UNIBL

Filološki fakultet

Srpski jezik i književnost

Seminarski rad iz Književne morfologije

Odnos ljudi i robota kroz krizu identiteta u Pekićevoj Atlantidi

Student: Đorđe Đurđević Mentor: dr Igor Simanović

Banja Luka, 2019

 Uvod

Atlantida je Pekićevo drugo djelo u njegovoj trilogiji u koju spadaju „Besnilo“, „Atlantida“ i
„1999“. Sva tri romana uslovno se mogu smatrati jednom cjelinom, ali ipak su svojim
sadrzajem nezavisni jedan od drugog i to je ono što ih sa jedne strane čini samostalnim, a sa
druge a sa druge strane dijelom trilogije.
Tema kojom ću se baviti u ovom seminarskom radu jeste odnos ljudi u robota kroz krizu
identita, koja se najbolje ispoljava kroz dva lika, Džona Karvera i Džona Houlanda. Međutim,
između ljudi i robota nema nikakve razlike. Oni djeluju istovjetno, ponašaju se istovjetno.
Ipak, njihova unutrašnjost je ono što ih čini drugačijima. Kriza identiteta uslovljava da se ovi
junaci osjećaju usamljeno u svom ili pak tuđem svijetu, kao da ne pripadaju tu, u suštini, oni
se osjećaju kao stranci.
Radi boljeg pregleda svih ovih odnosa, koje karakterišu ovu skupinu, o kojoj pričam, najbolje
bi bilo upotrijebiti termin stranost, kako zbog njegove prednosti nad ostalim terminima, tako i
zbog njegove definisanosti i utvrđenosti (Uvod u fenomenu stranosti u knjizi Odmrzavanje
jezika profesora Mladena Šukala).
 Odnos ljudi i robota kroz krizu identiteta

Pekićeve hipoteze su u suštini da su Atlantiđani pravi ljudi, od krvi i mesa, koji su greškom
nazivani viši ljudi, ali su oni jedini istinski pravi ljudi, dok svi ostali koji nisu Atlantiđani su
napravljeni, programirani, roboti. Jedina razlika između robota i ljudi je u tome što roboti
nemaju dušu. Postavlja se onda pitanje, šta je duša. U suštini duša je sposobnost izbora. Svako
ponašanje robota je ponašanje po unaprijed napisanom programu, a svako ponašanje ljudi, tj.
Atlantiđana je rezultat slobodnog izbora. Tu je glavni problem. Sam čin ne daje odgovor na
pitanje da li ga je počinio robot ili čovjek, zato što se ne zna da li je posljedica programa ili
slobodne volje. Tako „Atlantida“, u svom vrhuncu, krije potpuno poništavanje razlika između
robota i ljudi, između automatizma i izbora, jer istorija u Atlantidi svojim ponavljanjem
obesmišljava individualizam. Ne postoji nijedna ljudska ili robotska reakcija koja se
hiljadama godina istorije unazad već nije dogodila, i presudna nova bitka koja će se desiti je
samo novi početak.

Prva moć koja je data Atlantiđanima, jeste moć da ispričaju istoriju čovječanstva, pa ako je
istorija robotska, priča ostaje atlantiđanska. Pošto je robotski svijet opisan i definisan kao
negativan princip, oni koji su ga tako definisali, dopuštaju sebi da rade ono što žele, dakle, da
vrše moć. Karver/Houland će reći: „Hoću objašnjenje. Prvo među njima je kako možeš sjediti
ovdje, pušiti i misliti na piće, dok tu ispod tebe, sijeku jednom čovjeku glavu?“, dok će mu
Kortazar na to odgovoriti: „Alden nije čovjek Houlande“.

Ostvarivši moć da imenuju, opisuju, Atlantiđani žele i moć da svoju istinu, svoje pripovjedače
autorizuju. Oni koji su nekad bili skitnice, vračevi, vještice, jednom riječju ekscentrici,
postaju sada profesori fakulteta, glavni ljudi vladinih institucija i naravno, predsjednici
države. U toj igri osvajanja moći između dvije isključive grupe, glavni junak Džon
Karver/Houland ima vrlo specifičnu poziciju u romanu. On je jedini junak koji nije
koherentan, odnosno junak koji od početka do kraja romana nema stabilan identitet. Njegov
fluidni identitet signalizira i njegovo dvostruko prezime Karver/Houland.

