasta titra.

5. Razlike u građi eukariotske i prokariotske stanice.

Prokariotske su stanice jednostavnije i nemaju pravilnu jezgru. Nemaju stanične organele kao
što su mitohondrij, kloroplasti, endoplazmatski retikul, golgijev aparat. Prokarioti nemaju
složene procese kao što su fagocitoza, pinocitoza, unutarstanična razgradnja i ameboidno
kretanje.

2
 6. Razlike između egzotoksina i endotoksina

Egzotoksini su proteini koji nastaju u Gram + i – bakterija te se otpuštaju u okolinu za

vrijeme njenoga života i toksično djeluju na određene ciljne stanice. Endotoksini su dijelovi
lipopolisaharidnih molekula u staničnoj stjenki koji se otpuštaju lizom stanice. Egzotoksini su
građeni od A i B podjedinice. B podjedinica je veća i veže toksin na stanicu dok A
podjedinica ulazi i ima toksično djelovanje. Egzotoksini su po kemijskom sastavu
glikoproteini i glikolipidi. Svi se toksini mogu inaktivirati formalinom, kiselinom i pretvoriti
u toksoid ili anatoksin pa se rabiti za imunizaciju. Endotoksin je dio stjenke Gram – bakterija.
Egzotoksini Endotoksini

Proizvode ga Gram + i – bakterije za Sastavni je dio staničnog zida Gram –

života i izlučuju u okolinu
Protei je termolabilan, uništava se brzo
na 60°C
Vrlo dobar antigen, izaziva stvaranje
zaštitnih antitoksina u visokom titru
Lako se pretvara u toksoid
bakterija, oslobađa se u okolinu nakon lize
bakterijske stanice
Lipopolisaharid, termostabilan, satima
podnosi 60°C
Slab antigen; protutijela su antitoksična, ali im
zaštitna vrijednost nije potpuno razjašnjena
Ne može se pretvoriti u toksoid

Vrlo toksičan – izaziva smrt pokusne
životinje u mikrogramskoj količini
Visoko specifičan za određena tkiva;
veže se za specifićne receptore na
stanicama
Česta je genetska kontrola
ekstrakromosomalna (plazmid, fag)
Umjereno toksičan – izaziva smrt pokusne
životinje u količini od nekoliko desetaka ili
stotina miligrama
Nespecifičan je, veže se za različite stanice
(CD14 na makrofagima)
Genska kontrola produkcije je kromosomalna

7. Mehanizmi djelovanja antimikrobnih lijekova.

1. Antimikrobni lijekovi koji djeluju na sintezu staničnog zida

Na njih su a priori otporne mikoplazme i klamidije jer nemaju peptidoglikana.
a) Betalaktami ometaju sintezu peptidoglikana u staničnoj stijenci vežući se za PBP – penicilin vežući
protein. Vrlo malo su toksični. Mehanizmi otpornosti na njih su betalaktamaze (koje mogu biti širokog
spektra kao u E. coli ili K. pneumoniae), promjena ciljnog mjesta (MRSA – heterorezistencija koju
najčešće imaju S. pneumoniae, N. meningitidis i H. influenzae) i smanjena propusnost stanične stjenke
Gram – bakterija.
I. Penicilini djeluju na sve bakterije – Gram + i -, anaerobe i anaerobe. Benzilpenicilin (Gram + i – te
Gram – koki), flukoksacilin (otporan na betalaktamaze), amoksicilin (penicilin širokog spektra; kao
benzilpenicilin ali slabije te na Gram – bakterije), tikaracilin (kao benzilpenicilin plus Gram –
bakterije).
II. Cefalosporinima aktivnost prema Gram + bakterijama pada što raste generacija, a raste prema Gram
– bakterijama. Oni ne djeluju na enterokoke. Na anerobne bakterije djeluje cefoksitin. Gotovo sve
Gram - bakterije imaju gen koji kodira betalaktamaze koje bolje razgrađuju cefalosporine nego
peniciline.
III. Karbapenemi imaju najširi spektar djelovanja među svim antibioticima. U upotrebi je imipenem.
IV. Monobaktami djeluju samo na Gram – aerobe i anaerobe. Aztreonem je otporan na većinu
betalaktamaza.

3
b) Glikopeptidi ne ulaze u staničnu stjenku Gram – bakterija. Predstavnici su vankomicin i
teikoplanin. Sprječavaju sintezu peptidoglikana. Rezistencija na njih je plazmidska.
c) Bacitracin se koristi za lokalno liječenje infekcija Gram + bakterijama. Stvara kompleks s nosačem
za prijenos peptidoglikana.

2.Antibiotimikrobni lijekovi koji djeluju na funkciju citoplazmatske opne.

Polimiksini djeluju samo lokalno razarajući fosfolipidnu strukturu opne poput deterdženta.
Predstavnik je kolistin.

3. Antimikrobni lijekovi koji inhibiraju sintezu proteina.

Djeluju na razini ribosoma. Aminoglikozidi i tetraciklini na 30S podjedinicu, a svi ostali na 50S
podjedinicu.
a) Aminoglikozidi brzo djeluju baktericidno na većinu Gram – aeroba i fakultativnih bakterija u
monoterapiji te na neke Gram + bakterije u kombiniranoj terapiji. Gentamicin je najčešće upotrebljeni
aminoglikozid dok amikacin ima najširi spektar djelovanja. Sve češće nalaze se bakterije koje stvaraju
enzime koji ih razgrađuju. Primijećena je promjena veznog mjesta za streptomicin i promjena porina.
b) Tetraciklini imaju vrlo širok spektar djelovanja. Oni su bakteriostatski antibiotici. Lijekovi su
izbora za rikecije, mikoplazme, klamidije, bruceloze, koleru i kugu te Lymeovu bolest. Djeluju na
većinu bakterija iako je primijećena značajna rezistencija efluksom.
c) Kloramfenikol je toksičan za koštanu srž (sindrom sive bebe – aplastična anemija).Ima najširi
mogući spektar djelovanja. Koristi se za infekcije opasne po život (trbušni tifus, moždani apscesi).
Otpornost na njega je plazmidski kodirana.
d) Makrolidi su malo toksični. Najčešće su u upotrebi za lječenje klamidija, mikoplazmi te infekcija
gornjeg dišnog sustava. Bakterije kao što su enterobakterije, pseudomonasi, acinetobakter prirodno su
otporne na ove antibiotike zbog slabe propusnosti vanjske opne. Drugi način rezistencije je promjena
ciljnog mjesta na ribosomu (MLSB – rezistencija makrolidi, linkozamidi, streptogramini) i rezistencija
aktivnim efluksom. Prvi makrolid je eritromicin, a novi je azitromicin (Sumamed).
e) Linkozamidi su dobro djelotvorni protiv anaerobnih bakterija i osjetljivih stafilokoka i streptokoka.
Rezistencija se razvija mehanizmom efluksa. Klindamicin može dovesti do pseudomembranoznog
kolitisa.
f) Streptogramini imaju spektar djelovanja prema Gram + aerobnim i anaerobnim kokima.
Predstavnici su kvinopristin i dalfopristin.
g) Oksaloidinoni imaju bakteriostatsko djelovanje prema Gram + bakterijama. Predstavnik je
linezolid.
h) Fucidinska kiselina ima najizraženije djelovanje na stafilokoke.

4. Antimikrobni lijekovi koji inhibiraju sintezu nukleinskih kiselina.

a) Inhibitori sinteze prekursora nukleinskih kiselina.
I. Sulfonamidi i trimetoprim (kotrimoksazol) analozi su para – aminobenzoične kiseline (PABA) i
aminohidroksipirimidinskog dijela folne kiseline. Spektar djelovanja im obuhvaća stafilokoke i
enterobakterije te Pneumocystis catinii. Može nastati rezistencija.
b) Inhibitori završne faze formiranja bakterijske DNA.
I. Kinoloni. Nalidiksična kiselina je ne fluorirani antibiotik. Koristi se u infekcijama mokraćnih putova
enterobakterijama.
II. Fluorokinoloni djeluju na topoizomerazu II (ona proizvodi negativnu superuzvojnicu) i tako
onemogućuje transkripciju ili replikaciju. Djeluju na Gram + bakterije i anaerobe te kao i kinoloni na
enterobakterije.
c) Blokatori RNA polimeraze. Rifampicin se veže na RNA polimerazu i blokira sintezu mRNA.
Djeluje na stafilokoke, najserije, hemofilus, legionelu, mikobakterije i klamidije. Rezistencija nastaje
promjenom RNA polimeraze.
d) Antibiotici koji djeluju na nepoznati način razaranjem bakterijske DNA. Nitroimidazol =
metronidazol djeluje antiprotozoično i antibakterijski.

5. Antituberkulotici
Problemi kod upotrebe ovih lijekova:
a) kompleksan staničan zid bakterija;
b) bakterija se nalazi uglavnom intracelularno;

4
c) dijeli se vrlo sporo;
d) mali dio populacije je uvijek rezistentno na barem jedan antituberkulotik;
e) peroralna terapija ne smije biti toksična za čovjeka.
Izoniazid inhibira mikobakterije inhibirajući sintezu mikolične kiseline.
Rifampicin je aktivan protiv sporo rastućih intracelularnih bakterija. S izoniazidom može uzrokovati
sterilizaciju žarišta. Soj otporan na izoniazid i rifampicin je multirezistentan.
Pirazinamid najbolje djeluje na bakterije u kiselom mediju.
Etambutol djeluje bakteriostatski na mikobakterije unutar makrofaga.
Streptomicin je bio prvi lijek za tuberkulozu. Vrlo brzo se razvije rezistencija.

8. Sporogene bakterije.

Neke Gram + bakterije (posebno bacilusi i klostridije) mogu stvarati rezistentnu, neaktivnu
strukturu – endosporu.
Sporogeneza je proces tvorbe spora. Zgušnjavanjem kromosoma u dugačko aksijalno vlakno
slijedi asimetrična dioba kojom nastaje septum spore. Periferni dio obavija sve bitne strukture
stanice i stvara predsporu. Dipikolična kiselina s ionima kalcija omogućuje dugotrajnu
postojanost u nepovoljnim uvjetima. Spore su metabolički neaktivne, ne mogu se umnožavati,
ne razgrađuju hranjive tvari, ne tvore energiju ni stanične dijelove.
Germinacija je pretvorba spore u aktivnu vegetativnu stanicu, a odvija se u ove tri faze:
1) Aktivacija nastaje spontano u povoljnim uvjetima ili na neki vanjski poticaj.
2) Germinacija zahtijeva prisutnost vode i hranjivih tvari pa počinje pretvorba u konačni
oblik.
3) Izrastanje je faza u kojoj se razvija cjeloviti i zreo vegetativni oblik stanice koji može
početi umnožavanje.
Endospore su posebno opasne jer ih tvore bakterije koje otpuštaju smrtonosne toksine.

9. Normalna flora čovjeka.

Dijelovi makroorganizma su naseljeni mikroorganizmima koji ne čine nikakvu štetu.
Normalna flora je uglavnom stabilna i karakteristična za čovjeka, a varira sa dobi. Podjela
normalne flore:
a) Stabilna (rezidualna) koja se brzo obnavlja i uspostavlja istom nakon što se ukloni;
b) Prolazna (tranzitorna) koju čovjek stječe iz vanjske sredine i zadržava je privremeno.
Najveći udjel mikroorganizama koji čine normalnu floru čovjeka su bakterije i gljive (mogu
biti i protozoe u usnoj šupljini i crijevu). Uloga je:
1.) Zaštita makroorganizma od patogenih mikroorganizama.
a) kompeticija za prehrambene tvari;
b) kompeticija za iste stanične receptore;
c) izlučivanje baktericida;
d) kontinuirana stimulacija imunog sustava;
e) stimulacija nastanka križne reaktivnosti.
2.) Stvaranje vitamina K u crijevu i razgradnja žučnih kiselina.
3.) Normalna flora može postati patogena u imunokompromitiranih.

5
Specijalna bakteriologija
1. Streptococcus.

Gram +, okrugle ili ovalne bakterije, koki koji su raspršeni po prirodi i koloniziraju sluznice
čovjeka i životinja kao normalna flora. Fakultativni su anaerobi, nemaju katalaze, nepokretni
su i bez spora. Klasificiraju se na temelju hemolize na krvnom agaru ili po antigenoj strukturi
ugljikohidrata u staničnom zidu.
Alfa-hemoliza – bez lize eritrocita, podloga mijenja boju u zelenu.
Beta-hemoliza – potpuna liza eritrocita.
Gama-hemoliza – ne izaziva hemolizu.
1. Streptococcus pyogenes
Beta-hemolitički streptokok serološke grupe A uzročnik 1/3 svih akutnih faringitisa u djece i
adolescenata, kožne infekcije i teške negnojne posljedice – akutnu reumatsku groznicu
(ARG) i akutni glomerulonefritis (AGN). Adaptiran na čovjeka te izaziva infekcije sluznica
gornjih dišnih putova i kože. Imaju kapsulu koja je građena od hijaluronske kiseline i
peptidoglikan koji djeluje poput endotoksina. Kroz čitavu stjenku se proteže M – protein koji
je glavni protein stjenke, dobar antigen sa antifagocitnim djelovanjem i funkcijom adhezina.
Protutijela na njega su protektivna. Streptokokni endogeni pirotoksin (SPE) odgovoran je za
osip kod šarlaha, za streptokokni sindrom toksičnog šoka. SPE je superantigen i izaziva
stvaranje tipno specifičnih neutralizirajućih protutijela. Egzotoksini:
a) Hemolizini – streptolizin O (inaktivira ga kisik) dobar je antigen i zato se pomoću njega
određuje antistreptolizinski titar (ASO), kardiotoksičan je; streptolizin S (nastaje u
prisutnosti seruma) nije imunoogen;
b) Streptokinaza aktivira plazminogen ljudske plazme i dobar je antigen. Koristi se kod
pulmonalne embolije, tromboze koronarnih arterija jer prelaskom plazminogena u plazmu
lizira fibrin;
c) Streptodornaza (DNA-aza) je dobar antigen. Smanjuje viskoznost gnoja nastalog od
DNA neutrofila;
d) NAD-aza oslobađa nikotinadmid, a obilno je proizvode nefritogeni sojevi;
e) Hijaluronidaza pomaže širenju kroz tkiva.
Osjetljiv je na vanjske utjecaje. Prenosi se bliskim kontaktom bilo kapljično ili izravnim
kontaktom, a manje kontaminiranim predmetima. Spada među najosjetljivije bakterije na
antibiotike (penicilini, cefalosporini, eritromicin, azitromicin, klindamicin).
Bolesti koje uzrokuje:
1) Gnojne upale
a) Akutna upala ždrijela – S. pyogenes 25-30% aktivnih tonzilofaringitisa u dječijoj dobi i u
mladih u velikim populacijama:
b) Erizipel je upala kože u koju su uključeni i potkožni limfni putovi. Najčešće lokaliziran na
licu ili nozi.
c) Pioderma je lokalizirana površna infekcija kože, vrlo zarazna;
2) Poststreptokokne bolesti
a) ARG je posljedica infekcije gornjeg respiratornog sustava u kojoj je došlo do imunološke
reakcije. Glavne promjene su na srcu pa zglobovima i koži bolesnika.
b) AGN je negnojna infekcija, a javlja se nakon respiratorne i kožne infekcije. Patogenetski je
to odlaganje imunokompleksa.
Najčešći uzorak je obrisak ždrijela. Dijagnoza se potvrđuje kultivacijom i identificira se
prema osjetljivosti na bacitracin. Moguć je brzi test pomoću monoklonskih protutijela ili
serološko određivanje titra antistreptolizina O (ASO titar).

6
 2. Streptococcus pneumoniae
Glavni je patogen dišnog sustava odraslih te imunokompromitiranih. Najčešće je uzročnik
izvanbolničkih pneumonija i drugi po učestalosti gnojnih meningitisa, a u djece uzrokuje pola
akutnih upala srednjeg uha. Alfa-hemolitički streptokok oblika poput svijeće i s dobro
razvijenom kapsulom. Kapsula djeluje antifagocitno i protutijela na nju su protektivna.
Najvažniji je vrsno specifični C polisaharid analog grupno specifičnog polisaharida beta-
hemolitičkih streptokoka. On precipitira serumski betaglobulin u prisutnosti kalcija pa se
naziva i CRP (C reaktivni protein – povišen kod brojnih akutnih upalnih bolesti).
Izvanstanični enzimi su pneumolizin O, neuraminidaza, autolizin (prekida vezu između
muranske kiseline i alanina). Osjetljiv je na penicilin, cefalosporine, makrolide, klindamicin,
kloramfenikol i glikopeptide te na sušenje. Glavni činitelj patogenosti je kapsula. Bakterija se
prenosi kapljičnim putom i kolonizira gornji dišni sustav, a padom imuniteta može se proširiti
na pluća i uzrokovati lobarnu pneumoniju te u krvnoj struji bakteriemiju i sepsu. U djece se
rano proširi na uho. Iskašljaj je najčešći uzorak i uvijek se priprema izravni mikroskopski
preparat bojan po Gramu. Osjetljiv je na optohinu i topljiv u žući (u kulturi) dok se u serumu
najčešće dokazuje lateks aglutinacijom.
3. Streptococcus agalactiae
Beta-hemolitički streptokok koji posjeduje kapsulu. Kolonizira ženski spolni sustav u 5-40%
zdravih žena pa može uzrokovati sepsu i meningitis novorođenčadi. Uzrokuje puerperalnu
sepsu u dijabetičara, AIDS bolesnika i hematoloških malignih bolesti. Osjetljiv je na penicilin
ili ampicilin, a kod teških infekcija i gentamicin.
4. Enterococcus
Razlikuju se od streptokoka jer mogu rasti na podlogama pri koncentraciji NaCl od 6,5%.
Predstavnici su E. faecalis i E. faecium. Gram + koki vrlo otporni na utjecaj okoline. Čine
normalnu floru crijeva, usta i ženskog spolovila. Imaju urođenu otpornost na klindamicin,
kloksacin, cefalosporine, a samo umjerenu osjetljivost prema aminoglikozidima te sposobnost
tolerancije penicilina, ampicilina i glikopeptida. Ovo se pripisuje urođenom nedostatku
autolizina. Vrlo su značajan uzročnik endokarditisa i infekcija mokraćnog sustava uključujući
i prostatitis.
5. Streptococcus viridans
Stvaraju zelenu diskoloraciju odakle im i ime viridans. Oni su nepatogeni alfa-hemolitički i
nediferencirani. Otporni su na optohin i netopljivi u žući.koloniziraju gornji dišni sustav te
čine normalnu floru probavnog sustava i ženskog spolnog sustava. Zovu se i oralni
streptokoki jer su najbrojni u ustima. Uzrokuju sepsu i meningitis u imunokompromitiranih, a
mogu uzrokovati i endokarditis u osoba s oštećenim zaliscima.

