Professional Documents
Culture Documents
Dušan Kovačevic
Doktor šuster
Lica:
Doktor Nikola Kos - čuveni hirurg, u prevremenoj penziji zbog nekih
"zdravstvenih problema"
Ana - doktorova kćerka, novinarka „crnih hronika"
Divna - doktorova sestra, profesorka klavira, udovica čuvenog operskog
pevača Sergeja Donskog
Branko Bezdan - Filosof - nesuñeni profesor filosofije i „suñeni" policajac -
mafijaš
Lola - Filosofov brat po majci, mutav. Neko mu je odsekao jezik jer je „mnogo
pričao"
Smiljan Stefanović - operski pevač i Anin verenik
Nekoliko problematičnih ljudi - žrtve braće po majci
PRVI ČIN
(Deo dunavskog keja je pust. Sa tamne površine reke dopiru brujanje motora
ribarskog čamca, nesma žaba i blagi udari talasa o kamenu obalu. Doktor
Nikola Kos dolazi iz mraka, zastaje pokraj svetiljke, osvrće se i viče.)
DOKTOR: Garo! Garo! Gde si, barabo jedna? (U desnoj ruci drži povodac, a u
levoj maramicu kojom briše oziojano čelo... Mutna, žućkasta svetlost. „stojeće
svetiljke" obasjava lice čuvenog hirurga koji je zbog „nekih zdravstvenih
problema" nenzionisan pre vremena. Kad se ribarski čamac približi obali,
Doktor poviče radoznalo, kao dete.) Ima li ribe?!... Ooooo! Bravo, majstore!
Svaka čast! Dunav nije „kada", kao što pričaju amateri! To je som, a ne ja!
Bravo! Bravo! (Doktor je mahanjem maramice pozdravio uspešan ulov i čamac
koji se udaljio. Osvrnuvši se, ponovo se seti psa. Odlazeći niz kej, u mrak,
doziva ga, mlatarajući povocem.) Garo! Garo! Barabo kereća! Gde si?! Ubiće
nas Ana! Garo! Garo! (I samo što je Doktor otišao, do svetiljke je došlo
neobično društvo. Mladić u kožnoj jakni Lola Mutavi gurao je invalidska kolica,
u kojima je „spavao" neki tip, a njegov elegantni brat u svilenom odelu,
poznatiji kao Filosof, išao je za njima i grdio ga po ko zna koji put.)
FILOSOF: Svaki čovek ima dve ruke i dve noge, a samo retki ljudi imaju i
glavu! Ti nemaš glavu, definitivno! Nemaš, burazeru! Nemaš! Šta je, šta me
ako gledaš?! Da imaš glavu, ne bi ubio čoveka bez razloga! (Na reči „bez
razloga", brat se okrenuo i počeo da viče, pričajući „mutavo".)
Page 1
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
LOLA: Ko?! Ja?! Pa be mi momu! Momu!
FILOSOF: Bez razloga! Bez razloga! To što ti je rekao da si „mutav" nije lepo,
ali to nije razlog da ga ubiješ! Nego ti pričaš, mnogo pričaš! Usta ne zatvaraš!
Jezik su ti odsekli zato što si po ceo dan nekoga vreñao, napadao, pretio!...
Odrasli ste zajedno, kuća do kuće, bili ste najbolji prijatelji, na svim slikama ste
zagrljeni, išli ste sa ekskurzijama na more, na skijanje, počeli ste zajedno da
kradete...
LOLA: Paa, be u mi! Ooo, pu be pa! Popo mi vava!
FILOSOF: Četiri veka pre roñenja Hrista veliki filosof Seneka rekao je: „Mali
dug stvara dužnika, a veliki dug neprijatelja!" Bili ste veliki prijatelji, dok vam
se velike pare nisu umešale u život. A novac nije sve na ovom svetu, brate
moj. (Pogledavši zlatni sat, Filosof je duboko uzdahnuo, pa nastavio
„predavanje" posmatrajući tamnu površinu vode, koju je brat osvetljavao
baterijskom lampom, dajući nekome svetlosne signale.)
FILOSOF: Vozamo ga sat vremena, a tvog prijatelja, ribara-grobara, nema.
LOLA: Dotite, dotite...
FILOSOF: Doći će, doći će... Ti, ipak, zaboravljaš da sam ja policajac i da bih
mogao da te uhapsim i strpam u zatvor, a onda da ti u dosije upišem i sva
ostala ubistva. To što smo nas dvojica braća...
LOLA: Po mami...
FILOSOF: Po majci, jeste, po majci, ali to ti ne daje pravo da svaki drugi dan
nekoga ubiješ. Ja mogu da zažmurim na „jedno oko", ali ne mogu i neću da
učestvujem u tvojim svakodnevnim zločinima. Kad si prvi put ubio, mislio sam,
verovao sam, bio sam ubeñen desilo se; desilo se jednom i nikad više.
Meñutim, kad sad pogledam šta si sve uradio, koliko si ljudi ubio, mogu da ti
kažem: iisi napunio 30 godina, a „napunio" si dve aleje na Novom gro6lju...
LOLA: Bobo, po po, mama! A, po ma...
FILOSOF: Ćuti kad ja govorim! Saslušaj me jednom u životu! Završiću u paklu
zbog tebe! Ja verujem u Boga i pravdu Svevišnjeg, a družim se sa ñavolom!
Svaki put kad uñem u crkvu očekujem da mi se kupola sruči na glavu. Ne
smem da pogledam Gospoda; gledam u pod, palim sveće i u plamenu vidim
kako gorim u paklu. I šapućem: Gospode, oprosti mome bratu, grešan je, ne
zna šta radi, prizovi ga pameti... (Prekinuvši sa davanjem svetlosnih signala
nekom čamcu, koji je proplovljavao, mutavi brat je trgao pištolj iz pojasa,
repetirao ga i dao bratu, povikavši.)
LOLA: Bubi me! Bubi me! Bubi me!
FILOSOF: Zašto bih ja tebe ubio? Nisi zaslužio da te ubijem.
LOLA: Bubi me! Bubi me, momim te! (Lola je kleknuo i otvorio usta, pokazujući
bratu gde da puca. U brzom hodu, pokraj njih je prošao Doktor, javivši se kao
da je sve u najboljem redu.)
DOKTOR: Dobro veče! (Doktor je nestao, a Filosof je uhvatio brata za uvo i
podigao ga kao da ima posla sa tvrdoglavim, neposlušiim derištem.)
FILOSOF: Reci ti meni, šta ja još mogu da učinim za tebe? Napustio sam
filozofski fakultet kao jedan od najboljih studenata, jer me je naša sirota,
dobra majka molila: „Preñi, sine, u policiju, spasavaj onog nesrećnika, završiće
ma robiji i električnoj stolici. Učini to zbog mene, ako me i malo voliš..."
Page 2
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
LOLA: Mama po bo mi? Mama?
FILOSOF: Mama, mama... Naša dobra, sirota majka, koja se zbog tebe
razbolela i... i... „otišla" u najvećim mukama... Kad sam došao u bolnicu, kad
su mi javili da je kraj, ona me je pogledala i upitala: „Kako je moj Lola?"...
Sklopila je oči s tim pitanjem...
LOLA: Mama... Moa mama...
FILOSOF: Neki dan, palim sveću na njenom grobu, gledam je i lažem da si se
popravio... Lažem majku da joj i „gore" ne bude teško... Gledam sliku i kažem
joj: „Popravio se tvoj Lola, majko. Dobar je, majko..." A mamina slika me
gleda i vidi da lažem... A jednom, kad sam baš mnogo lagao, slika je
zaplakala... Lep, sunčan dan, a slika plače... (Lola je gledao brata kome su oči
bile pune suza. A kad je Filosof nadlanicom obrisao oči, zaplakao je kao dete.
Kroz plač je ponavljao.)
LOLA: Bogo, Bogo, Bogo... (Zagrlivši ga, elegantni brat ga je opomenuo, i sam
plačući.)
FILOSOF: Ne pominji Boga, uzalud... Kad jednoga dana budeš stvarno
verovao, nećeš činiti ovakve stvari... Umesto da predajem mladim, lepim i
pametnim ljudima, ja šetam tvoje mrtvace po keju...
LOLA: Ja vevuvem u Boga?
FILOSOF: Ti veruješ u Boga?
