Mirko Jelaš Diplomski Rad NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA V11

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET
Sveučilišni studij
NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA
Diplomski rad
Mirko Jelaš
Osijek, 2014.
IZJAVA O ORIGINALNOSTI RADA
Osijek, 31.05.2014
Ime i prezime studenta: Mirko Jelaš

Studij : sveučilišni dodiplomski
Mat. br. studenta, godina
1302, 2002.
upisa:
Ovom izjavom izjavljujem da je rad pod nazivom:

NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA
izrađen pod vodstvom mentora, Izv.prof.dr.sc. Tomislava Barića
moj vlastiti rad i prema mom najboljem znanju ne sadrži prethodno objavljene ili neobjavljene pisane materijale drugih
osoba, osim onih koji su izričito priznati navođenjem literature i drugih izvora informacija.
Izjavljujem da je intelektualni sadržaj navedenog rada proizvod mog vlastitog rada, osim u onom dijelu za koji mi je
bila potrebna pomoć mentora, sumentora i drugih osoba, a što je izričito navedeno u radu.
Potpis studenta:
SADRŽAJ
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................... 1
1.1. Zadatak diplomskog rada ..................................................................................................... 2
2. VAŽNOST TOPLINSKIH PRORAČUNA ...................................................... 3

2.1 Utjecaj temperature na promjenu radnog vijeka............................................................... 3
2.2 Utjecaj temperature na promjenu pouzdanosti ................................................................. 6
2.3. Utjecaj temperature na promjenu stupnja korisnosti ...................................................... 16
3. MEHANIZMI PRIJENOSA TOPLINE ......................................................... 17

3.1 Kondukcija...................................................................................................................... 17
3.2 Konvekcija ...................................................................................................................... 22
3.3 Radijacija ........................................................................................................................ 26
3.4 Kontaktni otpor ............................................................................................................... 32
3.5 Hlađenje zrakom: prirodna konvekcija i radijacija......................................................... 36
3.6 Hlađenje zrakom: prisilna konvekcija ............................................................................ 43
4. HLADNJAK ...................................................................................................... 50
4.1 Uzdužni rebrasti profil .................................................................................................... 50
5. HLAĐENJE ELEKTRIČNIH KOMPONENATA I UREĐAJA ................. 57

5.1 Toplinske cijevi .............................................................................................................. 59
5.2 Građa toplinske cijevi ..................................................................................................... 60
6. PASIVNI HLADNJAK ..................................................................................... 63

6.1 Materijali za smanjenje kontaktnog otpora .................................................................... 64
7. METODA KONAČNIH ELEMENATA ........................................................ 66

7.1 Numerički postupci......................................................................................................... 66
7.2 Koraci metode konačnih elemenata ................................................................................ 67
8. MJERENJE ....................................................................................................... 72
SADRŽAJ
9. NUMERIČKI PRORAČUN ............................................................................. 75
10. ANALIZA REZULTATA .............................................................................. 77
11. ZAKLJUČAK .................................................................................................. 79
LITERATURA ...................................................................................................... 80
SAŽETAK .............................................................................................................. 83
ABSTRACT ........................................................................................................... 83
ŽIVOTOPIS ........................................................................................................... 84
PRILOZI ................................................................................................................ 85
Popis korištenih oznaka i simbola ............................................................................................. 85
PRILOG P.9. .......................................................................................................... 88

Opis geometrije ......................................................................................................................... 88
Simulacija u Ansysu .................................................................................................................. 89
Crtanje geometrije ..................................................................................................................... 92
Priprema modela za proračun i unos početnih vrijednosti ...................................................... 115
Pokretanje simulacije te dobivanje rezultata ........................................................................... 126

1. UVOD
1. UVOD
Posljednjih godina razvoj te arhitektura mikroprocesora te ostalih komponenti uvelike je

uznapredovala. Sve više i više tranzistora nalazi se na sve manjoj površini, kako bi se osigurao
stabilan te ne smetan rad komponenti, one moraju biti adekvatno ohlađene, odnosno mora se
osigurati primjeren način kako bi se toplina odvela od same komponente kako bi komponenta
ostala unutar zadanih temperaturnih parametara. Ukoliko nije zadovoljen ovaj uvjet, može doći
do kvarova, koji mogu biti privremene prirode dok se komponenta ne vrati unutar zadanih
parametara, odnosno trajnih gdje dolazi do samog oštećenja komponente koja nije bila adekvatno
ohlađena. Sama problematika ne ostaje samo pri hlađenju već se proteže i na samu konstrukciju
uređaja koji hlade komponente, pronalaženje adekvatne geometrije hladnjaka te materijala sa
zadovoljavajućim svojstvima.
U radu su objašnjene teorijske osnove prijenosa topline, važnost toplinskih proračuna, te
primjeri izvedbi hlađenja koja se koriste danas u praksi. Provedeno je mjerenje toplinske prilike
rebrastog hladnjaka u ustaljenom stanju, te izvršena njemu pripadajuća simulacija u
programskom paketu ANSYS.
1
1. UVOD
1.1. Zadatak diplomskog rada
U diplomskom radu potrebno je izložiti osnove teorije hlađenja električnih uređaja i

komponenata. Opisati osnove prijenosa topline kondukcijom, konvekcijom i zračenjem. U
dogovoru s mentorom/sumentorom odabrati primjere za numerički proračun hlađenja i prema
mogućnosti provesti odgovarajuća mjerenja. Za proračune koristiti programski paket ANSYS.
Izlaganje usmjeriti na konkretni primjer ili više njih te ih poduprijeti izračunima, grafičkim
prikazima, shemama i mjerenjima.
2
2. VAŽNOST TOPLINSKIH PRORAČUNA
U ovom poglavlju pojašnjavaju se razlozi zbog kojih je toplinski proračun izuzetno važan.
Navedene su fizikalne osnove utjecaja temperature na rad stroja, te je radi jasnoće izlaganja
teorija poduprijeta sa primjerima iz prakse. Neki od važnijih (istaknutijih) utjecaja temperature
na električne komponente i uređaje i njihov rad su:
▪ promjena radnog vijeka, ▪ promjena performansi (radnih karakteristika),

▪ promjena pouzdanosti, ▪ promjena stupnja djelovanja (korisnosti) stroja.
Postoje i brojni drugi utjecaji, ali njihovo detaljnije opisivanje izašlo bi iz okvira diplomskog
rada. Na sljedećih nekoliko stranica u kratkim crtama navedena je fizikalna slika na osnovi koje
se zasnivaju navedene ovisnosti.
2.1 Utjecaj temperature na promjenu radnog vijeka
Promjena radnog vijeka stroja u uskoj vezi je s promjenom kemijskih, električnih i mehaničkih
svojstava materijala od kojih je građena električna komponenta, naprava, uređaj ili stroj, a koja
su temperaturno ovisna. Složeni združeni utjecaj promjene kemijskih, električnih i mehaničkih
svojstava na radni vijek stroja moguće je analitički opisati, što se rijetko radi. Umjesto toga,
češće se razmatra pojedinačni utjecaj navedenih promjena u ovisnosti o temperaturi na radni
vijek stroja. Analiza takvih utjecaja zasniva se na empirijskim izrazima. Neki istaknutiji utjecaji
temperature na promjene kemijskih, električnih i mehaničkih svojstva navedeni su zasebno u
ovom podpoglavlju.
U okviru diplomskog rada, utjecaj temperature stroja i njegovih dijelova na promjenu radnog
vijeka električnih komponenti, naprava i uređaja detaljnije će biti opisano kroz promjenu radnog
vijeka stroja uslijed starenja materijala.
3
Starenje materijala
Pod promjenom radnog vijeka komponente uređaj i naprava uslijed starenja materijala u većini
slučajeva ne podrazumijeva se vrijeme proteklo od trenutka njegove proizvodnje, nego promjena
operativnog radnog vijeka za vrijeme njegova rada, odnosno, od prvog puštanja u pogon. Postoje
uređaji komponente i naprave kod kojih se starenje materijala mora odmah uvažiti, od trenutka
njihove proizvodnje.
Kod svakog materijala, kod kojeg nije prisutan mehanizam regeneracije, a koji se nalazi na
termodinamičkoj temperaturi iznad apsolutne nule, odvijaju se određenom dinamikom kemijski
procesi koji mijenjaju početni kemijski sastav tog materijala, a time i njegova fizikalna, kemijska
i druga svojstva. Brzina odvijanja kemijskih procesa u direktnoj vezi je sa temperaturom, te što
je temperatura viša, kemijske reakcije su intenzivnije te brže dolazi do tzv. starenja materijala.
Ovisnost navedenih kemijskih reakcija o temperaturi nije linearna nego je općenito nelinearna.
Kod određene temperature intenzitet kemijskih reakcija može se odvijati tako brzo da su
promijene materijala uslijed kemijskih promjena vidljive i golim okom (topljenje, uvijanje,
izvijanje, promjena boje, isparavanje, samozapaljenje, eksplozija itd.).
Uspješnu matematičku formulaciju veze između brzine kojom se odvija kemijska reakcija s
temperaturom, uspostavio je Svante Arrhenius 1889. g. Danas se taj izraz naziva Arrheniusova
jednadžba. Arrheniusova jednadžba je vrlo jednostavna, ali ujedno izuzetno točan izraz koji
uspostavlja vezu između brzine kemijske reakcije i temperature [1]. Arrheniusova jednadžba
daje ovisnost brzine kemijske reakcije k na apsolutnoj temperaturi T , a glasi [1]:
Ea

