Professional Documents
Culture Documents
PRESUDA
PRESUDU
Optuženi:
1. NASER ORIĆ, sin … i majke …, rođen ... godine u mjestu G.P., opština S., sa
trenutnom adresom u S. …, po nacionalnosti …, državljanin …, penzioner,
razveden, otac troje djece, služio JNA, odlikovan zlatnim ljiljanom, brigadir
Armije BiH, srednjeg imovnog stanja, JMBG: …
2. SABAHUDIN MUHIĆ zvani …, sin … i majke …, rođen .... godine u mjestu V.,
opština B., nastanjen na adresi … T., oženjen, otac dvoje punoljetne djece,
penzioner, po nacionalnosti …, državljanin…, služio JNA, …, srednjeg imovnog
stanja, JMBG: …
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE
Da su:
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Vojske
Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao pripadnici Oružanih snaga
TO Srebrenice Armije R BiH i to Naser Orić kao Komadant Štaba Teritorijalne Odbrane
Srebrenica i komadant Štaba oružanih snaga TO Subregije Srebrenica i Sabahudin Muhić
zvani „Mrčo“ kao pripadnik Oružanih snaga TO Srebrenice, u vremenskom periodu od
maja do decembra 1992. godine, na području opština Srebrenica i Bratunac postupali
suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3. stav.1,
tačka a) i c) III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od
12.08.1949.godine, tako što su:
Naser Orić
Čime bi Naser Orić radnjom opisanom u tački 1. dispozitiva optužnice počinio krivično
djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika propisano odredbom člana 144. KZ SFRJ, a
Naser Orić i Sabahudin Muhić radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. dispozitiva optužnice
počinili krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ u vezi
sa članom 22. KZ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
II
Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH optuženi se oslobađaju dužnosti nadoknade
troškova krivičnog postupka.
III
O b r a z l o ž e nj e
B. DOKAZNI POSTUPAK
3. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su: svjedok pod
pseudonimom „O1“, Milomir Lazarević, Vidoje Ilić, Milan Jeremić, Branislav Stanojević,
Radivoje Ostojić, Jelica Ilić, Asim Mehić, Radmila Nikolić, Stojanka Savić, Vesna Ivanović,
Mustafić Ibran i Branislav Milošević te vještaci Rifat Kešetović, Zoran Stanković, Alma
Bravo-Mehmedbašić i Danilo Mihajlović.
7. Pa su tako kao svjedoci odbrane optuženih saslušani svjedoci: „O2“, „O3“, Sabit
Halilović, Mehmed Efendić, Suljo Čakanović, Zulfo Salihović, Mirsad Mustafić, Suljo
Hasanović, Salko Tursunović, Izet Ibrić, Fadil Salihović, Sabahudin Tutundžić, Fikret
Mustafić, Alija Muškić, Džemail Bećirević, Jasmin Sinanović i Omer Delić.
14. Na kraju izlaganja, tužilac predlaže da Sud optužene Nasera Orića i Sabahudina
Muhića oglasi krivim za počinjene krivično pravnih radnji koje su im predmetnom
optužnicom stavljene na teret, te istima izrekne sankciju u skladu sa Zakonom.
15. Odbrana optuženog se u svom završnom izlaganju prije svega osvrnula na svojstvo
optuženog, ističući da, suprotno navodima Tužilaštva, nijedan svjedok nije saslušan na te
okolnosti, niti je tužilac u vezi s tim u spis uveo materijalne dokaze, posebno naglašavajući
da su materijalni dokazi Tužilaštva od T13 do T18 irelevantni za period optuženja, a da
se ostali materijalni dokazi Tužilaštva ne mogu dovesti u vezu sa činjeničnim opisom
optužnice.
22. Kada je u pitanju svjedok optužbe Ibran Mustafić, odbrana je istakla da je isti u
dugogodišnjoj zavadi sa optuženim Naserom Orićem, a što svjedok ni sam nije sporio
tokom glavnog pretresa i što je potkrijepljeno materijalnom dokumentacijom odbrana O33-
O36. Naime, braniteljica ističe da iz dokaza O35 proizilazi da je Mustafić optuženog Orić
Nasera u toku rata lažno prijavljivao, a o čemu su nadležni policijski organi sastavljali
službene zabilješke i što je na glavnom pretresu potvrdio i svjedok odbrane Mehmed
Efendić. Pored toga, odbrana nalazi da iskaz svjedoka Ibrana Mustafića, na bilo koji način
ne potkrijepljuje navode optužnice, kako to tužilac pogrešno tvrdi, niti se podudara sa bilo
kojim drugim dokazom u spisu. Pritom, odbrana posebno naglašava da je netačan navod
ovog svjedoka da mu je u novembru mjesecu 1992. godine njegov rođak Mirsad Mustafić
u Tuzli pokazao papir na kojem su bila navodno napisana imena srpskih zarobljenika iz
Zalazja, između ostalog i sudija Slobodan Ilić, a koji su likvidirani, , obzirom da je svjedok
Mirsad Mustafić na glavnom pretresu negirao da je Ibranu Mustafiću ikada pokazao takav
papir.
23. Takođe, odbrana je istakla da ni preostali svjedoci optužbe nisi potvrdili navode iz
tačke 1. predmetne optužnice.
10
28. Odbrana se nadalje osvrnula i na iskaz svjedoka Tužilaštva Radmile Nikolić ističući
da je ista konfuzan i nekredibilan svjedok, te da je mijenjala svoje iskaze, ne samo u istrazi
već i na glavnom pretresu, te je potom braniteljica pristupila analizi iskaza svjedoka
odbrane na okolnosti stradanja Milutina Miloševića.
30. Imajući u vidu da se kao i prethodne dvije tačke optužnice, i tačka 3. isključivo
temelji na iskazu svjedoka O1, odbrana se osvrnula ne nelogičnosti njegovog iskaza sa
glavnog pretesa, a vezano vojnu akciju na Kunjerac i stradanje oštećenog Mitra Savića.
Prije svega, odbrana je istakla da iz uložene materijalne dokumentacije, nesporno proizlazi
da ovaj svjedok nije ni učestvovao u akciji na Kunjerac imajući u vidu vrijeme akcije (O9 –
11
31. Nadalje, braniteljica Nasera Orića ističe da su direktni učesnici akcije u mjestu
Kunjerac, najbolje opisali kako je došlo do stradanja Mitra Savića, obzirom da su istog
lično vidjeli nakon njegove pogibije, a što je apsolutno potvrđeno i iskazom njegove
supruge, svjedokinje Tužilaštva Stojanke Savić.
32. Odbrana se potom osvrnula na iskaz navedene svjedokinje, koja nije potvrdila
navode svjedoka O1 te koja je izjavila da je njen suprug 13.12.1992. godine otišao na liniju
na Kunjerac gdje je po njenim saznanjima poginuo u napadu koji se desio 14.12.1992.
godine (transkript od 07.06.2016. godine. str. 5). Svjedokinja je od saboraca njenog
supruga dobila direktna saznanja o njegovoj pogibiji i koja je to opisala na sljedeći način
(str. 6 transkripta): „ I ovaj prijatelj njegov drug on je reko Mitre uzmi mitraljez, pucaj, pošto
je Mitar bio bez čizama. On mu je reko obuj, ja ću obut čizme, ti pucaj. On nije uspio ni da
ustane. Samo je pogledo tuj. Jeste uzo kaže mitraljez i dobio je metak u tuj i nije ni im ...
kad su ga dovezli nije imo taj brk, taj deo gdje je upucan, vjerovatno. I reko mi je da je osto
na mjestu mrtav.“ Odbrana ističe da se ovaj iskaz direktno podudara sa iskazom
Sabahudina Tutundžića koji je opisao povredu u predjelu usta koju je uočio na tijelu Mitra
Savića.
33. Na kraju, odbrana se ukratko osvrnula i na činjenicu gdje se nalazio optuženi Naser
Orić dana 14.12.1992. godine u okviru napada na Bjelovac. Naime, ističe da je nesporno
da je optuženi Orić učestvovao u ovoj akciji, ali da je sporno koju kotu je on kritične prilike
napadao sa svojim borcima, a što je prema stavu odbrane, najbolje objasnio svjedok
Tužilaštva –Ibran Mustafić, koji je izjavio da je dana 14.12.1992. godine, zajedno sa
Naserom Orićem i još nekim osobama iz Srebrenice, krenuo u Zalazje i da se zajedno sa
Orićem tog dana i sutradan nalazio u mjestu Zalazje. Svjedok je opisao da se Naser tog
dana nalazio u rovu i da je dejstvovao prema Sasama i Andrićima, te da je cijeli taj dan bio
zajedno sa Orićem. Navedeno je potvrdio i svjedok odbrane Zulfo Salihović koji je izričito
izjavio da se Orić tog dana nije pomjerao iz Zalazja.
36. Braniteljica nadalje ističe da kod radnji za koje se optuženi Sabahudin Muhić
terete, nedostaje podoban objekat izvršenja krivičnog djela i čak da su sve činjenice iz
tačke 2. optužnice dokazane van razumne sumnje, da bi i dalje radnje optuženog Muhić
Sabahudina predstavljale samo nepodoban pokušaj u smislu člana 27. KZ BiH. Posebno
braniteljica naglašava činjenicu da je svjedok O1 na glavnom pretresu dana 08.03.2016.
godine, na pitanje da li znao da li je Milošević bio živ ili mrtav prije nego što je Muhić
navodno pucao u njega, odgovorio da to ne zna (str. 23 zapisnika). Prema stavu
braniteljice optuženog Muhića, a imajući u vidu iskaz jedinog navodnog očevica ubistva
Milutina Miloševića, ne može se van razumne sumnje utvrditi posljedica navodnih radnji
optuženog Muhića, a što je svakako u uzročno-posljedičnoj vezi sa činjenicom da
nedostaje podoban objekat izvršenja djela. Braniteljica dodaje da u konkretnom slučaju
nema podobnog objekta, slijedom čega nema ni djela.
