Pobožnost Križnog

puta

1
Bog nije poslao Sina na svijet da
osudi svijet, nego da se svijet spasi
po njemu. (Iv 3, 17)
Pobožnost križnog puta nikla je
izravno iz srca naroda Božjega. Već
najraniji kršćani u Jeruzalemu išli
su istim putem kojim je nekoć išao
Isus do Kalvarije. Kasnije je
prevladavala misao da se naslikaju
događaji Isusovog trpljenja i da se
takve slike postave u crkvama.
Tako su si mogli predočiti Kristovu
muku i oni koji nisu mogli putovati
kao hodočasnici u Svetu Zemlju.

2
Prva postaja

Pilat reče: Doveli

ste mi ovog
čovjeka pod
optužbom da
potiče narod na
pobunu. Evo, ja
ga pred vama
ispitah i ne nađoh
na njemu nikakve
krivnje za koju ga
vi optužujete ...
Ja ne nađoh na njemu ništa što bi
zasluživalo smrt. (Lk 23, 13-22)

Židovi su vikali: Ako ovoga oslobodiš,

nisi prijatelj caru. Svaki koji se pravi
kraljem, protivi se caru. Pilat, čuvši te
riječi, izvede Isusa van te sjede na
sudačku stolicu na mjesto što se zove
lithostratos, a hebrejski gabbatha. A bio
je dan priprave za Pashu ... i reče
Židovima: Evo vam kralja! - Oni na to
povikaše: Smakni ga! Smakni! Razapni
ga! - Kaže im Pilat: Vašega kralja da
razapnem? - Odgovoriše glavari
svećenički: Mi nemamo drugogoa kralja
osim cara! Tada im ga predade da se
razapne. (Iv 19, 12-16)

3
 Druga postaja  

Isus je govorio: Ako tko hoće ići za

mnom, neka se odreče samoga sebe,
neka svaki dan uzme križ svoj i neka me
slijedi! (Lk 9, 23).

Pilat odluči da im bude što ištu. I otpusti

im onoga koji bijaše zbog bune i
ubojstva bačen u tamnicu, Barabu, koga
su tražili, a Isusa predade njima na volju
(Lk 23, 24-25). Isus noseći svoj križ,
uziđe na mjesto zvano Lubanja, na
hebrejski Golgota
(Iv 19, 17).

4
Treća postaja

Na njega pada kazna - radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše (Iz 53, 5).

Gospodine, ruka me tvoja teško pritisnu.

Pogurih se sav i zgrčih. Srce mi udara
silno, snaga me ostavlja, i svjetlost vida
očinjeg gasi se. Prijatelji i drugovi od
rana mojih uzmakoše, i moji najbliži
stoje daleko, jer umalo ne propadoh (Ps
38, 3, 7, 11-12).

5
 Četvrta postaja

Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci

njegovoj: Ovaj je određen za propast i
uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak
kojemu će se protiviti - a tebi će samoj
mač probosti dušu (Lk 2, 34-35).

Svi vi što putem prolazite, pogledajte i

vidite ima li boli kakva je bol moja (Tuž
1, 12).

S kime da te prispodobim? Na koga si

nalik, Kćeri jeruzalemska? S kim da te
usporedim? Kako da te utješim, djevice,
Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je
nesreća neizmjerna. Tko će to iscijeliti?
(Tuž 2, 13).

6
 Peta postaja  

Izlazeći, sretoše nekog Cirenca, imenom

Šimuna, i prisiliše ga da mu ponese križ
(Mt 27, 32).

Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom,

nije mene dostojan (Mt 10, 38).

Braćo ... nosite bremena jedan drugoga,

te ćete ispuniti zakon Kristov (Gal 6, 1-
2).

7
 Šesta postaja  

Moje mi srce govori: Traži lice njegovo!

Da, lice tvoje Gospodine, ja tražim. Ne
skrivaj lica svoga od mene (Ps 27, 8-9).

Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga -

tako mu je bilo lice neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka. -
Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja da
bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi
nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od
ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog
svako lice otklanja, prezren bješe,
odvrgnut (Iz 52, 14; 2-3).

8
 Sedma postaja  

Gospodin je svalio na nj bezakonje nas

sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i
nije otvorio usta svojih. Ko janje na
klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema
pred onima što je strižu, nije otvorio usta
svojih (Iz 53, 6-7).

