Osvrt na kazališnu predstavu Raspad sistema

Raspad sistema jest kaotična i komična farsa koju su napisali glumci i dramatičari Mischief
Theatrea, a radi se o predstavi unutar predstave. Prikazuje propast premijere predstave
"Ubojstvo u dvorcu Haversham“ kao svojevrsnu posvetu Agathi Christie. Ona urušava samu
sebe u procesu totalne dekonstrukcije čitavog kazališnog čina.

Radnja s zbiva 1922. godine u dvorcu Haversham. Kako ona teče, problemi s produkcijom
gomilaju se od samog početka – dijelovi scenografije nisu dobro pripremljeni. Kad publika
ulazi i sjeda na svoja mjesta, glumci se neprekidno vrzmaju po pozornici i pokušavaju čvršće
uglaviti rekvizite. Ovdje su nas glumci zbunili i naveli nas na to da posumnjamo glume li ili
ne. Predstavu najavljuje nervozni voditelj te družine. Radnja bi se nastavljala normalno da
nije odmah jasno kako je riječ o skupini izuzetno nespretnih glumaca koji neprekidno
zaboravljaju replike, krivo se postavljaju na sceni, stvari im ispadaju iz ruku, sudaraju se ili
padaju. Ona teče sve brže kako se približavamo kraju predstave. Oko nas je hodao i majstor
rasvjete i tona koji je često ispravljao glumce, no kasnije čak i zvučne efekte koji su na
početku jedini bili ispravni i pravovremeni, obuzima devastacija te se ni oni ne pojavljuju na
vrijeme. Cijela komedija temelji se na tome da se glumci nastavljaju ponašati kao da se sve to
ne događa. Glumci koji utjelovljuju Sesila i batlera Perkinsa često ne mogu otvoriti vrata pa
izlaze kroz prozor. Umjesto snijega, padaju konfete. Isto tako umjesto ključa dohvate cvijeće,
što je dokaz nepripremljenosti likova koje glume. Posebno su me se dojmile scene izlaska ili
ulaska u dizalo te scene koje se odvijaju u prostoriji na katu koja se pred kraj također uruši.
Priča se odvija u raskošnom, ali na kraju minimalističkom britanskom interijeru uzmemo li u
obzir da se tada svaki element namještaja uništi te padnu sve kulise. Taj britanski interijer
tvorila je šarena tapiserija, veliki drveni sat, drveni namještaj i raskošne crvene zavjese na
prozoru. Prije nego što padnu, razotkrije se krivac ubojstva Charlesa Havershama, inspektor
Carter. Izrazito zabavan je i lik njegove zaručnice koju slučajno nokautiraju pa je jednostavno
zamijene drugom glumicom koja u početku nije bila oduševljena svojom ulogom. Nakon toga
se obje pojavljuju na sceni te pokušavaju izgurati jedna drugu. Nasmijali su me njihovi padovi
i skokovi koji dodatno pridonose komičnoj atmosferi predstave. Uz to, uzbudljive su bile i
scene u kojima Sesil i Charlesov najbolji prijatelj moraju pridržavati predmete ili slike rukama
i nogama, u fizički zahtjevnim ili čak i opasnim situacijama. Glumci su bili odjeveni u
tradicionalnu britansku odjeću ili odijelo osim Florence, Charlesove nesuđene zaručnice koja
je bila odjevena poprilično oskudno što zapravo dodatno opisuje njezin lik. Ova kazališna
predstava obiluje ironijom, sarkazmom, elementima stand-upa te žargonizmima koje
ponajviše koristi lik Sesila. Najdraži lik bio mi je majstor rasvjete i zvučnih efekata koji na
kraju završava s polomljenim vratom, zbog svoje interakcije s publikom te izrazito smiješnih
ispada. Isto tako, Sesil koristi smiješne fraze koje su aktualne u govoru mladih stoga su
posebno nasmijale mlađu publiku. Rasvjeta je bila usmjerena na prostoriju u kojoj se trenutno
zbivala radnja dok su zvučni efekti bili dramatični, popraćeni crvenim svjetlom i određenim
pozama glavnih likova.

Glumeći glumce koji ne znaju glumiti, glumci su pokazali kreativnost i sposobnost

zabavljanja publike, stoga bih pogledala ovu komediju ponovno. Prvi puta sam pogledala
predstavu u predstavi gdje glumci glume glumce koji ne znaju glumiti. Upravo zbog toga, na
samom početku predstave mi nije bilo jasno je li ona započela ili nije, odnosno glume li
glumci ili ne. Sama ideja ovakve predstave u predstavi čini mi se kao izvrstan i inovativni
način kako nasmijati i zabaviti publiku, odnosno obaviti bit uloge bilo kojeg glumca
komedije.

Iva Ribić, 2.G1