37. Nadalje, odbrana optuženog Muhića ističe da nema dokaza u pravcu da je Muhić
Sabahudin uopće bio na licu mjesta u Lolićima i da je uopće pucao u tijelo Milutina
Miloševića, nego da to isključivo proizilazi iz iskaza svjedoka O1, a koji nije potvrđen
iskazima drugih svjedoka ili uloženom materijalnom dokumentacijom. Naime, svjedok O1
je izjavio da su Orić i Muhić ispalili rafale u oštećenog, od kojih je oštećeni navodno ostao
„izrešetan, bilo je možda više od 20 metaka u njemu“, a što je suprotno dokazu Tužilaštva
T1, obdukcionom zapisniku Milutina Miloševića od 22.03.1993. godine, gdje je vještak
utvrdio da se sa velikom vjerovatnoćom može tvrditi da je smrt nastupila usljed
iskrvljavanja iz raskidanih krvnih sudova usljed dejstva ručnog vatrenog oružja, za koje se
vještak izjasnio da se radi o pištoljskom projektilu.
38. Prema stavu odbrane, od značaja za obje tačke optužnice za koje se Sabahudin
Muhić tereti je činjenica da je svjedok O1 prilikom unakrsnog ispitivanja, na okolnosti
poznavanja Sabahudina Muhića, tvrdio da se poznaju od ranije, da su rod i tako dalje, dok
je u ranijim izjavama spominjao različita imena ljudi za koje je kasnije rekao da je mislio na
13
39. U pogledu obrazloženja svjedoka O1 zašto u istrazi nije spominjao Orića, niti
Sabahudina Muhića, odnosno da je isti izjavio da ga je bilo strah jer je Orić bio komandant
i slično, braniteljica ističe da je isto obrazloženje potpuno neuvjerljivo.
42. Braniteljica ističe da bi i čak da su sve druge činjenice utvrđene onako kako su
navedene u optužnici, ostala nemogućnost utvrđivanja radnje optuženog Muhića, koja je
za posljedicu, prema optužnici, imala smrt oštećenog, pri tome posebno naglašavajući da
u sudskom spisu ne postoji obdukcioni ili bilo kakav drugi nalaz koji se tiče njegove smrti,
niti u pogledu radnje optuženog Sabahudina Muhića, ne postoji niti jedan drugi dokaz.
14
45. Tužilaštvo BiH je dana 27.08.2015.godine Sudu podnijelo prijedlog broj: T20 0
KTRZ 0005015 07 kojim traži prihvatanje kao utvrđenih određenih činjenica iz prvostepene
presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu Tužilac
protiv Nasera Orića br. IT-03-68-T, presuda od 30.06.2006. godine, zasnivajući svoj
prijedlog na odredbama Zakona o ustupanju predmeta, koji predstavlja kao lex specialis u
odnosu na ZKP BiH, sa ciljem da dokazi iz postupaka koji se vode pred MKSJ mogu biti
korišteni na sudovima u BiH.
15
49. Nakon što je razmotrilo prijedlog Tužilaštva BiH, kao i argumente odbrane u
pismenom izjašnjenju, Vijeće je donijelo odluku da je prijedlog Tužilaštva BiH za
prihvatanje utvrđenih činjenica djelimično osnovan.
53. Uz to, Sud ne obavezuju ranije presude MKSJ iz kojih su uzete utvrđene činjenice i
neće temeljiti svoju presudu isključivo na tim utvrđenim činjenicama. Vijeće će razmatrati
činjenice u svjetlu svih dokaza koje su izvele strane u toku suđenja, čime će se cijeniti svi
dokazi u skladu sa članom 15. ZKP BiH, te će nakon toga donijeti i konačnu odluku o
njihovoj relevantnosti za dati predmet. Tako Sud ne krši presumpciju nevinosti optuženog
po članu 3. stav 1. ZKP BiH i članu 6. stav 2. Evropske konvencije.
54. Konačno, presuda MKSJ iz koje se uzima utvrđena činjenica sadrži jasnu naznaku
dokaza na kojima se takav činjenični zaključak zasniva. Prihvatanje bilo koje činjenice ni
na koji način ne utječe na pravo optuženog da pobija bilo koju prihvaćenu činjenicu
prilikom iznošenja svoje odbrane.
55. Ni član 4. Zakona o ustupanju ni ZKP BiH ne daju smjernice na koji način Vijeće
treba cijeniti takve činjenice. Praksa ovog Suda je da koristi Pravilo 94(B) Pravilnika o
postupku i dokazima MKSJ kao smjernicu1. Pravilo 94(B) predviđa da:
1
Željko Mejakić i dr., X-KR-06/200 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 22.08.2007; Miloš Stupar i
dr. (Kravica), X-KR-05/24 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 03.10.2006; Mirolad Trbić, X-KR-
07/386 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 13.12.2007; Paško Ljubičić, X-KR-06/241 (Sud BiH),
Rješenje o utvrđenim činjenicama, 01.02.2008.
17
56. Rješenja MKSJ tumače ovu odredbu na način da utvrđuju kriterije prije nego što
neka konkretna činjenica može biti razmatrana kao ona o kojoj je “pouzdano presuđeno” u
ranijim presudama MKSJ2.
57. Na osnovu prakse Suda BiH i argumenata strana u postupku, ovo vijeće je prilikom
donošenja predmetnog rješenja razmotrilo sljedeće kriterije u ocjeni i odlučivanju o tome
da li da prihvati predložene utvrđene činjenice kao dokazane, te su shodno tome i
navedeni razlozi iz kojih preostale činjenice nisu prihvaćene:
58. Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom člana 239. stav 2. i
odredbom 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća,
između ostalog da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje svega što
odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašenjenju stvari, jer iz zakona ne slijedi obaveza
Suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe je Vijeće uočilo da se pojedine
predložene činjenice ponavljaju, odnosno da su već sadržane u drugim prihvaćenim
utvrđenim činjenicama, zbog čega je odbilo da takve činjenice dva ili više puta prihvati.
2
Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Predmet br. IR-00-39-T, Rješenje po prijedlozima optužbe za prihvatanje
činjenica o kojima je presuđeno i za prihvatanje pisanih izjava svjedoka shodno Pravilu 92 bis, od
28.02.2003;
Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Predmet br. IT-02-54-AR73.5, Rješenje po interlokutornoj žalbi optužbe
na Rješenje pretresnog vijeća od 10.04.2003. o prijedlogu optužbe za prihvatanje činjenica o kojima je
presuđeno od 28.10.2003. (potvrđuje Rješenje pretresnog vijeća po prijedlogu optužbe za prihvatanje
činjenica o kojima je presuđeno od 10.04.2003);
Tužilac protiv Dragomira Miloševića, Predmet br. IT-98-29/1-T, Rješenje po prijedlogu optužbe za
prihvatanje činjenica o kojima je presuđeno i Katalog optužbe sa usaglašenim činjenicama i sa izdvojenim
mišljenjem sudije Harhoffa, od 10.04.2007.
18
60. Činjenica mora biti uzeta iz jedne ili više određenih tačaka presude pretresnog ili
žalbenog vijeća MKSJ i ne smije biti nejasno ili uopćeno vezana za presudu. Ona mora biti
razumljiva sama po sebi, pa i onda kada je izvučena iz konteksta. Formulacija činjenice
mora biti slična izvornoj tački, ali da bi se osigurala razumljivost, ona može biti neznatno
izmijenjena.
62. Vijeće može, u slučaju manjih netačnosti ili nejasnoća, usljed izvlačenja činjenice iz
izvorne presude, koristeći svoje diskreciono pravo, ispraviti netačnost ili nejasnoće proprio
motu.
63. Primjenjujući navedeni kriteriji, Vijeće nije prihvatilo činjenicu pod rednim brojem
139. , budući da se ista materijalno razlikuje od formulacije u izvornoj presudi.
(iv) Činjenica ne smije biti nejasna ili obmanjujuća u kontekstu u koji je stavljena
u prijedlogu strane - predlagača
19
68. Svrha primjene navedenog kriterija jeste onemogućiti prihvatanje činjenica koje u
sebi sadrže pravnu kvalifikaciju.
69. Iako postoji dosta neslaganja u pogledu ovog kriterija, načelno postoji saglasnost,
da se primjenom navedenog kriterija onemogući prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže
pravnu kvalifikaciju. Ipak, u praksi se sreće veoma raznolik stav u vezi sa pitanjem, koja
jezička formulacija u sebi sadrži pravnu kvalifikaciju.
70. Ovo vijeće cijeni da, kada se prihvati čisto činjenično stanje kao utvrđena činjenica,
ona se smatra dokazom, kao što su i dokazi pribavljeni od svjedoka ili materijalni dokazi
izvedeni na glavnom pretresu. Stoga, u skladu sa članom 15. ZKP BiH, ovo vijeće može
slobodno izvesti vlastite pravne zaključke na osnovu činjeničnih nalaza koje je prihvatilo
kao utvrđene činjenice.
3
Odluka o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, od
26. septembra 2006. godine (III - A - 9).
20
72. Jedan od uslova za prihvatanje neke činjenice kao utvrđene jeste da je ona ranije
osporavana na suđenju. Prema tome, činjenica uzeta iz presude koja je nastala iz
sporazuma o priznanju krivnje ili dogovora da određene činjenice nisu predmet spora
između strana u postupku ne ispunjava preduslove za prihvatanje kao utvrđene činjenice.
Ako nije osporavana u ranijem postupku, dokazna vrijednost činjenice ne dostiže nivo
uvjeravanja potreban da se smatra da je optužba ispunila svoju prvobitnu obavezu
iznošenja dokaza u korist svoje argumentacije.
