Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

strane.ba

Milan Kundera: Negdje iza

23–29 minutes

Pjesnici ne izmišljaju pjesme

Pjesma je negdje iza

Već je veoma dugo tamo

Pjesnik je samo otkriva.

Jan Skacel

Moj prijatelj Josef Škvorecky pripovijeda u jednoj od svojih knjiga istinit događaj:

Neki praški inženjer pozvan je na stručni skup u London. Odlazi tamo, sudjeluje u raspravi i vraća se u Prag. Nekoliko sati
nakon povratka, u uredu uzima u ruke Rude Pravo – službeni dnevni list Partije – i u njemu čita: Neki češki inženjer,
sudionik skupa u Londonu, nakon što je pred zapadnim tiskom oklevetao svoju socijalističku domovinu, odlučio je ostati na
Zapadu.

Spoj ilegalne emigracije i takve izjave nije sitnica. To donosi dvadesetak godina zatvora. Naš inženjer ne može vjerovati
vlastitim očima. No, nema dvojbe da članak govori o njemu. Ušavši u ured, njegova tajnica se prestraši kada ga vidi: Bože,
reče, pa vi ste se već vratili! To vam nije pametno; jeste li pročitali što o vama piše?

Inženjer u očima svoje tajnice vidi strah. Što mu je činiti? Pojuri u uredništvo Rude Prava. Tamo pronađe odgovornog
urednika. Ovaj se ispričava, uistinu, cijela stvar vrlo je neugodna, no on, urednik, nema nikakve veze s tim, tekst je dobio
ravno iz Ministarstva unutrašnjih poslova.

Inženjer tada pođe u Ministarstvo. Tamo mu kažu: Da, svakako, riječ je o pogrešci, no oni tamo u Ministarstvu nemaju
nikakve veze s tim, dobili su izvješće o inženjeru od svoje tajne službe u londonskom veleposlanstvu. Inženjer traži
opovrgavanje. Kažu mu: Ne, to ne dolazi u obzir, no uvjeravaju ga da mu se ništa ne može dogoditi, da može biti miran.

Ali, inženjer nije miran. Naprotiv, brzo uviđa da ga najednom strogo nadziru, da mu prisluškuju telefon i da ga na ulici
slijede. Ne može više spavati, ima noćne more sve do dana kada, ne mogavši više izdržati taj pritisak, riskirajući glavu,
ilegalno napušta zemlju. Tako uistinu postaje emigrant.

Priču koju sam upravo ispripovijedao jedna je od onih koje bismo bez oklijevanja nazvali kafkijanskim. Taj izraz, preuzet iz
umjetničkog djela, određen samo slikama jednog pisca, pojavljuje se kao zajednički nazivnik situacija (koliko književnih,
toliko i stvarnih) koje nijedna druga riječ ne može obuhvatiti i za koje ni politologija, ni sociologija ne pružaju ključ.

Ali, što zapravo znači izraz kafkijanski?

Pokušajmo opisati nekoliko njegovih aspekata:

Prvo:

Inženjer je suočen s vlašću koja ima karakter beskonačnog labirinta. Nikada neće stići do kraja njegovih beskrajnih hodnika
i neće uspjeti pronaći onog koji je načinio kobnu presudu. Dakle, u istoj je situaciji kao Josef K. pred Sudom ili zemljomjer K.
pred Dvorcem. Svi su oni u svijetu koji je golem labirint institucija iz kojeg ne mogu pobjeći i koji ne mogu razumjeti.

Prije Kafke romanopisci se često znali raskrinkavati institucije kao poprišta sukoba različitih osobnih ili društvenih interesa.
U Kafke, institucija je mehanizam koji se pokorava vlastitim zakonima za koje se više ne zna tko ih je i kada donio, koji
nemaju veze s ljudskim interesima, i koji stoga nisu razumljivi.

Drugo:

U petom poglavlju Dvorca, općinski načelnik detaljno iznosi K.-u dugu povijest njegova dosjea. Ukratko, prije desetak godina
u općinu iz zamka stiže prijedlog da se zaposli neki zemljomjer. Načelnik napiše negativan odgovor (nikome ne treba
zemljomjer), ali odgovor završi u krivom uredu te, tako i nakon istančane igre dugogodišnjih birokratskih nesporazuma,
jednog dana, neočekivano, K. uistinu dobije poziv za posao, i to upravo u trenutku kada se svi uredi, koji se time bave,
počinju rješavati u međuvremenu zastarjelog prijedloga. Nakon dugog putovanja, dakle K. stiže greškom u selo. Više od toga:
budući da za njega nijedan drugi svijet osim tog Dvorca i njegova sela nije moguć, cjelokupno je njegovo postojanje zapravo
greška.

