Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Faris Silajdžić

Komunikacijske kompetencije i
rješavanje konflikta
Seminarski rad

Zenica, 2021.
 Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Faris Silajdžić
Indeks br. 3884/19; redovni student
Odsjek za islamsku vjeronauku

Komunikacijske kompetencije i
rješavanje konflikta

Seminarski rad

Predmet: Nastavna komunikacija

Mentor: prof. dr. Izet Pehlić

Zenica, novembar 2021.

2
Sadržaj:

Sažetak:.......................................................................................................................................................4
Uvod:...........................................................................................................................................................5
Pojam komunikacije....................................................................................................................................6
Pojam konflikta............................................................................................................................................7
Znakovi kao sredstva komunikacije.............................................................................................................7
Komunikacija i interakcija – relacija između ova dva pojma........................................................................8
Pojam komunikacijske kompetencije Izraz..................................................................................................9
Modeli komunikacijske kompetencije.......................................................................................................10
Vrste komunikacije....................................................................................................................................11
Definicija konflikta.....................................................................................................................................11
Razlika između konflikta i spora................................................................................................................12
Elementi konflikta......................................................................................................................................14
Konflikti u školi..........................................................................................................................................14
Stilovi rješavanja konfliktnih situacija........................................................................................................16
Zaključak:...................................................................................................................................................17
Literatura...................................................................................................................................................17

3
Sažetak:

Ovaj seminarski rad ima za cilj predstaviti, definisati i u najkristalnijoj mjeri objasniti
komunikacijske kompetencije, odnosno šta je to komunikacija, na koji način se ostvaruje, koje su
vrste komunikacije i kako da se riješe konfliktne situacije u kojima se svakodnevno čovjek
susreće, od onih najmanjih do onih najvećih.
Upoznat ćete se sa samim stilovima konflikata, kako u svakodnevnom životu tako i u školi.
Nakon ovog rada imat ćete najjasniju sliku i najjednostavniju o tome kako dolazi do samih
konflikata i kako se izlazi iz istih.
Na kraju rada je jedan citat koji jasno opisuje da je nezaobilazno u njegovom životu da se
susreće sa konfliktima i da pronalazi načine i metode kako da se iz istih izvuće, te s tim u vezi
Vam preporučujem da pročitate cijeli rad jer sam uvjeren da nećete zažaliti ni sekunde svoga
vremena.

Ključne riječi:
Komunikacija, Komunikacijske kompetencije, Vrste komunikacije, Konflikt, Rješenje, Čovjek,
Stilovi konflikata, Načini i Metode rješavanja konflikata

4
Uvod:

Čovjek u svome životu za određene stvari kaže da će doći s vremenom, ali to isto ne može reći
za kvalitetnu komunikaciju, Kominikacija ne dolazi sama od sebe nego dolazi sa čovjekovim
jakim zalaganje, njegovim trudom, redovnim i opsežnim čitanjem brojne literature različitih
sadržaja. Tek nakon toga čovjek dobija određene kompetencije za kvalitetnu komunikaciju.

Ono što utiće na kvalitetnu komunikaciju jeste trema koja može dovesti do prekida govora pred
većim brojem auditorija. Ona se može izbjeći redovnim suočavanjem sa većim brojem ljudi u
neformalnom razgovoru te redovitim čitanjem literature kako se ne bi desilo da zbog manjka
vokabulara ostanemo „bez riječi“ pri određenom govoru.

Kvalitetno pripremanje plana izlaganja i objašnjavanja, posjedovanje metoda argumentacije, je

preduvjet za kvalitetnu komunikaciju.

Komunicirati bi bilo lahko kada se ne bi dešavale situacije u kojima moramo improvizirati te

ponekad dati odgovor na nečiju agresivnost, pokušati na lahak način uspostaviti kontakt sa
nekim, a to je sve što utiče na samog sagovornika. Možemo reći da umijeće komuniciranja nije
ništa drugo do želja za ubjeđivanjem, dopadanjem te uvjeravanjem nekoga u ono što govorimo.
Poznavanje strategije za rješavanje konflikta u određenim situacijama u kojima se nalazimo, kao
što je mjesto ili institucija u kojoj smo zaposleni, vlastitoj kući ili negdje na ulici može dovesti
do toga da riješimo taj konflikt i da doprinesemo boljem stanju onih kojima smo okruženi kao i
boljom reputacijom samih nas.
Želja za uspijehom je uvijek povezana i realizuje se kvalitetnom komunikacijom.
U ovome radu ćemo pokušati dati odgovore na osnovne pojmove sa kojima cemo se susretati u
ovome radu te kako da na kvalitetan način dođemo do uspjeha i kako da se ponašamo u
situacijama kada se dese određeni konflikti.