LOLA: Aha... aha...
FILOSOF: Pa što ovo činiš, ako veruješ? Znaš li koja je 6. Božija zapovest?
LOLA: Znam. Ne ubi...
FILOSOF: Jeste! Ne ubij!... Ne ubij! A ti svaki drugi dan nekoga ubiješ... A koja
je 5. zapovest?... Poštuj oca svojega i mater svoju da ti dobro bude i da dugo
poživiš na zemlji... A šta si ti uradio? Bacio si oca kroz prozor, sa devetog
sprata.
LOLA: Pa, boba mi po mama! I, po po...
FILOSOF: Jeste, jeste, tukao je majku. I meni je bilo teško, ali ti si morao da
pozoveš mene, da ga ja uhapsim i ubijem u zatvoru. Po Zakonu! Meñutim,
pošto ti imaš brata policajca, koji te voli i štiti, ti si upao u stan, zgrabio čoveka
i bacio ga kroz prozor, kao kesu.
LOLA: Jete! Jete! Ko ketu!
FILOSOF: A onda si pozvao mene da papravim uviñaj i zapisnik kako je tvoj
otac skočio kroz prozor u „trenucima duševnog rastrojstva". Da si tako bacio
moga oca, da je tvoj otac bio moj otac, ja bih te na licu mesta ubio...
LOLA: Bubio bi me?
FILOSOF: Bez razmišljanja. (Pokraj braće koja su se svañala, i čoveka koji je u
kolicima 'spavao', ponovo je prošao Doktor, žurno, zamišljeno. Gledajući u
beton. Javio se.)
DOKTOR: Dobro veče! (Braća su ga ispratila zbunjenim pogledima. Filosof je
reče gledajući za Doktorom)
FILOSOF: Nešto mi je poznat ovaj čovek... (U džepu elegantnog policajca „na
bolovanju" zazvonio je mobilni telefon. Dok je vadio telefoi, rekao je bratu.)
Odvezi ga do ušća i spusti u reku.
LOLA: Moba meba ba piva?
Page 3
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
FILOSOF: Možda ne zna da pliva? E, nema tebi pomoći... Halo?! DŽoni... (Dok
je Filosof razgovarao sa nekim „poslovnim prijateljom", Lola je odgurao
„usnulog" čoveka u mrak. Naslonjen na stub svetiljke, policajac je pričao
cinično, preteći.) Pa, dobro, DŽoni, gde si tn?... Najvažiije je da si ozdravio. Je
l' kašlješ?... Da čujem?... Hoću da čujem kako kašlješ!... Uuuu, pa to ti se
spustilo na pluća, prijatelju. Je l' piješ nešto, osim viskija?... Moraš da veruješ
u medicinu, DŽoni. Medicina je čudo... I, znači, bio si bolestan dva meseca?...
Strašno, DŽoni... Znači, nisi uspeo da saznaš ko je Loli odsekao jezik?... A znaš
li ko mu je pre nedelju dana polomio kičmu! Sad je u kolicima... Verujem,
verujem... Morao si da mi se javiš, DŽoni. Mogao sam da umrem od brige i
sekiracije... Slušaj, DŽoni. Sad je... 12 i 10. Ja sam na dunavskom keju iznad
sportskog centra... Spakuj lovu i da si ovde za 10 minuta. Obuci se dobro,
malo duva... Kapu na glavu, šal oko vrata, lovu u tašnu, nemoj da te sanjam...
Ne možeš za 10 minuta. A za koliko možeš?... Za dvadeset. Dobro. Znači,
čekam te tačno u pola jedan nula, nula... ako me ponovo, slučajno, izradiš,
poslaću Voju Poštara da ti zapali restoran, kuću, ženu, decu i papagaja...
Inače, kako ti je majka Rada?... Ti si srećan čovek dok imaš majku, i dok
majka tebe. Šta bi majci vredeo život da tebe nema... (Pričajući, Filosof je
otišao iiz kej, putem kojim je brat odvezao „višak" od čoveka... Nekoliko
trenutaka kasnije, iz suprotnog smera, pojavio se Doktor Kos. Držeći povodac
u ruci, dozivao je nestalog psa.)
DOKTOR: Garo! Garo! Idemo kući, Garo! (Sa reke se čulo potmulo brujanje
snažnih brodskih motora, pomešaio sa nekim Štrausovim valcerom. Veliki
turistički brod, koji je plovio na relaciji Beč-Crno more, proplovljavao je pokraj
usnulog grada. Doktor je zaboravio psa i, kao opčinjen, posmatrao „ploveći
hotel". Malo se trgao kad ga je sa broda obasjao mlaz svetlosti. Ubrzo je začuo
i nečiji glas iz megafona, sa „teškim" ruskim akcentom.)
GLAS iz MEGAFONA: Dobro veče, baćuška! Kako ste?!
DOKTOR: Hvala na pitanju! Dobro sam! Dobro sam!
GLAS iz MEGAFONA: Hoćete li sa nama?!
DOKTOR: Gde plovite?!
GLAS iz MEGAFONA: Za Beč!
DOKTOR: Za Beč?! Ja sam studirao medicinu u Beču!
GLAS iz MEGAFONA: Da pošaljem čamac, gospodine?! Bićete naš gost!
DOKTOR: Drugi put, baćuška! Drugi put! Izveo sam psa u šetnju! Drugi put!
Spasiba, baćuška! Spasiba! (Čovek sa broda pozdravio je doktora sirenom, a
Doktor brod mahanjem šeširom. Gledajući za blještavom, velikom lañom i
slušajući muziku iz „grada mladosti", stari hirurg je pričao kao daje pas pokraj
njega.) Kako su to bila lepa vremena, moj Garo. Danju sam studirao, a noću
radio, pendžetirao sam cipele kod majstora Rudija Ciklera. Bio sam talentovan
šuster. Majstor mi je govorio: „Mani se, Nikola, medicine. Da ti ostavim radnju
i ćerku, pa Bog da te vidi. LJudi idu kod lekara jednom u deset godina, a cipele
nose svaki dan..." Lepa, teška, siromašna, a opet, nekako, srećna vremena...
Ili mi se to, danas, samo pričinjava. A tačno je da sam bio mlad, jak i
poprilično lep. Imao sam crnu kosu i zift crne brkove. Kad se osmehnem, beli
zubi ispod crnih brkova zasijaju kao biseri. Uñem u pekaru, osmehnem se i
Page 4
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
kažem: „Guten tag, frojlajn Elza!" A Elza me gleda i samo se pridržava za kasu
da ne padne u nesvest. I pokloni mi pitu od trešanja, da gazda ne vidi... A neki
dan, brijem se i gledam se u ogledalu. Crni brkovi postali beli, a beli zubi crni.
Kad se desi ta „promena", to znači da je ñavo došao po svoje... Garo?... Garo?!
Gde si, džukelo jedna?! Ja ti pričam, a ti bežiš... Garo! (Doktor je krenuo u
potragu za neposlušnim psom, ali je naleteo na invalidska kolica, u kojima je
sedeo Lola, ogrnut ćebetom do ramena, dok ga je njegov elegantni brat
„vozao". Kao da je podne, Doktor ih je dobroćudno upitao.) Deco, da niste
slučajno videli jednog crnog džukca... sa crvenom ogrlicom? (Filosof je
posmatrao doktora osmehujući se. A onda je raširio ruke, prišao mu, zagrlio ga
i izljubio.)
(Dnevna soba Doktora Kosa izgleda kao šusterska radionica. Na sve strane
stare cipele, a astal, stolice, kredenac, klavir, slike, luster, lampe, sve je nalik
na godine s kraja XIX veka. I neka napolitanska pesma dopire iz starinskog
radija. Doktor pevuši i čekićem ukucava ekserčiće u cipelu koju pendžetira.
Kucka u „ritmu" melodije, kao nekad u Beču, dok je danju studirao a noću
radio kod majstora Rudija Ciklera. Posao ga, očigledno, odmara i zabavlja...
Kad je zazvonio telefon, isključio je radio, podigao je glavu i pogledao po sobi,
nesiguran šta to zvoni. Ustao je i prišao vratima, popravljajući kožnu kecelju.
Otvorivši vrata, provirio je u hodnik, pitajući malo „mutavo" jer su mu meñu
usnama bili ekserčići, kao kod svih šustera.)
