SADRŽAJ

1. UVOD 1

1. 1. Ključne riječi 2

2. TRI GLAVNE MODERNIZACIJE HRVATSKE I SLIKA

ELITA 2

3. ZAKLJUČAK 4

4. LITARATURA 4

5. PITANJA VEZANA UZ SEMINARSKI DISKURS 4

 1. UVOD

U ovom seminarskom radu osvrćemo se na shematski prikaz modernizacije i/li „urbanizacije“

Hrvatske. Ivan Rogić poklonio je pažnju analizi Hrvatskih odnosa višeg reda, odnosno, elita,
u Hrvatskome društvu u usporedbi na njeno stanovništvo, planova za oporavak i sukladno
tome. Tematika djela pokriva periode od 1868. godine pa sve do danas. Navedeni shematski
prikaz je podijeljen na tri faze opisujući i problematike vezane za svako navedeno razdoblje.
Autor usporenu modernizaciju povezuje s problematikom elita dijeleći je u četiri tipa.
Posebno naglašava činjenicu da periferija Hrvatske ovisi ponajviše o vrsnoći i kvaliteti
vođenja elita koje su najčešće centralizirane u jednom središtu. U djelu je pobliže opisano
nekoliko pokušaja odvijanja modernizacije. U prvi plan stavlja se problem upravljanja
institucija, a u drugom planu manjak utjecaja na periferiju te njen razvitak s gotovo nikakvim
ulaganjem. Povučena teza govori da Hrvatska nije imala nikakav kontinuitet pri ostvarivanju
modernizacijskih modela u svim navedenim razdobljima.

1. 1. Ključne riječi

Hrvatska, uloga, elite, vlast, modernizacija, elite, društvo, utjecaj, institucije

 2. TRI GLAVNE MODERNIZACIJE HRVATSKE I SLIKA
ELITA

Modernizacije su se odvijale u nekoliko navrata potaknute političkim i ekonomskim

čimbenicima. Prvi pokušaj bio je u periodu između 1868. godine do 1945. godine. Razdoblje
je oblikovano utjecajem vlasti Austro-Ugarske i Jugoslavije. Također, to doba obilježeno je
masivnim iseljavanjem. Na način kako su upravljale navedene vlasti, vršio se visoki monopol
Carstva i težilo se tome da se upravlja te oblikuje svaki dio društvene zbilje. Takvom praksom
poticao se narod na iscrpni demografski pad. U tom periodu je na ideji bilo oblikovanje i
upravljanje nad seljačkim svijetom i njihovim „džepovima“. Sve je bilo u svrhu tog da elite ne
dovedu svoj status u rizik i imaju nadmoć nad promjenama i statusima stanovnika. Društvo
Hrvatske u to doba nije bilo homogeno, a autor ističe kako je presudna bila institucionalna
„dvokatnost“. Idejno je planirano bilo započeti od, kako autor naziva, „donje razine“ ili
„narodnog kraljestva“ što je označavalo stanovništvo Hrvatske. Druga razina je bila elita
Carstva koja je nastojala kolonizirati periferiju. Ono je imalo ulogu ta, simbolično rečena,
„prazna područja“, dovesti pod punopravnu vlast Carstva kreirajući svoje zajednice. Taj plan
„dvokatnosti“ nije u potpunosti zaživio te je spalo da je korijen promjene bio dopisan položaj
srbijanske vlasti.

Drugo razdoblje odvijalo se u periodu između 1945. do 1990. I početak i kraj specifično su
označila dva rata i apsolutno je utjecala vlast Jugoslavije i komunizma. Dominantno u tom
dobu je bilo kovanje totalitarne vlasti te provođenje protuhrvatstva u punom smislu te riječi.
Sve je bilo prožeto visokom stopom kriminala i zločinačkih ideja. Vlast se trudila gotovo
ratovati protiv masivnog hrvatskog iseljeništva što je u većini bilo potaknuto političkim
nasiljem. Iseljeništvo je u tom dobu, u usporedbi na prijašnje, bilo okarakterizirano boljom
naobrazbom. Vlast Jugoslavije se trudila ugasiti bilo kakav otpor i kreiranje hrvatskoga
identiteta. Unatoč tome, sabrane skupine su uspješno nastavile zadaću kreiranja hrvatske
nacionalne oporbe. Period je prožet idejom europskog i Jugoslavenskog komunizma što je
završnici rezultiralo slomom. I nakon samog raspada, vidjela se demografska iscrpljenost.

