Plotin - O duši

Plotin – O duši

Iako je njegovo filozofsko učenje izvršilo snažan utjecaj na

mnoge velike filozofe, a sama neoplatonska škola koju je
osnovao trajala gotovo pola tisućljeća, o Plotinovom životu
prije dolaska u Rim imamo vrlo malo podataka. Znamo da se
rodio u Likopolisu u Egiptu oko 204. godine, da je s dvadeset
osam godina došao u Aleksandriju i tamo upoznao Amonija
Sakasa, velikog učitelja koji ga se duboko dojmio i kod kojeg
je ostao jedanaest godina.

S trideset devet godina pridružio se vojsci cara Gordijana III.

kad je ovaj krenuo na pohod protiv Perzijanaca. Želja mu je
bila upoznati mudrost gimnosofista, kako su Grci nazivali
indijske yogine. Međutim, pohod je propao, a Plotin se nakon
mnogih peripetija 244. godine zatekao u Rimu. Tu je uskoro
osnovao filozofsku školu koja je stekla velik ugled. Od tog
vremena imamo i više podataka o njegovom životu i njemu
kao osobi jer će njegov učenik
Porfirije napisati djelo O Plotinovu životu i poretku njegovih
spisa.

Njegova predavanja nisu imala strogu formu, već je Plotin

svoje slušatelje navodio na propitivanje i raspravljanje o
određenim temama. On nije stvarao svoj originalni filozofski
sustav, kao što je to danas uobičajeno kod filozofa, nego je
izučavao i tumačio Platona. U antičko vrijeme više se cijenila
vjernost tradiciji, i kao što se Plotin poziva na Platona, kojega
nerijetko oslovljava epitetom “božanski”, tako se i sam Platon
poziva na mudrost Egipćana, pitagorejaca i orfika. Plotin
doslovno kaže:

Naše rasprave ne sadrže ništa novo i nisu od danas, nego su

već bile izrečene davno prije, premda neizravno. Naše
sadašnje rasprave tek su tumačenja tih starih rasprava; riječi
samog Platona potvrđuju nam da su ta učenja drevna. (V.1,8)

Koliko je Plotin visoko cijenio Platona vidi se po tome što je

imao san osnovati Platonopolis, grad filozofa koji bi bio
ustrojen na načelima koja je Platon dao u svojim djelima. Car
Galijen je bio sklon podržati tu ideju, ali su ljudi oko cara
svojim spletkama uspjeli osujetiti njeno ostvarenje.

Plotin dugo vremena nije ništa pisao. Tek je 253. godine

napisao prvi spis, da bi tijekom godina taj broj porastao na
njih otprilike četrdeset pet. Tridesetak godina nakon Plotinove
smrti, Porfirije će pripremiti ove spise za izdavanje, pri čemu
je neke spise razdijelio na više dijelova i tako se broj spisa
popeo na pedeset četiri. Spise nije posložio kronološki, prema
vremenu nastanka, nego tematski, razvrstavši ih u šest grupa
od po devet spisa, po čemu je i samo djelo dobilo svoje ime –
Eneade (Devetice).

Plotinovo učenje nastavili su njegovi učenici, a neoplatonska

škola bit će posljednji proplamsaj staroga vijeka.
SUSTAV EMANACIJE

Jedna od osnovnih zadaća svake filozofije, ukoliko ne želi biti

samo još jedna intelektualna disciplina, jest interpretirati
stvarnost, stvoriti određenu sliku svijeta i odrediti položaj i
sudbinu čovjeka u tom svijetu. Od filozofije se zahtijeva da
pronađe red i smisao u ovom neizmjernom mnoštvu svega
postojećeg.

Plotinov odgovor na ovaj zahtjev jest sustav emanacije. Ovo

svekoliko mnoštvo nastalo je emanacijom iz Jednog.

