3.

Teorija procesa gorenja i gašenja:

- UVJETI I PROCES GORENJA, OKSIDACIJA, VRSTE OKSIDACIJE.
GORENJE (IZGARANJE) – u užem smislu riječi je kemijski proces burnog spajanja gorive tvari s čistim kisikom ili
kisikom iz zraka kao oksidansom (u količini koja podržava gorenje) uz obilno razvijanje topline i pojavu svjetlosti.
Za nastanak gorenja potrebna su 3 uvjeta – GORIVA TVAR, OKSIDANS i TOPLINA.
Primjer gorenja svijeće:
1) goriva tvar – parafin,
2) oksidans – kisik koji podržava proces gorenja (kisik u zraku oko svijeće),
3) toplina – do gorenja svijeće doći će tek kad se postigne i treći potreban uvjet, a to je da se parafin zagrije
na temperaturu paljenja (za to zagrijavanje potrebna nam je određena količina toplinske energije).
Obično se ova tri uvjeta prikazuju grafički u obliku istostraničnog trokuta koji se zove „požarni trokut“ u kojemu
svaka od stranica trokuta predstavlja po jedan od uvjeta za gorenje. Na „požarni trokut“ utječe slobodno
odvijanje (nezaustavljanje razvitka) lančanih reakcija u plamenu.
OKSIDACIJA – proces spajanja neke gorive tvari s kisikom (oksidansom).
OKSIDACIJA I REDUKCIJA – kemijske reakcije pri kojima tvar koja oksidira otpušta elektrone, a tvar koja
reducira prima elektrone.
Proces gorenja može se razvijati u dužem ili kraćem vremenskom intervalu. Brzina gorenja ovisi o brzini vezanja
gorive tvari s kisikom, a brzina vezanja kisika ovisi o nekoliko čimbenika:
- vrsti, sastavu i veličini površine reakcije tvari;
- početnoj temperaturi, reaktantu i temperaturi u zoni reakcije;
- koncentraciji kisika (oksidansa) u atmosferi ili u smjesi;
- nazočnosti inertnih tvari, katalizatora ili antikatalizatora (inhibitora);
- nadtlaku ili podtlaku u atmosferi ili smjesi.
VRSTE OKSIDACIJE:
1) TIHA ili AUTOOKSIDACIJA – proces koji se odvija veoma sporo na sobnoj temperaturi, bez pojave vatre i
plamena. Razvijanje topline za čovjeka je najčešće potpuno ili gotovo neprimjetno. Primjeri tihe oksidacije
su:
a) korozija – proces kemijskog ili elektrokemijskog nagrizanja površine metala;
 kemijska – nastaje djelovanjem agresivnog kemijskog elementa na površinu materijala
(nagrizanje kamenih spomenika agresivnim plinovima u atmosferi; nagrizanje
plinovoda);
 elektrokemijska – nastaje stvaranjem galvanskih članaka između dva metala i elektrolita
(nagrizanje metalnih konstrukcija, hrđanje željeznih površina);
b) disanje – proces oksidacije u kojem se kisik veže sa hemoglobinom koji se nalazi u krvi, a zatim
dospije u stanice živog organizma pri čemu se razvija toplina;
c) kvarenje biljnih i životinjskih masti i ulja;
d) truljenje raznih organskih tvari.
2) BURNA OKSIDACIJA ILI GORENJE – proces koji se odvija vrlo brzo u stanovitom vremenskom intervalu
uz razvijanje znatnih količina topline i uz pojavu svjetlosti (plamena);
3) EKSPLOZIJA (PRASAK, DEFLAGRACIJA i DETONACIJA) – trenutno oslobađanje energije popraćeno
naglom eksplozijom plinova i para, bez obzira jesu li ti plinovi ili pare već prije bili nazočni u stlačenom
obliku – npr. eksplozija parnog kotla ili su tek u eksploziji nastali kao produkt trenutnog izgaranja
eksplozijske smjese ili raspada eksplozivne tvari.
- GORENJE KRUTIH, TEKUĆIH I PLINOVITIH TVARI.
GORENJE KRUTIH TVARI
Kod gorenja organskih tvari zbiva se mnoštvo različitih kemijskih promjena. Organska tvar se jednim dijelom
raspada u jednostavnije kemijske spojeve, dok se preostali njezin dio obogaćuje ugljikom. Ti su procesi slični
procesima koji nastaju suhom destilacijom drva i ugljena. Grijanje organske tvari bez prisutnosti zraka nazivamo
suhom destilacijom. Kod suhe destilacije organska se tvar raspada na plinovite, tekuće i krute produkte.
Gorenje drva na zraku provodi se prethodnim sušenjem, raslojavanjem i sublimacijom hlapivih tvari koje sa
zrakom stvaraju zapaljive smjese. Te smjese gore homogenim difuznim plamenom. Pritom su male čestice ugljika
uvučene u strujanje zraka. Neke od tih čestica gore plamenom, druge pak stvaraju dim. Tvrdi ostatak ugljena, koji
je dobiven nakon raspadanja i hlapljenja, gori besplamenim heterogenim gorenjem (žarom).
Gorenje drveta razvija se u nekoliko stupnjeva:
I. Drvo se zagrijava do temperature od 110 °C, što je praćeno postupnim pojačavanjem isparivanja vlage i
smole. Na temperaturi od 110-115 °C dolazi do intenzivnog isparivanja kapilarne i apsorbirane vode, do
određenog razlaganja drva i promjene njegove boje.
II. Daljnje povećanje temperature popraćeno je ubrzanim procesom razlaganja s izdvajanjem topline (do
62.8 kJ/kg) kao i isparivanja produkata raspadanja. Na temperaturi od 150-200 °C kao produkti
razlaganja pojavljuju se nezapaljivi sastojci – voda i ugljični dioksid.
III. Tek na temperaturi višoj od 200 °C počinje se razlagati celuloza, lignin i ine tvari. Taj proces dostiže
maksimalnu snagu na temperaturi od 275-300 °C. Brzina izdvajanja plinovitih produkata na toj
 temperaturi postaje jednaka brzini njihova mogućeg difuzijskog izgaranja i oni se zapale. Temperatura
paljenja oko 270-275 °C svojstvena je za drvo hrasta, bukve i bora. Drvo jele pali se na 290 °C.
IV. Na temperaturi od 400-450 °C proces razlaganja drveta i izdvajanja zapaljivih plinova je završen. Na toj
temperaturi drvo pougljeni i na 500 °C izgaranje ugljena razvija se znatnom brzinom. Temperatura
izgaranja ugljena u daljnjem tijeku dostiže temperaturu i do 1.000 °C.
Produkti potpunog izgaranja drva su bezbrojni. Dim, koji prati izgaranje, nastaje iz produkata gorenja, od požara
neizgorivih zapaljivih plinova i čestica ugljika. Što je šumsko gorivo vlažnije, više se izdvaja para i neizgorjele
čestice ugljika pa je dim crnji. Potpunost izgaranja šumske građe u uvjetima požara još nije utvrđena. Prema
orijentacijskim američkim podacima potpunost izgaranja iznosi do 80%, dok se ostalih 20% goriva izdvaja dimom.
Tako se prema boji dima često može odrediti snaga i tip požara.
U razdoblju intenzivnog izdvajanja produkata raspadanja prevladava difuzijsko izgaranje drva plamenom s
izdvajanjem do 70% opće količine topline. Izgaranje ugljena je bez plamena i u toj fazi se izdvaja preostalih 30%
topline.