1 of 6 12/1/2022, 8:31 AM
Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

U kafkijanskome svijetu dosje nalikuje Platonovoj ideji. On predstavlja pravu stvarnost, dok je čovjekovo tjelesno postojanje
tek sjena projicirana na zaslonu iluzija. Doista, i zemljomjer K. i praški inženjer samo su sjene vlastitih dosjea, a zapravo su i
mnogo manje od toga: oni su greške u dosjeu, odnosno sjene koje čak nemaju ni pravo na postojanje kao sjene.

No, ukoliko je čovjekov život samo sjena, a prava se stvarnost nalazi negdje drugdje, u području nedosežnog, neljudskog i
nadljudskog, odmah ulazimo u područje teologije. I zaista, prvi su Kafkini tumači objašnjavali njegove romane kao religiozne
parabole.

To mi se tumačenje čini netočnim (jer vidi alegoriju tamo gdje Kafka upućuje na konkretne situacije čovjekova života), ali
ipak razotkrivajućim: gdje god se vlast obogotvoruje, ona automatski proizvodi vlastitu teologiju; gdje god se ponaša poput
Boga, izaziva pobožne osjećaje; u tom slučaju, svijet se može opisati teološkim rječnikom.

Kafka nije pisao religiozne alegorije, no kafkijansko (i u stvarnosti i u mašti) nerazdvojno je od teološkog (ili bolje rečeno
pseudo-teološkog) aspekta.

Treće:

Raskoljnikov ne može podnijeti teret svoje krivnje i, ne bi li pronašao mir, dobrovoljno prihvaća kaznu. To je dobro poznata
situacija kada prijestup traži kaznu.

U Kafke logika je obrnuta. Kažnjena osoba ne zna razlog zbog kojeg je kažnjena. Besmisao kazne toliko je nepodnošljiv da
okrivljenik, ne bi li pronašao mir, želi naći opravdanje za svoju nevolju: kazna traži prijestup.

Praški inženjer kažnjen je strogim policijskim nadzorom. Ta kazna traži zločin koji nije počinjen, te inženjer optužen za
emigraciju naposljetku uistinu i emigrira. Kazna je napokon našla svoj prijestup.

Ne znajući zašto je optužen, u Sedmom poglavlju Procesa K. odlučuje preispitati cijeli svoj život, ukupnu prošlost do
“najmanje pojedinosti“. Stroj samookrivljavanja je pokrenut. Okrivljeni traži svoj prijestup.

Jednog dana Amalija primi bestidno pismo od nekog službenika iz Dvorca. Pokida ga, uvrijeđena. Dvorac čak nema potrebu
osuditi Amalijino smiono ponašanje. Strah (isti koji inženjer ugledao u očima svoje tajnice) sam djeluje. Bez ikakve
zapovijedi, bez ikakvog vidljivog znaka iz Dvorca, svi izbjegavaju Amalijinu obitelj kao da je kužna.

Amalijin otac želi obraniti svoju obitelj. No, nailazi na poteškoću: ne samo da ne može pronaći onoga ko je izrekao presudu,
nego ni sama presuda ne postoji! Da bi mogao uložiti žalbu, zatražiti pomilovanje, prvo treba biti okrivljen! Otac preklinje
Dvorac da proglasi zločin njegove kćeri. U najmanju se ruku može reći da kazna traži prijestup. U tom pseudo-teološkom
svijetu, kažnjeni preklinje da mu priznaju krivnju!

Često se događa da današnji Pražanin, pavši u nemilost, ne može naći nikakvo zaposlenje. Uzalud traži neku potvrdu koja
utvrđuje kako je nešto skrivio i da mu je zabranjeno zapošljavanje. Osuda se ne može naći. A kako je u Pragu rad obaveza
propisana zakonom, na kraju ga optuže za parazitizam; to znači da je kriv što ne radi. Kazna pronalazi svoj prijestup.

Četvrto:

Priča praškog inženjera ima obilježje smiješne priče, šale; ona izaziva smijeh.