k  Ae RT
. (2-1)
Gdje je A -faktor (češće zvan "eksponencijalni predfaktor"), E a -aktivacijska energija, R -

univerzalna plinska konstanta. Drugi oblik Arrheniusove jednadžbe glasi:
Ea

k  Ae k B T
, (2-2)
gdje je k B -Boltzmannova konstanta.
4
Mjerna jedinica faktora A identična je onoj za brzinu kemijske reakcije k , i ovisi će o redu
reakcije. Ako je reakcija prvog reda, tada su jedinice (s−1), iz tog razloga se često naziva
frekvencijski faktor reakcije. Najjednostavnije rečeno k je broj sudara tijekom kemijske reakcije
u jednoj sekundi. A je ukupni broj sudara u sekundi (neovisno o tome hoće li nastupiti reakcija
Ea

ili ne), a e k B T
je vjerojatnost da će svaki pojedini sudar rezultirati kemijskom reakcijom. Može
se opaziti kako će povećanje temperature ili smanjenje energije aktivacije (korištenjem
katalizatora) utjecati na povećanje brzine reakcije. Arrheniusov model za toplinsko starenje
zasniva se na brzini kemijske reakcije. Napiše li se broj reakcija u jedinici vremena u obliku
k  dg /dt , tada Arrheniusova jednadžba glasi [2]:
a E
dg 
 Ae k B T . (2-3)
dt
Zanemarujući učinak iscrpljivanja (postepeni nestanak reaktanata, jer kako vrijeme odmiče sve
je manje reaktanata koji sudjeluju u kemijskoj reakciji) reaktanata na brzinu reakcije rješenje
ove diferencijalne jednadžbe glasi [2]:
Ea
t  B e k B T
, (2-4)
gdje je: t - vrijeme za koje se postigne specificirani završetak radnog vijeka, B - konstanta
(odnosi se na količinu degradacije koja će se javiti po završetku vremena t ili B  g (t )/ A , gdje
je g (t ) količina reakcija koja se odvila tijekom vremena t , E a - energija aktivacije (eV) za

određenu kemijsku reakciju, k B - Boltzmannova konstanta (0,8617.10-4 eV/K), T - apsolutna
temperatura (K) tijekom uporabnog vijeka.
Na povišenim temperaturama poluvodički uređaji mogu katastrofalno otkazati, ako se to i ne

dogodi, njihove električne karakteristike prolaze kratkotrajne ili trajne promjene. Proizvođači
procesora i ostale kompjuterske opreme propisuju maksimalnu radnu temperaturu svojih
proizvoda. Većina uređaja nije certificirana za rad iza temperatura od 50 °C do 80 °C [3].
Međutim, opterećen PC sa standardnim hlađenjem, lako može dostići temperaturni limit.
Rezultat mogu biti pogreške u memoriji, pogreške pri čitanju-zapisivanju podataka na hard disk,
problemi s grafikom (slikom), te ostali problemi koji nisu uobičajeno prepoznati da imaju vezu s
5
toplinom [3]. Životni vijek elektroničkih uređaja u direktnoj vezi je sa radnom temperaturom.
Prema Arrheniusovom izrazu (jednadžbi) [3], svaki porast radne temperature elektroničke
komponente za 10 °C smanjuje životni vijek te komponente za 50 %! Ujedno, svako smanjenje
radne temperature elektroničke komponente povećava životni vijek za 100 % [3]. Radi toga,
preporučljivo je kompjutorske (kao i svake druge) držati što je moguće hladnijim, radi
maksimalne pouzdanosti, dugovječnosti (životnog vijeka) te povrata investicija [3].
2.2 Utjecaj temperature na promjenu pouzdanosti
Arrheniusov model reformuliran omogućava predviđanje utjecaja ustaljenog temperaturnog

stanja na pouzdanost električnih komponenti i uređaja [4]. U tom slučaju, srednje vrijeme do
kvara, MTF (engl. mean time to failure), obično izražen u satima, za određeno temperaturno
ustaljeno stanje električne komponente ili uređaja glasi [4]:
Ea,dev
MTF  MTFref e k BT . (2-5)
Gdje je MTFref srednje vrijeme do kvara pri spcificiranoj referentnoj temperaturi, a E a,dev
aktivacijska energija komponente i/ili uređaja (eV).
10 7
eV
eV
1, 2
0
1,
10 6
Srednje vrijeme između dva kvara MTBF (h)
eV
7
5 0,
10
10 4
eV
0, 5
10 3 eV
0, 4
eV
2 0, 3
10
10 1
10 0
300 250 200 150 100 50 25
Temperatura (C)
Slika 2.1. Utjecaj temperature i aktivacijske energije na srednje vrijeme između dvaju kvarova
6
Tablica 2.1. Dominantna temperaturna ovisnost pri ustaljenom temperaturnom stanju

Temperatura
55 °C T 150 °C 150 °C T  400 °C T  400 °C
Element Mehanizam kvara Priroda Priroda Priroda
temperaturne temperaturne temperaturne
ovisnosti ovisnosti ovisnosti
Zamor zbog izvijanja
Žica T T T
Zamor zbog smicanja
T T T
Veze i spojevi žica
Kirkendall šupljine
Ne ovisi o temperaturi T-ovsino za T>150°C T-ovisno
Fraktura čipa T T T
Čip Električna
preopterečenost
Pasta čipa Zamor paste čipa T T T
Izvijanje ovoja
(plastično pakiranje)
Ovoj T-ovisno
Pucanje ovoja
T , T/t   25°C/s   za T<215°C  , T , T-ovisno
(plastično pakiranje) T , T/t
T/t   25°C/s 
Pakiranje Stres na koroziju T/t T/t T/t
Stvaranje ispupčenja T T T
Metalizirane T-ovisno za
Ne ovisi o temperaturi Ne ovisi o temperaturi
migracije T>500°C
T-ovisno za
Pucanje kontakata Ne ovisi o temperaturi Ne ovisi o temperaturi
T>400°C
Ograničenje šupljina T-ovisno T-ovisno T-ovisno
Čip/Metalizirani Ne ovisi o
Ne ovisi o temperaturi Ne ovisi o temperaturi temperaturi
Elektrostatsko
(uz prisutnost zaštitnih (uz prisutnost (uz prisutnost
pražnjenje
krugova) zaštitnih krugova) zaštitnih
krugova)
Ovisnost o
Vrijeme proboja Ovisnost o voltaži, Ovisnost o voltaži,
voltaži, slaba
dielektrika slaba T-ovisnost slaba T-ovisnost
T-ovisnost
T2-ovisnost
T2-ovisnost (uređaj T2-ovisnost (uređaj
Ionske kontaminacije (uređaj nije
nije operativan) nije operativan)
operativan)
Prednji sekundarni
Ne ovisi o temperaturi T-ovisno za T>160°C T-ovisno
Device kvar
Reverzni sekundarni Blaga ovisnost
Blaga ovisnost o T2 Blaga ovisnost o T2
kvar o T2
Širenje naboja T-ovisno za
Ne ovisi o temperaturi T-ovisno za T>150°C
površinom T>150°C
7
Primjer utjecaja temperature na radni vijek transformatora
Dozvoljene maksimalne nad temperature transformatora određene su propisima, a ovisne su o

