BLJESAK TRENUTKA

Bljesak trenutka – trenutak bljeska.Munja na noćnom nebu.

Naglo otvorena vrata u mračnoj sobi i udar jutarnjeg sunca
preko zjenice. Kamen bačen u vodu. Tren , dok trepneš ptica
je prhnula. Iskra koja se javi iz kremena. Prvi pogled majke i
djeteta. Prvi poljubac. Uhvatiti taj trenutak, tu iskru u oku
koja se ugasi prije nego li reaguješ. Skriven u dubini tame, a
opet blješti i daje nadu. Poput Mjeseca na mračnom nebu koji
biva i svijetli uprkos dubini vasione. Momenat realizacije,
spoznaje, saznanja ili čak uvjerenja. Gorjeti a ne sagorjeti,
granica koju mnogi nesmotreno pređu i nestanu kao kap rose
na užarenom kamenju. Kao prelazak preko mosta za koji ne
znamo gdje vodi. I to je bljesak. I smrt je bljesak.
Prošlost se bori da sustigne budućnost ali ne može –
ispriječila se  sadašnjost. Japanski naučnici  tvrde da su
izmjeriili dužinu trajanja sadašnjeg trenutka : tri sekunde! Sve
prije i poslije toga su kolone  prošlih  i nadolazećih trenutaka.
Živimo i stvaramo ukliješteni između prošlosti i budućnosti, 
svjesno ili nesvjesno, u zbiru sadašnjih trenutaka. Putovanje
kroz vrijeme u tri sekunde pomnoženo sa udasima i izdasima.
Pa eto, preskočimo sadašnji trenutak ako možemo. Zarobljeni
u njoj mi se trudimo da uhvatimo iskru koja se stvara trenjem
ove dvije vremenske odrednice, sukobom aktivnog i pasivnog,
tame i svjetlosti, maštarija i realnosti, uzbuđenja i smiraja,
mira i nemira... Nije li tako? Mi živimo. Možda se i pitamo do
kada, iščekujući konačni bljesak, ali ne možemo saznati.
Bljesak koji nam se ukaže u sasvim neočekivanim sadašnjim
trenucima, prostoru i uslovima i u nama zapali stvaralački
plamen, koji nekad izgori i prije nego ga spoznamo, uhvatimo,
zarobimo, i to je bljesak. Pokušamo ga uhvatiti, a nekad nam i
promakne. Pobjegne tako vješto kroz vrata beskraja
Trenutak bljeska nikad nije najavljen i  očekivan. On se
prikrade i iznenada.. bljesne. Poput vatromena u noći koja
nije novogodišnja. Kao i sada dok ovo pišem, trčim za tim
trenutkom, za tim bljeskom. Gdje ću stići? Gdje će me tragovi
svjetlosti odvesti? Mislim da mi srce žudi za tim, da se stopim
i vriskom utihnem kao nikada do sada. Pitam se.. ali koračam
za njim. Gomilamo izraze bez čvrste veze, jedan sa drugim.
Kao ona  kora drveta, kao pukotine niz stablo, skup
nepovezanih izraza istog pravca, vijugavog  smjera. Neke
manje, a neke više iskoče iz reda, pa se opet vrate. A neke se
izgube i nestanu kao iskrice vatre. Žurimo da nam ne oslabi,
da ne utihne vatra dok ne završimo djelo, misao, pokret. Ona
je poput tog trenutka, bljesne tik prije nego prstom povučem
liniju, potez, ukucam slovo. Bljesak se pojavi tik ispred
svjesnosti, ispred misli, da li bi bilo pravedno imati ga samo za
sebe?. Uvijek smo u zaostatku za njim i dobro je da je tako.
Zbog toga i čeznemo, zbog toga smo živi u moemntu. Razum
treba da se pojavi poslije varnice kao smjernica, da se iskra
nekontrolisano ne raširi u neželjene pravce stvaranja, jer mi
nemamo snagu za to. Da se ne odluta u u tom traganju  bez
pravog smisla, i da ne sagorimo sami u želji da se dišemo tu
svjetlost.
 Ova trka i borba sa njim,  zna da umori. Valja imati snage da
se izborimo sa serijom stvaralačkih trenutaka koje je okupala
kiša munja. Jurnjava za njim  vodi ka tome da se  uhvati jedan
bljesak topline i svjetlosti probuđen nekad davno u djetinjstvu
pored kamina dok vam majka kao petogodišnjem djetetu trlja
stopala da ih ugrije u cik zore, dok se vani između vrhova jela
probija lavež pasa i najavljuje Sunce. Osjetiti toplinu i
sigurnost majčinog krila, bezbjednostni raj satkan u vrtlogu
linija, crta kojim okružujem sjećanje na to jutro, na to
gnijezdo. Jednom doživiš kratko a pamtiš dugo, cijeli svoj
život. I to je bljesak. Ljubav je bljesak. Bljesak topline,
trenutak sigurnosti koji pokušavaš obnoviti i ponovo
doživjeti.. Nekad treba ostavimo da se ohladi svijest, da se
smiri duša, i da upijemo.. svjetlost.

S.K.