5
Pojam komunikacije

“Nema komunikacije bez interakcije. Prilikom svake interakcije dolazi do neke vrste
komunikacijskog odnosa među učesnicima. Taj uticaj je uvijek uzajaman ili je jednosmjeran.
Komunikacija se ostvaruje na osnovu informacija koju učesnici na osnovu interakcije
razmjenjuju. Sredstva kojima se informacija prezentuje i prenosi mogu biti različita. To su
njačešće riječi koje su sredstvo informisanja kod ljudi, ali i glasovi koji ne čine riječi, zatim razni
pokreti, slike i drugi znakovi.” (Nastavna komunikacija izbor tekstova)
“Iz određenja da komunikacija znači prenošenje informacija s jednog mjesta na drugo, koju
početkom pedesetih godina prihvata poznati stručnjak za proučavanje psiholoških procesa
vezanih za komuniciranje (Miler, 1951), ne proizilazi da je komunikacija prenošenje informacija
samo među osobama ili među živim bićima. Da bi se došlo do komunikacije, dovoljno je, navodi
i Miler, da postoji izvor informacija njihovo prenošenje nekim kanalom i odredište ili primalac
informacija. i teorija informacija, koja polazi od komunikacionog modela koji su razvili (Šenon i
Viver, 1945), Može se interpretirati kao komunikacija bez osoba. Model treba da posluži
objašnjenju prenošenja informacija na određenu udaljenost. Kad se govori o pošiljaocu i
primaocu informacija, mogu se imati u vidu i tehnički sistemi. Od pet elemenata koji ulaze u
model – izvor informacija, odašiljalac, kanal, primalac i ciljni jedan ne mora značiti osobu” (Rot,
1982, str. 9-10)
Potrebno je reći “da bez komuniciranja nema odgojno-obrazovnog procesa i da on može tek
dvosmjernošći kretanja informacija između njegovih sudionika ostvariti svoju svrhu”
(Bognar i Matijević, 1993, str. 253).

“Komunikacija je prisutna u svim aspektima života. Često se govori o komunikaciji, a da se

točno ne zna što taj izraz znači. Svakodnevno ga koristimo i često je sinonim za razgovor. Ipak,
komunikacija je više od razgovora. To je naša autentična prirodna potreba da kontaktiramo s
okolinom. Postoji niz različitih pristupa definiranju i razlikovanju komunikacije, najčešće se
razlikuju verbalna i neverbalna komunikacija (a uz njih, simbolička i pisana komunikacija). U
odnosu na broj uključenih sudionika - intrapersonalna, interpersonalna, grupna i javna
komunikacija. Intrapersonalna komunikacija uključuje samo jednu osobu, odnosno radi se o
unutrašnjem dijalogu, te samo uvjetno predstavlja komunikaciju u užem smislu. Iz Rječnika

6
stranih riječi možemo saznati da riječ komunikacija potječe od latinske riječi communicare –
učiniti općim, a ima nekoliko značenja: 1. priopćenje, saopćenje, izlaganje, predavanje; 2.
promet, veza, saobraćaj, spoj jedne točke s drugom; pa slijedom rečenog, komunicirati znači:
priopćiti, saopćiti, biti u vezi, itd., što se ostvaruje komunikacijskim procesom. U najširem
smislu riječi, komunikacija označuje razmjenu poruka između dviju ili više osoba tj. između
davatelja i primatelja poruke tijekom procesa komunikacije. Bit tog procesa su odnosi koje je
moguće odrediti kao povremena ili redovita socijalna susretanja s određenim ljudima, kroz
određeno vrijeme, s perspektivom trajanja u budućnosti .” (dr. sc. Draženka Skupnjak, 2020)