Nužno je da prije mnoštva postoji Jedno od kojega to

mnoštvo i potječe, jer Jedno prethodi svakom broju. (V.3,12)

Dakle, postoji mnoštvo i postoji Jedno koje je iza mnoštva,

njegov izvor, uzrok i svrha. Odmah se javlja pitanje: kako iz tog
Jednog nastaje mnoštvo?
Plotin dokazuje da ne nastaje diobom, jer ono što je Jedno
mora biti i Prvo. Kad bi se dijelilo, značilo bi da je sastavljeno
od dijelova, a dio uvijek vremenski prethodi cjelini, pa Jedno
ne bi bilo prvo. Nego, kaže Plotin, sve nastaje emanacijom
(istjecanjem, izlijevanjem, izviranjem) iz tog Jednog. Jedno je
poput izvora iz kojeg izviru rijeke na sve strane, ali to davanje
ne iscrpljuje izvor – on je miran i neiscrpan.

U ovoj emanaciji iz Jednog, Plotin razlikuje tri stupnja bitka, tri

hipostaze: Jedno, Duh i Duša. Duh (nous, um) je prva
emanacija Jednog, a iz Duha proizlazi Duša.

Jedno

Jedno je ono prvo i nedjeljivo. Ono je jedno u pravom smislu

te riječi. Kad se kaže Jedno, ne misli se na broj, nego na
negaciju mnoštva.

No, mi smo, uslijed naših muka, u neprilici što uopće trebamo

govoriti, te govorimo o nečemu neizrecivom, i dajemo mu
imena u želji da sebi objasnimo, koliko možemo. A izgleda da
i to ime “Jedno” predstavlja (samo) negaciju u odnosu na
mnoštvo. Iz tog razloga su i pitagorejci između sebe Apolona
simbolički objašnjavali kao negaciju mnoštva. (V.5,6)

Plotin o Jednom govori sa strahopoštovanjem, kao o

uzvišenom i nedostižnom cilju svakog živog bića. Jedno je
Bog u onom apsolutnom smislu. Ono je iznad svake
stvarnosti, iznad svega, a istovremeno u svemu. O njemu se
ne može izreći ništa stvarno, ništa što ono jest, nego samo
korištenjem analogije:

Jer, govorimo što Ono nije; a što jest, to ne govorimo. Prema

tome, o Njemu govorimo na osnovu onog što je kasnije (od
Njega). (V.3,14)
Kad o njemu uopće govorimo, to činimo samo zato da
potaknemo dušu prema njemu. Ono svemu daje bitak, a samo
je iznad bitka. Sve što postoji, postoji samo kroz Jedno. Jedno
je vječno, ono koje uvijek i uistinu jest. Uzrok je i izvor svega.
Jedno je ono vrhovno Dobro zato što sve što postoji teži
izvoru iz kojeg je poteklo.

Duh

Jedno rađa Duh (nous). Plotin kaže da Jedno vidi uslijed

okreta prema samome sebi, a to viđenje je Duh. On je prva
sfera božanske djelatnosti. Time se uzvišeno jedinstvo
rastavilo u dvojstvo mišljenja i bitka, dvojstvo svijesti i njenih
predmeta: tj. na subjekt koji misli i objekt o kojem se misli.

Duh nužno postoji u mišljenju… I, ako je on istovremeno i to

što misli i predmet mišljenja, tada mora biti dvostruk, nije
jednostavan niti je Jedno. (VI.9,2)
Misleći samoga sebe, Duh je u jednom smislu jedinstvo, a
istovremeno zbog dualnosti on je prvi uzrok mnoštva, te stoga
Plotin kaže da je Duh jedinstvo mnoštva.

Duh je demijurg, stvaralac svijeta. U njemu se nalaze sve ideje,

prauzori. Ove ideje koje zamišlja Duh sačinjavaju duhovni
(umni, inteligibilni) svijet, a one su ujedno i uzroci svih
pojavnih stvari u osjetilnom svijetu.

Duša

Duh, dakle, stvara, a produkt njegove djelatnosti jest Duša

(psyche), koja oblikuje materiju u ovaj tjelesni svijet. Za razliku
od Duha koji miruje jer misli samoga sebe i stvara iz samoga
sebe, Duša stvara gledajući prema nečem drugačijem od
sebe:

Duh je uvijek jednako ono što jest u djelatnosti koja stoji;

kretanje prema njemu i oko njega je već djelo Duše. (II.9,1)

Duša je neka slika (eikon) Duha. Kao što je izgovorena riječ

slika riječi koja je u duši, upravo tako je i Duša logos Duha, i
njegova djelotvornost i život koji on odašilje u postojanje
nečeg drugog.