Na apscisi je prikazano vrijeme, a na ordinati logaritam brzine izgaranja logV, koja se izražava dijelom opće težine
goriva. Početak krivulje odgovara trenutku paljenja drva u ložištu. U području AB dolazi do ubrzanog izgaranja
zbog samozagrijavanja goriva i pojačanog izdvajanja produkata isparivanja. Područje BC karakterizira relativno
stabilna brzina izgaranja jer tad proces potpuno prodire u dubinu goriva. Kako proces raspadanja ide svom kraju,
tako se i brzina izgaranja smanjuje, izgaranje plamenom slabi, a izgaranje pougljenjena ostatka se pojačava. Tom
stanju odgovara odsječak CD. Područje žarenja svojstveno je vrlo sporo smanjivanje brzine izgaranja na relativno
niskoj razini (DE). Izgaranje drva u prvom redu plamenom odgovara odsječku krivulje AD, a pretežno izgaranje
pougljenjena dijela odsječku DE. Usijani ugljen obično sadrži do 1,5% opće količine topline, a ta je količina
dostatna da se gorenje obnovi, ako je ugašen samo plamen.
Brzina izgaranja drva u najvećoj mjeri ovisi o vlažnosti, volumnoj težini u suhom stanju, o odnosu površine prema
volumenu i o dostupnosti zraka. Povećana vlažnost drveta otežava njegovo zapaljenje i umanjuje brzinu izgaranja
jer dolazi do dopunskog trošenja topline na isparivanje vlage.
GORENJE ZAPALJIVIH TEKUĆINA
Dok su u tekućem agregatnom stanju, zapaljive – gorive tekućine nikada ne gore, već ih najprije treba pretvoriti u
plinovito agregatno stanje – u stanje para. Prema tome, može se kazati da zapaljive tekućine nikada ne gore, već
gore samo pare nastale iz njih.
Prijelaz iz tekućeg agregatnog stanja u stanje para nazivamo isparivanjem. Ono može biti brže i polaganije, što je
uvjetovano različitim čimbenicima.
Iskustvo nas uči da će benzin u posudi nakon određenog vremena ispariti, a to isparivanje benzina bit će brže što
će temperatura okoline biti viša. Ljeti benzin isparava brže nego zimi kad je temperatura okolnog zraka niža. Isto
tako će isparivanje biti brže što je veća površina tekućine i što je veće strujanje nad površinom tekućine koja
isparava.
Benzin u uskoj posudi isparava sporije nego u širokoj, a jednako tako benzin brže isparava u posudi iznad koje je
strujanje zraka brže.
Tijekom isparavanja, tekućina samo na svojoj površini prelazi u stanje para; iznad površine tekućine uvijek se
nalazi i nešto njezinih para. Tako se iznad površine benzina na svim temperaturama uvije nalazi i nešto benzinskih
para. Tih će para iznad površine benzina biti više što je temperatura tekućeg benzina veća.
No, kad tekućina vrije, onda ona prelazi u stanje para ne samo na svojoj površini, već i u unutrašnjosti same
tekućine. Zbog toga se tijekom vrenja iz unutrašnjosti tekućine dižu mjehurići i pare koji izlaze iz nje pa kažemo da
tekućina vrije. Temperatura na kojoj se to zbiva naziva se vrelištem dotične tekućine (npr. eter – 35 °C, ugljični
disulfid – 46 °C, etilni alkohol – 78 °C, voda – 100 °C, terpentinsko ulje – 160 °C, laki benzini – 70-180 °C, nafta –
200-300 °C). Iz primjera je vidljivo da će neka tekućina brže ispariti što je njeno vrelište niže. Benzin i eter
isparavaju brže nego voda jer imaju niža vrelišta.
Ž elimo li zapaliti neku tekućinu, moramo je najprije pretvoriti u stanje pare, odnosno ispariti je. U razmatranju
kako utječe vrelište na isparavanje neke tekućine, ustvrdili smo da će tekućine koje imaju niže vrelište brže
prelaziti u stanje pare na jednoj temperaturi nego one koje imaju više vrelište. Prema tome, iznad tekućine s nižim
vrelištem bit će više para nego iznad tekućine s višim vrelištem.
 Do gorenja para iznad tekućina doći će samo ako količina para zapaljive tekućine bude dostatna da se
stvori potreban zapaljivi omjer između para i zraka. Kako je količina nastalih para iz tekućine ovisna o
njezinoj temperaturi, to će onda na određenoj temperaturi iz tekućine ispariti upravo tolika količina para kolika je
potrebna da sa zrakom stvori takav zapaljivi omjer. U tom se slučaju takvu smjesu iznad tekućine može zapaliti –
potrebno ju je samo zagrijati na temperaturu paljenja.
Zapaljive tekućine će se moći zapaliti samo onda kada ih zagrijemo na temperaturu na kojoj se iznad
površine zapaljive tekućine nalazi para u takvoj količini da se sa zrakom stvori zapaljiva smjesa. Tu
temperaturu tekućine nazivamo plamištem tekućine.
PLAMIŠTE – temperatura određene tekućine na kojoj se iz tekućine razviju pare u tolikoj količini da se one s
otvorenim plamenom mogu upaliti (npr. eter - -40 °C, sumporougljik - -20 °C, aceton - -17 °C, laki benzini - -10 °C,
etilni benzen - -8 °C, alkohol – 11 °C, petrolej – 40 °C, strojno ulje – 150-170 °C, laneno ulje – 150-350 °C).
Plamište neke zapaljive tekućine vrlo je bitan podatak te se prema njemu ocjenjuje opasnost dotične tekućine
prema vatri. Što je plamište niže, to je tekućina opasnija glede zapaljenja pa je potreban i veći oprez kad se njome
rukuje.
GORENJE PLINOVITIH TVARI
Kemijski proces gorenja tvari koje su u plinovitom agregatnom stanju je najjednostavniji. Gorivi plin potrebno je
samo pomiješati s potrebnom količinom kisika, odnosno zraka, pa tu smjesu ugrijati na temperaturu paljenja pa će
se takva smjesa zapaliti i gorjeti plamenom.
Kad neki plin gori, njegove se molekule izravno spajaju s molekulama kisika iz zraka i u tom procesu oslobađa se
toplina, koja gorivu smjesu podržava iznad temperature paljenja i redovite je zagrije na visoku temperaturu.
Pomiješa li se gorivi plin acetilen s dostatnom količinom zraka, u toj će se smjesi molekule acetilena kretati pored
molekula kisika, no do jačeg sudaranja između molekula acetilena i kisika neće doći pa, prema tome, neće doći ni
do gorenja. Zagrije li se ta smjesa na višu temperaturu, sudari među molekulama tih dvaju plinova postat će češći.
Ipak, tek na temperaturi paljenja od 335 °C molekula acetilena i kisika dobit će potrebnu brzinu tako da će sudari
biti tako snažni da će doći do reakcije između molekula acetilena i kisika, a ta reakcija je gorenje. Kad je premalo
molekula kisika, mogućnost da će doći do sudara između molekula acetilena i molekula kisika bit će manja pa neće
doći do spajanja. Zato, ako želimo da dođe do spajanja, odnosno gorenja acetilena, mora biti prisutna određena
količina kisika.
U tim sudarima između molekula acetilena i molekula kisika oslobađa se određena količina topline; plinovi se
zagriju na još višu temperaturu, što se očituje u nastalom plamenu. Prema tome, plamen nije ništa drugo već
usijani gorući plinovi.
Npr. pokus s metalnom mrežicom iznad plinskog plamenika – plamen će gorjeti ispod metalne mrežice i neće
prolaziti kroz rupice. Kroz rupice mrežice prolazit će samo plin koji ispod mrežice nije dospio izgorjeti pa ga
možemo šibicom upaliti iznad mrežice. Isto tako, ako metalnu mrežicu stavimo iznad otvorenog plinskog
plamenika i upalimo plin iznad mrežice, opazit ćemo da će plin gorjeti samo iznad mrežice, a da plamen neće proći
mrežicu te upaliti plin koji je ispod nje. Na prolazu kroz metalnu mrežicu koja je dobar vodič topline, plamen,
koji predstavlja usijane goruće plinove, naglo se ohladio ispod temperature paljenja. Na tome se svojstvu
temelji zaštitno djelovanje mrežice u rudarskoj svjetiljci i zaštitno djelovanje mrežice na benzinskim spremnicima,
na ventilacijskom otvorima ormara za čuvanje manjih količina zapaljivih tekućina.
- VRSTA TVARI I NJIHOVO GORENJE BEZ PRISUTNOSTI KISIKA.
Osim s kisikom iz zraka, oksidacija se u procesu gorenja može odvijati i s drugim tvarima, odnosno drugim
oksidansima. To može biti neka tvar koja lako oslobađa kisik, npr. kalijev perklorat ili amonijev nitrat ili neki
drugi spojevi iz skupina kao što su hipokloriti, klorati, perklorati, nitrati, kromati, oksidi, peroksidi… Do
oksidacije može doći i bez prisutnosti kisika, npr. reakcijom između vodika i klora. Povećanjem brzine
oksidacije gorenje može prijeći u eksploziju. To se posebno ističe u uvjetima u kojima su goriva tvar i oksidans
prethodno pomiješani.
Anorganski oksidansi – nisu gorivi, ali podržavaju gorenje (gore navedeni).
Organski oksidansi – organski peroksidi, podržavaju gorenje, ali i sami mogu gorjeti pošto u svom sastavu imaju
ugljik i vodik. Radi se o vrlo nestabilnim i opasnim tekućinama (lako otpuštaju kisik). Koriste se u procesu
polimerizacije poliesterskih smola.
- OMJERI I UVJETI ZA NASTAJANJE EKSPLOZIVNIH SMJESA.
Kemijske reakcije tijekom gorenja mogu se lako same od sebe ubrzati i to u tolikoj mjeri da se zbivaju trenutno, a
onda takve reakcije zovemo eksplozijama. Da bi došlo do eksplozivnih reakcija, potrebni su posebni uvjeti.
Ž elimo li gorive plinove i pare zapaliti, moramo ih pomiješati s određenom količinom zraka i one će tad gorjeti
plamenom. No, plinovi i pare u određenom omjeru sa zrakom stvaraju i takve smjese u kojima se reakcije zbivaju
trenutno, pa nastaje eksplozija umjesto običnog gorenja.
Omjer plina i zraka u kojem nastaju takve eksplozije zovemo granicom eksplozivnosti određenog plina/pare.
Npr. granica eksplozivnosti za benzinske pare iznosi 1.0 – 6.0 vol.%, što znači da će do eksplozije benzinskih para
doći samo u slučaju ako se u zraku nalazi benzinskih para u količini od 1.0 – 6.0 vol.%. Smjesa zraka koja sadrži
ispod 1.0 vol.% benzinskih para, kad je zapalimo, neće eksplodirati niti gorjeti. Razlog tomu jest taj što je količina
neznatna da bi se, s mjesta gdje smo ovakvu smjesu zagrijali na temperaturu paljenja, kemijski proces gorenja
prenosio na ostatak smjese. Smjesa koja sadrži više od 6.0 vol.% benzinskih para u zraku gorjeti će normalnim
plamenom.
 Količinu benzinskih para u zraku od 1.0 vol.% zovemo donjom granicom eksplozivnosti, a količinu od 6.0 vol.%
gornjom granicom eksplozivnosti. Omjer smjese između donje i gornje granice eksplozivnosti zovemo
područjem eksplozivnosti.
Primjeri:
TVAR (pare / plinovi) VOL.% TVAR (u obliku prašine) g/m3
Laki benzini 1.0 – 6.0 Aluminij 25
Acetilen 1.5 – 80.0 Celulozni acetat 25
Ugljični disulfid 2 – 50.0 Cirkonij 40
Teški benzin 1.5 – 6.0 Drvo 30 – 65
Aceton 2.6 – 12.8 Guma 30
Dietileter 1.2 – 51.5 Magnezij 20