2. Staphylococcus.

Gram + koki najčešće u nepravilnim nakupinama. Paraziti su ljudi i životinja, fakultativni su

anaerobi, nesporogeni i nepokretni. Razlikuju se od streptokoka po tome što su katalaza +, a
najznačajni je predstavnik S. aureus. On se razlikuje od ostalih rodova jer je koagulaza
pozitivan.
1. Staphylococcus aureus
Prirodno mu je prebivalište površina čovjeka. Najčešće se nalazi u nosnom vestibulu,
pazusima i preponama. Najotporniji je na vanjske utjecaje od svih nesporogenih bakterija te
lako stvara otpornost na antibiotike betalaktamazama, meticilinskom rezistencijom,
tolerancijom ili plazmidom. Stanična stjenka tipična je za Gram + bakterije. Imunološki se
mogu dokazati dva polisaharidna antigena – enzim koagulaza (vezana jer se ne otpušta u
okolinu) i protein A vezan za murein. Najvažniji činitelji patogenosti su enzimi (katalaza,
koagulaza i hijaluronidaza) i egzotoksini (alfatoksin, leukocidin, epidermolitični toksin –

7
eksfolijatni = sindrom opečene kože, toksin sindroma toksičnog šoka – superantigen,
enterotoksin – superantigen = slatka i bjelančevinama bogata hrana ljeti). Uzrokuje oštećenje
kože sa središnjom nekrozom. Može izazvati tešlu upalu pluća i gnojni meningitis. Glavno
liječenje je drenaža i antibiotici ovisno o nalazu antibiograma. Prenosi se dodirom i zrakom, a
najčešći su izvor kolonizirane osobe.
2. Koagulaza negativni stafilokoki
Pripadaju normalnoj flori. Moguća je kolonizacija umjetnih materijala u ili na organizmu
(kateteri, zalisci, umjetni zglobovi). S. saprophyticus se izdvaja zbog infekcija mladih žena
(mokraćni putovi).
3. Peptococcus
Pripadnici roda su striktni anaerobi i zato su izdvojeni iz stafilokoka. Dio su normalne flore, a
dokazuju se biokemijski.

3. Corynebacterium.

Gram + bacil, bez spora. Anaerobna ili fakultativno anaerobna bakterija. Prenosi se kapljično
ili izravnim kontaktom s respiratornim sekretom ili inficiranim kožnim lezija.
Karakterističnog rasporeda oblika slova V ili X. Postoje tri tipa kolonija gravis, mitis i
intermitens (ovisno o teluritnom agaru). Difterija je akutna infektivna bolest sa stvaranjem
pseudomembrana u orofarinksu i oštećenjem srca i perifernih živaca djelovanjem egzotoksina.
Egzotoksin uzrokuje upalu i nekrozu sluznice (granulociti, eritrociti i fibrinske mrežice), a
može biti otplavljen cirkulacijom u ostale organe. Uzrok smrti je najčešće zatajenje srca ili
srčana aritmija uzrokovana toksičnim miokarditisom. Pseudomembrane su teška
komplikacija, a najčešće zahvaćaju larinks i traheju. Difterijski antitoksin se mora primijeniti
čim se posumnja na difteriju. U terapiji kliconoša preporučuje se penicilin i eritromicin. Za
transport se koristi sterilna podloga sa silikatnim gelom, a bojim se po Gramu i Loeffleru pa
se traže metakromatska zrnca bakterija. Podloga s teluritom inhibira rast flore gornjeg dišnog
sustava dopuštajući rast C. diphteriae i saprofitnih bakterija koje se razlučuju metilenskim
modrilom.
Difteroidi su druge vrste korinobakterija. Ne boje se pravilno. Uzrokuju oportunističke
infekcije. Corynebacterium jeikum.

4. Mycobacterium.

Aerobni nepokretni spororastući štapići sa lipidnim sadržajem u staničnom zidu pa su

acidorezistentne. Obligatni su paraziti Mycobacterium tuberculosis i M. leprae. Čovjek je
jedini domaćin, a zarazi se udisanjem inficiranog aerosola pri kašljanju i kihanju. Staničnu
membranu čine peptidoglikan, arabinolaktami, mikolična kiselina, a četvrti je sloj mješavina
od više dijelova. U izolaciji i kultivaciji se pripravljaju jajčane i agarne hranjive podloge te
tekuće podloge od kojih je najpoznatija Lowenstein – Jensenova (L-J). Antigeni se dijele na
citoplazmatske (topljive) i one stanične stijeke (netopljive). Otpornost na vanjske uvjete je
veća nego kod ostalih bakterija.
Tuberkuloza je bolest koja najčešće zahvaća pluća osobe koja se zarazi kapljičnim putom.
Najugroženije su osobe u bliskom kontaktu s oboljelim posebno djeca, a zarazni su samo
mikroskopski pozitivni bolesnici. Značajke infekcije su granulomatozna upala i kazeozna
nekroza. Tuberkuloza se liječi izoniazidom i rifampicinom pa etambutolom, pirazinamidom.
HIV infekcija pomaže nesmetanom širenju bakterija zbog uništenja imuniteta. U bolesnika s
AIDS-om često se javljaju i izvanplućni i diseminirani oblici, a nerijetko i infekcije atipičnim
mikobakterijama. Dijagnostika se sastoji od četiri pretrage:

8
a) Mikroskopija uzorka – najčešće iskašljaj, likvor je standardno dobro osjetljiv uzorak.
Materijal se obrađuje s NaOH i deterdžentom zbog toga što su bakterije nalaze u stanicama.
Bojenje po Zhiel – Nelsonu (Z-N) ili fluorescentnom bojom auramin jedne su od najbržih
metoda;
b) Kultivacija se radi 12 tjedana na temperaturi od 37°C;
c) Identifikacija poraslog soja – crveni bacili (bojeni po Z-N), hrapave kolonije na L-J
podlozi, spor rast, biokemija (niacin +, katalaza +), visoka osjetljivost na antibiotike, genske
sonde za identifikaciju soja;
d) Test osjetljivosti na antituberkulotike. U svakom uzorku ima otpornih bakterija
zahvaljujući mutacijama.
Atipične mikobakterije ne prenose se s čovjeka na čovjeka nego inficiranom hranom, vodom,
prašinom, operativnim zahvatima, transplatacijom tkiva. Ove bakterije mogu kolonizirati
organe i inficirati čovjeka bez imunog odgovora = mikobakterioze. Bacili su slabe virulencije
i izazivaju bolest samo u imunokompromitiranih. Njihova rezistencija je kromosomskog tipa,
a moguć je i prijenos plazmidom. M. avium complex najčešća je na plućima. Postoje još one
koje napadaju kožu i potkožno tkivo te brzorastuće.
Mikobakterije u životinja su M. bovis. Zaraziti se mogu djeca konzumacijom sirovog mlijeka
u bolesnih krava.
Mycobacterium leprae je obligatni intracelularni bacil, acidorezistentan. Uzrokuje lepru -
kroničnu zaraznu bolest kože, sluznice perifernog živčanog sustava sa snažnim imunološkim
reakcijama. Bacili su u razmazu poredani u palisade. Nisko su infektivni i prenose se s
čovjeka na čovjeka. Terapija uključuje clofazmin, dapson, rifampicin i etionamidom.

5. Pseudomonas.

Gram – aerobni štapić koji stvara vodotopljive pigmente. Nekad je sastavni dio normalne
flore, a hospitalizacijom se kolonizacija povećava. Najčešće kolonizira vlažna područja
organizma. Posjeduje jedan ili više bičeva. Lakouzgojiva je bakterija i raste u šest tipova
kolonija. Stvara žuti i plavi pigment koji agar boji u zeleno. Vrlo su otporne na vanjske
utjecaje i jedna su od najrezistentnih bakterija na antibiotike (osjetljivost varira ovisno o
području). Osjetljivi su na tikaracilin, piperacilin, mezlocilin, azlocilin, cefalosporine III
generacije, aminoglikozide, kinolone i karbapeneme.
P. aeruginosa je oportunistička bakterija najčešća u imunokompromitiranih. Infekcija se
utvrđuje u tri različita stadija: adherencija i kolonizacija, lokalna invazija, diseminacija i
sistemna infekcija. Fimbrije služe za adherenciju i antigeno su kompetentne. Stvara još i
egzotoksin S i alginat (pomaže ugradnji pseudomonasa u okolinu i oštećuje kemotaksiju
neutrofila). Za invaziju su bitni alkalna proteaza, elastaza koje izazivaju nekroze ovisno gdje
se nađu. Bakterija stvara hemolizine – fosfolipazu C i glikopeptid koji razgrađuju eritrocite.
Lipid A je cirkulirajući endotoksin koji uzrokuje Gram – šok. Egzotoksin A također doprinosi
virulenciji uzrokujući nekrotizirajuće lezije u primarnim i sekundarnim žarištima. Izravna i
brza dijagnostika nisu moguće zbog sličnosti morfologije s enterobakterijama. Uzgojem se
dobije kultura slatkastog mirisa u kojoj se biokemijski dokazuju pseudomonasi.

9
 6. Coxiella burnetti.

Zoonoza i unutarstanični parazit uzročnik akutnih i kroničnih Q – groznica koje se najčešće

dobiju udisanjem zaraznog aerosola. Nema kapsulu ali može stvarati spore. Ima neke
karakteristike Gram + bakterija. U slučaju da joj je struktura staničnog zida kao u Gram –
bakterija najbolje se prikazuju po Gimenesu. Javlja se kao velika i mala stanica koje su
različito metabolički aktivne. Razmnožava se u fagocitosomima i otporna je na njihove kisele
hidrolaze. Može se uzgajati u žumanjčanoj vrećici pilećeg embrija i kulturi stanica plućnih
fibroblasta ljudskog embrija. Antigena struktura pokazuje faznu variaciju. U prvoj fazi
lipopolisaharidi su dugi, a u drugoj kratki (zbog manje ugljikohidratne komponente), a oba se
mogu dokazati reakcijom vezanja komplementa (RVK), neizravnom imunoflorescencijom
(IFA) i ELISA. Otpornija je na sušenje od većine ostalih bakterija zbog stvaranja endospora.
Osjetljiva je na tetracikline, kloramfenikol, rifampicin, fluorokinolone. Smatra se da samo
jedna bakterija može uzrokovati bolest. Primarno parazitiraju u monocitima, makrofagima i
pneumocitima. Krpelji su najčešći vektori koji je prenose s divljih na domaće životinje pa
onda na čovjeka iako je češći prijenos aerosolom. Q – groznica je profesionalna bolest
veterinara ili povezana s okotom kućnih ljubimaca. Smrtnost je niska ali za komplikaciju
može imati subakutni endokarditis. Izolira se iz iskašljaja i krvi u akutnoj Q – groznici ili iz
krvi i vegetacija na zaliscima u kroničnom endokarditisu. Najčešće se dokazuje serološki i to
IFA-om koja je metoda izbora.

7. Treponema.

Patogene vrste treponema se ne mogu uzgojiti dok se nepatogene mogu i njihove se bolesti
zovu treponematoze. Treponema palidum je najpoznatija kao uzročnik sifilisa prenosivog
spolnim kontaktom i transplacentarno. Gram su neodređene bakterije ali se prikazuju
srebrenom impregnacijom po Levaditiju. Patogene treponeme posjeduju periplazmatske
flagele koje omogućuju glatko mi brzo rotirajuće gibanje. Malo se zna o metabolizmu jer se
ne mogu uzgojiti nego samo održavati na životu 1-6 dana. Sve su antigeno identične, a
najznačajni antigen je kardiolipin koji uvjetuje stvaranje Wassermanovih reagenskih
protutijela. Vrlo su osjetljive na vanjske utjecaje, a dobro su osjetljive i na antibiotike –
penicilin, cefalosporine, tetracikline. Sifilis je uzrokovan T. palidum koja može proći kroz
neoštećenu sluznicu ili napukline epidermisa. Razmnožavaju se lokalno i zatim ulaze u
krvotok primarnom lezijom – ulkus s čistim tvrdim dnom. Čak i kada progredira do
sekundarnih lezija bolest je još uvijek izlječiva iako diseminirana po tijelu. Tercijalna lezija je
neizlječiva i karakteriziraju je sifilitične gume po tijelu pa se dokazuje serološkim metodam.
Bedžel (infektivna kožna lezija), frambezija (nespolni oblik prijenosa) i pinta (papula koja ne
ulcerira) su bolesti srodne sifilisu. Bakterija adherira proteinima vanjske membrane koji su
činitelji virulencije kao i endotoksin koji uzrokuje febrilnu reakciju koja prati terapiju (Jarish
– Herxheimerova reakcija) zbog otpuštanja raspadanja treponema. Trajne imunosti nema.
Mikrobiološka dijagnostika. Izravna dijagnostika se sastoji od mikroskopije materijala koji se
mora uzeti prije početka terapije jer treponeme nestaju ubrzo nakon primjene antibiotika iz
lezije. Dokazuju se male količine DNA PCR-om. Inokulacija se ne radi rutinski ali je moguća.
Serološke pretrage su podijeljene na netreponemske – kardiolipinske testove kojima su titrovi
visoki u vrijeme aktivne infekcije i na treponemske testove koji su pozitivni nakon početnih
simptoma, a ostaju visoki u latenciji i nakon terapije. Netreponemski testovi su indirektni –
flokulacijski testovi i RVK, a treponemski su direktni – FTA-ABS (Fluorescent Treponemal
Antibody-Absorption test), hemaglutinaciski test, RVK, enzimatski i imunoblot testovi.

10
 8. Escherichia.

Gram – aerobni i fakultativno aerobni štapić, lako uzgojiv na uobičajnim podlogama.

Proizvodi plin i dio je normalne crijevne flore, a najčešći je uropatogen iako može uzrokovati
i crijevne infekcije. Većina sojeva je pokretna (peritrihijalni flageli), a neki sojevi imaju i
kapsulu. Bakterija posjeduje H-antigen (termolabilni), K-antigen specifičan za kapsulu i O-
antigen koji je lipopolisaharid vanjske membrane.Divlji sojevi su dobro osjetljivi na
antibiotike ali ima sojeva koji produciraju betalaktamaze proširenog spektra (ESBL).
Aminoglikozidi i kinoloni su dobar izbor za liječenje. E. coli je obvezatni parazit. Crijevne
infekcije uzrokuju:
a) Enteropatogene E. coli (EPEC) – u djece i dojenčadi uzrokuju proljeve, a u razvijenim
zemljama su rijetkost.
b) Enterotoksične E. coli (ETEC) – najčešći uzročnici proljeva putnika i proljeva uopće u
dojenčadi nerazvijenih zemalja. Toksini su termolabilni (LT) i termstabilni (ST) te ne
uništavaju enterocite nego povećavaju izlučivanje i smanjuju unos elektrolita.
c) Enteroinvazivne E. coli (EIEC) – uzrokuju dizenteriju prodirući u enterocite i
uništavajući ih.
d) Enterohemoragične E. coli (EHEC) ili E. coli koje proizvode SHIGA-toksin (STEC) –
ireverzibilnim učinkom verotoksina uzrokuju hemoragični kolitis i hemolitički uremični
sindrom (HUS).
Bakterije se izoliraju iz stolice ili obriska rektuma. Toksini su imunogeni i mogu se dokazati
serološki. Crijevne infekcije E. coli se prenose fekalno-oralnim putom.
Infekcije mokraćnih putova su najčešće uzrokovane vlastitim bakterijama crijevne flore.
Činitelji virulencije su kapsula, P-fimbrije, siderofore, hemolizin i endotoksin. Mokraća je
uzorak za dijagnostiku, a normalno se dobiva metodom srednjeg mlaza. Za liječenje se koriste
antibiotici koji se izlučuju urinom (ne ampicilin zbog rezistencije), a najbolji učinak pokazuju
fluorokinoloni i kotrimoksazol. E. coli je najčešći uzročnik sepse i meningitisa u
novorođenčadi, a do infekcije dolazi prolaskom kroz porođajni kanal.