74. Neka vijeća su, zauzimajući liberalniji pristup, prihvatila činjenice koje se, mada se
ne odnose na radnje, ponašanje ili psihičko stanje optuženog, odnose na odgovornost
optuženog. Ovo se uglavnom odnosi na činjenice koje su vezane za radnje i ponašanja
drugih pripadnika udruženog zločinačkog poduhvata čiji je član, kako se navodi, bio
optuženi, odnosno na činjenice koje su vezane za radnje koje su počinili potčinjeni
optuženom. U nekim slučajevima vijeća su prihvatila takve činjenice koje nisu spominjale
optuženog kao direktnog počinioca4.
75. Druga vijeća su, zauzimajući restriktivniji pristup, odbila prihvatiti činjenice koje se,
direktno ili indirektno, odnose na radnju, ponašanje ili psihičko stanje optuženog 5, koji stav
zauzima i ovo vijeće, budući da bi se prihvatanjem činjenice koja bi na bilo koji način, pa
4
Momčilo Mandić, X-KR-05/58 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 05.02.2007; Paško Ljubičić,
X-KR-06/241 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 01.02.2008.
5
Mirolad Trbić, X-KR-07/386 (Sud BiH), Rješenje o utvrđenim činjenicama, 13.12.2007.
21
76. Stoga je ovo vijeće, primjenom navedenog kriterija, odbilo da prihvati utvrđene
činjenice iz prijedloga Tužilaštva BiH pod rednim brojem 141., 143., 144., 638., 650., 663.
78. Ovaj kriterij se mora posebno pažljivo procijeniti u slučaju kada su predložene
činjenice dio prvostepene presude koja je trenutno predmet žalbe pred MKSJ. U takvim
okolnostima, činjenica koja potiče iz presude koja se preispituje može se prihvatiti samo
ako sama činjenica očito nije predmet žalbe.
79. Presuda iz koje su uzete činjenice u Prijedlogu bila je predmet žalbe, ali predložene
činjenice nisu osporavane ili njihovo osporavanje nije bilo uspješno.
80. Općenito govoreći, Sud se mora uvjeriti da se prihvatanjem činjenica kao utvrđenih
postiže ekonomičnost postupka zadržavajući pravo optuženog na pravično, javno i
ekspeditivno suđenje. Stoga Sud ima diskreciono pravo da odbije prihvatanje činjenica
koje neće omogućiti da postupak bude ekspeditivniji i koje nisu u interesu pravde. Sud
takođe može odbiti prihvatanje onih činjenica koje, iako zadovoljavaju sve kriterije, krše
pravo na pravično suđenje. Sud je, prilikom donošenja predmetnog rješenja, uzeo u obzir
sva ova pitanja.
81. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, Vijeće je, u skladu sa članom 4. Zakona o
ustupanju predmeta, odlučilo kao u dispozitivu odluke.
22
82. Tokom glavnog pretresa u skladu sa odredbama člana 235. ZKP BiH, uz saglasnost
strana u postupku, isključena je javnost u više navrata radi zaštite interesa svjedoka,
odnosno radi ispitivanja potrebe i osnovanosti određivanja mjera zaštite. Naime, na ročištu
održanom dana 23.02.2016. godine, radi razmatranja prijedloga Tužilaštva za
određivanjem dodatnih mjera zaštite svjedoku O1, Vijeće je odlučilo da u interesu
navedenog svjedoka isključi javnost sa dijela ročišta. Vijeće je iz istih razloga, na prijedlog
odbrane optuženog Nasera Orića i uz saglasnost Tužilaštva, isključilo javnost i sa dijela
ročišta održanog dana 13.12.2016. godine, kako bi razmotrilo prijedlog odbrane za
određivanjem mjera zaštite svjedoku O2. Takođe, na ročištu za nastavak glavnog
pretresa, održanog dana 28.3.2017. godine, Vijeće je donijelo odluku o isključenju javnosti
za dijela ročišta iz razloga razmatranja prijedloga odbrane optuženog Nasera Orića za
određivanje mjera zaštite svjedoku O3, te tokom direktnog i unakrsnog ispitivanja, a kako
bi se svjedokinja saslušala na okolnosti učešća njenog muža u relevantnim vojnim
akcijama kao i njegovom kretanju u relevantnom vremenskom periodu vezano za navode
svjedoka optužbe „O1“.
3. Odluka o ponovnom početku glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH)
23
85. Na nastavku glavnog pretresa održanom dana 23.02.2016. godine, Sud je usvojio
prijedlog Tužilaštva pa je svjedoku pod pseudonimom O1 odredio i dodatne mjere zaštite,
na način što je istom dozvolio svjedočenje iza paravana, kako javnosti prisutnoj u sudnici i
izvan sudnice ne bi bio dostupan lik ovog svjedoka.
86. Nadalje, na nastavku glavnog pretresa održanog dana 13.12.2016. godine, Sud je
na prijedlog odbrane optuženog Nasera Orića, advokata Lejle Čović, donio rješenje kojim
su svjedoku O2 dodijeljene mjere zaštite u vidu pseudonima te je određena mjera zaštite
svjedočenja iza paravana. Takođe, na ročištu održanom dana 28.3.2017. godine, Sud je
povodom prijedloga odbrane optuženog Nasera Orića, donio rješenje koijm se svjedoku
O3 dodjeljuju mjere zaštite u vidu pseudonima.
88. U toku postupka, a temeljem naredbe Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0005015 07
od 02.9.2016. godine, naloženo je vještačenje po stručnom timu vještaka neoropsihijatara
prof. dr Alma Bravo-Mehmedbašić, Prim. dr. Zorica Lazarević i Prim. dr. Danilo Mihajlović,
na okolnost duševnog zdravlja, procesne sposobnosti te sposobnosti reprodukovanja
ranije doživljenih događaja u periodu 1992.-1995. godine, svjedoka Ibrana Mustafića.
89. Tim vještaka je o predmetu vještačenja dana 03.9.2016. godine sačinio nalaz i
mišljenje, koji su na nastavku glavnog pretresa održanog dana 04.10.2016. godine
usmeno izložili vještak Alma Bravo-Mehmedbašić i vještak Danilo Mihajlović, nakon čega
24
6. Odluka Suda u pogledu uloženih službenih zabilješki kao dokaza odbrane (O1-5 i
O1-14)
91. Prije svega, a imajući u vidu načelo slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKP BiH),
Vijeće podsjeća da nema posebnih formalnih dokaznih pravila za ocjenu zakonitosti
pojedinih, tačno određenih dokaza, nego Sud, saglasno citiranoj odredbi te odredbi člana
290. stav 7. ZKP BiH (sadržaj presude), cijeni zakonitost svakog konkretnog dokaza
prema okolnostima konkretnog slučaja. Vijeće ovom prilikom napominje da, u vezi pitanja
ocjene zakonitosti dokaza u konkretnom slučaju, ne bi bio ispravan pristup da se u
pogledu uloženih službenih zabilješki krene od pretpostavke da svaka službene zabilješka
sačinjena od strane ovlaštenih službenih osoba, po automatizmu, predstavlja nezakonit
dokaz i da se ne može koristiti u krivičnom postupku. Naime, sačinjavanje službenih
zabilješki u okviru poslova koji obavljaju organi unutrašnjih poslova, predstavlja redovan
metod njihovog rada, reguliran odgovarajućim propisima koji se na tu službu i odnose.
Stoga, službena zabilješka predstavlja dokument koji, kao i bilo koji drugi, može pod
određenim uvjetima biti korišten u krivičnom postupku radi utvrđivanja relevantnih
činjenica.
92. Imajući u vidu navedeno, Sud je prihvatio ulaganje navedenih službenih zabilješki
kao dokaza odbrane (O1-5 i O1-14), pri tome posebno imajući u vidu da je odbrana
optuženih iste koristila u svrhu postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrdnji. Međutim,
navedeni dokazi nisu korišteni u smislu člana 273. stav 1. ZKP BiH, odnosno kao iskazi iz
istrage, obzirom da se radi o službenim zabilješkama, koje sadrže sažetak, odnosno
interpretaciju iskaza osoba (svjedoka O1 i Radivoja Ostojića), pri čemu, a kako to proizlazi
25
93. Članom 286. stav 1. ZKP BiH, propisano je : „Pošto je presuda izrečena, Sud će je
odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa
izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i
mjesto objavljivanja presude“.
94. Dana 12.9.2017. godine, održano je ročište na kojem su odbrane optuženih završile
sa izlaganjem svojih završnih riječi, a obzirom da Sud nije bio u mogućnosti na istom
ročištu izreći presudu, objavljivanje presude je odgođeno. Međutim, ročište za izricanje
presude, a uz saglasnost stranaka i braniteljica, održano je 09.10.2017. godine, iz razloga
što Vijeće, zbog obimnosti i složenosti predmeta, te zauzetosti članova Vijeća radom na
drugim predmetima, nije bilo u mogućnosti izreći presudu u zakonom predviđenom roku.
Vijeće napominje da stranke ni odbrana nisu imali prigovore na takvu odluku Vijeća.
96. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće
se rukovodilo osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH, Europske konvencije o ljudskim
pravima (EKLjP) i uspostavljenim praksom MKSJ, Međunarodnog krivičnog suda za
Ruandu (MKSR) i Europskog suda za ljudska prava (ESLjP), a koji će u nastavku biti
navedeni.
6
Vidi npr. pravosnažne predmete Terzić Albina (S1 1 K 005665 11 krI), Gazdić Jasko (S 1 1 K 005718 11
krI), i dr.
26
98. U tom smislu, član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim za
krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Procesna
pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja
vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi su
oslobođeni tereta dokazivanja svoje nevinosti. Slijedom toga, teret dokazivanja suprotnog
od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pri tome, pretpostavka
nevinosti se odnosi ne samo na krivnju optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji
stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili
kažnjivost).