Benzen 1.4 – 8.0 Pamuk 50
Etilni alkohol 3.3 – 18.9 Polietilen 25
Vodik 4.0 – 77.0 Prašina ljuštura žitarica 30 – 65
Metan 5.0 – 15.0 Prašina šećera 15
Ugljični monoksid 12.5 – 74.0
Rasvjetni plin 8.0 – 23.0
Amonijak 16.0 – 27.0
Iz ovih podataka o granicama eksplozivnosti se može ocijeniti kolika je opasnost eksplozije od pojedinih tvari. Što
je DGE niža, to će se lakši postići potrebna koncentracija plina u zraku kako bi došlo do eksplozije. Jednako tako,
opasnost od eksplozije će biti veća u slučaju kad je područje eksplozivnosti šire.
Isto tako, valja voditi računa o isparivosti pojedinih tekućina i o temperaturi tekućine. Što je isparivost tekućine
veća, odnosno što je temperatura tekućine viša, veća je i mogućnost da se postigne DGE, a time i mogućnost
nastanka eksplozije.
I krute tvari u obliku prašine (krute tvari koje su vrlo usitnjene i mogu se zadržavati i u najmirnijem zraku) mogu
sa zrakom stvarati eksplozivne smjese koje mogu biti vrlo snažne i mogu prouzročiti veća razaranja.
Naročito su opasne prašine biljnog podrijetla – šećer, drvo, škrob i pluto. Drvena prašina je opasna kad joj je
promjer čestice manji od 0.2 mm, a zapaljivost takve smjese povećana je ako drvena prašina sadrži više smole,
masti i laka. Anorganske (mineralne) prašine nisu opasne za stvaranje eksplozivnih smjesa.
- SAMOZAPALJENJE TVARI.
SAMOZAPALJENJE je značajka tvari da se sama zapali početnim zagrijavanjem do relativno niskih temperatura u
dodiru s drugim tvarima i djelovanjem topline koju su oslobodili mikroorganizmi tijekom njihove životne
aktivnosti na temperaturi od 50-70 C.
U svezi s tim razlikujemo biološko, fizikalno i kemijsko samozapaljenje. Reakcije se odvijaju uz oslobađanje
topline koja se manjim dijelom odvodi u okolinu, a većim dijelom se skuplja u unutrašnjosti gomile tvari. Kada
nakupljena toplina dostigne određenu vrijednost, veću ili manju, temperatura unutar gomile tvari može toliko
narasti da se tvar zapali sama od sebe. Ovo se događa poradi toga jer je toplina dostigla temperaturu
samozapaljenja.
TEMPERATURA SAMOZAPALJENJA je najniža temperatura tvari na kojoj u standardnim mjernim uvjetima dolazi
do naglog povećanja egzotermnih reakcija koje izazivaju tinjanje, plamen ili žar. Pri tome, ova temperatura ne
nastaje poradi izravnog ili neizravnog zagrijavanja i paljenja, već poradi reakcije u samoj tvari. Temperatura
samozapaljenja ovisi o:
- količini topline koja se oslobađa i međuproduktima kemijskih reakcija koje prethode samozapaljenju;
- stanju tvari (suha, vlažna, sitna, vruća…);
- obujmu tvari;
- rasporedu (koncentraciji) tvari koje reagiraju;
- postojanju katalitičkih i antikatalitičkih tvari u području reakcija.
- PLAMIŠTE ZAPALJIVIH TEKUĆINA.
vidi „GORENJE ZAPALJIVIH TEKUĆINA“.
- TEMPERATURA PALJENJA.
TEMPERATURA PALJENJA je ona najniža temperatura do koje treba zagrijati neku tvar da se ona počne brzo
spajati s kisikom, tj. počne gorjeti.
Tvar se dade to lakše zapaliti što je njezina temperatura paljenja niža. Temperaturu zapaljenja još nazivamo i
točkom zapaljenja i ona je različita za različite tvari:
- PLINOVI (acetilen – 335 C, vodik – 510 C, rasvjetni plin – 560 C, metan – 537 C);
- PARE (ugljični disulfid – 120 C, eter – 190 C, benzin – 260-330 C, alkohol – 426 C);
- KRUTINE (ugljena prašina – 150 C, novinski papir – 185 C, ugljeni komadi – 280 C, vata – 320 C, koks
– 450 C).
Na temperaturu paljenja utječu i okolnosti u kojima se nalazi zapaljiva tvar:
- OBLIK – što je kruta tvar sitnija, to će točka zapaljenja biti niža (vidi ugljena prašina i ugljeni komadi);
- VLAŽNOST – što je tvar vlažnija, njezina će temperatura paljenja biti viša;
 - POVRŠINA – hrapava, neblanjana daščana površina povećava mogućnost zapaljenja, dok je glatka,
izblanjana daščana površina teže zapaljiva;
- ČISTOĆA TVARI – kad su neke tvari u malim količinama primiješane drugim tvarima, čine te tvari
lakozapaljivim, odnosno snižavaju im temperaturu paljenja. Takve tvari zovemo katalizatorima, a
njihovo djelovanje katalitičkim djelovanjem.
- PONAŠANJE ZAPALJIVIH TVARI I ROBA U POŽARU.
- DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA POŽARA.
POŽARI RAZREDA A odnose se na krutine većinom organskog porijekla kao što su drvo, ugljen, papir, pamuk,
kudjelja, lan, sijeno, lišće, slama, koža, guma te neke polimerne tvari koje izgaraju žarom. Osobina svih navedenih
tvari je gorenje žarom. Neke tvari iz ove skupine gore i plamenom i žarom. Plamen nastaje kao posljedica
raspadanja tvari iz ove skupine na kruti dio, koji gori žarom i plinoviti dio, koji gori plamenom.
Važno je napomenuti da se raspadanje (piroliza) krute tvari odvija pri visokoj temperaturi i to u uvjetima u
kojima nema dovoljno kisika za gorenje plinova koji nastaju raspadanjem. Ako dođe do pritjecanja svježeg zraka u
smjesu s plinovitim produktima raspadanja pri čemu je temperatura smjese na temperaturi samozapaljenja tog
plina, može doći do daljnjeg razbuktavanja požara u obliku plamene fronte koja se brzo širi. U praksi je to čest
slučaj kod naglog otvaranja vrata manjih zatvorenih prostora s visokim požarnim opterećenjem u kojem gore tvari
iz razreda A, i gdje temperature mogu biti i preko 400 C. Dakle, imamo plin nastao pirolizom, temperaturu
samozapaljenja tog plina i samo nam nedostaje kisik iz zraka kako bi se zadovoljio uvjet iz „požarnog trokuta“.
Zrak smo propustili toj smjesi otvaranjem vrata, što može prouzročiti plamenu frontu koja, ako se dovoljno ne
pazi, može ozbiljno ozlijediti vatrogasca.
Tvari iz razreda A mogu osim gorenja i eksplodirati ako se kao goriva tvar nađe uskovitlana prašina. To je čest
slučaj kod eksplozija prašine od fine piljevine u mlinovima ili prašine od žita u silosima. Eksplozije se tada nižu
jedna za drugom. Prva eksplozija uskovitlava prašinu i priprema sljedeću, koja eksplodirajući dalje uskovitlava
ostale prašine koje tako slijedom eksplodiraju sve dok postoji opisani niz u tom lancu. Mljevenje šećera i ugljena
opasni su procesi u kojima može doći do eksplozija prašine navedenih tvari.
POŽARI RAZREDA B odnose se na gorive tekućine kao što su derivati nafte, benzini, diesel gorivo, katran,
mineralna ulja, razrjeđivači, boje, lakovi, aceton, gorive tekućine koje se miješaju s vodom (npr. alkoholi) te neke
rastaljene krutine (vosak) ili polimerne tvari koje se pod utjecajem topline tale i isparavaju, a potom te iste pare
gore plamenom. Osobitost gorenja tvari iz razreda B je u tome što smjesa para tih tvari i zraka gori plamenom.
Plamen vrlo brzo (skoro trenutno) zahvaća cijelu površinu gorive tekućine i vrlo brzo dostiže svoju najveću
temperaturu gorenja. S obzirom da kod zapaljivih tekućina gore njihove pare, a i donja granica eksplozivnosti tih
para je dosta niska, često dolazi do eksplozija para zapaljivih tekućina, kao npr. para lakova za parkete ili para
motornih benzina.
POŽARI RAZREDA C odnose se na gorive plinove kao što su metan, etan, propan, butan, vodik, acetilen, ugljikov
monoksid i sl. Plinovi gore plamenom, a intenzitet gorenja gotovo odmah po paljenju postiže najveću vrijednost. U
zatvorenim prostorima postoji velika opasnost da se kod ispuštanja plina vrlo brzo u prostoru postigne DGE pa uz
prisutnost izvora paljenja može doći do eksplozije.
POŽARI RAZREDA D odnose se na požare lakih metala kao što su aluminij, magnezij i njihove legure te natrij, kalij
i dr. Za požar metala svojstveno je da burno gori žarom uz visoke temperature. Za očekivati je povećani broj
požara zapaljivih metala zbog sve veće primjene u industriji hibridnih automobila. Prašine lakih metala mogu
gorjeti i eksplodirati. Ako se voda, kao najčešće sredstvo za gašenje, nađe u ovakvom požaru, može, zbog
raspadanja na vodik i kisik, dodatno razbuktati požar zbog gorenja nastalog vodika i kisika (plin praskavac).
POŽARI RAZREDA F odnose se na požare biljnih ili životinjskih ulja i masti u uređajima za prženje i drugoj
kuhinjskoj opremi. Razlog ove podjele leži u činjenici da ovakvi požari načelno pripadaju razredu požara B. Ovakvi
požari su učestali. Pri njihovom gašenju postoje i posebne opasnosti. Požari ulja se, na primjer, razbuktavaju ako
se gase vodom, a kod gašenja postojećim sredstvima za gašenje nastaju velike popratne štete (npr. nakon gašenja
prahom u kuhinji se ne može odmah započeti s radom). Iz tog su razloga u uporabu stavljena prikladnija sredstva
za gašenje koja odgovaraju upravo ovoj vrsti požara. To su, primjerice, tzv. sigurnosne kuglice (Safe Ball) ili slično.
- PRODUKTI GORENJA ZAPALJIVIH I OPASNIH TVARI.
Čitav niz raznih produkata oslobađa se tijekom gorenja nekog organskog materijala (požari razreda A, B i C).
Količina i fizikalno kemijska svojstva tih produkata ovise o uvjetima pod kojima se odvija gorenje, prvenstveno o
dostupnoj količini kisika. Obzirom na to, proces gorenja dijelimo na potpuno i nepotpuno gorenje.
Potpuno gorenje odvija se uz dovoljnu količinu zraka (kisika) i nema pojave dima. Dobiveni plinoviti produkti
gorenja i kruti ostatak nisu više zapaljivi. Potpuno gorenje susrećemo u kontroliranim procesima gorenja
(plamenici, ložišta). Osnovni sastav plinovitih produkata su vodena para i ugljikov dioksid. Ovisno o vrsti
gorivog materijala mogu se pojaviti manje količine sumpornih i dušikovih oksida, klorovodika ili nekih drugih
anorganskih plinova.
Nepotpuno gorenje odvija se uz nedovoljnu količinu zraka (kisika), a karakterizira ga obilje dima. Dobiveni
produkti mogu se ponovno upaliti. U tom smislu plinoviti produkti u smjesi sa zrakom čine eksplozivnu smjesu.
Nepotpuno gorenje osobito je prisutno u požarima zatvorenog prostora. pored čađe kao osnovnog sastojka dima,
uvijek se pojavljuje ugljikov monoksid, čije koncentracije u zatvorenom prostoru mogu doseći i 14%. Ovisno o
vrsti gorivog materijala, može se javiti sumporovodik, cijanovodik kao i mnogo drugih raznih organskih i
anorganskih plinovitih spojeva koji su manje ili više svi otrovni. Svi požari odvijaju se uz obilje dima, što znači da
 su po svom obliku nepotpuno gorenje.