DOKTOR: Ko je?... Ko je? (Najzad je shvatio da zvono dopire iz telefona, pa se
brzo vratio i podigao slušalicu. Javio se zadihano, i dalje pričajući „izmeñu
ekserčića".) Da?!... Ništa, sine, pendžetiram cipele, komšiji... ovom... tu... ma,
znaš ga, ima onu ženu sa štapom... Jeste, jeste. Skoro nove cipele, a iste se
iskrivile kao da ih je nosio DŽon Vejn... Pa, šta ću, ljudi me mole, znaju da sam
majstor. Osiromašio narod, sine. Lepo je meni moj gazda Rudi govorio: „Mani
se, Nikola, medicine. Da ti tvoj mastor ostavi radnju, da te Bog vidi..." Pričao
sam ti to sto puta?... Izvini, godine. A kako je tvoja štikla?... Znaš kad bi je
neki drugi majstor tako popravio... Šta?... Da. Prodao sam kuću... Prodao sam
je i samo pevam. Nemaš pojma kakav mi je teret spao sa vrata. Krov koji je
prokišnjavao, oluci otpali, grejanje plaćam po... po... pola penzije... Prodao
sam je pre... pre... mislim, dva, tri... četirn dana... Pa, ovom gospodinu što
zida ovu kuću, ovaj dvorac na uglu. Kaže, treba mu naše dvorište i kuća za
neki poslovni prostor. Znaš ga, bre! Dolazi u onom crnom džipu... Ti si ga
grdila kad se parkirao na naš travnjak... Jeste. Mlad čovek, a, vidi se, uspešan,
poslovan, vredan... Zašto sam prodao kuću? Je l' me ti to ozbiljno pitaš?... Pa,
ako me ozbiljno pitaš, ja ću ozbiljno da ti kažem. Ovo nije kuća, ovo je
„dvospratna grobnica"... Sve što zaradim, ode na dažbine, popravku, majstore.
Ja znam da popravim cipele, ali se ne razumem u krov, oluke, instalacije...
Nisam prehlañen... Izvini, govorim malo „teže" ekserčići su mi u ustima.
Pendžetiram cipele komšiji, ovom... tu... što ima ženu sa štapom... (Doktor je
izvadio ekserčiće iz usta, slušajući glas kćerke, koja je, kako se moglo videti po
njemu, nešto „neprijatno" pričala. Sedajući na stolicu pokraj kredenca, Doktor
je tonuo i nekako se „smanjivao".) Dobro, sine... Nije meni ovo „prvi put" da
pravim „gluposti"... Ceo moj život je jedna velika glupost... Ne, ne, nisam
ljut... A kako misliš da sam kuću „poklonio"? Vredi „pet puta više"?... Ana, sine,
lepo je što ti o našoj kući misliš tako; odrasla si ovde, ali, dušo, emocije,
sećanja i uspomene nemaju „tržišnu vrednost". Sećanja su od izmaglica, a
kuća je od cigala, koje propadaju... Ko je kriminalac, Ana?... Taj mladi čovek je
kriminalac?... Za tebe su, sine, svi ljudm koji imaju pare kriminalci. Bojim se
Page 12
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
da ti je to malo „profesionalna deformacija"... Kako da te pitam kad te viñam
jednom mesečno, a meni se prilika ukazala iznenada. Čovek je rekao da žuri i
da ima još nekoliko ponuda. Kupiću stan, sestri ću dati pare, a sebi ću kupiti
garsonjeru i grobnicu... Jednim ugovorom rešio sam sve probleme... je l' ti
plačeš?... Čuješ li šta te pitam, sine? Ti plačeš? Zašto plačeš?... A što ti je žao
mene? Šta meni fali?... Doñi... Ajde... I nemoj da plačeš, ko Boga te molim.
Nisam ja za plakanje, odavno... Doñi... (Doktor je ustao i spustio slušalicu na
crni telefoi, zagledan u neku tačku na podu. Dugo je stajao i, nešto, nečujno
šaputao... A kada je ponovo seo za šusterski kalup, počeo je da ukucava
ekserčiće besno, pričajući plačnim glasom izmeñu udarac čekića po ñonu.)
Izem ti ovaj život!... Svako je pametniji od mene!... Šta god da uradim, nisam
dobro uradio!... Ceo život se samo izvinjavam i pravdam!... Bio sam „najbolji
otac" a ostao sam sam!... Bio sam „najbolji hirurg", a iz bolnice su me najurili
kao pseto!... Čega god se uhvatim da radim, ispadne da sve grešim!... Nikakve
koristi od mepe! Čovek štetočina!... Gde sam bio migde!... Šta sam radio
ništa!... Kako sam živeo nikako!... Kakav sam ja to baksuz od čoveka?!... Kada
bih, sutra, otvorio radnju za prodaju šešira, ljudi bi se rañali bez glava!... Što
nisam umro prošle zime od upale pluća!... Ne znam ni da umrem kad treba!...
(LJutitu, gorku ispovest izmeñu udaraca čekićem po ñonu cipele prekinuo je
novi zvuk zvona. Doktor šuster je zastao, slušajući šta sada zvoni. Najzad je
ustao i prišao telefonu. Podigao je slušalicu i upitao ponovo sa ekserčićima
meñu usnama.) Da?... Ko je? (Umesto „iz slušalice", začuo se žeiski glas iz
hodiika, pred vratima.)
ŽENSKI GLAS: Ja sam!
DOKTOR (u slušalicu) Ko je?!
ŽENSKI GLAS: Ja sam!
DOKTOR (u slušašicu): Je si li ti, Divna?!
ŽENSKI GLAS: Ja sam, Nikola!
DOKTOR: (u slušalicu) Slabo te čujem! Odakle se javljaš?
ŽENSKI GLAS: Tu sam, Bato! Pred vratima!
DOKTOR (u slušalicu): Pred vratima?!... Pred vratima... Pred vratima...
(Ponavljajući „pred vrapšma", Doktor je spustio slušalicu i otišao da otvori
vrata... U kuću je ušla Divna, Doktorova sestra, nešto mlaña, odevena u criu
haljinu, crne lakovane cipele, sa crnim šeširom, „posutim." nekim poljskim
cvećem. U jednoj ruci je nosila kožni kofer, a u drugoj ceger od pletenog
pruća. Čimje ugledala brata, upitala ga je namršteno, prekorno.)
DIVNA: Ti si opet plakao, Nikola?
DOKTOR: Nisam...
DIVNA: Jesi.
DOKTOR: Nisam...
DIVNA: Jesi.
DOKTOR: Nisam, kad ti kažem...
DIVNA: Nemaš ti meni šta da kažeš kad ti ja vidim u očima.
DOKTOR: Malo sam nazebao...
DIVNA: Malo ti mene lažeš. Da je majka živa, sad bi ti dobio svoje. Em plačeš,
em lažeš...
Page 13
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DOKTOR: A što bih lagao?
DIVNA: Ne znam. Valjda ti znaš.
DOKTOR: Pa... pa...
DIVNA: Pa?
DOKTOR: Pa... ja sam... Ja sam...
DIVNA: Šta si ti?
DOKTOR: Ja sam... Ja sam... (Doktor je hteo da kaže šta je uradio, ali se
zagrcnuo, prišao stolu, povio glavu i kašljući izbacio ekserčiće. Dok ga je
udarala po leñima, sestra ga je grdila.)
DIVNA: Udavićeš se jediom tim ekserčićima! Gospodin čovek, doktor, profesor,
akademik, popravlja cipele kao najobičiiji šuster!
DOKTOR: Pa, žao mi je...
DIVNA: Čega ti je žao? Naroda? Šta si ti brat Majke Tereze? Dvadeset godina
sam davala časove klavira da bi se ti školovao i postao gospodin doktor, a ti mi
zahvaljuješ tako što ideš po kućama i pendžetiraš cipele komšijama... Čija je
ona cipela na kalupu?
DOKTOR: Onog... našeg... komšije... kako se zove? Ima onu ženu... kako se
zove... sa štapom...
DIVNA: Sa štakom. Ti si joj operisao srce, bila je kao „nova", ali je gospoña
nastavila da ide na skijanje... Zašto si plakao? Ako mi odmah ne kažeš, idem iz
ovih stopa i neću ti se nikad javiti. Nikad više, kunem ti se. (Doktor je ćutao,
gledajući u pod kao nekad kad je bio mali i kad su ga majka i sestra grdile.)