Pojam konflikta

„Kako je znanje u oblasti rješavanja konfliktnih situacija napredovalo tako je i terminologija koja
se koristi u ovoj oblasti bila sve bogatija, a time i sve manje razumljiva za one koji nisu bili
direktno uključeni u ove procese. Stručnjaci koji se profesionalno bave istraživanjem konfliktnih
situacija, prave razliku između pojedinih termina koje ostali koriste kao sinonime. Za njih su
konflikti i sporovi različiti pojmovi s obzirom na njihovu prirodu i na dužinu trajanja. Takođe, po
njima treba praviti razliku i između nagodbe u vezi sa sporovima, upravljanjem konfliktima,
rješavanjem konflikata i transformacije konflikata.
Razmotrićemo bliže šta podrazumijevaju ovi izrazi koji se tiču samih konfliktnih situacija.” (mr.
Šarenac i Begu, 2006, str. 8)

Znakovi kao sredstva komunikacije

“Komunikacija kao vrsta interakcije ostvaruje se pomoću znakova. Drugim riječima, znakovi
predstavljaju sredstva i instrumente komunikacije. Znakovi mogu biti različite vrste. To mogu
biti skupine glasova ili slova koja zajedno čine izgovorenu ili napisanu riječ. Riječi su najčešći i
najvažniji znakovi u komunikaciji među ljudima i različiti crteži i sheme mogu biti različiti

7
znakovi. Takva vrsta znakova su npr. različiti saobračajni znaci. Izraz lica, koji se očituje u
opuštanju mišića oko usta i očiju postaje znak, ako ga neko zapazi, i tumači kao izraz npr.
žalosti.” (Nastavna komunikacija izbor tekstova)

Komunikacija i interakcija – relacija između ova dva pojma

“Komunikacija je uvijek interakcija. Kakvim će se smatrati odnos između ova dva pojma, zavisi
od određenja svakog od ovih pojmova. Pojam interakcija, ima šire značenje u odnosu na pojam
komunikacija, a definišemo je kao odnos između dvije ili više jedinki pri kome jedna jedinka
utiče na ponašanje druge.” (Nastavna komunikacija izbor tekstova)
“Komunikacija je takav odnos među jedinkama, takva vrsta interakcije, pri kojoj se veza među
jedinkama ostvaruje preko vrste draži koju nazivamo znakovima. Konkretnije: komunikacija je
vrsta interakcije kojoj se obraća pažnja na to kako na znakove koje emituje jedna jedinka reaguje
druga.“ (Rot, 1982, str. 15)
„Opravdano je prihvatiti pojam komunikacije kao uži pojam od pojma interakcije, zbog toga što
komunikacija uvijek predstavlja interakciju, ali takvu interakciju koja ima specifično obilježje –
vezu putem znakova u komunikaciji.“ (Nastavna komunikacija izbor tekstova)
„Iako je komunikacija, u određenju koje se ovdje zastupa, uključena u sve vrste interakcije
(može se reći da u svakoj interakciji imamo i komunikaciju), komunikacija i interakcija nisu isto.
Komunikacija postoji i pri formiranju impresije, jer je nemoguće stvoriti impresiju o nekoj osobi
ako njeno određeno ponašanje ne postane znak koji druga osoba tumači.“ (Rot, 1982, str. 15)
„Komunikacija se zato opravdano smatra vrstom interakcije u kojoj je suština interakcionih
odnosa emitovanja i primanja znakova među jedinkama, bilo da su ti znakovi simboli ili signali,
bilo da je komunikacija dvosmjerna ili jednosmjerna.“ (Nastavna komunikacija izbor tekstova)

8
Pojam komunikacijske kompetencije Izraz

“«komunikacijska kompetencija» sastoji se od dvije riječi koje u kombinaciji znače