Uslijed svoje otrovnosti i zapaljivosti za čovjeka su opasniji produkti nepotpunog gorenja. U realnim situacijama
ne postoji oštra granica između potpunog i nepotpunog gorenja, već se može govoriti o većinskom udjelu jednog
od procesa.
DIM
Dim je rezultat nepotpunog gorenja, a definira se kao aerosol koji se sastoji od disperzije krutih i tekućih čestica
(disperzna faza) u plinovitim produktima gorenja (disperzno sredstvo).
Disperzna faza dima sastoji se od vrlo sitnih krutih i tekućih čestica.
- Krute čestice većinom su čađa. Po svom sastavu ona je čisti amorfni ugljik. U velikoj količini nastaje ako se
gorenje odvija bez dovoljno kisika. Pored čađe, može se naći i nešto pepela, čije je prisustvo rezultat
požarnog uzgona. Po svom sastavu, pepeo je smjesa metalnih oksida.
- Tekuće čestice odnosno sitne kapljice tekućine rezultat su kondenzacije para raznih tvari s visokim
vrelištima. One su nastale kao rezultat pirolitičkog raspada organskog materijala. Opažamo ih kao smolu
koja se hvata na hladne stjenke s kojima je dim u kontaktu (npr. smolasta tvar u dimnjacima). Općenito,
produkti pirolize su vrlo opasni za čovjekovo zdravlje, a u njihovom sastavu nalaze se i izuzetno otrovni
spojevi zajedničkog naziva dioksini. Dioksini nastaju u požarima organskih tvari u čijem je sastavu klor.
To se osobito odnosi na određene vrste plastičnih masa (PVC, kloropren…), ali se javljaju i u požarima
niza drugih organskih materijala koji su obrađivani sa spojevima na bazi klora (papir). Dioksini su
izrazito kancerogeni, tako da ne postoji minimalna doza koja se može smatrati bezopasnom. Sitne čestice
tih spojeva obično su apsorbirane na površini čađe.
Disperzno sredstvo dima je smjesa plinovitih produkata potpunog i nepotpunog gorenja.
Bitnije značajke važnijih plinovitih produkata gorenja su:
CO2 – ugljikov dioksid, nezapaljivi plin bez boje i mirisa, teži od zraka, u koncentracijama 3-10% pojavljuju se
simptomi gušenja (povećava brzinu disanja), a kod 25-30% uzrokuje smrt.
CO – ugljikov monoksid, zapaljivi plin bez boje i mirisa, gustoće kao zrak. Izlaganje koncentracijama od 0,35%
kroz 10 minuta uzrokuje onesposobljenost, a ubrzo zatim i smrt većine ljudi. Veže se za crvena krvna zrnca –
hemoglobin, a prema njemu ima 150 do 300 puta veći afinitet nego kisik, pa u krvi nastaje novi spoj koji se zove
karboksihemoglobin. U požarima zatvorenog prostora doseže koncentraciju od 5-6%, a ako dolazi do
nakupljanja plinovitih produkata pirolize i do 14%. Područje zapaljivosti mu je od 12,5-75%.
SO2 – sumporni dioksid pline je neugodna, bockava mirisa koji nastaje gorenje sumpora u fosilnim gorivima,
polimeriziranim masama, polisulfonima, vuni i predstavlja veliki problem po okoliš. U okolinu dospijeva iz
vulkana i pri industrijskim procesima. On se u atmosferi može i dalje oksidirati pri čemu nastaje sumporna
kiselina, odnosno kisele kiše. Otrovan je za niže organizme, pa se upotrebljava za sterilizaciju suhog voća, dok
djeluje nadražujuće na ljudski organizam.
H2S – sumporovodik je otrovan plin neugodna mirisa po trulim jajima koji otapanjem u vodi daje
sumporovodičnu kiselinu. Sumporovodik je otrov koji djeluje brzo, ali trovanja su rijetkost jer se on u zraku osjeti
već pri najmanjim koncentracijama.
NO2 – dušikov dioksid – izgaranje goriva pri visokim temperaturama (motorna vozila, industrijska postrojenja,
toplane, spalionice otpada).
NH3 – amonijak – umjetna gnojiva, amonijeve soli, soda, dušična kiselina, umjetne boje.
- PRODUKTI GORENJA SINTETSKIH (plastičnih) TVARI.
HCN – cijanovodik, zapaljivi plin, bez boje, mirisa badema, gustoće kao zrak. Otrovniji je od ugljikovog monoksida
oko dvadeset puta. Prema Hartzellovoj zakonitosti, ako umnožak koncentracije (izraženo u volumnom postotku) i
vremena izlaganja (izraženo u minutama) prijeđe vrijednost 0,15, tada dolazi do onesposobljavanja, a ubrzo zatim
i smrti većine ljudi. Nastaje gorenjem organskog materijala koji sadrži dušik (vuna i neke vrste plastičnih masa). U
požarima vrlo rijetko doseže po život opasne koncentracije, ali doprinosi općoj otrovnosti produkata nepotpunog
sagorijevanja.
CH2 – akrolein – proizvodi se od propilena. Lako polimerizira te se od njega proizvode bezbojne i prozirne
plastične mase (organsko staklo). Jak je otrov, vrlo jak iritans sluznice oka i dišnih puteva. Na očima može
prouzročiti teške kemijske opekline. udahnut u većim koncentracijama može teško oštetiti se samo gornje dišne
organe, nego i pluća. Budući da je tekući akrolein zapaljiv, njegove su pare u zraku eksplozivne. Kada se zagrijava
do temperature raspadanja, razvijaju se vrlo otrovne pare koje mogu snažno reagirati u oksidansima.
Formaldehid – bezbojan otrovan plin oštra mirisa. Jako nadražuje sluznice i izaziva taloženje bjelančevina.
Kancerogen je i prilikom udisanja i gutanja može doći do vrlo teških i trajnih oštećenja.
- PRODUKTI GORENJA POLIVINILKLORIDA I DRUGIH KLORIRANIH
(halogeniranih) SINTETSKIH TVARI.
HCl – klorovodik, nezapaljivi plin, bez boje, jako agresivan s izrazito iritirajućim djelovanjem već kod 0,008%
(80 ppm). Koncentracija oko 0,1% kroz 20 minuta trajno uništava pluća.
HF – fluorovodik, opasan nezapaljivi plin koji u kontaktu s vlagom formira opasnu fluorovodičnu kiselinu. Tako
reagira s kovinama i njihovim oksidima, a ako dospije na kožu, uzrokuje gnojne rane.
HBr – bromovodik.
- OKOLNOSTI KOJE UZROKUJU GORENJE I ŠIRENJE POŽARA.
- IZVORI TOPLINE ZA IZAZIVANJE I NASTAJANJE GORENJA I POŽARA.
1. OTVORENI PLAMENOVI I VRUĆI (PREGRIJANI) PLINOVI PROCESA OBIČNOG (BURNOG) ILI VRLO
BRZOG (EKSPLOZIVNOG) IZGARANJA DRUGE GORIVE TVARI TE DEFLAGRACIJSKOG ILI EKSPLOZIVNOG
RAZLAGANJA KEMIJSKI NESTABILNIH (EKSPLOZIVNIH) TVARI;
2. ELEKTRIČNI LUKOVI I ISKRENJA;
3. VRUĆE – PREGRIJANE POVRŠINE;
4. MEHANIČKE I KEMIJSKE ISKRE;
5. TOPLINSKI UČINCI EGZOTERMNIH MIKROBIOLOŠKIH, FIZIKALNIH I/ILI KEMIJSKIH PROCESA KOJI
MOGU UZROKOVATI SAMOZAGRIJAVANJE I SAMOZAPALJENJE ILI SPONTANO SAMOPALJENJE GORIVE
TVARI;
6. TOPLINSKI UČINCI PROCESA NAGLOG (SKORO) ADIJABATSKOG STLAČIVANJA PLINOVA I PARA,
TLAČNIH UDARNIH VALOVA ILI PREBRZOG STRUJANJA PLINOVA KOJI SU JAKI OKSIDANSI,
REDUCENSI ILI KEMIJSKI VRLO NESTABILNI;
7. ELEKTROMAGNETSKO I IONIZIRAJUĆE ZRAČENJE TE ULTRAZVUK.
- KONTROLIRANA GORENJA.
KONTROLIRANO GORENJE svako gorenje koje možemo započeti, kontrolirati mu intenzitet i zaustaviti proces
prema potrebi (štednjaci, plinska ložišta, razni tehnološki procesi u industriji, zavarivanje, zagrijavanje, toplinska
ispitivanja). VATROM nazivamo kontrolirano, korisno gorenje unutar ložišta, a POŽAROM nekontrolirano gorenje
i najmanjih razmjera koji nanosi materijalnu štetu ili predstavlja opasnost za život ljudi, životinja ili materijalnih
dobara.
- RAZVOJ I ŠIRENJE POŽARA, ČIMBENICI.
Osnovni čimbenici koji neposredno utječu na razvoj požara su:
- Gorive tvari
Goriva tvar ima presudnu ulogu u razvoju požara od njegovog početka pa do gašenja požara. Za
uspješnost u gašenju od presudne je važnosti poznavanje karakterističnih osobina gorivih tvari.
Poznaje li se dobro tvar koja gori, može se unaprijed odrediti brzina i intenzitet izgaranja, temperatura u
zoni požara, toplinski efekt u okolini, sastav produkata gorenja, opasnost od eksplozije, otrovnih plinova i
drugih pojava.
- Izmjena i strujanje plinova u zoni požara
Kod svakog gorenja dolazi do jačeg ili slabijeg strujanja plinova (zraka). Strujanje zraka nastaje zbog
naglog povećanja temperature u samom žarištu požara. Zrak struji od žarišta prema naviše, a u žarište
dolazi opet svježi zrak. Kao rezultat strujanja stvara se neprekidna izmjena zraka u zoni požara. Strujanje
zraka određuje daljnji tijek požara. Smjer strujanja zraka određuje kretanje dima. Oblaci dima pokazuju
smjer požarnih plinova i zagrijanog zraka koji je zahvaćen strujanjem.
- Djelovanje topline
Kod svakog gorenja dolazi do oslobađanja određene količine topline. Oslobođena toplina u požarima ne
samo da ubrzava proces gorenja nego djeluje i na okolinu i na sve tvari u zoni požara. Tvari koje se nalaze
u neposrednoj blizini požara mogu doseći toliki stupanj zagrijanosti da se upale bez neposrednog
rasprostiranja požara ili djelovanja plamena. Time se stvaraju uvjeti za brzo širenje požara ne samo na
neposrednu okolinu, već i na površine i objekte koji su znatno udaljeni od žarišta požara. Toplina djeluje
nepovoljno na građevinski materijal od kojeg su sagrađene i glavne konstrukcije zgrade. Uslijed visokih
temperatura dolazi do unutarnjih naprezanja pa materijal može pretrpjeti deformacije koje mogu izazvati
djelomično ili potpuno urušavanje konstrukcija zahvaćenih požarom, što može izazvati ponovno širenje
požara.
- Objekt ili teren gdje se požar širi
Mjesto nastanka požara vrlo je bitno jer nije isto razvija li se požar u zatvorenom prostoru gdje najčešće
nema dovoljne količine zraka ili u otvorenom prostoru gdje postoji dovoljna količina zraka, a još imamo i
utjecaj vjetra, reljefa i dr. No često puta zatvoreni požari mogu prijeći u otvorene oblike požara, pogotovo
ako dolazi do urušavanja konstrukcija objekta.
- Vremenske prilike i razvoj požara
Vremenske prilike imaju jako veliki utjecaj na razvoj i širenje požara, bez obzira bio to požar otvorenog ili
zatvorenog prostora. Kad se govori o vremenskim prilikama tu se misli na utjecaj vjetra, kiše, snijega,
vlažnosti zraka, visokih ili niskih temperatura i atmosferskog tlaka.
Vremenske prilike imaju neposredan utjecaj na razvoj i širenje požara, ali i na tijek akcije gašenja požara.
Značaj vremenskih prilika do izražaja dolazi najviše kod požara na otvorenom prostoru.
Kiša u velikoj mjeri usporava razvoj vatre i širenje požara, dok velika vrućina ima sasvim suprotan učinak.
Vjetar je također jako opasan, jer je širenje požara puno brže i postoji opasnost od prenošenja požara na
veće udaljenosti na kojima mogu opet nastati novi požari.
Ako dođe do prodiranja vjetra u zgradu u kojoj je u tijeku gašenje požara mogu nastati velike nevolje, jer
 dolazi do jačeg strujanja zraka u zgradi i požar može izmaknuti kontroli. Kako bi se tijek požara mogao
predvidjeti treba ustanoviti pravac i intenzitet zračne struje izvan i unutar zgrade.