9. Haemophilus.

Dio je fiziološke flore sluznice gornjeg dišnog sustava ljudi i životinja. Gram – štapić koji
posjeduje polisaharidnu kapsulu. Pokazuje izrazitu potrebu za krvlju jer ne može sintetizirati
faktor X (hemin) i faktor V (NAD). Uzgaja se uz kulturu S. aureusa gdje su kolonije bliže
veće, a one dalje manje. Još se koristi agar u čijoj je podlozi grijana krv pa su eritrociti
otpustili faktore potrebne za rast – čokoladni agar. Fakultativni je anaerob. Geni koji nose
otpornost su vezani za plazmid. Razvijena je rezistencija na dosta antibiotika pa je najbolje
rješenje aktivna imunizacija. Haemophilus influenzae kolonizira sluznicu gornjeg
respiratornog trakta ubrzo nakon rođenja, a prenosi se kapljičnim putom ili izravnim
kontaktom. Može uzrokovati meningitis, epiglotitis, sepsu, opstrukciju dišnih putova te otitis
mediu i sinusitis. Za profilaksu se korist rifampicin, a liječenju teških infekcija cefalosporini
III generacije. Bakterije se mogu izoliorati iz svih tjelesnih tekućina, a kod celulitisa se može
izolirati iz rubnih lezija promjena kože. H. influenzae nije jedina vrsta ovog roda. Ostale vrste
su dio normalne flore usne šupljine.

11
 10.Neisseria.

Gram – koki u parovima kao zrna kave. Fakultativni su anaerobi i obligatno parazitiraju na
čovjeku. Mogu biti smješteni intracelularno. N. meningitidis parazitira na sluznici gornjeg
dišnog sustava, a N. gonorrhoeae na sluznici spolno mokraćnog sustava, spojnici oka.
Neisseria meningitidis je uzročnik gnojniih meningitisa. Stvara kapsulu. Raste na obogaćenim
podlogama s povišenim tlakom CO2 i vlažnošću. Razlika od N. gonorrhoeae je kapsula i pili
koji su specifični za sustav. N meningitidis rijetko posjeduje plazmide. Od antigena najvažniji
su porini vanjske opne, a značajni su i lipooligosaharidi koji zamjenjuju LPS. Bakterija je
prilagođena uvjetima nosioca dok se osjetljivost na antibiotike mora testirati. Osjetljiva je na
cefalosporine III. generacije, kloramfenikol koji se daje ako je otporna na peniciline (PPNG).
Glavni činitelj patogenosti je kapsula, a ostali su pili i endotoksin. Čovjek je jedini domaćin.
Uzročnik se prenosi kapljičnim putom. Može uzrokovati simptome fulminntne sepse
(Waterhous – Friderichov sindrom). Najčešći je uzročnik akutnog bakterijskog
meningitisa s visokom smrtnošću i neurološkim ispadima. Uzorak se uzima iz likvora, krvi,
punktata kožne lezije, aspirata zgloba i brisa nazofarinksa te se nasijava na podlogu. Od
seroloških metoda koriste se lateks aglutinacija i hemaglutinacija.
Neisseria gonorrhoeae slična je predhodnoj. Raste na obogaćenim podlogama čokoladnog
agara ili selektivnim podlogama MTM (Medium Thayer Martin s antibioticima). Posjeduje
plazmidsku DNA. Dobro je osjetljiva na antibiotike. Najvažniji antigeni su pilini, porini i
proteini I, II, III te lipooligosaharid (LOS). Uzročnik je gonoreje, uretritisa s mogućom
komplikacijom prostatitisa, epididimitisa, kronične upale i suženja uretera zbog fibroze.
Moguće su infekcije orofarinksa, analnog područja i konjuktive. Može uzrokovati i primarne
infekcije kod novorođenčadi. Danas se za antibiotičku terapiju preporuča ceftriakson i
ciprofloksacin. Uzorak je bris uretre koji se uzima nakon prvog jutarnjeg mokrenja. Bojanjm
(po Gramu ili metilenskim modrilom) vide se gonokoki unutar neutrofilnih granulocita.

11.Shigella.

Nepokretni Gram – štapić, fakultativni anaerob koji izaziva dizenterični sindrom u

probavnom traktu čovjeka (bacilarni sindrom). Nađeni su u primata. Nemaju kapsulu ni
flagele, a uzgajaju se na običnim i difercijalnim podlogama (McConnky agar) i selektivne
podloge (XLD i SS agar). Posjeduju somatske antigene (O-antigen po kojemu su klasificirane.
Osjetljivi su na povišenu temperaturu i dezinficijense. Shigella sonneii je otpornija od
Shigelle flexneri i Shigelle dysenteriae. Otpornost na antibiotike je prenosiva konjugacijom, a
kodirana kromosomalno ili plazmidom. Egzotoksin ili SHIGA – toksin je glavni činitelj
patogenosti i djeluje neurotoksično te lokalno enterotoksično. Ostali čimbenici koji uzrokuju
bolest su proteini vanjske opne i endotoksin. Bolest se prenosi prljavim rukama, zagađenom
hranom ili insektima ali bakterija rijetko prelazi sama u krv. Antibiotici se preporučuju kod
teških oblika bolesti zbog mogućeg stjecanja otpornosti. Za dijagnostiku se uzima stolica ili
obrisak rektuma te se uzgaja na selektivnim podlogama što daje konačnu dijagnozu.

12
 12.Bordetella.

Ovaj rod ima četiri vrste od kojih Bordetella pertusis i Bordetella parapertusis izazivaju
hripavac koji se manifestira kao jak kašalj popraćen inspiratornim stridorom. Gram – su
kokobacili koji posjeduju pile, a jedino B. pertusis posjeduje kapsulu. Od antigena značajni su
površinski kao aglutinogeni te pertusis toksin koji ima strukturu kao i ostali egzotoksini.
Čovjek je jedini poznati domaćin za bakterije. Smještene su u dišnom sustavu pa se prenose
kapljičnim putom. Cjepljenje je ograničenog trajanja. Činitelji patogenosti su filamentozni
hemaglutinin, aglutinogen i pertusis toksin koji su odgovorni za adheziju, trahealni citotoksin
i adenilat ciklazni toksin koji sprječavaju kemotaksiju neutrofila i oksidativnu aktivnost
makrofaga i dermatonekrotični toksin koji uzrokuje vazokonstrikciju perifernih krvnih žila s
lokalnom ishemijom i hemoragijom. Bolest se liječi eritromicinom. Uzorak je obrisak
stražnjeg dijela nazofarnksa, nazalni ispirak i obrisak ždrijela. B. pertusis se uzgaja na Bordet
– Gengou podlozi (krumpirovo brašno, glicerol, defibrinirana ovčija krv) kojoj se doda
antibiotik radi inhibicije normalne flore. Osim uzgoja koji traje sedam dana ispituje se
aglutinacijom sa specifičnim antiserumom, a za preeliminarnu dijagnozu koristi se izravni test
fluorescencije protutijela. Prevencija se sastoji od umrtvljenog celularnog cjepiva i izolacije
oboljelih.

13.Helicobacter.

H. pylori je Gram – zavinuta pokretna bakterija čiji je habitat sluznica čovjekova želuca. Na
jednom polu ima 4-6 bičeva s ovojnicom koji je pokreću poput stvrdla. Mikroaerofilna je
bakterija koja za rast treba 5-6% O2 i povišenu koncentraciju CO2 7-12%. Dobro je osjetljiva
na antibiotike. Unosi se ingestijom i zatim se krećući vrlo brzo kroz sluz smjesti na epitelne
stanice. Infekcija može proći asimptomatski ili kao akutni gastritis. Smatra se uzročnikom
kroničnog gastritisa, peptičnog ulkusa, adenokarcinoma želuca te MALT limfoma. Činitelji
patogenosti su pokretljivost, ureaze, citotoksin i epitopi na površini koji izazivaju autoimunu
reakciju. Jedini mogući izravni uzorak je biopsija sluznice. Neizravno se dokazuju u serumu
protutijela ili testom razgradnje ureaze u izdahnutom zraku nakon peroralne primjene ureje
koja je radioaktivno markirana.

13
Opća virologija

1. Sustavi za izolaciju virusa.

Zbog ovisnosti o izvanjskoj energiji i gradivnim tvarima za umnožavanje virusi su obvezatni

intracelularni paraziti. Zato se za izolaciju koriste žive stanice oplođenih kokošijih jaja,
pokusne životinje i tkivne ili stanične kulture.
Oplođeno jaje se najčešće upotrebljava za izradu dijagnostičkih virusnih antigena, određenih
virusnih cjepiva te u istraživanju. Neki virusi se bolje umnožavaju u stanicama
korioalantoisne opne dok drugi preferiraju stanice amnionske vrećice i alantoisne šupljine.
Pokusne životinje su najčešće glodavci i čimpanze. One se koriste za viruse koji se samo
umnožavaju u životinjama, viruse koji se brže umnožavaju u životinjama i za istraživanje
patogeneze virusne infekcije te djelotvornost protuvirusnih lijekova.
Stanične ili tkivne kulture su umjetni in vitro sustavi u kojima su stanice postavljene da
zadrže sposobnost umnožavanja ali bez potrebe očuvanja ustrojstva tkiva. Za kulturu su
potrebne tri komponente: nosač stanica, hranjiva podloga i same stanice koje mogu biti
različite. Primarne stanične kulture pripremaju se iz tkiva ljudi životinja embrionalnog ili
odraslog organizma. Kontinuirane stanične linije su stanice čiji je broj subkultivacija
neograničen. One su najčešće besmrtne. Diploidne stanice imaju očuvani kariotip odnosno
nisu tumorske i vrlo su slične pravim stanicama. Danas se najčešće upotrebljavaju stanice
podrijetla ljudskog embrija.
Virusi se u kulturi otkrivaju citopatičkim učinkom (CPE) koji je vidljiv kao plak tj.
ograničena žarišta razgradnje ili lize napadnutih stanica. Osim stvaranja plaka virusi se mogu
dokazati heterolognom interferencijom (rubella onemogućava umnožavanje pikornavirusa –
indikatorski virusi) ili hemadsorpcijom (spajanje inficirane stanice, koja izražava
hemaglutinine, s eritrocitima). Konačna identifikacija izvodi se tipnospecifičnim protutijelima
koja specifično neutraliziraju citopatični učinak virusa ili reagiraju na virusne antigene.

2. Umnožavanje virusa.
Podijeljeno je u dvije faze. Rana faza obuhvaća prepoznavanje, pričvršćivanje i prodiranje u
stanice te skidanje kapside. U kasnoj fazi započinje umnožavanje virusa sve do sazrijevanja i
oslobađanja iz stanice.
Adsorpcija se zbiva specifičnim vezanjem virusnih proteina na površne receptore primljive
stanice.
Prodiranje traje nekoliko minuta do nekoliko sati. Virusi bez ovojnice ulaze kroz staničnu
membranu izravnim ucjepljivanjem tj. translokacijom genoma. Virusi sa ovojnicom ulaze
spajanjem njihove ovojnice (fuzijom) sa staničnom membranom, a potom nukleokapsida
prodire u citoplazmu. Za posljednje je bitan optimalni pH ili proteini fuzije koji pospješuju
proces. Virusi složenije građe prodiru endocitozom.
Nukleokapsida se najčešće razgrađuje u procesu dopreme genoma do mjesta umnožavanja
djelovanjem okoliša unutar stanice.
Kasna faza umnožavanja počinje ekspresijom ranih gena koji kodiraju proteine odgovorne za
vezanje DNA i enzima. Svaki virus mora sintetizirati glasničke mRNA, proteine i istovjetne
kopije vlastitog genoma.
Umnožavanje DNA virusa se zbiva uglavnom u jezgri domaćina osim pikornavirusa koji se
umnožavaju u citoplazmi. U slučaju DNA virusa nakon što se opskrbe svim potrebnim
komponentama za replikaciju i potaknu stanicu na rast početnicom kreće sinteza DNA lanca i
umnožavanje virusa.

14
Većina RNA virusa se umnožava u citoplazmi. Njihovo umnožavanje ovisi o prirodi genoma.
Virusi sa jednolančanom + RNA tvore golemi peptid čijim se cijepanjem stvaraju
funkcionalni polipeptidi koji umnožavaju + RNA u komplementarnu – RNA koja služi
stvaranju novog genoma.
Virusi s jednolančanom – RNA moraju imati virusnu replikazu kao i prošli ali sada za tvorbu
+ RNA. Ostali virusni enzimi se tvore iz + RNA.
Treću skupinu čine virusi s dvolančanim RNA. – RNA lanac stvara novi genom, a + RNA
tvori proteine. Za razliku od prošle dvije skupine dvolančani segmenti se udružuju s
proteinima i čine genom koji se ugrađuje u nove virusne stanice.
Četvrta skupina su retrovirusi koji svoje + RNA pomoću enzima reverzne transkriptaze
prepisuju u – DNA koja udvostručena dirigira sintezu novih mRNA i proteina ali tek nakon
integracije u domaćinovu DNA.
Kasni geni određuju tvorbu kapside. Stanični ribosomi su okupirani pretvorbom virusne
mRNA u virusne proteine koji je tvore. Neke kapside se ne napune genetskim materijalom pa
tako nastanu defektni virusi. Virusi izlaze iz stanice pupanjem ili lizom ovisno o njegovoj
biologiji.

3. Građa virusa.

Sve virusne čestice su građene od središnjeg dijela i ljuske odnosno kapside. Neki virusi
imaju i lipidnu ovojnicu koja okružuje kapsidu.
Kapsida štiti genom, pomaže pri prijenosu u domaćina i nosilac je antigenih svojstava.
Nastaje procesom samoudruživanja bez pomoći izvana. Ikozaedarne kapside imaju oblik
sastavljen od dvadeset istostraničnih trokuta spojenih jedan do drugoga. Spiralnu kapsidu ima
virus bjesnoće (čiji je genom također spiralnog oblika), izgleda poput metka. Ostale kapside
mogu izgledati kao kvadar (opeka) ili elipsa te imati nepravilni kružni oblik.
Genom virusa može biti RNA + koja je informacijska RNA (mRNA), RNA – ili dvolančana
RNA (reovirusi). Neke RNA mogu biti podijeljene u segmente od kojih svaki kodira po jedan
protein. DNA lanci kao genomi su većinom dvolančane molekule osim parvovirida.
Nukleinska kiselina građena je od tri komponente: purinskih baza (adenin, gvanin),
pirimidinskih baza (citozin, uracil, timin), šećera (riboza ili deoksiriboza) te ostatak fosforne
kiseline.
Ovojnice virusa potječu od stanica u kojima se umnožavaju. Virusi mogu kodirati peplomere
koje pomažu prihvaćanju na primljive stanice, a ugrađuju se u dijelove stanica koji će tvoriti
ovojnicu. Neuroaminidaze pomažu prodoru kroz mukozni sloj dišnog sustava radi bržeg i
lakšeg dosezanja primljivih stanica. Hemaglutinini imaju sposobnost vezanja za eritrocitne
opne posljedica čega je hemaglutinacija. Ovo su bili izdanci na površini dok je M – protein ili
protein matriksa na unutrašnjoj površini ovojnice i daje čvrstoću virusu. Veći virusi nose sa
sobom i različite enzime.

15
 4. Patogeneza virusnih bolesti.

Većina virusnih infekcija je asimptomatska ili s blagim simptomima. Sposobnost virusa da

uzrokuje bolest je virulencija. Postoji osam stadija patogeneze virusne infekcije:
1) Ulazak može biti kroz ozljeđenu kožu ili sluznice u tijelu – konjuktiva, usna šupljina,
dišni, probavni i spolno mokraćni sustav. Koža je primljivo stanište za virus HPV dok
je ostali prolaze kao barijeru ubodom insekata, ugrizom životinja ili inokulacijom
ubodnom iglom. Spolno mokraćni sustav je mjesto ulaska HPV, HIV i poliomavirusa. To
se odvija kroz nevidljive napukline ili oljuštenja epitela spolnom aktivnošću. Konjuktiva
je još jedno pogodno mjesto ulaska virusa posebno adenovirusa koji uglavnom uzrokuju
lokalnu infekciju. Dišni sustav posjeduje IgA sekretorna protutijela koja su specifična i
prisutna u dišnom sekretu, limfnim žlijezdama, stanicama krajnika, u limfnim žlijezdama
subepitelnog tkiva nazofarinksa i traheje. Iako postoji dobra obrambena zaštita ovaj sustav
udomljuje herpesviruse, adenoviruse, miksoviruse, paramiksoviruse, rinoviruse i druge.
Virusi koji imaju ovojnicu i postojani su u vlažnom okruženju lakše zaraze ovaj sustav, a
najčešće se prenose aerosolom ili slinom. Probavni sustav također je meta infekcija koje
mogu biti lokalne kao kod rotavirusa, koronavirusa, adenovirusa ili se širiti izvan probave
kao enterovirusi i hepatovirusi. Kiselost želuca i različiti enzimi probavnih žlijezda
(gušterače) te specifična IgA protutijela korisni su mehanizmi obrane.
2) Primarno umnožavanje virusa odvija se samo u primljivim stanicama koje su različite od
jednog virusa do drugog.
3) Širenje virusa u domaćinu je moguće krvlju (viremija), limfom ili živčanim vlaknima do
organa za koji imaju izražen afinitet. Viremija je odraz interakcije virusa i domaćina.
Kratkotrajno nastaje nakon umnožavanja virusa na mjestu ulaska, a slijedi je primarna
koja kojom se virus širi retikuloendotelnim sustavom. Sekundarna viremija obuhvaća sva
ostala širenja.
4) Tkivni tropizam ovisi o virusnim proteinima i staničnim receptorima koji su određeni za
adsorpciju. Također i mjesto ulaska i način širenja virusa u zaraženom domaćinu mogu
utjecati na njega.
5) Imunosni odgovor nije uvijek sposoban boriti se s virusnim infekcijom.
6) Sekundarno umnožavanje virusa uzrokuje opću ili generaliziranu infekciju, a
karakteristično je za viruse koji se moraju širiti do svojih ciljnih organa.
7) Oštećenje stanice može biti osobina virusa koji se tako oslobađa. Osim oštećenja stanje
latentne infekcije otvara virusu opciju stalnog umnožavanja u stanici domaćina.
8) Perzistencija je trajna prisutnost virusa u domaćinu bez znakova bolesti, a karakterizira je
stanje uravnotežene patogenosti. Na pojavu perzistencije mogu utjecati:
a) ugradnja virusnog genoma;
b) virusi mogu biti slabi antigeni;
c) stanice SŽS zadržavaju neurotropne viruse dulje vremena;
d) uravnoteženost između virusne infekcije ili stimulacije interferonom;
e) interferencija defektnih virusnih čestica s cjelovitim infektivnim česticama.

