SKRIPTA ZA POLAGANJE

PRAVOSUDNOG ISPITA

III dio

Privredno pravo
Upravno pravo
Radno pravo
Ustavno pravo
Organizacije uprave i pravosuđa

april, 2009. god.

 Sadržaj:

PRIVREDNO PRAVO ................................ 3. str.

UPRAVNO PRAVO ................................. 99. str.

Upravni postupak ........................................ 99. str.

Upravni spor ................................................ 135. str.

ORGANIZACIJA UPRAVE ................... 148. str.

RADNO PRAVO ...................................... 162. str.
USTAVNO PRAVO – SISTEM ................. 169. str.
ORGANIZACIJA PRAVOSUĐA ............. 179. str.

(ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA)

2
POJAM PRIVREDNOG DRUŠTVA (Šta je privredno društvo?)

Privredno društvo je pravno lice koje samostalno obavlja privrednu

djelatnost, tj. djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i vršenja usluga na
tržištu, a radi sticanja dobiti.
Svojstvo pravnog lica se propisuje zakonom. Ne može grupa ljudi svojim
osnivačkim aktom samoinicijativno odlučiti da nešto ima svojstvo pravnog lica.
Koje djelatnosti privredno društvo može obavljati određeno je
Odlukom o klasifikaciji djelatnosti . To je propis koji u suštini opredjeljuje,
ali i ograničava pravnu osobu u izboru pravne djelatnosti. Šta će subjekti
izabrati to je njihovo autonomno pravo i takva djelatnost će biti upisana i u
registar privrednih pravnih subjekata. Upis djelatnosti je bitan zato što pravna
osoba može da stupa u pravni odnos samo povodom tih djelatnosti.

PRETPOSTAVKE (USLOVI) ZA OSNIVANJE DRUŠTVA

1. da postoje osobe - osnivači koje su saglasne sa osnivanjem društva;

2. da imaju kapital;
3. da su te osobe saglasne oko izbora djelatnosti;
4. da su to osobe koje mogu osnovati društvo – ako su pravne osobe
da su upisane u registar privrednih društava, a ako su fizička lica da
imaju poslovnu sposobnost;
5. da se u skladu sa zakonom odluče (imaju namjeru) koji oblik društva
će osnovati;

KO MOŽE BITI OSNIVAČ DRUŠTVA

Osnivač društva može biti domaće i strano fizičko i pravno lice.

Fizička osoba u smislu osnivača mora biti poslovno sposobna.
Pravna osoba u smislu osnivača svoje svojstvo pravne osobe
dokazuje izvodom iz upisa u sudski registar.
Kada se radi o stranim osobama kao osnivačima (fizičke i pravne osobe),
uslovi i procedura detaljnije su regulisani Zakonom o stranim ulaganjima.

OBLICI ORGANIZOVANJA

Postoje 4 (četiri) osnovna oblika privrednih društava:

1. Društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.) – “društvo kapitala”
2. Dioničko društvo (d.d.) – “društvo kapitala”
3. Društvo sa neogranič. solidar. odgovorn. (d.n.s.o.) – “društvo osoba”
4. Komanditno društvo (k.d.) – “društvo osoba”

Osnivači sami vrše izbor oblika društva koje će osnovati.

PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST DRUŠTVA I ODGOVORNOST ZA
OBAVEZE

3
 Društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski
registar.
Prije upisa u sudski registar niko ne može nastupati u ime društva, a
lice koje postupi suprotno, odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom
svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za obaveze odgovaraju
neograničeno solidarno.
Poslovna sposobnost pravne osobe je ograničena time da društvo
može preduzimati pravne radnje i vršiti pravne poslove samo u okviru
svoje djelatnosti ili u vezi sa svojom djelatnošću. Izvan toga postoji zakonska
zabrana. Međutim, ako pravna osoba preduzima pravni posao izvan svoje
djelatnosti, taj posao nije ništav. Pravna osoba ne može se pozvati na
prekoračenje svoje poslovne sposobnosti i bila bi dužna da obavi svoje obaveze,
a ni treće lice se ne bi na to moglo pozvati, ako je znalo ili moglo znati da to
ograničenje postoji.
Poslovna sposobnost društva se prosuđuje prema njegovom
zastupniku. (Kako prosuđujemo poslovnu sposobnost društva?)

ODGOVORNOST DRUŠTVA ZA OBAVEZE

Svako društvo odgovara za svoje obaveze cjelokupnom imovinom

društva, osim kada je zakonom propisano da za obaveze društva
odgovaraju i članovi društva solidarno svojom cjelokupnom imovinom.
Od oblika društva zavisi i odgovornost članova za prava i obaveze
društva:
Svaki član d.n.s.o. i komplementar k.d. odgovara za obaveze društva
neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom.
Dioničar u d.d., vlasnik udjela u d.o.o. i komanditor u k.d. ne
odgovaraju za obaveze društva svojom imovinom, osim:
1) kada koriste društvo za postizanje ličnog cilja,
2) kada upravljaju imovinom društva kao svojom imovinom i
3) kada društvo koriste za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca.

DJELATNOST

Društvo može kao svoju djelatnost obavljati sve poslove, osim onih
koji se po zakonu ne mogu obavljati kao privredna djelatnost.
Zakonom može biti utvrđeno da se određene djelatnosti mogu obavljati
samo temeljem odobrenja nadležnog drž.organa (npr. proizvodnja naoružanja).
Društvo može početi s obavljanjem djelatnosti danom upisa u sudski
registar i kada organu nadležnom za inspekcijski nadzor dostavi
obavještenje o početku obavljanja djelatnosti i ispunjavanju uvjeta tehničke
opremljenosti, zaštite na radu, zaštite i unapređenja životne sredine i
drugih uvjeta propisanih za obavljanje te ili tih djelatnosti .
Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u
sudski registar, kao i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz

4
djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za
poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne
djelatnosti. Ako društvo protivno ovome preduzima i neke druge pravne radnje,
odnosno poslove izvan djelatnosti upisane u sudski registar, prema zakonu taj
ugovor obavezuje društvo, osim ako je treće lice znalo ili moralo znati da su takvi
poslovi izvan djelatnosti društva.

OSNIVAČKI AKT DRUŠTVA (Kako se osniva privredno društvo-Osnivački akt?)

Za osnivanje privrednog društva, zakonom je propisana stroga forma.

Privredno društvo se osniva osnivačkim aktom.
Ako ga osniva jedna osoba, osnivački akt je odluka (što može biti
slučaj samo kod d.o.o. i d.d.)
Kada društvo osnivaju dvije ili više osoba, oni zaključuju ugovor i on
predstavlja osnivački akt.
Donošenje osnivačkog akta je osnov za upis u registar i on je strogo
formalan akt. Po ZPD, osnivački akt mora biti u pisanom obliku i sa
potpisima ovjerenim u skladu sa zakonom.
Prema Zakonu o notarima osnivačke akte privrednih društava sačinjavaju i
obrađuju notari, pa osnivački akt ima karakter notarske isprave . Pored
osnivačkog akta, notar je ovlašten da sačini i nacrt statuta privrednog društva .
Nedostatak ovjerenog potpisa čini osnivački akt ništavim.
Obavezan sadržaj osnivačkog akta su:
1. podaci o osnivačima,
2. izbor oblika društva u kojem se organiziraju,
3. firma i sjedište,
4. djelatnost koju će vršiti privredno društvo,
5. kapital koji osnivači unose u društvo i njegova struktura,
Ako društvo osniva jedno lice, dovoljno je da se unesu podaci šta čini
osnovni kapital i koliko iznosi. Ako društvo osniva više lica, pored
navedenog, unosi se i šta ta lica unose kao kapital i zavisno od te
vrijednosti određuje se njihov udio u društvu, koji se može izraziti u
razlomcima ili procentima.
Kod d.n.s.o udjeli su jednaki, a kod k.d. i d.o.o. udjeli ne moraju biti
jednaki. Kod d.d. vrijednost unesenog kapitala izražava se brojem dionica
čija nominalna vrijednost ne može biti niža od 10 KM, a koliko će koji
osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji je unio u društvo.
6. ime osobe koja ga zastupa (ako je moguće),
7. osobu koju ovlašćuju da podnese prijavu za upis u registar i
8. podatke o načinu na koji će se formirati troškovi ako dođe do
neuspjeha formiranja društva.

Ovo su bitni sastojci osnivačkog akta , a mogu se urediti i neka druga

pitanja u skladu sa zakonom.
Sve što nije uređeno osnivačkim aktom, uređuje se statutom.

5
 Statut je akt koji se ne mora priložiti prilikom podnošenja prijave za upis
osnivanja. Dakle, može se priložiti i nakon osnivanja. Ako je statutom propisano
da će društvo imati podružnice, a to nije bilo utvrđenoo u osnivačkom aktu, onda
će društvo morati podnijeti prijavu da se upišu I podružnice.

SJEDIŠTE I PODRUŽNICE DRUŠTVA (Unutrašnja organizacija društva?)

Sjedište društva je mjesto koje je kao sjedište upisano u sudski

registar. Sjedište se utvrđuje osnivačkim aktom ili statutom.
Društvo može imati podružnice izvan mjesta sjedišta društva.
Podružnice su organizacione jedinice društva koje obavljaju sve ili
neke od djelatnosti društva, ali izvan njegovog sjedišta.
Podružnica u pravnom prometu nastupa, odnosno stječe prava i
obaveze u ime i za račun društva.
Kada društvo ima podružnice, dužno je da o tome podnese prijavu
kod suda registra kod kojeg je upisano i samo društvo. Sud sjedišta će o
upisu podružnice obavijesti sud registra na čijoj teritoriji se podružnica nalazi
(najlakši način je da mu dostavi prijepis rješenja o registraciji).
Lice koje bude ovlašteno da preduzima pravne poslove i radnje u
podružnici upisuje se u registar.

FIRMA DRUŠTVA

Firma je ime pod kojim društvo posluje i koja je upisana u registar.

Društvo je dužno u svom poslovanju (korenspodenciji) koristi tu
firmu. Ona mora biti napisana na jednom od jezika koji su u službenoj
upotrebi u FBiH.
Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva.
Firma društva mora sadržavati oznaku oblika društva (“d.n.s.o.”, “k.d.”,
“d.o.o.” i “d.d.”), a uz to, d.n.s.o. mora sadržavati prezime najmanje jednog
člana, uz oznaku da ih ima više , dok firma k.d. mora sadržavati prezime
najmanje jednog komplementara, a ne smije sadržavati imena komanditora.
Firma može sadržavati dodatne sastojke koji bliže označavaju društvo i
njegovo sjedište.
Društvo može koristiti skraćenu firmu, koja mora sadržavati oznake po
kojim se razlikuje od drugih firmi i oznaku oblika društva.
Firma društva mora se jasno razlikovati od firme drugih društava .
Dva pravna lica ne mogu kod istog registra biti upisani sa istom firmom
ako obavljaju istu ili sličnu djelatnost (načelo isključivosti firme).
Registarski sud na ovo pazi po službenoj dužnosti i odbiće upis u registar
društava firme koja se jasno ne razlikuje od već registrovanih firmi u Federaciji.
Registarski sud je obavezan, na traženje podnosioca prijave, omogućiti
mu uvid u registar i pomoći mu u izboru firme.
Firma i skraćena firma upisuju se u registar društava. Po Zakonu o
registraciji poslovnih subjekata u FBIH, na prijavi se označava i čas kada je

6
prijava primljena upravo zbog određivanja firme (ukoliko više osoba podnese
zahtjev za istu firmu – važi pravo prvenstva).
Firma ne smije sadržavati:
1. riječi i oznake koji su protivni zakonu;
2. zaštićene robne ili uslužne znakove drugih pravnih i fizičkih lica;
3. službene simbole i znakove;
4. nazive ili znakove stranih država ili međunarodnih organizacija;
5. riječi i oznake koji bi mogli stvoriti zabunu u pogledu vrste i obima
poslovanja ili dovesti do zamjene s firmom ili znakom drugog društva ili
povrijediti prava drugih lica.
Firma se ne može prenositi, niti može biti predmet prometa, i može
se prenositi na drugog samo zajedno sa društvom.

ZASTUPANJE

Društvo zastupa uprava društva.

Uprava rukovodi društvom, organizuje rad, rukovodi poslovanjem,
zastupa i predstavlja društvo, te odgovara za zakonitost njegovog
poslovanja. Upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva,
u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva.
Lica ovlaštena za zastupanje upisuju se u sudski registar.
Društvo mogu zastupati i druga lica određena osnivačkim aktom ili
statutom, u skladu sa zakonom.
Poslovna sposobnost društva prosuđuje se prema njegovom
zastupniku.
Zastupnik je dakle osoba koja je kao takva određena osnivačkim
aktom ili statutom, koja je upisana u registar i kojoj na osnovu zakona,
statuta ili općeg akta pripadaju prava zastupnika.
Ovlaštenja zastupnika su:
1) da zastupa/predstavlja pravnu osobu pred sudovima i državnim organima,
2) da obavlja pravne poslove i radnje i druge poslove povjerene zakonom.

Za obaveze koje preuzme zastupnik društva (lice ovlašteno za zastupanje)

odgovara društvo. Ukoliko dođe do prekoračenja ovlaštenja, društvo će
odgovarati za preuzete obaveze, ukoliko treće lice nije znalo niti je moglo znati
(ako je bilo savjesno) da je zastupnik prekoračio svoja ovlaštenja.
Ovlaštenja zastupnika za preduzimanje nekih radnji može se ograničiti
osnivačkim aktom ili statutom na način da određene pravne poslove ili pravne
radnje može preduzeti na osnovu odobrenja ili uz saglasnost organa upravljanja.
Ako takvo ograničenje postoji, ono mora biti upisano u registar.
Ko je zastupnik pravne osobe može se utvrditi iz registra . On kod suda
mora imati deponovan svoj potpis. To znači da njegov potpis mora biti ovjeren u
skladu sa zakonom. Svako ko ima pravni interes može uvidom u registar utvrditi
da li se radi o zakonskom zastupniku.
Pored zastupnika, društvo može imati i druge ovlaštene osobe:
a) punomoćnike i b) prokuriste.

7
 a) Punomoćnik je osoba na koju zastupnik prenosi neko od svojih
ovlaštenja. Punomoćnik mora imati izričito ovlaštenje kada se radi o
preduzimanju nekih pravnih radnji (promet nekretnina, povlačenje/
priznanje tužbe). Kako se punomoć može dati neograničenom broju lica to
se ona ne upisuje u sudski registar.
b) Prokuristi su osobe koje preduzimaju pravne radnje iz djelatnosti
društva. Prokura je pismeno ovlaštenje za preduzimanje svih pravnih
radnji i poslova u ime i za račun društva, osim prenosa i opterećenja
nekretnina, ako ovlaštenje za to nije posebno i izričito navedeno.
Prokura se može dati samo fizičkoj osobi , a ne i pravnom licu.
Ovlaštenje prokuriste za preduzimanje određenih pravnih radnji
mora biti upisano u sudski registar . Prokuristi mogu biti i osobe izvan
pravnog lica (ne mora biti zaposlenik ) i njihov potpis se također deponuje
kod suda. Prokurist ne može svoja ovlaštenja prenijeti na drugo lice.
Prokura može biti:
- zajednička - koja je data za nekoliko lica da postupaju zajednički . Ta
zajednička prokura obavezuje prokuriste da moraju biti saglasni o
preduzimanju neke pravne radnje, a osoba s kojom su zaključili pravni
posao privilegovana je, jer se smatra da je izvršenje učinjeno jednom
prokuristi zapravo učinjeno svima.
- posebna - pretpostavlja se da se uvijek radi o jednom licu, iako može biti
data više lica (svakom od njih posebno).
Prokura se može i opozvati, a u svakom slučaju prestaje kada prestane
postojati i pravna osoba, tj. privredno društvo , kao i u postupku stečaja, i
to danom otvaranja stečaja.

POSLOVNA TAJNA I ZABRANA KONKURENCIJE

Poslovnom tajnom smatraju se informacije o poslovanju za koje je

očito da bi prouzrokovale značajnu štetu društvu ako bi došle u posjed
trećeg lica bez saglasnosti društva.
Nadležni organ društva¸je dužan pismenim aktom odrediti informacije koje
imaju karakter poslovne tajne i lica odgovorna za njihovo korištenje i zaštitu.

Zabrana konkurencije
Član d.n.s.o., komplementar u k.d., vlasnik udjela i član uprave u
d.o.o., član nadzornog odbora i uprave u d.d., te prokurist, ne smiju u tom
svojstvu ili kao zaposleni u drugom društvu i kao samostalni poduzetnik
sudjelovati u djelatnosti koja je ili bi mogla biti u konkurentnom odnosu s
djelatnošću prvog društva.
Osnivačkim aktom ili statutom društva može se odrediti trajanje zabrane i
nakon prestanka svojstva iz stava 1. ovog zakona, a najduže dvije godine.
Društvo može od lica koje prekrši zabranu konkurencije tražiti naknadu
štete i ustupanje zaključenih poslova, ili prenos ostvarene koristi ili prava iz
zaključenih poslova, u roku od tri mjeseca od saznanja za prekršaj, a najkasnije
pet godina od učinjenog prekršaja zabrane konkurencije.

8
OSNOVNI KAPITAL I ULOZI

Temeljni kapital je onaj kapital koji osnivači unose u društvo prilikom

njegovog osnivanja i koji se navodi u aktima društva.
Za neke oblike društva zakonom je propisan najniži iznos temeljnog
kapitala koji su članovi društva dužni unijeti u društvo (d.o.o. = 2.000 KM i
d.d. = 50.000 KM). U d.n.o. i k.d. osnivači mogu unijeti kapitala koliko hoće.
Temeljni kapital se može povisiti i sniziti . Kod društava gdje je
zakonom propisan najniži iznos kapitala ( d.o.o. = 2.000 KM i d.d. = 50.000
KM), osnovni kapital se ne može sniziti ispod te granice, a kod ostalih
(d.n.s.o i k.d.), kapital se ne može snižavati ispod iznosa fonda rezervi koje
društvo mora osigurati prilikom osnivanja. Promjena se upisuje u registar i
objavljuje u službenim novinama i sredstvima informisanja, uz garanciju
povjeriocima da snižavanje temeljnog kapitala neće utjecati na ispunjavanje
obaveza društva prema njima.
Kao temeljni kapital u društvo se mogu unositi: novac, stvari i prava.
Kod d.n.s.o. kao ulog se mogu unijeti i izvršene usluge.
Zavisno od oblika društva, vrlo je bitno da se izvrši procjena stvari i
prava koja se unose u osnovni kapital društva, što znači da se njihova
vrijednost izražava u novcu. Procjena stvari u pravilu pripada samim
osnivačima, što znači da oni sami mogu da procjene vrijednost stvari i prava, a
ako to ne mogu, vrši se vještačenje, odnosno sud će u vanparničnom postupku
izvršiti procjenu. Zakonom nije definisano koja su to prava koja se unose u
društvo, ali bi to svakako morala biti prava koja su procjenjiva npr. patent.
Procjena stvari i prava je vrlo bitna radi utvrđivanja ukupne vrijednosti
kapitala i udjela pojedinih osnivača. Udio osnivača se izražava u razlomcima ili u
procentima, I kao takav se upisuje u registar.
Kod d.o.o., d.d. i k.d. udjeli članova društva ne moraju biti jednaki, a
kod d.n.s.o moraju.
Kod k.d. udjeli komanditora i komplementara ne moraju biti jednaki,
ali je različita i odgovornost (komanditori odgovaraju samo do visine svog
udjela, a komplementari cijelom svojom imovinom) .
Kod d.d. udio članova društva u kapitalu društva se izražava u broju
dionica, a koliko će koji osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji
je unio u društvo. Broj dionica određuje se na osnovu njihove nominalne
vrijednosti, a kolika će biti nominalna vrijednost dionice utvrđuje se osnivačkim
aktom, s tim da ne može biti ispod iznosa propisanog zakonom (10 KM).
Svi udjeli su u prometu, osnivači njima mogu raspolagati.
Kada osnivač unese imovinu u društvo, ona postaje vlasništvo
društva. On može raspolagati samo svojim udjelom, a ne imovinom koju je
unio u društvo.
Promet se ne može vršiti kada postoji pravo preče kupovine. Kod
d.o.o. član društva je dužan prvo ponuditi ostale članove društva da oni
izvrše otkup njegovog dijela. Ako ih ne ponudi u skladu sa zakonom, ostali
osnivači mogu tražiti da se ugovor kojim je udio prodat trećem licu poništi.

9
 U prvoj godini od osnivanja d.o.o., osnivač ne može pristupiti prodaji svog
udjela, a kod d.d. se to može propisati statutom.
Po Zakonu o izvršnom postupku (ZIP), udio osobe u društvu može biti
predmet pljenidbe i prodaje za obaveze te osobe, a ne društva. Kod prodaje
udjela ostali članovi imaju pravo preče kupnje, a od imovine koja ostane nakon
podmirenja povjerilaca i obaveza ostatak se raspodjeljuje među članovima
srazmjesno njihovim udjelima.
Udio u društvu može se nasljeđivati, a ako je osnivač pravna osoba,
pravni sljednik preuzima taj udio. Nasljednici se po pravosnažnosti rješenja o
nasljeđivanju izjašnjavaju da li će postati članom društva ili će tražiti samo isplatu
svog udjela. Ostali članovi društva će odlučiti da li će izmjeniti osnivački akt ili će
društvo prestati.
Kada je osnivač društva pravna osoba, pa u toj osobi nastupe određene
statusne promjene, onda na njeno mjesto stupa pravni sljednik.
Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu.
Pristup pretpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima
društva. Kod d.o.o. dovoljna je pismena izjava o pristupanju društvu koju
su prihvatili ostali osnivači.

Prava (pravni položaj) članova društva

1. pravo na upravljanje, - u D.D. i D.O.O. ostvaruje se kroz skupštinu
društva, a kod D.N.S.O. i K.D. o upravljanju se odlučuje konsezusom.
2. pravo na ostvarenu dobit društva - članovi društva imaju pravo da
sudjeluju u raspodjeli dobiti iz poslovanja društva, kada se za to stvore
zakonski uslovi, ali oni također snose i rizik gubitka u poslovanju,
3. pravo raspolaganja svojim udjelom/imovinom, - ovo pravo vrijedi za
života, ograničeno je zakonom, a na odgovarajući način može se urediti i
osnivačkim aktom. Nasljednicima člana društva, fizičkog lica, ne može se
ograničiti pravo na imovinu koju je ovaj unio u društvo.
Dioničari bez ograničenja mogu stavljati u promet dionice.
Članovi D.O.O. ograničeni su u raspolaganju svojim udjelima pravom
preče kupnje ostalih članova društva. Ovo se pravo ne može ograničiti
osnivačkim aktom ili statutom. (način ostvarivanja ovog prava regulisan je
ZPD-om /slično kao u ZPN/ – “pismena ponuda, ako nema odgovora ili se
ne prihvati, ide prodaja, ali ne po povoljnijim uslovima, u suprotnom postoji
pravo na tužbu za poništenje ugovora, uz polaganje iznosa kao dokaz
ozbiljnosti”)
4. pravo istupanja iz društva.

POVEZANA DRUŠTVA

Povezana društva su:

1. vladajuće i zavisno društvo; 
2. društva sa uzajamnim učešćem; 
3. holding; 
4. koncern.

10
Vladajuće i zavisno društvo

Ako jedno društvo ima većinsko učešće u osnovnom kapitalu

drugog društva ili ako na osnovu ugovora zaključenog sa drugim društvom
ima pravo da imenuje većinu članova nadzornog odbora tog drugog
društva, odnosno ima većinu glasova u skupštini, to se društvo smatra
vladajućim. 
Vladajuće društvo sa većinskim učešćem u osnovnom kapitalu je društvo
koje, neposredno ili posredno, preko drugog društva, na osnovu više od 50%
učešća u osnovnom kapitalu drugog društva ima više od 50% glasova u skupštini
zavisnog društva („vladajuće je po sili kapitala“!).  
Ovo drugo društvo je zavisno društvo. Ono ne može ravnopravno
odlučivati o vođenju poslovne politike, niti o drugim pitanjima koja se odnose na
poslovanje, promjenu oblika itd.
Zavisno društvo može u vladajućem društvu pribaviti dionice i udjele i
ostvariti svoje pravo glasa na osnovu dionica i udjela kojima već raspolaže, u
skladu sa odredbama ZPD-a o društvu sa uzajamnim učešćem.

Društva sa uzajamnim učešćem: Društva sa uzajamnim učešćem u osnovnom

kapitalu su povezana društva kod kojih svako društvo ima učešće u osnovnom
kapitalu drugog društva.

Holding: On se osniva u cilju vođenja zajedničkog poslovanja. Ako se vladajuće

i jedno ili više zavisnih društava, na osnovu zaključenog ugovora o vođenju
poslova, objedine jedinstvenim vođenjem poslova od strane vladajućeg društva,
ona čine holding, a pojedinačna društva su društva holdinga.

Koncern: Ako vladajuće društvo, na osnovu zaključenog ugovora o vođenju

poslova, pored jedinstvenog vođenja poslova zavisnih društava, obavlja i druge
djelatnosti, ona čine koncern, a pojedinačna društva su društva koncerna.

Poslovno udruženje: Poslovno udruženje mogu osnovati dva ili više društava,
radi unapređenja sopstvenog privređivanja i usklađivanja svoje djelatnosti.  Ono
se ne osniva radi sticanja dobiti.  Poslovno udruženje je pravno lice i upisuje se u
registar društava, a oznaka "poslovno udruženje" navodi se u firmi.  Poslovno
udruženje istupa u pravnom prometu u svoje ime i za račun svojih članova ili u
ime i za račun svojih članova. Za obaveze preuzete u pravnom prometu poslovno
udruženje odgovara svojom imovinom, a članovi odgovaraju na način određen
ugovorom o osnivanju, odnosno ugovorom s trećim licem.  
Društva se mogu povezivati ugovorom i u druge oblike povezivanja
(konzorcij, franšizing, zajednica društava, poslovna unija, poslovni sistem, pul i dr.).

ORGANI UPRAVLJANJA

1. Društva imaju skupštinu (d.d. i d.o.o.):

a. kod d.d. - skupštinu čine svi dioničari,

11
 b. kod d.o.o. - skupštinu čine svi vlasnici udjela, od kojeg broja zavisi
i broj glasova. Ukupan broj glasova u d.o.o. iznosi 100.
Kod d.n.s.o. - svi članovi društva zajednički odlučuju, a postoji
mogućnost da se upravljanje i odlučivanje prenese na jednu osobu.
Kod k.d. - poslovima upravljaju samo komplementari.

2. Društva imaju upravu kao izvršni organ koju čine zastupnik i nekoliko
direktora, koji su odgovorni za poslovnu politiku društva.
3. Nadzorni odbor obavezno mora imati d.d. , a d.o.o. samo ako ima više
od 10 osnivača ili kapital viši od 1.000.000 KM i dva člana.
4. D.D. mora imati i odbor za reviziju.

STATUSNE PROMJENE DRUŠTVA

Pod statusnim promjenama društva podrazumjevamo: spajanje,

pripajanje, podjelu i promjenu oblika društva.
 Dva ili više društava mogu se spojiti u jedno, osnivanjem novog
društva, tako što prenose imovinu i obaveze u novo društvo, bez
provođenja postupka likvidacije. To novo društvo postaje njihov pravni
sljednik.
 Društvo se može pripojiti drugom društvu prenosom imovine i
obaveza, bez provođenja postupka likvidacije. To drugo društvo postaje
njegov pravni sljednik.
 Društvo se može podijeliti na dva ili više društava prenosom imovine i
obaveza bez provođenja postupka likvidacije. Ta nova društva postaju
njegovi pravni sljednici, solidarno odgovorni za njegove obaveze. Ta
podjela može se izvršiti na jedan od slijedećih načina:
a) pripajanjem, kada društvo koje se dijeli prenese ukupnu imovinu i
obaveze na dva ili više postojećih društava, ili
b) osnivanjem novih društava, kada društvo koje se dijeli prenese ukupnu
imovinu i obaveze na dva ili više novih društava.

U slučajevima spajanja, pripajanja ili podjele društva, dioničari ili vlasnici

udjela spojenog, pripojenog ili podijeljenog društva dobijaju dionice (udjele)
društva sljednika, uz mogućnost isplate u novcu do 10% ukupne nominalne
vrijednosti dionica (udjela) koje društva sljednici emituju po tom osnovu.
Otvoreno d.d. može se podijeliti pripajanjem sa dva ili više
postojećih otvorenih d.d. ili podjelom na dva ili više novih otvorenih d.d.  
Svako društvo, isključujući d.n.s.o. i otvoreno d.d., može promijeniti
oblik.

Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli i promjeni oblika društva

Odluku o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika društva, u

d.n.s.o. i k.d. donose članovi društva, a u d.o.o. i d.d. takvu odluku donosi

12
skupština društva, na način utvrđen osnivačkim aktom ili statutom, u skladu sa
zakonom.
U postupku spajanja, istovjetnu odluku moraju donijeti sva društva koja se
spajaju, a u postupku pripajanja, istovjetnu odluku moraju donijeti društvo koje se
pripaja i društvo kojem se ono pripaja.

Plan reorganizacije
Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika donosi se na
osnovu plana reorganizacije, koji uprava i nadzorni odbor ili drugi organ svakog
društva učesnika, ovlašten osnivačkim aktom ili statutom, moraju pripremiti i o
njemu obavijestiti dioničare, odnosno članove društva i povjerioce društva
najmanje 30 dana prije datuma odlučivanja. Odluku o namjeravanoj
reorganizaciji društvo je dužno objaviti u sredstvima javnog informisanja.
Plan reorganizacije obavezno sadrži:
1. oblik, firmu i sjedište društava učesnika i društava sljednika;
2. vlasnička prava dioničara ili članova društava prethodnika u društvu
sljedniku;
3. opis, procjenu i raspodjelu imovine i obaveza društava prethodnika, koji se
prenose na društvo sljednika, sa izvještajem revizora;
4. datum od kojeg će vlasnici dionica ili udjela društva sljednika moći
učestvovati u dobiti i uslove koje utiču na to pravo;
5. datum od kojeg će se poslovi društva prethodnika računovodstveno
iskazivati za društvo sljednika.
U slučaju podjele društva, uz navedene elemente, plan reorganizacije
obavezno sadrži i sljedeće dodatne elemente:
1. omjer zamjene prava;
2. uslove alokacije dionica ili udjela i iznos isplata u novcu;
3. prava u društvima sljednicima koja pripadaju vlasnicima dionica ili udjela
podijeljenog društva koji su sadržavali posebna prava, kao i vlasnicima
drugih vrijednosnih papira podijeljenog društva; i
4. opis i alokaciju imovine i obaveza koji se prenose na svako društvo
sljednika.
Plan reorganizacije obavezno sadrži pismeni izvještaj revizora o
računovodstvenim iskazima društava učesnika, koji uključuje i:
1. naznaku metoda korištenih u utrđivanju omjera zamjene;
2. mišljenje revizora da li je primijenjen odgovarajući metod, naznaku
vrijednosti do kojih bi se došlo korištenjem drugih metoda i mišljenje o
relativnom značaju svakog od metoda u utvrđivanju omjera zamjene;
3. opis problema vrednovanja sa kojim se revizor suočio, ako jeste.

Članovi uprave društva i druga lica koja su pripremila plan reorganizacije i

revizori koji su izvršili pregled i dali mišljenje za društva učesnike, odgovorni su
neograničeno solidarno društvima učesnicima i njihovim dioničarima ili članovima
za štetu, ako u utvrđivanju omjera zamjene prava pri spajanju, pripajanju, podjeli
ili promjeni oblika društva nisu postupali po pravilima struke.

13
REGISTAR PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Postupak upisa uređen je Zakonom o registr. poslovnih subjekata u FBIH.

ZPD je propisao obavezu društva da prijavu za upis društva podnese
u roku od 15 dana od dana završenog postupka osnivanja, a utvrđena je i
obaveza suda da u roku od 15 dana od dana uredno podnesene prijave
izvrši upis. Rješenje o upisu podataka u registar društava po službenoj dužnosti
se objavljuje u "Sl. novinama FBiH" i u drugom štampanom javnom glasilu.
Danom upisa u registar stiče se pravna i poslovna sposobnost
pravnog subjekta, a pravni efekti upisa prema trećim osobama nastupaju
16. dana od dana objavljivanja rješenja o upisu u Službenim novinama.
Pravni efekti za treća lica mogu nastupiti i prije ako je društvo na koje se upis
odnosi dokazalo da je treća osoba znala ili je mogla znati za podatke i isprave
koje su predate u registar. Teret dokazivanja ove činjenice je na društvu.
Prijavu za upis može podnijeti samo lice određeno osnivačkim aktom
ili statutom, odnosno zastupnik (dakle ne može npr. – advokat).
Podaci i isprave iz registra za svako društvo moraju biti dostupni
zainteresiranim licima. Ta dostupnost pretpostavlja da se vrši uvid i da se
zahtijevaju kopije uz vjerodostojnu ovjeru uz plaćanje odgovarajuće naknade
koja bi trebala biti propisana posebnim propisima.

U REGISTAR DRUŠTAVA SE UPISUJE:

I Upis osnivanja društva – kada se u registar obavezno moraju unijeti:

1) zakonom predviđeni podaci o identitetu društva, i to:
a. puna firma i, ako postoji, skraćena firma
b. oblik društva
c. djelatnost, odn. djelatnosti društva
d. sjedište društva i podružnice društva, ako se one osnivaju
e. podaci koji se odnose na zastupnika i lice koje je ovlašteno da
zastupa podružnicu (ime i prezime, adresa prebivališta, funkcija i
obim ovlaštenja zastupnika).
2) podaci o članovima, ulozima i odgovornosti za obaveze društva , i to
ime i prezime i adresa prebivališta (ili firma i adresa sjedišta) članova
d.n.o., k.d. i d.o.o.
3) podaci o osnovnom kapitalu društva, udjelima i dionicama u društvu,
i to:

a) visina ugovorenog (upisanog) i iznos uplaćenog osnovnog kapitala

d.d. i d.o.o.;
b) iznos ugovorenih (upisanih) i iznos uplaćenih uloga komanditora u
k.d. i članova d.o.o.;
c) ukupan broj udjela i visina pripadajućih udjela u osnovnom kapitalu,
iskazana procentualno, za svakog člana d.o.o.;
d) oznaka klase, broj i nominalna vrijednost dionica d.d., po klasama.

14
II Upisi promjena društva – kao što su:
a) statusne promjene (spajanje, pripajanje, podjela i promjena oblika društva)
b) sve promjene koje su značajne za pravni promet, i to ograničenje
ovlaštenja ili promjena zastupnika, promjena prokurista, brisanje naziva
firme, promjena sjedišta, promjena visine osnovnog kapitala društva i dr.

III Upisi prestanka društva

Konačni upis je upis osnivanja društva, a svi slijedeći su upisi

promjena društva.
Dok društvo traje mogu se vršiti i zabilježbe (o kojima sud ne donosi
rješenje, već zaključak).
One su obavještavajući upisi, koji trećim osobama daje informaciju o
nekim postupcima ili stanjima u pravnoj osobi.
Zabilježiti se može:
1. zabilježba postupka likvidacije ili stečaja društva, zajedno sa podacima o
likvidatoru ili stečajnom upravitelju, te datum obustavljanja postupka
likvidacije,
2. zabrana obavljanja određene djelatnosti,
3. privremene mjere itd.

Registar ne vrši zabilježbe sam. Nadležni organ koji npr. vodi postupak
stečaja dostavljaju registru rješenje o pokretanju postupka i na osnovu toga se
vrši zabilježba.
Registar obuhvata (sastoji se od):

1. registra podataka (glavna knjiga registra) – javni dio registra koji sadrži
podatke o subjektima upisa, a vodi se u elektronskom i štampanom obliku.
Glavnu knjigu registra u štampanom obliku vodi sud nadležan prema
sjedištu poslovnog subjekta, a u nju se upisuje: 1. Firma i sjedište, 2. Ime i
prezime, te prebivalište osnivača, tj. sjedište pravne osobe ako je ona
osnivač, 3. Predmet upisa, 4. Datum (dan i čas prijave), 5. ID – matični
broj, 6. Oblik (vrsta) pravnog-privrednog subjekta, 7. Obim ovlaštenja
zastupnika i prokuriste (ako ga ima), 8. Visina kapitala, 9. Djelatnost, 10.
Udio svakog osnivača u temeljnom kapitalu; i
2. registra isprava (zbirka isprava registra) – dio registra koji sadrži
isprave na osnovu kojih je izvršen upis podataka o subjektima upisa u
glavnu knjigu registra, i druge dokaze dostavljene i sastavljene u postupku
upisa u registar, kao i odluke donesene u postupku upisa u registar.

Registar je javna knjiga, za koju važe slijedeća načela:

1. načelo zakonitosti - postupak registracije se uređuje zakonima;

2. načelo oficijelnosti - registarski sud ne može odbiti prijavu za upis u
registar, ako je ona uredno podnesena i ako su priložene isprave uredne;

15
3. načelo javnosti – ono osigurava svakom ko ima pravni interes (pravni interes
se ne mora dokazivati) da izvrši uvid u podatke upisane u ispravama i zatraži
ovjerene kopije tih isprava (uz odgovarajuću naknadu);
4. načelo obaveznosti - iz njega proizlazi obaveza svakog privrednog društva
da izvrši upis u registar prije nego što počne sa svojom djelatnošću;
5. načelo istinitosti - ono polazi od toga da su svi podaci i činjenice upisane u
registar istinite, a suprotno se može dokazivati;
6. načelo formalnosti - znači da svi registracijski obrasci imaju propisanu formu
i samo se na njima može podnijeti prijava za upis;
7. načelo prvenstva- sud obavezno upis vrši onim redom kako je primio prijave;
8. načelo konstitutivnosti - upisom u registar društvo stiče pravnu i poslovnu
sposobnost, trenutkom upisa u registar faktičke činjenice postaju pravne i
time se konstituišu određena prava koja će djelovati i prema trećim osobama;
9. načelo jednoobraznosti registracije za sve poslovne subjekte - pravila i
postupak upisa je jednoobrazan za sve subjekte;

POSTUPAK UPISA U REGISTAR DRUŠTAVA

Pravila po kojima sud postupa prilikom upisa su pravila vanparničnog

postupka, propisana Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u FBIH, a ako
nešto nije uređeno ovim zakonom, supsidijarno se primjenjuju pravila Zakona o
parničnom postupku.

Podnošenje prijave za upis u sudski registar

Postupak za upis u sudski registar pokreće se pismenom prijavom

na propisanom obrascu, od strane ovlaštenog lica.
Prijavu za upis u registar društava dužno je podnijeti lice koje je po
aktima društva (osnivačkim aktom ili statutom) ovlašteno za zastupanje
društva, odnosno ovlašteno za predavanje prijave. Prijava sadrži zahtijev za
upis svih podataka ili njihovih promjena koje se obavezno upisuju u sudski
registar, a podnosi se u dovoljnom broju primjeraka za sud i svaki subjekt upisa.
Predlagač upisa je dužan da uz prijavu priloži propisane isprave
kojima se utvrđuju podaci koji se upisuju u sudski registar, kao i druge
isprave kojima se utvrđuje da su ispunjeni opći i posebni uslovi u
obavljanju djelatnosti, odn. poslova (npr. za obavljanje privatne ljekarske
prakse potrebno je prethodno pribaviti dozvolu Ministarstva zdravlja).
Prijava za upis u sudski registar podnosi se u roku od 15 dana od
dana kad su se stekli uslovi za upis, odnosno od dana završenog postupka
osnivanja, organizovanja, statusnih promjena itd.
Kad društvo prestaje sa postojanjem usljed statusne promjene predlagač
upisa je dužan da istovremeno sa podnošenjem prijave za upis osnivanja novog
društva, podnese i prijavu za brisanje društva koji prestaje da postoji.
Postupak upisa u sudski registar je hitan.
Svaki učesnik u postupku snosi svoje troškove.

16
Ispitivanje prijave

Kada zaprimi prijavu za upis u registar privrednih društava, sud prvo

ispituje da li je stvarno i mjesno nadležan za postupanje po prijavi.
Za vođenje registra stvarno nadležan je općinski sud u sjedištu
kantona koji ima privredno odjeljenje, a za konkretno društvo, mjesno je
nadležan općinski sud u sjedištu kantona na čijem području društvo ima
sjedište.
Ako sud koji primi prijavu za upis, utvrdi da nije stvarno i mjesno nadležan
za postupanje po istoj, prijavu neće odbaciti nego će se oglasiti nenadležnim i
ustupiće je nadležnom registarskom sudu. Kada može doći do promjene
nadležnog suda? Ako pravni subjekat mijenja sjedište . U tom slučaju, sud kod
kojeg je taj subjekat upisan, dostaviće nadležnom sudu prema novom sjedištu,
bez odlaganja, sve podatke i prijave koje se na njega odnose. O upisu promjene
sjedišta odlučiće sud novog sjedišta.
Sud registra po službenoj dužnosti pazi na isključivost firme. Sud će
podnosioca prijave, odmah upozoriti na situaciju ako već postoji firma sa istim
imenom i odrediti rok od 15 dana za promjenu firme. Ako podnosilac koji je
upućen da promjeni firmu to ne učini u ostavljenom roku, sud će prijavu odbiti , a
ako podnosilac otkloni ovaj nedostatak, onda će sud računati da je prijava bila
valjana od momenta podnošenja prijave za upis.
Prije donošenja rješenja o zahtijevu-prijavi za upis u sudski registar,
registarski sud po službenoj dužnosti ispituje da li su za upis ispunjeni:

1. formalni uslovi - sud ispituje: 1. da li je prijavu potpisala i podnijela

ovlaštena osoba, 2. da li su korišteni propisani obrasci, 3. da li su podnesene
odgovarajuće isprave i 4. da li te isprave imaju odgovarajući sadržaj.
2. materijalni uslovi - sud ispituje: 1. da li je zahtjev za upis u skladu sa
zakonom i 2. da li su opći akti podnosioca prijave u skladu sa zakonom (npr.
da li je ništav osnivački akt, da li su u društvo uneseni ulozi, da li su uplaćeni,
da li se radi o društvu koje se može upisati i dr.).

Ako prijava ne ispunjava navedene uslove (tj. ako prijava sadrži zahtjev
koji ne odgovara propisanim uslovima ili ako isprave koje se prilažu uz prijavu ne
sadrže sve podatke koji se upisuju u sudski registar ), sud može zaključkom
naložiti da se ovi nedostaci otklone u odgovorajućem roku (30 dana). Protiv
ovog zaključka nije dozvoljena posebna žalba.
Ako se nedostaci ne otklone u ostavljenom roku, sud će rješenjem
odbiti prijavu za upis, i to u slijedećim slučajevima:

1. zbog ništavosti osnivačkog akta;

2. kada prije podnošenja prijave za upis osnivanja društva u registar
društava nisu uplaćeni ulozi u iznosu utvrđenom osnivačkim aktom;
3. kada je djelatnost ili cilj poslovanja društva protivan zakonu ;
4. ako osnivači društva to ne mogu biti po zakonu;

17
 5. ako je osnivač većinski vlasnik u društvu koje ima nepodmirene dospjele
obaveze prema povjeriocima, odnosno nepodmirene poreze;
6. ako je osnivač ili jedan od osnivača društva član postojećeg d.n.s.o. ili
komplementar u k.d.;
7. ako je osnivač ili jedan od osnivača društva jedini član d.o.o. nad kojim je
pokrenut postupak stečaja ili likvidacije ili je protiv toga društva podignuta
tužba jednog ili više povjerilaca čija dospjela, a neizmirena potraživanja
premašuju polovinu osnovnog kapitala društva

Protiv rješenja kojim sud odbija upis u registar, stranka može uložiti žalbu.

Odlučivanje povodom zahtjeva za upis u sudski registar

O zahtjevu za upis u sudski registar u prvom stepenu odlučuje sudija

pojedinac, a u drugom stepenu vijeće sastavljeno od trojice sudija.
U postupku upisa u sudski registar sud odlučuje rješenjem ili
zaključkom.
Rješenjem se odlučuje o zahtjevu za upis (sud donosi riješenje i kada
vrši upis i kada se upis odbija), a zaključkom o pitanjima upravljanja
postupkom (npr. kada ocijeni da je podnositelju prijave potrebno naložiti da
dopuni neke podatke i sl.).
Rješenje kojim se vrši upis sud nije dužan obrazložiti, a ako odbija
zahtjev za upis obrazloženje je obavezno. Rješenje o upisu je sastavni dio
same prijave (formulara) i sudija ga samo potpisuje.
Nadležni registarski sud donosi rješenje o zahtjevu za upis u
registar, po pravilu, bez održavanja rasprave. Izuzetno, ako mu je potrebno
da razmotri neke činjenice koje su značajne za izvršenje upisa, sud može
radi izviđanja okolnosti, odrediti ročište na koje će pozvati predlagača i
druga lica kojima su poznate okolnosti koje se izviđaju. Ako nađe da ne
postoje zakonski uslovi za upis, sud će odbiti zahtjev za upis (npr. ako
registarski sud posumnja u istinitost akata) . To nije ročište kao u ZPP, radi se
samo o razjašnjenju, a ne o utvrđivanju činjenica.
Predlagač može povući prijavu za upis u sudski registar do
donošenja prvostepenog rješenja – tada registarski sud rješenjem obustavlja
postupak. Rješenje o upisu, sa uputstvom o pravnom lijeku - žalbi, u
prijepisu se dostavlja predlagaču i učesnicima na koje se rješenje odnosi.

Pravni lijekovi u postupku povodom zahjteva za upis u sudski registar

Protiv rješenja o upisu/odbijanju upisa u sudski registar može se

izjaviti žalba, dok protiv zaključka nije dozvoljena posebna žalba.
U postupku za upis u registar nije dozvoljeno vraćanje u pređašnje stanje,
nema mirovanja postupka, ne može se izjaviti revizija, ni zahtijev za obnovu post.
Protiv rješenja o upisu/odbijanju upisa u registar zainteresirano lice
može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.

18
 U slučaju žalbe nadležni registarski sud (prvostepeni sud) ispituje je
li žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Ako utvrdi
neki od ovih nedostataka, žalbu će odbaciti.
Prvostepenu odluku, registarski (prvostepeni) sud može izmjeniti i
sam u skladu sa žalbom, ako utvrdi da je žalba osnovana, a nije potrebno
provoditi dopunski postupak i ako se time ne vrijeđaju prava drugih lica
zasnovana na pobijanom rješenju.
Ako se u žalbi iznose nove činjenice, dokazi i isprave, smatraće se
da se radi o novoj prijavi!
Ukoliko nadležni registarski sud ne postupi ni na jedan od dva gore
navedena načina, dužan je spis predmeta dostaviti nadležnom drugostepenom
sudu na odlučivanje u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.

POSTUPAK BRISANJA IZ REGISTRA

Za brisanje iz registra nadležan je nadležni registarski sud u slučaju ako

se radi o neosnovanom ili neutemeljenom konačnom upisu.
Lice koje ima pravni interes može nadležnom registru podnijeti zahtjev za
brisanje neosnovanog konačnog upisa u roku od 15 dana od dana saznanja za
upis, a najkasnije 90 dana od dana objavljivanja u «Sl. novinama F BiH».

Razlozi za brisanje iz registra

Nadležni registarski sud brisaće neosnovani upis na zahtjev lica koje

ima pravni interes ili po službenoj dužnosti u slučaju da se u postupku
utvrdi:
1. da je upis izvršen bez podnošenja propisanih isprava,
2. da je nakon donošenja rješenja o upisu došlo do izmjene uslova za
registraciju, a subjekt nije u propisanom roku uskladio te uslove sa
zakonom i
3. u drugim slučajevima u kojima je prema zakonu upis bio nedopustiv ili je
naknadno postao nedopustiv.

Postupak suda po zahtjevu za brisanje

Nadležni registarski sud će obavijestiti subjekt upisa o podnesenom

zahtjevu za brisanje zajedno sa pozivom tom subjektu da se u određenom
roku izjasni o zahtjevu i/ili dostavi neophodne isprave.
Registarski sud će obavezno zakazati ročište radi utvrđivanja
odlučujućih činjenica.
Registarski sud će po ocjeni utvrđenih činjenica donijeti rješenje o brisanju
konačnog upisa ili o obustavljanju postupka, odnosno rješenje o odbijanju
zahtjeva za brisanje.
Neosnovani upis briše se nakon pravomoćnosti rješenja o brisanju
donesenom u ovom postupku.

19
 To se objavljuje u službenim novinama i na oglasnoj tabli suda, a
posebno obaviještenje se dostavlja:
1. poreznom organu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa - Upravi za
indirektno oporezivanje;
2. općini i kantonu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa;
3. statističkom uredu i privrednoj komori;
4. Fondu PIO, prema sjedištu subjekta upisa radi registracije;
5. carinskom organu nadležnom prema mjestu sjedišta subjekta upisa,
ukoliko je subjekt upisa registriran za vanjskotrgovinsko poslovanje;

Organi unutrašnjih poslova, poreska i carinska uprava, te finansijska

policija, također mogu tražiti brisanje privrednog društva iz registra u
okviru svog resora, i to iz sljedećih razloga:

a) ako su lažne isprave ili lažne informacije korištene za upis u registar,

odnosno za produženje sudske registracije, i
b) ako se subjekt registracije koristi ili je korišten za organizirani kriminal.

Osnivač brisanog subjekta upisa ne može prijaviti za registraciju novi

subjekt upisa sve dok postoje okolnosti koje su predstavljale razlog za brisanje, ili
posljedice odluka nadležnog organa koje su prethodile brisanju subjekta.

OBLICI PRIVREDNIH DRUŠTAVA

DIONIČKO DRUŠTVO (d.d.)

D.D. je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice. mogu biti:

1. otvorena i
2. zatvorena. 

Otvorena D.D. su društva čije su dionice emitovane putem javne

ponude i koja ispunjavaju jedan od slijedećih kriterija:
1) da se radi o bankama ili društvima za osiguranje, ili 
2) da imaju osnovni kapital u iznosu od najmanje 4.000.000,00 KM i
najmanje 40 dioničara. 
Pod dionicama emitovanim putem javne ponude smatraju se dionice
emitovane po Zakonu o vrijednosnim papirima.  
Otvoreno D.D. ne može ograničiti prijenos dionica trećim licima.  
Zatvoreno D.D. postaje otvoreno kada ispuni jedan od naprijed
navedenih uslova.
D.D. ne odgovara za obaveze dioničara.

OSNIVANJE DIONIČKOG DRUŠTVA

D.D. mogu osnovati jedan ili više osnivača. Osnivači su obavezno i

dioničari D.D. Ono se osniva ugovorom o osnivanju koji obavezno sadrži:

20
 1. ime i prezime i adresu prebivališta osnivača ili firmu i sjedište osnivača;
2. firmu i sjedište dioničkog društva;
3. djelatnost;
4. prava i obaveze osnivača;
5. iznos osnovnog kapitala;
6. oznaku klase, ukupan broj i nominalnu vrijednost dionica;
7. opis prava sadržanih u dionici;
8. broj dionica koji upisuje svaki osnivač;
9. postupak i rokove prodaje i banku kod koje se vrši uplata dionica;
10. opis i procjena vrijednosti uloga u stvarima i pravima;
11. način naknade troškova osnivanja;
12. posljedice neizvršavanja obaveza osnivača;
13. način rješavanja sporova između osnivača; i
14. ime i prezime lica koje predstavlja dioničko društvo u postupku osnivanja.