- Eksplozije
Eksplozija je proces brzog i intenzivnog oslobađanja toplinske energije uz pojavu velikih količina
plinovitih produkata pod tlakom većih od tlaka sredine u kojoj je došlo do eksplozije. Uslijed razlike u
tlakovima, dolazi do naglog širenja plinovitih produkata pri čemu se stvara udarni val te nastaju
mnogobrojna oštećenja u vidu rušenja, pucanja, fragmentacije, deformacije, probijanja i kidanja. Razlikuju
se kemijske i fizikalne eksplozije.
- ODVOĐENJE DIMA I TOPLINE NASTALIH GORENJEM I POŽAROM.
Problem zadimljenja prostora za vrijeme požara rješava se građevinskim mjerama zaštite ili ukoliko one nisu
provedene, operativnim postupcima vatrogasnih postrojbi.
U građevinama je najvažnije spriječiti prodor dima u evakuacijske puteve. To se može postići stvaranjem nadtlaka
u putevima za evakuaciju, izvedbom tampon zona, ugradnjom dimnonepropusnih vrata ili drugih
dimnonepropusnih pregrada, odimljavanjem stubišta (na najvišem mjestu stubišnog prostora postavlja se otvor
za odvođenje dima minimalne površine 5% od površine stubišnog prostora, ali ne manje od 1 m2).
Kod jednoetažnih građevina čije su prostorije s velikim tlocrtnim površinama i visinom većom od 4 m, kao mjera
zaštite od požara i dima, podoban je sustav za odvod dima i topline nastalih u požaru (ODT-sustav). Tim sustavom
se treba osigurati bezdimna zona iznad poda, koja ne bi smjela iznositi manje od 2m.
ODT-sustav je skup svih uređaja koji su namijenjeni da u slučaju požara u određenom trenutku, zbog termike
požara, osiguraju odvođenje dima i vrućih požarnih plinova pomoću odvodnika. ODT-sustavi ne primjenjuju se u
prostorima koji se štite sustavima za gašenje požara inertnim plinovima.
U prostorima koji se štite sprinkler uređajem, odvodnici za odvod dima i topline nastalih u požaru smiju se
otvoriti samo nakon aktiviranja sprinklera.
Odvodnici instalirani u stubišne prostore se posebno razmatraju. Ventilacijski i drugi sustavi namijenjeni
kondicioniranju zraka u prostorijama zasebni su sustavi, koji se tako i razmatraju.
Kod postavljanja ODT-sustava prvo treba prostor podijeliti na dimne sektore. Dimni sektor je prostor ispod stropa
ili krova koji ograđuju dimne zavjese. Površina dimnih sektora ovisi o visini požarnog opterećenja, ali se
preporuča da nije veća od 1.600 m2, a maksimalna dužina dimnog sektora je 60 m. Dobro je formirati više dimnih
sektora, po mogućnosti jednake veličine, s time da su područja s višim požarnim opterećenjima u centru pojedinih
dimnih sektora. Dimni sektor može biti jednake veličine kao i požarni sektor, ali može se formirati više dimnih
sektora u jednom požarnom sektoru.
Dimna zavjesa je građevinski element od građevnog materijala razreda A (lima, azbest-cementnih ploča, gipsanih
ploča, armiranog betona) ili mora odgovarati razredu vatrootpornosti F30, koji okomito dijeli prostor od donje
strane krova do određene visine iznad poda i sprječava širenje dima i topline nastalih u požaru izvan dimnog
sektora. Dimne zavjese se moraju protezati najmanje preko gornje četvrtine visine prostorije. Gorivi građevinski
dijelovi na mjestu dimne zavjese moraju se potpuno prekinuti i odijeliti.
Odvodnici za odvod dima i topline nastalih u požaru se dimenzioniraju i ravnomjerno raspoređuju unutar dimnog
sektora. Povoljnije je ugraditi veći broj odvodnika s manjim otvorima. Na kosim krovnim plohama odvodnike
treba postaviti što bliže sljemenu krova. Kod kosih krovnih ploha (Shed krov i sl.) odvodnike treba predvidjeti na
kosini koja nije pod utjecajem dominantnih vjetrova.
Odvodnici mogu biti izrađeni od materijala koji omogućava osvjetljavanje prostora, ali efektivna površina ne smije
biti ugrožena izobličavanjem materijala na povišenim temperaturama i ne smiju uzrokovati prijenos požara na
susjedne građevine.
Odvodnici se mogu aktivirati automatski ili ručno, pojedinačno ili skupno. Detektori za aktiviranje mogu biti
dimni, koji su povoljniji, ili termički, a aktiviranje se može izvršiti i preko vatrodojave centrale.
Mehanizmi za aktiviranje moraju biti izvedeni ili za pojedinačno ili za skupno aktiviranje. Odvodnici se u slučaju
požara moraju automatski aktivirati u svim uvjetima, što se posebno dokazuje funkcionalnim ispitivanjem.
Ispituje se otvaranje odvodnika kod niskih temperatura, bočnog vjetra te pri opterećenju snijegom. Kod
mehanizma za pojedinačno aktiviranje temperatura aktiviranja toplinski osjetljivog detektora mora biti oko 30 C
iznad najviše očekivane okolne temperature, a mora iznositi najmanje 70 C.
Ako se za mehanizme za skupno aktiviranje koriste detektori dima, tada se na svakih 400 m 2 tlocrtne površine
mora postaviti najmanje jedan takav detektor, ako se, pak za isto koriste termički detektori tada se jedan detektor
postavlja na svakih 200 m2 tlocrtne površine.
Prostor s instaliranim odvodnicima za odvod dima i topline nastalih u požaru prirodnim putem mora u donjem
dijelu imati otvore za dovod svježeg zraka, čiji se poklopci u slučaju požara moraju što prije otvoriti radi
aerodinamike.
Pod određenim uvjetima, kao otvori za dovod svježeg zraka, mogu se smatrati prozori i vrata.
U svrhu smanjenja velike površine otvora za odvod dima i topline nastalih u požaru mogu se koristiti ventilatori
za odsis.
Izračun efektivne površine otvora odvodnika za odvod dima i topline nastalih u požaru vrši se prema Tehničkoj
smjernici za preventivnu zaštitu od požara TRVB 125. U izračun ulaze parametri kao što su visina prostorije, visina
 dimne zavjese, površina prostorije, požarno-tehničke karakteristike aktivnosti u građevini i skladištenja u
prostoriji i drugo.