«kompetencija za komuniciranje». Ta jednostavna leksičkosemantička analiza otkriva činjenicu
da je temeljna riječ u sintagmi «komunikacijska kompetencija» riječ «kompetencija».
«Kompetencija» je jedan od najspornijih izraza u području opće i primijenjene lingvistike.”
Njegovo uvođenje u lingvistički diskurs vezuje se ponajprije uz Chomskoga. U svojoj vrlo
utjecajnoj knjizi «Aspects of the Theory of Syntax», Chomsky (1965) je postavio danas već
klasičnu razliku između kompetencije (znanje o jeziku koje posjeduje monolingvalni govornik-
slušatelj) i performanse (stvarne uporabe jezika u konkretnim situacijama)
1 . Ubrzo nakon što je Chomsky predložio i opisao koncept kompetencije i performanse,
zagovornici tada sve zastupljenijega komunikacijskoga gledišta u primijenjenoj lingvistici (npr.
Savignon, 1972) izrazili su nezadovljstvo pojmom vrlo idealizirane, čisto lingvističke
kompetencije kao teorijskim temeljem za metodologiju poučavanja i testiranja jezika. Izlaz su
pronašli u alternativnom, širem i, smatralo se, realističnijem pojmu kompetencije, koji je Dell
Hymes (1972) nazvao «komunikacijska kompetencija»
2 . Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, daljem je razvoju pojma komunikacijske
kompetencije u velikoj mjeri pridonio i niz primijenjenih lingvista s primarnim interesom za
teoriju usvajanja jezika i teoriju jezičnoga testiranja. U nastojanju da razjasni i dalje razvije
pojam komunikacijske kompetencije, Widdowson je, krajem 70-ih godina prošloga stoljeća,
načinio razliku između kompetencije i sposobnosti. U određenju tih dvaju pojmova Widdowson
se, velikim dijelom, oslanjao na spoznaje iz područja diskursne analize i pragmatike. Stoga, kada
govori o kompetenciji ili, bolje rečeno, komunikacijskoj komeptenciji, tu uglavnom misli na
znanje o lingvističkim i sociolingvističkim konvencijama ili pravilima (engl. rules), a pod
sposobnošću (engl. capacity), koju je znao pobliže odrediti i kao proceduralnu ili komunikacijsku
sposobnost (engl. procedural or communicative capacity) podrazumijevao je sposobnost (engl.
ability) uporabe znanja jezika kao sredstva za stvaranje značenja u jeziku ili, preciznije,
procedure (engl. procedures) u tumačenju i stvaranju diskurzne cjelovitosti. Prema Widdowsonu
(1983) sposobnost nije dio kompetencije, ne pretvara se u kompetenciju, već ostaje djelatna
snaga za trajnu kreativnost, snaga za ostvaranje onoga što Halliday (1970) naziva «značenjski
potencijal» (engl. meaning potential). Definirajući komunikacijsku kompetenciju na taj način,

9
Widdowson se svrstao u krug teoretičara koji su, među prvima, u svojim promišljanjima o
odnosu između kompetencije i performanse više pozornosti posvetili performansi, tj. samoj
jezičnoj uporabi. “ (Bagarić, V. I Djigunović, J.M., (2007), Definiranje komunikacijske
kompetencije, Metodika: časopis za teoriju I praksu metodika u predškolskom odgoju, školskoj I
visokoškolskoj izobrazbi, (Online), 8 (10). <raspoloživo na: https://hrcak.srce.hr/file/42650 >,
(pristupljeno 28.1.2022.)

Modeli komunikacijske kompetencije

“Teorijski okvir/model koji su predložili Canale i Swain (1980, 1981) prvobitno je sadržavao tri
komponente, odnosno uključivao tri područja znanja i vještina: gramatičku, sociolingvističku i
strategijsku kompetenciju. U promijenjenoj verziji toga okvira Canale (1983, 1984) je dio
elemenata sociolingvističke kompetencije prenio u dodatnu, četvrtu sastavnicu okvira, koju je
nazvao «diskursna kompetencija». Defi nicija gramatičke kompetencije se u tom okviru naslanja
na Chomskyevu formulaciju lingvističke kompetencije, pa stoga teoretičari (npr. Savignon,
1983) koji su u svom teorijskom ili empirijskom radu pošli od modela Canalea i Swainove,
gramatičku kompetenciju nazivaju još i lingvističkom kompetencijom. Prema Canale i Swain
(1980, 1981) i Canale (1983, 1984) gramatička se kompetencija odnosi na vladanje (verbalnim
ili neverbalnim) lingvističkim kodom, tj. na znanje morfoloških i sintaktičkih pravila, znanje
vokabulara, znanje semantičkih pravila, te znanje fonoloških i ortografskih pravila. Posjedovanje
te kompetencije omogućuje korištenje znanja i vještina potrebnih za razumijevanje i izricanje
doslovnoga značenja izričaja. Određenje sociolingvističke kompetencije u teorijskom okviru
Canalea i Swainove temelji se na Hymesovim promišljanjima o prikladnosti jezične uporabe u
raznim društvenim situacijama pa se, u skladu s njima, sociolingvistička kompetencija defi nira
kao poznavanje društvenih pravila i konvencija koji stoje u osnovi prikladnoga razumijevanja i
uporabe jezika u raznim sociolingvističkim i sociokulturološkim kontekstima. Diskursnu je
kompetenciju Canale (1983, 1984) opisao kao vladanje načinima povezivanja i tumačenja oblika
i značenja radi postizanja smislene cjelovitosti govornih ili pisanih tekstova različitih žanrova.”