Dva gospodina, posve obična (nisu „inspektori“ kako ih se naziva u francuskom prijevodu), iznenade jednog jutra Josefa K. u
postelji, objave mu da je uhićen i pojedu mu doručak. K. disciplinirani činovnik, umjesto da ih otjera iz stana, nadugo se
brani pred njima, i to u noćnoj košulji. Kada je Kafka pred svojim prijateljima pročitao prvo poglavlje Procesa, svi su se
smijali, uključujući i autora. S pravom su se smijali: komično je nerazdvojno od same biti kafkijanskog.

No, spoznaja da je njegova priča komična nije inženjeru neka utjeha. Ulovljen u šalu vlastita života poput ribe u akvariju; ne
smatra to smiješnim. Naime, šala je smiješna samo onima koji su ispred akvarija; kafkijansko nas, naprotiv, vodi unutra, u
samu utrobu šale, u grozotu komičnog.

U kafkijanskom svijetu komično nije kontrapunkt tragičnom (tragikomičnost) kao što je slučaj u Shakespearea; ono nije
tamo da lakoćom tona učini tragično podnošljivim; ono nije pratnja tragičnom, ne, ono ga uništava dok je još u zametku,
lišavajući tako žrtve jedine utjehe kojoj se još mogu nadati: one što se nalazi u veličini (istinskoj ili pretpostavljenoj)
tragedije. Inženjer je izgubio domovinu, a svi se tome smiju.

U modernoj povijesti postoje razdoblja kada život nalikuje Kafkinim romanima.

Dok sam još živio u Pragu često sam čuo kako se sekretarijat Partije (ružna i prilično moderna zgrada) naziva riječju
„zamak“. Koliko sam puta čuo da drugog čovjeka Partije (stanovitog druga Hendrycha) nazivaju Klamm (što je utoliko
zanimljivije jer na češkom „klam“ znači „trik“ ili „prijevara“).

Pjesnik N., velika komunistička ličnost, zatvoren je pedesetih godina, nakon staljinističkog procesa. U ćeliji je napisao zbirku
pjesama u kojoj izjavljuje vjernost komunizmu uprkos svim strahotama koje je proživio. Nije to iz kukavičluka. Pjesnik je u
svojoj vjernosti (vjernosti krvnicima) vidio znak svoje vrline, svoje pravovjernosti. Pražani koji su poznavali njegovu zbirku
nazvali su je uz blagu ironiju: Zahvalnost Josefa K.

2 of 6 12/1/2022, 8:31 AM
Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

Slike, situacije, pa čak i određene rečenice izu Kafkinih romana, bili su dio praškoga života.

Ovime bismo došli u napast zaključiti: Kafkine su slike u Pragu žive, jer su antipacija totalitarnog društva.

Tu tvrdnju ipak treba ispraviti: kafkijansko nije samo sociološki ili politološki pojam. Kafkine su romane pokušali objasniti
kao kritiku industrijskog društva, eksploatacije, otuđenja, buržoaskog morala, ukratko, kapitalizma. No, u Kafkinu svijetu ne
nalazimo gotovo ništa od onoga što čini kapitalizam: ni novac i njegovu moć, ni trgovinu, ni vlasništvo i vlasnike, ni klasnu
borbu.

Kafkijansko ne odgovara definiciji totalitarizma. U Kafkinim romanima nema partije, ni ideologije i njezina žargona, ni
politike, ni policije, ni vojske.

Čini se, dakle, da kafkijansko prije predstavlja elementarnu mogućnost čovjeka i njegova svijeta, mogućnost koja nije
povijesno određena, i koja čovjeka, manje-više, vječno prati.

No, ta ispravka nije odgovorila na pitanje: Kako je moguće da se u Pragu Kafkini romani stapaju sa stvarnim životom, i kako
je moguće da se ti isti romani u Parizu čitaju kao hermetičan izričaj isključivo autorova subjektivna svijeta? Znači li to da se
mogućnost čovjeka i njegova svijeta koju nazivamo kafkijanskom lakše pretvara u konkretne sudbine u Pragu nego u Parizu?

U modernoj povijesti postoje tendencije koje proizvode kafkijansko u širokim društvenim dimenzijama: rastuća
koncentracija vlasti s težnjom da se obogotvori; birokratizacija društvenih aktivnosti koje sve institucije pretvara u
neizmjerne labirinte, depersonalizacija pojedinca koja iz toga proizlazi.