Dakle, kako izgleda, onaj tko hoće spoznati što je Duh, treba
razmotriti najprije Dušu i to što je najbožanskije u duši. To bi
se moglo postići i na sljedeći način: ako odbaciš najprije od
čovjeka i, jasno, od samoga sebe tijelo, potom tu dušu koja ga
tvori, a svakako i opažanje, požudu, strasti i sve ostale slične
trice i kučine, jer sve to snažno teži prema onom smrtnom (u
nama), taj preostali dio duše jest upravo to što nazivamo
slikom Duha koja čuva nešto njegove svjetlosti, kao što poslije
sfere Sunca njena svjetlost blista oko nje i iz nje. (V.3,9)

Duša gleda u Duh, u svijet ideja, i prema tim pralikovima stvara

ovaj osjetilni svijet. Prema tome, nju karakterizira dvojnost: u
odnosu na Duh ona je načelo koje prima, a u odnosu na
materiju načelo koje djeluje. Kad promatra svijet ideja ona je
viša duša, odnosno duša u pravom smislu riječi (psyche); kao
stvaralačka snaga ona je niža duša – priroda (physis). Nije
dobro reći da postoje dva dijela duše, jer duša je uistinu
nedjeljiva, nego da duša ima dvojak život – jedan kad
promatra, a drugi kad stvara.

Materija

Da bi mogao nastati tvarni, osjetilni svijet, potrebno je nešto

što će na sebe primiti djelovanje Duše. To je materija (hyle),
četvrti pojam u Plotinovom sustavu emanacije, međutim, ona
nije hipostaza jer nije temelj ničijeg postojanja, nego je sama
receptivnost. Hyle je materija u najopćenitijem smislu i kao
takvoj joj se ne mogu pridati nikakve kvalitete: ni boja, ni
toplina, ni hladnoća, ni težina, ni lakoća, ni gustoća ni rijetkost,
ni veličina, ni oblik.
Ona se prema Jednom odnosi kao tama prema svjetlu, kao
praznina prema punini. U jednom smislu materija je zlo. Za
Plotina zlo ne postoji, ono je samo nedostatak Dobra, a budući
da je materija lišenost, potpuno siromaštvo u svemu, pa i u
razboritosti, vrlini, ljepoti, snazi, ona je zlo kao nedostatak.

S tvarnim svijetom emanacija dolazi do svojih krajnjih granica.

Dva svijeta, dva poretka (kozmosa)

Plotin govori da postoje dva svijeta, dva poretka. Jedan od

njih je ovaj svijet u kojem živimo, koji je dostupan našim
osjetilima. Plotin ga naziva osjetilni, opažajni svijet (kosmos
aistheton) i za njega često koristi samo izraz ovdje (entautha),
misleći pritom na ono u čemu smo svakodnevno prisutni. To
je svijet koji je u neprestanoj mijeni, nestalan svijet podložan
vremenu u kojem sve nastaje i nestaje.

Drugi svijet je nadosjetilni, duhovni, inteligibilni ili noetički

svijet (kosmos noetos, mundus intelligibilis), a za njega Plotin
koristi izraze ondje i tamo (ekei), naglašavajući time njegovu
transcendentnost. To je svijet ideja, savršen i uvijek jednak
samome sebi. On je u vječnosti i u njemu je istinski život. Ovaj
osjetilni svijet je samo oponašanje (mima) tog inteligibilnog,
duhovnog svijeta. U ovom svijetu ne postoji ništa što nije tek
odraz nečega što postoji u duhovnom svijetu, jer tamo je bitak
i istinsko postojanje, a ovdje, kako kaže Plotin, sve je prikaza
(fantasia).