kvaliteti, odnosno o klasi izolacije. Amerikanac Montsinger 1930. godine uvodi pojam tzv.
vijeka trajanja izolacije u ovisnosti o temperaturi, računajući tako da je izolacijski materijal kod
svake temperature izložen prirodnim zakonima starenja. Radi se o kemijskom procesu koji je
ovisan o visini temperature, i koji ima za posljedicu da izolacijski materijal gubi svoja fizikalna
svojstva, koja su mjerodavna za ocjenu njegove izolacijske sposobnosti. Gubljenje tih svojstava
zovemo starenjem izolacijskog materijala [5]. Vijek trajanja jednog izolacijskog materijala mjeri
se danas većinom prema gubitku čvrstoće kod naprezanja na vlak. Životna dob se smatra
iskorištenom, kada izolacijski materijal potpuno izgubi svoju mehaničku čvrstoću. Montsinger je
na osnovu velikog broja pokusa, koje je vršio na transformatorima, postavio slijedeći zakon [5]:
  0 
 
 0 
Z  Z0  2 , (2-6)
gdje je: Z – vijek trajanja, Z 0 - normalni vijek trajanja,  - temperatura kojoj je izolacija
izložena, 0 - normalna temperatura,  0 - ono povišenje ili sniženje temperature  kod koje se
vijek trajanja Z skraćuje za pola,
  0    
   
Normiran radni vijek z (Z 0 =1)
 0   0 
z  Z0  2  Z0  2
Omjer  /  0
Slika 2.2. Normiran radni vijek transformatora u ovisnosti o omjeru  / 0
8
Promjena agregatnog stanja
Promjena agregatnog stanja može uzrokovati teške kvarove na stroju. Tako na primjer u
hladnjaku stroja, radni medij za prijenos topline je u tekućem ili plinovitom stanju. Ukoliko je
predviđeno da u normalnom radu bude u tekućem stanju, kao što je to na primjer rashladno
sredstvo (voda) kod hladnjaka automobila, njegov prelazak u krutinu za posljedicu može imati
prestanak hlađenja stroja, a prateće pojave kao što je ekspanzija vode pri zaleđivanju uzrokuje
tlak na stjenke rashladnog sustava koje mogu trajno oštetiti rashladni sustav. Na slici 2.3. [6]
prikazan je tzv. fazni dijagram vode, tj. ovisnost promjene agregatnog stanja vode o tlaku i
temperaturi, slični dijagrami postoje i za druge rashladne fluide.
1 TPa 10 Mbar
100 GPa 1 Mbar
10 GPa 100 kbar
1 GPa 10 kbar
100 MPa 1 kbar

Tekućina
Tlak P (bar)
Tlak P (Pa)
10 MPa 100 bar

Krutina (led)
1 MPa 10 bar
100 kPa 1 bar
10 kPa 100 mbar
1 kPa 10 mbar
Para
100 Pa 1 mbar
10 Pa 100  bar
1 Pa 10  bar
250 200 150 100 50 0 50 100 150 200 250 300 350
Temperatura T C
Slika 2.3. Fazni dijagram vode, ovisnost promjene agregatnog stanja vode o tlaku i temperaturi
9
Promjena fizičkih dimenzija (istezanje, stezanje, uvijanje, izvijanje ...)
Osim promjene agregatnog stanja, svaka tvar od koje je izgrađena komponenta uređaja prije
promjene agregatnog stanja prolazi kroz temperaturnu ovisnu promjenu prostornih (fizičkih)
dimenzija (volumno i linearno rastezanje materijala [7, 8]). Gotovo se sva tijela (postoje izuzeci,
npr. led) zagrijavanjem rastežu, tj. povećava im se volumen. Iako je rastezanje svakog tijela
uvijek trodimenzionalno, kod tijela čije su dvije dimenzije znatno manje od treće (npr. štapovi,
šipke, cijevi i sl.) razmatramo samo linearno širenje, a za tijela čija je debljina zanemariva (npr.
ploče) površinsko širenje.
Linearno rastezanje nekog tijela, koje se sa početne temperature zagrijava do neke konačne, je
opisano je izrazom [8, 9]:
l  l0  (1    T ) , (2-7)
gdje je: l - dužina tijela na temperaturi T , l0 - dužina na početnoj temperaturi T0 ,  -
koeficijent linearnog rastezanja, a T - temperaturna razlika početne i krajnje temperature.
Mjerna jedinica za koeficijent linearnog rastezanja je K 1 , a njegove vrijednosti za neke tipične

materijale su dane tablicom 2.2. [9]:
Tablica 2.2. Vrijednost koeficijenta linearnog rastezanja  za neke tipične materijale pri 25 °C
Koeficijent linearnog Koeficijent linearnog
Materijal 6 1 Materijal 6 1
rastezanja  (10 K ) rastezanja  (10 K )
aluminij 22,2 olovo 28,0
mjed 18,7 PVC 50,4
bakar 16,6 silicij 3,00
zlato 14,2 srebro 19,5
željezo 12,0 čelik 13,0
Volumno rastezanje materijala je dano slijedećom relacijom [8, 9]:
V  V0  (1    T ) , (2-8)
10
gdje je V volumen tijela na temperaturi T , V0 volumen na početnoj temperaturi T0 , 

koeficijent volumnog rastezanja, a T temperaturna razlika početne i krajnje temperature.
Mjerna jedinica za koeficijent volumnog rastezanja je K 1 . Koeficijent linearnog i volumnog
širenja tijela su vezani izrazom [8, 9]:
  3  . (2-9)
Vrijednosti koeficijenta volumnog rastezanja za neke materijale su dane tablicom 2.3. [8, 9].
Tablica 2.3. Vrijednost koeficijenta volumnog rastezanja  za neke materijale

Koeficijent volumnog Koeficijent volumnog
Materijal rastezanja  106 K 1  Materijal rastezanja  106 K 1 
aluminij 69,0 olovo 87,0
mjed 57,0 PVC 156,0
bakar 51,0 silicij 9,0
zlato 42,0 srebro 54,0
željezo 33,3 čelik 39,0
U rasponu nazivnih radnih temperatura komponentni, i uređaja, promjena prostornih dimenzija je