Reci... Nikola! (Brat je okrenuo glavu i počeo da priča plačnim glasom,
mlatarajući čekićem po vazduhu kao da ukucava reči.)
DOKTOR: Ja sam... Ja sam... prodao...
DIVNA: Šta si prodao?
NIKOLA: Ja sam... prodao kuću... a... a
DIVNA: A Ana te je izgrdila? (Doktor je klimiuo glavom i šakom obrisao oči.
Sestra je nastavila da ga ispituje kao da ima posla sa detetom od pet-šest
godina.) I? Šta ti je rekla?
DOKTOR: Ništa... Rekla mi je da sam neodgovoran... da pravim gluposti... I...
I... da sam kuću prodao nekom kriminalcu... da sam je prodao džabe... kao da
sam malouman!
DIVNA: Zanimljivo... I?
DOKTOR: I... I... ispada, šta god radim, samo pravim gluposti... Što reče ona
žena, da se uhvatim za konop... sa vešom...
DIVNA: Da se uhvatim za mokar veš, i on bi se osušio... Kad si prodao kuću?
DOKTOR: Pa... pre... dva... tri...
DIVNA: Ovo je tvoja kuća, ti si gospodar ove kuće, i kad ti odlučiš daje prodaš
prodaćeš je. (Sestra je izvukla maramicu iz rukava i bratu „izduvala" nos. A
onda je izvadila neke šerpice iz cegera, spuštajući ih na sto.) Kad Ana bude
imala svoju kuću, kad njoj njen otac ostavi kuću kao što je tebi tvoj, onda neka
radi šta hoće. (Pričajući o kući, izvadi iz cegera veknu hleba) Jesi li ti ručao?
DOKTOR: Kad?
DIVNA: Danas.
DOKTOR: Koliko je sati? (Divna je pogledala svoj ručni, muški sat.)
Page 14
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DIVNA: Osam i dvadeset... Kad si poslednji put jeo supu? (Doktor je zurio u
sestru koja je iz cegera izvadila kompletan ručak.)
DOKTOR: Jeo sam... mislim... ovih dana...
DIVNA: Ume da vodi brigu o prodaji kuće, ume da te „uči" pameti, ume da drži
predavanja, ume da se natakari na štikle od 15 santimetara i da puši cigaretu
za cigaretom, ume da se slika po novinama u kupaćem kostimu bez ijednog
dela, sve ume, samo ne ume da ocu skuva supu jednom nedeljno! Jedeš suvu
hranu kao da si brodolomnik... Ovo je supa od petla...
DOKTOR: Petleća supa...
DIVNA: Doneo mi petla onaj moj lovac... Bio u lovu pa mislio da je fazan...
Ubio ga je gazda od batina.
DOKTOR: Petla?
DIVNA: Lovca... Sedi...
DOKTOR: Ručao sam...
DIVNA: Sedi... Sedi, nemoj da se svañamo! (Doktor je seo, a sestra je počela
da ga nutka kašikom supe)
DOKTOR: Jeo sam supu...
DIVNA: Kad?
DOKTOR: U... u....nedelju.
DIVNA: A ko ti je skuvao?
DOKTOR: Ona... Kako se zove?
DIVNA: Ko?
DOKTOR: Žena seljaka.
DIVNA: Kog seljaka?
DOKTOR: Bilo kog. Kako se zove žena nekog seljaka?
DIVNA: Seljanka.
DOKTOR: Jeste. Skuvala mi je seljanka koja mi donosi sir...
DIVNA: C, c, c... Teško meni šta sam dočekala; da te hrane žene koje svrate u
kuću... Ana nema ruke?
DOKTOR: Ima... Ima, ali...
DIVNA: Ima ruke, al' nema srce... Jedi!
DOKTOR: Mnogo radi. Ona jede samo po kafanama. Juri te njene lopove,
kriminalce... Znaš, mnogo se bojim za nju. Toliko je novinara pastradalo.
(Doktor je uhvatio sestru za ruku, gledajući poveći sat.) Nisam video ovakav
sat...
DIVNA: Sergejev... Jedino što je doneo iz carske Rusije. Od grofovskog imanja
njegov otac je spasao samo ovaj sat. Kad god bi ga Sergej pogledao, rekao bi:
„Sat radi, a život mi je stao."
DOKTOR: A kako je on?
DIVNA: Ko?
DOKTOR: Pa, moj zet... Sergej.
DIVNA: Moj Sergej?
DOKTOR: Da. Je l' još uvek peva?
DIVNA: Da li peva?
DOKTOR: Da. Znam da je imao problema sa grlom. Ja sam mu predlagao
operaciju. (Sestra se odmakla od stola dva koraka, posmatrajući brata koji je i
Page 15
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
dalje očekivao odgovor.)
DIVNA: Ti me to ozbiljno pitaš?
DOKTOR: Najozbiljnije.
DIVNA: Pa... ne znam... Nisam ga odavno čula.
DOKTOR: Znači, prestao je da peva.
DIVNA: Jeste. Uskoro će biti pune dve godine.
DOKTOR: „Otišao" mu glas?
DIVNA: Prvo život, a onda i glas... Nekako, zajedno. (Sestra i brat su se ćuteći
gledali... Kad je Divna okrenula glavu, brat je ustao i zagrlio je. Neko vreme su
tako stajali, nalik na sopstvene spomenike. Jedva čujno, Doktor je
prošaputao.)
DOKTOR: Izvini... Neki put nešto važno zaboravim... Sergej je bio dobar i drag
čovek... Znaš koliko sam ga poštovao i voleo... Nemoj da se ljutiš, molim te...
DIVNA: Poslednjih dana je samo pominjao neku kuću pokraj jezera, čamac i
pecanje. Molio je da ga sahranim sa pecaljkama, ali mi je pop Pera rekao: „Ako
ga sahranimo sa pecaljkama, da ga sahranimo u čamcu..." Donela sam nešto
njegovo, do čega mi je izuzetno stalo; kao do ikone. (Sestra se odvojila od
brata, uzela kofer, podigla ga i spustila na sto. Kad ga je otvorila, izvadila je
raskošni kostim kneza Igora. Dok je držala kostim uz svoje telo, izgledalo je
kao da njen čovek stoji pokraj nje.) Eto... Htela sam da zamolim Anu da ovaj
njegov kostim odnese i pokloni Narodnom pozorištu. Neka kostim „živi" kad
već njega nema. Neka, sutra, neki mladi pevač obuče ovo kneževo odelo, neka
zapeva u njemu, a ja ću gledati i misliti da to moj Sergej peva... Ručni rad.
Svila, srebro, srma... Nudili su mi velike pare, ali ja sam rekla: „Ako sve može
da se proda i da se kupi, onda sam život nema nikakvu vrednost..." Za koliko si
prodao kuću?
DOKTOR: Koju kuću?
DIVNA: Pa, ovu. Rekao si mi...
DOKTOR: Da, da. Prodao sam je.
DIVNA: I?... Koliko si para dobio?
DOKTOR: Mnogo... Advokat kupca mi je rekao da sam dobio mnogo više para
nego što je realna cena.
DIVNA: Uplašila sam se da je, stvarno, nisi dao „džabe"... Najvažnije je da si ti
zadovoljan.
DOKTOR: Jesam... Kupac mi je rekao: „Nisam znao da ste tako dobar trgovac."
(Dok su razgovarali o prodaji kuće, sestra je položila kostim kneza Igora na
fotelju. Namestila ga je tako kao da čovek sedi. Odmakavši se od fotelje,
zadovoljno je pogledala muževljevo „pozorišno odelo".)
DIVNA: Ručni rad. Ovakvi kostimi se više ne prave, kao ni cipele koje je naš
otac pravio. Sergej je nosio tatine cipele 12 godina. I kad god bi ih obukao,
rekao bi: „Ove cipele bi trebalo prodavati u apotekama, kao lek za noge..." Da
komunisti nisu banuli posle rata i tati oduzeli radnju, on bi napravio fabriku
cipela i nas dvoje bismo danas bili bogati ljudi. Ti ne bi morao da popravljaš
cipele...