10
(Bagarić, V. I Djigunović, J.M., (2007), Definiranje komunikacijske kompetencije, Metodika:
časopis za teoriju i praksu metodika u predškolskom odgoju, školskoj I visokoškolskoj izobrazbi,
(Online), 8 (10). <raspoloživo na: https://hrcak.srce.hr/file/42650 >, (pristupljeno 28.1.2022.

Vrste komunikacije

“U današnjem svijetu postoji veliko broj vrsta komuniciranja. Ovaj broj komunikacija opet zavisi
od broja ljudi koji učestvuju u komunikaciji dalje od medija koji su tu kao neki dodatni
pomagajući faktor te brojnih drugih sudionika. U zavisnosti na broj ljudi razlikujemo
intrapersonalnu, interpersonalnu i masovno komuniciranje. Zatim razlikujemo, verbalnu i
neverbalnu komunikaciju, personalnu i apersonalnu, jednosmjernu i dvosmjernu, posrednu i
telekomunikaciju, autoritarnu i demokratsku komunikaciju”. (Nastavna komunikacija izbor
tekstova)

Definicija konflikta

“Morton Deutsch (Deutsch, 1973) konflikt definira kao sukob nespojivih tendencija i djelovanja
u pojedincu, skupini i narodu ili između pojedinaca, skupina i naroda unutar konkurentskih ili
kooperacijskih situacija. Dakle, prema toj definiciji možemo razlikovati interpersonalne (unutar
pojedinca) i interpersonalne (između pojedinaca) konflikte, zatim unutar skupine i međuskupine
te intranacionalne i internacionalne konflikte.
Fritz Fischaleck (Fischalek, 1977) opisuje konflikt kao međusobna suprostavljanja različitih
potreba, želja, interesa, osjećaja i djelovanja. Prema tom autoru možemo razlikovati unutrašnje,
vanjske, latentne, lažne i miješane konflikte kao i konflikte uz prihvaćenu ili izbjegavanu
konfrontaciju.” (Brajša, 1993, str. 121)

“Riječ konflikt je latinskog porijekla, “conflictus”

što znači “udarati se međusobno.”

11
Izdvojićemo samo neke od brojnih definicija konfliktnih situacija kako bismo demonstrirali
šarolikost pristupa ovom problemu, ali i ključne elemente zajedničke svim definicijama:
- ”Konflikt je sveukupna dinamika u rastu i razvoju živih organizama i grupa.
On se pojavljuje kad se sukobljavaju ideje, interesi ili ponašanja dvije ili više
individua ili grupa.”10
- «Konflikt nastaje kada dvoje (ili više) ljudi ili grupa opaža razlike u interesima
koji ne mogu biti dovedeni u pitanje – nemogućnost da se dođe do važnih
sredstava i da se zadovolje važne potrebe i vrijednosti – i preduzimaju akcije
da se takva situacija promijeni.»11” (Šarenac i Begu, 2006, str. 13)

“Najčešći uzroci konfliktnih situacija su:

1. Interesi
2. Vrijednosti (različiti kriteriji za procjenu ideja, različitih ciljeva)
3. Strukture (postavljenost određene situacije, različitih definicija uloga, vremenskih
ograničenja)
4. Podaci ( nedostatak informacija, pogrešne informacije, različite interpretacije i
razumijevanja podataka)
5. Odnosi (jake emocije, pogrešna opažanja ili stereotipi, loša komunikacija,
nerazumijevanje)” (Šarenac i Begu, 2006, str. 16)

Razlika između konflikta i spora

“Stručnjaci koji se profesionalno bave istraživanjem konfliktnih situacija, prave razliku između
pojedinih termina koje ostali koriste kao sinonime. Za njih su konflikti sporovi različiti pojmovi
s obzirom na njihovu prirodu i na dužinu trajanja. Takođe, po njima treba praviti razliku i između
nagodbe u vezi sa sporovima, Upravljanjem konfliktima, rješavanjem konflikata i transformacije
konflikata. Razmotrićemo bliže šta podrazumijevaju ovi izrazi koji se tiču samih konfliktnih
situacija.