16
 f)

5. Serološke metode u dijagnostici virusnih bolesti.

Serologija je osobito korisna u dijagnostici infekcija uzrokovanih virusima koji se sporo ili
slabo umnožavaju u staničnim kulturama te infekcija s polaganim i dugotrajnim tijekom.
Titar je recipročna vrijednost najvećeg razrijeđenja seruma bolesnika koja još ima određenu
aktivnost. Primarne virusne infekcije karakterizira promjena imunosnog statusa od
nepostojanja k postojanju specifičnih protutijela u serumu – serološka konverzija na koju
upućuje četverostruki porast titra protutijela uzetih u akutnoj i konvalescentnoj fazi.
1) Postupci otkrivanja interakcija antigena i protutijela.
a) Imunoradijaciski postupak (RIA) se temelji na izotopom obilježenom protutijelu ili
antigenu za kvantitativno dokazivanje nastalih kompleksa antigen-protutijelo;
b) Neizravni imunoenzimski postupci (ELISA) se temelji na vezanju protutijela iz
seruma na antigene sa DNA bazenčića i taj se kompleks dokazuje pomoću protutijela na
ljudske imunoglobine obilježen enzimom;
c) Neizravni imunofluorescentni postupak (IFA) služi detekciji specifičnih virusnih
protutijela bolesnika pomoću stanica inficiranih virusom i pričvršćenih na predmetno
stakalce;
d) Antikomplement imunofluorescentni postupak (ACIF). Ovdje se fluorescentnom
bojom obilježena protutijela (konjugat), specifična na komplement, spajaju na molekule
komplementa vezane za kompleks antigen-protutijelo;
e) Western blot (WB). Nakon razdvajanja virusnih antigena dodaje se serum bolesnika i
zatim se doda konjugat koji je označen da bi se ishod reakcije mogao pratiti;
2) Postupci za otkrivanje pojava nesvojstvenih virusu:
a) Reakcija vezanja komplementa (RVK) kojom se dokazuje prisutnost kompleksa
antigen-protutijelo uz pomoć aktiviranog komplementa. Ako se komplement veže za
kompleks izostaje liza eritrocita u indikatorskom sustavu, u suprotnom dođe do lize.
Inaktivacija komplementa iz seruma bolesnika se vrši toplinom na 56°C 30 minuta.
b) Lateks aglutinacija (LA) je reakcija protutijela na virusne antigene koji oblažu čestice
lateksa;
c) Pasivna hemaglutinacija (PHA) umjesto lateks čestica koristi eritrocite;
d) Aviditet specifičnih IgG protutijela (AGP). IgG protutijela na početku primarne
infekcije su slabijeg afiniteta prema antigenu od onih koja se stvaraju poslije. Na tome
se temelji ova metoda.
3) Postupci kojima se inhibiraju neke virusne funkcije:
a) Neutralizacijski test onemogućava vezanje virusa na receptore primljivih stanica
vežući protutijela koja inhibiraju taj proces. Dokaz uspjeha reakcije je izostanak pojave
koje virus uzrokuje u kulturi;
b) Inhibicija hemaglutinacije.
Serologija može imati i pogrešne rezultate pa su moguće lažno pozitivne i negativne reakcije
ili nespecifične reakcije.

17
Specijalna virologija

1. Rod Mastadenovirus.

Ovaj rod pripada obitelji Adenoviridae. Vrste su podijeljene na temelju podudarnosti genoma
i hemaglutinacijskih osobina. Određeni serotipovi uspješno su povezani s bolestima dišnog,
probavnog, spolno-mokraćnog, mišićno-skeletnog i vidnog sustava. Umnožavaju se u
različitim stanicama uzrokujući citopatični učinak. Svi su dvolančani DNA virusi bez lipidne
ovojnice s kapsidom kubične simetrije oblika ikozaedra. Kapsomere (djelovi kapside) mogu
biti pentoni ili heksoni. Pentoni koji se nalaze na vrhovima ikozaedra imaju izdanke i bazu
koji su citotoksični dok sami izdanci uzrokuju hemaglutinaciju.
Poslije adsorpcije i unosa endocitozom virus lizira vezikul i prenosi se u jezgru, a kapsida
koja ostaje u citoplazmi sprječava tvorbu staničnih proteina. Geni se prepisuju s oba lanca
DNA i to u oba smjera ali u različito vrijeme ciklusa umnožavanja. Nakon stvaranja ranih
proteina koji pospješuju rast stanice i umnožavanje slijedi tvorba kasnih ili strukturnih
proteina. Virusni proteini E1A i E2A se spajaju na tumorsupresorske gene p53 i RB čime
ubrzavaju prepisivanje i umnožavanje virusnog genoma što rezultira smrću stanice zbog
iscrpljivanja. U jezgri se pomoću stanične DNA polimeraze tvore virusne DNA dok se
proteini stvaraju u citoplazmi i potom vraćaju u jezgru radi formiranja virusne čestice
(posljedica ovoga nakupljanja u jezgri su inkluzijska tjelešca).
Ovi virusi inficiraju epitelne stanice dišnog i probavnog sustava. U imunokompromitiranih
mogu uzrokovati viremiju do visceralnih organa jer je oslabljena stanična imunost pa se tako
omogućava latencija virusa u limfnim čvorovima, tonzilama i Peyerovim pločama.
Mastadenovirusi se šire isključivo s čovjeka na čovjeka fekalno-oralnim putom onečišćenim
rukama ili predmetima te dišnim sustavom. Iz zaražene osobe izlučuju se na mahove ili
povremeno. Najčešće uzrokuju infekcije među djecom, a rjeđe u odraslih:
ždrijelnokonjuktivna groznica, akutna infekcija gornjih dišnih putova, epidemijski
keratokonjuktivitis, gastroenteritis i proljevi (serotipovi 40, 41, 42 koji se ne mogu uzgojiti u
staničnoj kulturi).
Većina se virusa dokazuje staničnim kulturama upotrebom epitelnih ljudskih stanica
kontinuiranih staničnih linija ili epidermalnih stanica karcinoma. Imunoenzimski i
imunofluorescentni postupci te DNA probe služe za detekciju i tipizaciju izdvojenih virusa.
Od seroloških pretraga koriste se RVK i testovi neutralizacije.

2. Virus hepatitisa B.

Jedini predstavnik nove DNA obitelji Hepadnaviridae. Virus ima vanjsku ovojnicu i izraziti
tropizam za hepatocite. Na površini virusne čestice nalazi se HbsAg (hepatitis B surface
antigen) građen od tri polipeptida. HBsAg služi za spajanje s hepatocitima te ima imunogena
svojstva pa se rabi kao cjepivo. U jezgri, nukleokapsidi se nalazi HbcAg (core – jezgreni) i
mala kružna djelomično dvolančana DNA. Cijepanjem HbcAg staničnim mehanizmima
nastaje HbeAg koji je pouzdan pokazatelj prisutnosti cjelovitog virusa hepatitisa B u
organizmu.
Tijekom prodiranja u jezgru, DNA se kompletira i prepisuje u tri veće i dvije manje mRNA
od kojih najveća ima zapise za većinu bitnih proteina. Virusni genom umnožava se u jezgri ali
se sazrijevanje i oblikovanje odvija u endoplazmatskom retikulu. Virioni se oslobađaju
endocitozom, a ne lizom.

18
Hepatitis B se očituje u obliku akutne ili kronične infekcije. Može proći neopaženo ili sa
znakovima žutice, mučnine, povraćanja, gubitka apetita i povećanjem transaminaza. Klinička
slika je određena reaktivnošću domaćinovog imunosnog sustava pa za posljedicu može imati
sindrom bolesti imunokompleksa ako je reakcija prejaka. Glavni izvor infektivnosti virusnih
čestica je krv zaražene osobe iako je moguć prijenos spolnim dodirom i tijekom porođaja.
Akutna infekcija se klinički može manifestirati akutnim hepatitisom ili težim oblikom
fulminantnog hepatitisa dok ne napreduje u kroničnu infekciju. Kronična infekcija ima
značajno povišenje razine jetrenih enzima. Nastavkom progresije bolesti nastupa ciroza jetre
ili/i primarni hepatocelularni karcinom.
Dijagnoza se temelji na kliničkim i labaratorijskim postupcima kojima se otkrivaju određeni
znakovi bolesti, povišenje jetrenih enzima, virusni antigeni, specifična protutijela u krvi
bolesnika. Serologija je ključ dijagnoze, prosudbe stanja i prognoze bolesti. Dokazuju se
HbsAg i HbeAg ili protutijela na njih. Osim urednog života za prevenciju bolesti
najučinkovitija je aktivna imunizacija.

3. Respiratorni sincicijski virus.

Ljudski RSV pripada rodu Pneumovirinae obitelji Paramyxoviridae. Ima jednolančanu –

RNA i posjeduje svoju polimerazu te je obavijen lipidnom ovojnicom. Stvara dva
glikoproteinska izdanka G, odgovoran za apsorpciju i F, odgovoran za fuziju inficiranih
stanica zatim prodiranje u stanicu i širenje. Protein nukleokapside NP odgovoran je za vezanje
komplementa. Čovjek je jedini rezervoar infekcije. Virus se širi kapljicama sekreta, preko
kontaminiranih predmeta ili ruku. Ima izraženi afinitet za stanice epitela dišnog sustava u
kojem uzrokuje tvorbu divovskih stanica s mnogo jezgara (sinciciji). Nakon preboljene
infekcije ne ostaje trajna imunost. Primarna infekcija je prisutna u svim dobnim skupinama ali
najčešće u djece u prvih 6 mjeseci. Epidemija RSV-a su uobičajne zimi i u proljeće svake
godine u umjerenom klimatskom pojasu. Jedan je od najvažnih uzročnika akutne infekcije
dišnog sustava koje se očituju prehladom dok u dojenčadi i male djece može dovesti do
bronhiolitisa (najčešći je uzročnik) i bronhitisa te atipične intersticijske pneumonije. Povezuje
se sa sindromom iznenadne smrti u kolijevci, bolestima SŽS (meningitis, Reyeov sindrom) i
srca (miokarditis). Uzorci za izolaciju su aspirat nazofarinksa, serum, ispirak nosa ili obrisak
ždrijela. Umnožavanje se očituje tvorbom sincicija i citoplazmatskih eozinofilnih inkluzija
unutar njega.
Detekcija virusa se radi imunofluorescencijom, a serološka dijagnostika RVK-om i testom
neutralizacije. Liječenje dojenčadi oboljele od bronhiolitisa se provodi ribavirinom.

4. Rod Papillomavirus.

Pripada obitelji Papovaviride. Virusi te obitelji mogu uzrokovati lizu stanica, vakuolizaciju
citoplazme, transformaciju i tvorbu tumora. Virusi imaju dvolančanu kružnu DNA, kapsidu
oblika ikozaedra i nemaju lipidnu ovojnicu.
Ljudski papillomavirusi (HPV) imaju genom u tri dijela. L (late) sa zapisima strukturnih
proteina, E (early) sa zapisima za tvorbu proteina odgovornih za razmnožavanje virusa i
transformaciju stanice te R (regulatory) za regulacijske proteine koji upravljaju
umnožavanjem. Područje E sadržava najmanje šest ORF gena od kojih su u onkogenezi
zločudne bolesti najznačajni E6 i E7. Nalaze se u genotipovima HPV 16 i 18 kod kojih se
spajaju na tumorsupresorske gene p53 i RB te ih tako inaktiviraju. Umnožavanje se zbiva u
bazalnom sloju pločastog epitela. U stanicama se mogu naći mali izvankromosomski dijelovi
virusne DNA (episomi) koji su odgovorni za latentnu infekciju. Stanice umnožavanjem virusa
polako propadaju što je vidljivo kao koilocitoza. Tvorba tumora u stanicama se odvija u tri
stupnja. Prvi je infekcija HPV-om. Drugi stupanj zahtjeva prisutnost ostalih kancerogenih

19
tvari, a u trećem dolazi do ugradnje virusne DNA u DNA domaćina. Za dobroćudne tumore
karakteristična je episomska DNA.
Temeljna značajka onkogeneze i infekcije HPV-om su:
a) samo u nekolicine osoba dolazi do tvorbe tumora;
b) vremenski period od početka nastale infekcije HPV-om pa do tvorbe tumora obično je
dug;
c) mora postojati sinergizam HPV-a s drugim kancerogenim čimbenicima.
HPV se klasificira u tri skupine:
1. Skupina je izdvojena iz uzoraka bolesnika s epidermodisplazijom, doživotnom infekcijom
koja se očituje resičastim tvorbama kože s 30% šanse za pretvorbu u planocelularni
karcinom.
2. Skupina s kožnim genotipovim i sklonošću prema mnogoslojnom pločastom epitelu s
oroženim površinskim slojevima.
3. Skupina su sluznični genotipovi koji pokazuju sklonost prema neoroženom mnogoslojnom
pločastom epitelu. Često se nazivaju i genitalni ili anogenitalni tipovi. Ova skupina kao i
prošla izdvojena je iz dobroćudnih i zločudnih tumora. Dijeli se na niskorizične,
graničnorizične i visokorizične (visokorizični – 16, 18, 31, 45, 56). Posljednji su uzrok
stvaranja cervikalne intraepitelne neoplazije - CIN.
Infekcije se šire bliskim dodirom, onečišćenim predmetima i površinama. Obične bradavice
najčešće su prisutne u mlađih adolescenata. Klinički sindromi uzrokovani HPV-om su kožne
bradavice, dobroćudni tumori glave i vrata, anogenitalne bradavice, displazija i neoplazija
ušća maternice.
Infekcija se otkriva prisutnošću promjenjenih epitelnih stanica – koilocita u histološkom
preparatu. Pomoću imunohistokemijskih metoda može se otkriti virusni antigen i dokazati
infekcija HPV-om. Metode izbora su temeljene na molekularnoj dijagnostici: hibridizacija po
Southernu (Southern blot) – dokazivanje i genotipizacija, dot blot – dokazivanje virusne
DNA, hibridizacija in situ, PCR.
Bradavice mogu spontano nestati ili se mogu ukloniti kirurškim elektrokauterom i kemijskim
sredstvima. U liječenju se može rabiti interferon. Najbolja preventivna mjera je izbjegavanje
dodira sa zaraženim tkivom i redovita ginekološka kontrola.

5. Virus hepatitisa A.

Svrstan u obitelj Picornaviride u poseban rod Hepatovirus. Posjeduje osobine svoje obitelji
pa se tako prenosi fekalno-oralnim putom. Kapsida okružuje jednolančanu + RNA koja cijela
djeluje kao informacijska mRNA i služi za prevođenje. Virus se specifično spaja s
receptorima jetrenih stanica i umnožava vrlo polagano ne uzrokujući citopatičan učinak. Ulazi
u organizam kroz probavni sustav i umnožava se u orofarinksu i epitelnim stanicama crijeva
nakon čega prodire u krv i dospjeva u jetru. Uzrokuje žuticu ali nije rizični čimbenik za
nastajanje karcinoma jetre niti kroničnog hepatitisa.
Raširen je po cijelom svijetu, a posebno na područijima s lošijim higijenskim statusom.
Hepatitis A većinom završava ozdravljenjem. Virusne čestice mogu se dokazati u stolici
imunoelektronskom mikroskopijom, imunoredijacijskim i imunoenzimskim postupcima.
Najjednostavniji postupak za dokazivanje akutne infekcije je dokazivanje specifičnih IgM
protutijela u serumu bolesnika.

20
 6. Influenzavirus.