99. Navedeno potvrđuju i judikati ESLjP7, prema kojima presumcija nevinosti ima,
između ostalog, sljedeće posljedice:
(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na
suprotnoj strani, dakle tužiocu; i
(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost
optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.
101. Konkretno, riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja
optuženog. Neku činjenicu Sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada
se uvjerio u njezino postojanje koje mora proizlaziti iz dokaza izvedenih na glavnom
pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome sve
činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog moraju se utvrditi sa apsolutnom
7
Npr. Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije,
1988., Serija A br. 146.
27
102. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude u korist
optuženog, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica predviđenih materijalnim
krivičnim pravom uključuje ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i
oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju
oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.
103. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH prema kojoj će se optuženi
osloboditi od optužbe „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se
optužuje“, što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za
optužbu, nego i u slučaju kada su dokazi izvedeni, ali su isti nedovoljni da sud, na osnovu
njihove ocjene, izvede zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.
104. U vezi navedenog Vijeće je prilikom ocjene dokaza imalo u vidu i standard
dokazivanja ''van razumne sumnje'' kojeg je ustanovila sudska praksa kao uslov za
izricanje osuđujuće presude. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne
sumnje su dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji najveći stepen
vjerovatnoće da je optuženi počinio krivično djelo.
105. Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 14. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da je Sud
dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao
i dokaze koji ga terete.
106. Osim toga, Vijeće je razmatralo i cijenilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu,
kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 281. ZKP BiH 9,
ali će u nastavku presude Vijeće navesti samo one dokaze koji su relevantni za donošenje
8
Član 281. stav 2. ZKP BiH.
9
Član 281. ZKP BiH (Dokazi na kojima se zasniva presuda): „Sud zasniva presudu samo na činjenicama i
dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u
vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.”
28
107. Vijeće takođe podsjeća na član 15. ZKP BiH, kojim se rukovodilo i u kojem je
sadržan jedan od temeljnih principa krivičnog zakonodavstva – princip slobodne ocjene
dokaza, koji je ograničen jedino principom zakonitosti dokaza 10, što znači da je ocjena
dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila koja bi određivala vrijednost pojedinih
dokaza. Uspostavljajući ovaj princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj
vlasti i pokazao povjerenje u prosudbenu moć sudija.
108. Vijeće je imalo u vidu i praksu ESLjP11 prema kojoj se sud, iako je obavezan dati
razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka
od strana u postupku.
109. Isto tako, Vijeće je uzelo u obzir stav žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka i dr.
da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što
se tiče zaključaka o činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke
o činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački
optužnice. Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom
spisu.12
110. Član 6. stav 1. EKLjP nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na
osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”.13 Iako priznaje primat domaćih sudskih
organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. EKLjP nameće
domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka,
argumenata i dokaza koje su podnijele strane.14 U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i
raščistiti sve značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki
od osporenih dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.15
10
Član 10. ZKP BiH (Zakonitost dokaza): „Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim
povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i
Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“
11
ESLjP, Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21. januara 1999. godine.
12
MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr. (IT-98-30/1-A), paragraf 23-25.
13
ESLjP, Georgiadis protiv Grčke, paragraf 606.
14
ESLjP, Van de Hurk protiv Nizozemske, paragraf 59.
15
ESLjP, Khamidov protiv Rusije, paragraf 173.
29
112. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog
poznavanja činjenica, ali na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek
vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome
svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje
postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.17 Slično tome, faktori kao
što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,
nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski
mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima
određeni svjedok svjedoči sa činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te
materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su njegovi navodi potkrijepljeni ili osporeni
drugim dokazima u ovome predmetu.
113. Vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo
razlike u iskazima svjedoka datim na glavnim pretresom i u ranijim fazama postupka, na
koje je ukazivano od strane i optužbe i odbrane. U tom smislu, Vijeće je razlike u izjavama
o određenim činjenicama, datim u različito vrijeme i pred različitim organima, kao i
pojašnjenja o uzrocima tih razlika datim na glavnom pretresu, analiziralo i cijenilo za svaki
pojedini slučaj konkretno, te u njihovoj povezanosti sa drugim dokazima, a zatim odlučilo o
njihovoj vjerodostojnosti, o čemu će detaljnije biti obrazloženo u nastavku, prilikom analize
dokaza u odnosu na činjenični opis optužnice.
16
MKSR, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nahimana i dr. (ICTR-99-52-A), paragraf 194.
17
MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.
30
115. Iz sadržaja zakonske definicije proizilazi, da ovo djelo po svom karakteru pripada
kategoriji djela sa blanketnim karakterom. Dakle, kao i kod svih krivičnih djela sa
blanketnom dispozicijom, da bi se utvrdilo da li su se u određenim radnjama optuženih
ostvarila bitna obilježja krivičnog djela, potrebno je konsultovati blanketni propis, odnosno
propis na koji se blanketna dispozicija odnosi. Blanketni propisi kod krivičnih djela
propisanih odredbom člana 144. KZ SFRJ jesu pravila međunarodnog prava, međutim, da
bi se uopšte moglo govoriti o krivičnom djelu koje propisuju ove tri odredbe, potrebno je
dokazati i da je:
A. OPĆENITO
118. Nadalje, Vijeće cijeni da iz iskaza kako saslušanih svjedoka tako i iz provedenih
materijalnih dokaza18, nesporno proizlazi da su oštećni Slobodan Ilić, Milutin Milošević i
Mitar Savić smrtno stradali.
119. Međutim, spornim se nameće pitanje da li su naprijed navedena lica lišena života
od strane optuženih u okolnostima i na način kako je to optužba postavila.
121. Naime, svjedočenje jednog svjedoka o nekoj pravno relevantnoj činjenici, pravno
gledano, ne zahtijeva potvrdu u iskazu drugog svjedoka 19, međutim, u takvoj situaciji
32
122. Da li će se Vijeće osloniti na iskaz jednog svjedoka, zavisi od raznih faktora koje
valja ocijeniti prema prilikama u svakom pojedinačnom predmetu te je na pretresnom
vijeću obaveza da razmotri da li je svjedok pouzdan i da li je prezentirani dokazni materijal
vjerodostojan.
123. Pritom Vijeće ukazuje i na stav Apelacionog vijeća Suda BiH zauzetog u predmetu
Vuković i dr. da se ne bi moglo smatrati da je nepravično ukoliko bi se odluka o krivici
zasnovala na iskazu samo jednog svjedoka, ali samo ukoliko je taj iskaz dovoljno uvjerljiv i
logičan, saglasan svim ostalim dokazima, kao i da je odluka koja se na njemu zasniva,
jedini mogući razuman zaključak u predmetu.
125. Slijedom činjeničnih navoda ove tačke optužnice, optuženom je stavljeno na teret
da je dana 12.7.1992. godine u popodnevnim satima u mjestu Zalazje, opština Srebrenica,
u blizini kuće Rakić Dragana udaljenoj oko 100-150 metara od pravoslavnog groblja, ubio
ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Slobodana Ilića, na način što ga je, nakon što je
isti od strane NN pripadnika Oružanih snaga Srebrenice TO BiH zarobljen i doveden do
pomenute kuće, Naser Orić udario lijevom nogom u predjelu kuka od kojeg udarca je
Slobodan Ilić posrnuo, nakon čega je Naser Orić izvadio nož iz korica za pasom i ubo
Slobodana Ilića u predjelu vrata, tako da čitavo sječivo noža ulazi u vrat, od kog uboda
Slobodan Ilić pada na koljena, da bi ga potom Naser Orić udario nogom obuvenom u
18
Dokazi Tužilaštva: T-1, T-4, T-5 i T-6
19
Tužilac protiv Aleksovskog, Drugostepena presuda broj: IT-95-14/1-A od 24.3.2000. godine
33
126. Na okolnost ove tačke optužnice između ostalih su svjedočili i svjedoci: O1, Milomir
Lazarević, Vidoje Ilić, Milan Jeremić, Branislav Stanojević, Radivoje Ostojić, Ilić Jelica,
Ibran Mustafić kao i vještak sudsko-medicinske struke Rifat Kešetović.
Iskaz svjedoka O1
127. Obzirom da se radi o jedinom svjedoku koji svojim iskazom direktno inkriminiše
optuženog, Vijeće je prilikom ocjene iskaza ovoga svjedoka pošlo od činjenice da, ako se
odluka Suda temelji samo na iskazu jednog svjedoka, onda taj iskaz mora biti takav da ne
ostavlja ni najmanju sumnju u njegovu tačnost i vjerodostojnost, pa je Vijeće nastojalo
sagledati svjedočenje svjedoka O1 u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog
iskaza na glavnom pretresu, tako i na njegovu konzistentnost sa ranije danim iskazima.
129. Opisujući daljnja dešavanja, svjedok ističe da je vidio kako je optuženi Naser Orić
sišao u dvorište kuće i počeo da ispituje dovedene zarobljenike, te pojašnjava da je on u
tom trenutku sjedio na jednoj ogradi, na ulazu u to dvorište, zajedno sa Zulfom
Tursunovićem i drugim pripadnicima Armije BiH. Nadalje svjedok O1 navodi: „...jednoga,
vidio sam da je nešto isprovocirao Orića...poslilje toga...udario ga je boksom u predjelu lica
34
130. Prema navodima ovog svjedoka, optuženi Orić je u datom trenutku bio ljut i
nervozan, te je istog zarobljenika još jednom udario, da bi potom uzeo nož, koji mu je bio
za pojasom i zamahnuo i udario ga u vrat, nakon čega je vidio da je navedeni zarobljenik
pao na koljena ispred Orića, koji ga je zatim udario nogom u predjelu prsa i stomaka, da bi
ga prevrnuo nazad. Svjedok O1 ističe da je navedeno posmatrao sa udaljenosti od 5-7 m,
a kojom prilikom su prisutni pripadnici Armije BiH bili ljuti, da su galamili, vikali, ali da niko
nije smio prići zarobljeniku, niti pokušati nešto da preduzme, budući da su poštovali svog
komandanta i slušali njegova naređenja.