DOKTOR: Ne radim ja to zbog para... Kuću sam prodao da malo živimo kao
ljudi. Ti ćeš sledećeg meseca u banju, a ja ću skoknuti do Beča da obiñem
Page 16
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
prijatelje; mog majstora i Elzu... ako se u meñuvremenu nije udala... (Kad je
telefon zazvonio, sestra je prišla crnom aparatu i podigla slušalicu. Javljajući
se, nareñivala je bratu.)
DIVNA: Da?!... Sedi i jedi!... Da?! Sedi i jedi, kad ti kažem!... Ne kažem vama,
gospodine. Vidite da razgovaram sa bratom... Nazovite ga za pola sata, kad
ruča... Kakve stvari?... Šta ste rekli?... Krš?! Naše stvari su „krš"?... Stvari
mog oca i moje majke su „krš"?!
DOKTOR: Daj mi slušalicu! (Doktor je prišao sestri i uzeo slušalicu. Dok je on
vikao, grdeći nekoga, Divna se krstila i nešto šaputala.) Ako sam vam prodao
kuću, nisam vam prodao i dušu! Rekao sam vam, stvari ću izneti čim
pronañem neko zgodno mesto za preseljenje... Kad je bio „zadnji rok"?... I?...
Šta ja sad da radim? Kako do sutra da ispraznim kuću? Gde ću sa ovolikim
stvarima?! Da ih izbacim na ulicu? (Veza se prekinula. Doktor je stajao držeći
slušalicu i gledajući sestru koja je ponavljala šapatom.)
DIVNA: Naše stvari su „krš". Sve ovo je „krš".
DOKTOR: Ima li mesta u tvome stanu?
DIVNA: Ima... ali, nije reč o „mestu", već o načinu kako taj čovek razgovara.
Pa, on je, on je primitivac, prostak, baraba...
DOKTOR: Danima „prekopavam" tavan i podrum. Gledam šta bih zadržao, a
šta bih poklonio ili bacio. I sve mi treba, a ne znam šta će mi... Znaš li šta sam
pronašao u garaži? Nećeš verovati. (Doktor je otišao u susediu sobu i vratio se
gurajući stari „muški" bicikl. Sestra je prinela šake licu, pokrivajući usta i širom
otvorene oči. Osmehujući se, brat je pokazivao bicikl kao da je reč o
neprocenjivoj dragocenosti.) Našao sam ga ispod očevog gvozdenog kreveta...
Sećaš li se kad sam te prvi put vozio?
DIVNA: Ulicom kralja netra. Vozio si brzo, bicikl je poskakivao, ja sam vikala:
„Lakše, Bato! Lakše!..."
DOKTOR: Ja sam samo zvonio!
DIVNA: I onda sam ispala iz korpe, a ti si odjurio! Razbila sam koleno i lakat.
Stajala sam kod prodavnice ambrela čika Avrama, zvanog Maca, i plakala na
sav glas: „Bato! Bato! Vrati seee! Bato, pala sam!..." Čika Avram me je uveo u
radnju i poslao šegrta po majku.
DOKTOR: Majka me je tukla od ručka do večere, a ti si virila iza vrata i vikala:
„Tako ti i treba!..." Posle sam ti ja odsekao kiku, pa me je onda otac tukao sve
dok ti kosa nije narasla... Šta sam ja zbog tebe dobio batina!
DIVNA: Pa, i zaslužio si! Samo si gledao kako da me isprebijaš! Čudi me da
sam preživela! (Dok su razgovarali, sestra je stala na pedalu desnom nogom, a
levom je počela da se odguruje kao da vozi trotinet. Kružeći oko stola, smejala
se, a brat je pričao sećajući se svega kao da je juče bilo.)
DOKTOR: Prodavnica ambrela je tačno preko puta čika Stevine kafane. U
novogodišnjem broju „Politike" Steva je dao oglas u stihu: „Ako te je kiša srela
Na ulici bez ambrela, Ti u krčmu odmah svrati; Od ulice krčma je bolja; I tu
možeš 'pokisnuti' Sav iznutra, al' ne spolja." (Brat je potrčao za biciklom,
uhvatio korpu i počeo da gura bicikl. Uplašena, sestra je vikala.)
DIVNA: Nemoj, Bato! Pašću! Bato!... Mama! Mama!
DOKTOR: Mama! Mama!
Page 17
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DIVNA: Tata! Tata!
DOKTOR: Tata! Tata! (U kuću je ušla Ana, a odmah za njom i njen verenik.
Pevačje u naručju držao flašu šampanjca. Gledajući oca i tetku, Ana je stajala
ukipljeno, a verenik se osmehivao... Kad je videla da će tetka pasti, jer je otac
gurao sve brže i brže, Ana je zaustavila bicikl.)
ANA: Tetka...
SMILJAN: Gospoño, molim vas. Ja ne dozvoljavam...
DIVNA: Gospodine Igore, ovo je naš porodični razgovor, i ja bih vas zamolila
da ga slušate s one strane vrata, ako već volite da prisluškujete!
SMILJAN: Vi me izbacujete iz kuće, gospoño?
ANA: Izañi. Reci advokatu da me sačeka još pet minuta... Šta me gledaš?
Izañi! Ovo se tebe ne tiče! (Smiljan je podigao glavu i „ponosno" napustio
kuću. Čim je pevač zatvorio vrata, tetka je počela da skida prstenje.)
DIVNA: Evo... prodaj ovo... I ako bude malo... Prodaj moj stan... pa ako i to
bude malo... prodaj i mene... Dobićeš, za mene, barem 10 maraka. (Ana je
posmatrala tetku kako spušta prstenje na sto. A kad je Doktor zgrabio šešir i
počeo da juri bubašvabu oko troseda, sela je na stolicu i pokrila lice šakama.)
Danas je sve na prodaju. Kuća, kola, deca, prijatelji, nakit, stvari, reč, telo,
duša, čast, dostojanstvo... ðavo se nekad skrivao, izlazio je samo noću i išao
neosvetljenim ulicama, a danas je najviñeniji gost meñu ljudima. Zabaci rep na
krilo, prekrsti papke, osloni se na trozubac, osmehne se od roščića do roščića i
kaže: „Gospodo, Vaše duše ne vrede toliko koliko tražite! Na mojoj berzi duša
više nema nikakvu vrediost! Imate li nešto vrednije za prodaju?!" (Klečeći
pokraj troseda, otac je zavukao ruku ispod šešira. Kad je izvukao stisnutu
šaku, povikao je.)
DOKTOR: Uhvatio sam je! Uhvatio sam je, Divna!
DIVNA: Nisi. Lažeš.
DOKTOR: Jesam! Jesam! Pogledaj... (Na vratima se oglasilo zvono, prekidajući
svañu brata i sestre. A kad je neko zalupao i pesnicom, tetka je prišla vratima i
besno ih otvorila... U kuću su ušli Filosof i Lola, noseći nekog čoveka. Za njima
je išao Smiljai, pridržavajući noge ranjenika. Filosof, očigledno, nije očekivao
Anu u kući. Dok je govorio Doktoru, gledao je nju kako sedi i plače, skrivajući
lice šakama.)
FILOSOF: Moje poštovanje, Doktore! Pomozite, molim vas. Našeg kuma je
neko ranio. Samo vi možete da pomognete.
DOKTOR: Ovo nije boliica, gospodo. Ja, ovde, nemam opremu... Nemam prave
instrumente...
FILOSOF: Vi ste genije, Doktore. Tamo gde ima „pravih instrumenata", nema
pravih lekara.
Page 21
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DOKTOR: Spustite ga... ovde... Da vidim šta je... (Dok su braća nameštala
ranjenog čoveka na trosed, Smiljan je prišao Ani. Kad ju je dodirnuo po
ramenu, ona je vrisnula.)
ANA: Ostavi me! Ne diraj me!
SMILJAN: Nemoj da plačeš, molim te. (Doktor je raskopčao košulju
povreñenog čoveka i pogledao rane.)
DOKTOR: Je l' bio na frontu?
DIVNA: Ako već treba da pomažeš komšijama, pomaži im kao lekar, a ne da
popravljaš cipele. Svetski hirurg pendžetira cipele i prodaje kuću. Sramota!
LOLA: Mi bi papali opeapiu.
DIVNA: Izvinite, nisam vas razumela?