Ugovor o osnivanju D.D. mora biti potpisan od svih osnivača ili

njihovih punomoćnika, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom.
Kada D.D. osniva jedan osnivač, osnivački akt je odluka o osnivanju.
Prilikom osnivanja D.D., sve dionice mogu otkupiti osnivači ( simultano
osnivanje), ili određeni, ugovoreni broj dionica otkupljuju osnivači, a preostale
dionice kupuju druga lica na osnovu javnog poziva za upis i uplatu ( sukcesivno
osnivanje).
Kada se radi o simultanom osnivanju društva smatra se da je upis
dionica izvršen potpisivanjem ugovora o osnivanju od strane osnivača, a uplata
se vrši nakon što Komisija za vrijednosne papire FBiH (u daljem tekstu: Komisija)
donese rješenje kojim utvrđuje da je emisija dionica uspjela.
Kada se radi o sukcesivnom osnivanju društva, osnivači, nakon što
Komisija izda odobrenje, objavljuju javni poziv za upis i uplatu dionica. Ako sve
dionice nisu upisane u objavljenom roku, osnivači mogu naknadno upisati
preostale dionice, a ako to ne učine, smatra se da osnivanje D.D. nije uspjelo.

Osnivačka skupština

Svrha osnivačke skupštine, između ostalog, je i da se ocijeni

uspješnost otkupa dionica, odnosno usvoji izvještaj o osnivanju društva .
Naime, ako se radi o simulatnom osnivanju nikada neće biti sporno da li je
osnivanje uspjelo ili nije, jer se u ovom slučaju smatra da je društvo nastalo
potpisivanjem ugovora o osnivanju, a kod sukcesivnog osnivanja se to vidi tek na
skupštini.
Osim toga, osnivačka skupština: 1. usvaja statut, 2. bira
predsjedavajućeg skupštine, 3. imenuje članove nadzornog odbor, 4. potvrđuje
vrijednost uloga u stvarima i pravima i 5. utvrđuje broj dionica emitovanih po tom
osnovu.
Osnivači su dužni sazvati osnivačku skupštinu najkasnije 60 dana od dana
prijema rješenja Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela.

21
Upis u registar komitenata, odnosno društava

Nakon održane osnivačke skupštine, uprava D.D. dužna je podnijeti

zahtjev za upis u registar emitenata vrijednosnih papira (u daljem tekstu:
Registar emitenata) kod Komisije, najkasnije 15 dana od dana održavanja
osnivačke skupštine.
Uz ovaj zahtjev, dostavlja se:
1. zapisnik sa osnivačke skupštine,
2. dokaz o uplati ukupnog iznosa upisanih dionica po cijeni nakon emisije,
3. statut i
4. popis članova nadzornog odbora i uprave.
Na osnovu rješenja Komisije o upisu u Registar emitenata, uprava
podnosi prijavu za upis D.D. u Registar društava.

OSNOVNI KAPITAL DIONIČKOG DRUŠTVA

Osnovni kapital prilikom osnivanja

Osnovni kapital D.D. prilikom osnivanja iznosi najmanje 50.000 KM.

Nominalna vrijednost dionice ne može biti manja od 10 KM.
Nominalna vrijednost je ona vrijednost koja se dobije kada se osnovni
kapital podijeli na broj osnivača. Nominalna vrijednost se daje dionici u osnivanju
društva, a ona se kasnije tokom poslovanja može mijenjati.
Ako se osnovni kapital prilikom osnivanja D.D., osim ulozima u
novcu, obezbjeđuje i ulozima u stvarima i pravima, ukupni ulozi u novcu ne
mogu biti manji od 50.000 KM.

Povećanje osnovnog kapitala

Povećanje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke koju, na

prijedlog nadzornog odbora, donosi skupština društva dvotrećinskom
većinom zastupljenih dionica s pravom glasa, po svakoj klasi dionica.

Načini povećanja osnovnog kapitala D.D. su:

a) emitovanjem novih dionica - ono može biti i putem javne ponude ako
odlukom nije uređeno da se dionice prodaju u zatvorenoj emisiji (samo za
dioničare) i
b) povećanjem nominalne vrijednosti dionica, ali na teret rezervnog
fonda - taj se fond ne može smanjiti ispod zakonom propisanog
minimuma (fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala dioničkog
društva). D.D. može, umjesto povećanja nominalne vrijednosti postojećih
dionica, emitovati besplatne nove dionice.

22
Smanjenje osnovnog kapitala

Smanjenje osnovnog kapitala vrši se na osnovu odluke skupštine

donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa .
Odluka o smanjenju osnovnog kapitala donosi se odvojenim glasanjem za
svaku klasu dionica i objavljuje se najmanje u jednom domaćem dnevnom listu,
dva puta u roku od 30 dana od dana donošenja.
Dok se povećanje osnovnog kapitala može vršiti bez ikakvog limita,
osnovni kapital se ne može smanjiti ispod zakonom propisanog minimuma.
Smanjenje osnovnog kapitala vrši se slijedeće načine:
1. povlačenjem vlastitih dionica koje društvo drži na dan donošenja odluke
o smanjenju osnovnog kapitala, (može se vršiti na osnovu javne ponude
dioničarima za otkup dionica)
2. odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini uplaćene do dana
donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala – do iznosa nominalne
vrijednosti dionica koji nije plaćen.

Ukoliko opisane mogućnosti za smanjenje osnovnog kapitala ne postoje

ili se na taj način ne dostiže iznos smanjenja osnovnog kapitala utvrđen odlukom
o smanjenu, smanjenje osnovnog kapitala vrši se:
1. smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari, do
zakonom propisanog minimum, ili
2. otkupom i povlačenjem dionica koje drže dioničari.

Fond rezervi

D.D. je obavezno imati fond rezervi, koji se formira iz dobiti i drugih

izvora. Fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala D.D.
Fond rezervi koristi se za pokriće gubitaka i drugih nepredviđenih
troškova u poslovanju dioničkog društva.

Gubitak
Kada D.D. u polugod. ili god. obračunu iskaže gubitak u iznosu većem od
zbira trećine osnovnog kapitala i fonda rezervi, ili kada nastanu okolnosti koje
ukazuju da je vrijednost imovine dioničkog društva manja ili bi do kraja godine
mogla biti manja od iznosa obaveza, nadzorni odbor je dužan sazvati skupštinu.
Na osnovu izvještaja nadzornog odbora, koji uključuje bilans stanja i
bilans uspjeha, sa izvještajem revizije, skupština donosi odluku o nastavku
rada, prestanku ili likvidaciji D.D.

DIONICE I DIONIČARI

Dionice

Dionice D.D. su dematerijalizovane, nedjeljive i glase na ime.

23
 Dionice su neograničeno prenosive , osim u slučajevima utvrđenim
statutom D.D.
Dionica sadrži prava na učešće u:

1. upravljanju D.D. – dionica osigurava učešće dioničara u skupštini D.D;

2. raspodjeli dobiti – u skladu sa zakonom;
3. diobi imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije D.D.

Dioničar - prava dioničara

 Dioničar ima pravo učestvovati u radu i odlučivanju skupštine D.D.

 Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu. (D.D. ne
može izdavati dionice koje daju pravo na više od jednog glasa po dionici)
 Dioničar ima pravo učešća u dobiti D.D., naplatom dividende ili
sticanjem novih dionica, u skladu sa zakonom i statutom.
 Dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice
prenijeti drugom licu. Prodaja ili prenos dionica po drugom osnovu, osim
nasljeđivanja, može se isključiti ili ograničiti za određeni period. Prodaju
dionica vrši profesionalni posrednik u prometu vrijednosnih papira .
 Pravo preče kupnje - Prilikom nove emisije dionica postojeći dioničari
imaju pravo kupiti nove dionice. Pravo preče kupnje dionica može se
isključiti ili ograničiti odlukom skupštine dioničkog društva.
 Pravo uvida u isprave (u ugovor o osnivanju, bilanse stanja, bilanse
uspjeha, zapisnike skupštine i odbora za reviziju, popis osoba ovlaštenih
za zastupanje dioničkog društva).

Dionice zaposlenih
Statutom D.D. može se utvrditi mogućnost emisije posebne klase dionica
za zaposlene. Zbir nominalnih vrijednosti svih dionica za zaposlene ne može biti
veći od 5% osnovnog kapitala dioničkog društva.
Dionice za zaposlene mogu se prenositi jedino na druge zaposlene i
penzionisane radnike D.D.
Prava sadržana u dionicama za zaposlene prestaju danom smrti ili
prestanka zaposlenja kod emitenta. Kod prestanka zaposlenja, društvo će od
takvog zaposlenika otkupiti dionice po tržišnoj vrijednosti.

Prioritetne dionice
D.D. može emitovati dionice koje sadrže pravo prioritetne naplate
dividende i srazmjernog dijela ostatka imovine nakon likvidacije D.D., uz
ograničeno pravo glasa (prioritetne dionice).
Pravo glasa po osnovu prioritetnih dionica ne može se ograničiti za
slučajeve odvojenog izjašnjavanja za svaku klasu dionica.
Nominalna vrijednost prioritetnih dionica može iznositi najviše do 50%
osnovnog kapitala D.D.

24
Zamjenjive obveznice i obveznice sa pravom preče kupnje dionica
D.D. može, na osnovu odluke skupštine, emitovati obveznice koje sadrže
pravo na zamjenu za dionice D.D. (zamjenjive obveznice) ili obveznice koje
sadrže pravo preče kupnje dionica (obveznice s pravom preče kupnje).

Zabrana finansiranja kupovine dionica

D.D. ne smije davati i garantirati avanse, zajmove i kredite za prodaju
svojih dionica.

UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM

Organi D.D. su:

1. skupština,
2. nadzorni odbor,
3. uprava i
4. odbor za reviziju.

1) Skupština

Skupštinu D.D čine dioničari.

Skupština se, u pravilu, održava u mjestu sjedišta D.D.
Skupštinom, do izbora predsjednika skupštine, predsjedava prisutni
dioničar ili punomoćnik dioničara, sa najvećim brojem dionica sa pravom
glasa. 
Skupština većinom glasova, između prisutnih dioničara i
punomoćnika dioničara, bira predsjednika skupštine i dva ovjerivača
zapisnika skupštine.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora i odbora za reviziju, direktor i
drugi članovi uprave dužni su prisustvovati skupštini.
U D.D. sa jednim dioničarem ovlaštenja skupštine vrši dioničar.
Skupština se održava najmanje jednom godišnje, radi izjašnjavanja o
godišnjem izvještaju društva, koji uključuje finansijske izvještaje društva i
izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju.
Skupštinu saziva nadzorni odbor, po vlastitoj inicijativi, prijedlogu uprave ili
zahtjevu ovlaštenih dioničara, a može je sazvati ovlašteni dioničar ili grupa
dioničara u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.
Pravo odlučivanja u skupštini ima dioničar koji se na listi dioničara
kod Registra nalazio 30 dana prije datuma održavanja skupštine ili
posljednjeg radnog dana koji prethodi tom roku ako on pada u neradni dan.
Skupštini društva mogu prisustvovati dioničari ili punomoćnici dioničara,
koji su se prijavili odboru za glasanje prije početka rada skupštine u roku
utvrđenom statutom, koji ne može biti duži od tri dana prije dana određenog za
održavanje skupštine.
Način i rok prijavljivanja za prisustvo skupštini obavezno se objavljuju u
obavještenju o sazivanju skupštine.

25
Sazivanje skupštine

Obavještenje o dnevnom redu, mjestu, datumu i vremenu održavanja

skupštine, te načinu davanja punomoći i načinu glasanja na skupštini mora
biti objavljeno najmanje u jednom dnevnom listu koji se izdaje u Federaciji,
najkasnije 20 dana prije datuma određenog za zasjedanje skupštine.
Dioničar ili grupa dioničara sa najmanje 5% ukupnog broja dionica s
pravom glasa ima pravo pismeno predložiti pitanja i prijedloge odluka za
uvrštavanje na dnevni red naredne skupštine društva, u svako doba prije
objavljivanja obavještenja o održavanju skupštine, kao i izmjenu dnevnog reda i
prijedloga odluka skupštine koja je sazvana, najkasnije osam dana od dana
objavljivanja obavještenja
Zahtjev za sazivanje skupštine može podnijeti:
1. dioničar ili grupa dioničara sa više od 10% ukupnog broja dionica s
pravom glasa;
2. član nadzornog odbora;
3. odbor za reviziju.
Ukoliko nadzorni odbor, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva,
ne objavi obavještenje o sazivanju skupštine, podnosilac zahtjeva ovlašten je na
isti način neposredno sazvati skupštinu i obavezan je o tome pismeno obavijestiti
Komisiju.
Podnosilac zahtjeva, ukoliko neposredno saziva skupštinu, može
zadužiti sekretara društva da izvrši utvrđivanje sastava radnih tijela
skupštine, objavljivanje obavještenja o sazivanju skupštine, te da poduzme
i sve druge radnje neophodne za održavanje skupštine društva.

Odlučivanje

Skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno više od 30%

ukupnog broja dionica s pravom glasa.
Ukoliko po isteku 60 minuta od zakazanog vremena početka skupštine
nije postignut kvorum za odlučivanje, skupština se odgađa, a sazivač skupštine
je dužan najranije za 15, a najkasnije za 30 dana od prvobitno zakazanog dana
održavanja objaviti obavještenje o ponovnom sazivanju skupštine.
Tako ponovno sazvana skupština može odlučivati ukoliko je na njoj
zastupljeno više od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa.
Statutom D.D. može se utvrditi veći, ali ne i manji procenat od tog iznosa.
Izuzetno, predsjednik skupštine može prekinuti rad skupštine
najduže do 15 dana, uz utvrđivanje tačnog datuma i mjesta nastavka rada
započete skupštine.
Skupština D.D. odlučuje o:
1. povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;
2. emisiji novih dionica postojeće ili nove klase i emisiji obveznica i drugih
dužničkih vrijednosnih papira;
3. ograničenju ili isključenju prava preče kupnje novih dionica, u okviru
odluke o emisiji novih dionica dionica postojeće ili nove klase;

26
 4. usvajanju godišnjeg izvještaja društva, koji uključuje finansijski izvještaj i
izvještaje revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;
5. rasporedu dobiti i isplati dividende;
6. načinu pokrića gubitka;
7. spajanju sa drugim društvima i pripajanju drugih društava dioničkom
društvu ili dioničkog društva drugom društvu;
8. promjeni oblika i podjeli dioničkog društva;
9. izboru i razrješenju članova nadzornog odbora pojedinačno;
10. izboru vanjskog revizora i izboru i razrješenju članova odbora za reviziju;
11. naknadama članovima nadzornog odbora i odbora za reviziju;
12. izuzimanju stalnih sredstava u neprivatizovanim privrednim društvima; 
13. drugim pitanjima bitnim za poslovanje dioničkog društva, u skladu sa
zakonom i statutom dioničkog društva.

Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s

pravom glasa o pitanjima za koja je pojedinim odredbama ovog zakona
izričito tako propisano,
U društvima sa učešćem državnog kapitala većim od 50% i koja se
nalaze u postupku privatizacije, aktom Vlade FBiH može biti utvrđeno da
skupština društva o svim ili o pojedinim pitanjima iz svoje nadležnosti
odlučuje većinom glasova većom od dvotrećinske i natpolovične većine iz
stava 1. ovog člana. 
Glasanje u skupštini vrši se putem glasačkih listića koji sadrže ime ili firmu
dioničara i broj glasova kojim raspolaže.
O radu skupštine sačinjava se zapisnik. Sekretar Društva je dužan
osigurati da se zapisnik sačini u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine.

Zaštita manjine u odlučivanju i pobijanje odluka skupštine

Dioničar koji je pisanom izjavom, dostavljenom nadzornom odboru prije

datuma održavanja skupštine ili usmeno u zapisnik prije početka glasanja na
skupštini, izjavio da se protivi prijedlogu odluke koja uzrokuje značajne promjene
u društvu ili pravima dioničara, a koju je skupština potom usvojila, ima pravo u
roku od 8 (osam) dana od dana održavanja skupštine podnijeti pisani zahtjev da
društvo otkupi njegove dionice, osim u slučaju restrukturiranja ili
reorganizacije društva sa većinskim državnim kapitalom.
Po ovakvom zahtjevu dioničara, društvo je dužno otkupiti njegove dionice
u roku od tri mjeseca od dana prijema zahtjeva, uz isplatu po tržišnoj vrijednosti
za period od dana objavljivanja obavještenja do datuma održavanja skupštine.

Odluka skupštine D.D. ništava je:

1. ako skupština nije sazvana u skladu sa zakonom (član 242. ZPD),

2. ako odluka nije unesena u zapisnik,
3. ako je ništavost utvrđena odlukom suda.

27
 2) Nadzorni odbor

Nadzorni odbor sačinjavaju predsjednik i najmanje dva člana, koje

imenuje i razrješava skupština, s tim da ukupan broj članova nadzornog
odbora mora biti neparan.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora imenuju se istovremeno na period
od četiri godine, s tim da po isteku perioda od dvije godine od dana imenovanja,
skupština društva glasa o povjerenju članovima nadzornog odbora.
Skupština može razriješiti predsjednika i članove nadzornog odbora i
prije isteka perioda na koji su imenovani:
1. kad nadzorni odbor ili pojedini njegov član izgubi povjerenje dioničara,  
2. kad skupština odbije usvojiti godišnji izvještaj društva, koji uključuje
finansijski izvještaj i izvještaj revizora, nadzornog odbora i odbora za
reviziju, 
3. kad skupština utvrdi odgovornost predsjednika i članova nadzornog
odbora za štetu koju je pretrpilo d.d. zbog razloga iz čl. 270. i 273. ZPD,  
4. i u drugim slučajevima utvrđenim statutom D.D. 

Predsjednik i član nadzornog odbora ne može biti lice:

1. osuđivano za krivično djelo i za privredni prijestup nespojive s dužnošću u
nadzornom odboru, pet godina od dana pravosnažnosti presude,
isključujući vrijeme zatvorske kazne;
2. kojem je presudom suda zabranjeno obavljanje aktivnosti u nadležnosti
nadzornog odbora; i
3. starije od 65 godina na dan imenovanja.

Kandidata za člana nadzornog odbora može predložiti dioničar ili grupa

dioničara s najmanje 5% dionica s pravom glasa.
Članovi nadzornog odbora biraju se glasanjem, pri čemu svakoj
dionici sa pravom glasa pripada broj glasova jednak u broju članova
nadzornog odbora koji se biraju.
Kandidate koji su dobili najveći broj glasova skupština proglašava za
članove nadzornog odbora.
Na prvoj konstituirajućoj sjednici nadzornog odbora, koju u roku od
15 dana od dana održavanja skupštine iz stava 3. ovog člana saziva
sekretar društva, nadzorni odbor jednog od svojih članova bira za
predsjednika nadzornog odbora. 
Direktor i član uprave D.D. ne može biti predsjednik i član nadzornog
odbora ili upravnog odbora u privrednim društvima ili institucijama, uključujući, ali
i ne ograničavajući se na: fondove, banke, agencije, komisije.  
Dioničar sa 50% i više dionica, direktor i član uprave bilo kojeg D.D. kao i
vlasnik sa 50% i više vlasništva, direktor i član uprave bilo kojeg društva sa
ograničenom odgovornošću ne može biti predsjednik i član nadzornog ili
upravnog odbora u društvima sa većinskim državnim kapitalom ili institucijama.  

28
 Predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa većinskim
državnim kapitalom ili institucije ne može istovremeno biti predsjednik ili član
nadzornog ili upravnog odbora drugog društva ili institucije.  
(navedena ograničenja ne odnose se na čl. nadzornog odbora privrednog
društva sa većinskim drž. kapitalom, koji su imenovani ispred privatnog kapitala) 
Predsjednik i članovi nadzornog odbora i članovi uprave P.D. sa većinskim
državnim kapitalom, dužni su proći odgovarajuće stručno usavršavanje u skladu
sa propisom koji donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.  
Sjednica nadzornog odbora održava se min. jednom u 3 mjeseca.
Sjednicu nadz. odbora saziva predsjednik, slanjem pismenog poziva. Uz
poziv za sjednicu dostavljaju se materijali za svaku tačku dnevnog reda. Za
održavanje sjednice nadz. odbora potreban je kvorum od dvije trećine ukupnog
broja članova. Nadz. odbor donosi odluke većinom glasova prisutnih članova.
Nadzorni odbor D.D. nadležan je da:
1. nadzire poslovanje D.D.;
2. nadzire rad uprave;
3. usvaja izvještaj uprave o poslovanju po polugodišnjem i godišnjem
obračunu, sa bilansom stanja i bilansom uspjeha i izvještajem revizije;
4. podnosi skupštini godišnji izvještaj o poslovanju D.D., koji obavezno
uključuje izvještaj reviziora, izvještaj o radu nadzornog odbora i odbora za
reviziju, i plan poslovanja za narednu poslovnu godinu;
5. bira predsjednika nadzornog odbora; 1
6. predlaže raspodjelu i način upotrebe dobiti i način pokrića gubitka;
7. odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje u lizing i druge
transakcije imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava u
toku poslovne godine u obimu od 15 do 33% knjigovodstv. vrijednosti
ukupne imovine D.D.;
8. imenuje predsjednike i članove odbora za naknade i odbora za
imenovanje;
9. obrazuje povremene komisije i utvrđuje njihov sastav i zadatke;
10. saziva skupštinu; i
11. odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do trećine zbira
nominalne vrijednosti postojećih dionica i određuje iznos, vrijeme prodaje i
cijenu ovih dionica, koja ne može biti manja od prosječne tržišne
vrijednosti postojećih dionica iste klase u 30 uzastopnih dana prije dana
donošenja odluke.

Predsjednik i članovi nadzornog odbora su odgovorni za štetu koju

je pretrpilo D.D. ako su suprotno odredbama ZPD, statuta D.D. i odlukama
skupštine:
1. vratili uplate dioničarima;
2. dioničarima isplatili dividendu;
3. vlasnicima obveznica D.D. isplatili kamatu;
4. upisali, sticali ili otkupljivali dionice;
5. prodavali imovinu društva;

1
Izmjena ranijeg teksta: “imenuje upravu dioničkog društva”.

29
 6. vršili plaćanja nakon što je D.D. postalo nesolventno;
7. produžavali rokove vraćanja kredita D.D.;
8. izdavali dionice po osnovu uslovnog povećanja osnovnog kapitala

3) Uprava

Uprava organizuje rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja

D.D. i odgovara za zakonitost poslovanja.
Upravu D.D. čini direktor, ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora.
Postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja
uprave D.D. utvrđuje se statutom.
Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i
predstavlja D.D. i odgovara za zakonitost poslovanja.
Mandat članovima uprave je četiri godine.
Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava uprave uređuju se
ugovorom.
Način razrješenja članova uprave D.D. i prije isteka mandata na koji
su imenovani, utvrđuje se statutom društva.  
Direktor pismeno ovlašćuje jednog od izvršnih direktora da ga zamjenjuje
u slučaju spriječenosti, i utvrđuje ovlaštenja.
Ukoliko direktor podnese ostavku, dužan je nastaviti obavljanje poslova u
otkaznom roku koji utvrđuje nadzorni odbor i koji ne može biti kraći od 30 dana.
D.D. ima sekretara. Postupak izbora, imenovanja i razrješenja
sekretara društva utvrđuje se statutom društva, a međusobni odnosi u
obavljanju poslova, visina novčane naknade, odgovornost u izvršavanju
propisanih obaveza sekretara društva, kao i druga pitanja uređuju se ugovorom.
Sekretar je odgovoran za vođenje knjige dioničara, registra zapisnika
skupštine i nadzornog odbora i čuvanje dokumenata utvrđenih ovim
zakonom i statutom dioničkog društva, osim finansijskih izvještaja.
Sekretar je ovlašten za provođenje odluka skupštine, nadzornog
odbora i direktora.
Sekretar je odgovoran za pripremu sjednica i vođenje zapisnika skupštine
i nadzornog odbora.

4) Odbor za reviziju

U D.D. se formira odbor za reviziju.

Predsjednik i član odbora za reviziju ne može biti član nadzornog
odbora i uprave, zaposlen u D.D., niti u njemu imati direktni ili indirektni
finansijski interes, izuzev plaće/naknade po osnovu te funkcije.
Naknada i druga prava članova odbora za reviziju uređuju se ugovorom
na osnovu odluke skupštine.
Odbor za reviziju je dužan izvršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg
obračuna i reviziju finansijskog poslovanja D.D. na zahtjev dioničara s najmanje
10% dionica s pravom glasa, i o tome dostaviti izvještaj skupštini i nadzornom
odboru, najkasnije osam dana po okončanju revizije.

30
 Odbor za reviziju ovlašten je zahtijevati sazivanje sjednice nadzornog
odbora i skupštine kada smatra da su ugroženi interesi dioničara ili utvrdi
nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili
članova uprave.

Promjena oblika

Zatvoreno D.D. može promijeniti oblik u d.o.o., na osnovu odluke

skupštine donesene dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom
glasa, tako da dioničari steknu udio u d.o.o. srazmjeran njihovom učešću u
osnovnom kapitalu D.D.
D.D. podnosi Komisiji zahtjev za odobrenje promjene oblika potpisan od
članova nadzornog odbora, koji su glasali za prijedloge odluka o promjeni oblika i
članova uprave koji su predložili plan reorganizacije i odluku o promjeni oblika.
Na osnovu odluke Komisije o odobrenju promjene oblika, izvršiće se
upis promjene oblika D.D. u registar društava.

Pripajanje i spajanje

D.D. se pripaja prenosom imovine i obaveza drugom D.D. ili d.o.o., koje
emituje svoje dionice ili udjele u zamjenu za dionice pripojenog društva.
D.D. se spaja prenosom imovine i obaveza na novo D.D. ili d.o.o. koje u
zamjenu za dionice spojenih društava emituje svoje dionice ili udjele.
Otvoreno D.D. može se pripojiti samo drugom društvu koje će nakon
pripajanja ispunjavati jedan od kriterija za otvoreno D.D.
Otvoreno D.D. može se spojiti sa jednim ili više drugih društava
samo na način da tim spajanjem osnuju novo otvoreno D.D.

Prestanak D.D.

D.D. prestaje, u skladu sa zakonom i statutom:

1) odlukom skupštine,
2) spajanjem, pripajanjem i podjelom,
3) odlukom suda i
4) stečajem.

D.D. prestaje odlukom suda:

1. po tužbi povjerilaca čija dospjela, a neizmirena potraživanja premašuju trećinu
osnovnog kapitala D.D.
2. kada skupština D.D. nije održana deset mjeseci od isteka roka za izradu
godišnjeg obračuna,
3. kada se i poslije izricanja kazni nastavljaju povrede zakona i drugih propisa
kojim se ugrožavaju interesi povjerilaca ili vlasnika vrijednosnih papira koje je
društvo emitovalo,
4. kada se stečaj završi diobom stečajne imovine i

31
5. kada stečaj nije pokrenut, jer imovina društva nije dovoljna za pokriće troškova
stečajnog postupka ili se stečaj obustavio zbog nedovoljne imovine.

Također, DD prestaje i odlukom krivičnog suda, kada mu sud izrekne

kaznu “prestanak pravnog lica”. Odluka suda upisuje se po službenoj dužnosti u
Registar emitenata i Registar društava.

Likvidacija

Ako D.D. prestaje na osnovu odluke Skupštine ili Komisije i suda

pokreće se postupak likvidacije. U prvom slučaju likvidaciju provodi
uprava, a u drugom likvidator kojeg imenuje sud.
Od dana donošenja odluke o prestanku, organi D.D. rade u skladu sa
odredbama ovog zakona kojim se uređuje postupak likvidacije.
Likvidator je dužan, najkasnije do kraja poslovne godine u kojoj je
pokrenut postupak likvidacije, sačiniti i podnijeti skupštini na odobrenje
početni likvidacioni bilans.
Skupština D.D. je dužna, istovremeno sa odobrenjem početnog
likvidacionog bilansa, razriješiti nadzorni odbor i upravu.
Likvidator je dužan na kraju poslovne godine skupštini podnijeti bilans
stanja i bilans uspjeha, te izvještaj o toku likvidacije.
Likvidator je dužan deponovati na posebnom računu novac potreban
za izmirenje:
1. poznatih obaveza za koje se povjerioci nisu prijavili;
2. obaveza koje nisu dospjele;
3. spornih obaveza.
Ako imovina D.D. nije dovoljna za isplatu punog iznosa uplata dioničara,
imovina se dijeli srazmjerno izvršenim uplatama.

DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU (D.O.O.)

DOO je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na udjele.

Za obaveze DOO član društva odgovara svojim udjelom.
Udjeli osnivača DOO mogu biti različiti, a svaki osnivač može steći samo
jedan udio.

Osnivački akt

DOO osniva se ugovorom u pismenoj formi koji zaključuju osnivači,

čiji potpisi se ovjeravaju u skladu sa zakonom. Kada DOO osniva samo
jedan osnivač, osnivački akt je odluka o osnivanju.
Osnivački akt DOO obavezno sadrži:
1. ime i prezime i adresu prebivališta ili firmu i sjedište osnivača;
2. firmu, sjedište i djelatnost društva;
3. iznos osnovnog kapitala društva, iznos uloga u novcu, opis i vrijednost
uloga u stvarima i pravima, broj i visina udjela članova;

32
 4. prava i obaveze članova društva;
5. postupak u slučaju kada neko od osnivača ne uplati svoj ulog do
ugovorenog roka ili ne ispuni drugu obavezu;
6. način izmirenja troškova osnivanja društva;
7. imenovanje lica ovlaštenih za vođenje poslovanja i zastupanje društva i
prijavu za upis osnivanja društva u sudski registar;
8. posljedice neuspjelog osnivanja;
9. posebnu odredbu ako se društvo osniva na određeno vrijeme.

Osnovni kapital

Osnovni kapital DOO, s jednim ili više osnivača, iznosi najmanje

2.000 KM, ako drugim zakonom nije određeno drugačije.
Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM.
Ulozi u stvarima i pravima moraju biti u cijelosti uneseni u društvo do dana
podnošenja prijave za upis osnivanja društva u registar društava, tako da društvo
može njima trajno i slobodno raspolagati.
Osnivačkim aktom može se odrediti i obaveza člana da u korist društva
izvrši određenu činidbu čija vrijednost se može novčano izraziti.
Troškove osnivanja društva snose osnivači srazmjerno svojim
udjelima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

Statut

DOO obavezno ima statut.

Statut društva donose osnivači, u roku određenom osnivačkim
aktom, koji ne može biti duži od 60 dana od dana upisa osnivanja društva
u registar društava. Statutom društva obavezno se uređuje:
1. firma i sjedište;
2. djelatnost;
3. iznos osnovnog kapitala i visina udjela svakog člana;
4. vođenje poslovanja i zastupanje društva;
5. način utvrđivanja i diobe dobiti i pokrića gubitka;
6. prava i obaveze članova;
7. organizacija društva;
8. upravljanje i način donošenja odluka, sastav, način imenovanja i
razrješenja, ovlaštenja i odgovornosti organa društva, ako se formiraju;
9. način informiranja članova o poslovanju društva i vođenja knjige udjela;
10. način promjene visine osnovnog kapitala;
11. način pristupanja društvu i prestanka članstva u društvu;
12. prestanak društva;
13. postupak izmjena i dopuna statuta.

Upis u registar društava

33
 Uz prijavu za upis osnivanja DOO u registar društava prilažu se u
izvorniku ili ovjerenom prepisu:

1. osnivački akt;
2. dokaz o izvršenoj uplati uloga u novcu;
3. izvještaj o procjeni vrijednosti i isprave o unosu uloga u stvarima i
pravima;
4. spisak sa ličnim podacima članova uprave i nadzornog odbora, ako se on
imenuje, sa njihovim izjavama o prihvatanju dužnosti.

Uplata uloga

Član društva dužan je u roku i na način određen osnivačkim aktom,

statutom i odlukama skupštine društva izvršiti uplatu uloga.
Član društva koji je kao ulog unio stvari ili prava ne može na njima
zadržati nikakvo pravo niti društvu nametnuti ograničenja.
Društvo ne može uplatu uloga odgoditi, ne može člana osloboditi obaveze
uplate, niti na ime uplate uloga primiti nešto drugo osim onoga što je ugovoreno.

Udjeli

Udio člana društva je srazmjeran učešću njegovog uloga u

osnovnom kapitalu.
Svaki član društva ima jedan udio.
Udio člana društva se povećava kad uplati novi ulog ili stekne udio drugog
člana.
Uprava društva dužna je voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava
tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovim udjelima.
Uprava društva dužna je, najkasnije osam dana od dana upisa
osnivanja društva u registar društava, uspostaviti knjigu udjela u koju
obavezno unosi:

1. ime i prezime ili firmu i adresu prebivališta ili sjedišta članova društva,
2. vrstu i iznos ugovorenog uloga i uplaćeni iznos,
3. posebna prava i obaveze vezani za udio.

Prenos udjela

Udjeli u društvu su prenosivi.

Prenos udjela vrši se pismenim ugovorom i nasljeđivanjem.
Članovi društva imaju pravo preče kupnje udjela.
Član društva koji prodaje udio dužan je u pismenoj formi, preko
uprave društva, obavijestiti ostale članove o cijeni i drugim uslovima
prodaje.
Ako niko od članova u pismenoj formi preko uprave društva ne prihvati
ponudu za kupnju, ili ne izjavi interes, a posao ne bude zaključen u roku od 30

34
dana, član može svoj udio prodati trećim licima pod uslovima koji ne mogu biti
povoljniji od date ponude.
Ako su više lica vlasnici jednog udjela, zajednički ostvaruju prava i
solidarno odgovaraju za obaveze koji se odnose na taj udio.
Ako vlasnici udjela ne odrede zajedničkog zastupnika, pravne radnje
poduzete od strane društva prema jednom od njih djeluju prema svima. Prijenos i
prijelaz udjela proizvodi pravni učinak prema društvu od trenutka upisa u knjigu
udjela.

Istupanje i isključenje člana

Ugovorom ili statutom utvrđuju se uslovi, postupak i posljedice

istupanja iz društva.
Član može biti isključen iz društva iz razloga i u postupku koji su
unaprijed određeni ugovorom ili statutom društva. Odluka o isključenju
dostavlja se članu u pismenoj formi, uz navođenje razloga za isključenje. Član
koji je isključen iz društva može pobijati odluku o isključenju tužbom kod suda u
roku od 30 dana od dana kada mu je odluka dostavljena .
Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog
članstva proizlaze.

UPRAVLJANJE

Skupština društva

Društvo ima skupštinu, koju čine svi članovi društva.

Ukupan iznos osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini
sa 100 glasova, a član društva ima broj glasova srazmjeran njegovom
udjelu u osnovnom kapitalu društva.
Skupština obavezno odlučuje o: 1. godišnjem obračunu, 2. raspodjeli
dobiti i 3. pokriću gubitka.
U d.o.o. sa jednim članom, ovlaštenja skupštine vrši član društva.
Skupštinu društva saziva:
1. uprava,
2. član ili članovi čiji udjeli čine najmanje 1/10 osnovnog kapitala.

Uprava je dužna sazvati skupštinu najmanje jednom godišnje, i u

toku godine kada društvo ostvari gubitak veći od petine osnovnog kapitala
prema posljednjem godišnjem obračunu.
Skupština može odlučivati ako su, lično ili putem punomoćnika, zastupljeni
članovi čiji udjeli čine polovinu osnovnog kapitala društva.
Ako nije postignut kvorum, skupština se saziva sa istim dnevnim redom
najkasnije za 15 dana od prvobitno zakazanog dana održavanja.

Uprava društva

35
 Poslovanje društva vodi i društvo zastupa uprava.
Upravu čine jedno ili više lica (direktor i izvršni direktori), koja ne
moraju biti članovi društva, imenovani na način i za period utvrđen
osnivačkim aktom ili statutom društva. Kada uprava ima više članova,
osnivačkim aktom ili statutom se uređuju njihova ovlaštenja i odgovornosti.

Nadzorni odbor

Ugovorom ili statutom može se odrediti da DOO ima nadzorni odbor.

Nadzorni odbor obavezno je imati društvo koje ima više od deset
članova i društvo koje ima osnovni kapital u iznosu većem od 1.000.000 KM
i najmanje dva člana.

POVEĆANJE I SMANJENJE OSNOVNOG KAPITALA

Povećanje osnovnog kapitala

Osnovni kapital povećava se na osnovu odluke skupštine DOO,

uplatom ili unošenjem novih uloga.
Članovi društva imaju pravo prvenstva uplate novih uloga, u srazmjeri
svojih udjela u osnovnom kapitalu, u roku od 30 dana od dana donošenja odluke
o povećanju osnovnog kapitala, ako osnivačkim aktom ili statutom nije drugačije
određeno.
Povećanje osnovnog kapitala iz rezervi može se vršiti ako finansijski
izvještaj i izvještaj revizora za posljednju poslovnu godinu utvrđuju da nema
nepokrivenog gubitka.
Povećanje osnovnog kapitala društva iz rezervi vrši se povećanjem
nominalnih iznosa udjela.

Smanjenje osnovnog kapitala

Osnovni kapital društva može se smanjiti odlukom skupštine društva, u
skladu sa ovim zakonom, osnivačkim aktom i statutom društva, ali ne ispod
zakonom utvrđenog minimuma.
Odluku o smanjenju osnovnog kapitala društvo je dužno dostaviti
sudskom registru i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH”.

PROMJENA OBLIKA I PRESTANAK DRUŠTVA

Promjena oblika

DOO može promijeniti oblik u DD, na osnovu odluke skupštine

donesene dvotrećinskom većinom glasova svih članova društva.
DD, nastalo promjenom oblika DOO, mora imati osnovni kapital najmanje
u iznosu utvrđenom ovim zakonom.

36
 Uprava DOO podnosi Komisiji zahtjev za odobrenje promjene oblika u
dioničko društvo, uz koji prilaže odluku skupštine o promjeni oblika i ugovor s
Registrom.
Pripajanje i spajanje

DOO se može spojiti s drugim DOO ili DD ili se pripojiti jednom od

njih, ali ne prije isteka dvije godine od dana upisa društva u registar
društava.
Imovinom spojenih društava upravljat će se posebno, tako da je u odnosu
spojenih DD i odnosu prema povjeriocima odvojeno predstavljena imovina
svakog od spojenih DD.

Prestanak društva

DOO prestaje, u skladu sa zakonom i statutom:

1. spajanjem, pripajanjem i podjelom,
2. odlukom skupštine,
3. odlukom suda i
4. stečajem.

Odluka o prestanku DOO dostavlja se registarskom sudu, najkasnije osam

dana od dana donošenja.

DOO prestaje odlukom suda:

1. po tužbi jednog ili više povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja
premašuju polovinu osnovnog kapitala društva,
2. ako skupština društva nije održana osam mjeseci od isteka roka za izradu
godišnjeg obračuna,
3. kada se i poslije izricanja kazni nastavljaju povrede zakona i drugih
propisa kojim se ugrožavaju interesi povjerilaca,
4. kada se stečaj završi diobom stečajne imovine,
5. ako stečaj nije pokrenut jer imovina društva nije dovoljna za pokriće
troškova stečajn. postupka ili obustavom stečaja zbog nedovoljne imovine.

Odluka suda upisuje se po službenoj dužnosti u registar društava.

Likvidacija

Kada DOO prestane na osnovu odluke skupštine ili odluke suda,

pokreće se postupak likvidacije.
U slučaju prestanka društva na osnovu odluke skupštine, likvidaciju
provodi Uprava društva, a u slučaju prestanka na osnovu odluke suda,
likvidatora imenuje sud.
Likvidatora DOO s jednim članom, također, imenuje sud.
Od dana donošenja odluke o prestanku, organi DOO rade u skladu sa
odredbama zakona kojim se uređuje postupak likvidacije.

37
 Uprava ili likvidator DOO dužni su objaviti najmanje u jednom domaćem
dnevnom listu da je pokrenut postupak likvidacije, tri puta od dana donošenja
odluke skupštine društva ili suda, u razmacima od 15 do 30 dana.
Likvidator je dužan, najkasnije do kraja poslovne godine u kojoj je
pokrenut postupak likvidacije, sačiniti i podnijeti skupštini na odobrenje
početni likvidacioni bilans.
Skupština DOO dužna je istovremeno sa odobrenjem početnog
likvidacionog bilansa razriješiti nadzorni odbor i upravu.
Likvidator je dužan okončati tekuće poslove DOO, naplatiti potraživanja,
unovčiti ostalu imovinu i izmiriti obaveze društva.
Likvidator je dužan deponovati na posebnom računu novac potreban
za izmirenje:
1. poznatih obaveza za koje se povjerioci nisu prijavili;
2. obaveza koje nisu dospjele;
3. spornih obaveza.

DRUŠTVO SA NEOGRANIČ. SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU (d.n.s.o.)

1. POJAM I OSNIVANJE

To je društvo najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno

odgovorna za obaveze društva. Dakle, svaki član društva odgovara
cjelokupnom svojom imovinom. (smatra se društvom osoba, kao i K.D.)
Osniva se ugovorom o osnivanju, koji obavezno sadrži:
1. ime, prezime i adresu prebivališta članova društva,
2. firmu, sjedište i djelatnost društva i
3. prava i obaveze članova.

Izmjene i dopune ugovora vrše se uz saglasnost svih članova. Prijavu za

upis osnivanja društva u registar društava potpisuju svi članovi društva.

2. ULOZI ČLANOVA

Ulozi članova u d.n.s.o. mogu biti izraženi u novcu, stvarima, pravima

i izvršenim uslugama.
Vrijednost uloga članova društva zavisi od njihove volje i utvrđuje se
ugovorom o osnivanju društva. Ulozi članova su jednake vrijednosti.
Ulozi članova postaju imovina društva i tada je društvo postalo vlasnik te
imovine.

3. DOBIT I GUBITAK

Kako su njihovi ulozi u društvo jednaki, članovi društva učestvuju u

raspodjeli dobiti i pokriću gubitka u jednakim iznosima, ako ugovorom nije
određeno drugačije.

38
4. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE

Svaki član d.n.s.o. ima pravo i obavezu da upravlja društvom , u

skladu s ugovorom. Međutim, član društva može se za određeno vrijeme
odreći ovog prava i svoje pravo upravljanja prenijeti na drugog člana
društva. (Ovo ovlaštenje se može opozvati)
Član svoje pravo upravljanja može prenijeti i na lice koje nije član
društva, ali samo uz saglasnost ostalih članova . Članovi društva koji imaju
pravo upravljanja vode poslovanje društva.
Ugovorom se određuje da li za preduzimanje određenih poslova
odlučuju svi članovi ili je dovoljna njihova međusobna saglasnost.
Zastupanje društva vrše svi članovi, ali se ugovorom može odrediti
da samo neki članovi zajedno ili pojedinačno zastupaju društvo .
Svaki član društva ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva.
Član društva može svoja prava i obaveze prenositi na treća lica samo uz
saglasnost svih ostalih članova društva.

5. OBIM ODGOVORNOSTI ČLANOVA

Svaki član društva neograničeno solidarno odgovara trećim licima za

obaveze društva, čak i ako naknadno pristupi društvu , osim ako treće lice
prilikom sklapanja pravnog posla sa jednim od članova zna da taj član nije
ovlašten zastupati društvo.

6. ISTUPANJE IZ DRUŠTVA I PRISTUPANJE DRUŠTVU

Član društva može istupiti iz društva, a društvu može pristupiti novi

član. I pristupanje i istupanje se uređuje ugovorom.

7. PRESTANAK DRUŠTVA

Osim opštih osnova i načina prestanka, d.n.s.o. prestaje i u slučaju:

1. kada jedan član istupi iz društva - ima pravo namirenja udjela,

2. smrti člana - osim ako po ugovoru nasljednik umrlog postane novi
član. Prihvatanjem članstva u društvu, nasljednik preuzima prava i
obaveze umrlog člana od dana njegove smrti. Ako nasljednik ne pristupi
društvu, društvo će prestati ili će izvršiti izmjenu ugovora o osnivanju, s tim
da su dužni naljedniku isplatiti naknadu u novcu onoga što je njegov
prednik unio u društvo. Ako ima više nasljednika, a samo jedan prihvata
članstvo, ostali imaju pravo na srazmejran dio naknade .
3. prestanka pravnog lica kao člana društva ;
4. stečaja (kada je član d.n.s.o pravno lice ), odnosno gubitka ili
ograničenja pravne sposobnosti jednog od članova društva (fiz. lica);
5. odluke suda o prestanku društva.

39
 6. u slučaju likvidacije društva - imovina društva nakon likvidacije dijeli se
među članovima prvo do iznosa njihovih uplacenih uloga, a zatim na
jednake dijelove.

KOMANDITNO DRUŠTVO (K.D.)

1. POJAM I OSNIVANJE

K.D. je društvo u kojem jedan ili više članova društva odgovara za

obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom
(komplementari), a jedan ili više članova društva odgovara za obaveze društva
samo do iznosa njihovih uloga upisanih u sudski registar ( komanditori).
Smatra se društvom osoba, kao i d.n.s.o.
Na K.D. primjenjuju se odredbe ovog zakona o d.n.s.o. , ukoliko drugim
odredbama ovog zakona nije propisano drugačije.
K.D. se može transformisati u K.D. na dionice.
K.D. se osniva ugovorom, koji obavezno sadrži:
1. firmu i sjedište društva;
2. ime, prezime i adresu prebivališta, odnosno firmu i sjedište članova;
3. određenje koji članovi su komplementari, a koji komanditori;
4. vrstu i iznos uloga svakog člana; i
5. djelatnost komanditnog društva.
Za izmjene ugovora o osnivanju K.D. potrebna je saglasnost svih članova.
Prijavu za upis osnivanja K.D. u sudski registar potpisuju svi članovi.

2. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE

Poslovima K.D. upravljaju komplementari.

Komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva, te
godišnji finansijski izvještaj.
K.D. zastupa svaki komplementar, a komanditor može zastupati K.D.
samo na osnovu posebnog ovlaštenja datog saglasnošću svih članova.
Komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva ,
odgovora za obaveze iz tog ugovora kao komplementar.

3. DOBIT

Dobit K.D. dijeli se na dio za komplementare i dio za komanditore, u

omjeru utvrđenom ugovoru.
Dio dobiti namijenjen komplementarima dijeli se među njima na jednake
dijelove. Dio dobiti namijenjen komanditorima dijeli se među njima srazmjerno
uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

4. PRESTANAK K.D.

40
 Svi članovi K.D. imaju pravo na srazmjeran udio u ostatku imovine društva
nakon likvidacije.
Ako je ostatak imovine nakon likvidacije K.D. nedovoljan za povrat
uplaćenih uloga, komanditori imaju pravo prvenstva na povrat uloga.
Ostatak imovine nakon povrata uloga, dijeli se među članovima
komanditnog društva po omjeru za raspodjelu dobiti.

JAVNA PREDUZEĆA

1. POJAM

Javno preduzeće (JP) jeste preduzeće, tj. pravno lice upisano u

sudski registar kao privredno društvo, koje obavlja djelatnosti od javnog
društvenog interesa (energetika, komunikacije, komunalne djelatnosti,
upravljanje javnim dobrima i druge djelatnosti od javnog društvenog
interesa), ili pravno lice definisano kao javno preduzeće posebnim
propisom.
Djelatnosti od javnog društvenog interesa utvrđuju općina, kanton i
Federacija Bosne i Hercegovine, svako u okviru svojih nadležnosti.

2. UPRAVLJANJE
 
Organi JP su: 
1. skupština,
2. nadzorni odbor,
3. uprava (menadžment), kao organi upravljanja i
4. odbor za reviziju.
 
2.1. Skupština
 
Pored odluka utvrđenih ZPD skupština donosi odluke i o:  
1. poslovniku ili poslovnicima na prijedlog nadzornog odbora,
2. etičkom kodeksu na prijedlog nadzornog odbora,
3. planu poslovanja, odnosno revidiranom planu poslovanja.  

Skupština podnosi opštinskom vijeću, skupštini kantona, odnosno

Parlamentu FBiH izvještaje o radu i poslovanju JP najmanje jednom godišnje.
 
2.2. Nadzorni odbor

Pored nadležnosti utvrđenih u ZPD, nadzorni odbor ima i slijedeće

nadležnosti:  
1. priprema poslovnike i predlaže ih skupštini;
2. priprema etički kodeks i predlaže ga skupštini;
3. vrši izbor kandidata odbora za reviziju i podnosi prijedlog za njegovo
imenovanje skupštini;

41
 4. razmatra provedbeni propis za postupak nabavke i nadzire njegovo
provođenje;
5. daje mišljenje skupštini o prijedlogu uprave za raspodjelu dobiti;
6. daje ovlaštenja za aktivnosti koje su ograničene na osnovu odredaba ovog
Zakona;
7. daje upute direktoru za provođenje preporuka u vezi sa uočenim
nepravilnostima.
 
Nadzorni odbor sastoji se od najmanje tri člana. Jedno mjesto u
nadzornom odboru pripada kandidatu sa najvećim brojem glasova iz skupštine
koji je bio kandidiran od dioničara sa najmanje 5% dionica sa pravom glasa.

2.3. Uprava
 
Pored nadležnosti utvrđenih u ZPD, uprava je nadležna i za
1. izvještavanje nadzornog odbora na zahtjev nadzornog odbora;
2. provedbu etičkog kodeksa;
3. izradu i nadgledanje realizacije planova poslovanja;
4. izradu provedbenih propisa za postupak nabavki i provedbu Zakona o
javnim nabavkama BiH
5. pripremu prijedloga o raspodjeli dobiti;
6. zapošljavanje i otpuštanje zaposlenika u skladu sa postupcima utvrđenim
u poslovniku ili poslovnicima te važećim zakonima.
  
Uprava se bira, imenuje i razrješava u skladu sa postupkom utvrđenim u
statutu JP, na osnovu javnog konkursa iz reda kandidata koji po menadžerskim
znanjima i iskustvu najbolje odgovaraju za izvršenje operativnih i poslovnih
potreba JP. U upravu ne mogu biti imenovana lica koja vrše funkciju u političkim
strankama.

Sukob interesa

Povezano lice dužno je izbjegavati stvarne ili očigledne sukobe

interesa sa J.P. u ličnim ili profesionalnim odnosima.
Sukob interesa javlja se kada lični, odnosno profesionalni interes
povezanog lica onemogućava, eventualno može onemogućiti ili interes, ili
poslovanje JP ili sposobnost povezanog lica da ispunjava svoje obaveze i
odgovornosti.
U smislu ZJP, sljedeća lica se smatraju povezanim licima:
1. članovi uže porodice povezanih lica do trećeg stepena krvnog srodstva ili
tazbine, odnosno lica koja žive u istom domaćinstvu sa povezanim licima;
2. pravna lica koja raspolažu glasačkim pravima u JP;
3. pravna lica u kojima JP ima udio od najmanje 10% od ukupne sume
glasačkih prava;
4. pravna lica u kojima JP ima najmanje 10% dionica sa pravom glasa;

42
 5. pravna lica u kojima je povezano lice ili članovi uže porodice, član
nadzornog odbora ili uprave.

Povezana lica JP dužna su vršiti svoje funkcije, izvršavati svoje obaveze

uz dužnu pažnju, stručno i savjesno.
 
Odbor za reviziju
 
Nadzorni odbor odgovoran je da:

1. predlaže skupštini sastav odbora za reviziju, nakon izbora kandidata

većinom glasova na osnovu javnog konkursa, s tim da odabere lica koja
su najkvalifikovanija za tu funkciju;
2. nadzire upravu u primjeni preporuka datih od odbora za reviziju i vanjskog
revizora u utvrđenim vremenskim rokovima.
 
Odbor za reviziju, između ostalog, dužan je:
1. imenovati vanjskog revizora;
2. imenovati direktora odjela za internu reviziju na osnovu javnog konkursa
za izbor tehnički najbolje kvalifikovanog kandidata, ukoliko Ured glavnog
revizora nije upoznao JP sa svojom namjerom da izvrši imenovanje;
3. razmotriti godišnju studiju rizika i plan revizije u kojima su prikazane
pojedinosti u pogledu rizičnih područja i revizija koje će se izvršiti;
4. razmotriti navedenu studiju rizika i plan revizije;
5. osigurati da odjel za int. rev. izvrši svoj posao u skladu sa planom revizije;
6. osigurati da interne kontrole u JP budu adekvatne i da funkcioniraju kako
je predviđeno;
7. osigurati da odjel za internu reviziju obavlja svoje obaveze u skladu sa
međunarodnim revizijskim standardima.

