Lik slijepog redovnika Jorgea iz Burgosa nazvan je po velikom

argentinskom piscu Jorgeu Luisu Borgesu (1899.–1986.), koji je također

bio slijep i koji je napisao priču o knjižnici, "Babelonska knjižnica"
(1941.). Veliku ulogu igraju dvostruko kodirane metafore koje Borges
razvija u svojim pripovijetkama Teolozi i Tri tumačenja Jude. U
Borgesovim pripovijetkama Tri tumačenja Jude i Teolozi nudi potencijalni
kljuc tumacenja Jorgeova lika i njegovih etičkih izbora koji pokreću
radnju Imena ruže.Ovakva početna teza opravdava se Borgesovom
snažnom intertekstualnom prisutnošću u Ecovu djelu, kao i činjenicom
da i sam pripovjedač Imena ruže na ključnim mjestima romana aludira
na potrebu razumijevanja Jorgeova lika u metafori Jude. A osim toga,
Otkrivenje utječe na cijeli srednji vijek preko španjolskih komentara i
minijatura. Eco skida ‘odgovornost’ za zločine s Horhea i poziva nas da
pravog krivca potražimo »u svijetu u kojem živi« njegov književni alter
ego.
S obzirom na to da Eco pod pojmom svijeta misli prvenstveno na svijet
ideja koji oblikuju nečiji svjetonazor i ideologiju, potrebno se podrobnije
osvrnuti na elemente koji omogućuju rekonstrukciju Jorgeova ideološkog
horizonta.
Dok je Borges doživotno ostao vjeran tipično modernom konceptu
umjetnosti kao privilegiju elite te nikad nije ozbiljnije pokušao
prilagoditi svoj literarni izraz širim društvenim masama, Ecu je želja
za izgradnjom što većeg broja ‘uzornih čitatelja’uvijek bila jedan od
glavnih poetičkih imperativa
Ecovo ‘prisvajanje’ njegove ‘fiktivne osobe’ kao tipične postmoderne
alegorije
ističući (referirajući se pritom na lik Jorgea) da su postupci likova u
romanu posljedica svijeta u kojem žive i prema čijim su zakonima
prisiljeni djelovati činjenja, izricanja, življenja i uživanja. Jorge da Burgos
slijepi je knjižničar, benediktinac, iznimni erudit i konzervativac čiji je
način života u romanu primarno određen sljepoćom, a svjetonazor
rigidnom teološkom izobrazbom. Za razliku od ostalih redovnika od kojih
mnogi imaju kakav-takav društveni, pa čak i ljubavni život, Jorgeovi su
socijalni kontakti ograničeni na uski krug ljudi koji rade u knjižnici i s
kojima održava distanciran i hladan profesionalni odnos. Osim
profesionalne posvećenosti samostanskoj knjižnici i goleme gladi za
znanjem, on nema drugih strasti te se besprijekornom biografijom ističe
među ostalim redovnicima. Glavna funkcija njegova lika u romanu
sastoji se u izgradnji karakterološkog i ideološkog paralelizma
Vilimovu liku. Taj se paralelizam gradi pretežno u sferi izricanja i
činjenja, dok su ostale sfere (življenja i uživanja) ostale u drugom planu i
služe kao potpora prvima. Većina Jorgeovih pojavljivanja u romanu
ograničena su na epizode u kojima dominiraju rasprave s Vilimom ili
svojevrsni dugi monolozi kao u slučaju duge propovijedi održane petog
dana (Eco 2004: 373–379). Jorgeova interpretacija raznih teoloških i
filozofskih tema, poput uloge smijeha u kulturi i društvu, metafore
Antikrista, uloge izokrenutih metafora u spoznaji Boga, otkriva njegove
konzervativne političke stavove koji u mnogim točkama proturječe
Vilimovim. Analiza ključnih točaka u kojima se njihovi stavovi
suprotstavljaju, pokazuje, s jedne strane koliko je teško u Jorgeovoj
argumentaciji ponekad razlučiti teološke argumente od onih političkih, a
s druge strane upućuje na krajnju ambivalentnost i interpretativnu
višeznačnost nekih od temeljnih kršćanskih dogma. Glavni ‘grijeh’