FILOSOF: Moj brat kaže da bi mi platili operaciju. (Na pomen „plaćanja
operacije" Doktor se uspravio i pogledao braću.)
DOKTOR: Imate li 60 hiljada maraka?
FILOSOF: 60 hiljada maraka?
ANA: Tata!
DOKTOR:... Da. Toliko mi treba da vratim dug, da moja ćerka ne umre od
plakanja. Ako imate 60 hiljada... (Braća su se pogledala. Lola je iz unutrašnjeg
džepa izvadio svežanj novčanica i počeo da ih odbrojava, spuštajući ih na sto.
Filosof je prišao Ani, kleknuo pokraj nje, poljubio joj ruku i upitao je.)
FILOSOF: Zašto plačete, madam?... Pa, pričali smo o plakanju.
SMILJAN: Plače jer je... Kad ste „pričali o plakanju"? (Filosof je pogledao
pevača tako da je on odmah ućutao. Uhvativši Anu za ruku, ponovio je
pitanje.)
FILOSOF: Smem li znati zašto plačete?
ANA: Iznesite taj „leš" iz kuće... (Na pomen „leša", Lola je prišao Ani i hteo
nešto da joj kaže, preteći kažiprstom, ali ga je brat „smirio" šamarom.)
FILOSOF: Kad ja razgovaram, ti ćutiš! Svi ćute kad ja razgovaram!
ANA: Aha...
FILOSOF: Kum je slučajno ranjen i samo Vaš otac može da mu pomogne...
Zašto plačete, madam?
ANA: Mogu li nešto da te zamolim?
FILOSOF: Naravno, madam. Sve što želite. Rekao sam vam dok smo pili kafu,
citirajući Prusta: „Sve naše suze..."
ANA: Ne seri, molim te! Možeš li da me izvedeš u dvorište i da me ubiješ
pokraj tarabe, na istom mestu gde su nam pre dva dana tvoji prijatelji ubili
psa!
FILOSOF: Moji prijatelji?
ANA: Tvoji prijatelji kriminalci... Ajde, ubij me, neće ti biti prvi put! Ne bih
volela da me ubija neki amater, da se danima mučim. (Ana je uhvatila
zbunjenog Filosofa za ruku, a Smiljan Anu, sprečavajući ih da napuste kuću.
Lola je brojao pare.)
LOLA: nepeme i nep, nepepep m nep... Evo! Evo!
DOKTOR: 60 hiljada?
LOLA: Aha! Okugo!
DOKTOR: Evo ruka! (Doktor mu je pružio stisnutu šaku. Kad su se rukovali,
Page 22
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
Lola je vrisnuo i baci nešto.)
LOLA: Bubababa! Bubababa!
DOKTOR: Boji se bubašvabe! Boji se bubašvabe!
DIVNA: Kukavica! Kukapmca! (Divna je uzela pare sa stola i vratila ih Filosofu.)
Page 24
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
(Dnevna soba u kući Doktora Kosa nalik je na ordinaciju neke privatne klinike.
Sve stvari su presvučene belim platnima, a pokraj vrataje „službeni sto" sa
telefonom., knjigom dežurstava, registrom, časopisima. Starinske lampe
zamenjene su neonskim osvetljenjem. Šusterska radnja je nestala kao da je
nikad nije bilo... Telefon je uporno zvonio, a Divna je iz susedne sobe uporno
vikala.)
DIVNA: Dolazim! Dolazim! Dolazim!... (Iznervirana zvonjavom, Divna se
pojavila u „uniformi" medicinske sestre. U ruci je držala toplomer. Kad je
podigla slušalicu, odmah je počela da grdi nekoga.)
Možete li vi da imate malo obzira?! Merim temperaturu čoveku! Treba čovek da
mi umre!... A ko ste vi, gospodine? Vaše ime mi ne govori mnogo?... Nisam
znala da Ana ima verenika... Zna li Anin muž za vas?... Gospodine, ovo je
bolnica, klinika za urgentne slučajeve... (Na vratima se oglasilo zvono. Divna je
povikala, pitajući, i dalje dpžeći slušalicu pokraj glave.) Ko je?.. Ko je?.. Ne
pitam vas, gospodine! Neko mi je na vratima! Ne mogu na dve strane!
Sačekajte! (Divna je spustila slušalicu pokraj telefona i otišla da otvori vrata...
U kuću je ušao Doktor, obučen kao da dolazi iz operacione sale. Jedina razlika
je u tome što u rukama nosi kese iz samoposluge.) Izvini, Bato...
DOKTOR: Bato?
DIVNA: Doktore...
DOKTOR: U ovom poslu mema privatnih odnosa, sestro.
DIVNA: Izvini... te... (Doktor je spustio kese na sto, vidno uznemiren. Divna ga
je posmatrala ćuteći, sve dok on nije počeo da udara šakom po stolu.) Šta je
bilo... Doktore?
DOKTOR: Užas! Sramota! Sramota!... Jedna žena, jedna mlada žena, kasirka iz
samoposluge... tu... tu... kod parka...
DIVNA: Kojeg parka?
DOKTOR: Pa, ovog, tu... Kako se zvaše?... U blizini je crkva...
DIVNA: U blizini svakog parka je crkva. Parkovi su bivša crkvena dvorišta.
DOKTOR: U parku je spomenik... onom... onom...
DIVNA: Na konju?
DOKTOR: Na kakvom konju?
DIVNA: Pa... na... konju... brate...
DOKTOR: Nije na konju. Onaj... drži sablju. I pokazuje rukama, ovako!
DIVNA: Aaaaa, znam. Na njega si mislio?
DOKTOR: Da! Na njega! A na konju je onaj... tamo!
DIVNA: Jeste... baš sam se uplašila šta ćeš ti kod spomenika na konju...
DOKTOR: I, kod spomenika, sustigla me ta kasirka... I, i... uhvatila za ruku... i,
i, i... kaže, pred nekoliko prolaziika: „Doktore, niste platili robu!"
DIVNA: Koju robu?
DOKTOR: „Pa; ovu!... Što ste kupili u samolosluzi." Pred desetak ljudi!... Kad
nisam umro od sramote!
DIVNA: C, c, c, c... Onaj čovek što si ga noćas operisao ima temperaturu 39 sa
8. Znali su neki ljudi i pitali da li je umro. Kažu, ako se muči, doći će da mu
skrate muke... (Doktor nije čuo „izveštaj sestre"; nastavio je svoju priču koja
mu je bila miogo važnija.)
Page 25
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DOKTOR: „Znači, gospoñice, ja sam lopov? Ja sam lopov? Vi me optužujete
pred ovim ljudima da sam lopov!" I, i... udarim je kesom po glavi... Onda je
dotrčao šef samoposluge i izgrdio tu primitivku i prostakušu, a meni se
izvinio... On mene poznaje... operisao sam mu majku... i, i, i... jednom rečju...
Ovo je kraj sveta... Da! Kaže mi, nemojte se ljutiti, Doktore, ona je malo
„slabih živaca". Pa što je ne pošaljete na lečenje kad je „slabih živaca"?!...
Umreću a neću shvatiti kako je nestao ceo jedan svet gospode... finih,
otmenih, čestitih, poštenih ljudi...
DIVNA: Strašno...
DOKTOR: A znaš li zašto je to sve tako?... Zato što su ljudi prestali da poštuju
Boga. Ako ti ne poštuješ onog koji te je stvorio, zašto bi poštovao jednog
običnog, starijeg čoveka... Sećaš li se kad sam se kao dete davio u Dunavu?...
Deda je stajao na obali, nije znao da pliva, ali je znao Očenaš. Kad je počeo da
govori Oče Naš... voda me je donela do obale... kao majka na rukama...
(Uzdrhtalim rukama, Doktor je izjedne kese izvadio pecivo, a iz druge jogurt.
Pogledavši tetrapak, rekaoje ljutito.) Eto, pukao mi jogurt, kad sam je udario
kesom! Ajde da jedemo, pa da obiñemo ranjenike... Gde li je sad front, da mi
je znati! Odakle donose raljenike? (Dok su brat i sestra sedali za sto, uzimajući
po kiflu, iz telefonske slušalice se čuo nečiji glas.)
GLAS iz SLUŠALICE: Halo!... Halo!... (Doktor se osvriuo, gledajući prema
vratima sobe.)
DOKTOR: Je l' to doziva neko od ranjenika?