Totalitarne države su, kao krajnja koncentracija tih tendencija, iznijele na vidjelo blisku vezu što postoji između Kafkinih
romana i stvarnog života. No, na Zapadu tu vezu ne zapažaju, i to ne samo stoga što je društvo zvano demokratsko manje
kafkijansko od današnjeg praškog. To je, čini mi se, i stoga što se ovdje neumoljivo gubi smisao za stvarnost.

Jer je u društvu koje zovemo demokratskim također poznat proces koji depersonalizira i birokratizira; čitav je planet
poprište tog procesa. Kafkini romani njegova su ironična i zamišljena hiperbola; totalitarna država je njegova prozaična i
stvarna hiperbola.

Zbog čega je, međutim, Kafka prvi proniknuo te tendencije koje su se na pozornici povijesti pojavile, u svoj svojoj jasnoći
iokrutnosti, tek nakon njegove smrti?

Ako se ne želimo dati zavaravati mistifikacijama i legendama, nećemo u Franza Kafke naći nijedan važniji trag političkih
interesa. U tom se smislu on razlikovao od svih svojih praških prijatelja, Maxa Broda, Franza Werfela, Egona Erwina Kischa,
kao i od svih avangardi koje su se, tvrdeći da poznaju smisao Povijesti, zadovoljavale prizivanjem lica budućnosti.

Kako je, dakle, moguće da to nije njihove djelo, nego djelo njegova osamljena suputnika, povučenog i usredotočenoga na
vlastiti život i umjetnost, a koju danas prepoznajemo kao društveno-političko proročanstvo, koje je samim tim zabranjeno na
većem djelu planeta?

Razmišljao sam jednom o toj tajni, nakon što sam prisustvovao malom prizoru u kući moje stare prijateljice. Ta je žena
tokom staljinističkih procesa u Pragu 1951. godine bila uhićena i osuđena za zločine koje nije počinila. Stotine komunista
našle su se, uostalom, u to vrijeme, u jednakoj situaciji. Cijeloga su se života poistovjećivali sa svojom Partijom. Kada je ona
odjednom postala njihov tužitelj, pristali su, poput Josefa K., „preispitati svoj protekli život do najmanje pojedinosti“ ne bi li
pronašli skriveni prijestup i naposljetku priznali imaginarne zločine. Moja je prijateljica uspjela spasiti glavu, jer je,
zahvaljujući iznimnoj hrabrosti, odbila tražiti svoj grijeh, kao što su to činili njezini drugovi, kao što je to činio pjesnik N.
Odbivši pomagati svojim krvnicima postala je beskorisna za završnu predstavu procesa. Tako je, umjesto da bude obješena,
samo osuđena na doživotni zatvor. Nakon petnaest godina posve je rehabilitirana i puštena na slobodu.

Tu su ženu uhitili kad joj je dijete imalo godinu dana. Izašavši iz zatvora zatekla je šesnaestogodišnjeg sina, i bila je sretna što
s njim može dijeliti skromnu samoću. Posve je razumljivo da se strastveno vezala za njega. Sin joj je imao dvadeset i šest
godina kad sam ih jednom došao posjetiti. Uvrijeđena, ljutita, majka je plakala. Razlog njezinu plaču bio je posve nevažan:
sin je ujutro ustao prekasno, ili nešto slično. Rekao sam majci: “Čemu se živcirati zbog takve sitnice? Vrijedi li to plača?
Pretjeruješ!“

Umjesto majke odgovorio je sin: “Ne, moja majka ne pretjeruje. Ona je krasna i hrabra žena. Znala se oduprijeti kada su se
svi slomili. Želi da postanem častan čovjek. Istina, ustao sam prekasno, no ona što mi prigovora majka nešto je mnogo
dublje. To je moje ponašanje. Moje sebično ponašanje. Želim postati onakvim kakva me majka želi. I to joj pred tobom
obećavam”.

Ono što Partija nikad nije uspjela učiniti s majkom, majka je uspjela sa sinom. Prisilila ga je da se poistovjeti sa besmislenom
optužbom,“da traži svoj prijestup“, da javno prizna. Promatrao sam, preneražen, taj prizor staljinističkoga mini-procesa i
odmah shvatio da su psihološki mehanizmi koji djeluju unutar velikih povijesnih događaja (naizgled nevjerovatni i
nečovječni) oni isti koji vladaju intimnim situacijama (posve banalnim i vrlo ljudskim).