Uprava je dužna i odgovorna za primjenu preporuka odbora za reviziju.

 
Odjel za internu reviziju
 
Odjel za internu reviziju (Odjel) formira se u JP koja zapošljavaju više
od 50 radnika. JP će snositi troškove imenovanja direktora Odjela.
U skladu sa odredbama ovog ZJP direktor Odjela dužan je i odgovoran da
uspostavi Odjel odgovarajućeg obima potrebnog da se adekvatno obavljaju
dužnosti Odjela, te ima isključivu odgovornost za izbor i rukovođenje licima
zaposlenim u Odjelu.
Odjel je odgovoran da:
1. podnosi godišnju studiju rizika i plan revizije Odboru za reviziju u kojima je
sadržan detaljan prikaz rizičnih područja i revizija koje će biti izvršene;
2. podnosi izvještaj o obavljenim revizijama i preporuke Odboru za reviziju
putem direktora Odjela;
3. obavlja svoje dužnosti u potpunom skladu sa MRS (međ.rev. standardima)

43
 Odjel ovu dužnost ne može prenositi na drugi organ. Cjelokupno osoblje
Odjela su zaposlenici JP. Direktor Odjela ne može biti zaposlenik JP, ali će za
usluge koje pruža JP biti shodno tome nagrađen od tog preduzeća.
 
Nabavka
Odgovarajući postupci nabavke koji se obavljaju u JP bit će
provedeni uz strogo poštivanje odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH.
Uprava i nadzorni odbor JP dužni su provoditi odredbe važećih propisa o
nabavci.
Nedopuštene aktivnosti
 
JP strogo je zabranjeno obavljanje, između ostalog, i sljedećih
aktivnosti:  
 davanje kredita ili pozajmica zaposlenim u JP ili trećim licima, ili pružanje
garancija ili osiguranja za kredite osim u procesu prestruktuiranja kada JP
može izvršiti ulaganje ili dati pozajmicu privrednom društvu isključivo na
osnovu odluke skupštine JP;
 davanja putem donacija u suprotnosti sa odredbama važećih zakona o
dodjeli sredstava ili donacijama;
 isplata plaća zaposlenim bez uplate doprinosa i poreza u skladu sa
važećim zakonskim propisima
 vršenje izmjena ili dopuna u bilo kojem već zaključenom ugovoru o
nabavci, osim ako nisu izvršene u skladu sa važećim zakonima o nabavci;
 prihvat plaćanja sredstvom koje zamjenjuje novac, plaćanja u naturi, ili
gotovinskom ekvivalentu;
 zaključenje ugovora o raspolaganju sa ukupnom vrijednošću većom od
10.000,00 KM, bez potpisa direktora i odgovornog člana uprave;
 
Zaštita imovine javnog preduzeća
 
U ispunjavanju svojih obaveza i odgovornosti nadzorni odbor i uprava
dužni su podsticati na odgovorno korištenje i kontrolu imovine i resursa JP.

PRESTANAK DRUŠTVA

Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica, i to na dan upisa

prestanka u registar društava. Tek u tom momentu društvo gubi svojstvo
pravnog lica.
Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva
provodi se likvidacija (ne provodi se u slučaju spajanja, pripajanja i podjele).
Društvo prestaje u slijedećim slučajevima:

1. istekom perioda za koji je osnovano;

2. spajanjem, pripajanjem i podjelom; (ove statusne promjene društva su
način prestanka društva bez unovčavanja njegove imovine – ne provodi
se likvidacija!!!)

44
 3. okončanjem stečajnog postupka ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje
stečajnog postupka uslijed nedostatka imovine;
4. prestankom na osnovu odluke suda, donesene na osnovu zahtjeva
nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, u sljedećim
slučajevima:
a. kada se najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili statutom ne
sastaje i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji je
mandat istekao duže od 2 godine;
b. kada duže od 2 godine društvo ne ostvaruje prihode;
c. kada je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti; ( npr.
krivični zakon kod odgovornosti pravnih osoba kao sankciju
predviđa prestanak pravne osobe ili zabranu obavljana djelatnosti)
d. kada više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje
društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.

Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za

otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo. Sud takvu
odluku (presudu) dostavlja registru da se pokrene postupak stečaja ili
likvidacije. Tek po okončanju postupka može se donijeti rješenje o brisanju
tog društva iz registra.

5. odlukom skupštine društva.

Osim u slučaju statusnih promjena, navedeni razlozi su osnov da se

nad društvom pokrene postupak likvidacije, odnosno stečaja. Naime,
pretpostavlja se da je u momentu prestanka društvo imalo imovinu, zbog čega
treba provesti postupak likvidacije ili stečaja.
I postupak likvidacije i stečaja provodi sud.
Likvidacija i stečaj sami po sebi nisu osnov da se društvo briše u
registru. Naime, kada se okonča postupak likvidacije ili stečaja onda se to
rješenje dostavlja sudu registra. Ovo rješenje je osnov da se donese
rješenje o brisanju te pravne osobe iz registra i to će objaviti u sl.novinama.

STEČAJNI POSTUPAK

Zakon o stečajnom postupku je visoko razvijen mehanizam za

uređivanje stečajnog postupka i koji je potpuno sposoban za funkcionisanje.
On daje odgovore za sve slučajeve u praksi, jasan je, ima usklađenu
sistematiku.
Njegova osnovna premisa od koje polazi je da je imovina stečajnog
dužnika imovina njegovih povjerilaca. Sud u tome samo stvara uslove za
izražavanje autonomne volje povjerilaca.
Stečajni postupak je posebna vrsta postupka. Spada po svojoj
prirodi u vanparnične postupke.

RAZLOZI ZA POKRETANJE I CILJ STEČAJNOG POSTUPKA

45
 Stečajni postupak se provodi iz razloga platežne nesposobnosti ili
zbog prijeteće platežne nesposobnosti stečajnog dužnika i ima za cilj
unovčenje njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog
dužnika.
Platežna nesposobnost je opći, osnovni i redovni razlog za otvaranje
stečajnog postupka - važi za sve kategorije stečajnog dužnika.
Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju
izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja neprekidno u
periodu od 30 dana.
Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne
nesposobnosti (po uzoru na njemačko stečajno pravo ). Prijeteća platežna
nesposobnost postoji ako stečajni dužnik, prema predviđanjima, u
vremenu dospjelosti neće biti u stanju da ispuni postojeće obaveze
plaćanja.
Zbog prijeteće platežne nesposobnosti prijedlog za otvaranje stečajnog
postupka može podnijeti samo stečajni dužnik.

POKRETANJE STEČAJNOG POSTUPKA

Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom. Za

podnošenje prijedloga ovlašteni su:
a) stečajni dužnik i
b) svaki povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog
postupka (kada povjerilac pokreće stečajni postupak dužan je u
prijedlogu priložiti odgovarajuću dokumentaciju, čime će učiniti vjerovatnim
svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika).

Prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od dana nastupanja

platežne nesposobnosti, a sud ga mora razmotriti u roku od 15 dana od
dana njegovog prijema. Neuredan i nepotpun prijedlog, sud će vratiti
predlagaču i naložiti mu da prijedlog uredi i nedostatke otkloni u roku od 15 dana.
Ako predlagač vrati sudu prijedlog koji nije uređen po uputstvu suda, sud će
prijedlog rješenjem odbaciti, a ako ga ne vrati u ostavljenom roku, smatrat će se
da ga je povukao. U ovom slučaju troškove postupka snosi predlagač.
Prijedlog se može povući do otvaranja stečajnog postupka. U tom
slučaju troškove snosi podnosilac prijedloga.
Ukoliko stečajni dužnik nakon podnošenja prijedloga ispuni potraživanje
podnosioca prijedloga, koje je bilo razlog za podnošenje prijedloga za otvaranje
stečajnog postupka, stečajni sudija, na prijedlog podnosioca prijedloga ili
stečajnog dužnika može obustaviti steč. postupak (troškove snosi stečaj. dužnik).
Stečajni postupak vodi stečajni sudija kao pojedinac.
Kako se radi o vanparničnom postupku, nema se pravo:
1) na povrat u pređašnje stanje,
2) na ponavljanje postupka, niti
3) na reviziju.

46
 Stečajni postupak provodi privredno odjeljenje općinskog suda u
sjedištu kantona na čijem je području sjedište stečajnog dužnika.
Stečajni postupak je hitan. On se provodi nad:
1) imovinom pravnog lica,
2) dužnika pojedinca - a to su:
a) komplementari kod K.D. i
b) osnivači d.n.s.o.
Postupak se provodi nad imovinom pravnih lica javnim pozivom, izuzev
nad imovinom FBIH, općina i javnih fondova.
Ako stečajni dužnik proizvodi predmete naoružanja i vojne opreme, za
otvaranje stečajnog postupka nad takvim pravnim licem potrebna je posebna
saglasnost Ministra odbrane.
U stečajnom postupku postoje dva stadija:
1) prethodni postupak i
2) glavni stečajni postupak.

U prethodnom postupku uređuje se postojanje procesnih i

materijalnih pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka. U tu svrhu
stečajni sudija može:
a) imenovati privremenog stečajnog upravnika,
b) odrediti odgovarajućeg vješataka,
c) rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja stečajne mase, a kasnije ih i
ukinuti.

ORGANI STEČAJNOG POSTUPKA:

Organi stečajnog postupka su:

1) stečajni sudija,
2) stečajni upravnik,
3) skupština povjerilaca i
4) odbor povjerilaca (ima položaj fakultativnog organa).

1) Stečajni sudija

To je jedini sudski organ, jer za razliku od ranijeg zakona, nema

stečajnog vijeća.
On vodi i upravlja stečajnim postupkom, ali samo do donošenja
rješenja o otvaranju stečajnog postupka.
Njegova osnovna fukcija je da imenuje stečajnog upravnika i da vrši
pravni nadzor nad njegovim radom.

2) Stečajni upravnik

On je operativni organ, koji je ovlašten i obavezan:

47
 1. da bez odlaganja uđe u posjed imovine stečajnog dužnika koja spada u
stečajnu masu, upravlja njom i unovči je u skladu sa odlukom skupštine
povjerilaca.
2. da izvrši detaljan popis stečajne mase i popis svih povjerilaca dužnika,
za koje je saznao i do kojih je došao iz knjiga i poslovne dokumentacije
stečajnog dužnika.
3. da vodi poslovne knjige, a naročito da sačini početni bilans,
4. da podnosi potrebne izvještaje nadležnim organima.
Lica koja mogu biti imenovana za stečajnog upravnika

Za stečajnog upravnika može se imenovati samo fizičko lice koje

raspolaže potrebnom stručnošću i poslovnim iskustvom. Stečajni upravnik
mora imati završeno stručno obrazovanje i položen stručni ispit. Za
stečajnog upravnika mogu biti imenovana samo lica sa liste stečajnih
upravnika. Listu stečajnih upravnika vodi federalni ministar pravde i ona se
objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".

Skupština povjerilaca

Stečajni sudija saziva skupštinu povjerilaca. Sazivanje prve

skupštine povjerilaca vrši se u okviru odluke o otvaranju stečajnog
postupka. Druge skupštine povjerilaca moraju se sazvati ako to zatraži stečajni
upravnik, odbor povjerilaca ili najmanje pet povjerilaca koji zajedno zastupaju
najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja.
Pravo glasa u skupštini povjerilaca imaju povjerioci koji su prijavili svoja
potraživanja, a koje nije osporio stečajni upravnik ili neko od povjerilaca s pravom
glasa. Skupštinom povjerilaca rukovodi stečajni sudija. Odluke se donose
većinom prisutnih povjerilaca.
Na prvoj skupštini povjerilaca koja uslijedi nakon postavljanja
stečajnog upravnika, skupština može izabrati drugog stečajnog upravnika
kome je potrebno postavljenje od stečajnog sudije. Izbor drugog stečajnog
upravnika može predložiti najmanje 5 povjerilaca koji zajedno predstavljaju
najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja. Stečajni sudija može odbiti
postavljanje izabranog stečajnog upravnika, ako postoje razlozi koji
upućuju da je pristrasan, nepodoban ili ne ispunjava uvjete za imenovanje.

Odbor povjerilaca

To je fakultativni organ. Ima ulogu kontrolnog organa, koji se osniva

radi zaštite interesa povjerilaca. On kontroliše i podržava stečajnog
upravnika. Odbor povjerilaca, iz kruga povjerilaca, bira skupština povjerilaca.

STEČAJNA MASA I RASPOREĐIVANJE POVJERILACA

Pojam stečajne mase

48
 Stečajna masa obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom
dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju
stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka.
Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca
koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev
prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku
otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema stečajnoj masi
(povjerioci stečajne mase).
Namirenje povjerilaca vrši se iz postojećih sredstava slobodne
stečajne mase, po slijedećem redosljedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova:

a) prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se potraživanja koja
potiču iz perioda privremene uprave i koja nije mogao namiriti
stečajni upravnik,
b) potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika iz radnog odnosa za
posljednjih 8 mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u
visini najniže plaće za svaki mjesec.
2. stečajni povjerioci općeg isplatnog reda: to su povjerioci koji u trenutku
otvaranja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema
stečajnom dužniku, ukoliko ne spadaju u više ili niže isplatne redove.
3. stečajni povjerioci nižih isplatnih redova: to su povjerioci čija se
potraživanja namiruju iza ostalih stečajnih povjerilaca ovim redoslijedom:
a) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja
stečajnih povjerilaca,
b) troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim
učešćem u postupku,
c) novčane kazne i prekršajne novčane kazne, kao i imovinsko-pravna
šteta nastala kao posljedica izvršenog krivičnog djela ili prekršaja,
d) potraživanja koja se odnose na neku besplatnu uslugu stečajnog
dužnika,
e) potraživanja koja se odnose na povrat zajma koji nadomješta
kapital nekog osnivača ili potraživanja koja su s tim izjednačena.

Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom

dužniku nije stečajni povjerilac (izlučno pravo). Njegovo pravo na izlučivanje
reguliše se posebnim propisom.
Razlučni povjerioci imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje
svih potraživanja iz određenih dijelova stečajne mase. Razlučni povjerioci
su oni koji su zakonom određeni kao takvi (npr. hipotekarni povjerioci,
povjerioci zemljišnog duga).

PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA

One nastaju ex lege.

49
 Isticanje rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu ploču
suda predstavlja konstitutivan karakter, jer bez ovoga ne bi mogle nastupiti
pravne posljedice.
Neke od njih su uvjetne, a neke bezuvjetne, neke su trajne, a neke
privremene.
Povodom pravnih posljedica, zakon određuje tri grupe pitanja:
1. opće dejstvo otvaranja stečajnog postupka,
2. ispunjenje pravnih poslova i
3. prebijanje i pobijanje
Danom otvaranja stečajnog postupka, prestaju radni odnosi radnika.
Radnici koji su ostali na radu dok traje stečajni postupak, primaju platu i
ostala primanja u visini koju odredi stečajni upravnik.
Danom otvaranja stečajnog postupka obrazuje se stečajna masa, koju čini
cjelokupna imovina dužnika u vrijeme otvaranja stečaja.
Po otvaranju stečajnog postupka uvodi se stečajni upravnik u
dužnost, gase se računi stečajnog dužnika i otvara se novi račun, prestaju
prava osoba koje su bile ovlašćene da raspolažu imovinom dužnika, a uz
firmu stečajnog dužnika, dodaje se oznaka «u stečaju».
Protiv stečajnog dužnika ne mogu se dopustiti mjere osiguranja, niti
prinudnog izvršenja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna
isprava.
Novčana potraživanja povjerioca prema dužniku koji nisu dospjela
smatraju se dospjelim.
Novčana i nenovčana potraživanja koja imaju prednost povremenih
davanja pretvaraju se u jednokratna novčana potraživanja.
Prestaju teći kamate na potraživanja koja se izmiruju iz stečajne
mase.
Prijavljivanje potraživanja u stečajnu masu prekida zastaru.
Kad stečajni upravnik okonča sve poslove iz stečajnog postupka on
podnosi izvještaj stečajnom vijeću za zaključivanje postupka. Odluku o tome
donosi Stečajno Vijeće i ona se objavljuje u Službenim novinama Federacije BiH.
Danom upisa u sudski registar Rješenja o zaključenju stečajnog
postupka dužnik prestaje postojati.

UPRAVLJANJE I UNOVČAVANJE STEČAJNE MASE

Stečajni upravnik je dužan da sastavi popis predmeta stečajne

mase. Povjerioci u tom slučaju, nakon obavještavanja o otvaranju stečajnog
postupka, prijavljuju svoja potraživanja stečajnom sudu.
Stečajni upravnik nakon upoznavanja sa potraživanjima povjerilaca
mora da se izjasni koja potraživanja priznaje ili osporava u cjelosti ili
djelimično.
Ako se potraživanje nekog povjerioca ospori, onda se takav
povjerilac upućuje na parnicu da se utvrdi osnovanost njegovog
potraživanja. Rok za pokretanje parnice je 30 dana od dana ročišta na kome se
vrši ispitivanja potraživanja. Taj rok je prekluzivan.

50
REORGANIZACIJA

To je posebni pravni institut kojim se dužniku ne samo omogućava

da „preživi“ nego i da „ozdravi“, kako bi mogao nastaviti poslovati.
Po novom zakonu nema mogućnosti prodaje dužnika kao pravne osobe, a
nema ni brisanja prisilne nagodbe.
Reorganizacija počiva na načelu privatne autonomije. Pokreću je
stečajni dužnik i stečajni upravnik, a o njoj odlučuju povjerioci. Uloga suda
je potvrđujuća i nadzorna.
Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog plana koji
predstavlja izraz volje učesnika u postupku, a koji potvrđuje stečajni sudija.
Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i osnove za
provođenje.
Stečajni dužnik može podnijeti stečajni plan zajedno sa prijedlogom za
otvaranje stečajnog postupka.
Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni plan ima pravo podnijeti
stečajni upravnik, ali i stečajni dužnik.
Na skupštini povjerilaca stečajnom upravniku može biti naložena izrada
stečajnog plana u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine.
Kada se donese stečajni plan, stečajni sudija ga potvrđuje ili
odbacuje.
Ako stečajni sudija utvrdi da je stečajni plan podoban, on ne donosi
nikakvo rješenje o tome i postupak po stečajnom planu se nastavlja
konkludentno.
Međutim, stečajni sudija može i da odbaci stečajni plan:
1. ako stečajni plan ne poštuje propise o postupku podnošenja ili propise o
sadržaju plana,
2. ako nema izgleda da ga povjerioci prihvate i
3. ako je očigledno da se ne mogu ostvariti prava iz stečajnog plana.

U slučaju odbacivanja stečajnog plana, stečajni sudija je dužan donijeti

rješenje o njegovom odbacivanju, protiv kojeg je dozvoljena žalba u roku od 8
dana.

LIKVIDACIJA

Donošenjem Zakona o likvidacionom postupku propisano je da se

ovaj postupak vodi u sudu. Ranije je moglo i u samom društvu.
Za provođenje likvidacionog postupka, nadležan je isti sud kao i za
stečajni postupak, a to je općinski sud u sjedištu kantona tj. njegovo
privredno odjeljenje.
Likvidacija se provodi nad imovinom pravnog lica sa ciljem
namirenja svih povjerilaca unovčavanjem imovine pravnog lica.
Likvidacioni postupak provodi se u sljedećim slučajevima:

51
 1. kada je pravnom licu rješenjem nadležnog državnog organa izrečena
mjera trajne zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti pravnog lica;
2. kada je pravosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudski
registar ili ništavost osnivanja pravnog lica;
3. u slučajevima u kojima se, prema ZPD, mora provesti likvidacioni
postupak. U ovom slučaju, zastupnik društva je obavezan podnijeti
prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka.

Pokretanje postupka likvidacije upisuje se u registar društava.

Danom upisa pokretanja postupka likvidacije u registar, prestaje
mandat uprave i drugih organa, a njihova ovlaštenja se prenose na
likvidatora, čije se ime, prezime i adresa prebivališta upisuje u registar.
Vrši se popis imovine i povjerilaca, a na kraju slijedi unovčavanje
imovine (nekada djelimično, a nekada u cjelini).
Ako se prije unovčavanja ustanovi da imovina nije dovoljna da se
pokriju povjerioci pokrenuće se stečajni postupak!
Redoslijed namirenja povjerilaca je slijedeći:
1) troškovi postupka i sudske takse, izdaci likvidatora i nužni troškovi
uprave,
2) povjerioci,
3) preostali dio srazmjerno se dijeli članovima društva.

Rješenje o zaključivanju postupka likvidacije se objavljuje u

Službenim novinama FBiH, a po njegovoj pravosnažnosti, dostavlja se
registracijskom sudu, koji onda donosi rješenje o brisanju. Ovo rješenje će,
također, biti objavljeno u službenim novinama.
Organi likvidacije su: 1. likvidacioni sudija i 2. likvidator.
Likvidatora imenuje organ društva koji je donio odluku o prestanku
društva, a kada društvo prestaje na osnovu sudske odluke, istom odlukom
sud će imenovati likvidatora.
Likvidator može biti samo fizičko lice.
Likvidator je ovlašten u ime društva preduzimati i zaključivati samo
radnje i poslove koji se odnose na likvidaciju.
U vršenju svojih ovlaštenja, likvidator obavlja slijedeće:
a) zastupa društvo,
b) izmiruje obaveze i naplaćuje potraživanja društva,
c) zaključuje sporazume o poravnanju i
d) zaključuje sporazume o promjeni i prestanku prava i obaveza društva.

Nove ugovore može zaključivati samo ako se odnose na raskidanje

nezavršenih poslova.
Likvidator je dužan:
1. obavijestiti sve poznate povjerioce da je društvo u likvidaciji,
2. objaviti javni poziv za prijavu potraživanja u roku koji ne može biti kraći od
3 mjeseca od dana objavljivanja poziva,

52
 3. podnijeti na odobrenje dioničarima ili članovima društva finansijski izvještaj
sa konačnim izvještajem o toku likvidacije i prijedlogom za raspodjelu
preostale dostupne imovine dioničarima ili članovima društva,
4. u registar društava podnijeti prijavu za upis prestanka društva, u roku od
30 dana od dana odobrenja navedenog finansijskog izvještaja.

Ako likvidator utvrdi da društvo u likvidaciji nije sposobno izmiriti

obaveze, dužan je bez odlaganja podnijeti pismeni prijedlog, tj. zahtjev za
otvaranje stečajnog postupka.
UGOVORI U PRIVREDI

OSNOVNA OBILJEŽJA UGOVORA U PRIVREDI

Ugovori u privredi po pravnoj prirodi su posebna vrsta ugovora.

Odredbe ZOO koje se odnose na ugovore primjenjuju se i na ove
ugovore, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno.
Ugovori u privredi su ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja
obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojednici koji u
vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost,
zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete
njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima. (član 25. stav 2 ZOO)
Strane koje učestvuju u ugovoru su najčešče pravna lica sa obje strane,
ali izuzetno moguće je da jedna od tih strana bude fizičko lice.
Zakon razlikuje:

1. osnovne ugovore u privredi - oni proizilaze iz redovne registrovane

djelatnosti;
2. sporedne (akcesorne) ugovore - oni proizilaze iz djelatnosti koje
potpomažu da se registrovana djelatnost u potpunosti ostvari. To su
ugovori gdje obje ugovorne strane nisu pravna lica (npr. ugovor o
prevozu, izdavački ugovor i sl.);

Predmet tih ugovora su robe ili vršenje raznih usluga u vezi sa

prometom robe (npr. otpremanje, prevoz, uskladištenje itd). Oni su u pravnom i
društvenom životu vrlo česti, a naročito ugovor o prodaji.
Ovi ugovori nisu formalni i po pravilu zaključuju se usmeno, a
smatraju se zaključenim kada se na bilo koji način podudare ili izraze
ponuda i prihvat ponude. Bitno je da se ugovorne strane sporazumiju o
osnovnim elementima ugovora.
Međutim u ovakvim odnosima zakon nekada propisuje formu
ugovora, (npr. ZOO kod ugovora o građenju, licenci, bankarskim kreditima,
alotmanu i dr.) a nekada i same ugovorne strane odrede formu ugovora.
Treba razlikovati pravne posljedice kada zakon određuje formu ugovora
od pravnih posljedica kada su ugovorne strane odredile formu ugovora.
U privredno pravnim odnosima pooštrena je odgovornost ugovornih
strana u odnosu na građansko pravne odnose.

53
 U građanskom pravu predviđena je pažnja dobrog domaćina, a u
privrednom pravu dobrog privrednika, odnosno u izvršavanju obaveza iz
profesionalne djelatnosti pažnja dobrog stručnjaka, a to znači da ugovarači
snose i određeni profesionalni rizik.
Dakle, odgovornost u građanskom i privrednom pravu nije ista.
U građanskom pravu, odgovornost je postavljena u dva stepena:
onaj ko povrijedi ugovor, dakle zakasni sa ispunjenjem ili uopće ne ispuni
obavezu, odgovara ako je do tih okolnosti došlo: 1. umišljajem (dolusom) ili 2. iz
razloga krajnje nepažnje.
U privrednom pravu ta odgovornost se odnosi i na to da onaj koji je
povrijedio ugovor odgovara i za običnu nepažnju, dakle ne odgovara samo
za culpa latu nego i za culpa brevis (odgovora kao dobar privrednik, a ne
dobar domaćin). Iz ovoga proizilazi da je u privrednom pravu odgovornost šira.
Karakteristika privredno pravnih odnosa postoji i kod djeljivih obaveza.
Kad postoji više dužnika, i pored toga što je obaveza djeljiva, dužnici
odgovaraju solidarno, a to znači da odgovaraju bez prava na prigovor
redoslijeda.
Suština solidarne odgovornosti jeste da jedan odgovara za sve, a svi
za jednog. Solidarnu odgovornost ugovorne strane mogu da isključe.
U slučaju neispunjenja obaveza, ugovorne strane u međusobnim
odnosima samo postavljaju pitanje naknade stvarne štete, a ne i izgubljene
dobiti, a samo u izuzetnim slučajevima i naknadu konkretne štete. Odredbe
o prekomjernom oštećenju ne odnose se na ugovore u privredi, a osnov tome je
profesionalnost ugovornih strana.
Shodno tome, kod ugovora u privredi, kada su u pitanju neki rokovi (npr.
rokovi zastarjelosti), oni su kraći, jer tržište ne trpi da neizvjesnost duže traje.
Kada se radi o prijemu robe, prenosu vlasništva na robi, u
privrednom pravu taj prenos se vrši na simboličan način, (npr. kod
distancione prodaje, kupac najčešče ne vidi robu, ali je dobio papire za nju) .
Predaja stvari kod prenosa prava korištenja na robi često se vrši
simboličnom predajom papira (npr. skladišnice, konosmana), a ponekad
indosamentom tih papira (mjenice, skladišnice - ako glase po naredbi).
Za rješavanje sporova iz ugovora u privredi važi poseban postupak
Zakona o parničnom postupku (ugovora u privredi).
Privredni sporovi se, u načelu, razlikuju od građanskih.

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA U PRIVREDI

NAČELO AUTONOMIJE

Kao i u građanskom pravu, i u privrednom pravu vrlo je važno načelo

autonomije volje i slobodnog uređivanja obligacionih odnosa.
Ugovorne strane same, slobodnom voljom:
1) biraju poslovnog partnera,
2) odlučuju o vrsti ugovora koji će zaključiti,
3) određuju sadržaj ugovora,

54
 4) određuju arbitražu, izabrani sud (ali ne i redovni sud).

PREGOVORI ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

Pregovori za zaključivanje ugovora prethode zaključivanju ugovora.

Oni mogu, ali i ne moraju dovesti do zaključivanja ugovora . Učesnici
pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje ugovora, dakle o
svim bitnim elementima i iz toga se zaista može očekivati da dođe do zaključenja
ugovora, da se pregovori transformišu u ugovor putem ponude i prihvata ponude.
Pregovori se mogu voditi sa jednim ili sa više lica. Slično je i sa
ponudom, jer ponuda je jednostrana izjava volje upućena jednom licu, ali
moguća je i ponuda upućena većem broju i neodređenom broju lica.
Poziv na pregovore treba razlikovati od ponude za zaključenje
ugovora. Poziv na pregovore ne sadrži sve bitne elemente (sastojke)
ugovora i njihov je cilj da dovedu do ponude, a ponuda mora imati sve
bitne elemente ugovora. Osim toga, pregovori ne obavezuju, dok ponuda
obavezuje, bar za određeno vrijeme. Poslije obavljenih pregovora, bilo koji od
učesnika može staviti ponudu.
S druge strane, pregovori često imaju karakteristike ponude. Naime,
pregovarači su pregovore dužni voditi ozbiljno, sa namjerom da se zaključi
ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja. Lice koje nema
namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati privid da takav
ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi odgovaraće za štetu
prouzrokovanu pregovorima. Dakle, i za pregovore se odgovara, ali u smislu
ako neko u njih ulazi da bi drugom učinio štetu.
U ovakvim slučajevima odgovara se samo za stvarnu štetu, tj. onu
koja je stvarno nastala, a ne onu koja će nastati. Znači, za razliku od
ugovornih odnosa u građanskom pravu, gdje se izmakla korist uvijek
nadoknađuje, u ugovorima u privredi to nije slučaj, jer se odgovara samo za
stvarnu štetu, ali ne i izmaklu dobit.
Šta je osnov odgovornosti kod pregovora?
Po svojoj pravnoj prirodi, ova odgovornost kod pregovora spada u
kategoriju deliktne, a ne ugovorne odgovornosti. Kada je u pitanju krivica,
ona se zasniva na krivici štetnika. Oštećeni nije dužan da dokazuje krivicu,
on je dužan da dokaže da mu je šteta nastala, a drugi (štetnik) dokazuje da
nije kriv.

PONUDA ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

Ponuda je jednostrana izjava volje koja je kao prijedlog za

zaključivanje ugovora upućena određenom licu u cilju zaključivanja
ugovora i mora da sadrži sve bitne elemente ugovora, tako da bi se njenim
prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.
Ponuda se može izraziti ne samo izričitom voljom nego i svim
načinima kojima se volja uopšte može izraziti.

55
 Kod jednostrane izjave, onaj koji je dao tu izjavu, odgovara za svoju
obavezu, a kod dvostrane može i za tuđu obavezu (npr. jamac odgovara za
dužnika).
Ponudilac je slobodan u izboru lica kojima će uputiti ponudu .
Međutim, jedan vid ograničenja ove slobode izbora predstavlja pravo preče
kupovine. Osim ugovorom, za određena lica pravo preče kupovine može biti
ustanovljeno zakonom. Lica koja po samom zakonu imaju pravo preče kupovine
moraju biti pismeno obaviještena o namjeravanoj prodaji i o njenim uslovima,
inače imaju pravo zahtijevati poništenje prodaje.
Pored posebne ponude (upućene jednoj određenoj osobi), postoji i
opšta ponuda, koja se upućuje neodređenom broju lica, a sadrži sve bitne
elemente (sastojke) ugovora. Tu ponudu karakteriše stalnost, jer se ona ne
gasi time što je jedno lice prihvatilo ponudu.
Izlaganje robe bez oznake cijene ne znači da je učinjena ponuda.
Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa, raznih obavještenja, oglasa putem
štampe, radija, TV i sl., ne smatra se ponudom, već samo pozivom da se
učini ponuda pod objavljenim uslovima, a to iz razloga što nije određena
količina koja je bitan elemenat ugovora.
Ponuda obavezuje od momenta od kojeg je ponudilac ne može
opozvati, a to znači od prispijeća ponude ponuđenom. Poslije toga ponuda
postaje neopoziva! U ponudi se može odrediti rok trajanja ponude (npr. stavi se
opcija 15 dana) i u tom slučaju, ponuda obavezuje ponudioca do isteka tog roka.
Prihvatanje ponude koje je stiglo ponudiocu sa zakašnjenjem, po
pravilu, ne dovodi do zaključivanja ugovora . Prihvatanje ponude izvršeno sa
zakašnjenjem smatra se kao nova ponuda, sada od strane ponuđenog.
Ponuda ugovora za čije zaključenje zakon zahtijeva posebnu formu
obavezuje ponudioca samo ako je učinjena u toj formi.

PRIHVATANJE PONUDE

Prihvat ponude je jednostrana izjava volje kojom ponuđena strana

daje saglasnost na ponudu koju je primila. Time se smatra da je ugovor
zaključen.
Prihvat ponude po sadržini treba da odgovara ponudi, a to znači da
su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora. Ponuda
često ima i elemenata koji nisu bitni, nego sporedni. Prihvat ponude se ne odnosi
na ove sporedne elemente i oni se mogu određivati i nakon prihvata ponude.
Prihvat ponude mora biti bezuslovan ! Ako je ponuda prihvaćena pod
nekim uslovom, onda se takav prihvat ponude smatra novom ponudom .
Volja za zaključenje ugovora, tj. prihvat ponude, može se izraziti:
1. izričito – pismeno, usmeno,
2. prećutno – konkludentnim radnjama- samo neformalni ugovori (npr.
kod dražbe podizanjem ruke).

56
 U privrednom pravu ne važi načelo da šutnja ponuđenog znači
prihvat ponude. Međutim, od ovog pravila postoje i izuzeci, kada se šutnja
ponuđenog smatra prihvatom ponude, i to u dva slučaja:
1) ako se radi o višegodišnjoj poslovnoj vezi ugovornih strana u
pogledu određene robe – tada se smatra da je ponuđeni prihvatio
ponudu koja se odnosi na takvu robu, osim ako je ponudu odmah ili u
ostavljenom roku odbio.
2) kod ugovora o osiguranju, kada osiguranik obavijesti osiguravajuće
društvo da želi da zaključi ugovor, a ono u roku od 30 dana ne odbije
ponudu - tada se smatra da je ugovor zaključen i za slijedeći rizični period
pod istim uslovima kao u rizičnom periodu koji je istekao.
ZAKLJUČENJE UGOVORA

Ugovor u privrednom pravu smatra se zaključenim kada postoji

saglasnost ugovornih strana o bitnim elementima ugovora.
Izjava o zaključenju ugovora može se dati riječima, uobičajenim
znacima ili drugim ponašanjem.
Ono što je bitno je da ta izjava volje mora biti data slobodno i ozbiljno.
Vrijeme zaključenja ugovora - Ugovor je zaključen onog časa kad
ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, ali ugovorne strane mogu
predvidjeti drugo vrijeme zaključenja ugovora.
U nekim slučajevima za zaključenje ugovora potrebna je i saglasnost
trećih lica, pa se postavlja pitanje - kada je ugovor zaključen u tom slučaju? U
ovom slučaju, ugovor je također zaključen onog časa kad ponudilac primi
izjavu ponuđenog da prihvata ponudu , a treći saglasnost može dati prije
zaključenja ugovora (dozvola), ili nakon zaključenja ugovora (saglasnost).
Mjesto zaključenja ugovora - Smatra se da je ugovor zaključen u mjestu
u kome je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište, u trenutku kad je
učinio ponudu (opšte načelo), ali ugovorne strane mogu ugovorom odrediti drugo
mjesto zaključenja.
Da bi ugovor nastao kao valjan pravni posao, predmet obaveze iz tog
ugovora mora biti moguć, dopušten i određen ili odrediv. U suprotnom,
ugovor je ništav!

NIŠTAVOST UGOVORA U PRIVREDI

Ništavost ugovora postoji u sljedećim slučajevima:

1. ako je ugovor protivan načelima društvenog uređenja (ustavu), prinudnim
propisima i moralu društva;
2. ako je predmet obaveze ugovora nemoguć (npr. prodaja «vijećnice»),
nedopušten (javno dobro), ili neodređen, odn. neodrediv;
3. ako osnov ugovora ne postoji ili ako postoji ali je nedopustiv;
4. zbog mane volje – ako je ugovor zaključila potpuno poslovno nesposobna
osoba (djeca do 14 godina starosti);
5. ako se ugovor odnosi na pravnog subjekta koji ne postoji ;
6. ako ugovor nije zaključen u zakonom predviđenoj formi.

57
 Ništav ugovor ne konvalidira ni u slučaju naknadnog prestanka
prvobitnog nedostataka. Ako je nedostatak minoran, a ugovor ispunjen, ugovor
egzistira i ne može se tražiti da se ništavost utvrdi.
Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti. Prigovor ništavosti može
istaći svako zainteresirano lice, kao i lice koje nema pravni interes.
Od ništavosti treba razlikovati rušljivost (pobojnost).
Rušljiv (pobojan) ugovor je nastao, ali ima nedostataka zbog kojih se
može pobijati. Ništav ugovor nikada nije ni nastao, pa sud presudom samo
utvrđuje ništavost.

FORMA UGOVORA U PRIVREDI

Ugovori u privredi su u načelu neformalni. Oni su konsenzualni -

bitna je saglasnost njihovih volja. Međutim, u praksi, oni se ipak najčešće
zaključuju u pismenoj formi (npr. narudžbenica za robu, otpremnica uz robu).
Međutim, za pojedine ugovore traži se forma, najčešće pismena.
Ovdje treba razlikovati slučajeve kada zakon traži formu (najčešće pismenu
formu) od slučajeva kada ugovorne strane u ugovoru predvide formu zaključenja
ugovora.
Pismena forma ugovora je zakonom određena za slijedeće ugovore:
1. o građenju, 2. o licenci, 3. o trgovinskom zastupanju, 4. o alotmanu, 5. o
osiguranju, 6. o jamstvu, 7. o kreditu, 8. o prodaji sa obročnim otplatama.
Pravne posljedice nisu iste u sljučajevima kada je posebna forma
predviđena zakonom, odnosno ugovorom.
Ako ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi ili u
ugovorenoj formi onda takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo . Dakle,
kada zakon traži pismenu formu, onda je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako
je postavljeno i kada ugovorne strane ugovore pismenu formu ugovora. U
čemu je razlika? Kod zakonske forme, svaka izmjena i dopuna ugovora mora biti
pismena, a kada su stranke odredile formu, izmjene ne moraju biti formalne
(pismene).
Također, kada zakon traži formu, tada se takav ugovor ne može
raskinuti neformalnim sporazumom, a u slučaju ugovorene forme može.
Kod sporazumnog raskida ugovora, bez obzira da li formu predviđa zakon
ili je forma ugovorena, ugovor se može raskinuti neformalno.
Kad zakon traži formu, a ugovor nije zaključen u toj formi, onda je on
suprotan prinudnom propisu i ništav je. Ako su ugovorne strane dogovorile
formu, a forma nije ispunjena, onda ugovor nije ni zaključen jer nedostaje
bitan elemenat. Dakle, kad zakon traži formu, a ugovor nije u toj formi, takav
ugovor je ništav. Kad su se ugovorne strane dogovorile formu, a nije forma
ispoštovana ugovor je nepostojeći. Međutim, ako su ugovorne strane ispunile
takav ugovor (za kojeg je forma ugovorena) ili u pretežnom dijelu izvršile
svoje obaveze, onda se on smatra valjanim i proizvodiće pravno dejstvo,
osim ako su strane izričito uslovile punovažnost ugovora odgovarajućom
formom.

58
 Izuzetno može biti predviđena i realna forma – predaja stvari. Ovo je
predviđeno jedino kod Ugovora o prevozu željeznicom (nema ga u ZOO) i za
njegovo zaključenje se zahtjeva predaja i prijem stvari sa tovarnim listom.
Postoje i posebni slučajevi (načini) zaključenja ugovora:

1. javnom prodajom (nadmetanjem) - licitacija ili aukcija

Licitacija ili aukcija moći će se sprovesti pismeno ili usmeno, zavisno toga
kako je ponuda učinjena. Sudska praksa je da ako u oglasu o javnom
nadmetanju izričito nije navedeno - onaj ko je dao oglas nije dužan da
zaključi ugovor čak ni sa najpovoljnijim ponuđačem.
2. pristupanjem – adheziom ugovora
To su tzv. formulirani ugovori (ugovori moćnika), gdje ponudilac unaprijed
određuje uslove ugovora za neodređen broj slučajeva. U ovim
slučajevima, s obzirom na veliki broj ugovornih strana, ne zaključuje se
ugovor nego se odrede «opšta pravila odnosno uslovi», a druga strana
(korisnik) pristupa istim (npr. isporuka električne ili toplotne energije po
opštim uslovima poslovanja, ili kablovska TV) . Opšti uslovi moraju da
budu poznati drugoj ugovornoj strani, te ne smiju biti suprotni cilju
zaključenja ugovora i dobrim poslovnim običajima. ( npr. naplaćivanje
grijanja na neizgrađenom spratu zgrade)

PRAVNA PRIRODA UGOVORA U PRIVREDI

Svi ugovori u privredi imaju obligaciono-pravno dejstvo, a ne

stvarno-pravno dejstvo. To znači da zaključeni ugovori predstavljaju samo
pravni osnov za sticanje (iustus titulus), a tek predaja stvari predstavlja način
sticanja. Dakle, zaključenjem ugovora u privredi nastaje obligaciono-pravni
odnos. Npr. zaključenjem ugovora o prodaji, ne prenosi se vlasništvo nad robom.
Zaključenje ugovora predstavlja samo pravni osnov sticanja prava vlasništva
(iustus titulus), dok je za prenos vlasništva potrebna predaja stvari, a kada su u
pitanju nekretnine i upis u zemljišne knjige.
Svi ugovori u privredi, ili većina njih, su dvostrano obavezni i
pretpostavljaju uzajamno ispunjavanje obaveza.

PROMJENE KOD UGOVORA U PRIVREDI

Ako ugovor nije odmah izvršen on može od zaključenja pa do ispunjenja

pretrpjeti razne promjene.
Moguće su slIjedeće promjene ugovora:

1. promjene na strani subjekata tj. promjene ugovornih strana

Promjene mogu biti bilo na strani povjerioca ili na strani dužnika. (kad npr.
jedna ugovorna strane umre). Promjena povjerioca vrši se ustupanjem
potraživanja – cesijom, a promjena dužnika vrši se preuzimanjem duga.
2. promjena sadržine ugovora noviranjem
Ugovorne strane mogu novirati ugovor sporazumom, promjenom predmeta ili
cijene ugovora. U slučaju promjene načina isporuke, promjene rokova ili

59
 promjene načina plaćanja, neće se raditi o noviranju ugovora (aneks
ugovora).
3. promjena sadržine ugovora zbog promjenjenih okolnosti
Prilikom zaključenja ugovora ugovorne strane imaju u vidu ne samo one
okolnosti koje postoje u vrijeme zaključenja ugovora nego i one koje
eventualno mogu nastupiti u budućnosti.
Ugovorne strane su dužne ispuniti ugovor, samo ako se okolnosti koje
su postojale u vrijeme zaključenja ugovora, nisu izmijenile, odnosno
ako su stvari ostale onakve kakve jesu.
Međutim, može se desiti da nastupe okolnosti koje onemogućavaju
ispunjenje ugovora ili jednoj strani otežavaju, a drugoj olakšavaju
ispunjenje ugovora, i to u skladu sa zakonom:
1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju
ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti
svrha ugovora u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara
očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo
nepravično držati ga na snazi takvog kakav je, strana kojoj je otežano
ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne
može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.
2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati, ako je strana koja se poziva na
promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme
u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

Pretpostavke za raskidanje ugovora zbog promjenjenih okolnosti

Dakle, da bi jedna ugovorna strana, zbog promjenjenih okolnosti,

mogla da zahtijeva raskid ili izmjenu ugovora, treba da su kumulativno
ispunjeni sljedeći uslovi:
1. da poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje
obaveze,
2. da ugovorna strana koja se poziva na izmjene okolnosti tu okolnost nije
bila dužna, niti je mogla da predvidi u vrijeme zaključenja ugovora,
3. da je usljed te promijenjene okolnosti postalo otežano ispunjenje obaveza,
4. da je promijenjena okolnost takva da je ugovorna strana koja se poziva na
nju nije mogla izbjeći ili savladati.

Ako je promjenjena okolnost nastala nakon isteka roka za ispunjenje

obaveze, onda se ugovorna strana ne može pozivati na nju i u tom slučaju nema
pravo zahtijevati raskid ugovora.
Ovdje spadaju okolnosti kao što su:
1) prirodni događaj (katastrofe),
2) upravne mjere,
3) ekonomske pojave (npr. nagli skok/pad cijena pojedinih proizvoda ).

BITNI SASTOJCI UGOVORA U PRIVREDI

60
 Bitni elementi ugovora su:
1. predmet ugovora i
2. cijena, koja može biti određena ili odrediva.

Predmet ugovora je roba, dakle, tjelesna pokretna stvar, koja:

1. zadovoljava ljudsku potrebu i
2. koja je namijenjena i podobna za tržište.

Stvar, odnosno roba, koja je predmet ugovora u privredi, mora da

bude u prometu. Moguće je da predmet ugovora bude i roba čiji je promet
ograničen (lijekovi, oružje sl.). Ta roba, stvar, može da bude i buduća, dakle, ne
mora da postoji u vrijeme zaključenja ugovora.
U praksi se dešava da se proda tuđa stvar, pa i tada ugovor vrijedi. U
ovom slučaju treba praviti razliku da li je roba predata ili nije predata kupcu. Ako
stvar nije predata kupcu, ugovor se automatski raskida, a ako je roba predata,
moguće su različite situacije od slučaja do slučaja.
Stvari, koje su predmet ugovora u privredi, treba da su individualno
određene ili određene po rodu (generičke stvari).
Ugovorom se mora odrediti vrsta, količina i kvalitet robe (stvari) koja
je predmet ugovora. Jedan od ovih elemenata može da nedostaje (kvalitet).
Cijena je novčana naknada za robu.
Što se tiče cijene kao bitnog elementa, ona ne mora biti određena, pa
čak ni odrediva, a kod nekih ugovora, ne mora se ni navesti u ugovoru. U
tom slučaju cijenu određuje sud. Ugovor se smatra zaključenim i kada cijena
nije određena ili odrediva, ali to ne znači da cijena nije bitan element, jer bez
cijene nema ugovora. Ako cijena nije određena primjenjuje se cijena koja je bila
važeća za tu vrstu robe u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se tako ne može
odrediti onda je to razumna cijena.
Cijena se može odrediti fiksno,a može biti i promjenjiva.
Cijenu mogu odrediti:
a) ugovorne strane,
b) treća lica,
c) može biti određena i od strane nadležnog organa (dirigovane cijene),
d) može biti određena zavisno od kvaliteta,
e) po ranije zaključenom ugovoru,
f) fabrička cijena itd.

Cijenu u pravilu određuju ugovorne strane.

U praksi se može desiti da se ugovorne strane dogovore da jedna
ugovorna strana cijenu odredi naknadno. U ovom slučaju, ugovor neće
postojati, bez obzira na činjenicu što se se strane saglasile.
Cijena može biti plaćena u gotovini, virmanskim prenošenjem, hartijama
od vrijednosti.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA U PRIVREDI

61
 Sredstva obezbjeđenja ugovora dijele se na:
1) sredstva radi zaključenja ugovora i
2) sredstva radi ispunjenja ugovora – gdje spadaju:
1. ugovorna kazna,
2. jamstvo,
3. bankarska garancija,
4. dokumentarni akreditiv,
5. zalog.
Regulisane su ZOO, Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom
o zalogu na pokretnim stvarima.

1. UGOVORNA KAZNA

Ugovorna kazna je sredstvo obezbjeđenja za ispunjenje ugovora u

robnom prometu. Ona spada u grupu najčešćih i najvažnijih sredstava
obezbjeđenja, a u praksi najširu primjenu ima u ugovorima o prodaji i
građenju.
Ugovornom kaznom se obezbjeđuje ispunjenje nenovčanih obaveza.
Novčane obaveze se ne mogu obezbjeđivati ugovornom kaznom , jer se one
obezbjeđuju zakonskim kamatama.
Ugovorna kazna je određena suma novca ili neka druga imovinska
korist koju je jedna strana dužna da isplati drugoj, ako svoju obavezu ne
ispuni ili je ispuni sa zakašnjenjem.
Njena pravna priroda je akcesorna. Dakle, odredba o ugovorenoj kazni
predstavlja sporednu obavezu u ugovoru i dijeli sudbinu glavne obaveze .
Može da bude izražena u novcu ili u predmetima.
Osnovni uslov za plaćanje ugovorne kazne je da se povreda obaveze
može pripisati u dužnikovu krivicu. Dužnikova krivica se ne utvrđuje, ona se
pretpostavlja i povjerilac je ne mora dokazivati, a dužnik može dokazati da nije
kriv.
Pravno dejstvo sporazuma o ugovornoj kazni je slijedeće:
 za slučaj neispunjenja obaveze povjerilac ima pravo izbora da traži
isplatu ugovorne kazne ili ispunjenje obaveze
 za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze povjerilac može
zahtjevati ispunjenje glavne obaveze i plaćanje ugovorne kazne
(kumulativno).

Ako je zbog neispunjenja ili zakašnjenja pretrpio štetu, a ugovorena

kazna je manja od naknade štete, povjerilac može tražiti i ugovorenu kaznu
i razliku do visine štete. Ako nema štete ima pravo na ugovorenu kaznu.

2. JAMSTVO

Jamstvo je regulisano Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO), odredbe

zakona su dispozitivne prirode u pogledu jamstva. Jamstvo, sem ugovorom,
nastaje i zakonom.

62
 U pravilu, do jamstva se dolazi na osnovu posebnog ugovora između
povjerioca i jamca, a u nekim slučajevima jamstvo može biti predviđeno
zakonom.
Ugovor o jamstvu mora biti zaključen u pismenoj formi.
Jamstvo se daje za svaku pravovaljanu obavezu, bez obzira na njen
sadržaj, dakle daje se i za uslovnu obavezu, a daje se i za buduću određenu
obavezu.
Kod zaključenja ugovora o jamstvu ne mora se tražiti saglasnost
dužnika. Taj ugovor se zaključuje između jamca i povjerioca neovisno, pa
čak i protivno volji dužnika.
Obaveza jamca je akcesorne prirode i ona zavisi od obaveze glavnog
dužnika. Bitno je samo da je obaveza za koju se jamči pravovaljana .
Odgovornost jamca u privrednom pravu je pooštrena. Za razliku od
građanskog prava, gdje jamac supsidijarno odgovara, u privrednom pravu
jamac odgovara kao platac. To znači da postoji solidarna odgovornost
glavnog dužnika sa jamcem, tj. da jamac nema pravo na prigovor
redosljeda. Vjerovnik može utužiti jamca, a da istovremeno ne utuži
glavnog dužnika. Ako su utuženi i glavni dužnik i jamac, odgovaraju solidarno.
U slučaju da jamac izvrši obavezu, ima pravo regresa prema glavnom dužniku.
Kako jamstvo djeluje u stečajnom postupku? Ako je glavni dužnik
postao stečajni dužnik, smanjenje obaveze stečajnog dužnika u stečaju ne
dovodi do smanjenja obaveze jamca, te jamac odgovara povjeriocu za cio
iznos svoje obaveze. U slučaju stečaja glavnog dužnika, povjerilac je dužan
prijaviti svoje potraživanje u stečaj i o tome obavijestiti jamca , inače
odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga.

3. BANKARSKA GARANCIJA

Bankarska garancija je sredstvo obezbjeđenja ispunjenja ugovora .