smijeha u Jorgeovoj argumentaciji pronalazi se u njegovoj potencijalno
subverzivnoj funkciji podrivanja zakona, koji se, prema Jorgeu, »nameće
strahom, kojemu je pravo ime strah Božji«Pozitivno Jorgeovo
vrednovanje straha Božjeg kao »možda najkorisnijeg i najljubaznijeg od
svih darova Božjih« (Eco 2004: 224) jasno proizlazi iz kršćanskog
svjetonazora čiji je temelj redefinicija kategorija života i smrti u odnosu
na poganski svjetonazor, kao i posve drugačiji pogled na njihov
međusobni odnos. Jorgeovo izlaganje kratko je predavanje o
srednjovjekovnim kršćanskim identitetima i u njemu se objašnjava
nužnost postojanja hereze za uspostavu dogme te iznosi čak i misao da
njihova nazočnost »ulazi u okvire Božjeg nauma« (Eco 2004: 447). Ideja
da nečije grješno vjerovanje, tj. hereza ili grješni čin koji proturječi
Božjem zakonu, može biti unaprijed predodređen Božjom voljom i time
opravdan, tj. otkupljen, u heretičkoj je tradiciji često bila povezivana uz
novozavjetni lik Jude Iskariotskog, a zanimljivo je i da sam Jorge
poziva Vilima da njegove zločine interpretira prema tom ključu
odražava Borgesovu autorefleksiju vlastitog postupka: sve se
ponavlja, ništa novo nije moguće napisati. S obzirom na to da je ova
ideja ujedno i jedna od temeljnih ideja na kojima se gradi poetika Imena
ruže, posve je legitimno interpretirati nadmudrivanje Jorgea i Vilima kao
nastavljanje Borgesova niza. Na kraju Adsonovih spisa Jorge se iz
smjernog pravovjernog teologa i čuvara dogme pretvara u
opsjednutog heretika, koji skončava život u buktinji u koju se
pretvorila samostanska knjižnica. obzirom na to da je Judina žrtva
omogućila Kristovu žrtvu, Juda na određeni način odražava Krista. Jorge
u svojoj propovijedi upravo na taj način interpretira Judin čin, a ista
interpretacija poslije mu je argument u pokušaju obrane vlastitih zločina
pred Vilimovim optužbamaU. prvoj verziji Juda je svejedno osuđen na
vječne muke i sramotu, iako je njegova izdaja bila nužna da »bi se
ispunila tajna iskupljenja« (Eco 2004: 374). Jorge »koji je pristao da
bude posrednikom ostvarenju Božje naredbe« (Eco 2004: 374) i time na
svojevrstan način ponovio Judin čin i pristao na opasnost da bude
proklet, ipak se nada odrješenju jer je »radio za njegovu slavu« (Eco
2004: 442) Jorge, slično kao i Juda u Runebergovoj verziji, svjesno
pristaje na pakao i prokletstvo jer mu dostaje utjeha da je radio za
božansku slavu. Za Runebergova Judu sreća je božansko svojstvo te
nije nešto što ljudi smiju prisvojiti. Jorgeova borba protiv smijeha ima
korijen upravo u takvom razmišljanju. On razlikuje smijeh, koji je po
njemu odraz prolaznog tjelesnog zadovoljstva, i sreću koja se ostvaruje
samo poštivanjem Božjega zakona kojemu je strah Božji nužan
preduvjet On je stari monah španskog porijekla čije je prisustvo
presudno za razvoj radnje.. Iz svoje fizionomije, Eco ističe bljedilo kože i
sljepoću. Što se tiče njegove uloge, lik kod ostalih stanovnika samostana
budi kontrastne emocije: divljenje i strah. Iako je starac izgubio vid i više
nije zadužen za biblioteku, njegovi prostori poznati su centimetar po
centimetar i njegovu riječ drugi monasi cijene i smatraju proročkom. Za
stvaranje ovog antagonista, autora je nadahnuo poznati pisac Jorge Luis
Borges. Jorge da Burgos, monstruozni čovjek koji je na svirep način
oduzeo ono najdragocjenije što je bog dao čovjeku, u svom govoru se
često upućuje na San Bernarda di Chiaravalle koji je ustvari Danteov
vodič kroz raj