3 of 6 12/1/2022, 8:31 AM
Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

Čuveno pismo koje je Kafka napisao ocu i nikada mu ga nije poslao dobro pokazuje da je Kafka iz obitelji, iz odnosa djeteta i
obogotvorene vlasti roditelja, naučio tehniku okrivljavanja koja je postala jedna od važnih tema njegovih romana. U Osudi,
kratkoj priči, bliskoj autorovom obiteljskom iskustvu, otac optužuje sina i naređuje mu da se utopi. Sin prihvaća svoju
fiktivnu krivnju i odlazi se baciti u rijeku jednako pokorno kao što će se poslije njegov nasljednik Josef K., kojega okrivljuje
neka tajanstvena organizacija, prepustiti klanju. Sličnost između dviju optužbi, dvaju samookrivljavanja i dvaju smaknuća
pokazuje kontinuitet koji u Kafkinom djelu povezuje intimni obiteljski „totalitarizam“ s totalitarizmom velikih društvenih
vizija.

Totalitarno društvo, posebno u svojim ekstremnim verzijama, nastoji dokinuti granicu između javnog i privatnog; vlast, koja
postaje sve mutnija, zahtjeva da život građana bude što transparentniji. Taj ideal života bez tajne odgovara idealu primjerne
obitelji: građanin nema pravo ništa kriti pred Partijom ili državom, kao što ni dijete nema pravo na tajnu pred ocem ili
majkom. Totalitarna društva u svojoj propagandi pokazuju idiličan smiješak: žele se doimati poput „jedne velike obitelji“.

Često se kaže da Kafkini romani izražavaju strastvenu želju za zajednicom i društvenim kontaktom; čini se da iskorijenjeno
biće kao, što je K., ima jedan jedini cilj: prevladati prokletstvo vlastite samoće. No, to nije samo klišej, reduciranje
tumačenja, nego i besmislica.

Zemljomjer K. uopće nije u potrazi za ljudima i njihovom toplinom, on ne želi postati „čovjekom među ljudima“ poput
Sartreova Oresta. On ne želi da ga prihvati zajednica nego institucija. Da bi to ostvario, mora skupo platiti: mora se odreći
samoće. I eto njegova pakla: nikada nije sam, dva pomoćnika poslana iz Dvorca slijede ga u stopu. Prisustvuju njegovu
ljubavnom činu s Friedom, sjedeći na šanku iznad ljubavnika i od tog trenutka više ne napuštaju njegovu postelju.

Kafkina opsesija, dakle, nije prokletstvo samoće, nego oskvrnuta samoća!

Karla Rossmanna neprekidno svi šikaniraju; prodali su mu odjeću; oduzeli su mu jedinu fotografiju njegovih roditelja; u
spavaonici, pored njegove postelje, mladići boksaju i povremeno padaju na njega; Robinson i Delamarche, dva mangupa,
prisiljavaju ga da živi s njima u zajedničkom kućanstvu, tako da mu uzdasi debele Brunelde odzvanjaju u snu.

Upravo kršenjem privatnosti započinje priča Josefa K.: dva nepoznata gospodina dolaze ga uhititi dok je u postelji. Otada
više neće biti sam: sud će ga pratiti, promatrati, govoriti mu: njegov će privatni život postupno nestati, progutat će ga
tajanstvena organizacija što ga progoni.

Lirske duše koje vole propovijedati ukidanje tajne i transparentnost privatnog života ne shvaćaju u kakav se proces upuštaju.
Početak totalitarizma nalikuje početku Procesa: doći će vas iznenaditi u postelji. Doći će kao što su to rado činili vaš otac i
majka.
Često se pitamo nisu li Kafkini romani projekcija autorovih najosobnijih i najprivatnijih sukoba, ili pak opis objektivnog
„društvenog stroja“.

Kafkijansko se ne ograničava niti na područje privatnosti, niti na područje javnog; ono ih oba obuhvaća. Javno je ogledalo
privatnog, privatno odražava javno.

Govoreći o mikrodruštvenim navikama koje stvaraju kafkijansko, nisam mislio samo na obitelj, nego na organizaciju u kojoj
je Kafka proveo svoju zrelost: ured.