12
Rješavanje konflikata se odnosi na konflikte koji traju duže i koji su na neki način ukorijenjeni
za razliku od običnih sporova. Ovi konflikti se obično tiču osnovnih ljudskih potreba, moralnih
razlika koje se ne mogu tolerisati ili podjele ograničenih resursa kao što su novac, voda ili
zemlja. Da bi se ovakva vrsta konflikata okončala ili rješila mora se ići dalje od zadovoljavanja
interesa uključenih strana kao što je slučaj u sporovima, ka relativno stabilnim rješenjima koji
uzimaju u obzir uzroke konfliktnih situacija.

Upravljanje konfliktima podrazumijeva držanje pod kontrolom, ali ne i rješavanje dugotrajnog i

već ukorijenjenog konflikta. Ovaj pristup se često koristi onda kada se potpuno rješavanje
konflikta čini nemoguće, ali se ipak nešto mora učiniti. Moguće je u nekim slučajevima
upravljati konfliktnom situacijom tako da ona postane manje destruktivna, a sam konflikt
postane više koristan nego štetan za sve uključene strane (npr. mirotvorne misije obično ne
dovode do rješavanja konfliktnih situacija, ali mogu pomoći da se situacija smiri i ograniči
broj žrtava).

Transformacija konflikata je prema nekim teoretičarima i praktičarima koji se bave konfliktima

u stvari pravi pristup konfliktima za razliku od već pomenutog rješavanja i upravljanja
konfliktima. Osnovna prednost ovog pristupa, po njima je to što teži boljem razumijevanju
prirode samog konflikta. Rješavanje konflikata podrazumijeva da je konflikt nešto loše čemu
treba stati u kraj i da je kratkotrajan fenomen koji je moguće razriješiti. Upravljanje konfliktima,
sa druge strane, prepoznaje da su konflikti dugotrajni i da ih je često nemoguće brzo riješiti.
Međutim, sam termin “upravljanje” je problematičan pošto podrazumijeva da se ljudi mogu
kontrolisati i usmjeravati, kao i da je sam cilj smanjiti ili kontrolisati nasilje, a ne uhvatiti se u
koštac sa stvarnim uzrocima problema. Transformacija konflikta znači prepoznavanje i
razmatranje “dijalektičke prirode” konflikta, jer čim do njega dođe on mijenja ili transformiše
događaje, ljude i odnose koji su originalno doveli do samog konflikta. Odnos imeđu uzroka I
posljedice u okviru ovog pristupa se posmatra kao dvosmjeran proces. Sa te tačke gledišta termin
“transformacija konflikta” opisuje prirodan tok konflikta. Transformacija konflikta je i
preskriptivan pojam jer sugeriše da se destruktivne posljedice konflikta mogu modifikovati tako
da se slika o sebi, društvene strukture i odnosi unaprijede. Ovo takođe uključuje i transformaciju
doživljavanja problema, postupaka, drugih ljudi ili grupa time što se pravi razlika između ljudi i

13
stavova. Uspješna transformacija konfliktne situacije može voditi boljem uzajamnom
razumijevanju.

U novije vrijeme sociolozi govore i o upravljanju razlikama kao najuspješnijem načinu i

mehanizmu za prevenciju eskalacije konflikta u modernim demokratskim državama koje
karakteriše pluralizam interesa.” (Šrenac i Begu,, 2006, str. 8-10).