VIlijam od Bakervila
21- 22 str opis
Ljepota vasione je data ne samo jedinstvom u mnostvu nego i mnostvom
u jedinstvu.
Nosio sa sobom instrumente, “cudesne masine” 23
Glavni lik u romanu je redovnik William od Baskervillea. William je
prikazan kao srednjovjekovni detektiv s istim oštroumnim promatračkim
vještinama i moći logičkog zaključivanja kao slavni detektiv britanskog
pisca Arthura Conana Doylea (1859. – 1930.), Sherlock Holmes. Priča
se da je Ecoov detektiv iz Baskervillea naklon je slavnom romanu
Conana Doylea The Hound of the Baskerville (1901.).
Gugliemo je bio poseban, čovjek pun znanja koje je stekao čitajući djela
raznih autora, izučavajući strane jezike i učeći da povezuje stvari
naizgled nepovezive koristeći se principima logike. Filozofske i logičke
vještine koje je posjedovao je stekao zahvaljujući Rogeru Baconu 28 ,
poznatom srednjovjekovnom filozofu i pripadniku reda franjevaca, čiji je
bio ucenik
bio je inkvizitor u Engleskoj i Italiji : slanje na lomacu Bentivege, Jakoma
i djovanuca 63

Bernardo del Poggetto je stvarna istorijska ličnost. Član ugledne

francuske porodice, biva izabran za kardinala 1316. godine, 11
godine prije početka zbivanja radnje romana, od strane Giovannia
XXII koji ga šalje u Italiju sa zadatkom da uspostavi i proširi papsku
vlast i dominaciju na njenoj terioriji. Pridobivši simpatije građana,
uskoro dobija i titulu signore della citta' di Bologna. No, sve češće
nesuglasice sa gradskom zajednicom eskaliraju u pravi revolt
građana i Bertrand biva protjeran iz Italije 1334. godine.
U mnoštvu istorijskih događaja, vezanih ponajviše za borbu između
papstva i carske delegacije, jos jedna važna ličnost koja je zaista
postojala a koju i Eco spominje u romanu, je fra Michele odnosno
Michele iz Čezene, predvodnik franjevaca u Peruđi. Svoj život je
okončao na lomači, optužen za jeres. Eco jako detaljno opisuje sam čin:
I već je bio mrtav, jer umre se pre no što telo izgori, zbog velike toplote
prepukne srce,a dim ispuni grudi. Zatim je koliba izgorela do kraja, kao
buktinja, i bio je silan blesak, i da se nije među užarenim drvetom još
naziralo siroto ugljenisano Mikeleovo telo, rekao bih da sam se obreo
pred kupinovim grmom.44
Postojale su dvije grupe manastira, oni koji su pružali bezuslovnu pomoć
i sklonište siromašnim i ubogim ljudima ali isto tako i hodočasnicima i oni
koji su se udruživali i gradili mnogo veća zdanja to jeste abbazie. 46
Jedna takva Casa di Dio je i ova koju Eco stavlja u centar zbivanja
romana. Na osnovu mnogobrojnih sačuvanih, prastarih spisa, koje je
zasigurno i Eco detaljno pregledao, može se vidjeti da je u to vrijeme
svaka opatija, budući da se radi o enormnom kompleksu, u svojoj
unutrašnjosti imala i skriptorijum

Tako Vilhelm pravi razliku između jeretika dok Abone svaki jeretički
pokret svrstava u jednu košaru govoreći: Znam da su jeretici oni koji
ugrožavaju poredak na kome počiva Božji narod Za Aboneove
istomišljenike ovo je sasvim logičko shvatanje budući da se sve ono što
odstupa od standardne norme smatra nedopustivim i potpuno
pogrešnim. Kako Eco navodi, fra Dolcino i njegovi istomišljenici su bez
straha pokazivali prezir prema crkvi i njenim zakonima. Smatrali su da je
crkva u potpunosti odbacila sve prave vrijednosti i da se fokusira samo
na sticanje enormnog materijalnog bogatstva umjesto onog duhovnog.
Materijalizam je taj koji preovladava nad spiritualizmom. On je tvrdio da
je rimska crkva bludinica, da se sveštenicima ne duguje poštovanje, da
je sva duhovna moć već prešla u sektu apostola, da samo apostoli
obrazuju novu crkvu, da apostoli mogu da ponište brak, da niko ne može
da bude izbavljen ako ne pristupi sekti, da nikakav papa ne može da
oprašta grehe, da ne treba plaćati desetke [...]

radi se o jevanđelju Svetoga Jovana. Broj sedam u Otkrovenju

Jovanovom se može protumačiti i na simbolički način budući da znamo
da je Bog stvarao svijet šest dana a sedmi dan je odmarao. Avanture
Adsa i Guglielma takođe traju sedam dana i duše sedam opata su protiv
njihove volje odvojene od njihovih izmučenih tijela. Ovaj broj nije običan
samo za Eca već i za Dantea budući da je Danteovo Čistilište sačinjeno
od sedam dijelova koje simbolišu 7 najvećih grijehova
SMIJEH