Često se Kafkini junaci tumače kao alegorijska projekcija intelektualca, no Gregor Samsa ni po čemu nije intelektualac.
Probudivši se preobražen u žohara, brine ga samo jedno: kako, u tom novom stanju, stići će na vrijeme na posao? U glavi su
mu jedino poslušnost i disciplina na koje ga je naviklo njegovo zanimanje: on je službenik, činovnik, kao i svi Kafkini likovi;
ali ne činovnik zamišljen kao sociološki tip (kakav bi bio u Zole), nego kao jedna od čovjekovih mogućnosti, kao elementarni
način bivanja.

U birokratskom svijetu činovnika, kao prvo nema inicijative, invencije, slobodnog djelovanja; postoje samo naredbe i
pravila; to je svijet poslušnosti.

Drugo: činovnik obavlja mali dio velikog administrativnog posla, čija mu svrha i obzor nisu poznati: to je svijet u kojem je
činjenje postalo mehaničko i u kojem ljudi ne poznaju smisao onoga što čine.

Treće: činovnik ima posla isključivo s bezimenim ljudima i dosjeima: to je svijet apstraktnog.

Smjestiti roman u taj svijet poslušnosti, mehanike i apstrakcije, u kojemu je jedina čovjekova pustolovina ići od jednog do
drugog ureda, nešto je posve suprotno samoj biti epsko pjesništva. Otuda pitanje: kako je Kafka uspio pretvoriti tu sivu i
nepoetičnu stvar u zadivljujuće romane?

Odgovor možemo naći u jednom pismu koje je napisao Mileni: “Ured nije glupa ustanova; prije pripada fantastičnom nego
glupom“. U ovoj se rečenici krije jedna od najvećih Kafkinih tajni. Vidio je ono što niko nije vidio: ne samo golemu važnost
birokratskog fenomena za čovjeka, za njegovu sudbinu i budućnost, nego (što je još začudnije) poetski potencijal sadržan u
sablasnoj naravi ureda.

No, što znači: ured pripada fantastičnom?

4 of 6 12/1/2022, 8:31 AM
Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

Praški bi to inženjer razumio: pogreška u njegovu dosjeu gurnula ga je u London; tako je lutao Pragom, poput prave sablasti,
u potrazi za izgubljenim tijelom, dok su uredi koje je posjećivao bili nalik neizmjernom labirintu iz neke nepoznate
mitologije.

Zahvaljujući tome što je uočio fantastično u birokratskom svijetu, Kafka je uspio ono što je prije njega bilo nezamislivo:
pretvoriti krajnje nepoetsku temu, onu o visokobirokratiziranom društvu, u sjajnu poeziju romana; pretvorivši posve običnu
priču, onu o čovjeku koju ne može dobiti obećano radno mjesto (što je zapravo priča Dvorca) u mit, epopeju, do tada
neviđenu ljepotu.

Proširivši birokratsko okružje do gorostasnih razmjera svijeta, Kafka je stigao, ni ne sluteći, do slike koja nas opčinjava
sličnošću s društvom što ga nikada nije upoznao, a to je današnje praško društvo.

Doista, totalitarna zemlja zapravo je jedna golema administracija: budući da je sav rad u njoj podržavljen, ljudi svih
zanimanja postali su službenici. Radnik više nije radnik, sudac više nije sudac, trgovac više nije trgovac, župnik više nije
župnik, svi su državni službenici. „Ja pripadam Sudu“, kaže u katedrali svećenik Josefu K. Kod Kafke su i odvjetnici u službi
Suda. Današnji se Pražanin tome ne čudi. Ne bi dobio bolju odbranu od one K.-ove. Ni njegovi odvjetnici više nisu u službi
optuženih, nego u službi suda.

U ciklusu od sto katrena koji gotovo djetinjom jednostavnošću istražuju ono najozbiljnije i najsloženije, veliki češki pjesnik
kaže:

Pjesnici ne izmišljaju pjesme

Pjesma je negdje iza
Već je veoma dugo tamo
Pjesnik je samo otkriva.

Pisati, dakle, za pjesnika znači srušiti zid iza kojeg je nešto nepromjenjivo („pjesma“) skriveno u tami. Stoga nam se
(zahvaljujući tom začudnom i iznenadnom otkrivanju) „pjesma“ najprije predočava u vidu bljeska.