Influenza virus A i B te influenza virus C pripadaju obitelji Ortomyxoviridae, a uzrokuju

globalne pandemije akutne dišne bolesti u svim dobnim skupinama. Genom je jednolančana –
RNA u osam segmenata od kojih svaki kodira po dva proteina (genom tipa C ima sedam
segmenata). Virion može biti kuglastog, izduženog ili vlaknastog oblika. Nukleokapsidu čini
ribonukleoprotein okružen proteinskim omotačem M. Virus ima svoju RNA polimerazu. Na
površini lipidne ovojnice nalaze se izdanci hemaglutinini – HA i neuroaminidaze – NA u
obliku gljive. Hemaglutinin ima sposobnost spajanja na stanicu domaćina i fuziju ovojnice.
Rezervoar mogućih novih humanih i životinjskih podtipova su ptice posebno patke. RNP i M-
protein ovojnice su grupno specifični antigeni virusa influenze koji ne pokazuju križnu
reaktivnost među tipovima. Ovi se topljivi antigeni dokazuju RVK.
Virus započinje umnožavanje adsorpcijom na sijalosaharidne receptore, a zatim ulazi
endocitozom. Nukleokapsida se prenosi u jezgru gdje počinje primarna precipitacija i sinteza
mRNA. Sinteza virusnih proteina odvija se u citoplazmi. Nakon umnožavanja u stanicama
dišnog sustava dolazi do gubitka cilija, nekroze i ljuštenja stanica koje se očituje primarnom
atipičnom upalom pluća. Mala djeca osobito predškolske dobi najčešće oboljevaju. Virus se
prenosi aerosolom (pri govoru, kašljanju i kihanju), a rjeđe sasušenim sekretom. Značajno je
da se epidemije tipom A javljaju svake 2-5 godina u zimskim mjesecima, a tipom B svakih 4-
6 godina u kasnu zimu i rani proljeće.
Klinička slika influenze je praćena općim simptomima (vrućica, treskavica, glavobolja, bolovi
u mišićima i zglobovima) nakon kojih slijede dišni, a kadkad i probavni – posebno kod djece.
Djeca imaju teži oblik bolesti, a kod novorođenčadi može biti i smrtonosna. Sekundarne
pneumonije češće su od primarne atipične virusne. Najčešći uzročnici su bakterije:
Staphylococcus, Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae ili zajedno virusi i
bakterije (Mycobacterium pneumoniae i Legionela spp.).
Uzorci za izolaciju su aspirat nazofarinksa, obrisak ždrijela ili ispirak nosa. Virusi većinom ne
stvaraju citopatični učinak i zato se dokazuju pomoću hemadsorpcije. Detekcija se izvodi
najčešće imunofluorescentnom metodom pomoću monoklonskih protutijela. Najbrža,
osjetljiva i specifična metoda je imunoenzimski postupak. Neizravno se virus dokazuje
serološki RVK-om i testovima visoke osjetljivosti kao što su EIA, IRA, IH.
Za profilaksu influenze tip A koristi se amantadin i rimantadin, a za tip B ribavirin. Proizvode
se još inaktivirana i živa cjepiva kojima se postiže 70-90% zaštita. Ona se rade u oplođenim
kokošijim jajima. Cjepivo se ne daje djeci mlađoj od sedam godina, osobama alergičnim na
supstance jajeta te osobama s nekom febrilnom bolešću.

7. Cytomegalovirus.

Virus je dobio ime zbog toga što se zaražene stanice znatno povećaju, djelomice zbog
virusnih inkluzija u jezgri. Može uzrokovati klinički izražene ali i pritajne (latentne) infekcije.
Najčešći je uzročnik kongenitalnih malformacija i sveprisutni patogen osobito u
imunokompromitiranih bolesnika.
CMV ima najveći genom od svih herpes virusa. Umnožava se u jezgri ljudskih fibroblasta i
makrofaga. Inducira kratkotrajnu imunosupresiju u napadnutom domaćinu i uglavnom
neprimjetnu infekciju. U latentnom stanju prisutan je u mononuklearnim leukocitima i u
bubrežnim i srčanim stanicama. Glavni način širenja CMV su transplacentarno, oralnim i
spolnim putom te transfuzijom krvi ili transplatacijom tkiva.Kongenitalne infekcije imaju za
posljedicu mikrocefaliju, intrakranijalne kalcifikacije i hepatosplenomegaliju sa žuticom.

21
Histološki se infekcija očituje citomegaličnim stanicama s bazofilnim inkluzijskim tjelešcima.
Metoda izbora koja služi za konačnu dijagnozu je izolacija virusa. Virus se umnožava
isključivo u staničnoj kulturi ljudskih fibroblasta. Još se koriste imunosni postupci i genske
probe, a moguća je i serologija.

8. HIV.

Virusna čestica je kuglastog oblika ovijena dvoslojnom lipidnom ovojnicom. Unutar

nukleoida se nalazi jednolančana RNA i njen prijepis uz koje su spojeni enzimi, obratna
transkriptaza, proteaze, integraze i ribonukleaze. Genom je izrazito složene građe. Sastavljen
je od: LTR (long terminal repeat) sekvenciji koje sudjeluju u tvorbi virusne RNA, u regulaciji
transkripcije i očituje aktivnost virusnih gena; tri temeljna strukturna gena gag (kodira tvorbu
proteina nukleokapside), env (kodira sintezu površinskog glikoproteina virusne ovojnice i
transmembranskih glikoproteina), pol (kodira tvorbu virusnih enzima – reverzne
transkriptaze, proteaze, integraze i ribonukleaze).
HIV napada raznovrsne primljive stanice: koštanu srž, limfne čvorove, krv, mozak, koža i
probavni sustav. Infekcija uzrokuje tvorbu sincicija i latentnu ili perzistentnu infekciju.
Adsorpcija HIV-a se odvija međudjelovanjem virusnog proteina gp120 i receptora CD4.
Slijedi umnožavanje genoma uslijed ugradnje u domaćinovu DNA. Zbog sklonosti reverzne
transkriptaze greškama, genom je izrazito nepostojan i teško je učinkovito rješavanje
infekcije. Ugrađivanjem provirusa može ostati pritajan ne otkrivajući ni jednim znakom
prisutnost u stanici. Virus se oslobađa pupanjem kroz staničnu ovojnicu i tako dobiva lipidnu
ovojnicu. Tropizam HIV-a za CD4 limfocite je posebno značajna u infekciji jer tako uzrokuje
imunsupresiju uništavajući stanice. Makrofagi su perzistentno inficirani. HIV se najčešće
prenosi spolnim dodirom, iglama za injekcije onečišćene virusima te izravnim prijenosom
tijekom trudnoće, porođaja i dojenja s majke na plod ili novorođenče. HIV se može prenijeti
presadbom organa, tkiva i sjemenom pri umjetnoj oplodnji.
Dugotrajan i polagan razvoj bolesti jedno je od osnovnih obilježja infekcije HIV-om. U prvim
mjesecima infekcija ima blaži oblik i svi simptomi mogu ubrzo nestati. Takvo stanje se zove
kompleks srodan AIDS-u (ARC). Drugi stadij je pravi AIDS u kojem su virusi udomljeni u
CD4 stanicama i njihova populacija pada. Treći oblik bolesti uzrokovan HIV-om zahvaća
SŽS u koji ga donose zaraženi makrofagi. Četvrti i konačni stadij obilježava pojava raznih
tumora: Kaposijev sarkom, karcinom usne šupljine i rektuma te limfnih stanica B odnosno
limfoproliferativni poremećaji zbog potpunog urušavanja imunosnog sustava.
Najčešći, najjednostavni postupak otkrivanja ili screeninga osoba je dokazivanje specifičnih
protutijela na antigene HIV-a pomoću imunoenzimskog ELISA testa. Dobiveni rezultati se
najčešće potvrđuju jednim od potvrdnih testova kao što su test neizravne imunofluorescencije
i Western blot. Najcjelovitija, najtočnija metoda određivanja aktivne infekcije je izolacija
virusa iz uzoraka stanica ili tjelesnih tekućina inficirane osobe.
Protuvirusni lijekovi svrstani su u dvije skupine: analozi nukleozida (zidovudin, didanozin,
zalcitabin, lamivudin, stavudin), nenuklepozidni analozi (nevirapin, delavirdun) koji
onemogućavaju proces translacije te inhibitori virusne proteaze (idinavir, nelfinavir, ritonavir,
sakvinavir) koji su učinkovitiji i spriječavaju tvorbu virusnih proteina. U liječenju se ne smije
izostaviti niti jedna doza. Za prevenciju se koriste uobičajne higijenske mjere, a zbog spolne
prenosivosti savjetuje se edukacija te apstinencija.

22
 9. Rod Enterovirus.

Pripada najvećoj i najvažnijoj obitelji virusa u humanoj medicinskoj virologiji –

Picornaviridae. Mali su bez lipidne ovojnice kapside kubične simetrije. Genom se nalazi u
središnjem dijelu, a čini ga jednolančani + RNA lanac. Umnožavaju se u citoplazmi i
uzrokuju lizu. Rod enterovirus je dobio ime jer se umnožava u stanicama tankog crijeva.
Podjeljen je na:
Poliovirus tip 1, 2, 3;
Coxsackie virus A (A 1-22, A24);
Coxsackie virus B (B 1-6);
Echovirus (1-9, 11-27, 29-34);
Enterovirus tip 68,69,70,71.
Virus poliomijelitisa prvi je izolirani enterovirus. Ulazno mjesto većine je gornji dio
probavno-dišnog sustava (osobito orofarinks). Nakon ulaska i umnožavanja u probavnom
sustavu slijedi viremija. Poliovirusi su neurotropni virusi, a imaju afinitet za mali mozak,
prednje rogove kralježnične moždine i ganglije stražnjih korjenova. Infekcija se može
proširiti i na miokard. Coxsackie i echovirus mogu se dokazati na različitim mjestima i
tjelesnim tekućinama u tijelu. Infekcija potiče tvorbu IgA sekretornih protutijela. Poticanje
lokalne imunosti u crijevima smatra se glavnom prednošću cijepljenja polimijelitisnim živim
(oralnim) i inaktiviranim (parenteralnim) cjepivom.
Izvor zaraze je isključivo čovjek koji izlučuje viruse. Prenosi se fekalno-oralnim ali i dišnim
putom. Enterovirus tip 70 prenosi se izravnim dodirom, a uzročnik je akutnog
hemoragijskog konjuktivitisa. Enterovirusna infekcija se najčešće javlja u ljetnim
mjesecima za umjereni klimatski pojas dok su u tropskom i subtropskom pojasu prisutne
cijele godine. Infekcije su najčešće u djece koji je i najčešće i prenose. Češće se javljaju u
muškaraca i to s težom kliničkom slikom. Virus ima tri epidemiološke ere: endemsku,
epidemijsku i vakcinalnu. Enterovirusi su najčešći i najvažni humani patogeni. Čimbenici koji
utječu na težinu kliničke slike su: imunodeficijencija, dob, spol, kronična pothranjenost,
liječenje kortikosteroidima, hipoksija, hladnoća, tonzilektomija, zračenje, trudnoća i fizički
napor.
Polimijelitis se može očitovati inaparentnim infekcijama (90- 95%), aberantnim oblicima
bolesti, neparalitičkim polimijelitisom i paralitičkim polimijelitisnim panencefalitisom.
Klinički sindromi uzrokovani enterovirusima izuzev polimijelitisa su: paralitička bolest,
serozni meningoencefalitis, enterovirusna infekcija u trudnoći (može uzrokovati smrt
trudnice), perinatalna i neonatalna enterovirusna infekcija, karditis (coxsackievirus B),
enterovirusni engzantemi, akutni hemoragijski konjuktivitis (enterovirus 70),
pleurodinija (coxsackievirus B1-6), bolesti dišnog i probavnog sustava, dijabetes
(coxsackie virus B), sindrom postvirusnog umora i blaga febrilna bolest s osipom ili bez
njega.
Od izravne labaratorijske dijagnostike radi se izolacija virusa – vrlo zahtjevna (traži se
citopatični učinak – piknoza jezgre), elektronska mikroskopija te identifikacija virusa koja
nije uvijek nužna ali se radi testom neutralizacije s pulom specifičnih protutijela. Neizravna
dijagnostika čini serologiju od koje su test neutralizacije, RVK i IH najčešće metode.
Liječenje infekcije je uglavnom simptomatsko dok najučinkovitiju zaštitu daje atenuirano
cjepivo (Sabin i Koprowski) i inaktivirano cjepivo (Salk). Higijenske mjere su osnova
sprjećavanja širenja virusa.

23
 10. Rotavirus.

Genom im je dvolančana RNA. Inficira zrele epitelne stanice na vrhu resica tankog crijeva.
Najbitni proteini su dva strukturna proteina vanjske kapside VP7 i VP4 te VP6 protein
unutarnje kapside. Oni su bitni jer su završne komponente potrebne za upotpunjavanje virusne
čestice i njeno oslobađanje lizom stanice. Zbog smrti stanica u kojima se umnožavaju
rotavirusi dolazi do vodenastih proljevastih stolica. Nakon preboljele infekcije
najučinkovitija su zaštita sekretorna IgA protutijela. Infekcija se širi fekalno-oralnim putom.
Ljude inficiraju rotavirusi grupe A, B, C, (postoje grupe od A-G). U neliječene djece infekcija
može biti smrtonosna posebno u dojenčadi zemalja u razvoju.
Virus se detektira EIA i lateks aglutinacijom zbog česte nemogućnosti upotrebe elektronske
mikroskopije. Moguća je i izolacija patogenih sojeva. Lijeka nema. Najvažnije je održavati
volumen unosa tekućine peroralno ili parenteralno.

11. Virus hepatitisa C.

Glavni uzročnik parenteralnog širenja hepatitisa non-A non-B. Virus ima ovojnicu i
jednolančanu + RNA. Svrstan je u obitelj Flaviviride rod Hepacivirus. Najčešće se unosi u
ljudski organizam krvlju (transfuzija krvi ili krvnih derivata) i drugim parenteralnim načinom
kao što su hemodijaliza, uštrcavanje droge i tetoviranje.
Hepatitis C se javlja u obliku akutne i kronične infekcije. Prevalencija kronične infekcije je
visoka. (viša nego u Hepatitisu B). Pokazuje sklonost napredovanja bolesti koja završava
cirozom. Neprekidno obnavljanje jetrenih stanica tijekom kronične infekcije smatra se
čimbenikom sklonosti tvorbe hepatocelularnog karcinoma.
Labaratorijska dijagnostika se temelji na dokazivanju specifičnih protutijela imunoenzimskim
(ELISA) i imunoblot (RIBA) postupcima. Rekombinirani ά interferon jedini je preparat koji
se koristi u liječenju.

24
Opća parasitologija

1. Metode neizravne parazitološke dijagnostike.

Biološki pokus i ksenodijagnostika se koriste vrlo rijetko. Moguća je upotreba u dijagnostici

afričke tripanosomoze, toksoplazmoze i visceralne lišmenijaze te trihineloze.
Uzgoj na hranjivim podlogama može se postići za sve protozoe iz probavnog sustava osim
lamblija, Trichomonas vaginalis, tripanosome i lišmenije. Entameba histolytica i drugi
crijevni crvi lako se kultiviraju iz svježe stolice dok se Trichomonas vaginalis vrlo lako
uzgaja iz vaginalne i uretralne sluzi i sedimenta urina. Za lišmenije je poznata NNN hranjiva
podloga (Novey, MacNeal, Nicolle).
Osnovni tipovi serološke reakcije:
Precipitacij. Antigen se otapa u vodi u molekulskom ili koloidnom obliku, veže se s
protutijelima u imunokomplekse koji se vide kao fin, bjelkast, prašinast talog ili precipitat.
Najjednostavnije se izvodi u cjevćicama gdje se na površini stvara precipitacijski prsten.
Drugi oblik reakcije je precipitacija u sloju agar-gela.
Aglutinacija. Ako je antigen u obliku suspendiranih čestica ili u obliku molekula adsorbiranih
bilo na prirodne bilo na umjetne čestice, protutijela će se svojim parnim paratopima vezati na
epitope antigena na susjednim česticama stvarajući među njima mostove i sljepljivati ih u
pahuljice ili aglutinine.
Indirektna test hemaglutinacija (IHA). Izvodi se pomoću ispranih eritrocita ovna presvućenih
topljivim antigenima parazita na koje se vežu protutijela. Direktna hemaglutinacija
podrazumjeva aglutinaciju eritrocita u ABO sustavu.
Reakcija vezanja komplementa (RVK). Osniva se na djelovanju lizina. Protutijela koje u
prisutnosti nespecifične ali biološki djelotvorne bjelančevine komplementa nagriza zid i opnu
stanice i dovodi do raspada i otapanja, lize stanice. U slučaju da je reakcija pozitivna
protutijela se vežu na antigen, a komplement na njih i izostaje liza stanica. U suprotnom ne
dolazi do vezanja protutijela na antigene pa ni komplementa stoga je on slobodan lizirati
eritrocite indikatorskog sustava.
Reakcije imunofluorescencije. Fluorescentna supstanca vezana na poznata protutijela dodaje
se na predmetno stakalce s fiksiranim materijalom antigena. Odgovara li protutijelo antigena
struktura će fluorescirati na rubovima i biti vidljiva pod mikroskopom u ultraljubičastom
svijetlu. Ova metoda se koristi najviše u bakteriologiji. Neizravna metoda (ITFA) omogućuje
da se pomoću poznatog strukturnog antigena obično samog parazita ili njegovog
karaktirističnog dijela, traže protutijela u serumu ispitanika. Ovaj test se često primjenjuje u
parasitološkoj dijagnostici.
Imunoadsorptivni enzimski testovi (ELISA). U jamicu se ulije otopljeni antigen i osuši, a
zatim se u njih ukapa ispitanikov serum u rastućim koncetracijama. Nakon inkubacije
pripravak se ispere te se u jamice dolije konjugat s nekim enzimom. Nakon dulje inkubacije
pločica se ispere, u pojedine se jamice ulije supstrat koji odgovara enzimu u konjugatu i
podesan indikator koji će promjenom boje pokazati je li došlo do djelovanja enzima na
supstrat. Promjeni li se boja znači da je reakcija pozitivna jer se na adsorbirani antigen s dna
jamica adsorbiralo protutijelo iz ispitanikovog seruma, a na taj kompleks se vezao konjugat s
enzimom.
Testovi za pojedine parazitoze:
Amebijaza i Malarija – IHA i ITFA;
Krvni flagelati – ITFA, precipitacija u formol-gel testu ili aldehidnom testu po Napieru;
Cisticerkoza – precipitinski test; Ehinokokoza – RVK (Weinberg Ghedini), IHA i lateks test;
Toksoplazmoza – RVK, test vitalnog bojenja;
Krvni metilj – IHA, RVK, precipitaciski testovi;
Tripanosoma – ITFA;

25
Trihomonoza – ITFA, ELISA;
Kožne alergijske reakcije. Prati se senzibiliranost nosioca na antigene parazita.

2. Paraziti kao uzročnici bolesti.

Osnovna osobina nametnika je patogenost. Zbog svoje mogućnosti širenja bolesti u

populaciji oni su uzročnici zaraznih bolesti. Ektoparaziti člankonošci posredovat će kao
hematofagni nametnici prijenosu uzročnika određene zarazne bolesti te će u njihovoj
epidemiologiji imati ulogu vektora. Od presudnog je značaja da nametnik dođe u prikladnu
sredinu u tijelu domaćina gdje će moći svladati nepovoljne uvjete.
Sposobnost parazita da prođe u organizam i da se tamo održi naziva se infektivnost ili
invazivnost. Određene vrste parazita zahtjevaju specifičnog nosioca i specifično tkivo. Zato
nisu svi paraziti nametnici ljudi niti svi idu u sve vrste tkiva. Parasitske su vrste osobito
plodne kako bi brojnošću nadoknadile gubitke koje pretrpi njihovo potomstvo kad napušta
jednog nosioca i čeka na drugog.