Elementi konflikta

„Prema Mortonu Deutschu (Deutsch, 1973), za razumijevanje konfliktne situacije potrebna je

analiza svih njezinih elemenata. To su, najprije, priješnji odnosi partnera koji su u konfliktu.
Poznajući ono priješnje, lakše ćemo shvatiti što se događa sada. Drugi se elemnt sastoji od
trenutnog ponašanja partnera u konfliktu. Na trećem je mjestu glavni problem konflikta. Njega
moramo staviti u kontekst socijalne sredine, ali moramo voditi računa i o prisutnim
promatračima, koji izravno ili posredno indirektni utječu na dinamiku konfliknte situacije. Dalji
je element strategija rješavanja konflikta, a zatim posljedice. Morton opisuje mnoga pozitivna
obilježja konflikta. Konflikt nam pomaže u uočavanju problema, ali i u pronalaženju njegova
rješenja. Konflikti sprečavaju stagnaciju, a potiču i promjene. Učvršćuju identitet pojedinca, ali i
skupine.“ (Brajša, 1993, str. 123)

Konflikti u školi

Kao što je rečeno u samome uvodu u ovaj rad i same teme ovoga rada trebamo se malo više
posvetiti samim konfliktima koji su zastupljeni u školi.

„U školi se susrećemo s interpersonalnim konfliktima i kod učenika i kod učitelja. I učenik i

učitel imaju svoju unutrašnju psihodinamiku, svoje i donesene i u školi ostvarene unutrašnje
nedovršene i potisnute odnose i konflikte. To intrapsihičko i interpersonalno i te kako utječe na
14
vanjsko ponašanje i učitelja i učenika, pa time ima važnu ulogu u odgojnom i obrazovnom
procesu. Intrapersonalni konflikt djeluje u nama, ali ne i ponašanja među nama. To su naše
unutrašnje dvojbe, koje ne možemo riješiti. Posrijedi je sukob stavova, želja, htijenja, interesa i
motiva u nama. U sebi konfliktni učitelji nisu u stanju slobodno, kreativno i kvalitetno odgajati i
obrazovati, a u sebi konfliktini učenici iskrivljeno doživljavaju učitelja i njihove poruke.
Posljedica je neadekvatno međusobno ponašanje i reagiranje, što razvija osnovu za međusobne
konfliktne interakcije.

Interpersonalni konflikti među učiteljima, među učenicima i između njih sastavni su dio svake
školske situacije. Nema zbornice ni razreda bez interpersonalnih konflikata. Sami po sebi oni
nisu ni dobri ni loši. Mi ih možemo učiniti dobrima ili lošima ovisno o tome kako postupamo s
njima. Oni se mogu i te kako odgojno i obrazovno iskoristiti i pretvorit u šansu za konstruktivan
razvoj učitelja i učenika.

Unutarskupni i međuskupni konflikti u školi vrlo su česti. To su konflikti u kupini učitelja i

između skupina učitelja, u skupini učenika i između skupina učenika (unutar jedne i između više
zbornica, unutar jednog i između više razreda).

Takvi konflikti mogu utjecati negativno i pozitivno, na skupinu ili skupine, ovisno o tome kako
skupina ili skupine postupaju s njima. Intrapersonalni, interpersonalni, unutarskupni i
međuskupni konflikti u školi mogu biti konstruktivni, neeskalirajući u funkcionalni, ali također i
destruktivni, eskalirajući i disfunkcionalni. Samo konstruktivni, neeskalirajući i funkcionalni
konflikti unutar škole imaju pozitivnu odgojnu i obrazovnu vrijednost. Oni služe konstruktivnom
razvoju škole, učitelja i učenika. Unapređuju odgojni i obrazovni proces. Zato je vrlo važno
spriječiti destruktivni, eskalirajući i disfunkcionalni razvoj konfliktne situacije u školi. Također
je važno imati u vidu podjelu konflikata u školi na unutrašnje, latentne, skrivene, bez
konfrontacije, nesvjesne i iracionalne, s jedne, te vanjske, manifestne, prepoznatljive, uz
konfrontaciju, svjesne i racionalne, s druge strane. Prvi su vrlo važni jer su teže dohvatljivi,
izmiću kontroli, obično neprepoznati i zato teže svladivi i konstruktivno upotrebljivi u ogojnom i
obrazovnom procesu. Oni su važni i zbog toga što stvaraju nevidljivu pozadinu napete i
konfliktne školske situacije. Pretvaraju se u neku vrstu „pete kolone“ koja iz pozadine i
nevidljivo remeti odgojni i obrazovni proces u našim školama. Upravo je zadatak učitelja da ih
pretvore u vanjske, manifestne, prepoznatljive, konfrontirajuće, svjesne i racionalne, da bi se s