Sve što se tiče duše odvija se između ova dva svijeta. Njeno
istinsko boravište je onaj gornji svijet, njena sudbina pad u
ovaj svijet dolje, a njena zadaća uspeti se opet u svoje
istinsko boravište.
PRIRODA DUŠE

Duša zauzima posebno mjesto u Plotinovom sustavu jer, kako

kaže Plotin:

Čime bi se čovjek mogao s više razloga baviti, naširoko

govoreći i istražujući, nego njome? … Tim istraživanjem bismo
poslušali i savjet boga da spoznamo sebe. (IV.3,1)

Duša je besmrtna

Temeljna je Plotinova tvrdnja da je duša besmrtna i božanska,

jer je ona, kao što je već rečeno, slika Duha, i to ne kao nešto
što je odvojeno od Duha, nego je ona taj isti Duh u svojoj
emanaciji. Duša je ta koja svemu daje život, i ni jedno biće ne
može postojati bez nje:

Prvo, svaka duša treba imati na pameti to da je ona sama

stvorila sva živa bića. To vrijedi i za živa bića koja zemlja
hrani, i za ona koja su u zraku, i za ona koja hrani more, i za
božanske zvijezde na nebu; ona je (stvorila) Sunce, i ovo
veliko nebo, i ona je ta koja ga uređuje i sa sobom u redu
okolo vodi, a sama je neka drugačija priroda od svega toga
što uređuje, pokreće i oživljava. I nužno je da bude vrednija od
svega toga, jer to postaje onda kad mu duša daje život i
nestaje onda kad ga duša ostavi, a ona sama je vječna zbog
toga što “ne može napustiti samu sebe”. (V.1,2)

Duša je nedjeljiva

Iako je duša sama po sebi nedjeljiva, ona ne može biti jedno u

pravom smislu riječi jer bi tada bila Jedno. Duša mora biti i
jedno i mnoštvo, i podijeljena i nedjeljiva. Plotin kaže da ona
na osnovu svog mnoštvenog jedinstva daruje život svemu, a
na osnovu svog nedjeljivog jedinstva sve mudro vodi.

Priroda koja je istovremeno i djeljiva i nedjeljiva, priroda koju

smatramo dušom, nije jedna onako kako je jedno nešto
kontinuirano, budući da ona nema različite dijelove, već je
djeljiva zato što je u svim dijelovima onoga u čemu je, a
nedjeljiva zato što je cijela u svim dijelovima i zato što je cijela
u bilo kojem dijelu toga (u čemu je). (IV.2,1)

Plotin s jedne strane govori o Duši svega, Duši svijeta, o onoj

koja je jedna, koja stvara sve, uređuje sve i upravlja svime, a s
druge strane o pojedinačnoj duši, koju imaju sva bića, pa tako
i čovjek. Plotin govori da to nisu dvije različite duše, nego da je
duša koja je u mnoštvu tijela (pojedinačna duša) poput slike
one koja postoji u jednom (Duše svega). Duša je podijeljena u
tijelima samo zato što je tijela, zbog vlastite djeljivosti, ne
mogu primiti nepodijeljenu.
Duša i tijelo

Koliko je teško objasniti odnos duše i tijela najbolje ilustriraju

Porfirijeve riječi: Tako je meni Porfiriju [Plotin] tri dana
ustrajno tumačio i odgovarao na pitanja o tome kako je duša
povezana s tijelom, … . Uzmemo li u obzir da je Porfirije bio
veliki filozof, koji je godinama bio učenik samog Plotina i,
konačno, izdavač njegovog djela, pokazuje se koliko su velike
poteškoće pred koje je stavljen današnji čitatelj Eneada.

Plotinov sustav nije tek logička razrada određenih polaznih

postavki, on je prije svega opis jedne uzvišene, našoj
percepciji nedostupne stvarnosti. On opisuje ono što vidi i
odmah zatim logički razlaže kako bi nas uvjerio u istinitost
iznesenog. Dok čita Eneade, čitatelj se na trenutke osjeća
bespomoćno, pomalo poput slijepca kojemu netko pokušava
opisati boje cvijeća, plavetnilo mora i neba, i sve druge ljepote
dostupne oku. Zapravo, prema samom Plotinu, mi smo prije u
položaju ne slijepca, nego osobe koja ima zdrav vid, ali koja iz
nekog razloga uporno drži oči zatvorene.