- OPĆENITO O SREDSTVIMA ZA GAŠENJE POŽARA I PODJELA SREDSTAVA NA

KLASE PREMA NAMJENI.
KLASA POŽARA SREDSTVA ZA GAŠENJE
A Voda, neke vrste praha, pjena, neka zamjenska sredstva za halone, pijesak
B Voda, pjena, prah, zamjenska sredstva za halone, ugljični dioksid
C Prah, zamjenska sredstva za halone
D Specijalne ili univerzalne vrste praha, suhi pijesak
F Specijalne ili univerzalne vrste praha, specijalna želatina, suhi pijesak

1. VODA
Od svih tekućina koje pri gašenju imaju učinak hlađenja, voda je najprikladnija. Ovaj veliki učinak hlađenja
nastaje zbog velike količine energije za isparivanje. To je energija potrebna da jedna litra vode prijeđe u paru na
temperaturi isparivanja (100 C). Ova količina iznosi 2,3 MJ. Tako je za jednu litru vode, koja ima početnu
temperaturu 10 C, da bi prešla u paru, potrebno oko 2,3 MJ energije. Voda prelazi u paru na stalnoj temperaturi
od 100 C, što znači da će voda imati temperaturu 100 C sve dok i posljednji njezin dio ne ispari.
Energija potrebna da voda prijeđe u paru oduzima se od tvari koja gori, odnosno od topline požara (žara) i tako
smanjuje temperaturu gorenja. Na taj se način odvija rashladno djelovanje gašenja vodom.
Tijekom prelaska vode u paru toplina koja se oduzima požaru jest rad koji se utroši da se određeni volumen vode
poveća na volumen pare. Jedna litra vode pri atmosferskom tlaku daje oko 1.700 litara pare. Pri kondenzaciji vode
toplina se ponovno oslobađa na rad volumenskog širenja.
POŽARI KOJI SE GASE VODOM
Voda gasi požare klase A, a to su požari krutina, kao što su drvo, ugljen, tekstil, duhan i dr. Kod njihova gašenja
potrebno je rashladno djelovanje sredstva za gašenje jer je nužno uništiti žar koji je svojstven požarima krutih
tvari. Isto tako vodu treba primijeniti i u onim požarima gdje je bitno smanjiti temperaturu ispod temperature
zapaljenja zapaljive tvari. Često se plamen može uspješno gasiti i drugim sredstvima, kao što je to primjerice prah.
Ali, ako je za učinkovito gašenje potrebno hlađenje ispod temperature zapaljenja i uništenje žara, tad se mora
upotrijebiti voda jer bi u suprotnom došlo do ponovnog paljenja.
POŽARI KOJI SE NE SMIJU GASITI VODOM
Električni uređaji, zapaljive tekućine, požari natrija, kalija, magnezija, kalcija i inih elemenata. Često se na
temperaturi, u spoju vode i zapaljive tvari, stvara kemijski proces koji može prouzročiti još veću štetu.
NAČIN UPORABE VODE TIJEKOM GAŠENJA
U praktičnoj primjeni voda se za gašenje obično koristi na tri načina: punim mlazom, raspršenim mlazom ili
vodenom maglom. Za izbacivanje vode iz spremnika i bacanje na daljinu potrebna je energija u vidu tlaka. Kod
ručnih protupožarnih aparata kao pogonski plin rabi se ugljični dioksid, dušik ili zrak. Ugljični dioksid unutar
aparata smješten je u posebnoj bočici i u tekućem je stanju. Aktiviranjem aparata ugljični dioksid prelazi u
plinovito stanje zbog čega nastaje tlak u aparatu što omogućuje izbacivanje sredstva za gašenje.
Kao pogonski plinovi za izbacivanje vode iz posuda koriste se i fluorirani klorougljikovodici frigen 11, 12 i 13
koji na normalnoj temperaturi imaju tlak veći od atmosferskog.
Za izbacivanje vode kod protupožarnih vozila i stabilnih protupožarnih postrojenja i instalacija primjenjuju se
pumpe različitih kapaciteta i tlakova.
Smrzavanje – dodavanje kalcijevog klorida, magnezijevog klorida i kalijevog karbonata.
Stajanje vode – pojava bakterija ili spora – dodavanje tvari za konzerviranje.
Korozivno djelovanje na spremnike i posude – dodavanje antikorozivnih tvari.
MOKRA – PRODORNA VODA – dodavanje sapuna kao što su natrijev palminat, aminijev oleat, alkil sulfat te
hidroksilne skupine topive u vodi kao npr. butilfenol i dr. Time se vodi smanjuje površinska napetost, a
povećava se sposobnost i energija površinskog širenja vode – razbijanje kapi. Ovo je posebice značajno
prilikom gašenja ugljena, sirovog pamuka, lana i sl. gdje je potrebno gasiti požarnu jezgru u dubini naslage
materijala tako da voda dospije do mjesta gdje se pojavio požarni izvor, najčešće zbog samozapaljivanja.

