Otac Goriot

Roman «Otac Goriot» djelo je francuskog književnika Honorea de Balzaca i pripada

razdoblju realizma. 1842. godine Honore de Balzac ujedinjuje cjelokupan opus u posljednjih
trinaest godina stvaralaštva u jedinstven ciklus «Ljudska komedija» te u njemu objektivno
prikazuje mračnu stranu francuskog društva onoga vremena, sav jad i trulež, laž i prijetvornost,
licemjerje i beskrupuloznost skrivene iza blještavila i raskoši Pariza devetnaestog stoljeća.
Likovi romana «Otac Goriot» vješto su okarakterizirani u duhu vremena kojem pripadaju te se
odlikuju virtuozno smišljenom i bogato opisanom, zanimljivom vanjštinom što upotpunjuje
kompleksnost fabularnog tijeka te čini ovaj roman jednim od najvećih ostvarenja svjetskog
realizma, a Balzaca velikim autorom.
Otac Goriot, bivši tvorničar rezanaca i nekada bogat, sretan čovjek, u jeseni života
«guši» snagu osobne egzistencije u neimaštini, bolesti i brizi za duhovno okaljane kćeri. Nakon
smrti supruge, otac Goriot beskrajno veliko srce i svu ljubav poklanja svojim djevojčicama,
Delphini i Anastasie, no one odrastu u žene željne raskošnih haljina i pažnje bogatih plemića, a
emocije zatome duboko, skrivajući ih kao da nikada nisu postojale. Nesretni starac umire u
nadanjima da će ga one koje mu znače život barem na trenutak usrećiti u trenucima agonije.
Tijekom života u pansionu Vauquer život oca Goriota isprepliće se sa sudbinom naočitog
mladića Eugenea de Rastignaca koji dolazi u Pariz s ciljem da postane akademski obrazovan
građanin, no biva privučen blještavilom grada i postavlja si cilj, utažiti tendenciju ka ulasku u
elitno društvo. Pansion predstavlja Pariz u malom, na četiri kata trošne kuće obitavaju, uz oca
Goriota i Eugenea, između ostalih, mlada gospođica Victorine i bivši robijaš, zvan Laži – Smrt,
Vautrin. Neizmjerna dobrota oca Goriota istinski je zapanjujuća. Kada bi oči zamijenili sa
srcem, ovaj nesretni starac bio bi slijep. Smisao života on pronalazi u posveti istog Delphini i
Anastasie, ali one takav čin, odveć naviknute na očev protektorat i pomoć kada im je to
potrebno, ne znaju cijeniti. Njihova emotivna otupjelost stvorena je u trenu kada su svoje živote
odlučile staviti u službu trivijalnog, nesvjesne činjenice da tako usmjeravajući vlastiti,
uništavaju očev život. Najvjerniji prikaz Delphinine hladnokrvnosti su njene riječi u
posljednjim trenucima očeva života kada biva uzrujana Eugeneovom brigom : «- Opet moj
otac! – uzviknu ona i presiječe mu riječ. – Nećete me valjda učiti mojim dužnostima prema ocu.
Poznajem ja oca odavno. Ni riječ više, Eugene.» Pri pomisli da je čitav njegov život dio
gracioznog apsurda, Goriot doživljava duševni slom. «- Bilo bi bolje da umre što prije – bila je
posljednja njegova riječ.» Jedini koji osjećaju empatiju za nesretnu sudbinu najstarijeg stanara
pansiona Vauquer su Eugene i Bianchon, koji ga sahrane o svom trošku.
 Lik oca Goriota za mene je simbol nesebičnosti i neiskvarenosti zarobljen u svijetu
amorala. Svoju ustrajnost u pokušaju da izrazi ljubav i eliminira pomisao postojanja zamjerki na
ponašanje Delphine i Anastasie dokazuje riječima: «-Recite joj neka se zabavlja.» Iako njegove
odgojne metode uz moćan utjecaj sredine nisu bile formula uspjeha, po mom su mišljenju izraz
svevremenski prisutnog, nemoćnog vapaja duhovnog u borbi sa materijalnim. Formula sreće se
ne dobiva, ona se uči i stvara, a lik oca Goriota ostaje zapamćen kao dokaz da srce i razum
ratuju kao vječni oponenti.

Ana Klarica