Plotin žustro dokazuje da duša nije nastala iz tijela, niti je

nekakav sklad između njegovih dijelova. Budući da duša vlada
tijelom, gospodari njime i često se bori protiv njega, ona to ne
bi činila kad bi doista bila nekakav sklad. Nadalje, duša nije
niti u tijelu kao u nekoj posudi, nego je ona ta koja tijelu daje
život, i tijelo je živo dok je ona prisutna, a umire kad ga duša
napusti. Duša se tijelom služi kao oruđem, jer opažanje i dodir
s opažajnim stvarima mogu nastati samo preko nečega što
ima prirodu sličnu tim stvarima.

Plotin neprestano naglašava da zajednica duše s tijelom za

dušu nije blagodat, nego da je ona uistinu slobodna kad je bez
tijela; tada je cijela u duhovnom svijetu i tada preko i pomoću
Duha bez zapreka teži Dobru.
Duša sudjeluje u oba svijeta

Naša duša sudjeluje u oba svijeta. Ona je poput “amfibije”.

Ona dijelom živi u inteligibilnom svijetu, a dijelom u
osjetilnom. Postoji, recimo to tako, i srednji dio duše koji je
između ova dva. No, budući da je ona jedinstvena priroda, ona
se čas sva slaže sa svojim najboljim dijelom, a čas njen lošiji
dio, povučen dolje, povlači za sobom i onaj srednji, ali nikada
ne povlači i gornji jer, kaže Plotin, zakon je takav da je ne
može svu povući za sobom:

I, ako smijem kazati jasnije ono što mi se čini ispravnim

unatoč tomu što misle drugi: ni naša duša nije posve utonula
u osjetilni svijet, nego postoji jedan njen dio koji vječno boravi
u duhovnom svijetu. (IV.8,8)

Budući da se duša nikada cijela ne udaljava iz onoga svijeta,

nego uvijek postoji neki njen dio koji nije sišao ovamo, ona je
most između duhovnog i osjetilnog svijeta.

SUDBINA DUŠE

Ako je duša besmrtna i božanska, i ako smo mi doista duša, a

naše tijelo samo oruđe kojim se ona služi, onda se nameće
cijeli niz pitanja. Zašto je duša sišla u tijelo? Zašto smo
osuđeni na trpnju u ovom osjetilnom svijetu? Zašto se ne
sjećamo svog božanskog porijekla? I, konačno, može li se i
kako duša vratiti u svoje istinsko boravište?

Zašto je duša sišla u tijelo?

Plotin kaže da je uzrok tome neka vrsta drskosti (tolma).

Dušama se prohtjelo da budu samosvojne, a kad su to i
postale, kad su postale slobodne, pobjegle su na suprotnu
stranu i potpuno se odvojile od svog oca – Duha.
Duša, osim što ima težnju prema onom duhovnom svijetu,
također ima i moć upravljanja nad onim što je niže od nje i kad
to čini mijenja se, te iz cjeline prelazi u dio, usamljuje se i
slabi. Zbog odvajanja od cjeline ona pada u okove tijela, i
rečeno Platonovim riječima, njena krila gube perje te više ne
može uzletjeti prema području duhovnog. Njena djelotvornost
se stoga svodi samo na opažanje u ovom osjetilnom svijetu,
te se za nju kaže da je kao pokopana u tijelu.

Zašto smo osuđeni na trpnju u ovom osjetilnom

svijetu?

Prema Plotinu sama duša ne trpi – trpnja pripada tijelu, a ne

duši. Postoji viši dio duše koji, bivajući u onom inteligibilnom
svijetu, nema ništa s trpnjama, i onaj niži, koji također ne trpi,
ali sudjeluje u trpnjama tijela. Duša mora na neki način
sudjelovati u trpnjama tijela, jer i opažanje je neka vrsta trpnje.
Zato, da bi mogla biti djelotvorna u ovom osjetilnom svijetu,
duša mora biti u nekoj zajednici s tijelom.