Smijeh je ključni element. Aristotel u svom traktatu veliča smijeh i govori

kako jedino smijeh može natjerati čovjeka da razmišlja i da prepozna
sopstvenu slabost koja je svojstvena svakom čovjeku. Sa druge strane
mišljenje Jorgea, slijepog starca koji je ujedno i počinilac ovog krvavog
pira, je sasvim suprotno. On smatra da smijeh predstavlja sumnju u
istinu a samim tim i sumnju u Boga. 71 Na Guglielmovo pitanje zašto
baš ta knjiga o smijehu kada postoji i pregršt drugih, Jorge odgovara:
Zato što ju je napisao Filozof. [...] Svaka reč Filozofa, u koga se već
kunu i sami svetitelji i pape, preokrenula je sliku sveta. [...] Smeh je
slabost, pokvarenost, bljutavost naše puti. 72 Aristotelova ideologija se
bazira na smijehu kao nečemu dobrom, nečemu što tjera čovjeka na
podrobnije razmišljanje o stvarima. Ono što ustvari dovodi do smijeha su
mane običnih ljudi.73 U prilično žustroj raspravi Horhea i Guglielma,
nekadašnji inkvizitor navodi sve dobre strane ove knjige Aristotelove
Poetike, kazujući: Ovde Aristotel vidi sklonost ka smehu kao dobru silu,
koja može da zadobije i vrednost saznanja, kada nas, služeći se
duhovotim zagonetkama i neočekivanim metaforama, makar i
prikazujući, poput laži, stvari drukčijima nego što one jesu, ustvari
primorava da ih bolje sagledamo [...]74

William od Baskervillea
William od Baskervillea je redovnik školovan u Oxfordu i sljedbenik
znanstvenika Rogera Bacona (oko 1220–1292) i filozofa Williama od
Occama (oko 1285–1347). Predan je stjecanju znanja. William istinu
traži kroz znakove i knjige, a ne kroz mučne metode inkvizicije, zbog
čega je napustio svoju dotadašnju ulogu inkvizitora.
William dolazi iz Engleske - ali ne iz Scotland Yarda, već iz filozofske škole
Rogera Bacona i Williama od Occama, utemeljitelja kognitivnog empirizma,
filozofije koja se temelji na egzaktnom ispitivanju stvarnih dokaza otkrivenih
osjetilima i dakle savršen alat za razotkrivanje misterija. Upravo na te ljude
stalno se poziva naš učeni i ironični redovnik-detektiv.

Adso iz Melka
Adso iz Melka je pametan i znatiželjan i željan naučiti logiku, kao i
mudrost, od svog mentora. Roman je Adsoov prikaz njegovih iskustava s
Williamom u opatiji. Adso piše priču kao memoare dok je starac u
samostanu Melk. Kao mlad mislio je da će naučiti da znakovi i riječi
imaju pravo značenje i da će dovesti do jasnih i definitivnih odgovora i na
pitanja i na misterije. Ali kao starac, Adso shvaća da nije moguće
razlučiti red i smisao u svijetu.

Abo
Abo se ponosi velikim bogatstvom opatije u draguljima i plemenitim
metalima, kao i svojom poznatom knjižnicom. Međutim, on je užasnut
mogućnošću skandala u opatiji i pozvao je Williama od Baskervillea da
diskretno istraži uznemirujuće smrti. Opat želi da se tajanstvena ubojstva
riješe u tišini kako ugled opatije i njegov ugled ne bi bili okaljani.

Bernard Gui
Bernard Gui bio je pravi inkvizitor i progonitelj franjevaca koji je
osporavao bogatstvo i moć Crkve. Gui je nemilosrdan u progonu
krivovjeraca i ne libi se mučenja kako bi izmamio priznanje krivovjerja.
Lukav je i ambiciozan.

Jorge od Burgosa
Jorge ili Burgos jedan je od samo dvojice redovnika koji razumiju labirint
i koji ima enciklopedijsko znanje o knjigama u knjižnici opatije. On je bio
prava moć iza knjižnice i njezinih tajni. Jorge vjeruje da su smijeh i
komedija grijesi, đavolsko djelo, i radije bi vidio uništenje velike knjižnice
nego dopustio ikome da čita tajnu knjigu o smijehu skrivenu u skrivenoj
sobi.

Malahija iz Hildesheima
Kao što William i Adso otkrivaju kasno u romanu, Malachi iz Hildesheima
ne čita grčki ili arapski. Njegovo neznanje stavlja ga pod potpunu
kontrolu Jorgea od Burgosa i, prema uputama, vrlo je zaštitnički
nastrojen prema kontroverznim knjigama i rukopisima u knjižnici,
posebno tajnoj knjizi koja se čuva u skrivenoj sobi. Malachi ima
homoseksualnu aferu s Berengarom, što ga ostavlja izloženim ucjenama
i skandalima.
Severina iz Sankt Wendela
Poput Williama, Severin iz Sankt Wendela posjeduje veliku intelektualnu
znatiželju. Kada pronađe arapski tekst među nekim papirima u
ambulanti, kaže Williamu, koji razumije njihovu važnost za tajnu knjigu.
No dok William stigne do ambulante, Severinus je ubijen.

