Recenzija predstave Raspad sistema, kazalište Kerempuh

Predstava „Raspad sistema“ predstava je redatelja Borka Perića čija je premijera bila 28.
siječnja 2019.godine u kazalištu Kerempuh. Međutim, Raspad sistema, eng. The Play That Goes
Wrong praizvedena je u Londonu 2012. godine u kazalištu Old Red Lion, a izvođena je i u 20 različitih
zemalja. Za prijevod predstave zaslužan je Matija Vasić, za scenografiju Branko Lepen, za
kostimografiju Vedrana Rapić, za glazbu Robert Homen, dok je za scenski pokret zaslužna Tihana
Strmečki. Što se tiče glumaca, Inspektora Cartera utjelovio je Hrvoje Kečkeš, Thomasa Colleymoorea
utjelovio je Nikša Butijer, Charlesa Havershama Luka Petrušić, Florence Colleymoore Anita Matić
Delić, Cecila i vrtlara Arthura Matija Šakoronja, batlera Perkinsa Damir Poljičak, inspicijenticu Anu Ana
Maras Harmander, a tonca Đoleta Josip Brakus.

Predstava „Raspad sistema“, na što već i sam naslov upućuje, donosi nam već od samog
početka probleme s urušavanjem scene. Glumci još prije početka predstave neprestano trče po
pozornici i pokušavaju učvrstiti predmete koji se konstantno ruše. Osim toga, gledatelji su povezani s
predstavom, oni zapravo postaju njezinim dijelom, što vidimo odvlačenjem jednoga gledatelja na
pozornicu, ali i stalnim kretanjem majstora tona i svjetla među publikom, uznemiravanjem gledatelja
ispitujući ih jesu li pronašli njegov CD ACDS. Predstava napokon počinje najavom Inspektora Cartera o
smrti princa Charlesa Havershama, i to na dan proslave zaruka. Njegovo tijelo u salonu pronalazi
batler Perkins te se okupljaju Charlesov brat Cecil, njegova zaručnica Florence Colleymoore te
Florencin brat Thomas. Nakon toga ubrzo dolazi i inspektor Carter koji odlučuje pronaći krivca za
ubojstvo. Svi mu postaju sumnjivi, međutim ubrzo prestaje stvarna istraga i stvari kreću u krivome
smjeru te se predmeti na sceni sve više urušavaju, a glumci su zauzeti njihovim vraćenjem na mjesto.
Iako je jasno vidljivo da je princ Haversham zapravo živ i on se cijelo vrijeme okreće i gmiže, ovi to
ignoriraju te se istodobno bave urušavanjem predmeta, čak im se prilagođavaju te umjesto whiskeya
piju razrjeđivač s amonijakom koji zatim ispljunu iz usta, ako su im vrata zatvorena, oni izlaze kroz
prozor, nakon što se Florence onesvijesti, umjesto nje u ulogu uskače inspicijentica Ana te se
Florencinim povratkom ne želi maknuti sa scene, a na posljetku se urušava i pod u radnoj sobi koji je
bio vrlo slabo pričvršćen, dok se gore nalaze inspektor, batler i Thomas Colleymoore. Kaos izmiče
kontroli i scena se sve brže urušava do kad cijela ne padne.

U predstavi kao komediji prisutni su elementi ironije i humora, samo što humor ne može biti
razumljiv svakome, iako se temelji na prvorazrednim šalama i forama kao i na određenim elementima
kao što je prikaz snježne oluje šarenim papirićima. Oni koji preferiraju takav tip predstave, doći će u
kazalište Kerempuh i uživati u njoj, dok će drugima nakon kratkoga vremena postati dosadna.
Također, glumci su svojom energičnom izvedbom pridonijeli humorističnom doživljaju predstave
akrobatskim vještinama, pa čak i mačevanjem. Posebno se istaknuo lik Florence Colleymoore, ali i
inspicijentice Ane uskakanjem u Florencinu ulogu kao i niskog Cecila koji je kasnije ušao u ulogu
vrtlara. Zapravo, svaki je lik imao svoju posebnu ulogu u predstavi i dodatno pridonio njezinoj
komičnosti.

Unatoč tome, urušavanje scene bitno dekoncentrira i utječe na podjelu pažnje gledatelja.
Također, predstava predugo traje pa, iako se pauza između činova smatra potrebnom, bilo bi je
potrebno ukloniti da dodatno ne budi dosadu kod gledatelja koji ne razumije sasvim bit komedije.
Tako bi možda predstava ipak zanteresirala gledatelja s obzirom na cjelokupno trajanje od 2 sata bez
pauze.