20
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 15
35
36
138. Opisujući akciju na selo Zagoni, svjedok O1 u istrazi 2014. godine, navodi da je u
toj akciji učestvovao Naser Orić zajedno sa oko 180 naoružanih lica te da su za njima išli
civili koji su kupili imovinu. Dalje svjedok navodi da je u akciji na selo Zagoni poginulo oko
deset civila, da je vidio dvije mrtve žene i jedno obezglavljeno i jedno zaklano tijelo te ističe
da je vidio kako su naoružani ljudi i civili palili srpske kuće u selu Zagoni, posebno
naglasivši da je za sva dešavanja tokom akcije na selo Zagoni, „glavni“ bio Naser Orić, a
da su „njegova desna ruka“ bili Zulfo Tursunović, lice zv. “Mrki” Mandžić iz Potočara i
Ahmo sa Skelana.
139. Takođe, svjedok je prilikom davanja izjave 2014. godine, govorio o naredbodavnoj
ulozi optuženog Orića i u akciji na selo Kravica, kada je Orić izdao uputstvo: “Sve što hoda
na dvije noge ubiti”21.
140. Nadalje, Vijeće ističe da je svjedok O1 na kraju svoje izjave 2014. godine, potvrdio
da nema ništa više da doda, kao i da nema primjedbi na način na koji je vođen razgovor,
te je potvrdio da mu nije prijećeno niti bilo šta obećano.
141. Nakon što mu je predočena njegova ranija izjava iz 2014. godine, svjedok O1 je
ostao pri činjenicama i okolnostima iznesenih prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, te
je isti upitan da objasni razloge zbog kojih tokom davanja izjave Tužilaštvu 2014. godine,
nije iznio svoja saznanja vezana za ubistvo Slobodana Ilića na Zalazju, izjavio da prilikom
davanja iskaza u istrazi, njie bio siguran sa kim razgovara, odnosno da li slobodno može
da se izjašnjava o određenim događajima, te hoće li zbog toga imati određene opasnosti
po svoju bezbjednost.
142. Sud cijeni da dato objašnjenje svjedoka nije uvjerljivo ni logično. Naime, svjedok je
prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH 2014. godine, detaljno opisao druge akcije i učešće
optuženog Nasera Orića u istima (akcija na selo Zagoni, akcija na mjesto Kravica),
slijedom čega po ocjeni Vijeća nije postojao nikakav razlog da svjedok, ukoliko je to znao,
ne iznese i svoja saznanja u pogledu učešća optuženog Orića u ubistvu Slobodana Ilića te
o drugim dešavanjima vezanim za akciju na selo Zalazje.
21
Dokaz odbrane O1-6, Zapisnik o saslušanju svjedoka O1 broj: T20 0 KTRZ 0007663 13 od 10.07.2014. godine, str. 5
37
143. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vijeće je iskazu svjedoka O1, kao jedinom
očevicu predmetnog ubistva, moralo pristupiti sa krajnjim oprezom, pa je potporu istog
tražilo i u sadržaju ostalih provedenih dokaza.
144. U tom smislu, Vijeće ukazuje na stav Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu,
zauzet u predmetu Tužilac protiv Aloysa Simbe da je potkrijepljenost takođe jedan od
mnogih potencijalnih faktora koji su pretresnom vijeću bitni za ocjenjivanje vjerodostojnosti
svjedoka.22
145. Prije svega Vijeće ističa da, iskaz svjedoka O1 nije saglasan u odlučnim
činjenicama, sa iskazima drugih saslušanih svjedoka, prije svega sa iskazima svjedoka-
saboraca Slobodana Ilića, a koji su se kritične prilike nalazili u neposrednoj blizini
dešavanja, odnosno koji su krili se na potkrovlju kuće Dragana Rakića i to: Milomir
Lazarević, Vidoje Ilić, Radivoje Ostojić i Milan Jeremić, koji svjedoci u bitnom dijelu, na
potpuno drugačiji način opisuju predmetna dešavanja.
146. Naime, naprijed navedeni svjedoci su kao učesnici akcije na selo Zalazje,
međusobno saglasno opisali određena dešavanja u vezi same akcije, pa su tako naveli da
su kritičnog dana pružali otpor, sve dok selo Zalazje nije opkoljeno od strane pripadnika
Armije BiH, kada se oni povlače na potkrovlje kuće Dragana Rakića, odakle i čuju daljnja
dešavanja ispred navedene kuće.
147. Prije svega, Vijeće će se osvrnuti navode ovih svjedoka o samoj akciji na selo
Zalazje, te ukazati na konstatovane nepodudarnosti između njihovih iskaza i iskaza
svjedoka O1.
148. Suprotno iskazu svjedoka O1 koji je izjavio da je Armija BiH, kritičnog dana, ušla u
selo Zalazje oko 12.00 h, svjedoci Milomir Lazarević, Vidoje Ilić i Radivoje Ostojić, su
saglasno izjavili da je napad na selo Zalazje trajao do otprilike 17.00 h. Tako je svjedok
Milomir Lazarević izjavio da je napad na selo Zalazje trajao do 17.00 h, svjedok Vidoje Ilić
22
Presuda ICTR-01-76-A od 27.11.2007. godine paragraf 24.
38
150. Pa su tako saborci Slobodana Ilića, svjedoci Vidoje Ilić i Milan Jeremić saglasno
izjavili da su, dok su se nalazili sakriveni na potkrovlju kuće Rakića, čuli optuženog Nasera
Orića kako se megafonom ispred kuće obraća svojim vojnicima, čestita im na osvojenim
mjestima, upućuje im riječi pohvale te poziva srpske vojnike da se predaju. Nakon toga je
prema saglasnim izjavama svjedoka koji su se te prilike krili na potkrovlju kuće Dragana
Rakića i to Milomira Lazarevića, Vidoje Ilića i Milana Jeremića, uslijedila predaja srpskih
vojnika, nakon čega ovi svjedoci čuju kako prisutni pripadnici Armije BiH prepoznaju
odnosno poimenično prozivaju pojedine zarobljenike, a među njima i Slobodana Ilića. Tako
je svjedok Milan Jeremić izjavio da je čuo da su se predali braća Simić, Branko i Petko,
Dragomir Vujadinović, Slobodan Ilić, Mijo Rakić23, dok je svjedok Milomir Lazarević izjavio
da je čuo kako je jedan Naserov vojnik povikao: "Gospodine Naseru, evo Slobodana Ilića,
Mije Rakića, Simić Branka, Simić Petka, Vujadinović Dragomira, Ilić Milislava i Tubić
Dragomira"24, a svjedok Vidoje Ilić naveo je kako je čuo dovikivanje: "Evo nam sudije, sad
ćemo mi njemu suditi".25
23
Transkript od 05.04.2016. godine, str. 49
24
Transkript od 22.03.2016. godine, str. 13
25
Transkript od 05.04.2016.godine, str. 13
39
153. Nadalje, pretresno vijeće cijeni da ponašanje optuženog Orića kritične prilike,
opisano od strane svjedoka Milomira Lazarevića i Milana Jeremića, ne ide u prilog
navodima svjedoka O1, te dovodi u sumnju iskaz svjedoka O1 u dijelu u kojem inkriminiše
optuženog Nasera Orića. Tako je svjedok Milomir Lazarević izjavio kako je čuo da je neko
počeo da tuče Ilić Milislava, a da je Naser Orić rekao: "Nemojte ga tući, mi nismo četnici,
mi nismo ustaše, mi smo vojska BiH, njima će suditi vojni sud" 28 te je izjavio da je čuo kako
je Naser izdao naredbu da se zarobljenici i naoružanje strpaju u kamione i da se voze za
Srebrenicu. 29
154. Saglasno tome, svjedok Milan Jeremić je na glavnom pretresu izjavio da je čuo
kako se isti glas koji se prethodno predstavio kao komandant Naser Orić, putem megafona
obraća prisutnim pripadnicima Armije BiH te da im govori da se zarobljenici ne diraju i da
će istima biti suđeno u Srebrenici.30
155. Takođe, ni svjedok Radivoje Ostojić, niti svjedok Vidoje Ilić, u svojim iskazima na
glavnom pretresu ne spominju optuženog Orića u kontekstu ubistva zarobljenika kritične
prilike. Tako je svjedok Radivoje Ostojić na glavnom pretresu izjavio da je samo čuo da je
26
Transkript od 05.04.2016.godine, str. 57
27
Transkript od 22.03.2016.godine, str. 27
28
Transkript od 22.03.2016. godine, str. 15
29
Transkript od 22.03.2016. godine, str. 16 i 17
30
Transkript od 05.04.2016. godine, str. 48 i 50
40
156. Imajući u vidu naprijed izneseno, Vijeće konstatuje da suprotno iskazu svjedoka O1,
svjedoci optužbe koji su se kritične prilike nalazili u neposrednoj bilizini dešavanja i to:
Milomir Lazarević, Vidoje Ilić, Milan Jeremić i Radivoje Ostojić, ne govore o ubistvu sudije
Slobodana Ilića ispred kuće, niti ubistvu drugih zarobljenika o kojima govori svjedok O1.
Jedino što ovi svjedoci saglasno potvrđuju jeste činjenica da su čuli kako optuženi Naser
Orić poziva svoju vojsku da se povuku prema Srebrenici i da se povedu zarobljenici,
nakon čega su čuli povlačenje pripadnika Armije BiH sa Zalazja, te „zvuk“ kamiona u
odlasku.