uvažena i ne smeta normalnom radu. Izlaskom komponente, uređaja ili naprave iz nazivnog
raspona radnih temperatura, uslijed promjene prostornih dimenzija materijala dolazi do
naprezanja dijelova koje mogu uzrokovati puknuća, uvijanja ili zaglavljivanja. Stoga je bitno da
se kod projektiranja takvih strojeva i uređaja ostavi dovoljan prostor (zračnost) i tolerancija, ili
posebnim spojevima osigurati da eventualno povećanje prostornih dimenzija ne bi dovelo do
zaglavljivanja ili uvijanja. Na slici 2.4. [10] prikazana je izvedba ekspanzijskog spoja tračnica
kojime se sprječava izvijanje tračnica uslijed toplinskog istezanja (Sl.2.5 [11]).
11
Slika 2.4. Ekspanzijski spoj tračnica kojime se Slika 2.5. Izvijanje tračnica zbog izlaganja
sprječava izvijanje uslijed zagrijavanja Sunčevim zrakama
Promjena mehaničkih svojstava
Porast temperature može za posljedicu imati smanjenje potrebnih mehaničkih svojstava. Takav
se primjer može vidjeti u dijagramu naprezanje-istezanje (    dijagram, (engl. Stress–strain
curve) na slici 2.6. [12]. Dijagram naprezanja-istezanja prikazuje međusobnu ovisnost σ -
vlačnog naprezanja   F / A [N/mm2] i ε - relativnog produljenja ili linijske vlačne deformacije
 L / L0 . U dijagramu naprezanje-istezanje se može vidjeti da porastom temperature, dolazi do
promjene širine elastičnog područja, plastičnog područja te materijal pri manjem naprezanju
prelazi iz linearnog područja elastičnosti u područje plastičnosti, a time se približava točki
loma/pucanja (opada vlačna čvrstoća).
Zorniji prikaz smanjenja vlačne čvrstoće materijala pri porastu temperature prikazan je na slici
2.7. [12]. Na slici 2.7. prikazan je omjer vlačne čvrstoće pri nekoj određenoj temperaturi i vlačne
čvrstoće pri sobnoj temperaturi, porastom temperature smanjuje se vlačna čvrstoća materijala.
12
por
1, 0
ast
Vlačno naprezanje 
tem
Omjer  max, T , / max, 25 C

per
at
ure
L0
A
F F
L0  L
Relativno istezanje   L / L0 Temperatura T
Slika 2.6. Utjecaj porasta temperature ovisnost Slika 2.7. Utjecaj porasta temperature na
naprezanje-istezanje materijala vlačnu čvrstoću materijala
Taljenje materijala
U praksi mogu nastupiti slučajevi da uslijed različitih pogonskih događaja nastupi taljenje
pojedinih dijelova stroja ili uređaja, s posljedicom trajnog kvara. Svaki materijal koji sačinjava
neki električni uređaj ili stroj ima određenu graničnu temperaturu koju iz određenog razloga ne
smije postići. Talište materijala je jedan od njih. Talištem se uzima temperatura pri kojoj
materijal prelazi iz čvrstog u tekuće stanje. U tablici 2.4. [9] se nalaze vrijednosti tališta nekih
poznatijih materijala.
Tablica 2.4. Vrijednosti tališta nekih tipičnih materijala

Tvar Točka taljenja Tvar Točka taljenja
(pri 1 atm) (K) (pri 1 atm) (K)
vodik 13,80 živa 234,00
kisik 54,40 voda 273,15
dušik 63,30 kositar 505,00
etil-alkohol 159,00 olovo 600,00
cink 692,00 bakar 1.359,00
aluminij 932,00 silicij 1.684,00
mjed 1.203,00 željezo 1.808,00
zlato 1.336,00 krom 2.133,00
Promjena električnih i elektromagnetskih svojstava materijala
Općenito, bez izuzetka, sva električna i elektromagnetska svojstva materijala (najčešće

spominjana: dielektrična čvrstoća, dielektričnost, kut dielektričnih gubitaka, specifični električni
otpor, magnetičnost, B-H karakteristike, te i sva druga manje spominjana (magnetostrikcija,
piezoelektričnost, piroelektričnost itd.) su ovisna, neka linearno, a neka nelinearno o temperaturi.
13
Na primjer porastom temperature kod mekih feromagnetskih materijala magnetiziranje

materijala se mijenja na način da je za istu jakost magnetskog polja H , gustoća magnetskog toka
B manja (Sl.2.8. [13]).
Sve vrste magnetskih materijala pokazuju smanjenje zaostale (remanentne) indukcije Br

povećanjem temperature, te se na kraju razmagnetiziraju na, tzv. Curievoj temperaturi [14].
Curie temperatura ili Curie točka je kritična vrijednost temperature pri kojoj prethodni
feromagnetski materijal postaje paramagnetski materijal. Na slici 2.9. [15] je vidljivo da
porastom temperature, opadaju vrijednosti koercitivnog magnetskog polja H c i remanentne
indukcije Br .
Gustoća magnetskog toka B T 

Gustoća magnetskog toka B T 
po
ras po
tt ras
em tt
pe em
rat pe
ur rat
e ur
e
Jakost magnetskog polja H  A/m Jakost magnetskog polja H  A/m
Slika 2.8. Ovisnost krivulje magnetiziranja Slika 2.9. Ovisnost krivulje razmagnetiziranja
mekog magnetskog materijala o temperaturi tvrdog magnetskog materijala o temperaturi
Promjenom temperature mijenjaju se i dielektrična svojstva materijala. Za primjer neka posluži

promjena dielektričnih svojstava vode (Sl.2.10.a) a i Sl.2.10.b) [16]). Na slici 2.10.a prikazana je
promjena relativne dielektrične konstante  r u funkciji frekvencije i temperature, a na slici
2.10.b [16] promjena faktora dielektričnih gubitaka u funkciji frekvencije i temperature.
14
a) b)
Relativna dielektrična konstanta  r
Faktor dielektričnih gubitaka tg

Frekvencija f  GHz  Frekvencija f  GHz 
Slika 2.10. Dielektrična svojstva vode u ovisnosti o temperaturi, a) promjena relativne

dielektrične konstante, b) promjena faktora dielektričnih gubitaka
Promjena električnog otpora
Promjena temperature utječe na vodljivost materijala. Tako se kod metala električni otpor uslijed
porasta temperature povećava, dok se kod poluvodiča porastom temperature električni otpor
smanjuje (Sl.2.11.).
Specifični električni otpor  m
metal
poluvodič
Temperatura T  K 
Slika 2.11 Ovisnost specifičnog električnog otpora metala i poluvodiča o temperaturi
Kod metala, porast temperature u većini slučajeva stvara dodatne neželjene gubitke. Povećanje
otpora uslijed povećanja temperature, kod električnih vodiča se računa prema slijedećem izrazu:
15
R  R20 (1  T ) , (2-10)
gdje je: R20 - električni otpor pri temperaturi od 20 °C,  - temperaturni koeficijent otpora, T -
temperaturna razlika između otpora R20 i otpora R čiju vrijednost želimo izračunati.
U tablici 2.5. [9] navedene su vrijednosti temperaturnog koeficijenta otpora za neke materijale:
Tablica 2.5. Vrijednosti temperaturnog koeficijenta otpora nekih materijala

Temperaturni koeficijent Temperaturni koeficijent
Materijal Materijal
otpora  (K 1 ) otpora  (K 1 )
nikal 0,005866 srebro 0,003819
željezo 0,005671 platina 0,003729
aluminij 0,004308 zlato 0,003715
bakar 0,004041 čelik 0,003000
cink 0,003847
2.3. Utjecaj temperature na promjenu stupnja korisnosti
Utjecaj temperature na stupanj korisnosti, (stupnja djelovanja) električnih komponeti i uređaja