Bankarska garancija je izjava banke, kao davaoca garancije, kojom
se ona obavezuje korisniku garancije da će ona umjesto svog komitenta
ispuniti obavezu ukoliko budu ispunjeni uslovi iz same garancije.
Da bi se mogla realizirati, korisnik garancije mora dokazati banci da
je on ispunio svoju obavezu prema drugoj strani (dužniku, komitentu
banke), a da dužnik nije, te da je ovaj (dužnik, komitent) u docnji!
Bankarska garancija je akcesorne prirode, njena valjanost zavisna je od
glavne obaveze radi koje je data.
Bankarska garancija je jednostrana izjava volje i kao takva ima za
posljedice samostalne i nezavisne obaveze. Uvijek se izražava u novcu.
Forma bankarske garancije je pismena.
Kada postojeću bankarsku garanciju potvrdi druga banka onda je u pitanju
super - garancija i korisnik može tražiti ispunjenje od bilo koje od ovih banaka.
Postoje razne vrste garancija i ZOO tretitra neke od vrsta tih garancija.
Karakteristična je «bankarska garancija na prvi poziv bez prigovora».

4. DOKUMENTARNI AKREDITIV

63
 Prihvaćanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva,
akreditivna banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti
određenu novčanu sumu, ako do određenog roka bude udovoljeno
uslovima koji su navedeni u nalogu za otvaranje akreditiva.
Akreditiv mora biti sastavljen u pismenoj formi.
Banka je obavezna prema korisniku od dana kada mu je otvaranje
akreditiva saopćeno. Suprotno, nalogodavac je vezan izdanim nalogom od
dana kada je nalog prispio banci. I akreditiv je nezavistan od osnovnog ugovora.
Dokumentarni akreditiv sam po sebi znači da uz njegovo ispunjenje mora
biti dostavljena dokumentacija koja je navedena u nalogu i samom akreditivu.
Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako nije ništa ugovoreno,
smatra se da je opoziv, pa i onda kada je otvoren na određeno vrijeme.

5. ZALOG U PRIVREDNOM PRAVU

Založno pravo na pokretnim stvarima je jedan od najznačajnijh oblika

realnog obezbjeđenja urednog ispunjavanja obaveza iz ugovora u privredi.
Ovo važi samo u slučaju zaloga na pokretnim stvarima, a to nije slučaj i
kada je u pitanju zalog na nekretninama - hipoteka.
Ugovorom o zalogu obavezuje se dužnik ili neko treći (zalogodavac)
prema povjeriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj
postoji nečije pravo svojine, da bi se zalogoprimac, ako mu potraživanje ne
bude isplaćeno po dospjelosti, prije ostalih povjerilaca mogao naplatiti iz
njene vrijednosti, a povjerilac se obavezuje da primljenu stvar čuva i po
prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu.
Predmeti založnog prava mogu biti individualno određene i nepotrošne
pokretne stvari, koje se nalaze u prometu, gdje spadaju: pokretne stvari, novac,
potraživanja i sl.
Pravilo o subjektima zaloga je:
1) da to mogu biti fizička i pravna lica, domaća i strana lica,
2) zalogodavac može da bude lice koje nije nosilac prava raspolaganja ili
vlasnik založene stvari (dužnik založi tuđu stvar ili skladištar ima pravo na
založenoj stvari bez obzira na pravni položaj ostavodavca u pogledu same
robe).
Na jednoj stvari se može zasnovati više založnih prava po različitim
pravnim osnovima.
Vjerovnik založnog prava, da bi implementirao založno pravo na
stvari koja je založena, ne mora tražiti putem suda implementaciju tog
prava. Nije mu potreban izvršni naslov-sudska presuda, da bi prodao stvar.
Ponekad se odstupa od načela - “prvi u vremenu jači u pravu” –
“priore tempore potior iure” (npr. kod ugovora u prevozu robe . Roba koje je
predmet prevoza je ujedno založena jer prevozioci imaju pravo zaloga na toj robi.
Ovo načelo se primjenjuje radi lakšeg uređenja stvari. Oni koji su već prevezli
robu imaju «manje prava» i prvi se namiruje onaj kod koga se roba još nalazi ili
kod koga je zadnjeg bila u pritežanju).

64
6. HIPOTEKA

Hipoteka je založno pravo na nekretninama . To je najsavršenije

sredstvo stvarnopravnog obezbjeđenja novčanih potraživanja.
Osim hipoteke na nekretninama, postoji i hipoteka na pravu građenja.
Hipoteka nastaje na osnovu: 1. pravnog posla, 2. sudske odluke, a u
nekim slučajevima i 3. na osnovu zakona.
Ugovor o hipoteci je samo osnov za hipoteku (iustus titulus), i samim
zaključenjem ugovora o hipoteci ona nije i nastala. Hipoteka nastaje tek
upisom u zemljišnje kjnige. Kada hipoteka nastaje na osnovu zakona, u tom
slučaju, ne mora da bude upisana u zemljišne knjige.
U hipotekarnom odnosu, hipotekarni dužnik se ne lišava založene
nepokretnosti, on je u posjedu te nekretnine .
Hipotekarni dužnik je svakodobni vlasnik založene stvari. To znači da
se stvar pod hipotekom može i otuđiti, pa se postavlja pitanje - ko je tada
dužnik? U tom slučaju, založni dužnik koji je svoju stvar dao pod hipoteku
postaje osobni dužnik, a novi vlasnik nekretnine postaje hipotekarni
dužnik.
Hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige.
Realizacija hipotekarnog prava se vrši putem suda. Nije bitno koliki dio
duga je isplaćen i kolika je vrijednost nekretnine, uvijek se vrši prodaja
nekretnine radi naplate potraživanja.
Hipoteka je vezana za nekretninu i ne može se odvojiti od nje.
Hipoteka se može otuđiti, naslijediti ili opteretiti, ali samo zajedno sa
nekretninom koja se njome osigurava. Nadhipoteka je hipoteka na
hipoteku. Nadhipoteka u korist trećeg lica osniva se bez pristanka hipotekarnog
dužnika.
Podhipoteka je mogućnost postojanja više hipoteka na istoj
nekretnini koje imaju svaka svoj rang. Dakle, na jednoj nekretnini može
postojati više hipoteka, a u slučaju namirenja potraživanja primjenjuje se pravilo
«prvi u vremenu jači u pravu».
Zajednička hipoteka je hipoteka na više nekretnina za jedno
potraživanje. Dakle, za obezbjeđenje jednog potraživanja može se osnovati
hipoteka na više nekretnina.
Ništave su odredbe ugovora o hipoteci ako hipotekarni vjerovnik
ugovora:
a) ubiranje plodova koje nekretnina pod hipotekom daje ili iskorištavanje
nekretnine ne bilo koji način,
b) da u slučaju neisplate duga vjerovnik može namiriti svoje potraživanje
sticanjem prava vlasništva.

Forma ugovora o hipoteci nije određena zakonom, ali se analogijom

primjenjuje pravilo pismene forme (kao kod prometa nekretnina).
Hipoteku treba razlikovati od tabularne izjave.

65
 Određenost osiguranog potraživanja odnosi se na glavnicu, a to
znači da mora biti poznata osnova i visina novčanog potraživanja koja se
upisuje u zemljišne knjijge.
Određenost objekta hipoteke – nekretnine moraju biti određene
prostorno kao katastarska ili građevinska čestica.
Nedjeljivost - hipoteka postoji u cjelini,bez obzira koliko se smanjilo
osigurano potraživanje sve dok ona postoji ne briše se iz zemljišne knjige .
Neodvojivost - hipoteka se ne može odvojiti od svog objekta i prenosi se
zajedno s njim kao što se i objekti prenose zajedno sa hipotekom.

7. ZATEZNA KAMATA

Zatezna kamata je osnovno pravo povjerioca u slučaju kada je

dužnik zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze.
Zatezna kamata se ne ugovora i za njenu isplatu nije uslov da je
vjerovniku nastala šteta. Međutim, kada je riječ o kamatama, one se mogu i
ugovoriti i takve kamate zovemo ugovorne kamate ili konvencionalne kamate.
Za plaćanje, odnosno realizaciju zateznih kamata, osim što nije nužno da
je povjerilac pretrpio štetu zbog povrede ugovora, također nije značajno ni da
postoji odgovornost dužnika.
Zatezna kamata je minimum naknade štete u slučaju povrede
ugovora kada je u pitanju novčana obaveza.
Rok za ispunjenje obaveze može biti određen ugovorom, propisom ili
običajem. Plaćanje kupovne cijene vrši se u času kada se vrši predaja robe,
odnosno, 8 dana od dana prijema fakture ili 8 dana po prijemu robe. Ako rok
nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni svoju
obavezu.

UGOVORNO REGULISANJE ODGOVORNOSTI DUŽNIKA

Ugovorne strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti ili isključiti

odgovornost pod određenim uslovima. Dakle, ugovorom je dozvoljeno
isključiti ili ograničiti odgovornost kada je zbog obične nepažnje došlo do
neispunjenja obaveza (egzoneracije).
Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao
da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog
okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili
izbjeći.
Ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika i na slučaj za koji on
inače ne odgovara. Međutim, ispunjenje ovakve ugovorne odredbe se ne može
zahtijevati, ako bi to bilo u suporotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

PRESTANAK UGOVORA U PRIVREDI

Ugovor prestaje:
1. ispunjenjem – ugovori najčešće prestaju ispunjenjem.

66
2. nemogućnošću ispunjenja – zbog okolnosti koja je nastupila naknadno,
a do koje je došlo:
a) iz uzroka, odnosno zbog događaja za koje nije odgovorna ni
jedna ni druga strane (viša sila). U tom slučaju, gasi se i obaveza
druge strane. U ovom slučaju ugovor ne prestaje ipso iure već je
potrebno da druga strana traži raskid ugovora. Ako su predmet
obaveze stvari po rodu, obaveza ne prestaje ni kad sve što dužnik
ima od tih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara.
b) usljed krivice ugovornih strana ili krivice trećih lica
(dužnik se oslobađa obaveze, ali je dužan ustupiti povjeriocu pravo
koje bi imao prema trećem licu zbog nastale nemogućnosti).
3. prestanak ugovora sporazumom ugovornih strana – ugovorne strane
mogu saglasnošću svojih volja raskinuti ugovor koji su zaključile. U tom
slučaju moraju se dogovoriti da li raskidaju ugovor za ubuduće ili se raskid
odnosi i na prošlost. U ovom drugom slučaju svaka ugovorna strana u tom
slučaju vraća ono što je primila.
4. jednostrani odustanak od ugovora – Jednostranim odustankom ugovor
prestaje kada to proističe iz ovlaštenja ugovornih strana određenih u
zakonu. (npr. Prodavac ne isporuči kupcu kupljenu robu ni u razmjerno
primjerenom roku – u ovom slučaju kupac može raskinuti ugovor, ali samo
ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje
ugovora) Ugovorne strane mogu same dogovoriti da jedna ili obje
odustanu od ugovora. Otkaz ugovora se može dati u svako doba, osim u
nevrijeme. U slučaju otkaza ugovora, ugovor prestaje kad istekne otkazni
rok. Dejstva otkaza ugovora prostiru se samo na budućnost (ex nunc).
5. prestanak ugovora kompenzacijom – Kad dužnik postane povjerilac
svoga povjerioca i kada na taj način između njih postoje istovremeno
uzajamna potraživanja, ona se mogu ugasiti tako što će se kompenzirati
(prebiti), odn. obračunati jedno za drugo. Za nastanak kompenzacije na
osnovu zakona, potrebno je ispunjenje propisanih uslova, a to su:
1) da su potraživanja uzajamna i jednorodna ( npr. ako su novčana
sredstva, da su iste valute)
2) da su potraživanja dospjela.
Ugovorna kompenzacija nastupa kada su se dva lica sporazumjela da
njihova uzajamna potraživanja prestanu bez ispunjenja potraživanja.
Sudska kompenzacija nastaje kada tuženi u parnici, priznajući postojanje
potraživanja suprotne strane, istakne prigovor kompenzacije, tj. ako i
dužnik ima potraživanje prema povjeriocu i traži od suda da se prebiju ta
uzajamna potraživanja.
Kompenzacijom prestaju uzajamna potraživanja ukoliko su jednaka, a ako
nisu jednaka, govori se o manjem potraživanju, a veće potraživanje se
smanjuje za iznos manjeg.
6. prestanak ugovora usljed zastarjelosti potraživanja – Do prestanka
ugovora može doći kada je potraživanje povjerioca zastarjelo. Opšti rok
zastare je 5 god., za neka potraživanja rok je 3 god. (kod prometa roba i

67
 usluga između pravnih lica), a za potraživanja za grijanje, komunalne
usluge i sl. rok je 1 god.

UGOVOR O PRODAJI U PRIVREDI

POJAM UGOVORA O PRODAJI

Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se prodavac
obavezuje da određenu stvar povodom koje posao nastaje preda, isporuči
kupcu, a kupac se obavezuje da prodavcu preda određenu sumu novca.
Kod prodaje u privrednom pravu - prodaja poslovnog prava:
 Subjekti su subjekti poslovnog prava.
 Da bi prodaja bila posao domaćeg poslovnog prava, ugovor mora biti
zaključen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog subjekta i mora biti
sklopljen na području BiH.
 Poslovnopravna prodaja se zaključuje masovno, trajno i profesionalno, a
njen osnovni cilj jeste sticanje dobiti putem preprodaje (prometnih
vrijednosti stvari i dobiti). Predmet prodaje poslovnog prava može biti
samo pokretna stvar.

OSOBINE UGOVORA O PRODAJI

1. Teretan – postoji teret i na jednoj i na drugoj strani . Teretnost se kod

privredne prodaje pretpostavlja, ugovor postoji i kada cijena nije određena.
2. Dvostrano obavezan – obje strane imaju obavezu.
3. Komutativan – postoji direktna korelacija između prava i obaveza (ono
što je obaveza jedne strane pravo je druge).
4. Neformalan – može se zaključiti na bilo koji način (pismeno, usmeno,
određenim radnjama, realnim činjenicama-pokretima). Za nastanak
ugovora o prodaji nije potrebna predaja stvari - prodaja nije realan ugovor.
5. Konsenzualan – smatra se zaključenim u momentu kada ugovorne
strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora (predmetu i
cijeni).

DEJSTVA UGOVORA O PRODAJI

Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi.

Zaključivanjem ugovora, prvo nastaje obligacioni odnos (nastanak
obaveze za isporuku stvari), a potom dolazi do predaje stvari (prelazak svojine
sa prodavca na kupca – sticanje vlasništva)

BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI

Kod prodaje poslovnog prava bitni elementi su uvijek predmet (stvar), a
pod određenim uslovima i cijena i količina.

1. Predmet ugovora o prodaji

68
 Karakterističan predmet poslovne prodaje su pokretne stvari, a to
može biti roba, energija i now-how.
Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu.
Stvar može biti određena po rodu (generičke stvari) ili po svojim
sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari).

2. Cijena kod ugovora o prodaji

Cijena je novčana naknada koju kupac plaća prodavcu za isporučenu
robu.
Ugovor se smatra zaključenim i kada cijena nije određena, niti
odrediva (kad u ugovor nije unesena). To međutim ne znači da cijena nije
bitan element ugovora, jer bez cijene nema ni ugovora. Ako cijena nije
odrediva, određuje se na jedan od zakonom predviđenih načina.
Kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu
ima dovoljno podataka pomoću kojim bi se ona mogla odrediti, kupac je
dužan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme
zaključenja ugovora, a u nedostatku ove, razumnu cijenu. Pod razumnom
cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne
može utvrditi, onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.
Cijena se plaća u gotovom, virmanskim prenošenjem, hartijama od
vrijednosti. Može biti fiksna i promjenljiva.
Određuje se za jedinicu po količini ili za ukupnu količinu.
Posebno određena cijena je tekuća cijena, a to je cijena utvrđena
službenom evidencijom (npr. komore ili neke tržišne institucije), a ako ne
postoji takva institucija, onda prema običajima tržišta, u vrijeme kada je
trebalo da uslijedi isporuka.
Cijena može biti određena upotrebom trgovačkih termina: 1. cijena
konkurencije (cijena po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent), 2. fabrička
cijena (cijena po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko), 3. cijena
koštanja (obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe, bez
uračunavanja dobiti).
Promjena (korekcija) cijene je njeno naknadno, različito određivanje
u odnosu na cijenu iz ugovora.
Stranke mogu i ugovorom predvidjeti promjenu cijene na dva načina:
1. ugovaranje klizne skale: ona je u vidu matematičke formule gdje se
promjenom cijene poluproizvoda mijenja ukupna cijena. (npr. u vojnoj
industriji, kod isporuke uglja itd.)
2. pomoću indeksne klauzule: cijena se veže za neki zvaničan index -
troškovi života, radne snage I sl.. Taj index mora biti ekonomski povezan
sa predmetom ugovora.

3. Količina kod ugovora o prodaji

Da bi ugovor uopšte postojao količina mora biti određena ili barem

odrediva.
Količina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje.

69
 Količina je bitan elemenat ugovora:
a) ako je tako izričito ugovoreno,
b) ako na to upućuje priroda stvari i
c) ako to zahtijevaju specifične okolnosti konkretnog posla.

Količina se uvijek utvrđuje ugovorom, a određuje se:

1. numeričkim preciziranjem - prema broju komada, i dr. mjernim

jedinicama (vagon=10.000 kg bruto, cisterna=10.000 kg neto)
2. približnim određivanjem količine - gdje je uz naznaku količine naveden
izraz “cirka” (cca) i sl. Tolerancija u količini iznosi 5 %.
3. đuture, viđeno-odobreno - kod ovih izraza količina robe koja treba da se
dobije odnosno isporuči je ona koja je viđena na lokalitetu prodaje.

PRELAZAK RIZIKA ZA ROBE SA PRODAVCA NA KUPCA

Od momenta zaključenja ugovora pa do njegovog potpunog ispunjenja,

prodata roba može slučajno propasti ili biti oštećena. U takvim okolnostima
postavlja se pitanje rizika.
Rizik znači da ugovorna strana koja ga snosi mora da snosi i
gubitak za takvo stanje robe i ne može drugu stranu činiti odgovornom .
Oštećenje ili propast stvari obuhvata fizičku propast ili oštećenje
koje je nastalo slučajno, nezavisno od aktivnosti ugovornih strana.
Nestanak, krađa ili zagubljenje stvari može se izjednačiti sa slučajnom propasti ili
oštećenjem.
Osnovno je pravilo da do predaje kupcu rizik slučajne propasti ili
oštećenja snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca.
Od ovog pravila ima i izuzetaka:

1) kada kupac u ugovoreno vrijeme nije preuzeo robu, u takvom

slučaju rizik prelazi na njega, istekom tog roka, kao da je robu
preuzeo kada je trebao, a nije je preuzeo.
2) ako je kupac preuzeo robu, a zatim raskinuo ugovor ili tražio
zamjenu robe, iako se roba nalazila u posjedu kupca rizik nije
prešao na njega. Ovo je postavljeno kao dispozitivna norma, tako
da stranke mogu ugovorom da riješe drugi način prelaska rizika i to
se najčešče rješava klauzulama (npr. franco).

Kod odgovornosti za prelazak rizika važno je napomenuti da ona

postoji i kada dužnik nije kriv:

a) Ovo se dešava u određenim slučajevima, ako se slučajno ošteti ili nestane

stvar nakon isteka roka, jer se štiti savjesna strana.
b) To je slučaj i kod novačnih obaveza, kada se plaćaju zatezne kamate, bez
obzira je li dužnik kriv za docnju i da li je povjeriocu nastala šteta.

70
 U ovakvim slučajevima naknađuje se ne samo stvarna šteta, nego i
izmakla korist.
U praksi su mogući slučajevi da jedna strana nije isključivo kriva,
nego da dio krivice snosi i druga strana. U takvim slučajevima, zavisno od
doprinosa jedne i druge strane vrši se naknada štete.
Pošto su ove odredbe dispozitivne prirode, o pitanju odgovornosti za štetu
i visinu štete, ugovorne strane mogu ugovorom odgovornost proširiti, ograničiti i
isključiti, ali samo u slučaju kada je do štete došlo običnom nepažnjom.

GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE

Materijalni nedostatak postoji u 4 slučaja:

1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu
ili promet; (redovna upotreba za sirovine i materijal, redovan
promet – roba za dalju prodaju). Doći će u primjenu kada kvalitet
nije preciziran.
2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju
je kupac nabavlja, a koja je bila ili je morala biti poznata
prodavcu; (ako mu je kupac saopštio ili ugovorio, ili mu je moglo
biti poznato).
3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito predviđena
ugovorom, odn. propisane; (izričite osobine se mogu cijeniti
prema dokumentaciji koja je sastavni dio ugovora – npr. tehnička
dokumentacija za tehničku robu).
4) ako stvar nije jednaka uzorku ili modelu (ovdje treba razlučiti šta
je obavještavajući uzorak ili model, a šta je uzorak ili model u
pravnom smislu).

Vrste materijalnih nedostataka

Prema mjerilu vidljivosti nedostaci mogu biti:

1. vidljivi - oni koji se mogu primjetiti već pri uobičajenom spoljnom pregledu
stvari,
2. skriveni - za čije otkrivanje je potreban poseban postupak provjere
osobina stvari ili njihove upotrebe.

Prema tome da li se mogu otkloniti ili ne nedostaci mogu biti:

1. otklonjivi - oni čije je popravljanje moguće bez bitnog umanjenja
upotrebne ili prometne vrijednosti stvari.
2. neotklonjivi – oni čiji popravak ili nije moguć ili nema ekonomskog smisla.

Garancija za materijalne nedostatke

Garancija za materijalne nedostatke je jamčenje prodavca da će

isporučena roba biti saobrazna onome što je predviđeno ugovorom.

71
 Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla, ali ugovorom može biti
izričito isključena ili ograničena.
Zakonom su predviđeni izuzeci, odnosno 4 razloga kada zakon
isključuje odgovornost prodavca za materijalne nedotatke, i to:
1. neznatan materijalni nedostatak ne uzima se u obzir (da li je
nedostatak neznatan ili ne, zakon ne prepušta strankama da određuju,
već tu okolnost određuje sud prema okolnostima slučaja i običajima),
2. prodavac ne odgovara za one materijalne nedostatke robe koji su u
času zaključenja ugovora kupcu bili poznati ili mu nisu mogli ostati
nepoznati,
3. imalac čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara
za nedostatke (u ovom slučaju, odgovornost prodavca je isključena jer on
u slučaju prinudne prodaje ne može garantovati za nedostatke ),
4. prolazna mana koja nije od značaja za mogućnost upotrebe stvari.

U praksi se dešava da se isporuči sasvim druga od ugovorene stvari.

U takvom slučaju ne radi se o materijalnim nedostacima (to je aliud) i tada nema
ugovora. U ovom slučaju, kupac može staviti prodavcu robu na raspolaganje jer
ugovor nije ispunjen.
Da bi prodavac odgovarao za materijalne nedostatke potrebno je da
su ispunjeni ovi uslovi:
1. da je materijalni nedostatak postojao u času prelaska rizika za robu
na kupca - bez obzira da li je to bilo poznato prodavcu.
2. da je uložena uredna (blagovremena) reklamacija na materijalne
nedostatke, tj. da je svoja prava prema prodavcu kupac ostvario u
određenom roku. Kada se pregled robe vrši u prisustvu obje strane rok
za prigovor je odmah. Ako prodavac nije prisutan pregledu, rok je bez
odlaganja, a najkasnije u roku od 1 god. od dana odašiljanja robe. Taj rok
je prekluzivan rok (usljed propuštanja roka, kupac gubi svoja subjektivna
prava da ostvari svoja prava).

Sve ove norme nisu prisilne naravi. U praksi, stranke ih najčešće

prilagođavaju svojim potrebama ili ih isključuju.
Kada kupac pregledom robe utvrdi da ona ima materijalne
nedostatke ili da ne odgovara ugovorenoj robi, dužan je da podnese
prigovor prodavcu. Kada je pregledom robe uočena neka vidljiva mana, kupac
je o takvoj mani dužan obavijestiti prodavca bez odlaganja. Kada su pregledu
robe prisustvovale obje strane, i kupac i prodavac, kupac je dužan svoje
primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah. Kada su u
pitanju skrivene mane, prigovor se podnosi bez odlaganja čim je mana otkrivena
ili se za nju saznalo, ali najdalje u roku od 6 mjeseci od dana predaje, osim ako
je ugovoren duži rok. Ovaj rok je prekluzivne prirode. Propuštanjem roka gube se
sva prava koja se imaju prema prodavcu zbog nedostataka na robi.

Prava kupca i materijalni nedostaci

72
 Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o
nedostacima može:
1. zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar
bez nedostatka; ili
2. zahtijevati sniženje cijene; ili
(u oba slučaja radi se u ispunjenju ugovora)
3. može izjaviti da raskida ugovor;

U svakom od ova 3 slučaja može tražiti i naknadu štete. Ova prava su

predviđena alternativno. Kupac bira koje mu odgovara.
Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio
prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Kupac može
raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka:
1. ako mu je prodavac poslije obavještenja o nedostacima saopštio da neće
ispuniti ugovor ili
2. ako iz okolnosti konkretnog slučaja očigledno proizilazi da prodavac neće
moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku.

GARANCIJA PRODAVCA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE

STVARI

Paralelno sa odgovornošću za materijalne nedostatke postoji i

odgovornost za ispravno funkcionisanje prodate stvari.
Ovdje se radi o odgovornosti za ispravno funkcionisanje robe, a ne
za neki njen materijalni nedostatak. Ova vrsta odgovornosti, dakle, nema veze
sa materijalnim nedostacima.
Odgovornost postoji ako prodavac uz robu (obično se radi o
tehničkoj robi) preda kupcu i garantni list za isporučenu robu.
Kupac može tražiti od proizvođača i prodavca:
a) da stvar opravi u razumnom roku ili
b) ako to ne učini da umjesto te stvari preda drugu stvar koja funkcioniše
ispravno.

Ovdje garancija obuhvata ispravno funkcionisanje stvari pri njenoj

redovnoj upotrebi.
Ovim pravilima ne dira se u pravila o odgovornosti prodavca za
nedostatke stvari.

GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE – ZAŠTITA OD EVIKCIJE

Odgovornost za pravne nedostatke postoji ako na prodatoj stvari

postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava
kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije bio obaviješten, niti je, a
niti bi pristao da pod tim opterećenjem, da mu je bilo poznato, uzme stvar.
Za postojanje pravnog nedostatka, bitno je da je uznemiravanje pravno:
1.putem tužbe, 2. prigovora ili 3. isticanjem prava trećeg lica neposredno.

73
 Garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak ugovora, što
znači da ona postoji, osim ako nije izričito ili prećutno isključena. Znači
zaštita od evikcije ima ugovorni osnov.
Zakonski uslovi postojanja ove garancije za pravne nedostatke su:
1. Nedostatak je morao postojati u času prelaska svojine sa prodavca na
kupca, tj. stvarno pravo trećeg je nastalo i dok je stvar bila u državini
prenosioca.
2. Da postoji savjesnost kupca, a ona postoji:
a) ako kupac u času sklapanja ugovora nije znao za mogućnost da mu
pravo može biti oduzeto, umanjeno ili ograničeno, ili
b) ako je znao za nedostatak, ali nije pristao da uzme opterećenu stvar
(slučaj obmane kupca).
3. Da garancija za evikciju nije ugovorom isključena ili ograničena. U slučaju
nesavjesnosti prodavca ovakva klauzula je ništavna.
4. Da se prodavca obavjesti o nedostatku (reklamacija). Kupac je dužan
obavijestiti prodavca o nedostatku uvijek i blagovremeno, osim u slučaju
ako je to prodavcu bilo poznato.

Kupac u razumnom roku poziva prodavca:

a) da oslobodi prodatu stvar od prava ili pretenzija trećeg lica ili
b) da mu isporuči drugu stvar, ako se radi o stvarima određenim po rodu.

Kada prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, tada nastaju slijedeće

sankcije:
1. u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom
zakonu i
2. kada je u pitanju umanjenje ili ograničenje kupčevog prava, kupac može
po svom izboru raskinuti ugovor ili tražiti srazmjerno sniženje cijene .

Odredbe odgovornosti za pravne nedostatke dispozitivne su prirode

i mogu se ograničiti ili sasvim isključiti. Isključenje odgovornosti nije moguće
ako je u vrijeme zaključenja ugovora prodavcu bio poznat ili nije mogao ostati
nepoznat pravni nedostatak.
Istekom 1 god. od dana saznanja za postojanje prava trećeg, gasi se
pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka.

DOCNJA PRODAVCA I KUPCA

Svaka ugovorna strana kod ugovora u privredi, pa i drugih ugovora,

može pasti u docnju.
Docnja može biti:
1. dužnička docnja i
2. povjerilačka docnja.

1. Docnja prodavca

74
 Dužnička docnja prodavca

Kod ugovora u prodaji prodavac zapada u dužničku docnju ako na

vrijeme nije isporučio kupcu ugovorenu robu, odnosno ako robu nije
isporučio u roku koji je ugovoren, a ako rok nije ugovoren onda u roku od 8
dana od zaključenja ugovora.
Kada prodavac zapadne u dužničku docnju, kupcu pripadaju
alternativno dva prava:
a) da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja, ili
b) da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjena.
Uglavnom kupac ostavlja primjeren rok za ispunjenje ugovora.
Kupac nije dužan da ostavi primjeren rok za ispunjenje ugovora:
a. ako iz samog držanja prodavca proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti
ni u naknadnom roku, te
b. kada su u pitanju fiksni ugovori. To su poslovi kod kod kojih je izvršenje
obaveze iz ugovora u tačno određenom roku, bitan element ugovora.
Kada kod ovih poslova dođe do docnje, automatski (po samon zakonu)
nastaje raskid ugovora, i nije potrebno davanje naknadnog roka za
ispunjenje, ali povjerilac može tražiti ispunjenje bez odlaganja.

Kupac koji je raskinuo ugovor ima pravo na naknadu štete zbog

neispunjenja ugovora ukoliko je prodavac dogovoran za docnju.
U slučaju raskida ugovora, naknada štete može biti:
1. naknada apstraktne štete - apstraktna šteta sastoji se u razlici
ugovorene cijene i tekuće cijene za ugovorenu robu .
2. naknada konkretne štete - konkretna šteta obuhvata običnu štetu i
izmaklu korist. Konkretna šteta se utvrđuje prema okolnostima svakog
konkretnog slučaja.

Povjerilačka docnja prodavca

Prodavac zapada u povjerilačka docnju kada, bez opravdanog

razloga, odbije da primi cijenu.
U tom slučaju kupac ima dva prava:
1) da deponuje iznos kupovne cijene kod nadležnog suda i time izbjegne
plaćanje kamata, i
2) da traži naknadu pretrpljene štete.

2. Docnja kupca

Dužnička docnja kupca

Kupac pada u dužničku docnju ako u roku ne plati cijenu. U tom

slučaju nastaju prava za prodavca, koji ima pravo da traži:
a. ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog kašnjenja u ispunjenju ugovora).

75
 b. raskid ugovora i naknadu štete (zbog neispunjenja ugovora), ali mora
prethodno ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze (tj. za plaćanje).

Povjerilačka docnja kupca

Kupac pada u povjerilačku docnju kada ne preduzima radnje koje je

dužan preduzeti, da bi prodavac isporučio robu.
U tom slučaju nastaju prava za prodavca, koji ima dva prava:
a) da deponuje robu (u javno skladište ili kod nadležnog suda), čime se
oslobađa svoje obaveze,
b) da traži naknadu pretrpljene štete.
Postoje dva slučaja po pitanju da li je kupac primio robu ili ne:

1) Ako kupac nije primio robu, a nije ni platio cijenu, prodavac može
tražiti ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog zakašnjenja ispunjenja
ugovora), ili izjaviti da raskida ugovor i tražiti naknadu štete (zbog
neispunjenja ugovora).
2) Ako je kupac primio robu, a nije platio cijenu - prodavac ne može
odustati od ugovora, ali može tražiti ugovorenu cijenu, kao i naknadu štete
koja je nastala zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora.

PREUZIMANJE DUGA

Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i treće osobe

(preuzimaoca duga) uz pristanak vjerovnika.
Preuzimanjem duga preuzimalac duga dolazi na mjesto glavnog
dužnika i on postaje jedini platac.
To znači da dotadašnji dužnik izlazi iz postojećeg obvezno-pravnog
odnosa i na njegovo mjesto dolazi novi dužnik.

PRISTUPANJE DUGU

To je ugovor između vjerovnika i treće osobe kojim se ovaj

obavezuje vjerovniku da će postojeću dužnikovu obavezu ispuniti u vidu
ispunjenja vjerovnikova potraživanja koje on ima prema svom dužniku. Tu
ne sudjeluje i dužnik.
Treća osoba koja je pristupila dugu može ispuniti obavezu i bez
dužnikove volje, pa i u slučaju njegova protivljenja.
U ovom odnosu postoje dva dužnika na samo jedno potraživanje. Ti
dužnici samostalno i neovisno jedan od drugog odgovaraju i to razdijeljeno i za
čitavo potraživanje.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA

To je ugovor između dužnika i treće osobe kojim se ona obavezuje

da će preuzeti njegovu obavezu prema njegovom vjerovniku i na taj način

76
izvršiti dugovanu činidbu. Treća osoba time ne preuzima na sebe dug i ne
stupa u neposredan obavezni pravni odnos prema vjerovniku.
Dužnik se u ovom slučaju zaključenim ugovorom o preuzimanju
ispunjenja nije oslobodio svog postojećeg dugovanja, a ni vjerovnik prema
takvoj trećoj osobi ne može postaviti zahtjev za ispunjenje njegova
potraživanja.
Ovaj ugovorni odnos djeluje utoliko na vjerovnika samo što je on dužan
primiti po toj trećoj osobi ispunjenje dužnikove obaveze. Ako ne prihvati
ispunjenje obaveze on zapada u povjerilačku docnju.

UGOVOR O NALOGU (za račun nalogodavca)

Ovaj ugovor obavezuje nalogoprimca da za račun nalogodavca

preduzima određene poslove, uz pravo na naknadu.
Nalogoprimac je ovlašteno lice u granicama i u okvirima dobivenog
naloga.
Ugovor o nalogu je neformalan ugovor (znači nije potrebna nikakva
posebna forma). Ovi poslovi se obavljaju za račun nalogodavca.

TOVARNI LIST

Pošiljalac je dužan da za svaku pošiljku preda prevoziocu posebno

popunjen tovarni list na propisanom obrascu.
Pošiljalac je odgovoran za tačnost podataka i izjava koje je unio u tovarni
list, ali i za tačnost podataka koje je unio njegov prevozilac.
Tovarni list po pravilu nije hartija od vrijednosti. On je dokaz o
zaključenom ugovoru i dokaz da je prevozilac primio na prevoz stvari
označene u tovarnom listu.
Tovarni list može glasiti po naredbi i na donosioca. Ako tako glasi, u oba
slučaja je prenosivi tovarni list.

SKLADIŠNICA

To je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koju je

primio na uskladištenje.
Skladišnica je dokaz da je roba primljena na čuvanje i održavanje.
Ona obavezuje skladištara da po proteku roka za čuvanje i
održavanje robe izda robu legitimnom imaocu skladišnice.
Predaja skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe prilikom
prenosa vlasništva na robi.
Skladišnica se sastoji iz dva dijela:
1) priznanice (recepisa) koja služi za prenos prava vlasništva na
uskladištenoj robi i
2) založnice (varanta) koja se koristi radi zalaganja uskladištene robe, a u
svrhu dobijanja kredita, zajmova itd.

77
 Skladišnica se može prenositi jedinstveno (oba djela zajedno), a
može i odvojeno. Kada se prenosi odvojeno, najprije se mora prenijeti varant
(založnica). U oba slučaja radi se o izdavanju robe.
Skladišnicu je moguće indosirati pa i u djelu priznanice, i u tom
slučaju se radi o prenosu vlasništva uskladištene robe.
Odgovornost skladištara je objektivna. On mora dokazati da je šteta na
robi uzrokovana višom silom ili krivicom ostavodavca ili manama ili prirodnim
svojstvima robe, kao i neispravnom ambalažom. Skladištar je dužan naknaditi
nastalu štetu u visini stvarne, a ne tržišne vrijednosti robe predate na
uskladištenje.
UGOVOR O KOMISIONU

To je ugovor kojim komisionar u svoje ime, a za račun komitenta,

istupa prema trećem licu kao samostalna ugovorna strana.
Svi ekonomski efekti iz zaključenog ugovora pripadaju komitentu.
Kod tog pravnog posla postoji interni, eksterni i završni odnos.
Bitan elemenat ovog ugovora je sama priroda pravnog posla kojeg
treba komisionar da zaključi.
Ugovor o komisionu je jedna vrsta ugovora o nalogu, ali on je
samostalni imenovani ugovor, dvostran je, teretan i neformalan.
Komisionar prilikom zaključenja ugovora sa trećom osobom mora
prilikom izbora te osobe cijeniti poslovni ugled i kreditnu sposobnost te
treće osobe.
Komisionar kao samostalna ugovorna strana sa trećom osobom zaključuje
ugovor, bilo o prodaji ili kupovini robe, zavisno od naloga komitenta i on tada
obavlja pravne radnje.
Komisionar odgovara za izbor treće osobe, ali kod klasičnog
komisiona on ne odgovara za ispunjenje tog ugovora.
Komisionar je dužan da se pridržava naloga komitenta i da čuva
njegove interese, da položi račun komitentu i da komitenta obavijesti sa
kim je zaključio ugovor (ko je treća strana).
Komisionar nije dužan da obavijesti treću stranu ko mu je komitent.
Komisionar ima pravo na proviziju (naknada), te naknadu potrebnih,
nužnih i korisnih troškova. Ova naknada mu pipada i kada nije ugovorena .
Naknada se određuje ugovorom, tarifom ili prema ugovorenom poslu i
postignutom rezultatu.
Pored klasičnog komisiona moguć je i tzv. pojačani komision
(delkvedere komision) gdje komisionar, pored odgovornosti za izbor trećeg
lica, odgovara i za ispunjenje obaveza iz zaključenog posla . Pojačana
odgovornost vodi ka povećanoj naknadi odnosno, proviziji.

UGOVOR O LICENCI

Ovim se ugovorom davalac licence obavezuje da sticaocu licence

ustupi, u cjelini ili djelimično, pravo iskorištavanja pronalazaka, tehničkog

78
znanja ili iskustva, žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje
da mu za to plati određenu naknadu.
Ugovor o licenci mora biti zaključen u pisanoj formi, na vrijeme ne
duže od zakonske zaštite prava koja su predmet licence.
„Isključiva“ licenca je takva licenca kojom se stiče isključivo pravo
iskorištavanja predmeta licence, i ona postoji samo ako je izričito
ugovorena.
Pravo iskorištavanja licence može biti ograničeno prostorno, a i vremenski
i samo u onim slučajevima kada to nije suprotno ustavu i zakonu.
Kada sticalac isključive licence pravo iskorištavanja predmeta
licence ustupi drugom, onda kažemo da je u pitanju podlicenca.
Kada je ugovor o licenci zaključen na određeno vrijeme, on prestaje
istekom vremena i u tom slučaju nije potrebno da bude otkazan. Ako se
ugovor na takav način, pod istim uslovima produži i tome se ne protivi
davalac licence, onda se radi o novom ugovoru neodređenog trajanja.
Svaka od ugovornih strana može otkazati ugovor ako se radi o ugovoru na
neodređeno vrijeme. Otkazni rok je 6 mjeseci, a ne može se dati u toku prve
godine trajanja ugovora.
U slučaju smrti davaoca licence ona se nastavlja sa njegovim
nasljednicima, izuzev ako nije drugačije ugovorena.
U slučaju smrti sticaoca licence i ona se nastavlja sa njegovim
nasljednicima, ali samo sa onim koji produžuju njegovu djelatnost.
Ako je u pitanju pravno lice kao korisnik licence i nad njim se otvori
stečajni postupak, davalac licence može raskinuti ugovor.

UGOVOR O GRAĐENJU

Bitni sastojci ugovora o građenju

Kod ugovora o građenju predmet obaveze izvođača je izgradnja

određene građevine ili izvođenje kakvih radova na određenom zemljištu ili
na već postojećem objektu-građevini.
Osnovno kod ugovora o građenju je da je izvođač dužan da
ugovorene radove izvede u ugovorenom roku, što znači da je i rok bitan
elemenat ugovora (pored cijene i predmeta) i on se može ugovoriti za radove
u cjelini ili po pojedinim fazama.
Kod ovog ugovora cijena mora da bude precizno određena (ne odrediva).
Određuje se kao jedinična cijena ili za cijeli objekat, kao ukupno ugovorena
cijena.
Jedinične cijene obuhvataju i viškove radova, ali samo ako se oni
pojavljuju u uobičajenom obimu. Ako to nije slučaj, izvođač radova ima
pravo tražiti za viškove radova novu cijenu. Kada je u pitanju ukupno
ugovorena cijena ona se ne mijenja u slučaju viškova radova, ali isto tako
ona se ne mijenja ni za slučaj manjkova radova.
Ukupno ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost nepredviđenih i
naknadnih radova. Ti radovi po zakonu uvijek se dodatno plaćaju.

79
 I jedinična i ukupna cijena mogu biti promjenjive i nepromjenjive.
Promjenjive se najčešće ugovoraju u obliku klizne skale. I kod
nepromjenjive cijene zakon predviđa mogućnost njene izmjene pod
određenim uslovima. (npr. usljed promjene u cijeni rada, materijala, ako
gradnja duže traje, pod uslovom ako su se ovi elementi promijenili za više od
10% u odnosu na ugovorenu cijenu).

Obaveza izvođača radova da preda objekat finansijeru

Rokovi garancije za gradnju objekta teku od trenutka primopredaje

radova.
Od tada prelazi i rizik sa izvođača na naručioca.
Tehnički pregled od strane nadležnih organa uprave koji izdaju
upotrebnu dozvolu se ne smatra primopredajom radova. Ovo iz razloga što
se tehničkim pregledom utvrđuje tehnička ispravnost objekta u opštem
interesu, a ne i da li je izvođač ispunio sve svoje ugovorene obaveze.
Dakle, treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od super
kolaudacije (prijem objekta od strane investitora).
Investitor može zadržati određenu svotu novca da bi sam kasnije, bez
pomoći izvođača radova mogao otkloniti nedostatke na objektu.

Odgovornost izvođača radova za nedostatke građevine

Izvođač radova odgovara za nedostatke:

1) ako su nedostaci građevine rezultat greške u projektu, pa i onda kada je
projekat primio od naručioca ili trećeg lica, iz razloga što je izvođač radova
kao profesionalac dužan skrenuti pažnju naručiocu na nedostatke u
projektu,
2) ako odstupi od projekta, osim u slučaju ako ima pismenu saglasnost
naručioca ili ako su u pitanju hitni i nepredviđeni radovi,
3) ako su nastali nedostaci zbog kvaliteta materijala, bez obzira čiji je
materijal upotrebljen,
4) ako su nedostaci građevine nastupili zato što radovi nisu izvedeni u skladu
sa ugovorom, odgovarajućim propisima ili pravilima struke,
5) izvođač odgovara i za rad podizvođača.

Izvođač neće odgovarati za nedostatke ako uspije dokazati da nije

kriv za utvrđene nedostatke i u slučaju greške u projektu koja se i pored
njegove potrebne pažnje nije mogla otkloniti.

UGOVOR O POSREDOVANJU

Ovim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naći i dovesti u

vezu treću osobu sa nalogodavcem, kako bi oni pregovarali o zaključenju
određenog ugovora.

80
 Bitni sastojak takvog ugovora je sam predmet ugovora kojeg treba
zaključiti.
Za razliku od komisionara i zastupnika, posrednik nije ovlašten da obavlja
pravne radnje, odnosno, da zaključuje ugovor sa trećim licima.
Posrednik radi u svoje ime i za svoj račun, a zastupnik radi u tuđe
ime i za tuđi račun. Posredovanjem ne nastaje trajni odnos.
Posrednik mora da postupa s pažnjom dobrog privrednika.
Odgovoran je nalogodavcu za izbor trećeg lica.
Naknada za posrednika ne mora biti ugovorena. Ako naknada nije
ugovorom određena, ona se određuje na osnovu tarife ili običaja . Ako se ne
može ni tako utvrditi ona se određuje prema trudu posrednika i učinjenoj usluzi.
Ukoliko posrednik ugovorom bude izričito ovlašten i da zaključi
ugovor sa trećom osobom, pa takav ugovor ima elemente i posredovanja i
zastupanja, onda se u slučaju spora uzima da se radi o ugovoru o
zastupanju.

UGOVOR O ALOTMANU (Ugovor o angažiranju ugostiteljskih kapaciteta)

Ugovorom o alotmanu ugostitelj se obavezuje u toku određenog

vremena staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određeni broj ležaja u
određenom objektu, dati ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija
i platiti joj određenu proviziju, a ova se obavezuje da ih nastoji popuniti,
odnosno obavjestiti u utvrđenim rokovima da to ne može učiniti, te platiti
cijenu datih usluga, ako se koristila angažiranim hotelskim kapacitetima.
Ako se drugačije ne ugovori, smatra se da ugovor vrijedi godinu dana.
Ugovor o alotmanu mora biti sklopljen u pismenoj formi.
Turistička agencija ne može osobama koje šalje u ugostiteljski objekat
zaračunati veću cijenu od one predviđene ugovorom o alotmanu.
Turistička agencija dužna je osobama koje šalje u ugostiteljski
objekat izdati posebnu pismenu ispravu, koja glasi na ime ili na određenu
grupu. Ova isprava je neprenosiva.
Ugostitelj ne može sa drugom turističkom agencijom ugovoriti angažman
istih ugostiteljskih kapaciteta koji su predmet sklopljenog ugovora o alotmanu.
Ugostitelj ne može mijenjati ugovorene cijene, bez obavjesti turitičke
agencije najmanje šest mjeseci unaprijed, osim u slučaju promjene kursa valute.
Ugostitelj je dužan turističkoj agenciji isplatiti proviziju na promet
ostvaren na temelju ugovora o altmanu.

UGOVOR O KREDITU

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na

raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili
neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik
se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati
u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

81
 Dakle, bitan sastojak ovog ugovora jeste da ugovor mora da sadrži
novčani iznos kredita, kao i uslove davanja ( npr. način otplate, odgoda vraćanja,
kamate), korištenja i vraćanja kredita.
Korisnik kredita može biti fizička i pravna osoba.
Ugovor o kreditu koji daje banka svojim komitentima je dvostrano
obvezujući i po formi je formalan pravni posao, propisana je pisana forma.
Njime se uređuju uslovi davanja, korištenja i vraćanja kredita.
Ugovor o kreditu za predmet može imati samo novac. Ispunjenje
novčanih obaveza korisnika kredita može se usloviti tj. garantovati nekim
sredstvom obezbjeđenja. (npr. davanje kredita uz osiguranje hipotekom)
Banka komitentu daje novčani iznos uz kamatu, osim ako je izričitim
zakonskim propisom omogućeno da se za određene namjene daju beskamatni
krediti.
Ugovor o kreditu banka može otkazati i prije isteka ugovorenog roka ako
je kredit korišten suprotno ugovorenoj namjeni, te zbog nesolventnosti korisnika
kredita.
U slučaju otkazivanja, sav novčani iznos dospjeva za plaćanje po otkazu
ugovora.
Korisnik kredita može odustati od kredita prije nego što ga je počeo
koristiti, a može kredit vratiti i prije utvrđenog roka, uz obavezu da o tome
unaprijed obavjesti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu
banci, ako ju je banka pretrpila.

UGOVOR O ŠPEDICIJI

Špediter po pravilu posluje u svoje ime i za račun komitenta.

To je ugovor o Komisionu u transportu kojim se otpremnik obavezuje da
u svoje ime, a za tuđi račun (račun nalogodavca), radi prevoza određenih stvari,
zaključi ugovor o prevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prevoza kao i da
obavi i druge uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac da mu plati određenu
naknadu.
To je samostalan, ugovor u kome dolaze do izražaja elementi komisiona i
zastupanja.
To je DVOSTRANI, OBAVEZAN, TERETAN I NEFORMALAN ugovor.

UGOVOR O ZAJMU

Kao predmet može imati novac i druge zamjenjive pokretne stvari i to je

razlika između ovog i ugovora o kreditu. Ako je u pitanju stvar koja se daje po
ugovoru o zajmu, zajmoprimac stječe vlasništvo nad stvari danom predaje iste i u
zakonom propisanom roku vraća stvar iste vrste /zamjenjiva/. Kod ugovora o
zajmu može se ugovarati kamata, a zajmodavac ne može zahtjevati kamatu ako
nije ugovorena. Izuzetno, kod ugovora u privredi, može se zahtjevati kamata i
kada nije ugovorena. Solidarnost kod ugovora u privredi se uvijek pretpostavlja,
ako nije isključena ugovorom.

82
VRIJEDNOSNI PAPIRI

Vrijednosni papir je isprava ili elektronički zapis koji u sebi sadrži

određena prava, koja se bez vrijednosnog papira ne mogu ostvarivati niti
prenositi.
Vrijednosni papiri su:
1) dionice,
2) obveznice,
3) certifikati koji su izdati na rok trajanja duži od 1 godine,
4) ugovori o investiranju na osnovu kojih se mogu od trećih lica pribavljati
sredstva.

Sadržaj vrijednosnog papira određuje pravno lice, odnosno emitent.

Zakon o vrijednosnim papirima se ne primjenjuje na:
1) mjenice i čekove,
2) na polise osiguranja,
3) na tzv. komercijalne papire (trgovačka uputnica, robna uputnica, kreditno
pismo, konosman, tovarni list, skladišni list itd.).

Poslove registriranja, čuvanja i održavanja podataka o vrijednosnim

papirima, kao i poslove prometa vrijednosnih papira vodi Registar
vrijednosnih papira (u daljem tekstu: Registar).
Vrijednosni papiri se registruju kao elektronički zapisi, dakle, u
dematerijalizovanom obliku.
Emitent je obavezan osigurati ostvarenje prava sadržanih u
vrijednosnom papiru. Vlasnik vrijednosnog papira ima račun kod Registra koji
vlasniku izdaje certifikat.
Vlasništvo nad vrijednosnim papirima se stiče na dan zaključenja
pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo nad vrijednosnim papirima .
Emisija vrijednosnih papira vrši se:
a) javnom ponudom ili
b) zatvorenom prodajom.

Javna ponuda je prodaja ne temelju javnog poziva za upis vrijednosnih

papira. U određenim slučajevima, zakonom propisanim, emisija se vrši i
zatvorenom prodajom.
Promet vrijednosnih papira je:
1) kupovina,
2) prodaja,
3) davanje u zalog vrijednosnih papira,
4) konverzija, spajanje i podjela dionica.

Kupovina i prodaja vrše se na temelju ugovora u pismenoj formi, a

konverzija, spajanje i podjela dionica vrše se na osnovu odluke emitenta uz
odobrenje Komisije.