DIVNA: Joj! To je neka dosada pa telefonu! Javi mu se, molim te, priča neke
gluposti, ništa ga ne razumem! On je, kao, Anin verenik, a Ana je sa nekim
kriminalcem, a on će da se ubije...
DOKTOR: Ko će da se ubije? Kriminalac?
DIVNA: On, pevač. Ako Ana ne ostavi kriminalca.
DOKTOR: Ana sa kriminalcem?... Ko ti je to rekao?
DIVNA: Pa... on... što zove... Taj pevač. Zove svakih pet minuta. Kaže, ne
može da peva. Publika mu se smeje. (Doktor je besio ustao i, premda usta
punih kifle, uzeo slušalicu.)
DOKTOR: Je li? Ti... ti... S kim je to moja ćerka?!... A ko si ti?... Slušaj,
Smiljane, gledaj ti svoja posla, a moju ćerku ostavi na miru, da ti ja ne bih
došao tamo... I... i... Ana je udata žena, ima... muža i... decu...
DIVNA: Jedno dete.
DOKTOR: Jedno dete.
DIVNA: Ćerku.
DOKTOR: Ćerku!... Ubićeš se ako te ostavi? Pa, prijatelju, ubijali su se zbog
ljubavi i mnogo veći ljudi od tebe. Nećeš „izmisliti" niišta iovo. Ubij se
slobodno. (Doktor je spustio slušalicu i vratio se do stola. Kad je seo, Divna ga
je uhvtila za ruku i pogledala „značajno".)
DIVNA: Moram dati kažem nešto... Sinoć sam, slučajno, prolazila pokraj
Narodnog pozorišta kad ce završila predstava „Knez Igor"... i... i...
DOKTOR: I?
DIVNA: I... Ne smem da ti kažem, pomislićeš da sam poludela... Smejaćeš mi
se...
Page 26
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DOKTOR: Štaje bilo?
DIVNA: Videla sam Sergeja kako izlazi iz pozorišta... Izašao je, pogledao me,
okrenuo glavu, prešao ulicu i otišao... Ja sam viknula: „Sergej! Serž! Serž!"...
Nije se okrenuo... kao da je nešgo ljut na mene... (Doktor je gledao sestru
mirno, bez čuñenja.)
DOKTOR: Zanimljivo...
DIVNA: Onda sam ušla u pozorište i pitala jednog čoveka u... u... uniformi...
DOKTOR: Vojno lice?
DIVNA: Ne, ne... Radi u pozorištu... Pitala sam ga da li je, možda, Ceprej
svraćao ovih dana? Čovek me je pogledao kao da nisam normalna... i okrenuo
mi leña. Da li je moguće, Bato... Doktore, da sam ja videla nekoga koga nema?
(Doktor je ispio malo jogurta iz „razbijenog" tetrapaka.)
DOKTOR: Nije to ništa, šta se meni desilo pre dva dana. Ja sam, veruj mi, sreo
samog sebe. (Sestra je htela da zagrize kiflu, ali nije uspela. Gledala je brata
širom otvorenih usta.)
DIVNA: Koga si sreo?
DOKTOR: Sebe... Mene...
DIVNA: Tebe?
DOKTOR: Da.
DIVNA: Sreo si samog sebe?
DOKTOR: Da... kad sam bio mlad.
DIVNA: Kad si bio mlad?
DOKTOR: Da...
DIVNA: A gde?
DOKTOR: Na stepenicama Medicinskog fakulteta. Išao sam da vidim jednog
mog starog profesora... da ga pitam da li je normalno to što svake noći sanjam
kako nisam diplomirao... kad, u jednom trenutku, vidim sebe kako izlazim iz
fakulteta, kad sam bio student treće godine. Isti ja, ista kosa, lice, oči, odelo,
bez tašne, samo sveska u džepu!
DIVNA: Neverovatno... da te ne poznajem, svašta bih pomislila.
DOKTOR: A ono što je najzanimljivije, ja sam sa njim... sa sobom razgovarao.
DIVNA: Razgovarao si...
DOKTOR: Da... Prvo sam ga pozvao; viknuo sam: „Nikola! Nikola!"... On je
zastao, pogledao me i upitao: „Mi se poznajemo, gospodine?" A ja sam ga
potapšao po ramenu i rekao: „Poznajemo se, Nikola. Poznajemo se..." „A od
kada se poznajemo, gospodine?" „Oduvek..." On je bio malo zbunjen, pa me je
upitao: „Kako to 'oduvek'?" A ja sam mu rekao: „Uskoro ćeš otići u svet." On je
klimnuo glavom i upitao me: „Kako znate da sam dobio stipendiju?"... „Kako
znam", nasmejao sam se ja. „Pa, ja sam ti, samo što sam sad star. Studiraćeš
medicinu u Beču, danju ćeš učiti, a noću pendžetirati cipele..." On se oslonio na
zid i prošaputao: „Moj otac je šuster." „I zove se Jakov", dodao sam ja. I još
sam rekao: „Vodi računa, Nikola, kad odeš u Beč. Nemoj da se oženiš Sofijom,
ta žena će ti upropastiti život. Imaćeš dvoje dece, a ona će te ostaviti i odvesti
decu negde u svet. Ti ćeš se vratiti ovde i ceo život provesti tražeći mh. Bićeš
miogo dobar lekar i mnoro tužan čovek. Posle ćeš imati ćerku Anu iz jedne
vanbračne veze. I od cele familije ostaće ti samo sestra Divna..."
Page 27
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
DIVNA: Jeste... Samo ja.
DOKTOR: Jesam li nešto izmislio... ili pogrešno rekao?
DIVNA: Ništa... Sve je tačno od reči do reči... I?
DOKTOR: Otrčao je niz stepenice. Pobegao je. Jasam mu doviknuo: „Nećeš
pobeći od sebe, Nikola! To nikome nije uspelo!" A on je zastao nasred ulice i
povikao: „Vi ste ludi, gospodine!"... Jesam! Jesam! Poludeo sam zato što nisam
bio pametan! Zato ti sve ovo i govorim, da u 'tvom životu' ne ponoviš moje
greške." (Doktor je ustao i ošišao do zida, kraj prozora. Skinuo je poveću
uramljenu fotografiju na kojoj je bio on iz mladih dana. Pokazujući je sestri,
ruke su mu zadrhtale, a brada je počela da se trese.) Kako sam bio mlad... i
lep... (Sestra je ustala i zagrlila brata koji je počeo da plače, gledajući svoju
sliku iz studentskih dana.)
DIVNA: Ti si meni uvek lep... Uvek.
DOKTOR: Nisam...
DIVNA: Jesi, jesi...
DOKTOR: Starost me vreña... i... ponižava... Čije su ove ruke? Operišem tuñim
rukama. (Negde, iz susednih soba, začulo se nečije dozivanje.)
GLAS RANJENIKA: Doktore!... Doktore!... (Obrisavši oči nadlanicom, Doktor je
pošao prema vratima susedne sobe. U trenutku je zaboravio zaštoje plakao.)
DOKTOR: Kako su pacijenti, sestro?
DIVNA: Onaj što ste ga noćas operisali ima temperaturu... (I samo što su
Doktor i sestra ušli u susednu sobu, začuo se ključ u bravi ulaznih vrata. U
kuću su ušli Ana i Filosof, nasmejani i, očigledno, malo pripiti. Ana je u naručju
nosila veliki buket crvenih pyža, a Filosof je pušio cigaru i zaljubljeno gledao
„dojučerašnjeg neprijatelja". Kad je ona skinula mantil i obesila ga na čiviluk,
on ju je zagrlio. Podigao je i počeo daje ljubi. Izmeñu poljubaca ona je
pokušavala nešto da kaže.)
ANA: Ti ćeš mene...
FILOSOF: Odvesti...
ANA: U zatvor...
FILOSOF: To mi je najveća želja...
ANA: Ti se šališ, a ja pričam ozbiljno...
FILOSOF: Dobićeš doživotnu robiju i bićeš okovana gvožñem...
ANA: Stvarno?
FILOSOF: Da... Danas sam dobio „presudu". (Spustivši je na trosed, iz džepa
svilenog sakoa izvadio je crvenu kutijicu. Osmehujući se, ona je uzela poklon.