teško je izraziti općim izrazom. Međutim, lako se može izraziti općom formulom na primjeru
Carnotova procesa toplinskog stroja, kod kojeg promjena temperature utječe i na stupanj
korisnosti. Stupanj djelovanja toplinskog stroja, koji radi između dvije energetske razine, je
definiran pomoću apsolutne temperature [17]:
Th  Tc T
  1 c , (2-11)
Th Th
gdje je:  - stupanj korisnosti, Th - viša temperaturna razina (K), Tc - niža temperaturna razina
(K).
Iz izraza (2-11) slijedi da, ukoliko želimo što viši stupanj djelovanja, niža temperatura Tc treba
biti što niža. Odnosno, za učinkovitost od 100 %, ona bi morala iznositi 0 K, što je neostvarivo,
te je stupanj djelovanja stroja uvijek manji od 100 %.
16
3. MEHANIZMI PRIJENOSA TOPLINE
Literatura koja opisuje prijenos topline uglavnom prepoznaje tri različita načina prijenosa
topline: kondukciju, zračenje te konvekciju. Strogo gledano, samo kondukcija i zračenje trebali
bi biti klasificirani kao procesi prijenosa topline, iz razloga što su samo ova dva mehanizma u
ovisnosti o postojanju razlike u temperaturi. Posljednji od tri navedene konvekcija nije strogo u
skladu s definicijom prijenosa topline jer njezino djelovanje ovisi o mehaničkim djelovanjima
[18]. Ali pošto konvekcija također postiže prijenos energije iz područja više temperature u
područje niže temperature izraz „prijenos topline konvekcijom“ je postao opće prihvačen.
Međutim treba naglasiti da se u većini prirodnih situacija toplina prenosi ne samo na jedan naćin
nego djelovanjem nekoliko mehanizama istovremeno [18].
3.1 Kondukcija
Kondukcija se uobičajenjo pojavljuje u stacionarnim medijima. Ovaj način prijenosa topline

nastaje prijelazom topline iz područja više temperature u područje niže temperature direktnom
molekularnom interakcijom te driftom elektrona [18]. Kondukcija topline može se promatrati
kao prijenos energije sa molekula višeg energetskog stanja na molekule nižeg energetskog stanja
substance. Kada se brzo kretajuče molekule iz područja više temperature sudare sa sporijim
molekulama iz područja niže temperature dolazi do prijenosa toplinske energije među njima.
Molekule niže energije apsorbiraju energiju i tako dobivaju temperaturu, dok se u istom slučaju
temperatura molekula više energije smanjuje [18]. Toplinska energija u krutim tvarima može se
prenositi preko dva mehanizma: migracijom slobodnih elektrona te vibracijom rešetke. Ova dva
efekta su aditivna, ali generalno gledajući transport putem slobodnih elektrona je puno efikasniji
od transporta vibriranja energije putem strukture rešetke.
U krutim tvarima, tok elektrona je vrlo velik stoga su dobri vodiči. Dobar električni vodić je
također uvijek dobar vodič topline zbog prisutnosti velike količine slobodnih elektrona, koji
mogu prenositi toplinsku energiju iz područja više temperature prema nižem dok prenose
električni naboj. U nemetala prijenos energije odvija se samo uz pomoć vibracije rešetke [18].
Kondukcijski prijenos topline u fluida i plinova odvija se zbog sudaranja i difuzije molekula
tijekom gibanja. Međutim priroda same kondukcije fluida i plinova je puno složenija. Većina
17
fluida izuzev vode, postaju loši vodiči za prijenos topline pri višim temperaturama. Za plinove
udaljenost među molekulama je usko povezana sa tlakom. Međutim ukoliko tlak nije velik
molekule su na većoj udaljenosti stoga se dolazi do zaključka da je toplinska kondukcija skoro
zanemariva. Toplinska kondukcija nekih tipičnih metala i slitina prikazana je na slici 3.1. [18].
Slika 3.1. Varijacija toplinske kondukcije u ovisnosti o temperaturi za tipične metale i slitine
Temperaturni gradijent je potencijal za toplinsku vodljivost. Ukoliko tijelo u bilo kojoj fazi
posjeduje temperaturni gradijent, tjelo će definitivno imati toplinski prijenos kondukcijom. Kad
god postoji temperaturni gradijent u krutom mediju toplina će se prenositi iz područja više
temperature u područje niže temperature. Količina topline koja se prenosi vođenjem odnosno
kondukcijom qk proporcionalna je gradijentu temperature dT / dx pomnoženo sa površinom A
preko koje se prenosi toplina [18]:
dT
qk  A , (3-1)
dx
U ovoj relaciji, T  x  je lokalna temperatura dok je x udaljenost u smjeru toka topline. Sama
brzina toka topline u ovisnosti je o termalnoj vodljivosti k , koja je fizikalno svojstvo medija,
18
za vodljivost kroz homogeni medij, brzina prijenosa topline definirana je sljedećom

jednadžbom [18]:
dT
qk  kA , (3-2)
dx
Predznak minus posljedica je drugog zakona termodinamike, koji govori da toplina mora teći iz
područja više temperature ka nižem.
Slika 3.2. Konvencija znakova za provođenje toplinskog toka
Kao što je prikazano na slici 3.2. [18], temperaturni gradijent će biti negativan ukoliko se
temperatura smanjuje sa povečanjem vrijednosti x . Stoga da bi vrijednost prenesene topline bila
pozitivna vrijednost, negativan predznak mora biti dodan na desnoj strani jednadžbe. Jednadžba
(3-2) definira toplinsku vodljivost odnosno kondukciju. Naziva se Furijerovim zakonom
vodljivosti u čast francuskom znanstveniku J.B.J. Furieru.
Tolpinska kondukcija prema jednadžbi (3-2) [18] svojstvo je materijala koji pokazuje količinu
topline koja će proteći kroz jedinicu veremena kroz jedinicu površine kada je toplinski gradijent
ujednačen. U SI sustavu površina je definirana u metrima kvadratnim m 2 , temperatura u
kelvinima K , x u metrima, te brzina toplinskog toka u W . Stoga jedinca kondukcije definirana
je kao W/(m  K) . Red veličina toplinske kondukcije različitih materijala prikazan je u tablici
19
3.1. [18]. Iako generalno gledano toplinska kondukcija ovisi o temperaturi, u mnogim
inženjerskim problemima varijacija je dovoljno malena da bi se mogla zanemariti.
Tablica 3.1. Toplinska kondukcija pri 300 K.

Materijal W/(m  K)
Bakar 399
Aluminij 237
Ugljični čelik, 1% C 43
Staklo 0,81
Plastika 0,2-0,3
Voda 0,6
Etilen glikol 0,26
Motorno ulje 0,15
Freon (tekući) 0,07
Vodik 0,18
Zrak 0,026
Prema Fourierovu zakonu toplinska kondukcija definirana je izrazom [18]:
qk / A
k , (3-3)
dT / dx
Za inženjerske proračune generalno koriste se eksperimentalno dobivene vrijednosti toplinske

kondukcije, iako za plinove pri normalnim temperaturama preko kinetičke teorije plinova mogu
se predvidjeti točne vrijednosti. Predložene su također teorije za izračun toplinske vodljivosti
drugih materijala, no u slučaju fluida i krutih tvari, teorije nisu dovoljno primjerene za
predviđanje toplinske vodljivosti sa zadovoljavajućom preciznošću. Iz tablice 3.1. [18] može se
primijetiti da su najbolji vodiči topline metali dok su najlošiji plinovi. Između njih nalaze se
nemetali i tekućine. Kao što je prije navedeno mehanizmi toplinske vodljivosti plinova mogu biti
objašnjeni iz osnovnih koncepata kinetičke teorije plinova. Kinetička energija molekule usko je
povezana sa temperaturom, dok je sama toplinska vodljivost plina u ovisnosti o tlaku. Slika 3.3.
[18] prikazuje toplinsku vodljivost nekih osnovnih plinova u ovisnosti o temperaturi.
20
Slika 3.3. Varijacija toplinske kondukcije u odnosu na temperaturu tipičnih fluida:

a) plinova b) fluida
Osnovni mehanizmi toplinske vodljivosti u tekućina su kvalitativno slični onim u plinova.