83
VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZOO

Vrijednosni papir je pisana isprava koja u sebi sadrži neko pravo i

izdavalac te isprave se obavezuje da će osobi koja je zakoniti imalac te
isprave ispuniti obavezu koja iz isprave proizilazi. Vrijednosni papiri su
formalne isprave i uvijek su u pisanom obliku, a bitni sastojci vrijednosnog papira
uvijek su propisani zakonom. Za neke vrijednosne papire posebnim zakonom se
propisuju bitni sastojci, (npr. bitni sastojak mjenice i čeka propisan je zakonom o
mjenici i zakonom o čeku).
Obzirom na pravo koje u sebi sadrže vrijednosni papiri, možemo ih
podijeliti na:
1. Vrijednosne papire koji u sebi sadrže građansko pravo (najčešće to je
imovinsko pravo, a može biti i stvarno pravo), i
2. Vrijednosne papire koji u sebi sadrže pravo na upravljanje.
Kada se radi o građanskim pravima koja opredjeljujemo kao
imovinska prava, vrijednosni papir u sebi ima to pravo inkorporirano i
može da sadrži obavezu remitenta na isplatu određene sume novca. To je
obligaciono pravo. (npr. mjenica, ček i kreditno pismo).
Postojanje imovinskog prava inkorporiranog u vrijednosni papir ne
mora se dokazivati.
Stvarna prava u sebi sadrži konosman, skladišnica i prenosivi
tovarni list, a pravo na upravljanje sadrži dionica.
Prava koja sadrže vrijednosni papiri su inkorporirana (utjelovljena)
u ispravu i zakoniti imalac isprave ne mora dokazivati postojanje tog prava,
(npr. skladišnica se može prenositi u cjelini indosiranjem i ako je prenijeta u
cjelini, imalac skladišnice može bez dokazivanja preuzeti robu sa skladišta. Ako
je samo skladišnica prenesena indosiranjem na treće lice, on ne mora dokazivati
skladištaru neki drugi pravni osnov).
Indosiranje je radnja imaoca vrijednosnog papira kojom taj papir
prenosi na treću osobu, a inodsament je sama izjava o prenosu koja se
bilježi na poleđini vrijednosnog papira. Imalac založnice može od skladištara
tražiti da stvari podvrgne javnoj prodaji.
Iz dobivene svote prvo bi se podmirivali troškovi skladištara, pa
onda imalac založnice, a uslov za to je protest založnice. Onaj ko ima
skladišnicu ne mora dokazivati vlasništvo nad stvarima. Ako imalac
skladišnice želi da je indosira, njegov interes je da trećem licu sa kojim je u
dužničko - povjerilačkom odnosu preda založnicu. Imalac založnice se mora
saglasiti sa indosiranjem skladišnice.
Konosman je vrijednosni papir koji izdaje prevoznik u pomorskom
saobraćaju (brodar) osobi čija se roba predaje na prijevoz . Osoba koja ima
konosman ne mora dokazivati da je vlasnik stvari koje su predate na prevoz.
Dionicom se stiče pravo na upravljanje i dobit. Imalac dionice ne
mora posebno dokazivati svoje pravo na upravljanje. Visina dividende ne
proizilazi iz dionice i zato se smatra da ona prije svega predstavlja pravo na
upravljanje.

84
 Prenosivi tovarni list – ako glasi po naredbi. Onaj koji nije prenosiv
njime se samo može preuzeti roba koja je data na prevoz.
Vrijednosni papiri mogu se prenositi:
1. predajom,
2. cesijom i
3. indosiranjem.

Kako će se postupiti u konkretnom slučaju zavisi od toga da li glasi na

ime, donositelja ili po naredbi. Vrijednosni papiri koji glase na ime u pravilu se
prenose cesijom, a ako su na donosioca prenose se običnom predajom, a
indosamentom se prenose kada je to izričito propisano zakonom.
Pored vrijednosnih papira u prometu mogu biti i legitimacioni papiri
(željezničke karte, ulaznice za kino i sl. - kod njih se zna ko je izdavatelj, a ne zna
ko je korisnik, a onaj ko pokaže ispravu može da ostvari prava koja iz tog
"papira" proizilaze ) i legitimacioni znaci.
VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZAKONA O VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA

Zakon o vrijednosim papirima propisuje emisiju i promet

vrijednosnih papira i ko su učesnici u prometu vrijednosnih papira.
Vrijednosnim papirima je zakonom propisana forma, sadržaj i način
prenosa, tj. svi bitni elementi . Po ovome zakonu vrijednosni papiri mogu
biti isprave ili elektronički zapisi (dionice – elektronički zapis u registru).
U smislu ovog zakona, vrijednosnim papirima se smatraju dionice,
obveznice, certifikati. Ovaj zakon se ne odnosi na mjenice i čekove,
zakonom o mjenici i zakonom o čeku je propisano da su oni vrijednosni
papiri. Također, bez protesta mjenice nema ostvarivanja prava, police
osiguranja, komercijalne papire (skladišnica, konosman, kreditno pismo).
Obveznica je vrijednosni papir ili isprava u kojoj se njen izdavalac
obavezuje da će osobi koja je označena u obveznici ili po naredbi te osobe
ili ako glasi na donosioca-donosiocu, isplatiti određenog dana iznos
naveden u obveznici ili u anuitetskom kuponu. Obveznice mogu da izdaju
FBiH, kanton i općina.
Promet ovim vrijednosnim papirima može se vršiti putem berze ili
preko ovlaštenih predstavnika.
Dionice – Kod Registra vrijednosnih papira vodi se elektronski zapis.
Sve promjene povodom prometa dionica moraju biti tamo evidentirane. D.D. u
pripremama nakon održane osnivačke skupštine sa registrom zaključuje ugovor i
to je obaveza društva. Temeljem tog ugovora registar će upisati dioničare
određenog d.d., upisaće broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost koja je
označena u aktu o osnivanju.

BERZA

Promet vrijednosnih papira obavlja se na berzi i drugim javnim

tržištima koja se osnivaju radi stvaranja uslova za povezivanje ponude i
potražnje.

85
 Berzu osnivaju ugovorom pravne osobe za poslove posredovanja u
prometu vrijednosnih papira, a koje su registrirane kod Komisije za
vrijednosne papire (u daljem tekstu: Komisija).
Berza predstavlja oblik dioničkog drušva i osniva se osnovu odobrenja
Komisije.
Berzu mogu osnovati najmanje 5 profesionalnih posrednika.
Upisuje se u Registar dioničkih društava kod Komisije, a zakonom se
određuje najmanji iznos osnovnog kapitala.

POSREDOVANJE U PROMETU VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA

To su poslovi kupovine i prodaje vrijednosnih papira u svoje ime i za

tuđi račun, a nazivaju se brokerski poslovi.
Promet se može vršiti i preko dilera, koji kupovinu i prodaju vrijednosnih
papira vrše u svoje ime i za svoj račun.
U poslove posredovanja spadaju:
a) poslovi društva za upravljanje fondovima,
b) poslovi podrške tržištu,
c) investiciona savjetovanja i dr.

KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE

Komisija za vrijednosne papire ustanovljena je Zakonom o komisiji za

vrijednosne papire, a njime je regulisano i pitanje njenog sjedišta, statusa,
organizacije, sastava, ovlaštenja i odgovornosti, kao i finansiranja.
To je samostalna specijalizirana institucija FBiH, koju imenuje i
razrješava Parlament FBiH, na prijedlog Vlade FBiH.
Ima svojstvo pravne osobe. Sjedište joj je u Sarajevu. Sastoji se od
predsjedika, zamjenika i tri člana, sa mandatom od 5 god., i sa mogućim
obnavljanjem mandata više puta. Ima svoj statut.
Komisija osigurava primjenu i nadzor nad provođenjem Zakona o
vrijednosnim papirima i drugih zakona koji se odnose na emisiju i promet
vrijednosnim papirima.
Akti koje donosi Komisija su konačni, što znači da se protiv istih ne može
izjaviti žalba, ali se može pokretati upravni spor.
Komisija ima velike ovlasti, a najvažnije su:
 uređuje uvjete i način izdavanja vrijednosnih papira;
 propisuje pravila i nadzor prometa vrijednosnim papirima;
 odobrava promet vrijednosnih papira kada se radi o inostranim
emitentima;
 odobrava emitovanje dionica, neovisno od toga da li se dionice emituju
zatvorenom prodajom ili javnom ponudom.
 rješenjem utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za emisiju dionica (dakle
osnivačima društva dopušta se emisija kod sukcesivnog osnivanja
društva), bez čega se ne bi moglo započeti sa postupkom upisa niti uplate
dionica,

86
  štiti interese investitora,
 propisuje uslove i daje odobrenja za rad, te vrši nadzor profesionalnih
posrednika i drugih učesnika u prometu vrijednosnim papirima, itd.

REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA

Registar vrijednosnih papira se osniva kao dioničko društvo. Sjedište mu

je u Sarajevu, ima skupštinu i nadzorni odbor.
On obavlja slijedeće poslove:
1) registracije,
2) čuvanja i održavanja podataka o vrijednosnim papirima i
3) poslove prenosa vrijednosnih papira.
Smatra se da je pravno valjano izvršen prenos vrijednosnih papira ako je
to dostavljeno Registru vrijednosnih papira.

KONCESIJA

Koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem

prirodnih bogatstava. Izuzetno može biti data, odnosno ugovorena, i za
obavljanje komunalnih i drugih javnih djelatnosti.
Ugovor o koncesiji se zaključuje na određeno vrijeme, koje ne može
biti duže od 30 godina, a iznimno 50 godina. Ugovori se mogu i obnoviti, ali
ne na period duži od polovine prvobitno ugovorenog perioda.
Ugovor prestaje:
1) istekom ugovorenog perioda,
2) prestankom postojanja predmeta koncesije,
3) otvaranjem stečaja koncesionara i
4) raskidom ugovora, koji se raskida:
a) ako je koncesionar nesolventan ili je bankrotirao,
b) ako koncesionar ili koncesor ne ispunjavaju svoje obaveze.

Ugovor zaključen suprotno odredbama Zakona o koncesiji je ništav, a za

rješavanje takvih sporova je nadležan Vrhovni sud FBiH (tužba - upravni spor).

STRANA ULAGANJA

Zakon o stranim ulaganjima uređuje prava i obaveze stranih ulagača,

postupak odobravanja stranog ulaganja, registraciju i organe nadležne za
odobravanje i registraciju stranih ulaganja, te povlastice za strane ulagače.
Ono što nije regulisano ovim zakonom, uređeno je Zakonom o politici
direktnih stranih ulaganja u BiH.

OBLICI STRANIH ULAGANJA

To su:
1) osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača,

87
 2) osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog
ulagača,
3) ulaganje u postojeće pravno lice i
4) posebni oblici ulaganja.

POSTUPAK ODOBRENJA I REGISTRACIJE STRANOG ULAGANJA

U FBiH strana ulaganja u sektore koji podliježu restrikciji odobravaju

slijedeća ministarstva:
1. Ministarstvo odbrane BiH (u oblasti vojne industrije),
2. Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta ( npr. za
oblast informisanja).

Strani ulagač, prije nego pristupi konkretnom obliku stranog

ulaganja i osnivanja privrednog društva, mora podnijeti zahtjev navedenim
ministarstvima za pribavljanje njihove saglasnosti, ako se radi o
restriktivnim oblastima stranih ulaganja iz njihove nadležnosti.
Nakon što ministarstvo zaprimi zahtjev, dužno je u roku od 30 dana od
dana prijema zahtjeva donijeti odgovarajuće rješenje. Ukoliko u tom roku ne
donese rješenje, strano ulaganje će se smatrati odobrenim. Ako postoje razlozi
za odgodu donošenja rješenja o odobravanju stranog ulaganja, ministarstvo je
dužno o tome obavjestiti stranog ulagača, nakon čega je dužno donijeti konačno
rješenje o stranom ulaganju u roku od 90 dana. Ukoliko ni u ovom roku ne
donese rješenje, strano ulaganje će se smatrati odobrenim.
Odobrenje stranog ulaganja važi bez vremenskog ograničenja!
Strani ulagač je dužan da podnese zahtjev za registraciju ugovora ili
drugog akta o ulaganju, kao i svih izmjena vezanih za ta akta, u roku od 30
dana od dana potpisivanja tog akta. Zahtjev se podnosi Ministarstvu
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ovo ministarstvo dužno je u
roku od 5 dana od dana podnošenja zahtjeva donijeti rješenje o
odobravanju stranog ulaganja.
Strani ulagači imaju obavezu poštovati zakone i propise BiH i entiteta, isto
kao domaća pravna i fizička lica.
Svi sporovi koji eventualno nastanu vezano za strano ulaganje, u skladu
sa Zakonom o politici direktnih stranih ulaganja u BiH, rješavaju se pred
nadležnim sudom u BiH, ukoliko zainteresovane strane ne ugovore arbitražu ili
nadležnost stranog suda.

POVLASTICE STRANIH ULAGAČA

Strani ulagači, u cilju privlačenja stranih investicija, imaju određene

povlastice:
1. Imaju pravo da investiraju dobit iz svojih ulaganja u sve sektore privrednih
i neprivrednih djelatnosti, i to pod istim uslovima kao i rezidenti u skladu sa
zakonima BiH i entiteta (postoje restrikcije kod ulaganja u vojnu industriju i

88
 sektor informisanja – iznos temeljnog kapitala u takvom subjektu ne može
biti veži od 49%),
2. Mogu osnovati PD pod istim uslovima kao rezident, u skladu sa ZPD,
3. Imaju ista prava upravljanja u PD,
4. Imaju pravo da vrše transfer dobiti koju ostvare kao rezultat njihovog
poslovanja i ulaganja u FBiH, bez ograničenja i u konvertibilnoj valuti,
5. Imaju ista prava u pogledu sticanja vlasničkih prava na nekretninama,
6. Strana ulaganja neće biti nacionalizovana, eksproprisana ili podvrgnuta
mjerama sa sličnim posljedicama, izuzev u javnom interesu i u skladu sa
zakonom, i
7. Strana ulaganja su oslobođena plaćanja carina iIi carinskih obaveza, osim
carinskog evidentiranja, u skladu sa Zakonom o carinskoj politici BiH.

OBAVEZNO OSIGURANJE

Ono se uvodi zakonom, a obavezna osiguranja su:

a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja,

b) vlasnika/korisnika m/v od dgovornosti za štetu počinjenu trećim licima,
c) vlasnika/korisnika brodica.

Svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope

ugovor o osiguranju putnika.
Društva koja će obavljati osiguranje u privatnom osiguranju osnivaju se
kao uzajamna društva ili d.d. U članu 50. nalazi se minimalni iznos kapitala koji
ovisi od vrste osiguranja koju će društvo obavljati. Posebnu ulogu ima Agencja
za nadzor, koja ima svojstvo pravnog lica, bez njenog odobrenja društvo ne
može obavljati poslove propisane zakonom i aktom o osnivanju.

BANKE

Banka je finansijska organizacija koja se osniva i posluje kao d.d.

Ona obavlja poslove primanja novčanih depozita, davanja kredita i
druge bankarske poslove propisane zakonom. Osniva se kao dioničko
društvo i da bi se osnovala mora da ispunjava određene uvjete, a ocjenu tih
uvjeta vrši Agencija za bankarstvo (u daljem tekstu: Agencija).
Temeljni kapital za osnivanje banke je 15 miliona KM. To je najniži
kapital koji mora biti u novcu. U banku se mogu unositi i stvari i prava, ali kapital
u novcu ne može biti ispod 15 miliona KM.

Organizaciona struktura banke

Banka može imati filijale i predstavništva. Predstavništva prema

Zakonu ne mogu obavljati bankarske poslove, već samo prikupljati podatke
i davati informacije, odnosno vršiti prezentiranje banke i njenih poslova.
Banka može imati filijale izvan sjedišta. One imaju status pravnog lica i

89
moraju podnijeti zahtjev Agenciji da dobiju odobrenje za obavljanje
poslova na području FBiH. Te filijale mogu u svoje ime i za svoj račun da
primaju depozite, daju kredite, sve u skladu sa ovlastima koje sadrži dozvola
Agencije. Agencija može da ukine dozvolu. Ona je upravni akt i povodom nje se
može voditi upravni spor, npr. ako agencija odbije da izda dozvolu na zahtjev
banke, ili ako se, nakon izdavanja dozvole, ne upiše u Registar društava u
predviđenom roku (30 dana, pa Agencija dozvolu ukine).
Ako je došlo do spajanja, pripajanja i podjele banke, ukinuće se dozvola
koja je data za tu banku, jer se i za statusne promjene traži saglasnost Agencije.
Također i ako sami vlasnici banke odluče da likvidiraju banku, te ako je dozvola
data na osnovu neistinitih podataka, lažnih isprava itd.
Uz zahtjev za izdavanje dozvole prilaže se i nacrt statuta, koji obavezno
mora da sadrži sjedište, djelatnost, način rada organa banke, dionički kapital,
druge vrste kapitala, broj i nominalnu vrijednost dionica, pravo glasa vezano za
dionice, i druga pitanja u skladu sa zakonom.

Upravljanje bankom

Bankom upravljaju: Skupština, Nadzorni odbor, Uprava i Odbor za

reviziju.
1. Skupštinu čine svi dioničari. Zakon je uredio način rada Skupštine,
glasanja, sazivanja.
2. Nadzorni odbor u banci sačinjavaju predsjednik i najmanje 4 člana (max
6) Imenovanje može biti bez ograničenja mandata koji traje 4 godine. Upisuju
se u Registar kod Agencije. Imenuje ih Skupština.
3. Upravu čini direktor i izvršni direktori, te zamjenik direktora kojeg može
imenovati Nadzorni odbor. Direktor predsjedava upravom, rukovodi
poslovanjem, zastupa i predstavlja banku i odgovara za zakonitost poslovanja.
Imenuje se na 4 godine, a mandat mu može biti obnovljen bez ograničenja.
Položaj, prava i odgovornosti direktora uređuju se ugovorom između
Nadzornog odbora i direktora. Za imenovanje direktora potrebna je
saglasnost Agencije.
4. Banka ima Odbor za reviziju kojeg imenuje Nadzorni odbor. Mandat je 4
godine, ali se može ponoviti. On vrši nadzor nad poslovanjem banke.

Djelatnost banke

To su:
1. primanje svih vrsta depozita i drugih novčanih sredstava,
2. davanje i uzimanje kredita,
3. vršenje finansijskog lizinga,
4. usluge platnog prometa i prenos novca,
5. davanje svih oblika jemstva,
6. kupovina i prodaja strane valute,
7. kupovina i prodaja vrijednosnih papira,
8. finansijski menadžment i

90
 9. drugi poslovi.
Upravne poslove iz okvira djelatnosti, banka preduzima na osnovu
ugovora za koje je zakonom propisana pimena forma.

Bankarski poslovi

To su: 1. ugovor o kreditu, 2. ugovor o depozitu, 3. ugovor o tekućem

računu, 4. ugovor o sefu, štedni ulog...
Bankarski poslovi su formalni i ugovori se zaključuju u pisanom
obliku. Depoziti i štedni ulozi mogu biti po viđenju i oročeni. Banka se
obavezuje da će depozit čuvati i postupati u skladu sa nalozima komitenta i
uvijek je sa kamatom. Tako se i depozit kao ulog na štednju smatra formalnim
pravnim poslom, budući da je banka dužna da izda štednu knjižicu i da na
sredstva depozita plaća kamatu. Kod banke se mogu deponovati i papiri od
vrijednosti, također na osnovu ugovora.
Ugovor o sefu je ugovor kojim se banka obavezuje da stavi na
upotrebu korisniku prostor u banci pod posebnim ključem za koji korisnik
sefa plaća određenu naknadu. Banka je dužna da preduzme mjere osiguranja
sefa i nadzor nad njim, da bi korisniku osigurala one predmete koje je pohranio u
sef. U sef se ne mogu stavljati predmeti koji bi ugrozili sigurnost banke i drugih
sefova. Banka nikada ne zna šta se nalazi u sefu.
Bankarska garancija je jednostrani pravni posao koji je uvijek u
pisanom obliku, kojim se banka obavezuje primaocu garancije (treća
osoba) da će, za slučaj da njen komitent ne ispuni svoju obavezu prema
korisniku garancije, ona tu obavezu ispuniti. Ove garancije su uobičajene u
prometu robe. Da bi banka dala bankarsku garanciju komitent sklapa ugovor sa
bankom. Banka se obavezuje da će trećem licu izdati bankarsku garanciju.
Banka u izjavi naznači za šta se daje garancija i na koji iznos. Treća osoba može
tražiti isplatu od banke u slučaju da komitent nije ispunio svoju obavezu. Banci
treba dokazati da je svoju obavezu izvršio, a da novčana obaveza prema njemu
nije ispunjena. Garancija se uvijek daje određenoj osobi i za određeni pravni
posao i nije prenosiva (u našem sistemu). U našem sistemu mogla bi se prenositi
samo zajedno sa pravnim poslom za koji je izdata. Garancija se uvijek izdaje za
određeni pravni posao i samo se za njega može koristiti. Banka koja je po
garanciji izvršila isplatu, ima pravo tražiti od svog komitenta da joj isplati taj
novčani iznos.
Postoji još ugovor o tekućem računu sa fizičkim ili pravnim licem preko
kojeg ona vrše transakcije, te ugovor o štednji gdje je štedna knjižica dokaz da je
ugovor zaključen.

AGENCIJA ZA BANKARSTVO

Agencija za bankarstvo je finansijska institucija FBiH, dakle pravna

osoba izvan sastava banke, sa osnovnim ovlastima da na zahtjev osnivača
izdaje dozvolu za osnivanje banke, dozvolu za svaku promjenu u

91
organizaciji ustroja banke, dozvolu za statusne promjene banke, dozvolu
da obavlja određene vrste poslova i dr.
Dozvola obuhvata i imenovanje rukovodnog osoblja banke. Agencija
nadzire poslovanje banke i preduzima odgovarajuće mjere, a može i da ukine
dozvolu iz razloga propisanih Zakonom o bankama.
Agencija provodi postupak likvidacije banke. Postupak stečaja
banke je sudski postupak na osnovu Zakona o stečaju.
U postupku osnivanja banke, Agenciji se podnosi zahtjev za
izdavanje bankarske dozvole. Zahtjev podnose osnivači banke, a uz njega
se podnosi: 1. ugovor o osnivanju potpisan od svih osnivača, 2. nacrt
statuta, a mogu i drugi osnivački akti ako je to utvrđeno propisima Agencije
za bankarstvo. Podnose se i 3. podaci o kvalifikacionoj strukturi i iskustvu
predviđenog nadzornog odbora i uprave banke, 4. podaci o kapitalu, te 5. plan i
projekcija poslovanja, koja, između ostalog, sadrži i vrste predviđenih djelatnosti,
strukturu organizacije banke, i popis vlasnika banke.
Bankarska dozvola, koju izdaje Agencija nakon uplate osnivačkog
kapitala i ispunjavanja ostalih uslova, je uvjet za upis u sudski registar
poslovnih subjekata. Svojstvo pravne osobe banka stječe upisom u
Registar. Dozvolom se određuje i djelatnost banke. Osnivači, osnosno lice
ovlašteno za zastupanje, dužno je da prijavu za upis podnese u roku od 30 dana.
Ovo je strogi zakonski rok jer ako prijava nije podnesena u tom roku, Agencija
može da ukine datu dozvolu.
Bankarska dozvola uvijek glasi na neodređeno vrijeme i nije prenosiva.

INTELEKTUALNO (INDUSTRIJSKO) VLASNIŠTVO

Zakonom o industrijskom vlasništvu definira se i uređuje sticanje,

sadržaj i zaštita prava industrijskog vlasništva (I.V.).
Industrijskim vlasništvom, u smislu ovog zakona smatraju se:
1. patenti, 2. robni i uslužni žigovi, 3. industrijski dizajn i 4. geografske
oznake.
 Patent - njime se štiti predmet (Pronalazak);
(Šta je to apstrakt? Apstrakt je kratak sadržaj pronalaska!)
 Žig - njime se štiti znak koji je podoban za razlikovanje robe ili usluga.
 Industrijski dizajn - njime se štiti novi oblik proizvoda.
 Geografska oznaka - njome se štiti oznaka koja označava geografsko
porijeklo proizvoda.

Nositelj prava koja proizilaze iz patenta, žiga, industrijskog dizajna

itd., stiče materijalna i moralna prava priznavanjem i registracijom kod
Instituta za standarde i mjeriteljstvo BiH (u daljem tekstu: Institut).
Materijalno pravo obuhvata isključivo pravo privrednog
iskorištavanja u skladu sa zakonom, te pravo raspolaganja. Moralna prava
pronalazača, autora i drugih stvaralaca za navedene oblike I.V. jesu da
bude označen u prijavi koju podnosi Institutu, te u svim ispravama koje se
odnose na patent, dizajn, žig i geografsku oznaku. Ako je pronalazak, žig,

92
itd., rezultat rada više lica, sva ta lica imaju ista prava. Domaća i strana lica
imaju isto pravo na zaštitu, ali po principu reciprociteta.
Sticanje pojedinih prava industrijskog vlasništva ostvaruje se
podnošenjem prijave Institutu, koji prima i prijave za sticanje tog prava u
inostranstvu.
Za stjecanje ovih prava važi načelo prvenstva (jači je u pravu onaj ko
je ranije podnio prijavu Institutu).
Izuzetno, prijave se mogu ispitivati mimo ovog načela, po hitnom
postupku, u slijedećim slučajevima:

1. U slučaju sudskog ili drugog spora,

2. U slučaju podnošenja zahtjeva za međunarodno priznanje,
3. Ako je saglasno drugim propisima neophodno izvršiti hitnu registraciju u
određenom roku i
4. Na poseban zahtjev podnosioca.
Postoji i tzv. izložbeno/sajamsko pravo prvenstva . („Lice koje na
službenoj ili službeno priznatoj međunarodnoj izložbi, shodno Konvenciji o
međunarodnim izložbama u BiH ili članicama Međunarodne unije za zaštitu
industrijskog vlasništva - Pariška unija, ili WTO, izloži pronalazak tj. oblik
proizvoda ili njegovog dijela ili upotrijebi znak za označavanje robe ili usluge,
može u roku od 3 mjeseca od dana zatvaranja izložbe zahtijevati u prijavi pravo
prvenstva od prvog dana izlaganja, tj. dana upotrebe na izložbi prijavljenog
pronalaska, oblika proizvoda, odnosno znaka.“ – član 7. Zakona)
Postoji još i tzv. unijsko pravo prvenstva i višestruko pravo prvenstva.
Kompletan postupak za sticanje, promet, održavanje i prestanak
prava I.V. vodi se u Institutu. O priznavanju ili odbijanju donosi se rješenje
protiv koga je dopuštena žalba Komisiji za žalbe Instituta, a protiv odluke
Komisije može se pokrenuti upravni spor kod Suda BiH.
Za vođenje postupka i informacijske usluge, Institut naplaćuje takse i
naknade posebnih troškova.
Za svako pojedinačno pravo, Institut vodi slijedeće registre:
1. Registar prijava za priznavanje I.V.,
2. Registar priznatih prava I.V., i
3. Registar zastupnika za zaštitu I.V.

Nakon donošenja rješenja u upisu, to pravo se upisuje u registar. Registri

su javne knjige i dostupne su trećim licima na uvid. Pored toga, da bi se ovo
načelo javnosti osiguralo, Institut ima i svoj službeni glasnik u kojem objavljuje
svoje odluke i rješenja.

Trajanje prava po upisu u registar:

1. patent – traje 20 god.
2. ind. dizajn – traje 10 god.
3. žig – traje 10 god.
4. geografska oznaka – traje bez ograničenja.

93
 Po isteku ovog vremena, nosilac prava treba tražiti da se obnovi ono
što je upisano u registar. Ako to propusti nema pravo na zaštitu koja je
obezbjeđena putem suda.

ŽIG

Žig je znak (riječi, slova, brojevi, slogani, kratice ... ) koji se može grafički
prikazati i koji je podoban za razlikovanje roba, tj. usluga jednog učesnika u
privrednom prometu od istih ili sličnih roba, tj. usluga drugog učesnika u
tom prometu.
Vrste žigova su: 1. Verbalni, 2. Figurativni, 3. Indlividualni ili
kolektivni i 4. Trodimenzionalni.
Žigom se, između ostalog, ne može štititi znak:
1. koji je protivan javnom poretku ili moralu,
2. koji se ne može grafički prikazati,
3. koji nije podoban za razlikovanje roba/usluga u privrednom prometu,
4. koji svojim sveukupnim izgledom može obmanuti javnost,
5. koji sadržava državni ili drugi grb, zastavu, naziv ili kraticu zemlje i sl.,
6. koji je isti ili sličan ranijem žigu za istu vrstu robe,
7. koji je općepoznat u BiH, itd.

Nosiocu prava pripada i pravo na zaštitu.

U slučaju povrede, zaštitu traži tužbom. Tužbom se može tražiti i
pobijanje priznatih prava nekom drugom licu. Rokovi su 3 godine od
saznanja i 5 godina - objektivni rok.
Postoje tri vrste tužbi za zaštitu industrijskog vlasništva:

1. Tužba za zaštitu (ako neko lice neovlašteno koristi tuđe pravo, nosilac
prava može tražiti naknadu štete i vraćanje primljene dobiti na ovakav
način);
2. Tužba za osporavanje nekog prava I.V. (gdje tužilac tvrdi da je neko
drugi pronalazač, a ne lice upisano u registar);
3. Tužba za priznavanje autorstva (ova tužba se podnosi dok traje patent ili
žig, tvrdeći da je on autor, a ne lice upisano u registar );

Pored navedenih tužbi, zaštita se može tražiti i kroz upravno-pravni

postupak (putem Instituta, tržišne inspekcije, carinskih organa), a osigurana je i
krivično-pravna zaštita.
Onaj ko je upisan može pravo iskorištavanja ugovorom prenijeti na treće
lice, a to pravo se može i naslijediti. Zakon upućuje na ugovor o licenci gdje je
predmet ugovora iskorištavanje patenta, žiga ili znakova za razlikovanje. Ovim
ugovorom ne gubi se autorstvo, već se samo ustupa iskorištavanje uz naknadu,
ali nije isključeno da nosilac prava stavi i svoje pravo u promet.

RAZLIKE U PRIMJENI NEKIH INSTITUTA U PRIVREDI I GRAĐANSKO-

PRAVNIM ODNOSIMA

94
 „Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori koje preduzeća i
druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi
pojednici koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost,
zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete
njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.“ - član 25. ZOO
Povodom ovakvih ugovora nastaju privredni sporovi. Ove sporove
rješavaju privredna odjeljenja općinskih sudova u sjedištu kantona. Ta odjeljenja
će rješavati i postupak likvidacije i stečaja kao i sporove koji proizilaze povodom
stečaja. Ovdje bi spadali i sporovi u vezi sa industrijskim vlasništvom.
U toku postupka stečaja zakazuje se ročište za utvrđivanje potraživanja.
Ako povjerilac ospori neko potraživanje, stečajni sudija upućuje na parnicu koju
će voditi privredno odjeljenje općinskog suda u sjedištu kantona.
Solidarnost je uzajmanost više osoba u sticanju prava i obaveza.
ZOO, kada su u pitanju ugovori u privredi, nekada propisuje solidarnost, a
nekada omogućava da se ona može ugovorom sporazumno isključiti. Npr.
kod ugovora u privredi čak i djeljive obaveze dužnici su dužni ispuniti solidarno,
osim ako to nisu izričito ugovorom isključili. Kod slučajeva u privredi i jemstvo je
uvijek solidarno, tj. jemac odgovara kao platac ili kao glavni dužnik, osim ako nije
ugovorom isključeno i ako zakon dozvoljava da se u nekim slučajevima isključi.

Zastara (član 374. ZOO)

Kod društava u kojima je u strukturi kapitala zastupljen većinski

državni kapital, stav Vrhovnog suda FBiH je da je za njih rok zastare 3
godine, a za društva gdje nema takvog kapitala rok je 5 godina.
Za odnose među subjektima u privredi odnosi su kao dobrog
privrednika i dobrog stručnjaka, a u obligacionim odnosima dužnost ili
pažnja dobrog domaćina. Pažnja dobrog stručnjaka zakonom se propisuje za
ispunjavanje određenih poslova – zahtijeva se u vezi sa određenom dijelatnosti
npr kod ugovora o prevozu lica, kada prevoznik odgovara uvijek, osim u slučaju
kada je do štete došlo djelovanjem okolnosti koje nije mogao otkloniti ni pažnjom
dobrog stručnjaka.
Časom preuzimanja robe prelazi rizik za slučajnu propast stvari. Kupac koji
prima stvar mora je pregledati bez odlaganja. Kod ugovora u privredi o vidljivim
nedostacima prodavac se obavještava odmah, a ako nije tu, onda bez odlaganja.
Za skrivene nedostatke mora se obavijestiti prodavac bez odlaganja ili čim ih je
zapazio. Ako to ne učini, kupac gubi pravo da traži otklanjanje neostataka,
sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.

MJENICA

Mjenica je isprava, pismeno očitovanje obaveze, odnosno sredstvo

kreditiranja.
Osnovna svojstva mjenice se razlikuju od osnovnih svojstava
mjeničnopravnog odnosa.
Usmeno se ne može niko mjenično-pravno obavezati.

95
 Mjenična obaveza vezana je za ispravu i ona se izdaje u obliku kojeg
zakon odredi.
Samo onaj ko ima tu ispravu može tražiti ispunjenje mjenične obaveze.
Mjenična obaveza je samostalna i stroga. Njena samostalnost leži u
apstraktnosti – ne zna se zbog čega se je mjenični dužnik obavezao.
Samostalnost se ogleda i u solidarnoj odgovornosti mjeničnih dužnika.
Potpisi nesposobnih osoba ili lažni potpisi ne utiču na obavezu drugih
mjeničnih potpisnika. Mjenica može glasiti samo na novčanu svotu, a nikada
na činidbu. Ona je vrijednosni papir i bez tog papira nema nastanka, a ni
prava prenosa. Pravo na mjenicu je stvarno-pravne prirode. Prava koja
proizilaze iz mjenice su obligacionopravne prirode. Po zakonu to je papir
po naredbi, a izričitom kaluzulom može biti drugačije određeno . To je i
prezentacijski papir, što znači da vjerovnik dolazi dužniku na naplatu. To je i
papir javne vjere, što znači formalne istine.
Osobine, odnosno načela mjenično-pravnog odnosa su:
1. Načelo pismenosti - mora biti na propisanom obrascu
2. Načelo inkorporacije - svi bitni elementi su upisani u mjenicu
3. Načelo fiksnosti obaveze - prava i obaveze su fiksirane
4. Načelo neposrednosti - imalac mjenice nalazi se u neposrednom
pravnom odnosu
5. Načelo samostalnosti-mjenično-pravni odnos je nezavisan od osnovnog
posla i svaki potpis na mjenici zasniva samostalnu mjeničnopr. obavezu
6. Načelo novčanosti - mjenica glasi na određenu svotu novca u domaćoj
valuti
7. Načelo solidarnosti - ------------------------------ ?
8. Načelo apstarktnosti - valjanost mjenice ne ovisi od nekog pravnog
posla, ni ne zna se koji je to posao

Mjenične radnje:

1. Akceptiranje mjenice

Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici napiše: priznajem ili

prihvaćam ili napiše drugu riječ koja ima to značenje, a zatim se potpiše.
To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu popunjava, a trasat
(akceptant) je potpiše na opisani način – tada on postaje glavni dužnik.
Ako trasat prihvata (akceptira) mjenicu, onda taj akcept mora biti
bezuvjetan, ali ga može ograničiti na dio iznosa.
Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Tužba
protiv akceptanta nije uslovljena nikakvim protestom, jer on nije regresni nego
glavni dužnik.

2. Amortizacija mjenice

Tu se podrazumijeva sudski vanparični postupak u kojem se donosi

odluka o proglašenju izgubljene ili oštećene mjenice nevažećom.

96
 Postupak amortizacije se pokreće prijedlogom.
Kada se mjenica amortizuje rješenjem, raniji imalac može da ima prava
samo prema glavnom mjeničnom dužniku, što znači da rješenje o amortizaciji
mjenice ima karakter građansko - pravnog, a ne mjenično - pravnog dejstva. Ovo
iz razloga što je amortizacijom prestao mjenično - pravni odnos.

3. Aval
To je mjenična radnja. Može ga dati svako lice. Može biti djelimičan ili
potpun, a može biti i vremenski ograničen. Avalista solidarno odgovara, a ako
plati mjenicu stupa na mjesto honorata.

Razlika između mjenice i čeka

Ček je sredstvo plaćanja, a mjenica je sredstvo kreditiranja.

Dodatne razlike su slijedeće, jer ček/kod čeka:
1) ne mora se odrediti rok dospjelosti,
2) glasi na donosioca,
3) vuče se na banku kao trasata, jer se smatra da ona ima tu pasivnu
sposobnost,
4) ne akceptira se,
5) nema regresa zbog neakceptiranja,
6) nema protesta;
7) dospjeva po viđenju,
8) ne može se umnožavati kao mjenica,
9) ne može se ni domicilirati (odrediti mjesto naplate).

Indosiranje

Ono što je prenos potraživanja tj. cesija, to je ovdje inosiranje mjenice.

Kada je na mjenici označeno "ne po naredbi" onda se ona ne indosira.
Prenos se vrši cesijom kao u građansko - pravnom odnosu. Indosament
indosiranjem ne smije isticati nikakve uslove. Ako su stavljeni neki uslovi
smatra se kao da nisu napisani. Prenos mora glasiti na prvu mjeničnu
svotu. Prenos se obavlja potpisivanjem, tj. davanjem izjave na poleđini mjenice
ili alonžu da se mjenična svota isplati naznačenoj osobi, tj indosataru.
Prenos mora glasiti na punu mjeničnu svotu. Indosiranjem se prenose sva
prava sadržana u mjenici na indosatara i on od mjeničnog vjerovnika postaje
regresni dužnik. On solidarno odgovara za plaćanje mjenice, ali i sam ima takva
prava od svojih prethodnika.

Mjenični prigovori, protesti i tužbe

Mjenične tužbe su sredstvo za ostvarivanje prava mjeničnih

povjerilaca. Između mjeničnih tužbi i tužbi u građanskom pravu u suštini je
razlika neznatna.
Postoji više vrsta mjeničnih tužbi:

97
 1. Redovna mjenična tužba je ona koja se podnosi protiv glavnog
mjeničnog dužnika.
2. Regresna tužba se podnosi protiv regresnih dužnika i uz nju se, osim
mjenice, prilaže mjenični protest.
3. Tužbe trasata protiv trasanta,
4. Tužba trasanta protiv trasata zbog neisplate mjenične svote,
5. Tužba zbog povraćaja mjenice, i
6. Tužba zbog neopravdanog obogaćenja.

ČEK
Ček, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja.
Subjekti čeka su: Trasant (izdavalac čeka), Trasat (banka preko koje
se isplaćuje) i Remitent (korisnik).
U ovom zakonu:
1) "Indosament" označava prijenos prava iz čeka na novog imaoca čeka,
2) "Odgovornost i plaćanje" označava isplatu po vidjenju, isplatu cijele sume ili
izvjesnog dijela jamstvom,
3) "Regres zbog neisplate" označava mogćnost ostvarivanja regresa protiv
indosanta, trasanta i avaliste u slucaju odbijanja isplate čeka, jednog od njih,
4) "Umnožavanje" označava mogućnost izdavanja čeka u zemlji i inozemstvu u
dva ili više istovjetnih primjeraka,
5) "Tužba iz temeljnog odnosa" je mogućnost povrata čeka redovnom parnicom
protiv trasanta ili svoga neposrednog indosanta umjesto podizanja regresne
tužbe.
Ček sadrži:
1. oznaku za ček, napisanu u samom slogu isprave ili, ako je ova izdata na
stranom jeziku, izraz koji na tome jeziku odgovara pojmu čeka,
2. bezuvjetni uput da se plati određena svota novca iz trasantovog
pokrića,
3. ime onoga koji treba platiti (trasat),
4. mjesto gdje treba platiti,
5. oznaku dana i mjesta izdavanja čeka,
6. potpis onoga koji je ček izdao (trasant).

Ček koji je plativ u zemlji može se trasirati samo na banku.Ček plativ izvan
zemlje može se, prema zakonu mjesta plaćanja, trasirati i na druga lica.
Ček može glasiti na ime, po naredbi ili na donosioca.
Ček na ime koji sadrži oznaku "ili na donosioca", odnosno drugi izraz koji
isto znači, vrijedi kao ček na donosioca. Isto tako, ček bez oznake lica kojem se
ima platiti (korisnik, remitent) vrijedi kao ček na donosioca.
Ček može glasiti i na ime po naredbi samog trasanta.
Ne vrijedi ček na donosioca u kome su trasant i trasat jedno isto lice.

III – INDOSAMENT

98
 Ček na donosioca prenosi se jednostavnom predajom. Svaki drugi
ček, iako i nije izričito trasiran po naredbi, prenosi se indosamentom.
Ček u kojem je trasant stavio rijeci: "ne po naredbi" ili drugi izraz koji znači
isto, prenosi se samo u obliku i sa efektima običnog ustupanja (cesije).
Ček na donosioca može se pretvoriti u ček na ime ili u ček po naredbi
odgovarajućim punim indosamentom.
Indosament mora biti bezuvjetan. Svaki uvjet koji bi bio stavljen smatra se
kao da nije napisan.
Djelimičan indosament , kao i trasatov indosament, je nevaljan.
Indosament "na donosioca" vrijedi kao bjanko indosament.
Ko god, izuzimajući trasata, stavi na poleđini čeka izdatog na donosioca
svoj potpis, ne ispisujući odredbu o indosamentu, odgovara kao trasantov
avalista. Ček ovim ne gubi osobinu čeka na donosioca.
Indosament na trasata vrijedi kao priznanica o isplati.

(ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH)

POJAM UPRAVNE STVARI I UPRAVNOG AKTA

Upravna stvar je pravna stvar o kakvoj konkretnoj situaciji koju nadležni

organ autoritativno rješava, neposrednom primjenom materijalnog propisa u
upravnom postupku, a odnosi se na neko pravo, obavezu ili pravni interes
građanina, pravnog lica i drugih stranaka.
Upravni akt je akt kojim nadležni organ (organ uprave ili pravno lice sa
javnim ovlaštenjima) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca, pravnog
lica i drugih stranaka u upravnom postupku.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

1) Načelo važenja zakona – po ovom zakonu dužni su postupati organi

uprave Federacije i organi uprave kantona, kao i gradske i općinske
službe za upravu i drugi organi, kad u upravnim stvarima, neposredno
primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim
interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.
2) Načelo posebnog postupka – pojedina pitanja postupka za određenu
upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti
drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije
postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti suprotna načelima ovog
zakona.
3) Načelo supsidijarne primjene zakona – ako je određenim lex specialis
zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog

99
 zakona, s tim da se po odredbama ZUP-a postupa u svim pitanjima koja
nisu uređena posebnim zakonom.
4) Načelo zakonitosti – svi organi uprave i upravne organizacije dužne su
prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju zakone i druge propise.
Ovo načelo se odnosi i na institucije koje imaju javne ovlasti.
5) Načelo zaštite prava građana i zaštita javnog interesa – kada organi
uprave i institucije koje imaju javna ovlašćenja vode postupak i rješavaju,
dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava,
vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu
prava drugih lica, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim
interesom.
6) Načelo efikasnosti – organi uprave su dužni po zahtjevima stranaka
rješavati u rokovima koji su propisani zakonom.
7) Načelo materijalne istine – prije donošenja rješenja organ uprave dužan
je da utvrdi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.

8) Načelo saslušanja stranaka – organ uprave je dužan dopustiti

strankama da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji su važni za
donošenje rješenja.
9) Načelo slobodne ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti kao dokazane
odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i
brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na
osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
10) Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave, na
osnovu utvrđenih činjenica i dokaza, samostalno donosi odluku, bez
uticaja bilo koga.
11) Načelo prava na žalbu (načelo dvostepenosti) – protiv rješenja
donešenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom
može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena,
i to ako se na drugi način osigurava zaštita prava i zakonitosti. Ako nema
organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može
se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odrediće se i
organ koji će rješavati po žalbi. Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima
pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje
o njenom zahtjevu. Protiv rješenja donešenog u drugom stupnju žalba nije
dopuštena.
12) Načelo konačnosti rješenja – rješenje protiv koga se ne može izjaviti
žalba, ali se može pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.
13) Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba
niti pokrenuti upravni spor je pravomoćno rješenje ( formalna
pravosnažnost). Kada se protiv rješenja ne može izjaviti žalba niti
pokrenuti upravni spor, a rješenjem je priznato neko pravo ili utvrđena
neka obaveza, što za posljedicu ima da se o toj upravnoj stvari ne može
ponovo rješavati, govorimo o materijalnoj pravosnažnosti.
I pravosnažno rješenje može se izmjeniti, poništiti i ukinuti u slučajevima
propisanim zakonom.

100
 14) Načelo ekonomičnosti – Postupak se treba voditi brzo i sa što manje
troškova i gubitka vremena, vodeći računa da se pri tome prikupi sve što
je potrebno za pravilno utvrđivanje činjenica potrebnih za donošenje
zakonitog rješenja.
15) Načelo pomoći neukoj stranci – organ koji vodi postupak vodiće računa
da neznanje i neukost stranke i drugih lica koja sudjeluju u postupku ne
bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.
16) Načelo upotrebe jezika i pisma – ono znači da su u ravnopravnoj
uportrebi bosanski i hrvatski jezik. Ovo načelo derogirano je Ustavnim
amandmanima kojima je utvrđeno da su na teritoriji čitave BIH u
ravnopravnoj upotrebi sva tri jezika (bosanski, hrvatski i srpski).
17) Načelo upotrebe izraza "organ" – pod organom koji vodi postupak,
odnosno rješava u upravnim stvarima, u smislu ovog zakona,
podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove, službe i institucije
iz člana 1. ovog zakona, ako ZUP-om nije drugačije određeno.

STVARNA I MJESNA NADLEŽNOST ORGANA UPRAVE

Stvarna nadležnost u upravnom postupku određuje se po propisima

kojima se uređuje:
a) određena upravna oblast ili
b) nadležnost pojedinih organa.

Federalni organi uprave nadležni su:

1) ako se radi o upravnim stvarima iz isključive nadležnosti federacije,
2) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona i
3) u onim stvarima u kojima je kanton jedan dio svojih nadležnosti prenio na
federalnu vlast.

Kantonalni organi uprave nadležni su:

1) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona,
2) ako je federacija jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kantone i
3) u onim stvarima koje su utvrđene u kantonalnim zakonima i ako je
grad/općina jedan dio nadležnosti prenijela na kanton.

Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su u upravnim

stvarima koje su utvrđene propisom grada/općine:
a) ako je to propisano kantonalnim zakonom,
b) ako je kanton prenio jedan dio svojih nadležnosti na općinu/grad i
c) ako je federacija dio svojih nadležnosti prenijela na grad/općinu.

Nijedan organ uprave, bez obzira na kojem je nivou vlasti, ne može

izvršiti prenos dijela svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom.
Prenos nadležnosti se može propisati samo zakonom.
Ako se ne može utvrditi stvarna nadležnost organa uprave, nadležan
će biti onaj organ uprave koji je nadležan za organizaciju uprave.

101
 Mjesna nadležnost se određuje:
a) po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni),
b) po propisima o teritorijalnoj podjeli općina,
c) po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave i
d) po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih
službi za upravu.
Mjesna nadležnost se, također, određuje:
1) u stvarima koje se odnose na nepokretnosti prema mjestu gdje se
nepokretnost nalazi;
2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća
(društva), ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta;
3) u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka,
nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen.
Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema
mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog
posljednjeg prebivališta, odn. boravišta u Federaciji.
Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim
odredbama, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za
vođenje postupka.
Svaki organ je, tokom čitavog postupka, dužan da vodi računa o
svojoj nadležnosti (stvarnoj i mjesnoj).

SUKOB NADLEŽNOSTI

Može biti pozitivan i negativan.

Za rješavanje sukoba nadležnosti nadležni su:

1. Vrhovni sud FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između:

a) federalnog i kantonalnog organa,
b) organa uprave i institucija sa javnim ovlastima iz različitih kantona.
2. Vlada FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između federalnih organa
uprave.
3. Vlada kantona - nadležna je za sukob nadležnosti između organa uprave
istog kantona.
4. Kantonalni sud - ako se radi o sukobu nadležnosti između:
a) organa uprave i institucije sa javnim ovlaštenjima istog kantona
b) organa uprave dvije općine u jednom kantonu
5. Gradonačelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između organa
gradske uprave
6. Općinski načelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između općinskih
službi za upravu.

Kada rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje. Protiv

tog rješenja ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem
utvrđuje se koji je organ nadležan i kome se predmet dostavlja na rješavanje.

102
IZUZEĆE SLUŽBENE OSOBE

Zakon propisuje 2 vrste izuzeća:

1. Obligatorno izuzeće - postoji u slučaju:

1) ako je službena osoba u predmetu u kome se vodi postupak sa strankom
u krvnom srodstvu u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 4. stupnja,
2) ako je sa strankom u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika,
3) ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak, punomoćnik i sl.
4) ako je službena osoba u prvostepenom postupku učestvovala u vođenju
postupka ili u donošenju rješenja.
2. Fakultativno izuzeće - može biti u slučaju ako stranka sumnja u
nepristrasnost službene osobe.
Stranka mora pismeno tražiti izuzeće, a o izuzeću odlučuje rukovodilac
organa uprave. Ako se traži izuzeće ministra, o izuzeću će odlučivati Vlada.
STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

Stranka je:
1. osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak (tzv. aktivna stranka) ili
2. osoba protiv koje se vodi postupak (tzv. pasivna stranka), ili
3. osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da
učestvuje u upravnom postupku (tzv. zainteresovana stranka).

Stranka u postupku može biti:

1. svako fizičko i pravno lice,

2. organ uprave, udruženje građana i drugi koji nemaju svojstvo pravnog
lica mogu biti stranke u postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o
kojima se rješava u upravnom postupku,
3. tužitelj, pravobranitelj i drugi organi vlasti imaju u granicama svojih
ovlaštenja, prava i dužnosti stranke ako su zakonom ovlašteni da u
upravnom postupku zastupaju javne interese,
4. sindikalna organizacija - ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo
ili pravni interes službenika i namještenika u organima uprave, kao i
radnika u poduzeću, ustanovi ili u drugom pravnom licu,

Ombudsmen ne može biti stranka u postupku, ali može biti stranka ako
pokrene upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog postupka .

Procesna sposobnost i zakonski zastupnik

Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama

obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost).

103
 Za procesno nesposobnu fizičku osobu, radnje u postupku obavlja
njegov zakonski zastupnik, koji se određuje na osnovu zakona ili aktom
nadležnog organa donešenog na osnovu zakona.
Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika,
odnosno zakonskog zastupnika, koji se određuje njegovim općim aktom,
ako nije određen zakonom.
Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog
predstavnika.
U toku cijelog postupka organ koji vodi postupak će po službenoj
dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka
u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno
predstavnik.
Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može
obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet
postupka.
Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će
obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

Privremeni zastupnik

Organ koji vodi postupak postavit će stranci privremenog zastupnika

u 2 slučaja:
a) ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika , ili
b) ako se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato,
i koja nema punomoćnika, ali pod uslovom da to traži hitnost predmeta,
a postupak se mora provesti.

Privremeni zastupnik će se postaviti i kad se ima izvršiti radnja koja

se ne može odgoditi, a stranku, odnosno njenog punomoćnika ili
zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka,
punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

Zajednički predstavnik

Dvije ili više stranaka mogu u istom predmetu istupati zajednički.

One su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov
zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.
Organ koji vodi postupak će odrediti strankama koje u postupku učestvuju
s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih
predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi
zaključak. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba
ne odgađa izvršenje zaključka.
I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odnosno
punomoćnika, svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u
postupku, (daje izjave, samostalno izjavljuje žalbe i koristi dr. pravna sredstva).

104
Punomoćnik

Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje u

postupku za neku drugu osobu. Stranka, odnosno njen zakonski zastupnik
može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku. Radnje u postupku
koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isto pravno
djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.
I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave.
Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu
može neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog
punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica
postoji nesuglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi
postupak cijenit će obje izjave.
Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno
sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.
Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno na zapisnik koji
sačinjava službena osoba organa koji vodi postupak.
Iznimno, službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da u ime
stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela
punomoć (član porodice i dr.), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno
podnese punomoć za tu radnju.
Punomoć se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a
može se i vremenski ograničiti.
Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njene procesne
sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik
stranke, odnosno njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.
Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno
poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu
koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni pomagač). Ova osoba ne
zastupa stranku.