Zašto se ne sjećamo svog božanskog porijekla?

Na ovo pitanje Plotin odgovara primjerom: Naše duše su
poput djece koja su od samog rođenja odvojena od svojih
očeva. Zbog nepoznavanja vlastitog porijekla ova djeca ne
znaju cijeniti sama sebe, nego teže za nečim drugim što nisu
ona i tome se dive. Isto vrijedi za dušu, sve dotle dok je
opčinjena smrtnim tijelom i prolaznim stvarima ovog
osjetilnog svijeta, ona ne može imati svijest o svojoj
božanskoj prirodi.

Kako se duša može vratiti u svoje istinsko

boravište?

Plotin daje savjet: ljudima treba upućivati dvostruki govor ako

ih se želi okrenuti prema Jednom. Prvi je onaj koji treba
pokazati bezvrijednost onoga što duša sada cijeni, a drugi je
onaj koji podučava i podsjeća dušu na njeno istinsko porijeklo
i na njenu neprocjenjivu vrijednost:

Ispunjenost Bogom je načelo i svrha duše; načelo, zato što

potječe odande, a svrha, zato što je tamo Dobro i zato što, kad
dođe tamo, postaje ono što je sama bila prije. …

… mi nismo odvojeni od Jednog – čak i ako se priroda tijela

nametne i povuče nas k sebi – već upravo po njemu živimo i
održavamo se u postojanju. Jedno nam nije dalo postojanje i
potom se udaljilo, već nam to vječno daje, sve dok jest ono što
jest. Čak i ovdje mi naginjemo Dobru, a biti daleko od Dobra
znači samo manje biti. (VI.9,9)

Naša duša je slaba ne zato što joj je nešto oduzeto – duša je

nedjeljiva, pa joj se ništa ne može oduzeti – nego zato što joj
je, dok je padala ovamo dolje, pridodano nešto tuđe, nešto što
nije ona. Naša istinska, božanska priroda netaknuta je
usprkos padu u materiju. To je, kaže Plotin, kao kad netko
padne u blato, tada više nije lijep, ali ružnoća je nastala samo
zbog pridodavanja nečeg tuđeg, blata, i dovoljno je samo
oprati se od blata da bi ljepota ponovno zasjala. Tako je i s
dušom: zbog miješanja s tijelom i materijom, njena istinska
priroda ne može doći do izražaja, ali ako odbaci i odstrani sve
ono što nije ona sama, ako se odvoji od žudnji koje posjeduje
preko tijela, ako se oslobodi strasti i pročisti od onog što
utjelovljena posjeduje, zablistat će u svoj svojoj ljepoti.

POVRATAK JEDNOM

Plotinova metafizika objašnjava kako je duša došla u ovaj

svijet, u ovo stanje u kojem ne prepoznaje samu sebe, a
njegova etika je obrnuti put, put povratka kroz pročišćenje
duše od svega onoga što joj se pridodalo. Pročišćenje nas
vodi Jednom.

Plotin navodi Platonove riječi da smo ponajviše slični Bogu

kad smo pročišćeni, jer ono božansko je čisto. Budući da su
zla ovdje, a duša hoće pobjeći od zala, treba bježati odavde.
Međutim, taj bijeg nije promjena mjesta, nego postajanje
sličnim Bogu, a to postižemo, kaže Platon, kad smo pravedni i
uopće ako živimo u vrlini. Pročišćenje se sastoji u tome da
duša ostane sama i da ne bude s nečim drugim, jer svi dodaci
su za dušu neko zlo, a kad je pročišćena, pripada joj sve što je
najbolje, razboritost i sve ostale vrline.
Vrlina

Kad govori o vrlini, Plotin slijedi Platonovo učenje po kome su

sve vrline neko pročišćenje. I on vrline dijeli na obične,
građanske vrline koje nastaju po navici i koje omogućuju
suživot u zajednici, te na prave ili filozofske vrline preko kojih
postajemo slični Bogu.