3. Čimbenici patogenosti parazita.

Ovisno o biološkim osobinama nametnika oštećenje domaćina može biti mehaničko -

ehinokoki, traumatizirajuće – prodor kroz kožu (povremeni ektoparaziti) nakon čega mogu
inokulirati infektivni agens. Neki paraziti oduzimaju nosiocu resurse dok drugi mogu
djelovati toksično. Lokalne upalne reakcije koje okružuju nametnika mogu dovesti do
hiperplazije pa i metaplazije kao u slučaju krvnih metilja u zidu mokraćnog mjehura.

4. Odnos nosioca i parazita.

Nosioc može a priori biti nepovoljan mediji za parazita pa govorimo o primarnoj

rezistenciji ili može biti osjetljiv, prijemčiv. Fagocitoza i akutna upalna reakcija (stanicama
posredovana imunost) od posebne je važnosti u obrani domaćina. Invazija parazita za
posljedicu može imati nastajanje granuloma s porastom broja monocita i padom
polimorfonuklearnih leukocita. Dođe li do senzibilacije domaćina na nosioca pojavljuje se
eozinofilija. To se najčešće događa kod helminitoza kada ličinke ili odrasli crvi prolaze kroz
tkiva. Na nametnikove antigene i produkte nametnikova oštećenog tkiva stvaraju se
specifična protutijela u početku IgM, a zatim IgG. Preminucija ili nesterilni imunitet je
kada specifična protutijela nisu sposobna svladati parazita ali mogu zaštititi od ponovne
homologne infekcije (ne heterologne) pa infekcija traje i postaje subklinička – bez simptoma
bolesti. Rekrudescencije i recidivi su povrat kliničkih prividno stišane bolesti usljed
stvaranja novih antigena. Sudar antigena i protutijela rezultira vrućicom i groznicom.
Poremeti li se imunosni sustav može doći do rasplamsavanja pritajne infekcije pa i do
smrtnog ishoda. Stupanj patogenosti infektivnog agensa naziva se virulencijom. U tkivim s
parazitom česta je pojava encistacije – oblikovanja vlastite čahure gustim zidom kojim se
brani od stanica imunosnog sustava. Osim toga izbjegavanja obrane, parazit se može povući
u organe koji su mu bitni za život gdje je upalna reakcija slabija i razina razina protutijela
manja (mozak toksoplazma). Neki krvni i tkivni paraziti mogu djelovati imunosupresivno, a
sposobni su promijeniti svoje strukturne antigene unutar vrste ili izbjeći obrani domaćina
molekulskom mimikrijom.
Ušavši u nosioca parazit može:
a) uginuti;
b) održavati se izazivajući imunosne reakcije bez znakova bolesti;
c) izazvati bolest;
d) ubiti domaćina.

26
Specijalna parazitologija

1. Rod Toxoplasma.

Najznačajnije bolesti koju uzrokuje ovaj parasit su kongenitalna oštećenja mrežnice i

smrtonosni kongenitalni encefalitis u novorođenčadi. Toxoplasma gondii ima oblik kriške
naranče. Boja se po Giemsa-Romanowskom.
Razmnožava se endodiogenijom.
Konačni je nosilac mačka. Toksoplazma napušta mačku izmetom u obliku oociste koja je
vrlo otporna na vanjske uvjete. U tlu se odigrava sazrjevanje u sporuliranu oocistu iz kojega
nastaju dvije sporociste svaka sa po četiri sporozoita. Toksoplazma je intracelularni parazit.
Nakon unosa u organizam i stanicu počinje se razmnožavati endodiogenijom. Proliferativni
oblici se zovu endozoiti ili tahizoiti, a budući da napadnutu stanicu brzo izjedu dobiva se
dojam da su u cisti – zapravo pseudocista (žive unutar tuđe stanične membrane). Pseudocista
puca i tahizoiti izlaze van- javlja se stanični i humoralni imunitet- usporava se razvoj –
bradizoiti unutar ciste. Ciste se stvaraju ponajprije u mozgu, očima, ošitu i skeletnim
mišićima, a u njima se nalaze cistizoiti, zoiti ili bradizoiti.
Kod čovjeka je toksoplazma inaparentna infekcija ili prolazi s blagim znakovima infektivne
mononukleoze. Teški ili smrtni slučajevi su rijetki. Nametnik je izrazito opasan za plod u
uterusu majke kod koga može uzrokovati četiri oblika lezija: (oštećenje moga i mrežnice,
pobačaj ploda)
a) raspad napadnute stanice;
b) nekrozu stanice;
c) trombozu s mikroinfarktima;
d) nekrozu oko moždanih komora Silvijeva akvedukta.
Dijagnoza se teško postavlja mikroskopski (bojanje po Giemsi). U redovnoj dijagnostici se
koriste istodobno serološke reakcije RVK, ELISA i ITFA. Ishod reakcija se može smatrati
značajnim ako sve tri reakcije pokazuju visok titar ili porast titra u uzastopnim serumima. Za
dokazivanje bradizoita i cista u tkivu pouzdan je PCR. Biološki pokus na mišu.
Liječenje se poduzima samo u akutnoj fazi ili odrasla čovjeka ili novorođenčeta da bi se
sprječile neželjene posljedice. U slučaju očne toksoplazmoze daju se kortikosteroidi.
Za sprječavanje i suzbijanje zaraze važnu ulogu ima kontrola svinjetine i ovčetine te kozijeg i
ovčijeg mlijeka koji služe za hranu.
Zaraziti ingestijom oociste, mesa imlijeka gdje su bradizoiti i ciste transplacentarno
tahizoitima iz majčina krvotoka.

mačka > oocista > tlo > sporulirana oocista (2 sporociste + 4 sporozoita) > glodavac >
sporozoiti > endodioenija u st > tahizoiti unutar pseudocista > puca > bradioziti > cista

Metilji – schistosoma i fasciola hepatica

konačni nosioc > jaja > voda > emrio ili miracidij > prijelazni nosioc (puž) > razvoj u
sporocistu > pupanjem nastaju redije (ličinke 2. gen) > cerkarije (ličinke 3. gen) – imaju repić
> napuštaju puža i traže konačnog nosioca

27
 2. Ascaris.

Razmjerno velika nematoda – parazit tankog crijeva. Predstavnik je Ascaris lumbrikoides –

dječija glista. Infektivni oblik je embrionalno jajašce unutar kojega je smještena zigota.
Progutano pod utjecajem probavnih sokova izlazi ličinka koja odmah probija stijenku crijeva
i limfom dospjeva u jetru. Odatle stižu u srce koje ih pumpa u pluća iz kojih se probiju do
grkljana i prolaze u jednjak i želudac. Razvijajući se i presvlačeći postaju spolno zreli crvi
kada se smjeste u tankom crijevu.
Dječija glista djeluje patogeno svojim brojem, masom, produktima mjene tvari i
pokretljivošću. Veći broj može uzrokovati okluzije crijeva i ileus. Mogu se zavući u crvuljak,
žučovod, pankreasni izvodni kanal ili proći u želudac i preko jednjaka dospjeti u usnu
šupljinu, Eustahijevu tubu, grkljan ili nosnu šupljinu.
Dijagnoza se postavlja nalazima samih crva u stolici ili svakodnevnom radu nalazom jajašaca
u mikroskopskim pregledom stolice, nativnim preparatom ili jednom od metoda
nagomilavanja.
Lijek izbora su preparati mebendazola i pirantela-pamoata.
Čovjek se zarazi gutajući embrionalna jaja s tla. U našim krajevima prevalencija se kreće od
7-97%. Najviše je izloženo seosko stanovništvo.

3. Plasmodium.

Životni ciklus im se djeli na aseksualni period umnožavanja (shizogonija) i seksualni

(sporogeni). Konačni ili glavni nosioc je komarac roda Anopheles. Prijelazni-čovjek.
Na čovjeku parasitiraju četiri vrste plazmodija:
Plasmodium vivax – najraširenija vrsta,povećani erirociti, Schuffnerove granulacije;
Plasmodium ovale – izduženi eritrociti
Plasmodium malariae – ostaje vjerovatno doživotno pritajan u inficiranom domaćinu
ameboid-vrpca;
Plasmodium (Laverania) falciparum – prevladavajuća vrsta u tropima; izaziva najtežu
kliničku sliku i može lako završiti smrtonosno
gametociti u perifernoj krvi-oblik banane
Glavne značajke malarije su smjenjivanje groznice s kratkim razdobljima razmjrernog
zdravlja u pravilnim vremenskim razmacima, povećanje slezene i slabokrvnost.
Tresavica i groznica odovaraju oslobađanju merzoita u krv.

Parasit dospjeva u čovjeka ubodom zaraženog komarca u obliku sporozita. Uvlače se u

hepatocite gdje shizogonijom nastaje merozoit.Razore jetrene stanice i dospijevaju u krv u
jetrenim sinusima. Time je gotova tkivna faza ili egzoeritrocitna faza. Kod P. vivax i P. ovale
većina merozoita invadira obližnje eritrocite i započne krvnu fazu, a neki ponovno ulaze u
jetreno tkivo i nastavljaju sekundarnu egzoeritrocitnu fazu kao okrugli mali hipnozoiti-odatle
će kasnije izlazii ukrv i zazivati recidive.
EE oblici falciparum i malariae svi napuštaju jetru i prelaze u eritrocite. Hranjenjem u
eritrocitima nastaju trofozoiti. Eritrociti poprimaju oblik pečatnog prstena (stadij prstena)
zbog parazitskog izjedanja hemoglobina. Slijedi stadij ameboida kada se javljaju zrnca crno–
smeđeg pigmenta koja su ostaci hemoglobina (malariskiji pigment ili hemolizin).
Sazrijevanjem trofozoiti prelaze u mladog shizonta i napokon u zrelog shizonta. Sukcesivnim
diobama nastaju merozoiti koji se oslobađaju iz eritrocita i napadaju druge. Istodobno se neki
razviju u spolne oblike – gametocite. Spolne stanice moraju biti usisane u komarca krvlju da
bi došlo do oplodnje i stvaranja zigote ili ookinete. Taj pokretni oblik se zavuće između
epitela i bazalne membrane i formira oocistu koja nakon mejoza i mitoza prsne stvarajući

28
sporociste. One se raspu u tjelesne šupljine komarca i dospiju u žljezde slinovnice odakle
inficiraju novog domaćina.
Prirođenu imunost imaju ljudi s deficitom glukoza-6-fosfat-dehidrogenaze. Dijagnoza se
postavlja mikroskopskim pretragama guste kapi (ne fiksira se) i razmaza periferne krvi
(fiksiramo etanolom) bojenog po Giemsa-Romanowskom.
U perifernoj krvi – prstenovi i gametociti.
Od seroloških metoda upotrebljava se ITFA i IHA, a sve više postaje važna molekularna
dijagnostika PCR-om.
Liječenje se provodi kombinacijom 4-aminokinolona i 8-aminokinolona.
Za prijenos je potrebna ženka anofela koja siše krv. Suzbijanje malarije se zasniva na
uništavanju uzročnika tj. liječenje bolesnika ili suzbijanju vektora ili pak zaštiti zdrava
čovjeka. Najbolji rezultati postižu se insekticidima. Malarija je eradicirana iz Europe,
Sjeverne Amerike i Australije. Iako je nema kod nas fauna vektora Anofela još uvijek
postoji.

4. Taenia.

Ime joj znači vrpca ili traka. Glavica joj ima četiri acetabula. Žive u tankom crijevu nekih
mesoždera, sveždera, a prijelazni su im nosioci njihove žrtve. Za čovjeka su značajne Taenia
solium – svinjska trakavica jer je prenosi svinja i Taenia saginata – goveđa trakavica jer je
prenosi govedo.

Taenia solium. Glavica joj je kockasta sa dva reda kukica, a na stranama skoleksa se nalaze 4
prisisne zdjelice. Zbog vijenca kukica nekad se naziva naoružana trakavica (Taenia armata).
Glavicu slijedi niz hermafroditnih članaka. Jaja se nalaze u posljednjim gravidnim člancima.
Moraju dospjeti u probavni sustav svinje i vepra ili čovjeka.

Nakon dodira sa želučanim sokom u crijevima jajetova se ljuska raspadne. Onkosfere se

oslobode kroz sluznicu crijeva i prodru sve do sitnih mezenterijalnih vena odakle ih krv
raznosi po čitavom tijelu. Najčešće zapnu između mišićnih vlakana, ali se mogu naći i u
potkožnom tkivu, oku, mozgu, srcu, jetri, plućima i ostalim organima. Onkosfere se pretvore
u cisticerke ili ikrice kojima se čovjek najčešće zarazi jedući svinjsko meso nedovoljno
sušeno ili pečeno. Ako ikrica živa dospije u čovjekovo crijevo evaginira se i njen skoleks se
prihvati za sluznicu i počinje stvarati strobilu – razvoj crva.

Simptomi tenijaze mogu biti različito blagi i nejasni dok simptomi vezani za ikričavost
(autoinfekcijom se razviju ikrice – cisticerkoza) ovise o sustavu: oko – sljepoća, mozak –
epileptiforni napadaji, hidrocefalus pa i smrt.

Dijagnoza se postavlja nalazom jajašaca i članaka u stolici u nativnom preparatu ili metodom
nagomilavanja. Mogu se naći i u analnom otisku ljepljivim celofanom. Cisticerkoza se
dokazuje precipitinskom reakcijom.

Niklozamid je lijek izbora. On koči fosforilaciju u mitohondrijima trakavice. Cisticerkoza se

liječi prazikvintelom ili albendazolom.
Izvor zaraze za čovjeka je jedenje sirova nedovoljno pečena, usoljena ili dimljena svinjskog
mesa. Na području Hrvatske je rijetka.

Taenia saginata goveđa trakavica.

Mnogo je češća od svinjske. Morfološki se razlikuje od T. solium jer joj skoleks nema
rostelum niti vijenac kukica nego samo četiri prisisne zdjelice. Prijelazni je nosilac govedo,
bivol, ljama i sob. Simptomi ovise o masi trakavice.

29
Dijagnoza se postavlja nakon što se bolesnik potuži da od njega nešto odlazi ili otpada, a
člančići se mogu naći na rublju ili posteljini te u izmetinama.
Liječenje se provodi niklozamidom ili prazikvantelom.
Čovjek se zarazi jedući termički nedovoljno obrađenu hranu ili nedovoljno sušeno goveđe
meso. Ima je u Europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj i susjednim područijima.