157. Vijeće nije imalo razloga ne prihvatiti kao vjerodostojne iskaze Milomira Lazarevića,
Vidoje Ilića, Milana Jeremića, Branislava Stanojevića i Radivoje Ostojića, obzirom da su
svjedočili o direktnim saznanjima koje imaju o predmetnom događaju, te imajući u vidu da
su njihove izjave razložne, uvjerljive i međusobno saglasne, te posebno imajući u vidu da
se radi o saborcima i poznanicima oštećenog Slobodana Ilića, koji kao takvi imaju realan i
logičan interes da u potpunosti iznesu sve što im je poznato o dešavanjima kritične prilike,
tj. sve činjenice i okolnosti na osnovu kojih bi se mogla eventualno utvrditi krivična
odgovornost počinioca ubistva Slobodana Ilića.
158. Takođe, kada je u pitanju opis izgleda Slobodana Ilića kritičnog dana, pretresno
vijeće cijeni da je iskaz svjedoka O1 u tom pogledu kontradiktoran te suprotan drugim
provedenim dokazima.
159. Naime, svjedok O1 je na različite načine opisivao izgled oštećenog Slobodana Ilića,
pa je tako na početku saslušanja na glavnom pretresu, istog opisao kao malog, niskog
čovjeka, sa brkovima, sijede, tamne kose, da bi u daljnjem toku svog iskaza na glavnom
pretresu, svjedok iznio drugačiji opis Slobodana Ilića, kada je naveo da je Slobodan Ilić
imao tamnu kosu na razdjeljak, da je bio širok, srednje visine, da je imao brkove te da je
bio odjeven u SNB pantalone i vojni džemper, sa vojnim čizmama.
41
161. Imajući u vidu navedeno, Sud je u cjelosti prihvatio kao vjerodostojne navode
svjedoka Branislava Stanojevića u pogledu izgleda oštećenog Slobodana Ilića, ocijenivši
iste autentičnim i objektivnim.
162. Vijeće je imalo u vidu i navode svjedokinje Jelice Ilić u pogledu izgleda njenog
supruga Slobodana Ilića, koja takođe nije navela da je isti imao brkove nego je samo
navela da njen suprug, prilikom njihovog posljednjeg susreta, nije bio obrijan nekoliko
dana. Međutim, Vijeće nalazi da ovi navodi supruge oštećenog Slobodana Ilića, nisu
relevantni za opis njegovog izgleda kritičnog dana, tj. na dan 12.7.1992. godine, obzirom
da je posljednji susret svjedokinje Jelice Ilić i njenog supruga, prema njenom kazivanju, bio
početkom ili sredinom juna 1992. godine.
164. Dalje svjedok navodi da je na tom papiru prepoznao imena određenih lica, među
kojima Slobodana Ilića, Branka Simića, Petka Simića, Miju Rakića i bolničarku Radu, ali da
imena drugih lica koja su bila navedena na papiru, nije zapamtio, obzirom da se radilo o
njemu nepoznatim licima. Svjedok Ibran Mustafić je takođe naveo da se ne sjeća šta je na
datom papiru bilo napisano pored pobrojanih imena, da ga tog momenta nije ništa drugo
posebno interesovalo te dodaje da sa Mirsadom Mustafićem nije razgovarao o sadržaju
navedenog papira.
165. Međutim, sam svjedok Mirsad Mustafić koji je svjedočio na glavnom pretresu,
negirao je navode svjedoka Ibrana Mustafića, odnosno negirao je da je prilikom njihovog
susreta u Tuzli, istom dao bilo kakav papir sa imenima zarobljenih na Zalazju, ističući da
42
166. Nadalje, svjedok Mustafić je svjedočio da mu je jedne prilike optuženi Naser Orić
pričao o likvidaciji Slobodana Ilića, da mu je ispričao kako je Slobodana Ilića udario
bajonetom u oko i da ga je na „brzaka preklao".31 Svjedok Ibran Mustafić je takođe izjavio
da je navedenom razgovoru sa optuženim Orićem, prisustvovao i njegov brat Samir
Mustafić, međutim isti nije saslušan kao svjedok u ovom krivičnom postupku, obzirom da
je isti preminuo.
167. Imajući u vidu navedeno, Vijeće nalazi da je iskaz navedenog svjedoka konfuzan i
nevjerodostojan te istom nije poklonilo vjeru, posebno imajući u vidu da se radi o
posrednom svjedoku čiji iskaz ne nalazi potporu u drugim provedenim dokazima.
168. Naime, Vijeće je prilikom ocjene iskaza svjedoka Ibrana Mustafića, cijenilo kako
sadržinu samog iskaza, tako i njegovo ponašanje tokom davanja iskaza na glavnom
pretresu, odnosno njegovo držanje, stav, tjelesne i emocionalne reakcije na postavljena
pitanja kao i njegovo verbalno i neverbalno ponašanje u odnosu na optužene i njihove
branioce prilikom unakrsnog ispitivanja.
31
Transkript od 18.10.2016. godine, str. 8
32
Transkript od 18.10.2016. godine, str. 28
33
Transkript od 18.10.2016. godine, str. 25
43
171. Imajući sve naprijed navedeno, posebno ističući brojne međusobne nedoslijednosti i
neuvjerljivosti te manjkavosti i nelogičnosti, u pogledu bitnih činjenica, kako u iskazu
samog svjedoka O1, tako i u sadejstvu njegovog iskaza sa ostalim provedenim dokazima,
zaključak je Vijeća da svjedočenje svjedoka O1 kao ključnog svjedoka na okolnosti iz
tačke 1. optužnice, ne može predstavljati pouzdanu činjeničnu osnovu kojom bi se izvan
razumne sumnje mogla utvrditi krivica optuženog Nasera Orića za ubistvo Slobodana Ilića,
te ga je uz primjenu načela „in dubio pro reo” oslobodilo odgovornosti za tačku 1.
Optužnice.
174. I u odnosu na ovu tačku optužnice, O1 je ključni svjedok Tužilaštva, odnosno jedini
svjedok koji optužene Nasera Orića i Sabahudina Muhića dovodi u vezu sa ubistvom
oštećenog Milutina Miloševića.
44
176. Dalje svjedok navodi da je u jednom trenutku neko od prisutnih povikao da ide
optuženi Naser Orić i Zulfo Tursunović sa ostalim pripadnicima Armije BiH, te opisuje
kako tada optuženi Naser Orić prilazi zarobljenom Milutinu kojom prilikom ga nešto pita, te
potom vidi kako Zulfo Tursunović hvata Milutina za lijevu ruku ili rame, drma ga i pita:
"Hoćeš li pričati ili ne?".34 Svjedok O1 je posebno istakao da je oštećeni Milutin u tim
trenucima bio drzak prema optuženom Naseru Oriću i Zulfi Tursunoviću te ostalim
prisutnim pripadnicima Armije BiH, odnosno da se "pobunio", nakon čega ga je optuženi
Naser Orić udario jače boksom u predjelu grudnog koša.
178. Potom svjedok navodi da je vidio kako je optuženi Sabahudin Muhić, takođe uzeo
pušku i rafalnom paljbom pucao u oštećnog Milutina Miloševića, psujući mu majku, te
navodi da se tom prilikom nalazio 2 m iza leđa optuženog Muhića. Svjedok pojašnjava da
optuženi Sabahudin Muhić puca u Milutina Miloševića otprilike 3-5 min nakon što je u istog
prethodno pucao optuženi Orić. Na poseban upit da li je vidio tijelo oštećenog, svjedok je
na glavnom pretresu izjavio: „Jesam, stajao sam kod njega, baš sam ga okrenuo nogom,
bio je na bok pao, ja sam ga okrenuo da vidim je li to Milutin, pošto sam Milutina lično
34
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 26
35
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 26
45
179. Svjedok dalje navodi da je je komandant Naser Orić izdao naredbu da se pripadnici
Armije BiH povuku iz Lolića i da krenu nazad za Srebrenicu.
182. Prilikom oscjene iskaza svjedoka O1 koji je dat na glavnom pretresu, Vijeće je
takođe imalo u vidu i stav da prihvatanje i oslanjanje na iskaz koji se ne podudara sa
nekom prethodnom izjavom ili drugim dokazima predočeni tokom suđenja, ne predstavlja
samo po sebi, pravnu grešku, ali da pretresno vijeće ima obavezu da prilikom
odmjeravanja dokazne vrijednosti iskaza, uzme u obzir svako objašnjenje pruženo u vezi
sa nedoslijednostima.39
183. Svjedok O1, upitan na glavnom pretresu, da objasni navedene razlike u izjavama,
ponovo je istakao da je prilikom saslušanja u Tužilaštvu dana 10.7.2014. godine, osjećao
strah, odnosno da nije poznavao tužioca zbog čega mu i nije smio povjeriti svoja saznanja
koja je imao o predmetnom događaju, te je isti potvrdio da je tačno ono što o predmetnom
događaju izjavio na glavnom pretresu. Međutim, Vijeće navedeno objašnjenje svjedoka
36
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 27
37
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 29
38
zapisnik broj: T20 0 KTRZ 0007663 13 od 10.7.2014. godine, str. 6
46
184. Osim svjedoka O1, na predmetne okolnosti svjedočili su i svjedok Asim Mehić te
svjedokinja Radmila Nikolić.
185. Tako je na glavnom pretresu, svjedok Asim Mehić izjavio da je dana 29.5.1992.
godine, negdje između 10 i 11 h od strane pripadnika Vojske RS izvršen napad na selo
Loliće i da su mještani Lolića uspjeli odbiti napad, te da se on u vrijeme napada nalazio u
šumi iznad Lolića i da nije učestvovao u borbenim dejstvima.
186. Posebno je dalje naveo da je bilo žrtava sa obje strane i da usljed granatiranja
konkretne prilike niko nije ni smio prilaziti mrtvim tijelima. Takođe pojašnjava da je tek
nakon 15-ak dana, kada se vjetrom proširio miris leševa, vidio tijela stradalih, koje su
nakon toga uspjeli da zakopaju, kojom prilikom je među njima prepoznao Milutina
Miloševića, kojeg je od ranije poznavao, budući da je isti ranije dolazio u njegovo selo.