2. PJENA
Pjena kao sredstvo za gašenje, poslije vode, ima najveću praktičnu primjenu. Pjena je polustabilna masa,
sastavljena od bezbroj vrlo sitnih mjehurića koji su ispunjeni ugljičnim dioksidom ili zrakom. Dobiva se na taj
način da se sredstvo koje stvara pjenu (pjenilo) razrijedi u vodi, pa se takvoj vodenoj otopini uz miješanje
kemijskim putem generira ugljični dioksid (kemijska pjena) ili ubacuje mehanički zrak (zračna / mehanička
pjena).
Način gašenja pjenom ima djelomice zagušujuće (prekrivajuće), a djelomice rashlađujuće djelovanje i ne može
se ni za jedan tvrditi da je glavni, a drugi sporedni. Od tvari koja gori, ovisi i koji je način gašenja glavni, a koji
sporedni.
POŽARI KOJI SE GASE PJENOM
Pjena se koristi kao djelotvorno sredstvo za gašenje požara zapaljivih tekućina (klasa B), a iznimno se može
koristiti za gašenje manjih požara krutih tvari (klasa A).
POŽARI KOJI SE NE SMIJU GASITI PJENOM
Požari plinovitih tvari (klasa C) i požari lakih metala (klasa D).

ZRAČNA PJENA
Danas je omogućeno dobivanje zračne pjene različitog broja opjenjenja:
1. teška pjena – 6-12;
2. srednja pjena – 30-150;
3. laka pjena – 150-1.000.
Srednja i laka pjena rijetko se mogu koristiti kod požara na otvorenim prostorima, a najčešće se upotrebljavaju
kod gašenja požara u zatvorenim prostorima. Pjena ulazi u manje otvore i pukotine, a kako se kreće u smjeru
nadiranja svježa zraka, to znači da se kreće u smjeru požara.
Teška pjena ima najveću primjenu u gašenju požara svih vrsta zapaljivih tekućina, a posebice velikih spremnika i
to zato što teška pjena ima veće rashladno djelovanje (zbog većeg sadržaja vode), veću sposobnost klizanja i
veću specifičnu težinu od srednje i lake pjene, što omogućuje prekrivanje površine koja gori dovoljnim slojem
pjene za uspješno gašenje. Najčešće se gasi stabilnim ili polustabilnim sustavima za tešku pjenu. Teška pjena se
upotrebljava i kod onih gašenja gdje se traži bacanje pjene na daljinu bacačima pjene. Domet bacanja pjene opada
s brojem opjenjenja. U svrhu dovođenja lake pjene na veće razmake danas se rabe plastične i elastične cijevi
velikog promjera, ali se one koriste i za gašenje prije svega zatvorenih prostorija.
PJENILA ZA ZRAČNU PJENU
Prema sirovinskoj osnovi danas imamo pjenila proizvedena na temelju bjelančevina (proteina) i sintetička pjenila.
Za proizvodnju proteinskih pjenila upotrebljavaju se bjelančevine životinjskog i biljnog podrijetla. Bjelančevine
životinjskog podrijetla najčešće se dobivaju od krvi rogate stoke i praha od kostiju, dok se za proizvodnju
sintetičkog pjenila upotrebljavaju sulfati masnih organskih kiselina.
Za poboljšanje nekih svojstava pjenilima se dodaju različite tvari. Tako se za stabilnost pjene najčešće dodaje
saponin, a za konzerviranje cinkov ili bakreni klorid.
Za postojanost prema alkoholima, esterima, eterima, ketonima i ostalim zapaljivim tekućinama koje brzo razaraju
pjenu dodaju se tvari za sprječavanje raspadanja mjehura. Ova sposobnost postojanosti pjene prema zapaljivim
tekućinama mora biti naglašena u prospektu jer se pjena, koja nije postojana prema tim zapaljivim tekućinama,
smatra normalnom, a postojana na ove zapaljive tekućine specijalnom („alkoholnom“) pjenom.

3. PRAH
Prah za gašenje kao pojam, vrlo se često zamjenjuje pojmom „suho sredstvo za gašenje“, pa zbog toga skoro sva
oprema namijenjena gašenju prahom nosi oznaku „S“ i brojčanu oznaku mase praha koju sadrži (ponajprije
prijenosni i prijevozni vatrogasni aparati).
Ovisno o svojstvima gašenja prahova i mogućnosti njihove primjene u pojedinim klasama požara razlikujemo tri
skupine suhih sredstava za gašenje:
1. BC prah na bazi natrijevog hidrogenkarbonata (NaHCO3), a u novije vrijeme u primjeni su još i na bazi
kalijevog hidrogenkarbonata (KHCO3) i kalijevog klorida (KCl), pogodni za gašenje požara klase B
(zapaljive tekućine) i C (zapaljivi plinovi);
2. ABC ili univerzalni prah na bazi amonijevog fosfata i sulfata (NH4)2PO4 i (NH4)2SO4, natrijevog fosfata
(Na3PO4), natrijevog hidrogenfosfata (Na2HPO4), kalijevog sulfata (K2SO4); pogodan za gašenje svih
klasa požara;
3. M ili D prah na bazi natrijevog ili magnezijevog klorida (NaCl i MgCl2) uz dodatak grafita ili strugotina
sivog ljeva, osobito namijenjenog gašenju požara razreda D (metali).

Da bi prah bio pogodan za gašenje, mora imati sljedeće značajke:

- otpornost na vodu (sposobnost tvari da na sebe ne veže vlagu – dodaju mu se masne čestice na bazi
stearata ili silikona);
- tečljivost (fluidnost);
- dobru granulometrijsku raspodjelu čestica;
- otpornost na sabijanje;
- ne smije provoditi električnu struju.
VRSTE PRAHOVA
BC prah ABC prah M ili D prah
GASE: plamen plamen i žar žar
antikatalitički na plamen i
DJELOVANJE: antikatalitički na plamen ugušujuće na žar
ugušujuće na žar
NAMJENA PREMA
BiC A, B i C (iznimno i D) D razred
KLASI POŽARA:
OSNOVNI KEMIJSKI natrijev hidrogenkarbonat,
amonijev fosfat natrijev klorid, grafit
SASTAV: kalijev hidrogenkarbonat
4. UGLJIČNI DIOKSID (CO2)
U suvremenoj zaštiti od požara plin ugljični dioksid ima veliku primjenu. Kao sredstvo za gašenje koristi se u
ručnim – prijenosnim aparatima i specijalnim vatrogasnim vozilima i stabilnim protupožarnim uređajima. Pri
gašenju prostorija kemijskih pogona i skladišta, gdje se gasi prostornim zagušivanjem, kao i pri gašenju električnih
uređaja i požara, gdje sredstvo za gašenje ne nanosi štetu tvari koja gori, ugljični dioksid još uvijek ima najveću
primjenu.
Svojstva i sposobnost gašenja ugljičnim dioksidom poboljšavaju se miješanjem s drugim plinovima, prije svega
brom metilom, čime se učinak gašenja povećava za 2 do 4 puta. Na taj se način može koristiti širi temperaturni
interval, a stupanj punjenosti za iste tlakove je veći. Najveću primjenu ima u kemijskoj industriji i to u gašenju
požara na električnim instalacijama, požara na skupim i preciznim uređajima gdje se moraju izbjeći oštećenja,
požara u građevinama u kojima su pohranjeni vrijedni predmeti (arhive, bolnice, muzeji), kao i požara živežnih
namirnica.
DOBIVANJE UGLJIČNOG DIOKSIDA
Ugljični dioksid se dijelom dobiva iz prirodnih izvora, a dijelom iz industrijskih otpadnih plinova. Ugljični dioksid
nastaje u ekonomski interesantnim količinama pri proizvodnji vodika u rafinerijama, kod proizvodnje
sintetskog plina te etilen oksida. Prirodni izvori ugljičnog dioksida postoje prvenstveno na područjima
vulkanskog porijekla. Ugljični dioksid tamo dijelom sam izlazi na površinu ili se tamo gdje su poznata nalazišta,
vrše bušenja.
a) industrijski, alkoholnim vrenjem iz ugljikohidrata, pri čemu nastaju alkohol etanol i ugljični dioksid;
b) izgaranjem ugljika, odnosno tvari koje sadrže ugljik;
c) izgaranjem ugljikovodika (metana, etana i sl.) potpunom oksidacijom;
d) prženjem vapnenca, pri čemu se dobiva živo vapno i ugljični dioksid.
NAČELO GAŠENJA
Temeljno načelo gašenja ugljičnim dioksidom je njegovo ugušujuće djelovanje. Pri običnoj temperaturi 1 kg
ugljičnog dioksida zauzima, pri tlaku od 1,01x105 Pa zračnog pritiska oko 500 litara. Pri gašenju ugljičnim
dioksidom njegovo djelovanje je vrlo kratko jer se brzo postiže koncentracija potrebna za gašenje. Za gorenje
većine tvari potrebna je prosječna količina kisika od 15% po jedinici volumena. Najčešće je potrebno 30%
koncentracije ugljičnog dioksida , što znači da je za gašenje zatvorenih prostorija potrebno najmanje 0,5 kg/m3
ugljičnog dioksida. No, u praktičnim slučajevima, prigodom instaliranja stabilnog automatskog uređaja za gašenje,
projektirana količina CO2 uzima se od 1 do 1,3 kg ugljičnog dioksida na 1 m3 prostora koji se štiti tim uređajem.
Odabirom ovakve količine ugljičnog dioksida osigurava se dulje vrijeme smanjena koncentracija kisika, što
sprječava povrat plamena. Time se značajno povećava sigurnost i uspješnost gašenja požara.
Ugljičnim dioksidom uspješno se gase požari s plamenom, a s manje uspjeha požari sa žarom, što je logično jer
se požari sa žarom uspješno gase samo sredstvima koja djeluju rashlađujuće.
KONCENTRACIJA CO2 U vol.% VRIJEME/SATI UDISANJA BROJ UDISAJA DJELOVANJE
0,6 – 0,8 6 lako povišeno nikakvo ili lagano
2 - 1,5/sekunda lako
3–4 višestruko 2 – 2,5 otežano disanje bez posljedica
4–7 0,5 – 1 3–4 lako djelovanje do vrtoglavice
5–7 0,5 - štetno do opasno
10 kraće vrijeme - jako gušenje
15 vrlo kratko - nepotpuna nesvjestica
25 – 30 trenutno - narkotično i smrtonosno

POŽARI KOJI SE GASE UGLJIČNIM DIOKSIDOM

Požari u zatvorenim prostorijama i skladištima, električni uređaji (generatori, transformatori i komandni uređaji),
zapaljive tekućine, sredstva cestovnog i zračnog prometa, brodovi, lakirnice, industrijski pogoni itd.
POŽARI KOJI SE NE SMIJU GASITI UGLJIČNIM DIOKSIDOM
Požari reaktivnih tvari (laki metali), metalnih hidrida i sl.

5. HALONI (HALOGENIZIRANI UGLJIKOVODICI)

Haloni su plinovita sredstva za gašenje koja na požar djeluju antikatalitičkim učinkom. Budući da haloni koji su
se do sad upotrebljavali (1211, 1301, 2402 i 1202) oštećuju ozonski omotač, povlače se iz uporabe jer im je
zabranjena daljnja uporaba.
Tvari koje u različitim kombinacijama sadrže kemijske elemente klor, fluor, brom, ugljik i vodik, poznatije
su pod nazivom tvari koje oštećuju ozonski sloj (TOOS).
Tu se ubrajaju i freoni (klorofluorougljikovodici, CFC) koji se nalaze i koriste u aerosolima gdje služe kao potisni
plin dezodoransa, parfema, lakova za kosu, medicinskih preparata, insekticida i sl. Freoni se koriste i u industriji
namještaja kao sredstvo za pjenjenje pri proizvodnji pjenastih guma te industriji fleksibilnih i krutih
poliuretanskih pjena za termoizolaciju, proizvodnji plastičnih masa, sredstvima za čišćenje i odmašćivanje u
elektroindustriji i u domaćinstvima, kao otapala u hladnjacima i ledenicama, hladnjačama i drugim rashladnim
sustavima, te klima uređajima i toplinskim pumpama.
PRIMJENA HALONA U GAŠENJU
Bez obzira na gore spomenuto, haloni još neko vrijeme ostaju sredstvo za gašenje manjih početnih požara
razreda B i C. Osim što su haloni vrlo djelotvorno sredstvo za gašenje početnih požara (2-3 puta uspješnije od
ugljičnog dioksida i praha), ne ostavljaju nikakve tragove, stoga nalaze primjenu u zaštiti skupih elektroničkih
uređaja, vojne tehnike, zrakoplova, arhiva, muzeja i sl.
Veliki broj nadzemnih spremnika goriva s plivajućim krovom već se zaštićuje automatskim stabilnim
postrojenjima s halonom, a dosad se isključivo rabila zračna pjena kao sredstvo za gašenje. Njihova primjena
obuhvaća petrokemijsku industriju, destilacijske kolone, turbine, laboratorije i dr.

6. ZAMJENSKA SREDSTVA ZA HALONE

1. FM-200 (heptafluorpropan) – siguran za ljude koji bi se zatekli u prostoru u trenutku automatskog
gašenja, bezbojan i bez mirisa, bez opasnosti od povećanja tlaka u prostoru, nije električki vodljiv što
izvrsno odgovara za zaštitu elektronike i elektroopreme i gasi požar vrlo brzo, unutar 10 sekundi od
trenutka aktiviranja;
2. HCFC Blend A (NAF S III) – smjesa fluorom i klorom halogeniranih (fluoriranih i kloriranih)
ugljikovodika; fizikalna i protupožarna svojstva vrlo slična halonu, pa se može ubaciti i u postojeće
instalacije halona kao „drop-in sredstvo“;
3. HCF-125 (NAF-125) – fluorirani ugljikovodik (pentafluoroetan); zamjensko sredstvo za halon 1301;
pokazuje učinkovitost gašenja požara u koncentracijama od 7,6 vol.%, dok je njegov utjecaj na oštećenje
ozonskog omotača ravan nuli;
4. NOVEC (3M Novec 1230) – po osobinama sličan halonima; ubraja se u tzv. „zelena plinska sredstva“ jer ne
djeluje na ozon, ne pridonosi globalnom zagrijavanju, a vijek raspada u atmosferi je nekoliko dana. Kad se
upotrebljava u stabilnim instalacijama, u spremnicima je pod tlakom dušika od 24,8 bar-a kao sredstvo za
izbacivanje. U tekućoj fazi, no na atmosferskom tlaku vrlo brzo prelazi u plinovitu fazu. Osjetljiv je na UV
zrake, pa ga se čuva zaštićenog od sunčevog zračenja. Potrebna koncentracija za gašenje je 5,3 vol.%;
5. INERTNI PLINOVI – to su pretežno smjese argona i dušika ili je čisti argon. S ekološkog stajališta, to su
čisti plinovi, koji moraju u spremnicima biti stlačeni pod visokim tlakovima od 200 bar-a i više; najviše se
koristi INERGEN (smjesa inertnih plinova: 52% dušika, 40% argona i 8% ugljičnog dioksida).

7. POSEBNI OBLICI GAŠENJA

a) gašenje požara lakih metala – alkalni metali, kalij i natrij, magnezij i aluminij sa svojim
legurama; PIJESAK, KAMEN i SODA IZ KOJE JE OTKLONJENA VODA, PLEMENITI PLINOVI
(helij, argon, kripton), PARAFINSKO ULJE, POSEBNO ULJE ŽIVOTINJSKOG I BILJNOG
PODRIJETLA;
b) gašenje požara celuloida – VELIKE KOLIČINE VODE;
c) gašenje požara ugljene prašine i čađe – FINO RASPRŠENA (magla) VODA ili „MOKRA VODA“;
d) gašenje požara fosfora – posebna sredstva kao što su SMJESA MINERALNOG PRAHA i
VODENOG STAKLA, GRAFIT, ŽELJEZNI SULFAT U OBLIKU PRAHA ILI OTOPINE;
e) gašenje požara gume – VELIKE KOLIČINE VODE I PRAHA;
f) gašenje požara kalcijeva karbida – ako se gasi vodom nastaje ACETILEN koji je je zapaljiv i
eksplozivan – PRAH, UGLJIČNI DIOKSID;
g) gašenje požara tekstila – PRAH, VODA, UGLJIČNI DIOKSID.