15
njima moglo lakše izaći na kraj i pravilno postupati s njima. Konflikti u školi mogu, dalje, biti
lažni ili stvarni. Lažni konflikti obično i služe skrivanju stvarnih konflikata. Oni su često paravan
iza kojega se kriju stvarni konflikti. Lažne konflikte treba prepoznati, raskrinkati i iza njih doći
do stvarnih konflikata.“ (Brajša, 1993, str. 123-124)

Stilovi rješavanja konfliktnih situacija

“Neki autori smatraju da se način rješavanja konfliktnih situacija bira s obzirom na uzroke koji
su do njih doveli, drugi smatraju da ih opredjeljuju ishodi koje želimo postići što će upravo
model koji ćemo opisati demonstrirati. Treći insistiraju na samom procesu rješavanja i pristupu
koji ga karakteriše bez obzira na uzroke i ishode. Najčešće citirani model konfliktne situacije na
osnovu koga se idvaja pet stilova rješavanja konflikata je dvodimenzionalni u kome jedna
dimenzija predstavlja upornost u zadovoljavanju sopstvenih ciljeva, nasuprot kooperaciji, tj.
nastojanju da se zadovolje interesi druge strane. Idejni tvorac ovog modela je Kenneth Thomas, a
čuvenih pet stilova koji su rezultat kombinacije ovih dimenzija su:

1. Takmičenje koje karakteriše nametljivo i nekooperativno ponašanje bazirano

na ličnim interesima na štetu drugih.
2. Prilagođavanje ili drugim riječima povlađivanje predstavlja nenametljivo i kooperativno
ponašanje koje zanemaruje lične interese radi zadovoljavanja interesa
drugih.
3. Izbjegavanje označava nenametljivo i nekooperativno ponašanje koje ne teži ispunjenju
niti ličnih niti interesa druge strane.
4. Sarađivanje koje se ogleda u kooperativnom ponašanju koje naglašava saradnju
sa drugom stranom kako bi se zadovoljili i lični i interesi druge strane.
5. Kompromis kao neko srednje rješenje koje se želi postići na brzinu i koje podrazumijeva
djelimično i nametljivo ponašanje i djelimično kooperaciju.” (Šrenac i Begu, 2006, str. 27 - 28)

16
Zaključak:

O samoj komunikaciji o razgovoru koji se svakodnevno odvija se ne može reći dovoljno, ali ni
previše. Što se konflikta tiče oni su se pojavljivali, pojavljuju i pojavljivat će se dokle god postoji
ljudi na ovome svijetu. Kao što su se do sada mijenjale strategije, načini za rješavanje istih isto
tako će se i u budućnosti dešavati iste stvari te će uvijek biti nešto novo, jer nijedno vrijeme ne
donosi site stvari, velike su vjerovatnoće da će se desiti nešto novo što se do tada nije desilo.

Na osnovu ovoga želim da citiram jedan dio od dr. Đure Šušnjića koji glasi:

„Kao ličnost, čovek nikada nije dovršen i savršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta
da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od
njega razlikuju. Od njih on jedino može da nauči nešto drugo, da se menja i razvija u pogledu
razumevanja sveta oko sebe i samoga sebe. Promena u svetu je promena u njemu: ako svi
članovi zajednice učestvuju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumevanju sveta
i sebe.”

Literatura
1. Rot, N. (1982). Znakovi i značenja. Beograd: Nolit
2. Bognar, L. i Matijević, M. (1993). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga
3. Skopljak, D, (2020), Rješavanje konflikata i vještine asertivnosti, Varaždinski učitelj –
digitalin stručnjak za odgoj i obrazovanje
4. Šarenac, R. i Begu, B. (2006). Rješavanje konfliktnih situacija, Podgorica: Montkarton
5. Brajša, P. (1993). Pedagoška komunikologija, Zagreb: Školske novine
6. (Bagarić, V. I Djigunović, J.M., (2007), Definiranje komunikacijske kompetencije,
Metodika: časopis za teoriju i praksu metodika u predškolskom odgoju, školskoj I
visokoškolskoj izobrazbi, (Online), 8 (10). <raspoloživo na:
https://hrcak.srce.hr/file/42650 >, (pristupljeno 28.1.2022.)

17