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

Podnesci

Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci za automatsku

obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i dr. priopćenja
kojima se pojedinci obraćaju organima.
Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom
pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se
izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i
telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.
Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog
priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na
zapisnik usmeno priopćenje i izdati potvrdu o prijemu podneska.

105
 Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, službena osoba
ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga da taj podnesak preda
organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov
podnesak primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak.
Ako organ utvrdi da nije nadležan za postupanje po takvom
podnesku, a poznato mu je koji je organ nadležan, bez odlaganja će takav
podnesak dostaviti nadležnom organu i o tome obavjestiti podnosioca.
Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, a nije
mu poznato ni koji je organ nadležan, donijet će zaključak kojim će odbaciti
podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.
Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će
bez odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti
podnosioca tužbe.
Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po
njimu moglo postupiti. Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak, ili je
nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji
je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se
nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je dužan da to učini.
Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će
se da podnesak nije ni podnešen. O tome će organ donijeti zaključak protiv
koga se može izjaviti posebna žalba.

Pozivanje

Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u

postupku potrebno, a koja boravi na njegovom području.
Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije
predviđen drugi način pozivanja, vodeći računa da to bude u najpogodnije
vrijeme za pozvanog. Samo izuzetno se može upititi poziv za dolazak noću.
Poziv obavezno sadrži: 1. naziv organa koji poziva, 2. podatke o
pozivanom, 3. predmet u kojem se poziva i u kojem svojstvu, 4. da li je dužna
doći lično ili može i punomoćnik, te 5. naznaku da je dužna obavijestiti organ o
eventualnoj nemogućnosti dolaska, uz upozorenje o posljedicama neodazivanja.
Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu. Ako je pozvana
osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe,
dužna je odmah po prijemu poziva o tome izvijesititi organ koji je izdao
poziv. Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen ne odazove pozivu, a
izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo
potrebno, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 KM. Ako su
zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može
se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala.

Zapisnik u upravnom postupku

Zapisnik u upravnom postupku je dokaz o toku i sadržini radnje

postupka i datih izjava.

106
 On ima karakter javne isprave, ukoliko je sastavljen prema zakonu i
ukoliko ima sve elemente propisane zakonom.
Zapisnik se obavezno sastavlja o usmenoj raspravi, ali i o svakoj
drugoj važnijoj radnji u upravnom postupku.
O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba, koje bitno ne
utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima i usmenim
uputstvima, neće se sastavljati zapisnik, već će se u samom spisu sastaviti
službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz
oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima
stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.
Zapisnik sadrži:
1. naziv organa,
2. broj, datum, vrijeme i mjesto sačinjavanja,
3. imena službenih osoba,
4. predmet,
5. osobe koje su prisutne,
6. izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. sadržaj svih provedenih radnji.
U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati, a ako ima više
stranica numerišu se.
Sve stranke koje su učestvovale u postupku potpisuju se na kraju, a
ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u zapisnik.
Zapisnik ima snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima
primjedbi na isti ili ne. Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.
Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i
glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom
jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već
se o tome može sastaviti samo službena zabilješka u spisu. U zapisnik o
vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog
organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je
riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo.

Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka

Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da ih o svom

trošku fotokopiraju, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i
prepisuju/ fotokopiraju pod nadzorom određene službene osobe.
Ovo pravo ima svaka osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes.
Ne mogu se razgledati ni prepisivati:

1. zapisnik o vijećanju i glasanju,

2. službeni referati i nacrti rješenja,
3. kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi :

a) ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili

b) ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne
stranke ili trećih osoba.

107
 Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u
predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku
postupka.

DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja pismena

Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih

spisa) vrši se putem pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe.
Osoba kojoj pismeno treba da se dostavi može biti pozvana radi prijema
pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima
uručiti.
Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju. Dostavljanje se
vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu, a advokatu u njegovom
advokatskom uredu.
Obavezno lično dostavljanje pismena

Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno

namijenjeno:
1) kad je takvo dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom,
2) kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može
produžavati, ili
3) kad to odredi organ (službena osoba), koja je naredila dostavljanje.

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu,

odnosno na radnom mjestu, dostavljač će se raspitati kad i na kom mjestu ga
može naći, pa će mu kod nekog od odraslih članova njegovog domaćinstva ili
komšije, ako on na to pristane, ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i
sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena.
Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje
ima izvršiti, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na
čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti
u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima
stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno
saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na
samom pismenu, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i
datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se
smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata, s tim da oštećenje ili
uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema
uticaja na valjanost dostavljanja.
O dostavljanju na opisani način, obavijestit će se organ koji je naredio
dostavljanje.

Posredno dostavljanje pismena

108
 Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom
stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova
njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se
može predati komšiji, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na
radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne
zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena,
ako ona pristane da primi pismeno.
Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna,
pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se
odsutna osoba nalazi.
Ako je boravište osobe kojoj se dostavlja i pored istraživanja ostalo
nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog
zastupnika i njemu će predati pismeno.
Ako se dostavljanje ne može izvršiti nekom od odraslih članova njegovog
domaćinstva odnosno komšiji, ili ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odnosno
odrasli član njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi
pismeno, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna,
dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području
nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog
boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe
dostavljač će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno
nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu dostavljač će naznačiti razlog
ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj
potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata, a
njegovo naknadno oštećenje/ uništenje nema uticaja na valjanost dostavljanja. O
dostavljanju na ovaj način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

Posebni slučajevi dostavljanja pismena

1. Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku - Ako

više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika/punomoćnika -
dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku/punomoćniku.
2. Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena - Kad
stranka pismeno obavijesti organ koji vodi postupak, da je ovlastila
određenu osobu kojoj se imaju vršiti sva dostavljanja za nju, organ je
obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.
3. Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima, ustanovama i dr.
pravnim licima - Dostavljanje se vrši predajom pismena službenoj osobi
odn. osobi određenoj za primanje pismena tih organa, odnosno pravnog
lica. Ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za
primanje pismena, predaja pismena se može izvršiti ma kojoj osobi
zaposlenoj u tom organu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.
4. Dostavljanje pismena osobama u inozemstvu, stranim državama,
međunarodnim org. i osobama u FBiH koje uživaju diplomatski
imunitet - obavlja se preko MIP-a BiH.

109
 5. Državljanima FBiH koji se nalaze u inozemstvu - dostavljanje se
obavlja preko diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu.
6. Vojnim osobama i pripadnicima policije - dostavljanje pismena se
može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u
kojima su zaposleni.
7. Osobama koje su lišene slobode - dostavljanje se vrši preko uprave
ustanove u kojoj se nalaze.
8. Dostavljanje pismena javnim priopćenjem - Dostavljanje pismena će se
izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao,
pri čemu se smatra da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15.
dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli – u 2 slučaja:
a) ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje
se ne mogu odrediti,
b) kad su stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka
promijenili svoje prebivalište ili stan, bez obaviještavanja organa
koji vodi postupak, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati
kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja
pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na
oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti priopćenje u

novinama, odnosno u drugim sredstvima javnog informiranja.

Dostavnica

Dostavnica (potvrda o dostavljanju) predstavlja dokaz o izvršenom

dostavljanju pismena. Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je
primalac i dostavljač. Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljač će to
zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je
dostavljanje izvršeno.

ROKOVI

Postoje 2 vrste rokova:

1. zakonski - oni su prekluzivni i ne mogu se pomijerati;

2. službeni - određuje ih službena osoba koja vodi postupak i oni se mogu
produžiti na molbu zainteresirane osobe koja podnese molbu prije isteka
roka ili 3 dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za
produženje, o ćemu se sačinjava službena zabilješka u spisu;

Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine.

Teku od slijedećeg dana od dana prijema pismena.
Na početak rokova ne utiče nedelja i neradni dan, ali na završetak utiče.

110
POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku

radnju u postupku, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove
radnje, dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.
Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese
okolnosti zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i
da te okolnosti učini bar vjerovatnim.
Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se
podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od 8 dana
računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako
je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala.
Poslije isteka 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u
pređašnje stanje. Ne može se tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga
je trebalo izvršiti propuštenu radnju . O prijedlogu odlučuje zaključkom organ
kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Neblagovremeno podnešen
prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.
O podnesenom prijedlogu za povrat, izjašnjava se suprotna stanka,
osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate.
Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat nije dopuštena žalba, a
protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat dopuštena je posebna
žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je zaključak
donio drugostepeni organ, žalba nije dozvoljena.
Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono
stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i
zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

ODRŽAVANJE REDA

Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se

stara o održavanju reda pri radu. S tim ciljem službena osoba je ovlaštena
da opominje osobe koje smetaju rad organa i da određuje mjere potrebne
da se red održi o čemu se u spisu sačinjava službena zabiljeska.Osoba koja
prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe.
Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju
radnje postupka ili neće da odloži oružje od nosno oruđe, može biti udaljena.
Osoba koja učestvuje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno
bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice
takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti, ili nošenja
oružja ili opasnog oruđa, izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka.
Ako bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude
udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba koja
rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi
svog punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može

111
odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila da postavi svog punomoćnika, a
može mu i sama postaviti punomoćnika ako je to potrebno.
Ko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost,
može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 50 KM.
Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv
zaključka o novčanoj kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje te kazne.

TROŠKOVI POSTUPKA

Izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su: putni
troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vježtake, tumače, uviđaj,
oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka po nekoj upravnoj
stvari, padaju, po pravilu, na teret onoga koji je cio postupak vodio.
Kad osoba koja učestvuje u postupku prouzrokuje svojom krivicom ili
obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je da snosi te troškove.
Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno po
stranku, troškove postupka snosi organ koji je postupak pokrenuo.
Svaka stranka snosi, po pravilu, sama svoje troškove prouzrokovane
postupkom, kao što su: troškovi dolazenja, izgubljenog vremena, izdaci na takse,
za pravno zastupanje i stručno pomaganje.
Kad u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim
interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak
okončan, dužna je da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove koji su
toj stranci nastali učestvovanjem u postupku . Ako je u takvom slučaju neka
od stranaka djelimično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna da naknadi
protivnoj stranci troškove srazmjerno dijelu svog zahtjeva s kojim nije uspjela.
Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnosću se
može predvidjeti da će izazvati izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem,
vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može
zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće
tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može
odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako se produženje
postupka mora nastaviti zbog javnog interesa.
U rješenju kojim se postupak završava, organ koji donosi rješenje
određuje ko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kom roku imaju
isplatiti.
Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o
troškovima donijeti poseban zaključak.
Svjedoci, vještaci, tumači (prevoditelji) i službene osobe imaju pravo
na naknadu troškova putovanja i izdataka izazvanih boravljenjem u mjestu
radi izvršenja tih radnji, s tim da tim osobama pripada i naknada izgubljene
zarade, ako za to vrijeme ne ostvaruju zaradu na osnovu radnog odnosa.
Pored naknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu.
Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači
postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevođenju), odnosno davanju vještakovog
mišljenja.

112
 Naknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i
tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i
isplate tih naknada i nagrada, kao i oslobođenje od plaćanja troškova reguliše se
propisom Vlade Federacije za troškove pred federalnim organima na prijedlog
federalnog ministra pravde, a propisom vlade kantona za troškove pred
kantonalnim organima i općinskim i gradskim službama za upravu.
Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja
troškova u cijelosti ili djelomično, ako utvrdi da ona ne može podnijeti
troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice.
Oslobađanje od snošenja troškova odnosi se na oslobađanje od
taksa, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi
službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl.
Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zakljčak o
oslobađanju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog
kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova.

PRVOSTEPENI POSTUPAK

POKRETANJE POSTUPKA

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili

povodom zahtjeva stranke.
Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:

1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili

2. kad utvrdi da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni
postupak.

Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da

po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o
tome zaključak, kojim će se podnešeni zahtjev odbaciti kao preuranjen.
Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.
Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju
radnju radi vođenja postupka.
Upravni postupak se okončava na 2 načina:

1. rješenjem (ako se rješava o upravnoj stvari u meritumu ) i

2. zaključkom (za procesne radnje).

Spajanje stvari u jedan postupak

Kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka, ili kad je jedna

stanka postavila više zahtjeva, a prava ili obaveze stranaka zasnivaju se na
istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je

113
organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno i mjesno
nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak.
O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će
donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je
zaključak donio drugostepeni organ.

Izmjena zahtjeva

Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja

prvostepenog rješenja:
1. proširiti postavljeni zahtjev, ili
2. umjesto ranijeg zahtjeva postaviti drugi (pod uvjetom da se takav zahtjev
zasniva na bitno istom činjeničnom stanju), bez obzira na to da li se
prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu.

Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva,
donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Odustanak od zahtjeva

Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.

Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka
odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak
kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka,
ako je ima. Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili
ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će produžiti vođenje
postupka.
Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti organ može
obustaviti postupak. Ako postupak u istoj stvari može biti pokrenut i po zahtjevu
stranke, on će se nastaviti ako stranka to zahtijeva.
Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna
žalba.
Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju daje
organu koji vodi postupak ili usmeno na zapisnik kod tog organa.
Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju
postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od
zahtjeva.
Stranka može odustati od postupka (zahtjeva) čak i ako je podnijela žalbu,
ali do donošenja II stepenog rješenja. U tom slučaju organ će donijeti
zaključak o obustavi i poništiti doneseno prvostepeno rješenje.

Poravnanje

Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim

zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog
postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili u pojedinim spornim tačkama.

114
 Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu
javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, na šta službena
osoba pazi po službenoj dužnosti.
Poravnanje se upisuje u zapisnik. Poravnanje je zaključeno kad
stranke, poslije pročitanog zapisnika o poravnanju, potpišu zapisnik.
Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donešenog u upravnom
postupku. Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim
će se postupak obustaviti.

POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti

koje su značajne za donošenje rješenja i strankama omogućiti da ostvare i
zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja
vodi postupak.
Ovo se može izvršiti u:
1. skraćenom postupku ili
2. posebnom ispitnom postupku.

Skraćeni postupak

Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno, pod

uslovom:
1. ako je stranka iznijela sve činjenice i uz zahtjev dostavila dokaze iz kojih
se može utvrditi da su ispunjenje pretpostavke da se donese rješenje, ili
se radi o općepoznatim činjenicama ili činjenicama poznatim organu, ili
2. ako organ na osnovu službenih podataka s kojima raspolaže može da
donese rješenje, a nije potrebno saslušanje stranke ili
3. ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera, u općem interesu, koje se
ne mogu odgađati, a činjenice na kojima se zasniva rješenje su bar
učinjene vjerovatnim ili
4. kada je predviđeno propisom da se stvar može riješiti na osnovu činjenica
koje nisu u potpunosti dokazane ili su posredno dokazane, a iz svih
okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti.

Rok za donošenje ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Poseban ispitni postupak

Poseban ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni

dokazi koje je stranka podnijela, odnosno kad nisu dovoljne činjenice sa
kojima organ raspolaže, nego je potrebno:

a) da se saslušaju stranke, ili

b) da se angažuju vještaci, ili

115
 c) da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da organ rješi
određenu upravnu stvar.

Rok za donošenje ovog rješenja je 30, odnosno 60 dana.

Tok posebnog ispitnog postupka određuje službena osoba koja vodi
postupak.
Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i da daje potrebne
podatke i brani svoja prava i interese, može da iznosi činjenice i pobija tačnost
navoda koji se ne slažu s njenim navodima.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost
stranci:
1. da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom
postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima,
2. da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama,
svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, kao i
3. da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni .

Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži
mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se
zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Prethodno pitanje

Pitanje bez čijeg se rješavanja ne može riješiti sama upravna stvar, a

to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, za čije je rješenje nadležan sud ili
neki drugi organ, nazivamo prethodnim pitanjem
Ako organ koji vodi postupak naiđe na prethodno pitanje, on može:
a) sam raspraviti to pitanje, ili
b) postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi.

Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima

pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ
koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je
optuženi oglašen krivim.
Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno
pitanje odnosi:
1. na postojanje krivičnog djela,
2. na postojanje braka,
3. na utvrđivanje očinstva, te
4. u drugim slučajevima kada je to zakonom određeno.

Ako se postupak vodi po zahtjevu stranke, a organ naiđe na prethodno

pitanje, on može zaključkom naložiti stranci da kod nadležnog organa ili suda
pokrene rješavanje tog pitanja u određenom roku, te da je u tom smislu dužna

116
organu dostaviti dokaz. Ako stranka ne postupi po tom zaključku, smatraće se da
je od zahtjeva odustala, te će se donijeti zaključak o obustavi postupka.
Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog
organa nastaviće se pošto rješenje donešeno o tom pitanju postane konačno.

Usmena rasprava

Službena osoba koja vodi postupak, na svoju inicijativu ili na

prijedlog stranke, određuje usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to
korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

1. u stvarima u kojima učestvuju 2 ili više stranaka s protivnim interesima , ili

2. kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Usmena rasprava ima dva cilja:

1. utvrđivanje činjenica i
2. pružanje mogućnosti strankama da štite svoja prava i interse.

Usmena rasprava je javna, i na njoj najviše dolaze do izražaja neka

od načela upravnog postupka (načela: materijalne istine, saslušanja stranaka,
pomoć neukoj stranci, efikasnosti i ekonomičnosti, upotreba jezika i pisma i dr. ).
Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu
usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio ako to zahtijevaju razlozi morala ili
javne sigurnosti, ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene
rasprave, ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji, ako treba da se
raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu,
naučnu ili umjetničku tajnu. O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji
mora biti obrazložen i javno objavljen. Pri priopćavanju rješenja javnost se
ne može isključiti. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove
punomoćnike i stručne pomagače.
Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku usmene
rasprave utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da
provjeri da li su im pozivi pravilno dostavljeni.
Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije
utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak
odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme
objavljena javnom objavom.
Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu
postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari
se može pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla, tj. od njega odustala,
službena osoba koja vodi postupak obustaviće postupak.
Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane, mada
je uredno pozvana, službena osoba može provesti raspravu i bez nje, a može na
njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja
stvari.

117
 Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet
ispitnog postupka. Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi,
službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije
njen nastavak. Za ovaj nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su
propisane za određivanje usmene rasprave. Pri nastavku usmene rasprave
službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje
rasprave.

DOKAZIVANJE

Kao dokazno sredstvo upotrijebiće se sve što je podesno za

utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su:

1. isprave,
2. izjava svjedoka,
3. uviđaj,
4. vještaci i
5. saslušanje stranke/stranaka.

Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba

koja vodi postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na
rješavanje stvari ili ne. Dokazi se izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom
pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
Ne treba dokazivati:
1. činjenice koje su opće poznate,
2. činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati
nepostojanje tih činjenica.

1. JAVNE ISPRAVE

Javne isprave su isprave koje je u propisanom obliku izdao nadležni

organ uprave ili institucija kojoj je povjereno vršenje javnih ovlaštenja u
okviru svoje nadležnosti. One mogu biti prilagođene elektronskoj obradi.
Ovakva isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje, tj.
smatraju se istinitim. Pretpostavka je oboriva, pa s tranke imaju pravo dokazivati
suprotno.
Isprave, koje služe kao dokaz, podnose stranke ili ih pribavlja
službena osoba koja vodi postupak.
Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće
dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak
pozvaće tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se
druge stranke mogle o njoj izjasniti. Ako stranka ne postupi po pozivu,
službena osoba koja vodi postupak cijeniće, s obzirom na sve okolnosti slučaja,
od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.
Ako se isprava nalazi kod organa uprave, a stranka koja se pozvala
na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribaviće

118
ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i pravna lica dužni su
postupiti po traženju nadležnog organa.
Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je
pokaže, organ koji vodi postupak pozvaće zaključkom tu osobu da pokaže
ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.
Isprave koje je izdao strani organ , koje u mjestu gdje su izdate važe kao
javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i
domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

Uvjerenja

Uvjerenje je isprava koju izdaje organ uprave ili institucija sa javnim

ovlaštenjima kojom se potvrđuje ili utvrđuje određena činjenica.
Uvjerenje koje je izdao organ ili institucija u okviru svojih ovlaštenja
o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, ima karakter javne
isprave. Službena evidencija je evidencija koja je propisana zakonom ili
drugim propisom.
Organ uprave je dužan na zahtjev građana izdati uvjerenje u roku od 5
dana od dana podnesenog zahtjeva.
Ako organ utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće rješenje
kojim odbija stranku sa podnesenim zahtjevom.
Organi uprave su dužni izdavati i uvjerenja o određenim činjenicama
o kojima ne vode službenu evidenciju, ako je to propisano zakonom. Tada
će organ provesti ispitni postupak, temeljem kojeg, ako utvrdi postojanje tih
činjenica, može izdati uvjerenje, ali ono nema karakter javne isprave ( npr.
uvjerenje o uslovnosti stambenog objekta). Organ koji je zatražio od stranke da
mu dostavi uvjerenje o tim činjenicama može ga uvažiti, ali i ne mora. U takvoj
pravnoj situaciji (ako ga ne uvaži), taj organ će otvoriti raspravu o tom pitanju
kojom će pokušati utvrditi postojanje te činjenice.

2. SVJEDOCI

Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi
činjenicu o kojoj treba da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje
saopći.
Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne
može biti svjedok.
Svaka osoba koja se kao svjedok poziva, dužna je da se odazove
pozivu, a i da svjedoči, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom
povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga
nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.
Svjedok može uskratiti svjedočenje:
1. na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj
imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog bračnog druga,
njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 3 stupnja

119
 zaključno, ili srodnika po tazbini, do 2 stupnja zaključno i onda kad je brak
prestao, kao i njegovog staraoca ili staranika, usvojioca ili usvojenika;
2. na pojedina pitanja na koja bi svojim odgovorom povrijedio obavezu
čuvanja poslovne, profesionalne, umjetničke ili naučne tajne;
3. o onome što mu je stranka povjerila kao svom punomoćniku;
4. o onome o čemu se stranka ispovijedala svjedoku kao vjerskom
ispovjedniku.

Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim

drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba
te razloge da učini vjerovatnim.
Svjedok se saslušava pojedinačno. ??? Svjedok će se prethodno, prije
početka svjedočenja, upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa
prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice
davanja lažnog iskaza. ??? Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci.
Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može
uskratiti svjedočenje.???-PROVJERITI (ispitivač Kratović Sadudin, tvrdi suprotno
– da se tek nakon saslušanja traži od svjedoka da potvrdi da je govorio istinu, da
nije ništa prešutio ...)
Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i
pozvaće se da iznese šta mu je o tome poznato. Nije dopušteno postavljati
takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti. Svjedok će se
uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči.
Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se
bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude
saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi
troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano.

3. IZJAVA STRANKE

Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz,

ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih
sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i
usmeno data izjava stranke. Izjava se unosi u zapisnik.
Prije uzimanja izjave stranke, službena osoba koja vodi postupak dužna je
upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave.
Ovo dokazno sredstvo je slabo sredstvo.

4. VJEŠTACI

Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje

stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaze službena osoba koja
vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.
Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi postupak
određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad
ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

120
 Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno
one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o
pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno
propisima.
Vještaci mogu uskratiti svjedočenje iz istih razloga kao i svjedoci
svjedočenje. U pogledu izuzeća, primjenjuju se odredbe o izuzeću službenih
osoba.
Nalaz se daje pismeno, a o istom stranke i službena osoba mogu
postavljati pitanja. Ukoliko nalaz nije jasan ili je nepotpun može se ponoviti
(isti ili drugi vještak).

5. UVIĐAJ

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje

bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi
postupak. Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Uviđaj se može izvršiti,
odnosno često se vrši i uz sudjelovanje vještaka.
Eventualno sprječavanje vršenja uviđaja od strane vlasnika/posjednika/
držaoca stvari, prostorija ili zemljišta nije dozvoljeno.
Osiguranje dokaza

Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti
ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u
svakom stadiju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz
izvesti.
Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke,
odnosno osobe koja ima pravni interes, a za osiguranje dokaza u toku postupka
nadležan je organ koji vodi postupak.
Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na
čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području
borave osobe koje treba saslušati. O osiguranju dokaza donosi se poseban
zaključak. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza
dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.

RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje

Rješenje je upravni akt kojim se okončava upravni postupak o stvari

koja je predmet postupka. Donosi ga, na osnovu činjenica utvrđenih u
postupku, organ nadležan za rješavanje te stvari.
Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno
više od 1/2 njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih.
Organ uprave može rješenje donijeti:
1. samostalno,
2. u dogovoru sa drugim organom,

121
 3. uz prethodno pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa.
U vezi donošenja rješenja u dogovoru sa drugim organom ili uz prethodno
pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa, treba istaći slijedeće:
 Organi će se uvijek dogovoriti koji od njih će izdati rješenje;
 Vrši se izdavanjem posebnog akta ili naznačenjem odobrenja na nacrtu
rješenja (rok 15 dana – ako u tom roku organ ćuti, smatra se da je dao
odobrenje);
 U uvodu ovakvih rješenja obavezno se navodi da je rješenje doneseno uz
odobrenje, saglasnost ili mišljenje drugog organa, uz naznačenje naziva
tog organa;

2. Dijelovi rješenja su:

1. Uvod, koji sadrži:

a) naziv organa koji donosi rješenje,
b) propis o nadležnosti tog organa za njegovo donošenje
c) ime stranke/stranaka,i
d) kratko označenje predmeta.

2. Izreka, koja sadrži odluku kako je organ riješio zahtjev (usvaja ili odbija
zahtjev stranke). Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži i odluku o
troškovima postupka, te da žalba ne odlaže njegovo izvršenje, kada je to
propisano.
3. Obrazloženje, koje treba da sadrži:
a) ukratko zahtjev stranke,
b) provedeni postupak i provedene dokaze, te
c) šta je bilo opredjeljenje organa da riješi na način kako je rješeno.

4. Pouka o pravnom lijeku - mora da stoji u kom roku se ulaže žalba, kojem
organu, i putem kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje primjena
propisa – za federalne propise federalni organ - npr. Rješenje je donio
općinski načelnik na osnovu federalnih propisa - šta staviti u pouci o
pravnom lijeku? Pouka o pravnom lijeku: žalba se može uložiti
nadležnom federalnom organu iz te oblasti.

5. Potpis službene osobe koja je donijela rješenje .

Rješenje donosi rukovodilac organa uprave ili druga službena osoba

koju je rukovodilac za to ovlastio. Prenos ovlaštenja donosi se rješenjem.

Vrste rješenja

1. DJELIMIČNO - ako organ o jednoj stvari treba da riješi u nekoliko

tačaka, a za rješavanje su sazrele samo neke i kad se pokaže
svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem,
nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim tačkama

122
 (djelimično rješenje). Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba, dakle, u
pogledu pravnih lijekova i izvršenja smatra se kao samostalno rješenje.
2. DOPUNSKO - ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim
pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, po prijedlogu
stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o
pitanjima koja već donešenim rješenjem nisu obuhvaćena ( dopunsko
rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude
odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako je
predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez
ponovnog provođenja ispitnog postupka. Dopunsko rješenje smatra se u
pogledu pravnih lijekova i izvršenja samostalnim rješenjem.
3. PRIVREMENO-kojim organ uprave rješava stvar na određeno vrijeme
– do donošenja potpunog rješenja. Donosi se kada je potrebno prije
okončanja postupka privremeno urediti neka sporna pitanja ili odnose, na
temelju činjenica utvrđenih do momenta njegovog donošenja. Rješenjem o
glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka, ukida se
privremeno rješenje donijeto u toku postupka. Privremeno rješenje smatra
se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

Posebna vrsta rješenja je usmeno rješenje. To je rješenje koje organ

uprave donosi i usmeno naređuje njegovo izvršenje, kada je potrebno
provođenje hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi
otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine.
U tom slučaju, organ je dužan donijeti pismeno rješenje u narednom roku
od 8 dana (ova vrsta rješenja najčešće nastaje u radu inspekcijskih organa).

Rokovi za donošenje rješenja

U skraćenom postupku je 15 dana, a u redovnom rok je 30 i 60 dana

(ovisno treba li provoditi ili ne poseban ispitni postupak ili rješiti prethodno
pitanje).

Ispravljanje rješenja

Mogu se ispravljati samo tehničke greške. Ispravka se vrši zaključkom, u

svakom trenutku, koji proizvodi pravno dejstvo od kada i ispravljeno rješenje,
kojeg je on sastavni dio.
Protiv zaključka o ispravci rješenja dozvoljena je posebna žalba.

ZAKLJUČAK

Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.

Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava
zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv
zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti
izvršenje zaključka.

123
 Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i
pouku o pravnom lijeku.
Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ZUP-
om ili drugim zakonom izričito predviđeno.
Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba
protiv rješenja.
Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu
zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba
protiv zaključka ZUP-om isključena.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA

1. Pravo žalbe

Protiv rješenja donešenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe.

Žalbu može uložiti:

1) stranka i lica koja imaju pravni interes,
2) tužitelj, pravobranitelj i drugi organi protiv rješenja donešenog u korist
stranke, kojim je povrijeđen zakon na štetu javnog interesa.
(Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti upravni spor.)

Žalba se ne može uložiti protiv:

1. rješenja domova Parlamenta Federacije, skupštine kantona, te gradskog i
općinskog vijeća, kao i
2. rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donešenog u prvom stepenu .

Zakon predviđa da se protiv svih konačnih prvostepenih rješenja

(protiv kojih se ne može izjaviti žalba) može pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda (kantonalni sudovi). Žalba mora biti dozvoljena protiv svih
prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi

Ako je u I - st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa

općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o žalbi rješava
općinski organ određen statutom općine, odnosno propisom općinskog vijeća.
Ako je u I - st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa
gradskog vijeća, u okviru isključivih prava i obaveza grada, o žalbi rješava
gradski organ određen statutom grada, odnosno propisom gradskog vijeća.
Protiv I - st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno
općinskih i gradskih službi za upravu koja su donešena na osnovu
kantonalnog zakona, u II stepenu rješava nadležni kantonalni organ iz
odgovarajuće upravne oblasti.

124
 Protiv I - st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno
općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku
donešena na osnovu federalnog zakona, u II stepenu rješava nadležni
federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti .
O žalbi protiv I - st. rješenja kantonalnih organa uprave, donesenih
na osnovu zakona kantona, rješava nadležni organ kantona određen zakonom
kantona.
O žalbi protiv I - st. rješenja kantonalne uprave/ustanove u sastavu
kantonalnog organa uprave, rješava kantonalni organ uprave u čijem se
sustavu nalazi ta uprava, odnosno ustanova.
O žalbi protiv I - st. rješenja organizacionih jedinica kantonalnih
organa uprave/ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonalnog
organa uprave/ustanove, rješavaju kantonalni organ uprave/ustanove kojoj
pripada ta organizaciona jedinica.
O žalbi protiv I – stepenog rješenja kantonalnih organa uprave
donešenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa -
rješavaju nadležni federalni organi uprave iz odgovarajuće upravne oblasti.
O žalbi protiv I - stepenog rješenja federalne uprave/ustanove koje se
nalaze u sastavu federalnog organa uprave, rješava federalni organ uprave u
čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova.
O žalbi protiv I - st. rješenja organizacionih jedinica federalnih
organa uprava/ustanova koje su osnovane van sjedišta federalnog organa
uprave/ustanove, rješava federalni organ uprave/ustanove kome pripada ta
organizaciona jedinica.
O žalbi protiv I - st. rješenja federalnih organa uprave/ustanove,
rješava federalni organ određen federalnim zakonom .
O žalbi protiv I – st. rješenja institucije koja ima javne ovlasti, rješava
organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlast nije
propisano da o žalbi rješava organ uprave odnosno drugi organ.
(npr. ako je rješenje donio kanton. organ po federalnom propisu, II-st- organ je
nadležni federalni organ iz određene oblasti. Ako je rješenje donio kanton. organ
po kanton. propisu, II-st. organ je kanton. organ propisan tim kanton. propisom)

3. Rok za žalbu

Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana od dana

dostavljanja rješenja, ali se drugim zakonom može propisati i drugačiji rok.
Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja
računa se od dana dostavljanja rješenja.
U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba
propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je
donešeno o žalbi ne dostavi stranci.
Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, pa i kada je žalba
izjavljena, u sljedećim situacijama:

1) ako je to zakonom predviđeno ili

125
 2) ako je riječ o poduzimanju hitnih mjera, ili
3) ako bi odgađanjem izvršenja nekoj stranci bila nanesena nepopravljiva
šteta.

Sadržaj žalbe

U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, oznaka naziva organa

koji ga je donio, i broj i datum rješenja.
Dovoljno je da žalilac u žalbi izloži u kom je pogledu nezadovoljan
rješenjem i u kojem ga obimu pobija, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti .
U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan da
obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku.
Ako su u žalbi iznešene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku
sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, organ dostavlja svakoj
takvoj stranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima
izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od 8, ni duži od 15 dana.

5. Predavanje žalbe

Žalba se predaje neposredno ili šalje poštom organu koji je donio I -

st. rješenje, a može se i izjaviti usmeno na zapisnik pred I – st. organom.
Ako je žalba predata ili poslata neposredno II st. organu, on je odmah
šalje organu prvog stupnja. Žalba predata ili poslata neposredno II st. organu u
pogledu roka, smatra se kao da je predata I st. organu.

6. Postupak prvostepenog organa po žalbi

Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena i

izjavljena od ovlaštene osobe. Nedopuštenu, neblagovremenu ili od
neovlaštene osobe izjavljenu žalbu prvostepeni organ odbacit će svojim
rješenjem. Protiv ovog rješenja, stranka ima pravo žalbe.
Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba
opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak, može stvar
riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom
pobija, ali samo u jednostranačkim postupcima.
Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Organ koji je donio rješenje je dužan upotpuniti postupak ako
povodom žalbe utvrdi:
1) da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na
rješavanje stvari,
2) ako žalilac u žalbi iznese nove činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na
drugačije rješenje stvari,
3) ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je
prethodio donošenju rješenja, a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je
bila data, ali je on propustio da je koristi, a u žalbi je opravdao to
propuštanje.

126
 Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može,
u granicama zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti
rješenje koje se žalbom pobija. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnešena žalba
dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim
rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija dužan je, bez odlaganja,
a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu organu
nadležnom za rješavanje o žalbi. Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se
odnose na predmet.

7. Rad (rješavanje) drugostepenog organa o žalbi

Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od

neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga
odbaci, odbaciće je rješenjem drugostepeni organ.
Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u
rješavanje i može:
1. odbiti žalbu - kad utvrdi:
a) da je postupak koji je prethodio rješenju pravilno proveden i da je
rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana,
b) da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi
da nisu mogli uticati na rješenje stvari,
c) da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih
razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom
rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.
2. oglasiti rješenje ništavim - kada utvrdi:
a) da je u upravnom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti,
ili se radi o stvari koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave,
uopšte nije upravna stvar,
b) kad bi izvršenje tog rješenja dovelo do izvršenja kriv. djela,
c) ako je doneseno rješenje čije je izvršenje nemoguće,
d) ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti, a predviđeno je da
se može donijeti samo na zahtjev stranke (ovakvo rješenje se može
konvalidirati samo ako stranka naknadno pristane na njega).
3. poništiti rješenje - kad utvrdi:
1. da je u I. st. postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje
ništavim,
2. da je I. st. rješenje donio nenadležan organ, i dostavit će predmet
nadležnom organu,
3. da su u I. st. postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene,
da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi
bila od uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog
rješenja nejasan ili je u protivrječnosti s obrazloženjem, pa zavisno
od procjene šta je ekonomičnije i brže, II. st. organ može sam stvar
riješiti drugačije nego što je riješeno I. st. rješenjem ili poništiti
rješenje i vratiti ga I. st. organu na ponovni postupak,

127
 4. da su u I. st. rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih
činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja,
da je pogrešno primijenjen materijalno-pravni propis na osnovu
koga se rješava stvar, da je na osnovu slobodne ocjene dokaza
trebalo donijeti drugačije rješenje, II. st. organ će svojim rješenjem
poništiti I. st. rješenje i sam riješiti stvar.

4. izmijeniti rješenje - ako II. st. organ utvrdi da je rješenje pravilno u smislu
utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je
rješenje donešeno može postići i drugim sredstvima, povoljnijim za
stranku, II. st. organ može povodom žalbe izmijeniti I st. rješenje u korist
žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva
postavljenog u I st. postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo druge osobe. U
obrazloženju II. st. rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je
već I. st. organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji
se u žalbi iznose, II. st. organ se može u svom rješenju samo pozvati na
razloge iznesene u prvostepenom rješenju.
8. Žalba kad I - stepeno rješenje nije donešeno u zakonskom roku
(Žalba zbog šutnje uprave - administracije)

Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu I. st. organ nije donio
rješenje u zakonskom roku, II. st. organ je dužan odmah, a najkasnije u
roku od 3 dana od prijema žalbe, tražiti da mu I. st. organ odmah dostavi
sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije
donešeno u roku.
I. st. organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi
II. st. organ s tim da taj rok ne može biti duži od 5 dana.
Ako II. st. organ utvrdi da rješenje nije donešeno u roku zbog opravdanih
razloga, ili zbog krivice stranke, rješenjem (koje nije upravni akt, nego upravna
radnja) će odrediti I. st. organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži
od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
Ako II. st. organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije donešeno u
roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijeće
svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema
spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti
stvar.
Izuzetno, ako II. st. organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije
provesti I. st. organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke
dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od 8 dana, a I. st. organ je
obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što I. st. organ dostavi tražene
podatke, II. st. organ će odmah riješiti stvar.
Rješenje II stepenog organa donešeno na ovaj način je konačno.

9. Rok za donošenje rješenja o žalbi

128
 Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a
najkasnije u roku od 30 dana, računajući od dana predaje žalbe , ako
posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom
obustavlja se zaključkom.

10. Dostavljanje drugostepenog rješenja

Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu, svoje rješenje
sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi
strankama u roku od 5 dana od dana prijema spisa.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Obnova postupka

To je najčešći vanredni pravni lijek.

Može se tražiti samo za konačan akt - načelo konačnosti (akt protiv
kojeg se ne može izjaviti žalba). Pokreće se (vodi se) po prijedlogu stranaka,
a može i po službenoj dužnosti (najčešće kada je povrijeđen javni interes).
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema
redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom
postupku) obnovit će se iz sljedećih razloga:
1. ako se sazna za nove cinjenice, ili se utvrdi ili stekne mogucnost da
se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s vec izvedenim i
upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugacijeg rjesenja da su
te cinjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem
postupku;
2. ako je rjesenje doneseno na osnovu lazne isprave ili laznog iskaza
svjedoka ili vjestaka, ili ako je doslo kao posljedica nekog djela
kaznjivog po KZ;
3. ako se rjesenje temelji na presudi donesenoj u krivičnom postupku
ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomocno
ukinuta;
4. ako je rjesenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda
stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu;
5. ako se rjesenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom
prethodnom pitanju, a nadlezni organ je to pitanje kasnije rijesio u
bitnim tackama drugacije;
6. ako je u donosenju rjesenja ucestvovala sluzbena osoba koja je po
zakonu morala biti izuzeta;
7. ako je rjesenje donijela sluzbena osoba nadleznog organa koja nije
bila ovlastena za njegovo donosenje;
8. ako kolegijalni organ koji je donio rjesenje nije rjesavao u sastavu
predvidjenom vazecim propisima ili ako za rjesenje nije glasala propisana
vecina;

129
 9. ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila
data mogucnost da sudjeluje u postupku;
10. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je
zastupa;
11. ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogucnost da
se sluzi svojim jezikom.

Obnova se ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno primjenio

materijalno pravo!!!
Za obnovu postupka podnosi se prijedlog. Prijedlog za obnovu
postupka može podnijeti:
1. stranka u upravnom postupku, odnosno lice koje je trebalo biti stranka u
postupku, a nije i
2. organ koji je donio rješenje po službenoj dužnosti.

Ako stranka podnese žalbu nakon proteka roka, ona će se smatrati

prijedlogom za obnovu. Prijedlog se podnosi u zakonskim rokovima:
1. subjektivni rok-30 dana od dana saznanja (ono se mjeri dostavljanjem), i
2. objektivni rok-5 godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci , a
može i duže u izuzetnim slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja
naknadno bude ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično-pravne stvari -
npr. vještak dao lažni iskaz pa se čeka da se predmet okonča).

Stranka koja podnosi prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da

postoji razlog za obnovu i da podnese prijedlog u predviđenom roku.
O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio
konačno rješenje. To može biti prvostepeni organ (npr. ako stranka nije izjavila
žalbu) ili drugostepeni organ (ako je rješenje doneseno rješavajući po žalbi).
Prvo se provjerava blagovremenost, da li je prijedlog izjavilo
ovlašteno lice i da li su okolnosti navedene kao razlog izvjesne (stranka
mora te okolnosti učiniti vjerovatnim).
Ako navedeni uvjeti nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom
odbaciti prijedlog.
Ako su navedeni formalni uvjeti ispunjeni , nadležni organ će ispitati
da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu
takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu,
odbit će prijedlog svojim rješenjem.
Ako nadležni organ ne odbaci, niti odbije prijedlog za obnovu , donijet
će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odrediće u kom će se opsegu
postupak obnoviti.
Obnova postupka se odobrava zaključkom o dozvoli obnove
postupka i istovremeno se određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno, ne
mora se donijeti zaključak nego se može odmah početi sa obnovnim radnjama, a
u cilju povećanja efikasnosti.
Protiv zaključka donešenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv
rješenja donešenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je

130
taj zaključak, odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je zaključak ili
rješenje o obnovi postupka donio drugostepeni organ, protiv tog zaključka,
odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.
Organ koji je donio pobijano konačno rješenje može, nakon
provedene obnove, svoje rješenje ostaviti na snazi ili ga poništiti ili ukinuti.
Poništavanje djeluje ex tunc (od dana donošenja pobijanog rješenja), a
ukidanje ex nunc (od dana ukidanja). Donošenje zaključka je bitno kod
izvršenja. Pravilo je da podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje.

2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom

Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor

može do okončanja spora, ako uvaži sve zahtjeve tužbe, poništiti ili
izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo
rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili
treće osobe.
Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja organ donosi po
službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na
odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.
Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovora na
tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.
Rješenje se dostavlja stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Protiv pravomoćnog rješenja donešenog u stvari u kojoj se ne može

voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog
spora, tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako
smatra da je rješenjem povrijeđen zakon . Dakle, kada Tužilac kao državni
organ dođe do tog rješenja može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Stranka može inicirati (ne može pokrenuti) ovaj postupak tako što samo
inicira kod tužioca da podnese zahtjev u roku od 30 dana od kada je tužiocu
dostavljeno rješenje, a ako mu nije dostavljeno, u roku od 3 mjeseca od dana
dostavljanja stranci. Inicijativu može podnijeti i druga zainteresirana osoba.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kad se radi o
rješenju federalnog organa, a kantonalni tužitelj kad se radi o rješenju
kantonalnog organa odnosno o rješenju gradske ili općinske službe za upravu.
O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava organ uprave koji je
nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog
organa uprave nema Vlada Federacije/kantona.
Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti
pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.

4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora

Po učestalosti ovo je drugo najčešće vanredno pravno sredstvo!

131
 Ovdje se radi o poništavanju/ukidanju konačnog I stepenog rješenja,
bez žalbe. Kod ovog pravnog lijeka, organ koji ima pravo nadzora ima dvojaku
mogućnost: poništavanje i ukidanje. Poništavanjem se poništavaju sve pravne
posljedice od dana donošenja (ex tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od
dana ukidanja (ex nunc). Razlozi za poništenje i ukidanje rješenja nisu isti.
A. Rješenje će se poništiti:
1. kada rješenje donese organ uprave koji nije stvarno nadležan (misli
se na odnos niži-viši organ). Ako ovakvo rješenje donese viši organ, ne
može se koristiti,
2. ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ (rok - 1 god.),
3. ako je u istoj upravnoj stvari ranije riješeno na drugačiji način,
4. ako se donese složeno rješenje (rješenje u čijem donošenju učestvuje
min. 2 organa), a da nije bilo pribavljeno mišljenje ili saglasnost
drugog organa, a bilo je obavezno da se to uradi, (rok- 5 godina),
5. ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prinude, ucjene i sl .
(nema roka za podnošenje).
B. Rješenje će se ukinuti ako je njime očigledno povrijeđen materijalni
zakon (rok za podnošenje je 1 godina).
To može u jednostranačkim predmetima, a u dvostranačkim
predmetima se mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona
možda stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži).
Pravo nadzora znači da ga rješava viši organ. Dakle, rješenje po
pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako nema
drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti vlada
Federacije/kantona
Nadležni organ donosi rješenje o:
 poništenju rješenja: 1. po službenoj dužnosti, 2. na zahtjev stranke,
tužioca ili ombudsmena,
 rješenje o ukidanju: 1. po službenoj dužnosti ili 2. na zahtjev tužioca ili
ombudsmena.
Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, već se protiv njega može
neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili na

zahtjev stranke

Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ

koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen
materijalni zakon, može rješenje ukinuti (od dana donošenja) ili izmijeniti (za
ubuduće) radi njegovog usklađivanja sa zakonom, samo ako stranka koja je
na osnovu tog rješenja stekla neko pravo ili obavezu na to pristane i ako se
time ne vrijeđa pravo treće osobe.
Pri tome, ako je jednostranačka stvar - stranka treba na to da pristane,
a ako je dvostranačka stvar - ne može se mijenjati na štetu jedne strane.
Ako stranka traži da se ukine ili izmjeni rješenje koje je nepovoljno za
nju, tada je potrebna saglasnost organa. Kada organ uprave ne pristane da

132
se ukine ili izmjeni takvo rješenje, nije dužan donijeti nikakvo rješenje, ali je
dužan da o tom nepristajanju obavijesti stranku.
Rješenje u ovom slučaju donosi prvostepeni organ koji je donio rješenje, a
drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari.
Žalba protiv novog rješenja donešenog na osnovu ove odredbe
dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je
rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog
organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor .
Ovdje nema rokova u pitanju je dobra volja jednih i drugih.

6. Vanredno ukidanje rješenja

Ovdje se radi o ukidanju izvršnog rješenja koje je doneseno u skladu

sa zakonom. Npr. odobrenjem za građenje odobreno je građenje na određenoj
zemljišnoj parceli, a kasnije se utvrdi da je na toj parceli klizište, te se gradnjom
ugrožavaju kuće koje se nalaze ispod ili cesta koja tu prolazi.
Izvršno rješenje se može ukinuti ako je to potrebno:
1. radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javnu sigurnost, ili
2. radi otklanjanja poremećaja u privredi.

Dakle, radi se o vanrednim situacijama kada je došlo do promjene

okolnosti nakon donošenja rješenja.
Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno
da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.
Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni organ.
Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba samo
kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja
može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu
samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u I
stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje
upravnog spora po ovom pravnom lijeku.

7. Oglašavanje rješenja ništavim

Ništavim se oglašava rješenje:

1. ako je u upravnom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili ako
se radi o stvari koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave, uopšte nije
upravna stvar.
2. kad bi svojim izvršenjem to rješenje dovelo do krivičnog djela.
3. ako je doneseno rješenje čije je izvršenje nemoguće.
4. ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti, a predviđeno je da se
može donijeti samo na zahtjev stranke (ovakvo rješenje se može
konvalidirati, ali samo ako stranka naknadno pristane na to).

133
 Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim u cijelosti ili djelim.
po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, tužioca ili ombudsmena.
Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni
organ, a ako drugostepenog organa nema onda vlada, i to Vlada Federacije,
ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili fed. ustanove, odnosno vlada
kantona ako se radi o rješ. kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, o
rješ. općinskog načelnika ili gradonač., i općinske ili gradske službe za upravu.
Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija
prijedlog stranke, tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim
dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja
može se neposredno pokrenuti upravni spor.

PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA

Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim ,

poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je
rješenje već proizvelo do dana ukidanja , ali se onemogućava daljnje
proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.
Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može
biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje
rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za
pokretanje postupka i donošenje rješenja.

IZVRŠENJE

Kada prvostepeno rješenje postaje izvršno?

1) istekom roka za žalbu kada žalba nije izjavljena,

2) dostavom stranci rješenja kada žalba nije dopuštena,
3) dostavom stranci rješenja kada žalba ne odgađa izvršenje i
4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.

Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno?

Danom dostave tog rješenja. (???Kada je drugostepeni organ,

rješavajući po žalbi, poništio I stepeno rješenje i sam riješio stvar u
meritumu???).
Kako će se rješenje praktično izvršiti? To je tzv. administrativno
izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli izvršenja i u dispozitivu se navodi kako
će se izvršiti. Može se izvršti i prisilnim putem.
Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo
pravosnažno ne može se više izvršavati. Ako je uložena žalba, pa po njoj
drugostepeni organ odlučio da se odbija - to rješenje je konačno, a prvostepeno
na koje se lice žalilo izvršno.

134
 Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski
(uglavnom novčane obaveze). Uslovi su:

1. rješenje mora biti izvršno,

2. stranka na osnovu tog rješenja mora postaviti zahtjev za izvršenje,
3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja,
prijetnju novčanom kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to
varijante, tj. postoji više načina i mogućnosti izvršenja.

Žalbom na zaključak o dozvoli izvršenja, ne može se uspješno izjaviti

žalba protiv rješenja čije se izvršenje dozvoljava tim zaključkom.

(ZAKON O UPRAVNOM SPORU – Sl. novine FBIH 9/05)

Šta je upravni spor?

To je spor o zakonitosti upravnog akta.

Upravni spor predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata.
Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana, poduzeća, ustanova i
drugih pravnih lica u Federaciji, te radi osiguranja zakonitosti, sudovi u upravnim
sporovima odlučuju o zakonitosti upravnih akata kojima organi uprave i institucije
koje imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obavezama građana i pravnih lica u
pojedinačnim upravnim stvarima.

Ko sve može pokrenuti upravni spor?

1. građanin pojedinac ili pravno lice - ako smatra da mu je upravnim

aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na
zakonu,
2. zainteresirano lice - to je pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u
upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa,
3. organ uprave, služba za upravu, naselje ili grupa osoba i sl., iako
nemaju svojstvo pravnog lica - ako mogu biti nosioci prava i obveza o
kojima se rješavalo u upravnom postupku.
4. tužitelj ili dr. ovlašteni organ - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon
u korist građanina.
5. pravobranilac - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu
Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa.
6. ombudsmen - ako ocijeni da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno
ljudsko dostojanstvo, osnovna prava i slobode zagarantovane ustavom i
međunarodnim konvencijama.

Presude u upravnom sporu

135
 One su obavezne prema svakom. Njih moraju uvažavati kako organi
uprave, tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom sporu.
Sve odluke koje se donesu u upravnom sporu su pravomoćne, jer se
protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.

Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? POSTOJI!

Treća osoba kojoj bi poništenje osporenog upravnog akta

neposredno bilo na štetu (zainteresirana osoba) ima u sporu položaj
stranke.
Npr. stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je tokom rata
dobio privr. rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća, zainteresovana
strana, vlasnik stana, koji je također zainteresovan da taj stan ostane njemu.
NADLEŽNOST

Upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu

prvostepenog organa koji je pobijano rješenje donio.
U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim
predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu
odlučuje predsjednik vijeća za upravne sporove.
Sukob nadležnosti između kantonalnih sudova u pogledu rješavanja
upravnog spora rješava Vrhovni sud Federacije .

Šta je organ u smislu ZUS-a?

Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

1. organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona,
2. gradonačelnik i općinski načelnik, te gradske i općinske sužbe za upravu, i
3. institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u
upravnim stvarima (npr. Federalni zavod za PIO).

Protiv čega se pokreće upravni spor?