Povremeno odbacivanje jednog od dva prezimena, uvijek je znak prerušavanja, a ne

formiranja jedinstvenog subjekta. Da bi izgradio identitet, pojedinac svoja, lična sjećanja
uklapa u grupno, društveno prihvatljivo pamćenje. Karverov problem sa identitetom
posljedica je upravo nepodudaranja između ličnog i grupnog pamćenja. Njegova individualna
sjećanja nisu saobražena okolini, te je taj svijet na ivici da njegovo ponašanje patologizira. Po
principu reciprociteta, i on taj svet doživljava kao tuđi, neprirodan, pa se to osjećanje
tendeciozno ponavlja u romanu. Pekić će za Karvera/Houlanda reći sljedeće:“ Zavlačio se u
divljinu kao u majčinu utrobu da se očisti, iscijedi iz sebe otrovne sokove tuđeg svijeta u
kome je sa gađenjem apatrida živio“. S obzirom na to da njegovo pamćenje ne može da se
ostvari kroz grupu, on ne može da ostvari kontinuitet i cjelovitost svoje ličnosti. Drugim
riječima, on ne zna ko je. Ugroženi identitet zbog toga mora da traga za svojim porijeklom, pa
se kao način da se identitet ponovo uspostavi aktivira koncept srodstva. Kada u toj potrazi,
glavni junak otkrije da sa Karverima nije u biološkom srodstvu, jer u emotivnom nikad nije ni
bio, njegov identitet treba da se ostvari kroz novog oca. Međutim, na ovom mjestu dešava se
pomjeranje u okvirima jednog ustaljenog poretka. Kada Karver/Houland sazna da nije sin
svoga oca, on ne traga za svojim pravim, biološkim ocem. Ovo naizgled nemotivisano mjesto
u romanu dobija vrlo brzo svoje razrješenje u novoostvarenoj otac-sin relaciji, između
Karvera i Povhatana. Biološki koncept srodstva supstituiše se na taj način simboličkim.
Kolektivna memorija koju mu ubrizgava Povhatan trebalo bi da postane i njegova
individualna memorija, koja će nužno da dovede do jedinstva rasutih dijelova njegove ličnosti
i izvrši inicijaciju u novu zajednicu. Međutim, ono što se događa jeste nova kriza u okviru
jedne ličnosti, ali i u srcu jedne zajednice. Glavni junak uviđa paradoksalnu sličnost svjetova
koji su predstavljeni kao vrijednosno nespojivi principi. Njegov protest protiv atlantiđanskih
varvarskih ubijanja sugeriše da on ne može olako da prihvati cijenu svog novog, povlaštenog
statusa, čime dovodi u pitanje i konstituisanje novog poretka. U okviru alternativne istorije
čovječanstva odvija se alternativna istorija pojedinca, kao onog koji ne želi tako lako da se
uključi u novi kolektivno- simbolički kod.
Karver/Houland pokušava da razbije ustaljeni poredak i zauzme distancu prema ponuđenim
perspektivama. On kaže sljedeće: „Baš me briga za Atlantiđane! Baš me briga za robote! Za
ceo svet me briga! Nisam umoran. Očajan sam. A to proći neće“. Ovo je zapravo dokaz
nemoći da se ostvari koherentan identitet kroz pripadanje, ali i signal jedne ekscentrične
perspektive. Posle saznanja o robotskom i atlantiđanskom svijetu iz priče Indijanca
Povhatana, njegova reakcija je dokaz njegovog otpora priključivanju novoj grupi. Sve ono što
pokušava, a ne uspijeva Džon Karver/Houland, ostvariće njegov antipod u romanu, Džon
Alden, čovjek fiksnog identiteta i osjećaja pripadanja. Alden će reći: „ Mislio sam o tome
kako je to biti čovek. On na primjer, iako je naučnik, nikad se nije pitao – kako je biti robot?
On se osjećao nesrećno u tuđem, robotskom svijetu. Zar se i roboti nisu mogli nesrećno
osjećati u tuđoj, ljudskoj istoriji?“ Džon Alden će na taj način, učiniti ono što nije uspio da
učini niko u romanu, sagledaće svijet izvan problematike moći. Njegovo mišljenje i
djelovanje od tog trenutka postaje djelovanje izvan centra, napuštanje homogenog principa
kao posljedice razmatranja onoga što je različito. Aldenovi zaključci o svijetu koji je u
romanu označen kao najbolji od svih mogućih svijetova, daleko su od optimizma. Njegovo
razmatranje Atlantiđana, izvan relacije mi-oni, prva je eksplicitna kritika jednog poretka, na
čiju je totalitarnu suštinu roman do tada ukazivao kroz nedosljedne pobune Karvera/
Houlanda i kroz dosljednu ironiju. Džon Alden, ipak, uspostavlja novi poredak, bez obzira na
to šta je u njemu vidio. Iz prostog razloga, jer drugog poretka nema. Stari i novi sistemi
vladavine podjednako su represivni, ili je možda represivniji onaj čija je politika borba protiv
represije. Možda i nije, možda je samo razočaranje veće.
 Zaključak