Međutim molekularne uvijete u tekučina je puno teže opisati te se mehanizme toplinske
kondukcije tekućina još uvijek dobro ne razumije. Krivulje na slici 3.3.b [18] prikazuju toplinsku
vodljivost nekih nemetalnih tekućina u ovisnosti o temperaturi. Za većinu tekućina toplinska
vodljivost opada sa porastom temperature, osim vode. Toplinska vodljivost tekućina je
neosjetljiva na tlak osim blizu kritične točke. Generalno toplinska vodljivost tekućina opada sa
povećanjem molekularne mase. Za inženjerske potrebe vrijednosti toplinske vodljivosti tekućina
uzimaju se vrijednosti u ovisnosti o temperaturi u zasičenom stanju.
Toplinski izolatori važna su skupina krutih materijala za dizajn prijenosa topline. Ovi materijali
su čvrste tvari , ali njihova struktura sadrži šupljine koje su dovoljno male da potisnu gibanje
plina i na taj način se može iskoristiti niska toplinska vodljivost plinova u svrhu smanjivanja
prijenosa topline. Iako se učestalo govori o toplinskoj vodljivosti toplisnkih izolatora, u
stvarnosti prijenos topline preko izolatora se sastoji od kondukcije ali također i od radijacije
preko međuprostora koji sadrže plin.
21
3.2 Konvekcija
Način prijenosa konvekcijom zapravo se sastoji od dva mehanizma koji se odvijaju

istovremeno. Prvi je prijenos energije koji se odvija zbog gibanja molekula odnosno
kondukcijom. Na ovaj način prijenos energije je superponiran makroskopskim gibanjem parcela
fluida. Gibanje fluida rezultat je parcela fluida, koje se sastoje od velikog broja molekula u
pokretu pod utjecajem vanjske sile. Vanjska sila može nastati zbog gradijenta gustoće te također
zbog prirodne konvekcije, ili zbog tlaka generiranog pumpom ili ventilatoromo dnosno
kombinacijom navedenog.
Slika 3.4. [18] prikazuje ploću pri temperaturi TS , te fluid pri temperaturi T koja teče paralelno
na ploću. Kao rezultat viskozne sile brzina fluida će biti nula pri stjenci te će se povećati do U 
kao što je prikazano. Pošto se fluid ne kreće kod sučelja (engl. interface), toplina se prenosi u
ovom slučaju samo kondukcijom. Ukoliko bi temperaturni gradient i toplinska kondukcija bili
poznati kod sučelja, mogla bi se izračunati brzina prijenosa topline preko jednadžbe [18]:
T
qc  kfluida A . (3-4)
y y 0
Ali temperaturni gradijent u sučelju ovisi o brzini kojom makroskopsko odnosno mikroskopsko
gibanje fluida odvodi toplinu od sučelja. Prema tome, temperaturni gradijent kod spoja ploče i
fluida ovisi o prirodi područja protoka, a posebno o brzini slobodnog toka U  .
22
Slika 3.4. Brzina i profil temperatura za prijenos topline konvekcijom zagrijane ploče sa tokom
fluida preko svoje površine
Situacija je dosta slična i sa prirodnom konvekcijom. Osnovna razlika je u tome što kod prisilne
konvekcije tj. umjetno stvorene, brzina dalje od ploče se približava vrijednosti brzine slobodnog
protoka brzini nametnutoj od strane vanjske sile, dok se kod prirodne konvekcije prvotno brzina
povećava sa udaljenošću te se kasnije smanjuje, kao što je prikazano na slici 3.5. [18].
Razlog za takvo djelovanje je u tome što se viskoznost smanjuje prilično brzo s udaljenošću od
površine, dok se razlika u gustoći smanjuje sporije. Međutim na kraju dinamična sila se također
smanjuje kako se gustoča fluida približava vrijednosti nezagrijanog okoliša fluida. Posljedica
interakcija sila prouzrokuje to da če brzina doseći svoj maksimum a zatim doseći nultu
vrijednost. Temperaturna polja u prirodne i inducirane konvekcije imaju slične karakteristike te u
oba slučaja mehanizam prijenosa topline fluid-ploča je kondukcija.
23
Slika 3.5. Brzina i temperaturna raspodjela za prirdnu konvekciju preko
grijane ploče pod kutom β u odnosu na horizont
Prethodne rasprave ukazuju na to da prijenos topline konvekcijom ovisi o gustoći, viskoznosti te

brzini fluida ali također i o temperaturnim karakteristikama (toplinska kondukcija i specifična
toplina). Dok kod inducirane konvekcije sama brzina je uobičajeno nametnuta od strane sistema
putem pumpe ili ventilatora kao posljedica toga može biti direktno određena [18]. U prirodne
konvekcije brzina ovisi o temperaturnoj razlici između površine i fluida, koeficijentu toplinskog
širenja fluida (koji određuje promjenu gustoće po jedinici temperaturne razlike), te sili polja
samog tijela odnosno gravitacijskoj sili. Neovisno o detaljima mehanizma, brzina prijenosa
topline konvekcijom između površine i fluida može se izračunati iz odnosa [18]:
qc  hc A T , (3-5)
gdje su: T - razlika u temperaturi između površine, TS i temperature fluida T na nekoj
specificiranoj udaljenosti, hc se odnosi na prijenos topline konvekcijom preko površine A , te je

izražen u jedinici W/m 2 .
Jednadžbu (3-5), orginalno je predložio britanski znanstvenik Isaac Newton 1701. godine.
Inženjeri godinama koriste izraz hc iako je to samo definicija prije nego fenomenološki zakon
24
konvekcije. Procjena koeficijenta prijenosa topline konvekcijom je složeno, iz razloga što je

konvekcija vrlo kompleksan fenomen. Numerička vrijednost hc u sastavu ovisi o geometriji
površine, brzini te također o fizikalnim svojstvima fluida, a često i o razlici u temperaturi T . S
obzirom na činjenicu da količine navedenih parametara nisu konstantne na površini, koeficijent
prijenosa topline može varirati od točke do točke. Iz tog razloga, mora se razlikovati lokalni i
prosječni prijelaz topline konvekcijom. Lokalni koeficijent hc definiran je izrazom [18]:
dqc  hc dA (TS - T ) , (3-6)
dok lokalni prosječni keficijent hc može biti definiran preko lokalne vrijednosti sa [18]:
1
A A 
hc  hc dA . (3-7)
Za većinu inženjerskih primjena koriste se prosječne vrijednosti. Tipične vrijednosti reda

veličine prosječnih koeficijenata prijelaza topline konvekcijom koje se primjenjuju od strane
inženjera prikazane su u tablici 3.2. [18]. Korištenjem izraza (3-5) može se odrediti toplinsku
kondukcija za prijenos topline konvekcijom Kc izrazom
K c  hc A, (W/K) , (3-8)
te toplinski otpor na prijenos topline konvekcijom Rc izrazom [18]:
1
Rc  , (K/W) , (3-9)
hc A
Tablica 3.2. Koeficijenti prijenosa topline konvekcijom
Materijal W/(m 2  K)
Zrak, slobodna konvekcija 6-30
Pregrijana para ili zrak, prisilna konvekcija 30-300
Ulje, prisilna konvekcija 60-1800
Voda, prisilna konvekcija 300-18000
Voda, 100°C 3000-60000
Para, kondenzacija 6000-120000
25
3.3 Radijacija
Toplinska radijacija je emitirana energija substance zbog njezine temperature. Radijacijska

energija emitirana od strane tijela prenosi se u prostor u obliku elektromagnetskih valova, prema
Maxwellovoj teoriji polja i valova ili u obliku diskretnih fotona prema teorija Max Planka. Oba
dvije teorije korištene su u analiziranju prijenosa topline radijaciom. Bez obzira na oblik
substance (kruta tvar, fluid ili plin), emisija energije nastaje zbog promjena u konfiguraciji
elektrona koji su sastavni dio molekula [18]. Dok prijenos energije kondukcijom i konvekcijom
zahtjeva postojanje materijala, substance kao medija, radijaciji to nije potrebno. Zapravo,
prijenos topline radijacijom je efikasniji u vakumu. Toplinska odnosno termalna radijacija odvija
se u valnom području od 0,1 μm do 100 μm elektromagnetskog spektra [18].
Količina energije koja odlazi sa površine kao toplina zračenja ovisi o apsolutnoj temperaturi i
samoj prirodi površine. Savršeni radijator, koji se naziva crno tijelo emitira radijacisku energiju
sa svoje površine brzinom koja se može definirati navedenom jednadžbom [18]:
qr   AT 4
1 1 . (3-10)
Toplinski tok qr prikazan je u vatima ako je jedinica površine A u metrima kvadratnim te

površinska temperatura T1 u kelvinima;  je dimenzijska konstanta čija je vrijednost
5,67 x 10-8  W/(m 2 K 4 )  . Konstanta  je Stefan-Boltzmannova konstanta, koja je dobila ime
po dvoje austrijskih znanstvenika J. Stefanu, koji je 1879. otkrio jedinicu eksperimentalno i L.