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt je akt nadležnog organa kada on rješava o izvjesnom
pravu ili obavezi pojedinca ili pravnih lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle,
trebaju biti ispunjena 3 elementa da bi se radilo o upravnom aktu:
1. da ga je donio nadležni organ,
2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca, odnosno pravnog lica,
3. da se radi o upravnoj stvari (nema definicije šta se smatra upravnom
stvari, polazi se od sudske prakse, npr. rješenje o tome i tome nije
upravna stvar itd.)

Upravni spor može se pokrenuti protiv konačnog upravnog akta, tj.:

1. protiv upravnog akta koji je donešen u II stepenu.

136
 2. protiv I - stepenog upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na
taj akt u upravnom postupku.
3. u slučaju šutnje administracije.

Šutnja administracije

Šutnja administracije postoji kad nadležni organ o zahtjevu,

odnosno o žalbi stranke, nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom
postupku. Šta kada drugostepeni organ ćuti?
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30
dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po
žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu
upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti
upravni spor kao da joj je žalba odbijena .
Dakle, prije nego se podnese tužba za pokretanje upravnog spora
zbog tzv. šutnje administracije, stranka se mora pismeno obratiti upravnoj
inspekciji. Ako upravna inspekcija ne poduzme nikakve mjere u roku od 30
dana, tada stranka može podnijeti tužbu sudu kojom će pokrenuti upravni
spor. Nije izričito predviđeno zakonom, ali kada se podnosi takva tužba, sudu se
treba pružiti dokaz da je prethodno podnesen zahtjev upravnoj inspekciji i da ni
ona nije postupila po zahtjevu u roku 30 dana od dana kada je isti njoj podnesen.

Šta kada prvostepeni organ ćuti?

Ovdje postoji razlika da li je protiv rješenja prvostepenog organa

koji šuti dozvoljena ili nije dozvoljena žalba.
Ako se radi o šutnji prvostepenog organa protiv čijeg rješenja nije
dozvoljena žalba - postupak je isti kao i u slučaju šutnje drugostepenog
organa. To znači da, ako prvostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u
posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje, a ne donese ga ni
po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti
upravni spor.
Međutim, ako se radi o šutnji prvostepenog organa protiv čijeg
rješenja stranka može izjaviti žalbu, a ovaj prvostepeni organ nije u roku od
60 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje
po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom
drugostepenom organu. Drugostepeni organ će nakon toga provesti postupak
po zakonu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti
upravni spor, a može ga, pod gore opisanim uvjetima pokrenuti i ako
drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor?

Upravni spor se ne može voditi:

137
 1. protiv akata donešenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana
izvan upravnog spora;
2. protiv akata donešenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona
ne može voditi upravni spor (ovdje bi npr. mogla poslužiti zaštita
zakonitosti);
3. u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju
domovi Parlamenta Federacije BiH ili predsjednik i dopredsjednik
Federacije BiH, odnosno zakonodavno tijelo kantona - skupština.

Izuzetno, u stvarima iz tač. 2. i 3. može se voditi upravni spor kad je

nadležni organ pri donošenju upravnog akta:

a) prekoračio granice svoje nadležnosti ili

b) upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.

Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta

Upravni akt se u upravnom sporu može pobijati iz sljedećih razloga:

1. ako je akt donešen od strane nenadležnog organa;

2. ako u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan
na zakonu ili opći akt;
3. ako se u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupilo po
pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno
utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u
pogledu činjeničnog stanja;
4. ako akt sadrži takve nedostatke, odnosno nejasnoće koji sprečavaju
ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavim
5. ako je nadležni organ rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice
ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i suprotno cilju u kome je
ovlaštenje dato.

Tužena strana

To je organ čiji se upravni akt osporava.

Organ koji je donosio rješenje povodom kojeg je pokrenut upravni spor
nije i ne može biti stranka u postupku, on je samo tužena strana.

Odgoda izvršenja pobijanog rješenja

Kada stranka podnese tužbu i pokrene upravni spor, to ne odgađa

izvršenje upravnog rješenja povodom kojeg je spor pokrenut.
Stranka može od organa uprave koji je donio rješenje tražiti odgodu
izvršenja, ako povodom tog rješenja namjerava pokrenuti upravni spor i
ako su pri tome ispunjeni sljedeći uslovi:

138
 1. da je stranka koja traži odgodu, uz zahtjev za odgađanje izvršenja, organu
uprave dostavila i dokaz da je pokrenut upravni spor kod nadležnog suda,
2. da odlaganje nije protivno javnom interesu i
3. da se tim odlaganjem ne nanosi šteta drugoj stranci.

Stranka može i od suda kojem podnosi tužbu i pokreće upravni spor

tražiti odgodu izvršenja rješenja, tako što će u tužbi zatražiti da sud odgodi
izvršenje i tada sud hitno postupa (o zahtjevu za odgodu se rješava u roku
od 3 dana). Međutim, ako se stranka, prije toga, obraćala organu uprave za
odgodu izvršenja i nije uspjela, tada ne može isti zahtjev isticati u tužbi
sudu. Zbog toga, ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu, uz tužbu mora
dostaviti dokaz da taj isti zahtjev nije već podnosila organu uprave. Ako uz
zahtjev za odgodu koji je stranka podnijela sudu nije dostavljen i ovaj dokaz, sud
će ovaj zahtjev odbaciti, jer je rok od 3 dana (u kojem sud o zahtjevu mora
odlučiti) prekratak da se stranka opominje da ispravi nedostatke . Ako sud odbije
odgodu, stranka nema prava na žalbu.
Pokretanje upravnog spora

Upravni spor pokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 30

dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.
Rok od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta važi i za
nadležnog pravobranioca i ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje
tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako im akt nije dostavljen, tužbu
mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta
stranci u čiju je korist upravni akt donesen.
Tužba se predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se
izjaviti na zapisnik, čak i kod općinskog suda.
Može se desiti da, iz neznanja ili omaškom, tužba bude predata drugom
organu ili sudu. Ako se to može pripisati neukosti stranke, tada se računa da je
tužba predata u roku. Taj organ ili sud će je proslijediti nadležnom sudu.

Sadržaj tužbe

Tužba mora sadržavati:

1. ime i prezime tužioca i druge lične podatke,
2. broj i datum upravnog akta protiv koga je tužba podnešena,
3. kratko izlaganje zbog čega se tuži i u kom pravcu i obimu se predlaže
poništavanje upravnog akta,
4. potpis podnosioca (ako je nepismen – tužbu će potpisati drugo lice i
naznačiti u čije ime je potpisuje, a prstoznakom se inače u upravnom
postupku akt može potpisati samo u slučaju kada nepismena stranka daje
punomoć).

Kada se podnosi tužba, uz nju se dostavlja obavezno i akt koji se

pobija.

139
 Tužba se dostavlja u dva ili u potrebnom broju primjeraka, jer se tužba
dostavlja drugoj strani ili stranama na odgovor.
Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke po
tužbi, o čemu se sudu podnosi pisani podnesak ili daje izjava na zapisnik
kod suda, u kom slučaju nadležni sud rješenjem obustavlja postupak.
U tužbi se ne mogu navoditi nove činjenice i dokazi, uz jedan
izuzetak – može ako stranka uz tužbu priloži izuzetno jak dokaz koji dovodi
u pitanje činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku. Ovdje je bitno da
je činjenično stanje potpuno drugačije i da je postojalo ranije, ali ga tužilac nije
mogao ranije istaći.
Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na koje se poziva, dakle
teret dokazivanja je na strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza, sud ih
ne izvodi dodatno ex officio.

Odbacivanje tužbe

Sud će rješenjem odbaciti tužbu:

1. ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva, ali tek nakon što tužilac ni u
naknadno ostavljenom roku ne ukloni ove nedostatke, a oni su takvi da
sprečavaju rad suda.
2. ako je tužba neblagovremena, prijevremena (ćutanje administracije) i
podnesena od neovlaštenog lica,
3. ako akt koji se tužbom osporava nije upravni akt,
4. ako je očigledno da se upravnim aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi
se na njega),
5. ako je stranka podnijela tužbu, a ima pravo na žalbu na prvostepeno
rješenje, a to pravo nije iskoristila,
6. ako se radi o stvari o kojoj se ne može voditi upravni spor, i
7. ako već postoji pravomoćna sudska odluka o istoj stvari.

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka po podnesenoj

tužbi naknadno donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van
snage upravni akt protiv koga je upravni spor pokrenut, taj organ je dužan,
pored tužioca, pismeno izvijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će
u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana pismeno izjavi da li je
naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom
obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt. Ako tužitelj izjavi da je
naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku 15
dana, nadležni sud će donijeti rješenje o obustavljanju postupka. Ako tužitelj
izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak .

Dostava upravnih spisa po tužbi

Sud je dužan tužbu dostaviti organu uprave koji je donio upravni akt
na odgovor, kako bi u određenom roku ovaj organ (tužena strana) dostavio
upravni spis kantonalnom sudu.

140
 Ako taj organ ne dostavi sudu spis u ostavljenom roku (kojeg
određuje sud, a koji ne može biti kraći od 10 niti duži od 20 dana), a predmet se
ne može riješiti bez spisa, time organ uprave povrijeđuje službenu dužnost, pa
tada sud ima pravo i obavezu da podnese prijavu disciplinskoj komisiji protiv
službenog i odgovornog lica u tom organu. O pokretanju disciplinskog postupka
obavještava se Vlada FBiH ili Vlada kantona.
Tužba se može riješiti i bez spisa ako stranka osporava rješenje
samo sa aspekta primjene materijalnog prava . Tužba se, ako je predmet
višestranački, dostavlja i drugim strankama na odgovor.

Nejavna sjednica / javna rasprava i odlučivanje suda

O upravnim sporovima sud rješava u pravilu nejavno, po sudiji

pojedincu ili na sjednici.
Kod nejavne sjednice nema rasprave.
Tužilac može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici, bez obzira da li
stvar rješava pojedinac ili vijeće. Tužilac taj zahtjev može istaći samo u
tužbi. Sudija mora pozvati ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i odgovor na
tužbu, može mu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima ili da iznese neke
nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da prisustvuje sjednici
pušta ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije imao nejavnu sjednicu.
Stranke u sporu mogu zatražiti da se u predmetu održi javna
rasprava.
Ovaj zahtjev se može istaći samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
U tom slučaju sud mora udovoljiti zahtjevu stranke i zakazuje javnu
raspravu. U tom smislu, sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća
odredit će dan rasprave i na raspravu pozvati stranke i zainteresirana lica,
ako ima takvih lica. U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na
raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje
zahtjeve i navode.
Raspravom rukovodi sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća.
Izostanak stranke sa rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka
stranaka sa rasprave ne može se uzeti da su stranke odustale od svojih
zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati. Ako na raspravu ne dođe ni tužilac
ni tužena strana, sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka.

Tok rasprave

Raspravom rukovodi predsjednik vijeća. Takva rasprava ne bi trebala

trajati duže od 1/2 sata.
Na raspravi prvo dobija riječ član sudskog vijeća koji je izvjestitelj,
koji izlaže stanje i suštinu spora, ne dajući svoje mišljenje. Poslije toga daje
se riječ tužitelju da obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i
zainteresiranim osobama da obrazlože svoja gledišta.
O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti
i dispozitiv odluke. Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća odnosno sudija

141
pojedinac i zapisničar. Pošto se zapisnik potpiše, stranke napuštaju raspravu, a
odluka se upisuje u zapisnik (ne mora odmah, može i u roku od 30 dana).
Kad je u predmetu odlučivano nejavno (na sjednici ili po sudiji
pojedincu), sud može, ako su za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni
upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke i
predmet vratiti:
1. tuženom organu na ponovno rješavanje ili
2. prvostepenom organu na ponovno rješavanje - kada ocijeni da će on brže
i efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u

upravnom postupku.
Kada sud na održanoj javnoj raspravi utvrdi drugačije činjenično
stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i
otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni
akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam
rješiti upravnu stvar.
U ovom slučaju, sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili
preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i
stranka.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama
zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan,
poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom
aktu, poništit će i taj akt.
Kada odlučuje u vijeću sud donosi presudu odnosno rješenje
većinom glasova sudskog vijeća.
O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi
vijeća i zapisničar. Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.
  Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija
kao neosnovana.
Ako se tužba uvažava, presudom se upravni akt poništava i upravna
stvar se rješava, pa presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt u
slijedećim slučajevima:
a) kada sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom
postupku.
b) kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje te sam rješi
upravnu stvar.

Kad je tužba podnesena zbog šutnje uprave, a sud nađe da je

opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni
organ donijeti rješenje. Ako nadležni organ ne postupi po ovoj presudi suda,
odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je
nadležni sud dužan pokrenuti disiplinski postupak.

Dostava/preuzimanje odluke

142
 Ako je održana rasprava, sud će donijeti odluku i izraditi pisani
otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Nakon
zaključenja rasprave sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu kada su dužne
preuzeti odluku. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala raspravi, sud će je
pisano obavijestiti o datumu za preuzimanje odluke. Stranke, odnosno njihovi
zastupnici ili punomoćnici, dužni su sami preuzeti odluku u zgradi suda, te
im sud neće dostavljati odluku po drugim zakonskim pravilima o dostavi
pismena.
Odluke suda donesene nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) sud
će dostaviti strankama neposredno u sudu, putem pošte ili na drugi način
određen zakonom.

Sadržaj presude/rješenja

1. uvod
a) naziv suda,
b) broj i datum,
c) sastav suda,
d) označenje stranaka
e) kratko označenje predmeta spora i akta koji pobija,
f) dan kada je održana sjednica,

2. izreka,
3. obrazloženje,
4. potpis sudije/predsjednika vijeća.

Pouka o pravnom lijeku - protiv ove presude žalba nije dopuštena.

Nema pozivanja u ime naroda ili u ime FBiH u ovom postupku.
Original presude se čuva u sudu, a strankama se dostavlja ovjeren
prepis.

PRAVNI LIJEKOVI

Žalba – nema je!

Protiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu ne

može se izjaviti žalba.

1. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom

sporu, stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske
odluke, i to:
1. Vrhovnom sudu Federacije – zbog:
a) povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili

143
 b) povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od
uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

2. Kantonalnom sudu – zbog:

a) povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili
b) povrede pravila ???federalnog – kantonalnog??? zakona o
postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
 
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog
povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno ili nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje!!!
Zahtjev za vanredno preispitivanje se upućuje drugostepenom sudu
preko prvostepenog suda. Dakle, zahtjev se predaje kantonalnom sudu protiv
čije odluke se podnosi zahtjev, u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci te
sudske odluke. Kantonalni sud zahtjev i spise u roku od 3 dana dostavlja
Vrhovnom sudu FBiH, odnosno nadležnom drugostepenom kantonalnom sudu.
O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću
od trojice sudija. Kada o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje
kantonalni sud, taj sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija koji nisu
učestvovali u donošenju odluke.
Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora
udovoljiti jer ovdje se načelno odlučuje na nejavnim sjednicama.

Kako odlučuje nadležni sud po ovom zahtjevu?

Zahtjev se prvo dostavlja strankama i određuje im rok u kojem trebaju

odgovoriti.
Rješenjem se odbacuje neblagovremen, nedopušten ili neovlašten
zahtjev.
Ako ovaj zahtjev nema navedenih formalnih nedostataka, Vrhovni
sud Federacije BiH, odnosno nadležni kantonalni sud, donosi presudu
kojom odbija ili uvažava zahtjev.
Ako ga uvažava – pobijanu kantonalnu odluku će:
a. ukinuti – čime predmet vraća na ponovni postupak ili
b. izmjeniti – čime sud zapravo sam rješava po tužbi.

(U upravnom postupku/sporu nema preinačenja, može izmjeniti rješenje/pres.).

2. Ponavljanje (obnova) postupka

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponoviće

se na zahtjev stranke iz slijedećih razloga:
1. ako stranka sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da upotrijebi
nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te
činjenice/dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni;

144
 2. ako je do odluke suda došlo usljed kriv. djela sudije ili zaposlenika u sudu,
ili je odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika
jedne od stranaka koja radnja predstavlja krivično djelo;
3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj
stvari, a ta presuda je kasnije ukinuta pravomoćnom sudskom odlukom;
4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili ako je svjedok,
vještak ili stranka prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a
odluka suda se zasniva na tom iskazu;
5. ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku
donesenu u istom upravnom sporu;
6. ako stranci, odnosno zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da
učestvuje u upravnom sporu - najčešća.

Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od

dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja, odnosno u objektivnom
roku od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke.
Ponavljanje postupka pokreće se tužbom.
O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na
koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije
učestvovao u donošenju te odluke.
Tužba se podnosi istom sudu koji je nadležan za rješavanje.
U tužbi se mora naročito navesti:
1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži;
2. zakonski osnov ponavljanja (razlog) i dokazi odnosno okolnosti koje čine
vjerovatnim postojanje tog osnova;
3. okolnosti i dokazi iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u roku;
4. u kom pravcu i obimu se predlaže izmjena presude, odnosno rješenja
donesenog u postupku čije se ponavljanje traži.

O tužbi za ponavljanje postupka odlučuje sudija pojedinac bez

održavanja rasprave.
Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi:
1. da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili
2. da tužba nije blagovremena ili
3. da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za
ponavljanje.

Ako sud ne odbaci tužbu zbog navedenih nedostataka dostavit će je

protivnoj stranci i zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana
odgovore na tužbu.
Po isteku roka za odgovor na tužbu, sud presudom rješava o tužbi za
ponavljanje postupka. Ako se ponavljanje postupka dozvoli, staviće se van
snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično.
Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće
se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješiće se i o
glavnoj stvari.

145
 Protiv odluke suda donesene po tužbi za ponavljanje postupka mogu se
podnijeti pravni lijekovi koji su dozvoljeni u glavnoj stvari.
Pravne lijekove u upravnom sporu može podnositi i ombudsmen
kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je sudskom
odlukom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo odnosno prava i slobode
utvrđene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava .

OBAVEZNOST PRESUDA I SHODNA PRIMJENA ODREDABA ZPP-a

 
Kad sud poništi osporeni upravni akt predmet se vraća u stanje u kome se
nalazio prije nego što je poništeni akt donesen.
Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto
poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan
je da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana
dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i
primjedbama suda u pogledu postupka.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese
upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u
pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim
slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u
toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu
zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 
Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi
upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u
pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne može donijeti presudu koja u
svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, odgovorno lice u tom organu
čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti
disciplinski postupak.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim
sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe Zakona o
parničnom postupku!!!

POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA POJEDINACA ZAJAMČENIH

USTAVOM FEDERACIJE

Ovo je sui generis pravno sredstvo.

Ovim pravnim sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se
inače ne mogu pobijati (jer to uglavnom nisu upravni akti, pa ne postoji
mogućnost pokretanja upravnog spora), a kojima se krše prava pojedinaca iz
ustava i međunarodnih konvencija i sporazuma, pod uslovom da nije
zajamčena druga sudska zaštita protiv takvih akata .
Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen.
Ovakav zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće.
Zahtjev se smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana.

146
 Mora se dostaviti i drugoj strani na odgovor osim ako očigledno proizilazi
da su kršena ljudska prava.
U zahtjevu se treba navesti:
1. radnja, mjesto i vrijeme kada je radnja učinjena,
2. organ, odnosno pravno lice kod kojeg je ta radnja učinjena,
3. podaci o službenom licu, odnosno odgovornom licu koje je to učinilo,
dokazi o tome, kao i
4. zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje slobode/prava.

Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja

traje.
O zahtjevu se odlučuje rješenjem. Kad sud nađe da je zahtjev
osnovan donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite
radnje i odrediti mjere koje treba preduzeti, da bi se uspostavilo zakonito
stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za
slučaj neizvršenja rješenja. U protivnom, ako sud nađe da je zahtjev
neosnovan, odbit će zahtjev rješenjem.
Protiv ovog rješenja, ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti
zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu
Federacije u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja stranci.
Osim pojedinačnih akata, ovaj postupak se odnosi i na pojedinačne
radnje tj. ponašanje službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama
onemogućava stranci da ostvari ustavom zagarantovana prava i slobode.
Ako se to zaista utvrdi, tada postoji mogućnost da kantonalni sud donese
rješenje kojim će zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se
postupi na određeni način i utvrditi određene mjere u određenom roku kako bi se
otklonile te negativne posljedice.
Postoji i mogućnost novčanog kažnjavanja za neizvršenje naložene
radnje (200-800 KM).
Radnje naložene rješenjem treba da izvrši onaj kod koga se te radnje
čine ili ne čine, a ako on to neće da izvrši, onda sud može sam ili putem
općinskih sudova da na zahtjev stranke preuzme izvršenje tog rješenja.

147
OPĆI POJMOVI

Dodatna nadležnost
Ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti BiH, ali isto tako članom
3.5 a) i b) propisane su ustavom FBiH i dodatne nadležnosti.
To znači da entiteti jedan dio svoje nadležnosti mogu prenijeti na BIH
(Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV). Prenos nadležnosti vrši
zakonodavno tijelo entiteta tj. Parlament FBiH i Narodna skupština RS.

Podjela nadležnosti

Prema Ustavu FBiH propisane su: 1. isključiva nadležnost Federacije,

2. zajednička nadležnost FBiH i kantona i 3. isključiva nadležnost kantona.
1. kod isključive nadležnosti FBiH - ona iz te oblasti samostalno donosi
propise.
2. kod zajedničke nadležnosti - propisi koje donosi FBiH mora donositi u
konsultaciji sa kantonalnom vlašću.
3. kod isključive nadležnosti kantona- kantonalno tijelo samostalno donosi
propise.

Kod zajedničke nadležnosti, FBiH može prenijeti dio nadležnosti na

kanton, a kanton na gradske ili općinske vlasti (isto se odnosi i na BiH).
Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su
se zatekli na dan donošenja Ustava FBIH (isto važi i za Ustav BIH) će se
primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u suprotnosti sa Ustavom FBiH (isto važi i
za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o nasljeđivanju ).

148
 ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH

Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH,

kantonu, općini i gradu. Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega se
donose svi ostali zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis
zakonima određena rješenja mogu biti i drugačije propisana.
Nadležnost federalnih organa uprave utvrđuje se u federalnom
zakonu o federalnim ministarstvima, a organizacija i nadležnost
kantonalnih organa uprave propisuje se kantonalnim zakonom. Nedležnost
gradskih i općinskih službi propisuje se propisom gradskog, odnosno
općinskog vijeća.
Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije, odnosno kantona,
obavljaju organi uprave Federacije, odnosno kantona, a poslove uprave i
samouprave iz nadležnosti grada odnosno općine vrši gradonačelnik odnosno
općinski načelnik, putem gradskih odnosno općinskih službi za upravu. Sredstva
za rad organa uprave osiguravaju se u budžetu FBiH, kantona, grada, odnosno
općine.
POSLOVI UPRAVE

1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – stvarna nadležnost organa

uprave:

Federalni organi uprave nadležni su za izvršavanje:

a. federalnih zakona i drugih propisa, i
b. zakona BiH - ako je to utvrđeno u samim tim zakonima (da je za
rješavanje određenih upravnih stvari nadležna Federacija) ili
ukoliko BiH jedan dio svoje nadležnosti prenese na entitetet.

Kantonalni organi nadležni su za sprovođenje:

a. kantonalnih propisa i
b. federalnih propisa - ako je to utvrđeno zakonom Federacije ili ako
je Federacija jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kanton.

Gradske i općinske službe su nadležne za izvršavanje propisa koje

donose gradska i općinska vijeća, za izvršavanje kantonalnih propisa ako je
utvrđeno u zakonima kantona, i ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio
svoje nadležnosti prenijeli na grad, odnosno općinu.

2. Vršenje upravnog nadzora - gdje organi uprave nadziru provedbu

zakona i drugih propisa, te zakonitost rada i postupanja organa uprave i
institucija koje imaju javna ovlaštenja.
Postoji nekoliko vrsta upravnog nadzora:
1. nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata,
2. nadzor nad zakonitošću rada organa uprave i institucija kojima su
povjerena javna ovlaštenja,
3. inspekcijski nadzor – gdje organi uprave:

149
 a) ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i
postupanja preduzeća, ustanova i građana u vezi sa
pridržavanjem zakona i drugih propisa, te
b) poduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni
zakonom, odnosno propisom gradskog ili općinskog vijeća.

3. Donošenje provedbenih propisa (podzakonskih akata) – organi uprave

nadležni su za donošenje provedbenih propisa samo ako je to
predviđeno zakonom iz određene oblasti za koju je donesen zakon.
4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave
pripremaju zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani i kada
o tome odluči nadležna zakonodavna ili izvršna vlast.
Prilikom izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati
odgovarajuća mišljenja, posebno:
a. ako se tim zakonima propisuje i dio nadležnosti nekih drugih organa, ili
b. ako predložena rješenja iziskuju angažiranje određenih finansijskih
sredstava.
5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su tzv.
zastupnička pitanja u vezi sa provođenjem politike i izvršavanjem zakona i
dr. propisa iz svoje nadležnosti, te o stanju i problemima u oblasti za koju
su osnovani
6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani.

7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano.

POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA

Organi uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan dio

svojih poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, što se naziva
povjeravanje javnih ovlaštenja.
One pravne osobe na koje je preneseno obavljanje određene
djelatnosti sa organa uprave zovu se Institucije koje vrše javna ovlaštenja.
Prenos nadležnosti može se vršiti samo zakonom.
Zakon propisuje da se u okviru prenosa nadležnosti sa organa
uprave na drugu pravnu osobu ne može prenijeti inspekcijski nadzor.
Međutim, u okviru inspekcijskog nadzora jedan dio tih poslova se može prenijeti,
a to je obavljanje određenih ekspertiza i stručnih analiza za koje organ uprave
nije tehnički ni stručno osposobljen.
Organ uprave koji je prenio ovlaštenja, u tom slučaju ima sljedeću
funkciju:
a) rješava po žalbama na donesena rješenja od strane ovih institucija,
b) vrši inspekcijski nadzor,
c) daje određena uputstva, mišljenja i objašnjenja kod primjene
određenih zakona i
d) može poduzimati i druge radnje i mjere koje ima drugostepeni
organ.

150
 Institucija na koju su prenesena javna ovlaštenja ima obavezu da organu
uprave sa kojeg je preneseno ovlaštenje dostavlja informacije, izvještaje i druge
podatke koji su neophodni tom organu uprave.

KAKO SE OSNIVAJU ORGANI UPRAVE - OSNOVI ORGANIZACIJE

ORGANA UPRAVE !!!

Federalni i kantonalni organi uprave osnivaju se i njihove

nadležnosti se utvrđuju zakonom.
Federalni organi uprave su:
1. Ministarstva - federalno ministarstvo osniva se za obavljanje upravnih i
stručnih poslova iz nadležnosti Federacije u oblastima u kojima federalni
organi uprave, u cjelini ili u većem obimu, neposredno provode politiku i
izvršavaju/osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih
propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje. Šta se treba uraditi za
formiranje novog ministarstva? Prvo treba pripremiti izmjene i dopune
Zakona o federalnim ministarstvima, zatim usvojiti zakon od strane
federalnog parlamenta u kojem će biti određena nadležnost novog
ministarstva, te na kraju utvrditi postojanje novog ministarstva.
2. Uprave - federalna uprava osniva se za obavljanje određenih upravnih i
stručnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu
organiziranost i samostalnost u radu.
3. Federalne ustanove (imaju svojstvo pravnog lica) - to su upravne
organizacije koje vrše stručne poslove za čiji rad je potrebna primjena
stručnih i naučnih metoda.
Kriterij za osnivanje: obim poslova, vrsta poslova i broj organa uprave
treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na određenom prostoru.
U federalne ustanove spadaju:
1) zavodi - osnivaju se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji
zahtijevaju primjenu istraživačkih i naučnih metoda.
2) direkcije-osnivaju se za obavljanje stručnih poslova, koji pretežno
imaju privredni karakter.
3) agencije - osnivaju se za obavljanje različitih stručnih poslova (npr.
ADS)
Federalnim upravama/ustanovama rukovodi direktor, a organima uprave
rukovodi ministar (jedna od razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH,
predsjedniku i premijeru FBiH i na kraju Parlamentu FBiH. Direktor je (ovisno je li
u okviru ministarstva ili je samostalna) odgovoran Vladi FBiH i premijeru, a ako je
samostalna onda Vladi FBiH.
Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu - onaj
ko imenuje njemu se odgovara.
Federalne uprave i federalne ustanove mogu se osnivati:
1. kao samostalne federalne uprave/ustanove i
2. kao federalne uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva - ako je
to potrebno:

151
 a) zbog međusobne povezanosti poslova iz nadležnosti federalnog
ministarstva i federalne uprave/ustanove i
b) kad je, pored određenog stepena samostalnosti u vršenju poslova,
potrebno osigurati usmjeravanje i nadzor u obavljanju poslova tih
uprava/ stanova od strane federalnog ministarstva.

U slučaju kad se uprava/ustanova nalazi u sastavu ministarstva,

ministar donosi propise i opće akte za izvršavanje zakona i vrši nadzor nad
radom te uprave/ustanove, a ostale poslove iz svoje nadležnosti
uprava/ustanova vrši samostalno. U vršenju nadzora federalni ministar ima
ovlaštenja:
1) rješavati u upravnom postupku o pravnim sredstvima protiv upravnih akata
uprave/ustanove u sastavu;
2) davati saglasnost na akte uprave/ustanove u sastavu, donesene izvan
upravnog postupka;
3) tražiti izvještaje i obavještenja o radu uprave/ustanove u sastavu;
4) odrediti izvršenje pojedinih zadataka iz nadležnosti uprave/ustanove u
sastavu i rokove za njihovo izvršenje.
Federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva, ostvaruju saradnju sa
drugim organima, preduzećima i dr. pravnim licima, a odnose prema Vladi,
Predsjedniku i Parlamentu FBiH ostvaruju preko ministra u čijem se sastavu
nalaze.
Za vršenje upravnih i stručnih poslova i poslova lokalne samouprave,
iz okvira nadležnosti grada i općine osnivaju se službe za upravu. One se
osnivaju propisom gradskog i općinskog vijeća na prijedlog grado
načelnika, odnosno općinskog načelnika.

UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE

Unutrašnja organizacija organa uprave utvrđuje se pravilnikom o

unutarnjoj organizaciji.
Pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi rukovodilac federalnog/
kantonalnog organa uprave, uz saglasnost Vlade Federacije/ kantona.
Unutarnja organizacija federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva
utvrđuje se, kao poseban dio, pravilnikom o unutarnjoj organizaciji ministarstva u
čijem se sastavu nalaze.
U gradu i općini, pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi gradonačelnik/
općinski načelnik, uz saglasnost gradskog/općinskog vijeća.
Pravilnikom o unutarnoj organizaciji organa uprave utvrđuje se
naročito:
1. organizacione jedinice i njihova nadležnost;
2. način rukovođenja;
3. programiranje i izvršavanje poslova;
4. ovlaštenja i odgovornosti službenika u obavljanju poslova;
5. ukupan broj službenika i namještenika za obavljanje poslova;

152
 6. naziv i raspored poslova po organizacijonim jedinicama, sa opisom
poslova za svakog službenika i namještenika i potrebnim uvjetima u
pogledu stručne spreme i drugih uvjeta;

RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE

RUKOVODILAC: Organom uprave rukovodi rukovodilac. U federalnim i

kantonalnim organima uprave to je ministar, a službama za upravu u gradu i
općini rukovodi gradonačelnik, odnosno općinski načelnik. Samostalnom
upravom i upravom u okviru ministarstva rukovodi direktor.
Rukovodilac organa uprave:
1. predstavlja organ uprave,
2. organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova,
3. donosi propise i druge akte za koje je ovlašten, te
4. odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima službenika i
namještenika u vršenju službe.
Rukovodilac je odgovoran za izvršavanje svojih ovlaštenja, odnosno
nadležnosti organa kojim rukovodi, a ako ocijeni da ne može obavljati poslove,
može podnijeti ostavku. Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku FBiH.
Rukovodioca smjenjuje onaj organ koji ga je imenovao u skladu sa
zakonom, i to:
1. ako se u izvršavanju svojih ovlaštenja i obaveza ne pridržava politike i
smjernica organa zakonodavne vlasti, kao i uputstava i smjernica
organa izvršne vlasti, ili
2. ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i
drugih propisa, ili
3. ako iz drugih razloga postane nedostojan vršenja funkcije.

ZAMJENIK RUKOVODIOCA: Rukovodilac organa uprave može imati

zamjenika, koji ga zamjenjuje ukoliko ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja
ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto rukovodioca upražnjeno, dok novi
rukovodilac ne preuzme dužnost, sa svim njegovim ovlaštenjima i
odgovornostima u rukovođenju i pomaže rukovodiocu u provođenju
njegovih ovlaštenja i obaveza. Zamjenika rukovodioca organa uprave imenuje i
smjenjuje organ koji imenuje rukovodioca organa uprave.

RUKOVODEĆI SLUŽBENIK: Rukovodiocu organa uprave u rukovođenju

pojedinim područjima rada pomažu rukovodeći službenici. Rukovodeće
službenike postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave.

SLUŽBENIK SA POSEBNIM OVLAŠĆENJIMA: Službenici sa posebnim

ovlaštenjima obavljaju poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije
upravne i stručne poslove. Postavlja i smjenjuje ih rukovodilac organa
uprave.

153
 Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik i rukovodeći službenici
ne mogu obavljati drugu službu ili posao. Ovo se ne odnosi na rad u
sudovima u svojstvu sudije porotnika, na rad u političkim strankama, na nastavni
i odgojni rad u ustanovama za obrazovanje i odgoj, na samostalan naučni rad, na
rad u kulturnim, umjetničkim, sportskim i naučno-istraživačkim ustanovama itd.

Službenici i namještenici

Poslove uprave u organima uprave obavljaju državni službenici, a

dopunske (pomoćno-tehničke) poslove za potrebe organa uprave obavljaju
namještenici.
O prijemu službenika i namještenika u radni odnos u organ uprave,
kao i o drugim statusnim pitanjima tih lica odlučuje rukovodilac organa
uprave.
Položaj, prava, obaveze i odgovornosti, kao i plaće i druga materijalna
primanja službenika i namještenika u organima uprave uređuju se zakonom,
odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća, u skladu sa zakonom.
Zakonom o državnoj službi u Federaciji BiH uređuje se radno-pravni
status državnih službenika, a Zakonom o namještenicima u organima državne
službe u Federaciji, uređuje se radno - pravni status namještenika.
RUKOVOĐENJE FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE I FEDERALNIM
USTANOVAMA

Federalnim ministarstvom rukovodi federalni ministar, koji:

1. rukovodi, koordinira i nadzire aktivnosti federalnog ministarstva,
2. provodi federalnu politiku,
3. izvršava federalne zakone i druge propise iz okvira nadležnosti
svog ministarstva, te zadatke koje mu odredi premijer.

Federalnog ministra imenuje predsjednik Federacije BiH, uz saglasnost 2

potpredsjednika Federacije, nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom
za tu funkciju, s tim da imenovanje ministra zahtijeva potvrdu većine glasova
zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. Federalnog ministra
smjenjuje predsjednik Federacije, na prijedlog premijera.
Radom samostalne federalne uprave/ustanove rukovodi direktor.
Direktora samostalne uprave/ustanove imenuje Vlada Federacije, na
usaglašen prijedlog premijera i zamjenika premijera.
U slučaju da direktor samostalne federalne uprave/ustanove nije u
mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora
upražnjeno, zamjenuje ga zamjenik direktora.
Radom uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva rukovodi
direktor.
Direktora uprave/ustanove u sastavu ministarstva postavlja i
smjenjuje Vlada Federacije, na prijedlog federalnog ministra u čijem se
sastavu nalaze te uprave i ustanove.

154
 U slučajevima da direktor uprave/ustanove u sastavu ministarstva nije u
mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora
upražnjeno zamjenjuje ga rukovodeći službenik koga odredi federalni ministar .

ODGOVORNOST FEDERALNOG MINISTRA I DIREKTORA FEDERALNE

UPRAVE/USTANOVE

Federalni ministar za svoj rad odgovara predsjedniku i premijeru FBiH.

Direktor i zamjenik direktora samostalne uprave/ustanove za svoj rad
odgovaraju Vladi, te premijeru i zamjeniku premijera Federacije.
Direktor ustanove/uprave koje se nalaze u sastavu ministarstva za
svoj rad odgovara Vladi i ministru u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova.
Federalni ministar može podnijeti ostavku predsjedniku FBiH.
Direktori, kako samostalne tako i uprave/ustanove u sastavu ministarstva
ostavku podnose Vladi FBiH.

RUKOVODEĆI SLUŽBENICI U FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE/

USTANOVAMA

U rukovođenju pojedinim područjima rada federalnom ministru

pomažu rukovodeći službenici.
U federalnom ministarstvu, kao rukovodeći službenici, mogu se
postavljati:
1) sekretar ministarstva,
2) pomoćnici federalnog ministra,
3) glavni federalni inspektor i
4) rukovodioci (direktori) uprava i ustanova u sastavu ministarstva.

Navedene rukovodeće službenike, bez konkursa, postavlja i

smjenjuje Vlada FBiH, na prijedlog federalnog ministra.
U samostalnoj federalnoj upravi/ustanovi mogu se postavljati pomoćnici
direktora, a u federalnoj upravi/ustanovi u sastavu ministarstva savjetnici
direktora.
Rukovodeći službenici za svoj rad odgovaraju federalnom ministru,
odnosno direktoru samostalne federalne uprave ili federalne ustanove.

NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE I USTANOVA

Nadležnosti organa uprave/ustanove:

1. donose provedbene propise (pravilnike) kojima se razrađuju pojedine

odredbe zakona i uređuje unutrašnja organizacija organa uprave.
2. izdaju opće akte:

155
 a) uputstva – kojima se propisuje način rada u obavljanju određenih
poslova uprave i utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja
nekih poslova.
b) instrukcije – kojima se bliže utvrđuju pravila i uputstva za rad na
provođenju i primjeni određenih federalnih zakona i drugih
federalnih propisa.
c) naredbe – kojima se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj
situaciji koja ima opći značaj.

Organi uprave/ustanove mogu donositi provedbene propise i opće

akte samo kad su za to izričito ovlašteni federalnim zakonom ili po
zahtjevu premijera, ako se temelji na zakonu i u granicama datog
ovlaštenja. Provedbeni propisi i opći akti, objavljuju se u "Službenim
novinama Federacije BiH".
Na nivou FBiH i kantona, provedbene propise i opće akte donosi ministar
odn. drugi rukovodilac organa uprave/ustanove, a na nivou grada i općine
- gradonačelnik odnosno općinski načelnik. Rukovodioci mogu ovlastiti
svoje zamjenike, rukovodeće službenike ili pojedine službenike da donose
pojedinačne akte, o čemu se donosi posebno rješenje.
3. donose pojedinačne akte – rješenja, zaključke i dr. pojedinačne akte.
Donose ih rukovodioci (ministar, direktor organa uprave), kada odlučuju u
upravnom postupku, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA IZVRŠNOJ I ZAKONODAVNOJ VLASTI

Odnos organa uprave prema organu izvršne vlasti

Organ izvršne vlasti (Vlada Federacije/kantona) može tražiti:

1. da organ uprave određeni zakon/propis pripremi u određenom roku,
2. da se ispita stanje u određenoj oblasti i da se od utvrđenog stanja
pripreme odgovarajuće izmjene i dopune zakona,
3. utvrditi rokove za izvršavanje pojedinih zadataka,
4. prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može
tražiti smjernice i upute za pripremu zakona iz određene oblasti i o
određenim pitanjima provođenja politike. Organ izvršne vlasti
obavezan je odgovoriti na traženje organa uprave.
Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi Federacije/kantona,
odnosno gradonačellniku i općinskom načelniku.

Odnos organa uprave prema organu zakonodavne vlasti

Organi uprave imaju obavezu:

1) da organu zakonodavne vlasti iznose značanija pitanja i daju preporuke u
vezi sa provođenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa;
2) da na zahtjev organa zak. vlasti, podnose izvještaj o radu, stanju u svojoj
oblasti, izvršavanju zakona i dr. propisa i provođenju utvrđene politike;

156
 3) da odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti;
4) da na zahtjev zakonodavne vlasti pripremaju zakone i druge propise, kao i
analitičke, informativne i druge materijale;
5) da na zahtjev organa zakonodavne vlasti, poduzmu odgovarajuće
organizacione, kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno
izvršavanje poslova iz nadležnosti organa uprave;

MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE

Federalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze u pogledu nadzora nad

provođenjem federalne politike i federalnih zakona i drugih propisa iz isključive
nadležnosti Federacije, kad je provođenje te politike i tih propisa povjereno
kantonalnim organima uprave ili gradskim i općinskim službama za upravu.
Kantonalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze prema gradskim i
općinskim službama za upravu u pogledu provođenja i nadzora nad provođenjem
politike i kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa, ako je provođenje tih
propisa preneseno na grad, odnosno općinu.
U ostvarivanju međusobne saradnje organi uprave odnosno službe za
upravu na istom nivou vlasti obavezni su jedni drugim dostavljati podatke i
informacije potrebne za obavljanje poslova iz njihove nadležnosti kojima
raspolažu i do kojih dolaze u vršenju svojih poslova, razmjenjuju informacije i
iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga radna tijela, organizuju
savjetovanja i ostvaruju druge oblike međusobne suradnje.
ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA

Organi uprave obavezni su ombudsmenima na njihov zahtjev

omogućiti:
1) nesmetano ispitivanje djelatnosti službenika organa uprave koji su negirali
ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode, uključujući provođenje etničkog
progona ili održavanje njegovih posljedica.
2) osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i upravne spise i
osigurati suradnju svakog službenika posebno u pribavljanju potrebnih
informacija, dokumanata i spisa.
3) osigurati prisustvo pri rješavanju stvari u upravnom postupku.

Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu ombudsmena, oni mogu od

rukovodioca organa izvršne vlasti zatražiti osiguranje ispunjenja njihovih zahtjeva
od organa uprave, a organi uprave su obavezni postupiti po zahtjevima
rukovodioca organa izvršne vlasti.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA - STRANKAMA

1. Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima

koji su propisani zakonom.
2. Organi uprave koji ostvaruju neposredne kontakte sa strankama obavezni
su organizirati obavljanje poslova na način i pod uvjetima kojima se

157
 strankama omogućuje da što jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju
svoja prava i izvršavaju obaveze kod tih organa.
3. Organi uprave obavezni su, bez odlaganja razmotriti i ispitati podnešene
predstavke i prijedloge stranaka na nepravilan odnos službenika organa
uprave prema njima. Rukovodilac organa uprave je obavezan dati pismeni
odgovor stranki o poduzetim mjerama u vezi sa njegovom predstavkom,
odnosno prijedlogom u roku od 10 dana od dana prijema predstavke, odn.
prijedloga.
4. Organi uprave ne mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave o kojima
organi uprave vode službenu evidenciju. Ova uvjerenja i isprave, organ
uprave, odn. institucija koja ima javna ovlaštenja, obavezno pribavlja po
službenoj dužnosti.
5. Kad se u upravnom postupku stranka odazove pozivu, a bez njene krivice
službena radnja radi koje je pozvana nije obavljenja, ima pravo zahtijevati
naknadu nastalih troškova. O zahtjevu za naknadu troškova odlučuje se
zaključkom. Protiv ovog zaključka, stranka može pokrenuti upravni spor
kod nadležnog suda.

OSNOVNE ODREDBE O INSPEKCIJSKOM NADZORU

Inspekcijski nadzor vrše organi uprave - federalna/kantonalna

inspekcijska uprava, a u okviru njih inspektori.
Inspektori su državni službenici sa posebnim ovlaštenjima.
Oni obavljaju inspekcijske preglede po službenoj dužnosti ili po
zahtjevu stranke. Ukoliko se radi o zahtjevu stranke inspektor je dužan da izvrši
pregled i obavijesti stranku u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Inspektor ima iskaznicu, kojom dokazuje svoje službeno svojstvo, identitet i
ovlaštenja predviđena zakonom.
Svako čiji rad podliježe inspekcijskom nadzoru dužan je inspektoru
omogućiti obavljanje nadzora i davati mu potrebna obavještenja i podatke
od značaja za obavljanje tog nadzora.
U obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i obavezu da
neposredno pregleda poslovne prostorije i druge objekte, proces rada, proizvode
i drugu robu, isprave i druge dokumente, kao i da obavlja druge radnje u skladu
sa svrhom inspekcijskog nadzora (utvrđivanje identiteta osoba, saslušavanje,
uzimanje uzoraka radi analiza i sl.).
O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sastaviti
zapisnik i u njemu navesti činjenično stanje utvrđeno inspekcijskim pregledom.
Kada u obavljanju inspekcijskog pregleda utvrdi da je povrijeđen
zakon ili drugi propis čije izvršenje nadzire, inspektor ima ovlaštenja i
obavezu da naloži sljedeće mjere:
 donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka, i
odrediti rok u kojem se moraju otkloniti,
 donijeti rješenje o zabrani rada,
 izreći mandatnu kaznu, samo ako je to propisano materijalnim zakonom,

158
  može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zahtjev za
prekršaj, privredni prijestup, krivičnu prijavu.

O poduzimanju upravnih mjera, inspektor donosi rješenje, na koje

ovlaštena osoba ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu (federalnom ministru
čiji je inspektor donio rješenje) u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.
Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema
žalbe. Protiv rješenja donosenog po žalbi, može se pokrenuti upravni spor kod
nadležnog suda (kod Vrhovnog suda Federacije BiH).
Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Federalnog
ministarstva pravde i nadležna je za nadzor nad sprovođenjem Zakona o
organizaciji uprave, i federalnih zakona koji se odnose na službenike i
namještenike organa uprave, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao
i kancelarijsko poslovanje u organima uprave.
Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u pitanju primjena
rokova. Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora može se uložiti žalba
Ministarstvu pravde FBiH. Doneseno rješenje je konačno, i protiv njega se može
pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom i Sudom BiH.

ZAKON O VLADI FEDERACIJE (Sl. novine FBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)

Vlada Federacije je izvršni organ FBiH, koja vrši izvršnu vlast Federacije,
ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije predviđene za
Predsjednika, odnosno Potpredsjednike Federacije.
Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH, uz saglasnost dva
potpredsjednika, i nakon konsultacija sa Premijerom, odnosno kandidatom
za premijera - mandatarom.
Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH.
Vladu FBiH čini premijer i ministri, premijer ima 2 zamjenika, a Vladu
čini 15 ministara.
Vlada FBiH odgovorna je svom šefu, tj. Predsjedniku federacije, kao i
Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog, odgovorni i premijeru FBiH.
Vlada FBiH donosi slijedeće propise:

1. uredbe sa zakonskom snagom ,

2. uredbe - uredbom se:
a.uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti Vlade,
b.bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona,
c.osnivaju stručne i druge službe i
d.utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa
državne uprave.
3. odluke - odlukom se:
a. uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade,
b. daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili
organizacija,
c. odlučuje o dr. pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom .

159
 4. rješenja - rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, i
drugim pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.
5. zaključke - zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim
za sprovođenje utvrđene politike.

ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA

FEDERALNE UPRAVE

Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005.

ustanovljeno na nivou BiH). Jedan broj ministarstava sjedište ima u Mostaru, a
drugi u Sarajevu.
Ovim zakonom utvrđena je nadležnost federalnih ministarstava, a
osnovano je nekoliko federalnih uprava koje mogu biti samostalne ili
okviru ministarstava.
Samostalne uprave su npr.:

1) Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove,

2) Federalna uprava civilne zaštite,
3) Federalni zavod za satistiku,
4) Arhiv FBiH,
5) Federalna direkcija robnih rezervi.

I one su formirane ovim zakonom, kojim je utvrđena i njihova nadležnost.

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH

STICANJE DRŽAVLJANSTVA BIH:

1. Sticanje državljanstva porijeklom

Na ovaj način državljanstvo stiče dijete:

1) čija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira
na mjesto njegovog rođenja;
2) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta, a dijete je
rođeno na teritoriji BiH;
3) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a
dijete je rođeno u inostranstvu, ako bi ono inače bilo bez državljanstva;
4) rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme
djetetovog rođenja, pod uslovom da do vremena kada napuni 23 godine :
a) bude registrovano kod nadležnih vlasti u BiH u zemlji ili inostranstvu;
b) ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH;

2. Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji BIH

160
 Ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja su
nepoznata ili nepoznatog državljanstva. Ovo dijete će izgubiti državljanstvo
BiH ako do 14 god. putem porijekla dobije državljanstvo druge države.

3. Sticanje državljanstva usvajanjem

Ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom usvojenju.

4. Sticanje državljanstva naturalizacijom

Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može

steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove:
1) da je napunio 18 godina starosti;
2) da ima prijavljeno stalno mjesto boravka u BiH najmanje 8 g. prije
podnošenja zahtjeva;
3) da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH;
4) da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje;
5) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za kriv. djela na zatvor duže od 3 g;
6) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo
nakon sticanja državljanstva BiH, osim ako bilateralni sporazum ne
predviđa drugačije.

5. Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom

Stranac koji je bračni drug državljanina BiH, može steći državljanstvo

BiH pod slijedećim uslovima:
1) da je brak trajao najmanje 5 godina prije podnošenja zahtjeva i da još
uvijek traje u momentu podnošenja zahtjeva;
2) da ima stalno mjesto boravka u BiH najmanje posljednje 3 godine;
3) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo
nakon sticanja državljanstva BiH, osim ako to nije drugačije riješeno
bilateralnim sporazumom;

Dijete mlađe od 18 godina čiji je jedan roditelj stekao državljanstvo BiH

ima pravo da dobije državljanstvo BiH naturalizacijom ako ono stalno boravi na
teritoriji BiH.
Neke osobe i bez ispunjavanja ovih uslova mogu steći državljanstvo BiH,
a to je ako se radi o emigrantima koji su se vratili u BiH i ako se radi o njihovim
potomcima (1. i 2. generacija), te osobe koje su od posebne koristi za BiH.

1. Međunarodnim ugovorom

PRESTANAK DRŽAVLJANSTVA BIH

161
 1. Po sili zakona - državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog
državljanstva, ako bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije
drugačije uređeno.
2. Odricanjem - državljanstvo prestaje ako je građanin BiH napunio 18
godina, a živi u inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono
zagarantirano - on se može odreći državljanstva BiH. Odricanje može
tražiti i maloljetna osoba, ali moraju postojati zahtjevi oba roditelja za
odricanje.
3. Otpustom - državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima:

a. da ima 18 godina,
b. da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog djela
za koje se goni po službenoj dužnosti,
c. da je ta osoba izmirila određene poreze, doprinose ili druge
obaveze koje su utvrđene pravomoćnim odlukama, i
d. da ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano.

4. Oduzimanjem državljanstva - državljanstvo se može oduzeti:

a. ako je stečeno prevarom, na osnovu lažnih dokaza i informacija, ili

skrivanjem podataka koji bi bili relevantni za dodjelu državljanstva,
b. ako državljanin BiH vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, a nema
saglasnost nadležnih organa BiH,
c. ako postoji pravosnažna krivična presuda vezano za poduzimanje
radnji kojma se narušava ustavni poredak i sigurnost BiH,
d. odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih
državljana koja je bila zadužena za provjeru sticanja državljanstva od
6. aprila 1992. do 1. januara 2006.

ZAKON O RADU

Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između

zaposlenika i poslodavca.