Kad je otvorila kutijicu, ugledala je prsten sa brilijantima.)
ANA: Gvožñe... sa brilijantima... A gde ću izdržavati kaznu?
FILOSOF: Zatvor je u Meksiku. Bićeš u samici, sa mnom...
ANA: Samica za dvoje?
FILOSOF: Do kraja života.
ANA: Ti ćeš me ispitivati?
FILOSOF: Poznaješ li boljeg policajca od mene? „Radila si" na mom slučaju
godinama. Nema boljeg, lju6avi. (Kad je bivši policajac pokušao daje ponovo
zagrli, ona se otrgla i otišla do stola. Spuštajući kutijicu sa prstenom na sto,
rekla mu je bez osmeha.)
Page 28
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
ANA: Nemam nameru da se još jednom udajem. Pokušala sam dva puta... (U
džepu „prosioca" zazvonio je mobilni telefoi. Ne obazirući se na zvonjavu, on je
prišao Ani, kleknuo i sklopio ruke.)
FILOSOF: Ja se nisam ženio, čekao sam tebe.
ANA: Mene?... Bože, kako lažeš!
FILOSOF: Nekoga kao što si ti.
ANA: To je već bolje.
FILOSOF: Molim te...
ANA: Ne. Ne mogu da pomislim pa novi stan, nove prijatelje, nove šerpe,
lonce, kašike, viljuške i novo upoznavanje ćerke sa novim mužem... Izvini,
malo mi je muka. (Iznerviran zvonjavom telefona, Filosof je ustao i izvadio ga
iz džepa. Znajući ko ga zove, počeo je odmah da „drži predavanje".)
FILOSOF: Možeš li ti nešto u životu da uradiš bez mene? Mogu li ja jednom u
životu da imam samo svoje probleme? Hoćeš li jednom da shvatiš kako više
nemaš sedam godina i kako bi bio red da se ponašaš kao ozbiljan, zreo čovek?
Umesto da odavno brinem o svojoj deci, da imam svoju porodicu, ja samo
brinem o tebi! Dokle ću ti ja biti i otac i majka i brat... Šta je bilo? Ko je
pucao?... Ima li mrtvih?... Metak te okrznuo po čelu? (Dok je folosof pričao
bratu, šetajući po sobi, Ana ga je posmatrala sedeći za stolom. Na licu joj se
pojavio strah, kao da je Filozofa prvi put videla.)
ANA: Gde je bila pucnjava?
FILOSOF: Na nekom splavu...
ANA: Zvaće me iz redakcije...
FILOSOF: Slušaj, burazeru! Spakuj se i...
ANA: Koliko je mrtvih?
FILOSOF: Što te nisu ubili, idiote jedan! Šta si tražio tamo? Rekao sam ti da je
sa tim poslom završeno! Gotovo je!... Gotovo je, burazeru! Ženim se!
ANA: Ne...
FILOSOF: Ženim se! Dobro si čuo ženim se! Hoću svoju porodicu i svoju decu!
Hoću decu koja će me slušati! Ženim se!
ANA: Ne...
FILOSOF: Da! Sa Anom!
ANA: Ne!
FILOSOF: I ona viče - ne, ali ja sam odlučio da se oženim i oženiću se! U
nedelju putujemo za Meksiko. Da. Samo nas dvoje. Treći nam ne treba. U
Meksiku imaju dovoljno svojih kriminalaca! (Pripita, umorna i uplašena, Ana je
pokrila lice šakama i kroz plač rekla.)
ANA: Ja nigde ne putujem... Nigde...
FILOSOF: A što ti plačeš ako ona plače? Što plačeš? Ostaviću te na ulici! A gde
si do sad bio? U biblioteci? (U sobu je ušla Divna, iznervirana galamom kao sve
medicinske sestre.)
DIVNA: Može li to malo tiše? Doktor spasava život pacijentu, a vi galamite kao
da ste na mitingu.
FILOSOF: Kad se isplačeš, sedi i razmisli šta ćeš da radiš! Ja više ne mogu da
brinem o tebi! Gotovo je, burazeru! Kraj! (Filosof je besno sklopio telefoi.
Prilazeći tetki, osmehnuo se, uzeo joj ruku, poljubio je i rekao.) Draga,
Page 29
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
poštovana gospoño, izvinite, molim vas. Malo smo glasniji, jer smo Ana i ja
odlučili da se uzmemo, pa sad javljamo prijateljima. Moj brat plače... od sreće.
(Tetka je stajala i gledala Anu. Kad je videla da i An plače, prišla joj je, zagrlila
je i poljubila.)
DIVNA: Čeetitam! Čeetitlm'
ANA: Ne...
FILOSOF: Da!
ANA: Ne, ne!
FILOSOF: Da! Da!
DIVNA: A ja vidim da plačeš, i pitam se zašto? Plači, plači, red je da i mlada
malo plače. Kad sam se ja udavala za Sergeja, koji je bio mlañi od mene 15
godina, ja sam tako glasno plakala da su došli vatrogasci. Kad su me upitali:
„Šta gori, gospoñice?" komšije su prijavile požar jer sam ja kroz prozor vikala:
„Gorim! Gorim! Izgoreh, ljudi!" ja sam im rekla: ,Ja gorim, gospodo vatrogasci!
Gorim od ljubavi! Od ljubavi gorim! Izgoreću!" (Na vratima susedne sobe
pojavio se Doktor, sa maskom., rukavicama i skalpelom. Gledao je sestru
smrknuto, besno.)
DOKTOR: Sestro...
DIVNA: A požar od ljubavi ne može da ugasi nijedna vatrogasna ekipa! Nema
tih vatrogasaca i vatrogasnih kola!
DOKTOR: Sestro... (Iz susedne sobe se čulo prigušeno zapomaganje
ranjenika.)
GLAS RANJENIKA: Doktore... Doktore...
DIVNA: Kad čovek izgori od ljubavi, onda su to opekotine trećeg stepena! Plači,
Ana! Plači!
ANA: Ne udajem se...
FILOSOF: Udaješ se. Udaješ se, ljubavi...
DIVNA: Šef vatrogasaca me je upitao kad je video da će od mene ostati samo
šaka pepela: „Što vas ne 'ugasi' mladoženja? Ako se već ženi, mora da ima
'aparat za gašenje'!"
DOKTOR: Sestro...
GLAS RANJENIKA: Doktore... Doktore...
DIVNA: „Ne razumete vi to, gospodine vatrogašče! Vatra ljubavi nije obična
vatra! Tom vatrom je Bog stvorio svet! To je Božja vatra, gospodo vatrogasci!
Kad se vatra jednog dana ugasi, nestaće ceo svet! Vatra došla, vatra otišla!"
(Tetka je sela za klavir i počela da neva i svira kao daje na svadbi.) Ana pam je
večerala / I na sokak istrčala, / Da vidi svoga dragana, / Da čuje čuje ko to
lumpuje! (Doktor je prišao klaviru i spustio poklopac klavijature.)
DOKTOR: Divna!
DIVNA: Molim... Bato... Doktore...
DOKTOR: Čovek umire, a ti pevaš... sviraš, raduješ se! Kao da si na svadbi!
DIVNA: Pa, jesam! Ana se udaje...
GLAS RANJENIKA: Doktore... Doktore...
ANA: Ne...
FILOSOF: Da! Da!
DOKTOR: Kad već pričaš o ljubavi, najveća ljubav je kad možeš da pomogneš
Page 30
Dusan Kovacevic - Doktor Suster
čoveku! Sve ostale ljubavi su prolazne. I ja sam vikao pa železničkom peronu:
„Sofija! Sofija! Umreću ako me ostaviš! Umreću, Sofija!"
GLAS RANJENIKA: Doktore... Doktore... Umreću!
DOKTOR: Voz je otišao, para se razišla, a ja sam ostao sam...
DIVNA: To nije bila prava ljubav. Ako te neko ostavi, onda je to samo polovina
ljubavi. LJubav mora da bude iz „jednog dela".
DOKTOR: Idemo, sestro! Umreće mi čovek! (Divna je prva ušla u sobu odakle
se čulo dozivanje ranjenika, a za njom i Doktor, smrknuto gledajući kćerku i
„mladoženju"... Ana je prišla Filosofu, zagrlila ga, poljubila i šapatom rekla.)
Kraj
Beograd, 2001.
Page 39