Navedeni svjedok nema saznanja u pogledu okolnosti stradanja Milutina Miloševića, nego
isti samo opisuje da su tijelo Milutina Miloševića pronašli u rijeci, pored kuće Mehmeda
Omerovića, da su mu ruke bile vezane žicom za jedno drvo, nakon čega su ga izvukli i
zasebno zakopali. Prema izjavi svjedoka Asima Mehića, Milutin Milošević je bio odjeven u
maskirno, šareno odijelo, a od povreda, svjedok ističe da je vidio samo povredu na čelu.
39
Drugostepena presuda u predmetu Muhimana, par. 135; Drugostepena presuda u predmetu Niyitegeka, par.96
47
40
Transkript od 31.5.2016.godine, str. 6
48
191. Ovakvo obrazloženje svjedokinje za Vijeće nije prihvatljivo, jer isto nije uvjerljivo niti
logično, pri tome posebno ističući da se iskaz svjedokinje dat u istrazi, u bitnim detaljima
podudara sa iskazom svjedoka Asima Mehića, a koji je Sud ocjenio objektivnim i uvjerljim,
zbog čega nije poklonilo vjeru njenom kazivanju sa glavnog pretresa.
192. Naime, svjedokinja Radmila Nikolić u istrazi navodi da je Medo Omerović pucao
Milutinu Miloševiću u čelo, a svjedok Asim Mehić prilikom saslušanja na glavnom pretresu
izjavio da je od povreda na tijelu ubijenog Milutina Miloševića vidio samo povredu na čelu,
a što je suprotno iskazu svjedoka O1, koji je na glavnom pretresu izjavio da je na tijelu
oštećenog Milutina Miloševića vidio povrede od najmanje 20 metaka. Nadalje, Asim Mehić
je izjavio da su tijelo Milutina Miloševića pronašli pored kuće Mehmeda Omerovića i da su
tijelo zasebno zakopali što je svjedokinja Radmila Nikolić takođe navela u istrazi: “Milutin
je sahranjen odvojeno nekoliko metara od grobnice ostalih…”42.
41
Transkript od 31.5.2016. godine, str. 9,10,11
Zapisnik o saslušanju broj: 10-1-7/01-230-515/09 od 08.10.2009. godine, zaveden kao dokaz odbrane
42
O1-17
49
195. Imajući u vidu sve navedeno te da je svjedok O1 jedini svjedok koji navodi optužene
kao počinioce krivičnopravnih radnji koje im se ovom tačkom optužnice stavljaju na teret,
te da je isti u svojim iskazima kontradiktoran, kao i to da njegov iskaz nije potkrijepljen
drugim provedenim dokazima, to Vijeće kod ovakvog stanja stvari, Vijeće nije našlo da
izvedeni dokazi po svom sadržaju i kvalitetu imaju potrebnu snagu uvjerljivosti da bi se van
razumne sumnje moglo zaključiti da su optuženi Naser Orić i Sabahudin Muhić počinili
navedeno krivično djelo pa je primjenom odredbe člana 284. tačka c) u vezi sa članom 3.
ZKP BiH oslobodilo optužene za radnje koje su im ovom tačkom optužnice stavljene na
teret.
50
198. Isto kao i kod prethodnih tačaka, tačka 3. optužnice se temelji prije svega na iskazu
svjedoka O1, iz kojeg razloga će se Vijeće prije svega baviti analizom njegovog iskaza.
Iskaz svjedoka O1
200. Svjedok dalje opisuje da je Mitar Savić te prilike bio u uniformi, da je bio nizak,
debeo i da je imao veće brkove, te navodi da se krio od Mitra Savića kako ga ovaj ne bi
vidio, kao i da je posmatrao kako ga optuženi Naser Orić nešto ispituje. Dalje svjedok
navodi da je Mitar Savić bio drzak prema optuženom Naseru Oriću te da mu se
suprotstavio visokim tonom i da je te prilike optuženom rekao: „Šta on hoće, da ga ne
poštuje, da ne ferma“43 nakon čega je vidio kako je optuženi Naser Orić, isprovociran
takvom reakcijom Mitra Savića, istog počeo udarati, i da je potom uzeo svoj „kolt“ i pucao
Mitru Saviću u predio prsa, a usljed čega je Mitar pao ispred Orića, da bi potom optuženi
Orić stavio oštećnom Mitru Saviću pištolj na prsa i ispalio dva pucnja u njega.
201. Neposredno nakon toga, svjedok O1 navodi da je vidio kako je optuženi Sabahudin
Muhić uzeo automatsku pušku i ispalio rafal u oštećenog Mitra Savića, a što je posmatrao
sa udaljenosti 5-8 m, da bi nakon toga prišao tijelu oštećenog Mitra Savića, kako bi vidio
da li je isti mrtav.
202. Svjedok dodaje kako su naknadno ubijena još dva lica, ali da iste nije poznavao, niti
navodi okolnosti pod kojima su ubijeni.
51
204. Navedeno, svjedok ponovo objašnjava činjenicom da tada nije poznavao tužioca,
da nije bio siguran sa kim razgovara, odnosno da li slobodno može da se izjašnjava o
određenim događajima, te hoće li zbog toga imati određene opasnosti po svoju
bezbjednost.
205. Sud se na ovom mjestu neće posebno osvrtati na razloge zašto svjedok O1 u istrazi
2014. godine, Tužilaštvu nije iznosio činjenice i okolnosti vezane za inkriminacije iz tačke
3. optužnice, obzirom da se sa tim bavilo u prethodnom dijelu, prilikom analiziranja iskaza
svjedoka O1 na okolnosti tačke 1 . i 2. predmetne optužnice.
206. Vijeće ističe da navodi svjedoka O1u pogledu poduzetih radnji od strane optuženih,
nemaju utemeljenje niti u drugim provedenim dokazima. Pritom, Vijeće posebno ističe da
je iskaz svjedoka O1 u suprotnosti sa iskazom svjedokinje Stojanke Savić, a koja je navela
da je saznanja o smrti Mitra Savića dobila direktno od njegovog saborca koji je bio
očevidac njegove pogibije, te koja po uvjerenju Vijeća, kao supruga nastradalog Mitra
Savića ima najjači motiv da se utvrde sve činjenice i okolnosti pod kojima je došlo do
stradanja njenog muža.
208. Tako je navedena svjedokinja na glavnom pretresu izjavila da je njen suprug Mitar
Savić 13.12.1992. godine otišao na liniju na Kunjerac, da je tu bio raspoređen od
komandanta vojske, da čuva objekat za vodu, te da je čula da se napad na Kunjerac desio
dana 14.12.1992. godine. Svjedokinja dalje navodi da je njen muž pronađen nakon dva
mjeseca, da je njegovo tijelo dovezeno 16.02.1993. godine pred Dom zdravlja u Bratuncu
te da je nakon 15-ak dana od njegovog pronalaska, dobila saznanja o njegovom
stradanju, od saborca njenog muža, izvjesnog Zorana, koji joj je rekao da je te prilike
43
Transkript od 23.02.2016. godine, str. 21
52
209. Na kraju, svjedokinja ističe da nije vidjela tijelo svog muža, ali da su joj u ambulanti
u Bratuncu, rekli da on ima ranu na ustima, da nema zub ni pola brka.
210. Iskaz supruge Mitra Savića je potkrijepljen iskazom svjedokinje Vesne Ivanović,
koja je izvršila identifikaciju tijela Mitra Savića.
212. Vijeće je prihvatilo iskaze svjedoka Stojanke Savić i Vesne Ivanović, budući da su
isti jasni, uvjerljivi i međusobno saglasni u pogledu bitnih okolnosti.
215. Na kraju, Vijeće će se još jednom osvrnuti na iskaz svjedoka O1, obzirom da se radi
o svjedoku koji je kao ključni svjedok Tužilaštva, saslušan na okolnosti sve tri tačke
optužnice.
216. Prije svega, Vijeće ističe, a kako je to već analizirano u prethodnom obrazloženju
presude, da iskaz svjedoka O1, vezano za navođenje činjenica i okolnosti u pogledu sve
tri tačke optužnice, sadrži niz nedosljednosti, kontradiktornosti, nelogičnih navoda, kao i da
isti nema uporište u iskazima drugih saslušanih svjedoka, a niti nalazi potporu u
provedenim materijalnim dokazima.
217. Takođe, pretresno vijeće naglašava da je u pogledu sve tri tačke optužnice
identična hronologija kazivanja svjedoka O1, te je identičan obrazac ponašanja kako
samog svjedoka O1 i oštećenih, tako i optuženih. Tako u sva tri slučaja, svjedok O1
navodi da dolazi na mjesto dešavanja, ali ne opisuje detalje dolaska na lice mjesta. Nakon
toga opisuje ispitivanje zarobljenika na identičan način, tj. da zarobljenike u sva tri slučaja
ispituje optuženi Naser Orić, dok on sve to posmatra sa pretežno iste udaljenosti, ali koja
udaljenost nije dovoljna da bi isti čuo pitanja koja optuženi Orić postavlja, niti odgovore
zarobljenika. Simptomatično je da su sva tri zarobljenika, Slobodan Ilić, Milutin Milošević
kao i Mitar Savić, prilikom ispitivanja od strane optuženog Nasera Orića, istom izrazili
nepoštavanje i da su prema istom bili drski, koje opisano ponašenje oštećenih u datim
okolnostima, upravo po kazivanju svjedoka O1, je u sva tri slučaja izazvalo reakciju kod
optuženog Nasera Orića, koji potom poduzima konkretno opisane radnje, tj. radnje
pucanja iz vatrenog oružja u oštećene, a što kasnije, poslije njega, vezano za tačke 2. i 3.
predmetne optužnice, takođe čini i optuženi Sabahudin Muhić, tj. isti puca rafalno iz
vatrenog oružja u oštećene.