Povijesni misterij
Umberto Eco bio je učenjak s enciklopedijskim znanjem o srednjem vijeku
(500. – 1500. n. e.), a njegova erudicija, odnosno opsežno znanje stečeno iz
knjiga, vidljivo je kroz cijeli roman. Autor je priču zasnovao na Le rukopis
Doma Adson de Melk, knjigu koju je dobio 1968. godine. Ovaj je rukopis
pronađen u samostanu Melk (Austrija), a njegov tvorac potpisao ga je kao:
„Abbe Vallet“. To uključuje malo istorijskih dokaza o vremenu. Uz to, ko god
ga je napisao, tvrdio je da je to tačna kopija dokumenta pronađenog tokom
XNUMX. vijeka u opatiji Melk.

Prva je uokvirena fabula kakvu, primjerice, možemo pronaći u Decameronu.

Roman je podijeljen na dane, ima uokvirenu priču, a curriculum rukopisa
predočen je iz četvrte ruke preko bilježaka što saznajemo s početka knjige.
Ecov pripovjedač pronalazač je dokumenata na temelju prijevoda opata
Valleta iz 19. stoljeća , dok je njemu zapis dao Mabillon iz 17. stoljeća koji ga
je prepisao od benediktinskog redovnika Adsona iz Melka iz 14. stoljeća.

Labirint
Knjižnica opatije predstavlja prijevaru, tajnovitost i nepovjerenje u znanje.
Dizajniran je kao labirint kako bi spriječio neovlaštene čitatelje da pristupe
njegovim knjigama, a time i njegovom znanju. Nepročitane knjige samo su
oznake na pergamentu, lišene značenja i nesposobne prenijeti znanje - što je
upravo ono što Jorge od Burgosa namjerava. Labirint je zamka osmišljena da
zbuni i odvrati svakoga tko traži znanje koje bi knjige i rukopisi mogli otkriti.
Labirint također predstavlja inherentnu poteškoću u pokušaju tumačenja
znakova. Ima sobe za koje se čini da vode u druge sobe, ali na kraju ne vode
nikamo. Sobe u labirintu označene su opskurnim izrekama koje se moraju
protumačiti da bi se razumio sadržaj svake sobe. Natpisi su također znakovi,
ili tragovi, kako je labirint organiziran i kako se kretati njegovim zbunjujućim
prostorom. S izuzetkom Williama od Baskervillea, nitko osim knjižničara ne
može se kretati labirintom jer su njegovi znakovi gotovo neodgonetljivi.
Naočale
Simboli njegove oštroumne promatračke vještine. Berengar od Arundela krade
Williamove naočale kako bi ga spriječio u čitanju. Predstavljaju Williamovo
znanje i prihvaćanje znanstvenih inovacija. U 14. stoljeću naočale su bile
vrhunska tehnologija. To što William usvaja novu tehnologiju svjedoči o
njegovoj žeđi i cijenjenju napretka kroz znanje. Svjetlost je simbol jasnoće i
inteligencije, kada ljudi dođu s bistrim idejama, obično kažu da su imali
trenutak "žarulje". Čak i izraz "svijetla" ideja također aludira na svjetlo. Dakle,
ove slike para naočala i svjetla daju sliku da je William razuman čovjek.

Priču pripovijeda Adso, početnik koji je mlad i čije je divljenje Williamu naivno.
Između njih dvoje razvija se intelektualna i emocionalna veza. Adso govori u
ime vjere koju je William vjerojatno izgubio.

prijatelj gospodina Ecoa, znanstvenik koji, budući da nije objavio nijednu

knjigu, ne može naći akademski termin. Siguran sam da u njemu prepoznajem
model sporednog lika ovog romana - ''Najpožrtvovaniji čitatelj, znao je
napamet sve knjige u knjižnici, ali imao je čudnu slabost: nije znao pisati. Zvali
su ga Abbas agraphicus.''

William gospodin Eco. Ali on je Eco, filozof i esejist, dok je Eco koji piše "Ime
ruže" Adso: glas mladih i starih u isto vrijeme, koji govori iz nostalgije za
ljubavlju i strašću. William oblikuje priču svojim uvidom;