Građanske vrline nas dovode u red i čine boljima time što

ograničavaju i daju mjeru našim žudnjama i trpnjama uopće:
razboritost je kad duša ne mnije s tijelom nego je sama
aktivna; umjerenost je kad duša ne podnosi iste trpnje kao i
tijelo, hrabrost je kad se duša ne plaši odvajanja od tijela, a
pravednost je kad dušom upravlja razum ili um, a ostalo se ne
protivi.

Prave, više vrline nastaju tek kad im je pridodana razboritost,

kao djelatnost koja je usmjerena prema duhu:

Za dušu je viša pravednost djelatnost usmjerena prema duhu,

razboritost je unutrašnji okret prema duhu, a hrabrost je
bestrpnost po sličnosti onome prema čemu duša gleda, i što
je bestrpno po prirodi; duša je bestrpna na osnovu vrline da ne
bi trpjela zajedno sa svojim lošijim sustanarom. (I.2,6)
Filozofija

Plotin kaže da su sve vrline nesavršene bez filozofije jer ona

ne samo što odvaja dušu od tijela, nego i uzrokuje okret nižeg
dijela duše prema gore. Posebnu ulogu u tome ima dijalektika
koja je, kako kaže Plotin, najčistiji dio uma i razboritosti, i naša
najvrednija moć:

To je vještina9 koja može razložno o svakoj stvari reći što je

ona, čime se razlikuje od drugih stvari i što im je zajedničko, u
koji rod spada neka stvar i gdje se nalazi u tom rodu, da li jest
(zaista) to što jest, … Ona raspravlja i o Dobru i o onome što
nije dobro, i o svemu što spada u dobro ili u tome suprotno, i
jasno, o vječnosti i o onome što nije takvo, služeći se u svemu
znanjem, a ne mnijenjem. (I.3,4)

Plotin mnogostruko dokazuje da treba ići prema Dobru i

prema prvom počelu, i da je filozof po prirodi pripravan za to.
U posjedu je vrlina, samo ga treba voditi prema njihovom
savršenstvu. Filozof je već pokrenut prema onome gore i
samo mu je potreban netko da mu pokaže put.

Ekstaza

Prema Plotinu krajnji cilj je povratak Jednom, ali filozofija ne

vodi do konačnog cilja. Spajanje duše s Jednim događa se u
ekstazi. Ekstaza je zapravo napuštanje filozofije, jer filozofiju
kao umnu, racionalnu djelatnost karakterizira misaono
dvojstvo, podvojenost na misaoni subjekt i mišljeni objekt, a
stapanje s Jednim je upravo prestanak svakog dvojstva. Duša
se, na kraju puta prema gore, mora osloboditi svakog
mišljenja i svakog znanja da bi se mogla stopiti s Jednim:

Rečeno je da se treba uspeti prema Jednom, i to prema

istinski Jednom, … Treba dakle, da se sad vinemo prema
Jednom, da mu ništa više ne pridajemo, već da se sasvim
zaustavimo u strahu i od najmanje udaljenosti od njega i od
napredovanja prema dvojstvu. (V.5,4)

Često mi se događa da se dignem iz tijela u samog sebe i da

budem izvan svega ostalog, a unutar sebe samog. Tada vidim
zadivljujuće veliku ljepotu, i najčvršće vjerujem da posjedujem
bolju sudbinu. (IV.8,1)
A onda, nakon toga, mora se vratiti ovdje dolje i govoriti o tom
sjedinjenju koliko je to uopće moguće. Plotin je upravo to i
činio. Njegov život i njegovo učenje imali su isti cilj – vinuti se
do duhovnog svijeta i stopiti se s Jednim. Njegova filozofija je
doista poput vodiča u kojem je opisan taj put prema gore.
Plotin nas neumorno uvjerava da i mi možemo vidjeti tu
uzvišenu stvarnost koja je naša sudbina – samo trebamo
otvoriti oči. Proces otvaranja očiju zahtijeva strpljivo učenje i
naporno vježbanje – što bismo drugo trebali doista raditi u
životu?

Autor: Ivan Tomašević