Ugovor o radu

Elementi ugovora o radu su:

1) naziv i sjedište poslodavca,
2) ime i prezime zaposlenika,
3) da li se ugovor zaključuje na određeno ili neodređeno vrijeme,
4) početak rada na određenim poslovima,
5) mjesto rada,
6) radno mjesto,
7) opis poslova,
8) raspored radnog vremena,

162
 9) plaća i ostale naknade na koje ima pravo zaposlenik,
10) otkazni rokovi,
11) godišnji odmori i odsustva (plaćena i neplaćena) i
12) drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i

volonterom radi stručnog osposobljavanja za obavljanje određenog posla.
Ukoliko je potrebno radno iskustvo za obavljanje određenog posla
poslodavac može sa osobom zaključiti ugovor o pripravničkom radu na
godinu dana koji se dostavlja zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o
volonterskom radu. Radno iskustvo koje je osoba stekla obavljajući pripravnički
i volonterski rad uzima se kao radno iskustvo za obavljanje nekih drugih poslova.
Za vrijeme obavljanja volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura osobu
od povreda na radu i profesionalnih bolesti.
Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da
radno vrijeme može biti:
1. puno,
2. nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) - ta osoba može zaključiti još jedan
ugovor kod drugog poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala puno
radno vrijeme,
3. skraćeno radno vrijeme - to je puno radno vrijeme za osobu kojoj je
umanjena radna sposobnost od strane nadležnog organa i utvrđeno da ta
osoba može da radi na istim poslovima ne 8 već npr. 6 ili 4 sata, kao i
radno vrijeme na radnim mjestima na kojima su poslovi naročito teški i po
zdravlje opasni, i gdje se ni mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati
uslovi rada – računa se kao puno radno vrijeme.
4. prekovremeni rad (10 sati sedmično + 10 sati uz saglasnost
zaposlenika). Prekovremeno ne mogu raditi maloljetnici i trudnice

Žene ne mogu da rade: 1. noću, 2. pod vodom, 3. pod zemljom i 4. na

naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima.
Maloljetne osobe ne mogu da rade: 1. noću, 2. pod vodom, 3. pod
zemljom, 4. na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima i 5.prekovremeno.
Ako priroda posla to zahtijeva, poslodavac može napraviti
preraspodjelu radnog vremena. Npr. jedan broj dana ili mjeseci radi više a
drugi dio manje ili nikako.
Noćni rad se smatra rad od 22.00-06.00, a u poljoprivredi do 05:00 sati.

Pravo na odmor postoji:

1) u toku rada - ne može biti manje od 30 minuta,
2) odmor između dva radna dana - koji ne može biti kraći od 12 sati,
3) sedmični odmor – ne može biti manje od 24 sata i
4) godišnji odmor – ne može biti manji od 18 dana. Godišnji odmor se
može koristiti iz dva dijela, prvi ne može biti kraći od 12 dana, a drugi dio
se može koristiti do 30. juna naredne godine.

163
 Odsustva mogu biti plaćena i neplaćena. Plaćena su u trajanju do 7
(sedam) dana i neplaćeno odsustvo koje utvrđuje poslodavac. (npr. po 4 dana za
vjerske praznike, 2 dana plaćeno i 2 neplaćeno)
Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...

Prestanak ugovora o radu:

1. istekom vremena - ako je zaključen na određeno vrijeme,

2. sporazumom strana – poslodavca i zaposlenika,
3. otkazom ugovora o radu (rokovi: 7 dana – ako zaposlenik daje otkaz i 14
dana – ako poslodavac daje otkaz). Ako poslodavac otkazuje ugovor o
radu zbog nepredviđenih okolnosti, a zaposlenik se nalazi kod njega duže
od 2 godine, zaposlenik ima pravo na otpremninu.
4. kada zaposlenik ostvari uslove za starosnu penziju (kad navrši 65
godina života i 20 godina osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja
bez obzira na starosnu dob) - ako se strane ne dogovore drugačije,
5. gubitkom radne sposobnosti - danom dostavljanja pravosnažnog
rješenja o gubitku radne sposobnosti,
6. ako je zaposlenik osuđen na kaznu zatvora duže od 3 mjeseca,
7. odlukom nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog
odnosa,
8. smrću zaposlenika.

Prestankom ugovora o radu ne smatra se: bolovanje, godišnji odmor,

porodiljsko odsutstvo, dopusti sa posla regulisani ugovorom o radu, vremenski
period od 15 dana između dva ugovora o radu kod istog poslodavca.
Zaposlenik zaštitu svojih prava može tražiti:

1) kod poslodavca,
2) kod inspekcije i
3) kod nadležnog suda (prema stvarnoj nadležnosti, to je općinski sud). Kod
suda zaštitu može tražiti u roku od godinu dana od dana saznanja za
povredu prava.

Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika , zaposlenici mogu

formirati Vijeće zaposlenika, a ako nema 15 zaposlenika ili nije formirano,
sindikat obavlja funkciju Vijeća zaposlenika.
Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih
razloga imati manja prava od onih koji nisu učestvovali u štrajku.

Radna knjižica

To je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za rad i

može se izdati osobi koja ima 15 godina života na zahtjev te osobe.
U radnu knjižicu se upisuju opći podaci o zaposleniku i poslodavcu,
stečena zvanja i diplome, zasnivanje i prestanak radnog odnosa itd.

164
 Prilikom zasnivanja radnog odnosa zaposlenik je dužan predati radnu
knjižicu poslodavcu, a poslodavac je dužan izdati mu potvrdu o tome.
Ako se desi da se zaposleniku poslije prestanka radnog odnosa ne
preda radna knjižica, ista se dostavlja nadležnoj općinskoj službu po prebivalištu
zaposlenika. Ako je zaposlenik umro – predaje se srodnicima.
Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši Fond PIO i općinska
služba za pitanje rada.

Privremeni i povremeni poslovi

To su poslovi za koje se ne može zaključiti ugovor o radu na

određeno ili neodređeno vrijeme, dakle poslovi za koje nije sistematizovan
radno mjesto u pravilniku.
Ovi poslovi ne mogu trajati duže od 60 dana u toku godine
Za obavljanje privremenih i povremenih poslova zaključuje se
poseban ugovor.

ZAKON O PIO (Sl. novine FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)

Prema ovom zakonu, osiguranik ima slijedeća prava iz PIO:

1) pravo na starosnu penziju,

2) pravo na invalidsku penziju,
3) pravo na porodičnu penziju, i
4) prava osiguranika sa preostalom radnom sposobnošću.

Invalidnost postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena

zdravstvenog stanja ne može da radi na odgovarajućim poslovima zbog
nastalog gubitka radne sposobnosti, i to usljed:
a) povrede na radu,
b) povrede van rada,
c) bolesti koja se ne može otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom,
d) profesionalne bolesti.

Izmjenjena/umanjena radna sposobnost postoji kada osiguranik ne

može da obavlja poslove svog radnog mjesta sa punim radnim vremenom,
ali može da obavlja druge poslove, uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

Starosna penzija – uvjeti:

a) da osoba ima 65 godina života i minimalno 20 godina staža osiguranja , ili
b) 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine starosti.

Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti

prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću.

Porodična penzija – pravo na nju ima:

165
 1. bračni partner (žena preko 45, muškarac preko 65 godina),
2. djeca do 15, odnosno do 25 god. ako se nalaze na redovnom školovanju,
3. supruga iz razvedenog braka, ako je presudom za razvod braka utvrđeno
pravo na izdržavanje.

Vrste staža:

1. penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik ostvaruje prava iz

PIO, a to je samo onaj staž za koji su plaćeni pripadajući doprinosi,
2. staž osiguranja sa efektivnim trajanjem (tzv. radni staž) - pravo na taj
staž imaju osobe 1. koje rade puno radno vrijeme, 2. nepuno radno
vrijeme i 3. osobe koje rade sa skraćenim radnim vremenom koje se
računa kao puno radno vrijeme (uračunava se bolovanje, GO, plać. ods.,)
3. staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem – odnosi se na
osiguranike koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima,
na kojima se ni posebnim mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati
uslovi rada,
4. poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH, HVO i policije
koji su uzeli učešće u odbrani BiH i to u periodu od 30.04.1991. –
22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom trajanju).

ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom

općih propisa – Zakon o radu FBiH.
Ovim Zakonom uređuje se radno-pravni status državnih službenika u
organima uprave FBiH, kantona, grada i općine.
Zapošljavanje i unapređenje profesionalne karijere vrši se samo na
osnovu javnog konkursa i profesionalne sposobnosti.
Ovim zakonom, odnosno državnom službom, obezbjeđuje se
primjena principa: zakonitosti, transparentnosti, odgovornosti, efikasnosti
i ekonomičnosti, profesionalne nepristrasnosti i političke nezavisnosti.
Zakon o državnoj službi u FBiH ne primjenjuje se na:
1. članove Parlamenta, predsjednika i dopredsjednik FBiH, te čl. Vlade FBiH,
2. sudije, tužioce,
3. članove kantonalnih vlada i zakonodavnih tijela kantona,
4. članove općinskih i gradskih vijeća, gradonačelnike i općinske načelnike,
5. pripadnike policije,
6. savjetnike nosilaca funkcija i
7. zaposlenike Ureda za reviziju.

Vrste državnih službenika

Rukovodeći državni službenici, i to:

1. rukovodilac samostalne uprave i samostalne ustanove,
2. rukovodilac uprave i ustanove koja je u sastavu ministarstva,

166
 3. sekretar organa državne službe,
4. pomoćnik rukovodioca organa državne službe i
5. glavni inspektori (federalni i kantonalni).

Ostali državni službenici, i to:

1. šef unutrašnje organizacione jedinice,
2. inspektori,
3. stručni savjetnici,
4. viši stručni saradnici i
5. stručni saradnici.

O pravima i dužnostima državnih službenika odlučuje:

1) rukovodilac organa uprave,
2) Odbor državne službe za žalbe i
3) Agencija za državnu službu.

Državni službenik mora da ispunjava slijedeće uslove:

1) da je državljanin BiH,
2) da je stariji od 18 godina,
3) da ima univerzitetsku diplomu,
4) da je zdravstveno sposoban za obavljanje određenog posla,
5) da u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne službe kao rezultat
disciplinske mjere i
6) da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.

Postavljenje državnih službenika, nakon provedenog konkursa, vrši

rukovoditelj organa uprave rješenjem, uz pribavljeno mišljenje Agencije za
državnu službu (ADS), koje nije obavezujuće.
Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta vrši se:

1. Interni premještaj - znači da se državni službenici iz tog organa mogu

premjestiti na drugo radno mjesto u istom organu. Ovaj premještaj može
biti dobrovoljan i nametnut.
2. Preuzimanje državnih službenika iz jednog u drugi organ, s tim da ovi
organi moraju biti na istom nivou vlasti.
3. Popuna sa liste prekobrojnih službenika.
4. Konkursom (javno popunjavanje) preko ADS, ako se ne može vršiti
popuna na gore navedene načine.
Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.

Radni odnos na određeno vrijeme - procedura je ista kao i kod

zapošljavanja na neodređeno vrijeme, ali on ne može prerasti u radni odnos na
neodređeno vrijeme.
Svoja prava državni službenik ostvaruje tako što ima pravo žalbe
Odboru državne službe za žalbu (ODSŽ), a zatim pravo tužbe sudu.

167
 Kada se osoba prvi put zapošljava u organima uprave probni rad
traje 6 mjeseci.
Ocjenjivanje državnih službenika vrši se svakih 12 mjeseci i
rukovodilac organa uprave o tome donosi rješenje. Rješenje se donosi na
prijedlog neposredno nadređenog službenika.
U organima uprave mogu se zaposliti pripravnici i to na 1 godinu.
Naknada za privremeno obavljene poslove - ako državni službenik privremeno
obavlja poslove različite od svojih poslova, zakon predviđa naknadu od 50%.
Godišnji odmor - rukovodioci imaju min. 25, a max. 36 radnih dana, a ostali
državni službenici min. 20 dana.
Radni odnos državnog službenika prestaje:
1. dobrovoljnim istupanjem iz državne službe,
2. odlaskom u starosnu penziju,
3. ako izgubi državljanstvo BiH,
4. ako je stekao državljanstvo druge države suprotno Ustavu,
5. u slučaju prekobrojnosti,
6. odbijanjem polaganja/potpisivanja teksta zakletve vjernosti,
7. kada mu se izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (o
disciplinskoj odgovornosti odlučuje komisija koju formira ADS, protiv
rješenja komisije može se podnijeti žalba ODSŽ),
8. smrću službenika,
9. ako ne zadovolji na probnom radu,
10. ako ima 2 uzastopne ocjene «ne zadovoljava»,
11. ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6 mjeseci,
12. predajom lažnog dokumenta ili lažne izjave u procesu prijema u državnu
službu.
Mjere komisije:
1) prestanak radnog odnosa
2) javna opomena
3) suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u naredne 2 godine
(postoje obligatorna i fakultativna suspenzija)

Agencija za državnu službu (ADS) (postoji i na nivou FBiH i BiH)

Nadležnosti i obaveze ADS:

1) utvrđuje jedinstvene kriterije, pravila i postupke za postavljenje državnih
službenika,
2) planira i realizira proces zapošljavanja,
3) planira i realizira proces edukacije državnih službenika
4) pruža stručnu pomoć organima uprave, i
5) podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.

Odbor državne službe za žalbu: To je samostalna institucija. Sastoji se od 3

člana. Odlučuje o žalbama protiv svih rješenja rukovodilaca organa uprave koja
se odnose na radne odnose službenika i namještenika, o žalbama na odluke
disciplinske komisije, te o žalbama koje se izjave na odluke ADS.

168
ZAKON O NAMJEŠTENICIMA (Sl. novine FBiH 49/05)

Ovim Zakonom uređuje se radno-pravni status namještenika u organima

uprave FBiH, kantona, grada i općine. Svi instituti koji nisu uređeni ovim
zakonom uređuju se primjenom općeg propisa – Zakon o radu FBiH.
Namještenici rade na dopunskim poslovima, odnosno poslovima koji
su funkcionalno povezani sa poslovima osnovne djelatnosti organa uprave
(stručno-operativni,informaciono-dokumentacioni, administrativno-tehnički
i poslovi pomoćnih djelatnosti).
O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac organa uprave, a žalbe
mogu uložiti ODSŽ, i ukoliko nisu zadovoljni odlukom ODSŽ, mogu tražiti zaštitu
od općinskog suda.
Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši rukovodilac.
Popunjavanje upražnjenog radnog mjesta vrši se putem internog
oglasa, a rukovodilac organa uprave imenuje internu komisiju koja će
sprovesti taj oglas. Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način onda će se
popuniti javnim oglasom, sa tim da ga ne raspisuje ADS već rukovodilac.
Uvjeti su isti kao za državne službenike, osim stručne spreme.
Namještenci su osobe sa OŠ, SSS i VŠS.
Probni rad traje 3 mjeseca, pripravnički staž: SSS 6 mjeseci, a VŠS 9 mj.
Ugovor na određeno vrijeme-do 2 god. (kod drž. služb. nije određeno).
Namještenici se ocjenjuju svakih 12 mjeseci a dvije negativne ocjene
dovode do prestanka radnog odnosa.Godišnji odmor je min. 18, a max. 30 dana.
Plaćenog odsustvo - max. 7 dana, neplaćeno u skladu sa kolekt.
ugovorom i pravilnikom. Prestanak radnog odnosa - kao kod drž. služb.

OPĆENITO O USTAVU BIH

Ustav je najviši pravni akt, garancija demokratije.

Ustav BiH je potpisan, nije usvojen. On je dio Općeg okvirnog sporazuma
za mir u BiH (OOSMBiH - Daytonski sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je
Ustav BiH.
Ustav BiH je parafiran 21.11.1995. god. u Daytonu, SAD, a potpisan u
Parizu, 14.12.1995. god. i isti dan je stupio na snagu. Nikada nije objavljen u
službenom glasniku.
On predstavlja decentralizirani model ogranizacije države. Zasniva se na
principu podjele vlasti.
Ima preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasništva i
tržišne ekonomije. U normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i institucije
vlasti. OOSMBiH je vrlo kratak, ima samo 11 članova, ali je za njega
karakteristično da ima 11 aneksa, i to:
1. Aneks 1: 1A –Sporazum o vojnim pitanjima;
1B- Sporazum o regionalnoj stabilizaciji;

169
 2. Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji – definiše pitanje teritorije
entiteta;
3. Aneks 3: Sporazum o izborima;
4. Aneks 4: Ustav BiH – Ustav ima svoja 2 aneksa: Aneks 1: „Dodatni
sporazum o ljudskim pravima“ i Aneks 2: „Prelazne odredbe“;
5. Aneks 5: Sporazum o arbitraži (ustanovljen zbog Brčkog, ali i kasnije
korišten za razgraničenje međuentitetske linije na Dobrinji);
6. Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima;
7. Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima;
8. Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika;
9. Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih korporacija;
10. Aneks 10: Visoki predstavnik – civilna implementacija OOSMBiH;
11. Aneks 11: Sporazum o policijskim snagama;

USTAVNI PRINCIPI USTAVA BIH SU:

1. Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) sa Republikom BiH čije je
zvanično ime od tada BiH, nastavlja svoje pravno postojanje po
međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom, modificiranom
ovim ustavom i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje
država članica UN i može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u
organizacijama unutar sistema UN-a, kao i u drugim međunarodnim
organizacijama.
2. Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je
demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu
slobodnih i demokratskih izbora.
3. Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku
vlast. Sudska vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne vlasti .
4. Princip izvršenja sudskih odluka - svi organi vlasti su dužni provoditi
sudske odluke i pomagati u njihovom izvršenju.
5. Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava
BiH i usvajanja ustava FBiH - zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u
suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne donese svoj propis.
6. Princip ustavnosti - podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih
ustava, zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata).

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP)

Potpisana je u Rimu 04.11.1950. god., a primjenjuje se od 1952. god.

Do sada je dopunjena 14 puta, pa ima 14 protokola.
U FBiH se primjenjuje od 1994. god. Objavljena je u "Sl. glasniku BIH",
broj 6/99.

Odnos Ustava BIH i Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP)

170
 Član II. 2 Ustava BiH – „međunarodni standardi“ određuje odnos ustava
BiH i EKLJP.
EKLJP je inkorporirana u ustavni sistem BiH, i ona ima hijerarhijsku
supremaciju u primjeni. Ona se direktno i prioritetno primjenjuje u BiH.
Direktno znači da se primjenjuje po članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni
dio našeg ustavnog poretka. Prioritetno znači da ima prioritet nad ostalim
domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. (Član II.2 Ustava
BiH – „prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim protoklima se direktno
primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“).
Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i prioritetno.

Ljudska prava po EKLJP:

 pravo na život,
 pravo na slobodu i sigurnost,
 pravo na dom,
 pravo na jednakost pred zakonom,
 pravo na pravično suđenje,
 kažnjavanje samo na osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja
pravne norme,
 pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života,
 pravo na sklapanje braka,
 pravo na djelotvorni pravni lijek, i dr.

Pravo na pravično suđenje (Čl. 6) je ključno za diplomirane pravnike i glasi:

„svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o
krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u
razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na
osnovu zakona. Sudija mora biti nezavisan od svega osim od zakona i morala.
Nepristrasno znači da se sa jednakom pažnom cijene navodi obje strane («bez
mržnje i naklonosti»). Samostalnost suda -„o prvostepenoj sudskoj odluci može
odlučivati samo drugostepeni sud“.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života (član 8) – Važeći porodični
zakon: muž nema pravo na tužbu na razvod braka za vrijeme trudnoće žene
odnosno starosti djeteta do 3 godine. Ovdje su pobijedili interesi materinstva i
zaštita djeteta.
Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13) - pravna pouka u svakoj I st. odluci

Ljudske slobode po EKLJP:

 sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član 9),
 sloboda izražavanja (član 10) i
 sloboda okupljanja i udruživanja (član 11).
Zabrane po EKLJP:
 zabrana mučenja (član 3),
 zabrana ropstva ili prinudnog rada (član 4),
 zabrana diskriminacije (član 14) i
 zabrana zloupotrebe prava (član 17).

171
 Protokoli EKLJP
 najvažniji je 1. Protokol – zaštita imovine.
 važan je i Protokol 6 – ukidanje smrtne kazne. U ranijem sistemu je
postojala, a 1998. godine je brisana iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz
razloga usklađivanja sa EKLJP.

Uslovi za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava

 Da je zemlja članica Vijeća Evrope;

 Da su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi predviđeni u državi članici iz
koje dolazi tužitelj;
 Da se postupak pred sudom pokrene u roku od 6. mjeseci od dana
prijema posljednje odluke po efektivnom pravnom lijeku u domaćem
pravnom sistemu;
Efektivni (djelotvorni) pravni lijek podrazumjeva da su u domaćem
pravnom sistemu primjenjeni svi redovni pravni lijekovi, a to je žalba, te drugi
pravni lijekovi koji su djelotvorni u smislu nadležnosti odlučivanja organa ili suda
(revizija kod Vrhovnog suda FBiH, jer se samo u postupku revizije u građanskim
stvarima može meritorno odlučiti). Nije nužno iscrpljivanje vanrednih pravnih
lijekova, već samo onih djelotvornih.

USTAVNI SISTEM

Ustavni sistem u BiH čine: Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona
u FBiH, Statut Brčko Distrikta BiH (13 ustava + 1 statut).
Poslije ustava, akti niže pravne snage su zakoni. Imamo državne zakone,
entitetske (federalne i RS), kantonalne zakone i zakone Brčko distrikta BIH.
Nakon zakona idu propisi-državni, entitetski, kantonalni, gradski/općinski.
Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju BiH, kao entitet,
imamo kantonalno uređenje federacije, sa 10 (deset) kantona, kako slijedi:

RAZLIKE VAŠINGTONSKOG I DEJTONSKOG USTAVA PO FORMI

Razlike po formi između Daytonskog i Ustava FBiH (tzv.

Washingtonskog ustava) su slijedeće:

1. Ustav BiH je potpisan 14.12.1995. godine, nije ga donijela Ustavotvorna

skupština, Dejtonski ustav je dio mirovnog sporazuma i stupio je na snagu
danom potpisivanja,
2. Ustav Federacije BiH je usvojen u ustavnopravnoj proceduri od strane
Ustavotvorne skupštine.
3. Ustav BiH nije objavljen u službenim glasilima,
4. Ustav FBiH je objavljen u Službenim novinama FBiH broj 1/94. i stupio je
na snagu 30.03.1994. godine.

KO OBAVLJA ZAKONODAVNU VLAST U BIH?

172
 Zakonodavnu vlast u BiH obavljaju:

1. na nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH,

2. na nivou FBiH - Parlament FBiH,
3. na nivou kantona - Skupštine kantona,
4. u RS – Narodna skupština RS,
5. u Brčko distriktu BiH - Skupština Brčko distrikta BiH,

U gradovima i općinama postoje gradska, odnosno općinska vijeća

(skupštine gradova i opština u RS), koje nemaju zakonodavnu vlast, već su to
predstavnička tijela koja donose samo propise iz svoje nadležnosti.

NADLEŽNOSTI INSTITUCIJA BIH

Slijedeća pitanja spadaju u isključivu nadležnost institucija BiH:

1. Vanjska politika;
2. Vanjskotrgovinska politika;
3. Carinska politika;
4. Monetarna politika;
5. Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza BiH;
6. Politika u vezi s pitanjem useljavanja, izbjeglica i azila;
7. Međunarodna provedba krivičnog prava, te provedba krivičnog prava
između entiteta, uključujući odnose s Interpolom;
8. Reguliranje međunarodnog i međuentitetskog prometa, uključujući
osnivanje javnih korporacija;
9. Kontrola zračnog prostora;
Dodatne nadležnosti

BiH može preuzeti odgovornost i u drugim pitanjima o kojima se

slože entiteti, a koje su u nadležnosti entiteta ili pak koja su neophodna za
očuvanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke nezavisnosti i
međunarodnog subjektiviteta BiH.
Prema potrebi se za ostvarivanje takvih odgovornosti mogu osnivati
dodatne institucije. Do sada je, uz saglasnost entiteta izvršen prijenos
nadležnosti u pogledu 1. odbrane, 2. indirektnog oporezivanja, 3. granične
policije i dr.

ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH

To je Parlamentarna skupština BiH, koja se sastoji od dva doma:

1. Predstavnički (zastupnički) dom - ima 42 poslanika (zastupnika) koji se
biraju sukladno izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3
iz FBiH a 1/3 iz RS. Kvorum čini većina svih zastupnika.
2. Dom naroda - ima 15 delegata (izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a
1/3 iz RS (5S). Bira ih Dom naroda Parlamenta FBiH, odnosno Narodna

173
 skupštine RS. Devet delegata Doma naroda čine kvorum, s tim da su
prisutna najmanje 3 hrvatska, 3 bošnjačka i 3 srpska delegata .

Poslanici Predstavničkog doma BiH se biraju na neposrednim tajnim

izborima, sa lista političkih stranaka, lista nezavisnih kandidata i nezavisnih
kadidata, a delegati Doma naroda BiH se delegiraju iz Doma naroda Parlamenta
FBiH i Vijeća naroda Narodne skupštine RS, na mandat od 4 godine.

NAČIN ODLUČIVANJA

U Zastupničkom domu vrijedi pravilo većine. U toj većini mora biti

uključeno min. po 1/3 zastupnika iz oba entiteta. Ako nema 1/3, slijedi pokušaj
usaglašavanja unutar klubova entiteta, a ako i to ne uspije, onda se odluka
donosi većinom onih koji su prisutni i koji glasaju, s tim da ta većina ne uključuje
više od 2/3 onih koji su protiv iz jednog entiteta!
U Domu naroda odlučuje se većinski (8 delegata). Ako jedan od klubova
naroda pokrene pitanje vitalnog nacionalnog interesa povodom odlučivanja o
nekom pitanju, mora se postići većina u svakom klubu naroda. Ako postoji spor
da li je neko pitanje zaista od vitalnog nacionalnog interesa, ustav nalaže
formiranje posebne komisije koja nastoji usaglasiti sporna pitanja. Ako to ne
uspije, onda o tom pitanju odlučuje Ustavni sud BiH. Ovisno od odluke suda,
zavisi dalji postupak.
Imajući u vidu postojanje dva doma, postavlja se pitanje da li svi zakoni
prolaze kroz oba doma? DA! Zakon se smatra usvojenim kad je u istovjetnom
tekstu usvojen u oba doma. U slučaju da bude usvojen u različitim tekstovima,
ide se na usaglašavanje, koje obavlja zajednička komisija oba doma.

NADLEŽNOST

Nadležnost je kogentna norma i povreda nadležnosti predstavlja

najtežu formalnu povredu postupka.
Nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH su:
1. Donošenje ustava i zakona;
2. Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za
podmirivanje međunardonih obaveza BiH;
3. Odobravanje budžeta za institucije BiH;
4. Potvrđivanje imenovanja Vijeća ministara;
5. Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora, koje ratificira
Predsjedništvo BiH, nakon dobivanja ove saglasnosti;
6. Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one
nadležnosti koje su joj dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta;

IZVRŠNA VLAST U BiH

Izvršna u vlast BIH: 1. Vijeće Ministara, 2. Predsjedništvo, 3. Centralna banka;

Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik i 2 dopredsjednika i 2. Vlada;

174
Izvršna vlast u RS: 1. Predsjednik republike i 2. Vlada RS;
Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa predsjednikom Vlade
Kantona (Premijer kantona)
Izvršna u vlast u općini i gradu: Općinski načelnik i Gradonačelnik.

Predsjedništvo BiH

Predsjedništvo BiH sastoji se od 3 člana: jednog Bošnjaka i jednog

Hrvata, od kojih je svaki direktno biran na području Federacije, te jednog
Srbina, direktno biranog na području RS.
Članovi Predsjedništva neposredno se biraju u svakom entitetu na
mandat od 4 godine.
Članovi Predsjedništva mogu biti birani dvaput uzastopce, te potom 4 god.
ne mogu biti ponovo birani.
Nadležnosti Predsjedništva BiH su:
1. Vođenje vanjske politike BiH, uključivo imenovanje ambasadora i
predstavnika BiH u drugim međunarodnim organizacijama;
2. Kolektivni komandant Oružanih snaga BiH – imenovanje i postavljenja
generala u OS BiH;
3. Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama;
4. Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i ratificiranje
takvih ugovora;
5. Imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara;
6. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH;
7. Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH;
8. Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili na
koje pristanu entiteti;
Vijeće ministara BiH

To je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao
vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima
BiH. Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.
VIJEĆE MINISTARA ČINE PREDSJEDAVAJUĆI I MINISTRI, I TO:
1. Ministar vanjskih poslova;
2. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa;
3. Ministar financija i trezora;
4. Ministar komunikacija i prometa;
5. Ministar civilnih poslova;
6. Ministar za ljudska prava i izbjeglice;
7. Ministar pravde;
8. Ministar sigurnosti;
9. Ministar odbrane;
Navedena ministarstva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim
tijelima uprave u BiH, i istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.
Mandat Vijeća ministara je 4 godine, isto kao i članova Parlamentarne
skupštine BiH.

175
 Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a
odluku o imenovanju potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne
skupštine BiH.
Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara (2/3 iz FBiH, a 1/3 iz
RS), a odluku o imenovanju također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne
skupštine. Svaki ministar ima ?jednog? zamjenika. Oni su iz različitih
konstitutivnih naroda u odnosu na  ministra i zamjenjuju ministre u slučaju
njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost.
Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku
Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostavke predsjedavajućeg, cijelo Vijeće
ministara je u ostavci.
Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva
predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna
skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi
Vijeća ministara i predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih
članova.
Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama. U ostvarivanju svojih
prava i dužnosti Vijeće ministara:
1. donosi: odluke, zaključke i rješenja;
2. usvaja: nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska
dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta;

Vijeće ministara, o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj

proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH, donosi akta
većinom glasova od ukupnog broja svojih članova, a o ostalim pitanjima
odlučuje konsenzusom, a naročito o propisima, imenovanjima i
postavljenjima. 
U slučaju da se konsenzus ne postigne, predsjedavajući saziva ministre
koji su protiv kako bi se postiglo rješenje, a ako ni na ovaj način konsenzus ne
bude postignut u roku od 7 dana, odluka se donosi većinom glasova koja
podrazumijeva najmanje 2 člana iz svakog konstitutivnog naroda.

ZAKONODAVNA VLAST FBIH

Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima 2 doma:

1. Zastupnički (predstavnički) dom - sastoji se od 98 poslanika
(zastupnika), koji se biraju na na neposrednim tajnim izborima, sa lista
političkih stranaka, lista nezavisnih kandidata i nezavisnih kadidata.
2. Dom naroda - sastoji se od 58 delegata (izaslanika) i to po 17 delegata iz
reda svakog od konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda ostalih.
Delegate biraju kantonalne skupštine na mandat od 4 godine.

Nadležnosti Parlamenta FBIH su:

1. Donošenje ustava
2. Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti;
3. Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH;

176
 4. Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova;
5. Donošenje budžeta FBiH;
6. Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene;

IZVRŠNA VLAST F BIH

Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika.

Biraju se u Parlamentu FBiH, na način da u Zastupničkom domu dobiju
većinu, a u Domu naroda većinu u svim klubovima. Mandat im je 4 godine,
a mogu biti smjenjeni od strane Ustavnog suda FBiH, na prijedlog
Parlamenta FBiH.
Nadležnosti Predsjednika (i dopredsjednka) FBIH su:
1. Imenovanje Vlade FBiH;
2. Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća BiH;
3. Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja;
4. Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima;
Vlada Federacije je izvršni organ FBiH, koja vrši izvršnu vlast
Federacije, ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije
predviđene za Predsjednika, odnosno Potpredsjednike Federacije.
Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH uz saglasnost dva
potpredsjednika i nakon konsultacija sa Premijerom, odnosno kandidatom
za premijera - Mandatarom. Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički
dom Parlamenta FBiH. Vladu FBiH čini premijer i ministri, premijer ima 2
zamjenika, a Vladu čini 15 ministara.
Vlada FBiH utvrđuje nacrte i prijedloge zakona, uredbe sa zakonskom
snagom, uredbe, odluke, rješenja i zaključke.
KANTONALNO UREĐENJE FBIH - Zakon o federalnim jedinicama-kantonima

FBiH je jedan od entiteta države BiH. Sastoji od federalnih jedinica –

kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH.
Kantoni imaju nazive određene isključivo prema gradovima koji su
sjedišta odgovarajućih kantonalnih vlasti ili prema regionalnim
geografskim karakteristikama.
Svaki kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i
zaštita ljudskih prava. Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona:

1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću

2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kant. suda je u Odžaku)
3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli
4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru
7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište kantonalnog
suda je u Novom Travniku)
8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu

177
 9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu
10. Kanton 10 sa sjedištem u Livnu

ZAKONODAVNA VLAST KANTONA

To je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma.

Nadležnosti kantonalne skupštine su:

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja kantonalni ustav;

2. Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti;
3. Usvaja budžet kantona;

NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut grada;

2. Bira gradonačelnika;
3. Donosi budžet grada;
4. Donosi druge propise u izvršavanju prenesenih ovlaštenja i vrši druga
ovlaštenja utvrđena statutom;

NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA

1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut općine;

2. Usvaja općinski budžet;
3. Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno
oporezivanje;
4. Donosi propise i akte u izvršavanju općinskih nadležnosti;
ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIH

To su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi

na dan stupanja na snagu Ustava FBiH (30.03.1994. godine).
Oni ostaju na snazi pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH
dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odnosno dok kompetentna vlast
ne donese svoj propis.

PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIH

Svi organi vlasti izvršavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja

svih sudova navedenih u ovom Ustavu. Premijer FBIH – predsjednik Vlade FBIH
nadležan je za osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.

AMANDMANI NA USTAV FBIH

Može ih predlagati:
1. Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima, ili
2. Vlada FBiH, ili

178
 3. većina poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, ili
4. većina bošnjačkih ili hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda
Parlamenta FBiH.

AMANDMANI NA USTAV BIH

Izmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne

skupštine BiH donesenom dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji
su glasali.

STUPANJE NA SNAGU ZAKONA

Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što
budu objavljeni u službenom glasilu FBiH.
Zakoni nemaju retroaktivno dejstvo.

PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.

Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg

će se zakon početi primjenjivati, iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na
snagu 8. dana od dana objavljivanja, a počet će se primjenjivati u roku od 6
mjeseci kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za vakacioni
rok je, najčešće, radi donošenje podzakonskih propisa).
Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10
Ustava BiH), objavljuju se u službenim glasilima, a Parlament je dužan
usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te odluke.

SUDSKI SISTEM U BIH

Na nivou BiH postoji:

1. Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i
2. Sud BiH (zakonska kategorija)

USTAVNI SUD BIH

Ustavni sud BiH nije redovni sud, on je ustavna kategorija!

Sastav ustavnog suda

Ustavni sud ima 9 (devet) sudija, a od toga:

 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH,
 2 Narodna Skupština RS-a i

179
  3 predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz obavezne konsultacije
sa Predsjedništvom BiH koje nemaju obavezujući karakter (ne mogu biti iz
susjednih zemalja).

Imenuju se bez ograničenja mandata, i to do 70. god. života, ukoliko ranije

ne budu razriješeni saglasnošću svih sudija ili sami podnesu ostavku. Odlučuje
se većinski (potrebno 5 glasova). Procedure i postupak pred sudom uređeni su
Pravilima procedure, koje donosi Ustavni sud većinom glasova.

Nadležnost ustavnog suda

1. Rješavanje ustavnih sporova koji se pojavljuju između entiteta, sporovi o
uspostavljanju paralelnih odnosa sa susjednim državama, te ocjenjuje
usklađenost zakona BiH i entiteta sa ustavom BiH (ove sporove mogu
pokrenuti: svaki član predsjedništva, predsjedavajući ili zamjenik
predsjedavajućeg jednog od domova PS BiH, predsjedavajući VM, te ¼
zastupnika bilo kojeg doma zakonodavnog tijela u BiH ili entitetima);
2. Apelaciona nadležnost (tzv. ustavne tužbe) pred Ustavnim sudom BiH
može se pojaviti pojedinac, jer je Ustavom propisano da on ima
drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu (lj. prava) kada
ona postanu predmetom spora po osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH.
Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu
BiH: 1. kršenje ustavnog prava, 2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u
entitetu i 3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim
lijekovima – (ili 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta??? );
3. Rješavanje ustavnih pitanja koje prosljeđuju neki od sudova u BiH
kada dođu u situaciju da odlučuju u nekom sporu u kojem treba primjeniti
neki zakon za koji smatraju da je neustavan;
4. Deblokada rada PS BiH, vezano za pitanje vitalnog nacionalnog interesa;
SUD BIH

On je redovni sud, utemeljen Zakonom o sudu BiH. On je i

prvostepeni i drugostepeni sud.
Sud BiH ima krivično odjeljenje (za krivična djela iz KZ BIH i drugih
zakona BiH nadležan je Sud BiH u prvom stepenu), upravno odjeljenje (upravni
sporovi protiv konačnih akata organa i institucija BiH i građanskih stvari vezano
za državu) i apelaciono odjeljenje (odlučuje po žalbama na odluke njegovih
odjeljenja i po prigovorima u izbornom postupku).

Na nivou FBiH:

1. Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i

2. Vrhovni sud FBiH (zakonska kategorija)
Finansiraju se iz budžeta FBiH.

Na nivou kantona:

180
 1. kantonalni sudovi (10 sudova - svaki kanton po jedan) i
2. općinski sudovi (ukupno u FBiH ima ih 28)
Finansiraju se iz budžeta kantona.

Na nivou Republike Srpske:

1. Ustavni sud RS,
2. Vrhovni sud RS,
3. Okružni sudovi (ukupno 5)
Osnovni sudovi (ukupno19) (Finansiraju se iz budžeta kantona.)

Na nivou Brčko distrikta:

1. Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni),

2. Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).
Finansiraju se iz budžeta Brčko distrikta BiH.

Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost

između nivoa BiH, dva entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta.
Trenutno postoje 4 sudska sistema, 2 zatvorska sistema i 4 krivične procedure.

SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova

Mjesna nadležnost općinskih sudova

Mreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje. Sjedišta opć. sudova:

1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u
Bosanskoj Krupi (postoji Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u Cazinu,
Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Velikoj Kladuši;
2. Posavski kanton: Općinski sud u Orašju;
3. Tuzlanski kanton: Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici,
Općinski sud u Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski sud u
Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (postoji Odjeljenje u Kladnju);
4. Zeničko-dobojski kanton: Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u Tešnju,
Općinski sud u Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski sud u
Zavidovićima (ima Odjeljenje u Maglaju), Općinski sud u Žepču, Općinski
sud u Zenici;
5. Bosansko-podrinjski kanton: Općinski sud u Goraždu;
6. Hercegovačko-neretvanski kanton: Općinski sud u Mostaru, Općinski
sud u Konjicu, Općinski sud u Čapljini;
7. Srednje-bosanski kanton: Općinski sud u Travniku, Općinski sud u
Bugojnu (ima Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku;
8. Zapadnohercegovački kanton: Općinski sud u Širokom Brijegu i
Općinski sud u Ljubuškom;
9. Sarajevski kanton: Općinski sud u Sarajevu;
10. Kanton 10: Općinski sud u Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i
Tomislavgradu);

181
Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjima

Privredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u sjedištu

kantona: u Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom
Brijegu, Sarajevu i Livnu.
U privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za
područje cijelog kantona. BiH nema trgovačke sudove.
Izvršena je koncentracija općinskih sudova kao privrednih sudova u
privrednim predmetima i to su naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u
sjedištu kantona i mjesno su nadležni za cijeli kanton.
Drugostepeni sud u ovom slučaju je kantonalni sud tog kantona.

(U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su osnovni

sudovi u sjedištu okružnih sudova /Trebinje, Bijeljina, Banja Luka, Sokolac - ovo
je izuzetak jer nije u sjedištu okružnog suda u Istočnom Sarajevu; i Doboj), a u
Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko Distrikta BiH. To je sve ukupno 16
privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i Registri pravnih osoba su u ovih
16 sudova.)

Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osoba

Poslove upisa u Registar pravnih osoba vrše općinski sudovi

sjedištu kantona, a to su općinski sudovi u: Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici,
Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu (svaki je
nadležan za područje cijelog kantona).
Ovdje je došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove poslove
obavljali Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).
Stvarna nadležnost općinskih sudova

1. U krivičnim predmetima:
1) Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana
kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina;
2) Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena nadležnost
općinskog suda;
3) Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na općinski sud;
4) U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;
5) Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz
nadležnosti općinskog suda;
6) Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to zakonom
predviđeno (ponavljanje postupka);
7) Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih
posljedica osude na osnovu sudske odluke;
8) Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom;

2. U građanskim predmetima

182
 U svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku.
3. U privrednim predmetima
a) u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog
prometa roba, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih
prava na nekretninama, te na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih
papira u kojima su obje stranke u postupku pravna osoba ili fizička osoba
koje u svojstvu samostalnog poduzetnika ili u drugom svojstvu obavlja
privrednu i drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog
zanimanja;
b) u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i
unutrašnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno
pravo, osim sporova o prijevozu putnika;
c) u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje se
primjenjuje vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu putnika;
d) sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog vlasništva;
e) sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da predstavljaju nelojalnu
konkurenciju ili monopolistički sporazum;
f) privredne prijestupe;
g) u postupcima stečaja i likvidacije;

4. U drugim predmetima:
a. da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na izvršenje krivičnih
sankcija - IKS referat);
b. da određuje mjere osiguranja;
c. da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati izdvojena ZK
jedinica izvan sjedišta općinskog suda);
d. da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH;
e. da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije određeno
da neke od tih poslova vrši kantonalni sud (kantonalni sud uvijek radi
međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima, a općinski sud u
građanskim predmetima – prema prebivalištu stranke);
f. da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba;
g. da vrši druge poslove određene zakonom;

Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova

Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH.

8 kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz 2 izuzetka:
Novi Travnik (Srednjo – bosanski kanton) i Odžak (Posavski kanton).

Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:

1) da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora više
od 10 godina ili dugotrajni zatvor;
2) da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz
nadležnosti kantonalnog suda;

183
 3) da sudi za krivična djela na koja je Sud BiH prenio nadležnost na
kantonalne sudove;
4) da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za zaštitu
sloboda i prava utvrđenih ustavom ako su takve slobode i prava
povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službene osobe u
organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u preduzeću, ustanovi, ili
drugoj pravnoj osobi kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska
zaštita;

Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:

1) odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i
2) odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je to
određeno zakonom (apelaciona2 i kasaciona nadležnost);

Ostale nadležnosti kantonalnih sudova:

1) Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinskih sudova sa područja
kantona;
2) Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na
drugi općinski sud na području kantona;
3) Odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica
osude na osnovu sudske odluke;
4) Postupa po molbama za pomilovanje;
5) Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i
stranih arbitraža;
6) Pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;
7) Obavlja i druge poslove određene zakonom;

Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH:

1) da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;

2) da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih
odluka sudova;
3) da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;
4) da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih
sudova sa područja različitih kantona;
5) da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na
drugi sud
6) da obavlja i druge poslove;

Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene

nadležnosti. Ranije je imao u upravnim sporovima i nekim krivičnim stvarima
(terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom FBiH je predviđeno da Vrhovni
sud može imati prvostepenu nadležnost.

VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV)

2
Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek

184
 VSTV je nezavisno i samostalno tijelo BiH i ima svojstvo pravne
osobe. Ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno
pravosuđe.
Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH).
Danas postoji jedno VSTV i ono je na nivou BiH.
Ima 15 članova, mandat im je 4 god. i može se još jednom obnoviti.
Jedan član je predstavnik međunarodne zajednice.
Predstavnike daju sudovi, tužilaštva, Parlamentarna skupština BiH,
Vijeće ministara BiH i advokatske komore.
Nadležnosti su mu:

1. Imenovanje sudija u redovne sudove i tužitelja,

2. Vodi disciplinske postupke,
3. Donosi naredbe za razrješenja sudija i tužilaca,
4. Određuje minimum stručnog usavršavanja u saradnji sa Centrom za
edukaciju sudija i tužitelja,
5. Utvrđuje kriterije za ocjenjivanje sudija i tužilaca,
6. Stara se o razvoju informatičkih i tehnoloških sistema,
7. Sudjeluje u izradi godišnjeg budžeta za pravosuđe, itd.

Centar za edukaciju sudija i tužitelja

On je javna ustanova osnovana zakonom.

Nadležnost Centra za edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i
organizirana edukaciju sudija i tužilaca. Centrom rukovodi direktor, a popuna
Centra vrši se u okviru procedura VSTV.

FUNKCIJA SUDOVA

Sudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu

funkciju.
Sud je u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima.
Preventivnost se ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga
sačinjavaju informacije za nadležna tijela (npr. podatak o porastu maloljetničkog
kriminaliteta).

SUDSKA POLICIJA U FBIH

To je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će

se osnovati sudska policija radi pomoći sudovima u FBiH u:
1) osiguranju informacija,
2) osiguranju prisustva svjedoka,
3) privođenju optuženih osoba,
4) održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te
5) izvršavanju sudskih naloga.

185
 Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje
sudskom policijom, a može svoja ovlaštenja prenijeti na zapovjednika
sudske policije. Organizovana je u 11 odjeljenja (10 kantonalnih i 1 VS FBiH)
Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji.
Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i Federalnog tužilaštva o
saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima. Sudska policija pomaže i
Ombudsmanima na njihov zahtjev.
Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.

TUŽILAŠTVA

Tužilaštvo goni!
U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je krivično pravosuđe
vršenje javnih ovlaštenja. Tužilaštvo goni za sva krivična djela. U FBiH privatne
tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti krivično gonjenje (u RS još
uvijek postoji ova mogućnost).

Organizacija tužilaštava

Na nivou države postoji Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom

BiH. U njemu imamo i međunarodne tužitelje.
U FBiH postoji Federalno tužilaštvo FBiH i 10 Kantonalnih
tužilaštava.
U RS postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa sjedištima kao i okružni
sudovi i Republičko javno tužilaštvo RS
U Brčko Distriktu BiH postoji Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH.
U okviru tužilaštava u FBiH postoje Glavni federalni/kantonalni
tužilac i federalni/kantonalni tužioci. Nema više zamjenika.
Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg)
kod nadležnosti Glavnog federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad
tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da:
 izdaje obavezna uputstva (može ga izdati i u konkretnom predmetu),
 naloži da se predmet izuzme od jednog tužioca/tužilaštva i da u rad
drugom tužiocu/tužilaštvu.

Federalni tužilac može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija,
tužilac, advokat ili na sličnim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog
ispita, a mandat je neograničen.
Glavni federalni tužilac mora da ima rukovodne i organizacione
sposobnosti, njegov mandat je 6 godina i može biti reimenovan.

FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO

Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i

imovinskim interesima FBiH, kantonalno pravobranilaštvo pruža pravnu

186
zaštitu imovini i imovinskim interesima kantonu, a općinsko
pravobranilaštvo pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima općine.
Federalni pravobranitelj može biti diplomirani pravnik sa položenim
pravosudnim ispitom i 10 godina iskustva na imovinsko-pravnim poslovima i da je
stekao ugled stručnjaka u imovinsko-pravnim odnosima, koji nije osuđivan za
određena krivična djela i da ispunjava zdravstvene uslove koji se traže za
državnog službenika.
Pored federalnog pravobranitelja, imamo zamjenika federalnog
pravobranitelja, pomoćnike i druge službenike pravobraniteljstva.
Federalnog pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a
imenuje ga Premijer FBiH uz saglasnost dva zamjenika, i uz potvrdu
Parlamenta FBiH.
Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i
općinskim pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi
ujednačavanja primjene federalnih zakona na području cijele FBiH).
U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska
pravobranilaštva.

ADVOKATURA

To je nezavisna profesionalna djelatnost koja se obavlja u skladu sa

Zakonom o advokaturi FBiH.

Organizacija
Na nivou FBiH postoji 5 regionalnih advokatskih komora i jedna
federalna advokatska komora. Organizacija advokature ne prati kantonalno
uređenje FBiH, nego je napravljena po principu regionalizacije:
1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde;
2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton;
3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton;
4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton;
5. U Zenici - za Zeničko-dobojski i Srednjebosanski kanton;

Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: Zakon o

advokaturi, advokatska tarifa, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i kodeks
advokatske etike. Ove oblasti, izuzev Zakona o advokaturi, istovremeno
predstavljaju i osnovne akte komore.
Organi Federalne advokatske komore su:
1. Skupština,
2. Nadzorni odbor,
3. Upravni odbor,
4. Predsjednik i Potpredsjednik,
5. Disciplinski sud i disciplinski tužilac,
6. Komisija za advokatske ispite

Mandat organa Federalne advokatske komore traje 4 godine.

187
 Advokatska djelatnost obuhvata:
1. davanje pravnih savjeta,
2. pisanje različitih podnesaka,
3. sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.),
4. zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima,
5. odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima ,
6. pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama .

Advokat će uvijek odbiti zastupanje:

1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo
kom drugom pitanju vezanim za taj predmet,
2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat
koji radi u istoj advokatskoj kancelariji/društvu,
3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao
advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj
stranci,
4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske
kancelarije/društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena
osoba MUP-a, ili kao službena osoba u organu uprave,
5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na
drugi profesionalni način predmetnim slučajem,
6) ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični interes
koji je ili može biti u sukobu sa interesima zastupane stranke.

Pravo na upis u imenik advokata ima osoba:

1. državljanin BiH,
2. završen pravni fakultet,
3. da ima položen pravosudni ispit,
4. da je nakon položenog pravosudnog ispita stekao najmanje 2 godine
radnog iskustva na pravnim poslovima,
5. da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela, osim ako je
proteklo 5 godina od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne,
6. da nije u radnom odnosu,
7. da pokaže zadovoljavajuće znanje pred advokatskom ispitnom komisijom i
8. da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.

Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.

NOTARI

Notari su samostalni i nezavisni nositelji javne službe. Notarske

isprave su one isprave koje notar, u okviru svoje nadležnosti, sačini na
temelju Zakona o notarima. To su slijedeće isprave:
1. Isprave nastale notarskom obradom,
2. Notarske ovjere (npr. potpisa),
3. Notarske potvrde (npr. o životu određene osobe).

188
 Sve ove isprave imaju karakter javnih isprava.
U skladu sa članom 73. Zakona o notarima, utvrđena je obaveza
notarske obrade slijedećih pravnih poslova:
1. Regulisanje imovinskih odnosa bračnih partnera,
2. Pravni poslovi kojima se obećava neka činidba kao poklon,
3. Pravni poslovi kojima se vrši prenos i sticanje prava vlasništva i drugih
prava na nekretninama i
4. Osnivački akti privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta.

Ako ovi pravni poslovi nisu obavljeni od strane notara, ništavi su!
Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog
Ministra pravde. U slučaju da za jedno mjesto notara konkuriše više osoba koji
ispunjavaju uslove, prednost ima kandidat sa najboljom ocjenom na notarskom
ispitu. Za notara može biti imenovan državljanin BiH, diplomirani pravnik sa 10
godina iskustva na pravnim poslovima i sa položenim pravosudnim i notarskim
ispitom, koji nije osuđivan za određena krivična djela i da ispunjava zdravstvene
uslove koji se traže za državnog službenika.
Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod osiguravajućeg društva za
slučaj naknade štete učinjenje tokom obavljanja notarskih poslova.
Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.

OMBUDSMENI BiH
Imamo trojicu ombudsmena za ljudska prava BiH. Osnovna im je funkcija
da štite ljudska prava i slobode u BiH. Imenuje ih Parlamentarna skupština BiH.
Mandat im je šest godina i mogu biti ponovo imenovani. Imenuju se iz
reda tri konstitutivna naroda, ne isključujući mogućnost da bude i iz reda ostalih.
Za ombudsmana može biti imenovan državljanin BiH, koji nije osuđivan za
određena krivična djela, koji ispunjava zdravstvene uslove koji se traže za
državnog službenika, diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i sa
10 godina iskustva na pravnim poslovima, te sa dokazanim iskustvom u oblasti
zaštite ljudskih prava i sloboda, te koji ima visok moralni ugled.
Sjedište im je u Banjaluci, a uredi u Sarajevu, Mostaru i Brčko Distriktu.

189