Prvi put sam pročitao Dvorac u dobi od četrnaest godina, i nikada me više ta knjiga neće tako oduševiti, iako mi je tada
golema spoznaja sadržana u njoj (sav stvarni doseg kafkijanstva) bila nerazumljiva: bio sam zabljesnut.

Poslije mi se vid privikao na svjetlo „pjesme“ i počeo sam u onome što me zabljesnulo promatrati vlastito iskustvo; ipak,
svjetlo je i dalje bilo tamo.

Nepromjenjiva nas pjesma kaže Jan Skacel, čeka „već veoma veoma dugo“. No, nije li, u svijetu stalnih promjena,
nepromjenjivost samo privid?

Ne. Svaka je situacija svojstvena čovjeku i može sadržavati jedino ono što je u njemu; može se, dakle, zamisliti da postoji
(ona i sva njezina metafizika) „već veoma veoma dugo“ kao čovjekova mogućnost.

Ali, što, u tom slučaju, pjesniku predstavlja Povijest (ne-postojanost)?

U očima pjesnika, Povijest je, začudo, u vrlo sličnom položaju kao što je njegov: povijest ne izmišlja, ona otkriva. Kroz nove
situacije otkriva što je čovjek, što je“ već veoma veoma dugo“ u njemu, koje su mu mogućnosti.

Ako je „pjesma“ već tamo, bilo bi nelogično pjesniku pripisati sposobnost predviđanja; ne, on „samo otkriva“ čovjekovu
mogućnost (tu „pjesmu“ koja je tamo“ već veoma veoma dugo“) koju će Povijest također jednog dana otkriti.

Kafka nije proricao. On je samo vidio ono što je „iza“. Nije znao da je njegovo viđenje istodobno i predviđanje. Nije
namjeravao raskrinkati društveni sustav. Rasvijetlio je mehanizme koje je poznavao iz osobnog mikrodruštvenog konteksta,
ne sluteći da će ih kasniji razvoj Povijesti dovesti na veliku pozornicu.

Hipnotičko oko vlasti, očajničko traganje za vlastitim prijestupom, isključenje i strah od isključenja, osuđenost na
konformizam, sablasna narav stvarnosti i čarobna stvarnost dosjea, stalno kršenje društvenog života itd. – svi ti pokusi što ih
je Povijest obavljala na ljudima u svojim golemim epruvetama, Kafka ih je obavio (nekoliko godina ranije) u svojim
romanima.

Susret zbiljskog svijeta totalitarnih država i Kafkine „pjesme“ uvijek će imati nečega tajanstvenog, i uvijek će svjedočiti da je
pjesnički čin u svojoj biti nepredvidljiv; i paradoksalan: golem društveni, politički, „proročki“ domet Kafkinih romana nalazi
se upravo u njegovoj „ne-angažiranosti“ odnosno njihovoj potpunoj samostalnosti u odnosu na sve političke programe,
ideološke koncepte, futurološke prognoze.

Doista, ako se pjesnik umjesto da traži „pjesmu“ skrivenu „negdje iza“, „angažira“ u službi unaprijed poznate istine (koja se
sama nudi i koja je „tu ispred“), onda on odustaje od same svrhe pjesme. I malo je važno naziva li se ta unaprijed smišljena
istina revolucijom ili disidenstvom, kršćanskom vjerom ili ateizmom, i je li više ili manje pravedna; pjesnik u službi neke
drugačije istine od one koju valja otkriti (koja je bljesak) lažni je pjesnik.

Ako toliko gorljivo držim do Kafkina naslijeđa, branim li ga kao svoje osobno naslijeđe, nije to stoga što smatram korisnim

5 of 6 12/1/2022, 8:31 AM
Milan Kundera: Negdje iza | Strane about:reader?url=https%3A%2F%2Fstrane.ba%2Fmilan-kunder...

oponašati ono što je nemoguće oponašati (i ponovo otkrivati kafkijansko), nego zbog tog sjajnog primjera korijenite
samostalnosti romana (poezije koja je roman). Zahvaljujući njoj, Franz Kafka kazao je o našoj ljudskoj sudbini (kakvom se
otkriva u našem stoljeću) ono što nam nijedno sociološko ili politološko razmišljanje neće moći kazati.

6 of 6 12/1/2022, 8:31 AM