5. Leismania.

Članovi ovog roda su nametnici krvi i tkiva guštera, mladih glodavaca, zamorčadi, pasa,
čagljeva pa i čovjeka, a prenose ih hematofagni insekti roda Phlebotomus i Lutzomyia ili
nevidi. Odlikuju se dimorfizmom jer u nosiocu vertebratu imaju oblik amastigota, a u
insektu vretenast promastigotni oblik. Predstavnici koji uzrokuju visceralnu lišmenijazu su:
Leismania (L) donovani,
Leismania (L) infantum.
Predstavnici koji uzrokuju kožnu lišmenijazu su:
Leismania (L) tropica,
Leismania (V) braziliensis.
Leismaniosis visceralis.
Kala-azàr ili crna teška odnosno smrtonosna bolest naziv je za indijsku bolest koju prenose
insekti koji su na jadranskoj obali poznati kao papatači.
Ubrzo nakon uboda i injiciranja promastigotnog oblika u domaćina makrofagi ga
fagocitiraju. Promastigot gubi bič i zaokružuje se u amastigotni oblik ali ne propada nego se
hrani i dijeli dvojnom diobom ispunjavajući citoplazmu makrofaga. Najviše ih se nalazi u
organima i tkivima bogatim stanicama retikuloendotelnog sustava kao što su: slezena, jetra,
koštana srž i limfni čvorovi pa i koža. Zbog sve jačeg i bržeg bujanja amastigota i raspada
stanica dolazi do vrućice i febrilnog stanja – groznice, glavobolje i slabosti. Izražena je
hepatosplenomegalija. Imunitet nakon preboljele bolesti je dugotrajan.
Bolest se dokazuje mikroskopijom punktata koštane srži, slezene, jetre, limfnog čvora ili
razmaza krvi fiksiranog metilnim alkoholom i obojenog po Giemsa-Romanowskom. Osim
mikroskopskog dokazivanja koje je osnovna i konačna dijagnoza može se napraviti uzgoj na
NNN krvni kosi agaru, RVK i ITFA.
U liječenju se koristi peterovaljani antimon.
Izvor infekcije za čovjeka je najčešće pas, zatim mali glodavci, rijetko čovjek pa je Kala-azàr
ustvari zoonoza. Na području hrvatske i susjednih zemalja visceralnu lišmenijazu uzrokuje
Leismania (L) infantum i to pretežito među djecom.
Leismaniosis cutis. (stari svijet)
Bolest poznata kao orijentalni čir. Na mjestu uboda zaraženog nevida stvara se crvenkasti
čvorić koji poslije u sredini nekrotizira pa se u njemu stvori krater oštrih upaljenih rubova i
nekrotičnog dna. Nakon bolesti ostaje trajan imunitet. Sumnja na lišmenijazu se potvrđuje
mikroskopijom punktata zdravog ruba lezije obojenog po Giemsa-Romanowskom. Izvor
zaraze na području sredozemlja su često zarašeni psi.

6. Entamoeba.

Vrsta ima jednu jezgru u stadiju trofozoita, jednu četiri ili osam u stadiju ciste. Samo
Entamoeba histolytica je patogena za čovjeka. Trofozoiti histolitične amebe mogu se naći u
crijevu od ileocekalne regije do rektuma ali su najgušće smješteni upravo u ileocekalnoj
fleksuri debelog crijeva i njegova sigmoidnog dijela. Proizvode niz intracelularnih i
ekstracelularnih enzima među kojima je dokazana hijaluronidaza te mogu prodirati u tkiva i
živjeti tamo neovisno o svojim crijevnim bakterijskim simbijontima. Ako trofozoiti dospiju u

30
gušći crijevni sadržaj distalnije, izbace neprobavljenu hranu i prelaze u preciste. Oko preciste
se nalazi opna, a u citoplazmi se jezgra dijeli mitotički dva puta. Tako nastaju četiri
karakteristične mjehuraste jezgre. Cista je najviše u tvrdoj stolici. One su infektivni oblik.
Progutana cista dospije u tanko crijevo pa se ameba u opni počinje micati. Taj se razvojni
stadij zove metacista. Membrana se otopi, a ameba izađe i podjeli na četiri metacistična
trofozoita.
Trofozoit-haptogena membrana
-endo i ektoplazma
-pseudopodije
Entamoeba histolytica u pravilu je nepatogeni stanovnik lumena debelog crijeva, a uvjetno
patogen zbog svojih histolitičnih enzima koji mogu doći do izražaja ako oslabi prirodna
zaštita sluznice. Smatra se da prehrana siromašna bjelančevinama pogoduje pojavi bolesti i
njezinim komplikacijama. Kada prodre kroz epitel u submukozno tkivo hrani se i
razmnožava stvarajući sitne apscese iznad kojih poslije nekrotizira epitel pa se stvaraju
ulceracije. Dolazi do upale i sekundarne bakterijske infekcije. Amebe postaju velike,
pokretne i nekad pune fagocitiranih eritrocita (takozvana forma magna, forma histolytica,
tkivna forma, invazivan ameba). U rijetkim slučajevima amebe mogu dospjeti iz submukoze
preko korjenova vene portae u jetru i kolonizirati je uzrokujući opet sitne apscese. Iz jetre
prodorom kroz ošit ili krvlju dospjeva u pleuralnu šupljinu. Nakon toga je moguć
hematogeni rasap po cijelom tijelu. Ostane li u crijevu govorimo govorimo o intestinalnoj
amebijazi. Izazove li proljevnu bolest naziva se ameboidna dizenterija. U jetri nastali amebni
hepatitis i amebni jetreni apscesi čine hepatalnu amebijazu. Još možemo govoriti i o
pulmonalnoj, cerebralnoj i kutanoj amebijazi.
U fazi akutnih proljeva amebe se dokazuju mikroskopijom sluzavih djelova stolice. Ciste se
traže preparatima bojenim Lugolovom otopinom joda ili jednom od metoda nagomilavanja
(MIFC). U novije vrijeme dokazuje se testom indirektne hemaglutinacije (IHA),
precipitacijom u gelu ili indirektnom imunofluorescencijom (ITFA). U liječenju se koristi
metronidazol (lijek izbora), timidazol ili niridazol. Prenosi se fekalno zagađenim rukama,
hranom, vodom ili predmetima opće upotrebe koji posreduju prijenosu ciste k ustima. U
širenju važnu ulogu imaju parazitonoše.

31
 7. Enterobius.

Enterobius vermikularis ili mama dječija glista, glistica bijela. Specifična je za čovjeka.
Boravi na kraju tankog crijeva i na početku debeloga pa se najčešće nađe na iliocekalnoj
regiji. Hrani se himusom, a kadkad i epitelnim stanicama uzrokujući sitne ulceracije.
Oplođena ženka polaže odjednom veliki broj jajašaca. Jajašca ostavlja na koži anusa i
njegove neposredne okoline – perineum, skrotum, labije, a u žena se mogu naći u vagini,
mjehuru, uterusu i trbušnoj šupljini. Kako bi ovo napravila mora napustiti svoje mjesto
boravka i kroz analni otvor, osobito noću, odložiti jaja. Za daljnji razvitak potrebno je da jaja
proguta čovjek. U tankom crijevu iz jajeta se izvali ličinka koja se presvlači dva puta i
postaje odrasli oblik.
Enterobijaza je često latentna helminitoza. Uzrokuje svrbež analne regije koji ako se češe
dovodi do sekundarne infekcije bakterijama i do tvrdog ekcema.
Dijagnoza se postavlja nakon uzimanja Grhamova analnog otiska na neokupanoj osobi
odmah poslije ustajanja. Eozinofilija nije patognomonična za enterobijazu. Za liječenje se
koristi mebendazol ili pirantel-pamoat.
Čovjek se može zaraziti na četiri načina. Najčešći je analno-oralni put preko kontaminiranih
prstiju, zatim preko zagađenog noćnog rublja, donjeg rublja i posteljine, rjeđe udisanjem jaja
koja lebde u zraku prilikom natresanja nošenog rublja i posteljine, a posljednji način da
ličinka izlazi iz jajeta na analnom rubu i migrira natrag u crijevo da sazrije u odraslog crva. U
našim krajevima enterobijaza djece je česta, naročito u seoskoj sredini.

8. Giardia.

Razlikuje se od svih ostalih bičaša po tome što je u stadiju trofozoita bilateralno simetrično
građena te ima dvije jezgre i osam bičeva sa složenim sustavom aksonema. U čovjeka se
nalazi samo jedna za njega specifična vrsta Giardia lamblia.
Kao trofozoit ima oblik mandoline. Trofozoit se redovito nalazi na epitelu u kriptama
dvanaesnika i gornjih djelova tankog crijeva. Ako ih peristaltika ponese u gušći sadržaj
crijeva dolazi do encistacije. Lamblije dakle napuštaju crijevo u stadiju ciste koje su
infektivni oblik. Protoozon se u cisti još jednom dijeli tako da ima 4 jezgre.
Giardia lamblia je najčešći apatogeni inkvilin koji se hrani sluzju. U određenom broju
bolesnika javljaju se nadražaji dvanaesnika, a histološki se tada nađe atrofija resica. Kod
težih slučajeva može doći do steatoreje (masne kiseline i sapuni u stolici) i kreatoreje (u
stolici poluprobavljena vlakna mesa), kod osoba sa smanjenom produkcijom želučanog soka
i do malapsorpciskog sindroma. snižena razina IgA u serumu.
U proljevastoj rijetkoj stolici mogu se u nativnom preparatu mikroskopski utvrditi trofozoiti
koji se pokreću poput lista koji pada.
U čvrstoj stolici- cista.
Liječenje se primjenjuje u svakom dijagnosticiranom slučaju tinidazolom i metronidazolom.
Parasit se prenosi isključivo u stadiju ciste fekalno zagađenim rukama, hranom i predmetima
opće upotrebe. Giardia je kozmopolitski rasprostranjena vrsta pa se susreće i u nas.
mikroskopija stolice-ciste
EIA (dokazuju se antigeni) ,imunokromatografski testovi, PCR

32
 9. Echinococcus.

Ove trakavice trebaju dva nosioca koji stoje u odnosu grabežljivac i plijen. Odrasli oblik živi
u tankom crijevu mesoždera i vrlo je malen dok se ličinka razvija u veliku hidatidnu cistu u
organizmu žrtve.
Echinococcus granulosus uzrokuje unilokularnu ehinokokozu ili hidatidozu.
Echinococcus multilocularis uzročnik je rijetke multilokularne ehinokokoze.
Za obje vrste je čovjek prijelazni nosilac, što znači da će se u njemu razviti hidatida ako
proguta jaja trakavice koja se šire izmetom konačnog nosioca. Za E. granulosus glavni su
nosioci pas, vuk, divlji pas i čagalj, a prijelazni ovca, koza, svinja i govedo. Za E.
multilocularis u Europi je glavni nosilac lisica, a prijelazni mali šumski glodavci pa se čovjek
zarazi tek slučajno berući i jedući zagađene jagode i druge šumske bobice ili neposredno sa
zagađenog tla.

Echinococcus granulosus – pasja trakavica.

Trakavica – nezrela
spolno zrela
i gravidna proglotida

Rasuta jaja po travi dospjevaju u probavni sustav prikladnog prijelaznog nosioca. Unutar
crijeva se oslobodi onkosfera koja probija kroz sluznicu i prodire u kapilare submukoze
odakle se krvna struja nosi u jetru. Većina tu stane ali neke preko desnog srca dospiju u pluća
i tamo zapnu. Nekad se dogodi da prođu pluća i kroz lijevo srce se raspu po cijelom tijelu.
Nakon što se onkosfera ugnjezdila počinje se u njoj stvarati vodenasta tekućina. Ubrzo dolazi
do upalne reakcije i mobilizacije stanične imunosti oko vanjskog neaktivnog dijela
(višeslojan, bez stanica). Unutrašnji sloj je živ. Građen je od stanica i tekućine. Sama ličinka
se naziva hidatidnom cistom. Živi sloj ili germinativna membrana stvara nakupine stanica u
kojima nastaje šupljina. U šupljinu se izbočuju nakupine (mjehurići) stanica na peteljci koje
se nekad otkinu i plivaju unutar hidatidne tekućine. U mjehurićima se nalaze zameci
skoleksa. Hidatida vrlo sporo raste ali se u rastu ne zaustavlja ni pred čim: meka tkiva
potiskuje, kosti razara. Ako cista prsne u organizmu, zbog naglog porasta tlaka u prsištu ili
trbuhu, ili zbog ozljede prosut će se hidatidni pijesak u tjelesnu šupljine te će iz svake glavice
i mjehurića nastati nova hidatidna cista (sekundarna ehinokokoza).
Najčešće se može naći u jetri (60%), plućima (16%) i u trbušnoj šupljini (oko 15%).
Smještaj ciste u mozgu ili u srcu uzrokuje smrt.

Dijagnoza se postavlja najčešće rengenskim pregledom ili ultrazvukom uz što se radi i

serologija. Preporučuje se izvođenje dvije metode odjednom (RVK, hemaglutinacija i/ili
ITFA, ELISA). U liječenju se kirurški zahvat kombinira sa kemoterapijom – albendazol).
Ehinokokoze ima i u nas. Vrlo je česta u Dalmaciji gdje se čovjek zarazi igrajući se s psom.

33
Opća mikologija

1. Identifikacija kvasaca.

Za brzu identufikaciju Candida albincas koristi se test klijanja. Gljiva stvara cilindrične
izdanke i ona je jedini kvasac koji pokazuje tu sposobnost. Ispitivanjem fizioloških osobina
kvasaca i osobina rasta identificiraju se sve ostale vrste.
Test asimilacije (auksanogram) ispituje sposobnost kvasca da razgrađuje šećer bez prisutnosti
kisika.
Test fermentacije (zimogram) ispituje sposobnost kvasca da razgrađuje šećer bez prisutnosti
kisika.
Rast na kukuruznom agaru ispituje sposobnost stvaranja pseudomicelija i klamidiospora.
Svaka vrsta kvasca koja posjeduje sposobnost stvaranja pseudomicelija ima karakterističan
izgled na agaru. C. albicans rastom stvara klamidospore, a Cryptococcus uopće ne stvara
pseudomicelij.

2. Oblik i građa gljive.

Gljive mogu biti prisutne u čovjekovu tijelu u šest oblika, kao kvasac, plijesan, muriformno
tijelo, sferula, cista i adiaspora.
Kvasac je jednostanična gljiva. Stanica mu se zove blastokonidija.
Stanični zid daje oblik i čvrstoću. Građen je od ugljikohidrata (77-85%) s malom količinom
proteina (3-6%) i lipida (2%). Ugljikohidrati su prisutni u obliku β – glikana (48-60%),
manana (20-23%) i hitina (0,6-2,7%). β – glukani su građeni od različitog broja molekula
glikoze vezanih β – 1,6 ili β – 1,3 vezama. Manani su kraći ili dulji lanci manoze. Hitin čine
ne topljivi fibrili složeni od dugih, nerazgranatih lanaca N-acetilglukozamina vezanih β – 1,4
vezama.
Sastav staničnog zida mjenja se ovisno o starosti i uvjetima rasta stanice. On sudjeluje u
procesu koloniziranja sluznice i kože te invaziji dubokih tkiva, a ne samo za preživljavanje,
rast i razmnožavanje. Na površini nekih vrsta kvasaca mogu biti prisutne fimbrije ili pili koji
olakšavaju adheriranje gljivičnih stanica na čovjeka kao i na razne sintetske materijale.
Citoplazmatska membrana građena je od fosfolipida. Glavni sterol membrane je ergosterol
koji kontrolira propusnost, a time i cjelovitost gljivične stanice. Jezgra sa citoplazmatskim
organelima standardnog je sastava kao u svih eukariotskih stanica. Pseudohife su izdužene
blastokonidije nanizane jedna do druge u kraće ili duže lance sa suženjem na mjestu dodira.
Iz blastokonidija klijanjem ili germinacijom izrasta novi stanični materijal u obliku cilindra.
Izduživanjem vrha proklijale blastokonidije i postupnim stvaranjem poprečnih pregrada
nastaju hife. One ne pokazuju sužavanje na mjestu stvorenih pregrada. Klamidiospora je
okrugla stanica debelog dvostrukog zida. Stvara se u vanjskoj sredini i nepovoljnim uvjetima.
Predstavlja mirujuću i pričuvnu gljivičnu stanicu.
Plijesan je višestanična gljiva. Stanice su joj odvojene poprečnim pregradama koje nastaju
centripetalnim rastom staničnog zida u unutrašnjosti hife. Pregrade mogu biti potpune ili
propusne i u tom slučaju ih Woroninova tjelešca mogu zatvarati. Na kraju hife ili između
stanica hife mogu se stvarati ili u nizu klamidiokonidije koje sadrže pričuvnu hranu. Rastom i
grananjem hifa nastaje splet hifa koji se zove miceliji. Postoje bazalni ili vegetativni miceliji
(u hranjivoj podlozi crpi hranu i vodu) te zračni ili reproduktivni miceliji (koji nosi plodnu
strukturu). Obje vrste micelija zajedno čine tijelo gljive ili talus. Najznačajnija razlika u
sastavu staničnog zida plijesni i kvasca je što plijesan sadržava veću količinu hitina i
celuloze.

34
Muriformno tijelo (sklerotično tijelo, Medlarovo tijelo) je gljivični oblik kojega u tijelu
stvaraju crno obojene plijesni Fonsecaea pedrosoi, Cladophhialophora carrionii,
Phialophora verrucosa. Ove plijesni žive kao saprofiti u tlu i biljkama. Uzrkouju
kromoblastomikoze.
Sferula je oblik koji u čovjeku stvara jedino Coccidioides immitis. Okrugla je i ispunjena
endosporama koje kad se oslobode stvaraju novu sferulu. Dimorfizam je posebna sposobnost
pojavljivanja u dva različita oblika (Histoplasma capsulatum, Coccidioides immitis,
Blastomyces dermatitidis, Paracoccidioides brasiliensis, Sporotrix schenkii). Sposobnost
gljive da se pojavljuje u više različitih oblika u živonm organizmu i vanjskoj sredini naziva
se polimorfizam (C. albicans).
Cista je gljivični oblik kojeg u čovjeku stvaraja jedino Pneumocystis carinii. Živi kao
komenzal u plućima čovjeka i uzrokuje bolesti samo osoba oslabljenog imuniteta.
Adiasporu stvaraju u tijelu Emmonsia crescens i Emmonsia parva. Okrugla je ili ovalna
tvorba najčešće smještena u plućima bolesnika gdje se ne razmnožava niti dijeli.