Spasi me, Bože, u duboku tonem vodu,

pokrivaju me valovi. Jer zbog tebe
podnesoh pogrdu i stid mi pokri lice (Ps
69, 2-8

9
 Osma postaja

Za njim je išlo mnoštvo naroda i žena

koje plakahu i naricahu za njim. isus se
okrenu prema njima te reče: Kćeri
jeruzalemske, ne plačite nada mnom,
nego nad sobom plačite i nad djecom
svojom ... tada će se dovikivati gorama:
padnite na nas!, a brežuljcima: pokrijte
nas! Ako se dakle, tako radi sa zelenim
drvetom, što će biti sa suhim? Vodili su i
drugu dvojicu, zločince, da ih pogube s
njime (Lk 23, 27-32).

Deveta postaja  

10
A sada kad posrnuh ja, oni se raduju,
skupiše se protiv mene da udare
iznenada, i bez prestanka oni me razdiru.
Ruglom na ruglo iskušavaju me i zubima
škripaju na mene (Ps 35, 15-16).

Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih,

a ne sami sebi ugađati. Svaki od nas
neka ugađa bližnjemu, u njegovu korist,
za dobro, jer ni Krist nije sam sebi
ugađao, nego (je trpio) kako stoji
pisano: Pogrde onih koji te grde pale su
name (Rim 15, 1-3).

Deseta postaja
11
Vojnici, pošto su razapeli Isusa, uzeše
njegove haljine i razdijeliše na četiri
dijela: svakome vojniku po jedan dio.
Uzeše i njegovu košulju. Ali kako nije bila
šivana, već sva otkana od vrha do dna,
rekoše međusobno: Ne parajmo je, već
bacimo za nju kocku komu će pripasti! To
se dogodi da se ispuni riječ Pisma:
razdijeliše među se haljine moje; za
odjeću moju baciše kocku. Eto, tako su
postupali vojnici. (Iv 19, 23-24)

Jedanaesta postaja
12
Kada dođoše na mjesto zvano Lubanja,
tu razapeše njega i zločince, jednoga s
desne, a drugoga s lijeve strane. A Isus
je molio: Oče, oprosti im, jer ne znaju
što čine! (Lk 23, 33-34).

Ponad glave staviše mu napisanu

njegovu krivnju: Ovo je Isus, kralj
židovski (Mt 27, 37).

Prolaznici su ga grdili mašući glavama:

Hm! Ti, koji hram razvaljuješ i u tri ga
dana opet sagrađuješ, siđi s križa i spasi
sam sebe! Slično su se i glavari
svećenički rugali govoreći: Druge je
spasio, a sebe ne može spasiti! Mesija!
Kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa, da
vidimo i vjerujemo! Vrijeđali su ga i oni
što bijahu s njim razapeti. Kada dođe
šesti sat, nastade tama po svoj zemlji do
devetoga sata (tri sata popodne) (Mk 15,
29-33).

Dvanaesta postaja  
13
U deveti sat (oko 3 popodne) viknu Isus
jakim glasom: Eli, Eli, lama sabakhtani! -
što znači: Bože moj, zašto si me ostavio
(Mk 15, 34).

Pomrča sunce, a hramski se zastor

razdrije po sredini. tada Isus viknu jakim
glasom: Oče, u ruke tvoje predajem duh
svoj. To reče i - izdahnu. Kada stotnik
vidje što se dogodi, počne slaviti Boga i
reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše
pravednik! (Lk 23, 45-47).

Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama

time što je Krist, dok smo još bili grešni,
umro za nas. Koliko će nas sigurnije
spasiti od srdžbe sada kad smo već
opravdani njegovom krvi (Rim 5, 8-9).

Trinaesta postaja  
14
Moje mi srce govori: Traži lice njegovo!
Da, lice tvoje Gospodine, ja tražim. Ne
skrivaj lica svoga od mene (Ps 27, 8-9).
Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga -
tako mu je bilo lice neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka. -
Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja da
bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi
nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od
ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog
svako lice otklanja, prezren bješe,
odvrgnut (Iz 52, 14; 2-3).

Četrnaesta postaja  
15
Josip uze tijelo, zavi ga u čisto platno, te
ga položi u svoj novi grob, koji bijaše
izdubao za se u pećini. Zatim na vrata
navali velik kamen i ode. Tu su bile
Marija iz Magdale i druga Marija; sjedile
su prema grobu (Mt 27, 59-61). Isusovi
neprijatelji odoše i osiguraše grob:
zapečatiše kamen i postaviše stražu (Mt
27, 66).

16