Boltzmannu koji je 1884. godine izvodi teorijski.
Analizom jednadžbe (3-10) dolazi se do zaključka da bilo koja površina crnog tijela iznad
temperature apsolutne nule, zrači toplinu proporcionalnom brzinom. Dok je stopa emisije topline
zračenjem neovisna o uvijetima okoline, neto transfer topline zračenjem zahtjeva razliku u
površini temperatura bilo koja dva tijela između kojih se razmjena odvija. Ukoliko crno tijelo
odnosno savršeni radiator zrači u zatvorenom prostoru koji je također crno tijelo (odnosno upija
26
svu energiju zračenja koja je usmjerena na njega) (Sl.3.6.) [18]. neto prijenos topline zračenja je
stoga prikazan navedenom jednadžbom kao
qr  A1 (T14  T2 4 ) , (3-11)
gdje je T2 temperatura na površini zatvorenog prostora izražena u kelvinima. Realna tijela koja
nas okružuju ne ispunjuju specifikacije idealnih radiatora kao što je crno tijelo nego emitiraju
radijaciju slabije. Ukoliko emitiraju temperaturu jednaku onoj koje emitira crno tijelo (konstantni
dio emisije crnog tijela pri svakoj valnoj duljini) nazivaju se siva tijela. Sivo tijelo A1 pri
temperaturi T1 emitira radijaciju pri brzini 1 AT

1 1 , te je brzina prijenosa topline između sivog
4
tijela pri temperaturi T1 i okoline crnog zatvorenog prostora T2 definirana izrazom [18]:
qr  A11 (T14  T2 4 ) , (3-12)
gdje je  1 koeficijent emisivnosti (engl. emittance) površine sivog tijela te je jednaka odnosu
emisije od strane sivog tijela spram emisije savršenog radiatora pri jednakoj temperaturi.
Ukoliko ni jedno od dva navedena tijela nije savršeni radiator s obzirom na geometrijski odnos
jednog prema drugom, neto prijenos topline zračenjem između njih definiran je sljedečom
jednadžbom
qr  A1 12 (T14  T2 4 ) , (3-13)
gdje je 1 2 bezdimenzijski modul koji mijenja jednadžbu savršenih radiatora na račun emisije
(emittance) i relativne geometrije stvarnih tijela. U mnogim inženjerskim problemima, radijacija
je u kombinaciji sa drugim mehanizmima prijenosa topline. Riješenje problema takvog tipa može
se pojednostaviti uporabom toplinske vodljivosti K r ili toplinskog otpora Rr u slučaju radijacije.
Definicija toplinske vodljivosti K r je slična onoj kao u K k toplinske kondukcije za kondukciju.
Ukoliko je toplinski prijenos radijacijom definiran jednadžbom
qr  K r (T1  T2) , (3-14)
kondukcija radijacijom opisana je jednadžbom
27
A1  (T14  T2 4 )
qr 
1 2
,  W/K  , (3-15)
T1  T2
iz čega proizlazi koeficijent prijenosa topline radiacijom, hr
 (T14  T2 4 )
hr 
Kr
A1

1 2
T1  T2
,  W/m  ,
2
(3-16)
gdje je T2 povoljna referentna temperatura, čiji je izbor često uvjetovan jednadžbom konvekcije.
Slično tome jedinični toplinski otpor za radijaciju definiran je jednadžbom
T1  T2
Rr  ,  K/W  , (3-17)
A1 12 (T14  T2 4 )
Slika 3.6. Prikaz radijacije između tijela 1 i zatvorenog prostora 2 u kojemu se tijelo nalazi
28
Kombinirani prijenos topline
Prethodno opisana su tri osnovna mehanizma prijenosa topline odvojeno. No u praksi, međutim
toplina se najčešće prenosi preko nekoliko osnovnih mehanizama istovremeno. Primjera radi, u
zimi toplina se prenosi s krova kuće u okoliš ne samo putem konvekcije već isto tako i
radijacijom, dok se prijenos topline kroz krovište iz unutrašnjosti prema van prenosi
kondukcijom, prjenos topline između staklenih ploha prozora odvija se konvekcijom te paralelno
radijacijom.
Slika 3.7. Tri mehanizma prijenosa topline
29
Zidovi ravnina u seriji i paraleli
Ukoliko se toplina dovodi preko nekoliko ravnina u dobrom toplinskom kontaktu, ili putem
višeslojnih zidova zgrade, brzina prijenosa topline jednaka je kroz sve dijelove [18]. No kao što
je prikazano (Sl.3.8.) [18] za troslojni sistem, može se primjetiti da su temperaturni gradijenti
različiti.
Slika 3.8. Kondukcija putem troslojnog sistema
Brzina prijenosa topline kondukcijom kroz svaki sloj definirana je sa qk , te iz jednadžbe za

brzinu prjenosa topline dobivamo sljedeće [18]:
 kA   kA   kA 
qk    T1  T2     T2  T3     T3  T4  , (3-18)
 L A  L B  L C
30
eliminiranjem srednjih temperatura T2 i T3 dobiva se izraz za qk u sljedećem obliku [18]:
T1 - T4
qk  . (3-19)
 L / kA A   L / kA B   L / kAC
Slično tome za sisteme sa N slojeva u seriji vrijedi [18]:
T1 - TN 1
qk  n N
, (3-20)
  L / kA
n 1
n
gdje je T1 vanjska temperatura sloja 1 a TN 1 vanjska temperatura sloja N . Korištenjem

definicije za za toplinski otpor dobivamo [18]:
T1 - TN 1 T
qk  n N
 n N
, (3-21)
R
n 1
k, n R
n 1
k, n
gdje je T ukupna temperaturna razlika, često nazivana temperaturni potencial. Brzina

toplinskog toka stoga proporcionala je temperaturnom potencijalu.
31
3.4 Kontaktni otpor
U mnogim praktičnim primjenama, kada su postavljene dvije elektroizolacijske površine

međusobno u kontakt kao što prikazuje slika 3.8. [18], dolazi do pojave kontaktnog otpora na
spoju dva materijala. Sama pojava kontaktnog otpora od velikog je značaja, prilikom
postavljanja hladnjaka, isparivača itd. Kontaktni otpor, često nazivana toplinski otpor spoja,
nastaje kada dva materijala koja su u kontaktu ne lježu pravilno jedan na drugi te između njih
ostaje zarobljen tanki sloj fluida. Promatranjem uvećane slike spoja (Sl.3.8) između dvije
površine vidljivo je da se dva materijala dodiruju samo vrhovima na površini te da su nastale
šupljine ispunjene fluidom (najvjerovatnije zrakom), tekućinom ili vakumom [18]. Kontaktni
otpor uglavnom je funkcija neravnina površine, tlaka koji drži dvije površine u kontaktu, fluida
između kontakta te temperature kontakta. Kod samog kontakta, mehanizam prijenosa topline
vrlo je složen. Kondukcija se provodi na točkama dodira, dok se toplina prenosi konvekcijom i
radijacijom preko zarobljenog fluida. Ukoliko je toplinski tok dva materijala u kontaktu definiran
sa q / A , te razlika u temperaturi kroz šupljinu ispunjenu fluidom sa Ti , kontaktni otpor Ri
definiran je sljedečom jednadžbom [18]:
Ti
Ri  . (3-22)
q/ A
Slika 3.8. Dijagram prikazuje fizički kontak između dvije čvrste ploče A i B, te temperaturni
profil kroz materijal i spoj
32
Kada su dvije površine u savršenom toplinskom kontaktu, kontaktni otpor približava se nuli, te
ne postoji razlika u temperaturi preko spoja. Kod ne savršenog kontakta nastaje razlika u
temperaturi kao što je prikazano na slici 3.8. [18]. Iz tablice 3.3. [18] može se vidjeti utjecaj
kontaktnog tlaka na kontaktni otpor samog spoja između metalnih površina pod uvijetima u
vakumu. Iz tablice se može primjetiti da se povečanjem tlaka bitno smanjuje kontaktni otpor.
Tablica 3.3. Utjecaj tlaka na kontaktni otpor