3. Identifikacija plijesni.

Kolonije plijesni su velike, prašinaste, baršunaste ili vataste površine, nepravilnog ruba,
različitih boja. Na njima se temelji dijagnostika i identifikacija. Mikroskopski se promatra
polazište konidiofora, izgledu konidiogene stanice, rasporedu, veličini i obliku. Identifikacija
dermatofita se zasniva na izgledu i veličini makrokonidija i mikrokonidija te izgledu i širini
hife.

4. Mehanizmi djelovanja protugljivičnih lijekova.

Uspješni antimikotici djeluju ili na razinu citoplazmatske membrane i staničnog zida

gljivične stanice ili na razini sinteze bjelančevina i deoksiribonukleinskih kiselina. Lijekovi
koji se danas primjenjuju:
1.) Polienski makrolidni antibiotici.
a) Amfotericin B stvara bakterija Streptomyces nodosus. Ciljno mjesto djelovanja je
ergosterol kojeg nema u čovjeka. Spektar djelovanja je vrlo širok. Ima fungicidan učinak
na vrstei iz roda Candida, Cryptococcus, Aspergillus, Rhizopus, Mucor, Histoplasma,
Blastomyces, Coccidioides, Trichophyton i Fusarium. Najdjelotvorniji je lijek za liječenje
najčešćih sustavnih i diseminiranih mikoza. Intravenski primjenjen može uzrokovati
oštećenje bubrega i koštane srži.
b) Nistatin je izoliran iz bakterije Streptomyces noursei. Veže se na ergosterol
citoplazmatske membrane gljivične stanice mijenjajući propusnost. Protugljivični spektar
mu je uzak. Djeluje samo na rod Candida.
2.) Poliketidi.
a) Grizeofulvin je antibiotik izoliran iz plijesni Penicillium griseofulvium. Inhibira sintezu
gljivične ribonukleinske kiseline vezanjem za purinske baze. Osim toga ometa stvaranje
hitina u staničnom zidu gljivične stanice i oštećuje mikrotubularni sustav u citoplazmi.
Ne djeluje na kvasce. Ima fungicidan učinak na dermatofite. Neželjene nuspojava tijekom
liječenja su blage i rijetke.
3.) Modificirani nukleozidi.
a) 5-fluorouracil je fluorirani piramidin. Djelotvoran na tumorske stanice i gljivične stanice
ometajući sintezu nukleinskih kiselina. Dovodi do povećanja volumena stanice,
nagomilavanja ugljikohidrata i porasta šećera u staničnom zidu. Djeluje na kvasce (rod
Candida i Cryptococcus) i neke plijesni (rod Aspergillus, Fonsecaea i Cladosporum).

35
 Osjetljivost gljiva prema lijeku određuje prisutnost enzima uracil – deaminaze. Gljive
koje ne posjeduju ovaj enzim otporne su.
4.) Azoli.
a) Klortrimazol je bio prvi klinički djelotvoran azolski preparat. Djeluje inhibirajući
biosintezu ergosterola citoplazmatske membrane. Koristan je samo za rod Candida i
dermatofite. Teško se apsorbira i nije za intravensku upotrebu. Najčešće se koristi
lokalni.
b) Ketokonszol je snažan inhibitor sinteze ergosterola. Najjaču aktivnost pokazuje prema
vrstama roda Candida. Djelotvoran je i prema dermatofitima, Malassezia furfur,
Paracoccidioides brasiliensis i Histoplasma capsulatum. Ne smije se koristiti u trudnoći
zbog teratogenog djelovanja. Inhibira sintezu testosterona i uzrokuje prolazno oštećenje
jetre.
c) Mikonazol onemogućuje stvaranje ergosterola vezan na citokrom P-450 kao i svi ostali
azoli. Koristi se kod infekcija kvascima (posebno Candida) i plijesni Pseudallescheria
boydii.
d) Flukonazol ima protugljivičnu aktivnost koja se zasniva na inhibiranju enzima
demetilaze koji je potreban za pretvorbu lanosterola u ergosterol. Djeluje na kvasce iz
roda Candida i Cryptococcus. Topljiv je u vodi.
e) Itrakonazol je lipofilni triazolski preparat. Najveća i najsloženija molekula azola. Koči
stvaranje ergosterola. Podjednako dobrodjeluje na kvasce roda Candida, Cryptococcus,
Malassezia, plijesni roda Aspergillus, Penicillum, Cladosporium te dermatofite i
dimorfne gljive.
5.) Alilamini.
Mehanizam djelovanja se zasniva na inhibiciji enzima skvalen-epoksidaze koji sudjeluje
u ranoj fazi sinteze ergosterola. Naftafin je posebno aktivan in vitro prema dermatofitima,
a vrlo slabo prema vrstama roda Candida. Terbinafin odlično djeluje in vitro na
dermatofite, slabije na vrste roda Candida ali bolje od naftafina.
6.) Morfolini.
Glavni predstavnik s protugljivičnim djelovanjem je amorolfin. Djelovanje se zasniva na
inhibiciji biosinteze ergosterola čime se oštećuje propusnost citoplazmatske membrane
gljivične stanice.
7.) Tiokarbamati.
Tolnaftat ometa sintezu ergosterola kočenjem aktivnosti skvalen-epoksidaze. Uspješno
djeluje na dermatofite. Primjenjen lokalno koristi se za kožne mikoze.
8.) Derivati ehinokandina.
Pneumokandin i papulokandin su inhibitori gljivične glukan sintetaze neophodne za
sintezu β - 1,3 glukana. In vitro djeluju na vrste roda Candida i Aspergillus.

5. Izravna labaratorijska dijagnostika mikoza.

Zbog karakterističnih oblika i veličine prisutnost gljive izravno se može dokazati

mikroskopiranjem uzorka bolesničkog materijala. Neobojeni pripravak čvrstoga materijala
pripravlja se s 10-20% KOH. Kapsula Cryptococcus neoformans dokazuje se u talogu uzorka
tjelesnih tekućina (likvor, mokraća, pleuralni punktat) u pripravku priređenom tušem.
Najčešće se preparat boji metilenskim modrilom po Gramu i Giemsa-Romanowskom. Nalaz
gljivičnih oblika u materijalu dovoljan je dokaz. Neke vrste gljiva (Pneumocystis carinii,
Rhinosporidum seberi, Loboa loboi) mogu se dokazati jedino izravnom mikroskopskom
pretragom uzorka bolesničkog materijala zbog nemogućnosti rasta ovih uzročnika na
hranjivim podlogama. U rutinskoj dijagnostici otkrivaju se kapsularni antigeni Cryptococcus

36
neoformans i antigeni staničnog zida (najčešće manani) blastokonidije C. albicans. Rade se
test lateks aglutinacije i imunoenzimski test.

Specijalna mikologija
1. Candida.

Najčešći uzročnik kandidioze je C. albicans iako su poznate i druge vrste ovog roda. C.
albicans je pripadnik fiziološke flore sluznice probavnog i spolnog sustava te kože zdravog
čovjeka. Na nastanak bolesti utječu različita stanja, poremećaji zdravlja te brojni jatrogeni
činitelji. C. albicans ima sposobnost adheriranja na epitelne stanice te površinu plastičnih
materijala kao i sposobnost mijenjanja stanične površine, pokazuje polimorfizam i posjeduje
enzime i toksine.
Sluznična kandidioza usne šupljine (soor) javlja se često u novorođenčadi. Očituje se
bijelim naslagama na jeziku, ždrijelu i sluznici obraza. Kandidoza jednjaka nastaje u osoba
liječenih od malignih bolesti, posebno hematoloških. Kandidoza želuca i crijeva često je
izvor kandidemije bolesnika s malignom bolešću. Kandidoza rodnice javlja se češće u žena
sa šećernom bolešću, u trudnoći i nakon liječenja antibioticima. Kožna kandidoza nastaje
najčešće na vlažnoj, oštećenoj koži i noktima. Javlja se u osoba čiji posao zahtjeva rad s
vodom. U novorođenčadi se na koži prekrivenoj pelenama može razviti pelenski osip, a izvor
infekcije je najčešće sluznica crijeva. Sustavne kandidioze uzrokuju komenzalne kandide, a
najčešće zahvaćaju pluća, bubrege, srce, mozak i oči. Diseminirane kandidoze uvijek
nastaju hematogenim rasapom. Najčešće ishodište infekcije je masivno kolonizirana sluznica
probavnog sustava ili zagađeni intravenski kateter.
Izravna mikroskopija uzorka bolesničkog materijala može otkriti gljivične elemente kandide.
Neizravna dijagnostika se temelji na uzgoju. Za identifikaciju se provodi test klijanja, test
asimilacije, test fermentacije i test rasta na kukuruznom agaru. Protutijela se otkrivaju testom
hemaglutinacije, testom neizravne imunofluorescencije, testom protusmjerne
imunoelektroforeze. Konačna potvrda sustavne i diseminirane mikoze postiže se nalazom
gljivičnih elemenata u bioptičkom uzorku tkiva zahvaćenog organa. Liječenje se provodi:
Kandidoza usne šupljine – lokalno nistatin, flukonazol per os;
Kandidoza kože – klotrimazol i mikonazol lokalno, ketokonazol per os;
Kandidoze sustavne i diseminirane – amfotericin B.
Kandidoza je najraširenija i najčešća mikoza čovjeka. C. albicans kao dio fiziološke flore
najčešće uzrokuje infekcije domaćinu. Zdrave osobe rijetko obolijevaju od kandidoze.
Sustavne i diseminirane kandidoze nisu zarazne bolesti.

2. Uzročnici dermatofitoza.

Trichophyton.
Vrste ovog roda parazitiraju u keratiniziranom sloju kože, u dlaci i noktima čovjeka.
Uzročnici samo iznimno prođu dublje u tkiva. Dermatofitoza vlasišta naziva se Tinea capitis,
nokta Tinea unguium, stopala Tinea pedis, dlana Tinea manum.
Od trihofitoza vlasišta najčešće obolijevaju djeca u pubertetu i žene u doba menopauze.
Nastaju čvorovi puni gnoja koji se pritiskom lako istiskuje. Duboke trihofitoze vlasišta imaju
veliku sklonost izlječanju zbog jake reakcije organizma. Trihofitoza može zahvatiti i obrasle
djelove lica – bradu i brkove. Trihofitoza neobrasle kože najčešće zahvaća nepokrivene
djelove tijela. Trihofitoza tabana i dlana javlja se obično između prstiju. Trihofitoza nokta
obično nastaje širenjem gljiva iz primarnih žarišta trihofitoze vlasišta ili neobrasle kože. To
je dugotrajna bolest i može potrajati godinama.

37
Uzorak za dijagnozu treba pravilno odabrati i uzeti pod aseptičkim uvjetima i u dovoljnoj
količini. Hife plijesni nalaze se u unutrašnjosti vlasi, a artrokonidije mogu biti smještene na
površini ili u unutrašnjosti vlasi. Nakon uzgoja mikroskopijom se vide mikrokonidije i
makrokonidije.
Liječenje se provodi grizeofulvinom per os uz kontrolu jetrenih enzima i krvne slike. Izvor
infekcije može biti tlo, zaražene životinje ili čovjek. Infektivni oblik gljive je artrokonidija.
Mikrosporum.
Ovaj rod parazitira na keratiniziranim slojevima kože i dlaci. Žarišta na vlasištu izgledaju kao
dobro pokošena livada. Vrste čije artrokonidije prenose s vlasišta oboljelog čovjeka na
drugog obično ne uzrokuju upalnu reakciju, a tijek bolesti najčešće je dugotrajan. Vrste čije
se artrokonidije prenose s oboljele životinje na čovjeka redovito uzrokuju jake upale kože, a
ponekad i stvaranje dubokih ulcerativnih keriona. Mikrosporioza neobrasle kože najčešće
zahvaća lice, vrat i ruke.
Dobar uzorak za dijagnostiku je pokrov mjehurića na vanjskom rubu žarišta i ljuščice s
oboljele kože. Dijagnoza se postavlja uzgojem na Sabouraudovom agaru.
Liječenje se provodi grizeofulvinom.
Ovisno o sklonosti parazitiranja kao i kod roda Trichophyton mogu se podjeliti na
antropofilne (primarno parazitiraju na čovjeku), zoofilne (primarno parazitiraju na
životinjama) i geofilne vrste (primarno saprofitne vrste).
Epidermophyton.
E. floccosum jedina je vrsta ovog roda. Uzročnik se zadržava na koži i noktima, a ne napada
vlasi ni dlake čovjeka.
Uzrokuje dermatofitoze prepona, tabana, dlanova, kože između prstiju ruku i nogu. Od
dermatofitoza stopala najčešće obolijevaju adolescenti i odrasle osobe. Promjene na noktima
su slične onima kod drugih gljiva.
Identifikacija vrste postiže se uzgojem gljive iz ljuščica kože i strugotina na Sabouraudovom
agaru s antibioticima i cikloheksamidom na temperaturi 25°C četrnaest dana.
Liječi se grizeofulvinom per os. Epidermofitoza je zarazna bolest. E. floccosum je
antropofilna vrsta pa je oboljeli čovjek glavni izvor zaraze.

3. Cryptococcus.

U rod je smješteno više vrsta kvasaca. Kriptokokozu čovjeka uzrokuje vrsta C. neoformans.
Blastokonidija je okružena polisaharidnom kapsulom koja je najvažniji činitelj virulencije.
Plućna kriptokokoza nastaje udisanjem kvasca, a najčešće prolazi bez znakova bolesti i ostaje
neprepoznata. Kriptokokoza SŽS je moguća zbog izrazitog tkivnog tropizma gljive. Bolest
obično ima brz tijek i ako se ne prepozna uzrokuje smrt. 98% svih kriptokokoza SŽS javlja
se u osoba s HIV-om. Bolest s diseminiranom kriptokokozom može zahvatiti kožu i kosti ili
još rjeđe unutarnje organe.
Izravnom mikroskopijom uzorka bolesničkog mateijala mogu se otkriti blastokonidije. Test
lateks aglutinacije je imunodijagnostička metoda za otkrivanje polisaharidnih antigena
kapsule kriptokoka u uzorku likvora, seruma, mokraće i pleuralne tekućine bolesnika sa
diseminiranom kriptokokozom. Neizravna mikološka dijagnostika se temelji na uzgoju
uzoraka. Identifikacija se provodi testom klijanja, asimilacije šećera, fermentacije šećera,
rastu na kukuruznom agaru i testom hidrolize ureaze. Protutijela se otkrivaju testom
aglutinacije u eprueti i testom neizravne imunofluorescencije. Kapsula se boji crveno
mucinom – karminom po Mayeru i upućuje na ovaj rod kvasaca.
Kriptokokoze SŽS liječi se intravenskom primjnom amfotericina B ili primjenom
amfotericina B u kombinaciji s β – flukocitozinom. Do infekcije najčešće dolazi u osoba
oslabljenog imunosnog sustava, a rjeđe u zdravih ljudi. Kriptokokoza nije zarazna bolest.

38
 4. Aspergillus.

Do infekcije čovjeka dolazi udisanjem fijalokonidija aspergilusa. Rastom u vodenoj sredini

neke vrste stvaraju mikotoksine (aflatoksin, sterimatocistin, okratoksin). Konzumiranjem
hrane zagađene mikotoksinima čovjek može razviti sliku akutnog otrovanja hranom ili
toksičnog oštećenja jetre, bubrega i drugih organa. Kolonizacija sluznice obično nastaje u
bolesnika s kroničnim plućnim bolestima, pothranjenih i onih liječenih antibioticima kroz
dulje vrijeme.
Fijalokonidije mogu kolonizirati kožu vanjskog ušnog kanala ili se zadržati na cerumenu.
Kod preosjetljivih osoba dolazi, nakon ponovnog izlaganja alergenima, do degranulacije
mastocita i oslobađanja medijatora upale odgovornih za patogenezu bolesti. Sustavna
aspergiloza može stići u alveole ili paranazalne sinuse. Smrt često nastupa zbog obilnog
krvarenja iz velikih krvnih žila. Diseminacija se događa u 20-50% bolesnika najčešće u srce,
mozak, jetru, štitnjaču i druge organe. Eumicetom nastaje ulaskom Aspergilus nidulans kroz
oštećenja kože i potkožnog tkiva te stvaranjem granuloma. Hife prodru u dubinu, dolaze do
mišića, a ponekad razaraju i kost.
Dijagnoza se temelji na izravnoj mikroskopiji bolesničkog materijala bojenog po Gramu i
Giemsa-Romsnowskom ili uzgoju uzorka. Serodijagnostika bolesti preosjetljivosti na
antigene provodi se testom protusmjerne imunoelektroforeze. Za serološku dijagnostiku
sustavnih aspergiloza rade se test hemaglutinacije i test protusmjerne imunoelektroforeze. U
slučaju sustavne i diseminirane aspergiloze za konačnu dijagnozu potrebno je kultivirati
gljivu iz bioptičkog uzorka i odrediti vrstu plijesni na osnovi izgleda plodne strukture.
Aspergiloza pluća se kirurški odstranjuje, eumicetom se liječi ketokonazolom per os, a
sustavne i diseminirane aspergiloze se liječe intravenskom primjenom amfotericina B ili
liposomskim amfotericinom B te itrakonazolom.
Rasprostranjena je širom svijeta. Do infekcije čovjeka dolazi udisanjem ili rijetko unošenjem
kroz kožu. Osobe oboljele od aspergiloze nisu zarazne za druge.

39