54
218. Koristeći svoje diskreciono pravo, Vijeće je razmatrilo sve provedene dokaze, te je
našlo da u konkretnom slučaju, iskaz svjedoka O1 nije dovoljno uvjerljiv, logičan, niti
saglasan sa ostalim provedenim dokazima, a kako je to naprijed navedeno, slijedom čega
je Vijeće zaključilo da njegovo svjedočenje ne predstavlja pouzdanu činjeničnu osnovu
kojom bi se izvan razumne sumnje mogla utvrditi krivica optuženih Nasera Orića i
Sabahudina Muhića. Stoga je u konkretnom slučaju, Vijeće našlo opravdanim primjenu
načela in dubio pro reo, tj. pravila koje se odnosi na to da činjenice koje idu na štetu
optuženom moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, odnosno van razumne sumnje,
a ukoliko postoji sumnja u odnosu na te činjenice, kao što je to Vijeće u konkretnom
slučaju našlo da postoji, one se ne mogu uzeti kao utvrđene. Sa druge strane, donja
premisa navedenog pravila glasi da činjenice koje idu u korist optuženog, se uzimaju kao
utvrđene, čak i ako su samo vjerovatne.
219. Time što je zakonodavac utvrdio da kada nije dokazano da je optuženi počinio
krivično djelo za koje je optužen uslijed čega se oslobađa od optužbe (član 284. tačka c)
ZKP BiH), zakonodavac je implicitno, ali nedvosmisleno omogućio primjenu načela u
sumnji u korist optuženog, jer ukoliko raspoloživi dokazi ukazuju samo na određena
saznanja u pogledu činjenica da je optuženi učinio krivično djelo koje je predmet optužbe,
on na temelju toga svakako mora biti oslobođen, pa sud ne može, odnosno ne smije
donijeti osuđujuću presudu, ukoliko nije čvrsto i bez ikakve dileme ubijeđen u postojanje
krivice optuženog44.
44
Vidjeti presudu Apelacionog vijeća Suda BiH, u predmetu Ranko i Rajko Vuković, broj , X-KRŽ-05/217 od 13.08.
2008.godine
55
221. Na osnovu odredbe člana 189. stav 1. ZKP BiH, troškovi krivičnog postupka iz
člana 185. stav 2. tačke a. do f. ZKP BiH, kao i nužni izdaci optuženih i nužni izdaci i
nagrade branilaca, padaju na teret budžetskih sredstava.
222. Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećena Jelica Ilić se sa imovinskopravnim
zahtjevom upućuje na parnicu.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti žalbu
vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema
pismenog otpravka presude.
U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati žalbom,
samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i odluku o
imovinsko pravnom zahtjevu.
56
Činjenice koje su utvrđene presudom MKSJ: Tužilac protiv Nasera Orića br. IT-03-68-T,
presuda od 30.06.2006. godine, koje su prihvaćene kao dokazane:
1. Do 18. aprila 1992., dana kad je Srebrenica pala u ruke Srba, gotovo svi
predstavnici opštinskih vlasti su napustili Srebrenicu. U narednim sedmicama,
većina bosanskih Muslimana koji su ostali sakrili su se u obližnjim šumama. Kad je
grad ponovno osvojen, nakon 8. maja 1992., postalo je nužno da se lokalne grupe
bosanskih Muslimana koordinišu pod jedinstvenom komandom kako bi se
organizovala djelotvorna odbrana.
4. Pripadnici kako Operativnog štaba tako i Štaba Oružanih snaga Srebrenice uskoro
su uvidjeli da bi njihovo spajanje povećalo vojnu efikasnost. Stoga su 14. oktobra
57
5. Istog dana Operativni štab, koji je još uvijek postojao, usvojio je odluku o strukturi
Oružanih snaga Srebrenice, prema kojoj su Oružane snage Srebrenice trebale činiti
sljedeće jedinice: 1. brigada Potočari, 2. brigada Sućeska i 3. brigada Karaičići.
Nadalje, predviđeno je šest samostalnih bataljona: 1. bataljon Srebrenica, 2.
bataljon Srebrenica, 3. bataljon Biljeg, 4. Bataljon Osmače, 5. bataljon
Skenderovići, i 6. bataljon Luka. Međutim, pretresnom vijeću predočeno je veoma
malo dokaza o tome kako su Oružane snage Srebrenice djelovale na terenu.
10. Između aprila i juna 1992., bosanski Srbi i bosanski Muslimani vodili su borbe na
području Ratkovića. Prema iskazima svjedoka, bosanski Srbi napali su brojna sela
bosanskih Muslimana iz pravca Ratkovića, Dučića, Fakovića i Brađevine.
Stanovnici tih sela su zbog toga izbjegli u šume. Ujutro 21. juna 1992., bosanski
Muslimani su napali Ratkoviće, Gornje Ratkoviće i Dučiće.
11. Popodne 21. juna 1992., bosanski Srbi su izvršili protivnapad na Ratkoviće, Gornje
Ratkoviće i Dučiće. Artiljerijom iz Magudovića i Fakovića razoreno je nekoliko kuća.
12. Do kraja tog dana, sve zgrade u selu Ratkovići spaljene su do temelja. U Gornjim
Ratkovićima, Polimićima i Dvorištu, “[nije bilo] nijednog krova više [i] šteta je [bila]
sto posto.”
13. Napetosti između bosanskih Muslimana i bosanskih Srba na ovom području počele
su rasti još 1991. godine. Tokom maja i juna 1992., bosanski Srbi, uključujući
stanovnike Bjelovca, napali su sela bosanskih Muslimana oko Bjelovca, na primjer
Zalužje i Voljevicu, kao i dijelove sela nastanjene bosanskim Muslimanima u
nacionalno pomiješanim selima. Zbog toga su bosanski Muslimani pobjegli iz svojih
domova. Između sredine oktobra i početka decembra 1992. bosanski Srbi su iz
pravca Bjelovca, Ložničke Rijeke, Kunjerca, Sikirića i Zalužja vršili napade na
raštrkano stanovništvo bosanskih Muslimana. Rano ujutro 14. decembra 1992.,
bosanski Muslimani su napali Bjelovac i Sikiriće.
14. Napad na Bjelovac započeo je tako što su bosanski Muslimani ušli u selo pucajući.
Mada je napad iznenadio bosanske Srbe, neki od njih uspjeli su da se brane,
uzvraćajući vatru napadačima iz svojih kuća. Drugi su potražili skloništa ili su
59
H. ANEX II – DOKAZI
1. Dokazi Tužilaštva
(a) Svjedoci i vještaci Tužilaštva:
60
61
62
T-43 „Prilog za vodiča hronike Armije BiH, Sektoru za moral II Korpusa Tuzla“ od
07.03.1994. godine, broj: 69/94, Haaški broj: 0645510 do 06455154, prilog
Elektronska ovjera Mehanizma Međunarodnog krivičnog Suda
63
1. O-2 13.12.2016.godine
2 Halilović Sabit 13.12.2016.godine
3 Efendić Mehmed 27.12.2016.godine
4 Čakanović Suljo 27.12.2016.godine
5 Salihović Zulfo 24.01.2017. godine
6 Mustafić Mirsad 24.01.2017. godine
7 Hasanović Suljo 07.02.2017. godine
8 Tursunović Salko 07.02.2017. godine
9 Ibrić Izet 28.02.2017. godine
10 Salihović Fadil 28.02.2017. godine
11 Tutundžić Sabahudin 15.03.2017. godine
12 Mustafić Fikret 15.03.2017. godine
13 Muškić Alija 28.03.2017. godine
14 O-3 28.03.2017. godine
15 Džemail Bećirević 11.04.2017. godine
16 Jasmin Sinanović 11.04.2017. godine
17 Delić Omer 25.04.2017. godine
64
O-I-6 Zapisnik o saslusanju svjedoka O1 dati Tuzilastvu BiH broj T20 0 KTRZ
0007663 13 od 10.07.2014.godine
O-I-7 Zahtjev za sprovođenje istrage protiv Orić Nasera i dr, Tužilaštvo za ratne
zločine, Republika Srbija, Beograd broj KTRZ-16/11 od 04.08.2011.godine
O-I-8 Izvještaj o prikupljenim saznanjima, MUP R Srbije, Direkcija policije, Uprava
kriminalističke policije, Služba za otkrivanje ratnih zločina 03/4-7-1 str.pov broj:
230-4018/15-1 od 31.07.2015.godine, Beogard
O-I-9 Set dokumentacije Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida
odbrambeno oslobodilačkog rata broj pov 01-41-1/16-1 od 11.02.2016.godine
(29 dokumenata)
O-I-9-1 Akt broj pov broj 07/49-03/6-15/16 od 09.02.2016.godine
O-I-9-2 Uvjerenje broj 07/49-41/1-3-45-1/2011 od 17.12.2015.godine
O-I-9-3 Zapisnik broj 05-R-41-1098/11 od 17.12.2015.godine
O-I-9-4 Akt broj 07/49-41/1-3-45-2/15 od 23.12.2015.godine
O-I-9-5 Akt broj 07/49-41/1-3-45-1/15 od 23.12.2015.godine
O-I-9-6 Akt broj 07/49-41/1-3-45/11 od 17.12.2015.godine
O-I-9-7 Poziv broj 07/49-41/1-3-45-1/2011.godine od 18.12.2015.godine
O-I-9-8 Dostavnica od 19.12.2015.godine
O-I-9-9 Uvjerenje broj 07/49-41/1-3-45/2011 od 04.04.2013.godine
O-I-9- Zapisnik broj 05-R-41-1098-1/11 od 21.01.2011.godine
10
O-I-9- Zahtjev u rukopisu broj 17-08-04-05-1-23/2005 od 27.01.2005.godine
11
O-I-9- Jedinični karton
12
O-I-9- Izvod iz spiska Oružanih snaga
13
65
66
67
68
69
70