Treće razdoblje je započelo 1990. godine i autor se referirao do 2001. godine kada je bio
popis stanovništva. Period je označio Domovinski rat te Srpska i Crnogorska agresija.
Istaknula se izuzetna solidarnost iseljeništva s ciljem obrane Hrvatske kao i njen financijski
poticaj. Problematika nastala u hrvatskome društvu koja se istaknula jest zadržavanje
totalitarnog oblika vlasti kao nasljeđa. Naglašeno djelovanje, unatoč inovacijama, potaknula
je iseljenike na pomisao isključenosti što, kako autor naglašava, je do „receptivne
(ne)sposobnosti hrvatskog društva“ u odnosu na iseljenike. Takav postupak je unazadio
društvo i u socijalnom, humanom i gospodarskom kontekstu i ponizio kapital te potencijal
iseljeničkih zajednica. Svi poticaji izgubljenih stanovnika još više su unazadile proces
modernizacije koje se odražava i na društvo danas.

Elite su bile, ništa više, nego skupine koje dolaze na vlast i kreiraju nove strukture društva.
One su postale svojevrsna etiketa koje upućuju svojim javnim djelovanjem i „velikim
pričama“, na uspjeh i vrsnoću na vrhu hranidbenog lanca. Četiri glavna tipa, kako autor dijeli
elite su: plemenite elite: sastavljene od aristokrata ili bilo tko „plemenit“, elita vlasti: definira
ih sposobnost nametanja svoje volje nad drugima, ali nije nužno institucionalno vezana, elite
novca: sukladno sintagmi, ovu skupinu krasi moć stvorena od materijalnog bogatstva,
profesionalna elita: autor ovu skupinu dijeli dodatno na elitu znanja i tehničku elitu i sastoji se
najčešće od ljudi koji su odredili svoj uspjeh višom naobrazbom.

3. ZAKLJUČAK

Iz shematskih prikaza modernizacija Hrvatske, glavna povučena teza u njihovim

oblikovanjima te realizacijama je konstantno preuzimanje obilježja prijašnjih vlasti i
nekonkretno vođenje institucija. Svaka modernizacija je izazvala veći poticaj na podvojenost
mišljenja hrvatskoga društva te je posljedica gubitak potencijalnog i uspješnijeg obnavljanja
hrvatskog nacionalnog identiteta. Vlast, odnosno, elita je uvijek djelovala kao poduzetnička
skupina s ciljem gdje se najniži, najranjiviji dijelovi moraju mijenjati s ciljem smanjivanja
rizika za njihov položaj. Prve dvije modernizacije su otežale realizaciju ideje svojim
kontradiktornostima pomoću svog dvokatnog modela, što ima svoje naznake i u trećem. Autor
naglašava da ukoliko se potencijalno može potaknuti nova modernizacija, s uzorom na dvije
koje su prethodile, mora se popraviti „konstrukcijska blokada“ institucija i odnos elita kako
prema društvu, tako i prema periferiji.
 4. LITARATURA

1. Rogić, Ivan: Tri Hrvatske modernizacije i uloga elita, Zagreb, 2001. (str. 37.-78.),
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Web mjesta:

1. https://www.bib.irb.hr/102027
2. https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/zbornici/12/z_12_037.pdf

5. PITANJA VEZANA UZ SEMINARSKI DISKURS

1. Potrebno li je uređenje trenutnih političkih i općenitih elita u Republici Hrvatskoj?

2. Između tri navedene modernizacije na kojem je autor djelo posvetio, koja je
najutjecajnija sa svojim povijesnim i/li karakternim sadržajem?
3. Ima li periferija Hrvatske uistinu potencijale za veća ulaganja? Ako da, u kojem
smjeru?
4. Po pitanju periferije, koji bi bili eventualni planovi koji bi pomogli boljem razvitku?
5. Ima li društvo Hrvatske uistinu podvojeno mišljenje po pitanju razvitka i boljitka
Hrvatske?
6. Uzimajući u obzir sve povijesne utjecaje, kako s političke, društvene ili prirodne,
postoji li mogućnost promjene mišljenja ili mentaliteta društva u Hrvatskoj?
7. Što je potrebno (po vašem mišljenju) u današnjem dobu, godina 2022., za poticanje
modernizacije u državi?
8. Što je istaknula svaka modernizacija svojim planom?
9. Zašto je iseljeništvo toliko na meti vlasti?
10. Slažete li se s autorovim shemama tri modernizacije?