Ono što Pekić pokušava reći, a što možemo sagledati kroz našu subjektivnu realnost, da smo
u dobu pred kojim se sve više bliži period kada će „mašine“ same sebe da usavršavaju. Prema
tome, čovjek već polako gubi onaj prioritet, koji ima kao ljudsko biće i da na na neki način,
njegovo mjesto, njegovom voljom, već zauzima njegov dvojnik, njegov supstitut, njegova
mašina, i zapravo, vidimo da smo kao ljudi u jednoj defanzivi, i da smo pred neminovnošću
prihvatanja jednog takvog tehnološkog izraza, rješenja, koje nesumnjivo za savremenu
civilizaciju znači napredak, ali naravno, za humanizam i za čovjeka, potpuni kolaps.
Atlantiđani imaju moći za koje bi rekli da su natprirodne, međutim, u ovoj knjizi su to
prirodne moći. Zvučne halucinacije koje je čuo Džon Karver su u stvari bili telepatski
razgovori, oni mogu razgovarati na daljinu. Roboti žive po šablonu, isprogramirano, i kao
takvi, nemaju „natprirodne“ moći, u suštini, nemaju ljudske moći.
Roboti se slažu i sa Ničeovom koncepcijom „malih ljudi“, ljudi koji žive po šablonu, koji rade
isprogramirano, koji rade već dato. Jako se dobro vidi sa kolikom borbom, unutrašnjim
konfliktom, se bore ljudi koji zaista vide i shvataju sebe da odstupaju od šablona koji im je
dat. Ljudi koji žele da žive zaista po svojim pravilima, po svojim nahođenima, prolaze kroz
mali pakao, pakao u kojem se njihova unutrašnja borba odigrava, da oni misle da lude.
Atlantiđanin kojeg Pekić spominje, i kome se divi, jeste Isus Hrist. Isus nije bio Atlantiđanin
koji je mario samo za Atlantiđane, nego i za robote. Opisani su mnogi Atlantiđani koji su ljuti
što ih je malo, što su roboti preuzeli kontrolu. Međutim Džon Karver, koji će u jednom
trenutku postati vođa Atlantiđana, i glavni u bici koja se treba dogoditi, se ne osjeća potpuno
kao ostali Atlantiđani, kao što se ni Isus nije osjećao. On mari za to što će se desiti FBI agentu
Džonu Aldenu, koji ga lovi, on mari šta će se da se desi i Atlantiđanima i robotima. Kada
Karver kaže drugom Atlantiđaninu: „Kako da ubijem robota, njih to boli..“, ovaj će mu
uzvratiti: „Ne boli ga, on je samo programiran da ga boli. To nije prava bol koju osjećamo
mi.“, na šta će mu Karver odgovoriti: „Ali je osjećaju...“ To su momenti koji su tako
poentirali djelom, etički, moralno, filozofski, momente koje možemo svakodnevno
primijeniti. Nebitno je koliko smo inteligentni, bogati, da li smo na klasnoj ljestvici u društvu
visoko iznad nekoga. To nam ne daje pravo da zaboravimo ostale, da ih gledamo sa visine, jer
to nije moralno i nikada neće biti. Biti moralan znači biti moralno osviješten, i biti
inteligentan tako da tako dobro vladamo umom, van šablona. To ističe moralne!