Otpor Ri (m2 K/W x 104)
Materijal
Tlak na kontaktu 100 kN/m2 Tlak na kontaktu 10000 kN/m2
Nehrđajući čelik 6-25 0,7-4,0
Bakar 1-10 0,1-0,5
Magnezij 1,5-3,5 0,2-0,4
Aluminij 1,5-3,5 0,2-0,4
Tablica 3.4. [18] prikazuje utjecaj fluida prisutnog u spoju na kontaktni otpor spoja. Stavljanje
viskozne tekučine kao što je glicerin na površinu između kontakta dvije aluminijske ploče
smanjuje kontaktni otpor spoja za faktor 10 pri određenom tlaku [18].
Tablica 3.4. Otpor kontakta dvije aluminijske ploče u donosnu na različite fluide između njih
Materijal Otpor Ri (m2 K/W x 10-4)
Zrak 2,75
Helij 1,05
Vodik 0,720
Silikonsko ulje 0,525
Glicerin 0,265
Obavljena su brojna mjerenja kontaktnog otpora između različitih metalnih površina, ali ni jedna
zadovoljavajuča korelacija nije pronađena. Stoga svaka situacija odnosno kontakt treba tretirati
odvojeno. Slika 3.9. [18] prikazuje neke od eksperimentalnih rezultata za kontaktni otpor između
raličitih baza metalnih površina pri atmosferskom tlaku, prikaz prikazuje kontaktni otpor kao
funkciju tlaka kontakta.
33
Slika 3.9. Kontaktni otpor između raličitih baza metalnih površina pri atmosferskom tlaku
Veliki napori uloženi su kako bi se smanjio kontaktni otpor spoja, postavljanjem mekih metalnih
folija, masti ili viskoznih tekučina između dodirnih materijala [18]. Ovaj postupak može smanjiti
kontaktni otpor, ali se ne može kvantitativno predvidjeti. Paste čije je svojstvo visoka vodljivost
često se koriste pri montaži hladnjaka na elektroničke komponente [18]. Na taj način se
popunjuju šupljine te se smanjuje kontaktni otpor na dodirnoj površini komponente i hladnjaka.
34
Tablica 3.5. Legenda (Sl.3.9.)

Krivulja Završna Hrapavost Temperatura Točnost
Materijal Stanje
slika 3.9 obrada (μm) °C podatka
416 Prijenos
nehrđajući topline sa
a Brušen 0,76-1,65 93 ±26%
7075(75S)T6 čelika na
Al aluminij
Prijenos
7075(75S)T6
topline sa
b Al do Brušen 1,65-0,76 93-204 ±30%
aluminija
nehrđajućeg
na čelik
Nehrđajući 19,94-
c 20 Čisto
aluminij 29,97
Nehrđajući
d 1,02-2,03 20 Čisto
aluminij
Industrijski
e Brušen 3,00-3,00 20 Čisto
mesing
f Čelik Ct-30 Gladak 7,24-5,13 20 Čisto
g Čelik Ct-30 Brušen 1,98-1,52 20 Čisto
Čelik Ct-30
h Gladak 7,24-4,47 20 Čisto
Aluminij
Čelik Ct-30
i Brušen 1,98-1,35 20 Čisto
Aluminij
Čelik Ct-30
j Gladak 7,24-4,42 20 Čisto
Bakar
Čelik Ct-30
k Brušen 1,98-1,42 20 Čisto
Bakar
Mesing
l Gladak 5,13-4,47 20 Čisto
Aluminij
Mesing
m Brušen 1,52-1,35 20 Čisto
Aluminij
Mesing
n Gladak 5,13-4,42 20 Čisto
Aluminij
Aluminij
o Gladak 4,47-4,42 20 Čisto
Bakar
Aluminij
p Brušen 1,35-1,42 20 Čisto
Bakar
Uranijum
q Brušen 20 Čisto
Bakar
35
3.5 Hlađenje zrakom: prirodna konvekcija i radijacija
Elektronički sustavi manje potrošnje konvencijalno se hlade prirodnom konvekcijom te

radijacijom. Sama prirodna konvekcija je vrlo poželjna, stoga što ne uključuje ventilatore na
kojima s vremenom mogu nastati kvarovi. Kao što smo prethodno naveli prirodna konvekcija
temelji se na razlici u gustoći fluida koja nastaje zbog temperaturne razlike. Kada je zagrijan,
fluid se širi te njegova gustoća postaje rjeđa. U gravitacijskom polju, ovaj lakši fluid se podiže te
započinje gibanje u fluidu što nazivamo prirodna kovekcija (Sl.3.10.). Hlađenje prirodnom
kovekcijom je najefikasnije, kada je na putanji samog fluida što manje prepreka, koje usporavaju
fluid, te je najmanje efikasno kada fluid mora prolaziti kroz uske prosjeke te preko puno
prepreka.
Slika 3.10. Struje prirodne konvekcije oko vrelog predmeta
36
Količina prijenosa topline prirodnom konvekcijom između površine i fluida direktno je povezana
s protokom samog fluida. Prema toj relaciji što je brži protok time je brži i prijenos topline. Kod
prirodne konvekcije se ne koriste ventilatori stoga sama konvekcija ne može biti kontrolirana. U
ovom slučaju protok je osnovan dinamičkom ravnotežom uzgona i trenja. Stoga što je veća
temperaturna razlika između fluida uz zagrijanu površinu i fluida koji je udaljen od zagrijane
površine time je veća sila uzgona što rezultira jačim prirodnim strujanjem konvekcijom, te
dovodi do većeg prijenosa topline. Također kad se dva tijela u kontaktu relativno kreću jedno
spram drugog, dolazi do pojave sile trenja na površini kontakta koja je suprotna kretanju. Ova
suprotstavljena sila usporava fluid, te na taj način usporava protok fluida. U stacionarnim
uvjetima, protok fluida vođen uzgonom uspostavljen je na mjestu gdje se ova dva efekta
međusobno balansiraju. Sila trenja se povećava proporcionalno sa količinom čvrstih površina, te
ozbiljno narušava protok fluida i prijenos topline.
Elektroničke komponente koje su u zatvorenom sustavu kao što su televizori, radio uređaji itd.
hlade se prirodnom konvekcijom na način da se osigura dovoljan broj otvora kako bi se postigao
protok zraka (Sl.3.11.). Iz pogleda prijenosa topline otvori bi trebali biti što veći kako bi se
smanjio otpor strujanja, te bi trebali biti smješteni dole kako bi zrak ulazio i gore kako bi mogao
izaći. Ali zbog same opreme te sigurnosti postavljeni su zahtjevi odnosno standardi da otvori
budu što uži kako bi se spriječio ulaz u samo kućište. Stoga na uređajima koji su hlađeni
prirodnom konvekcijom otvori su učestalo smješteni sa strane te na poleđini.
Slika 3.11. Hlađenje prirodnom konvekcijom elektroničkih komponenti u kućištu sa prorezima za

cirkulaciju
37
Prijenos topline konvekcijom sa površine pri temperaturi TS na fluid pri temperaturi Tfluid
prikazan je izrazom [19]
Qkonv  hkonv AST  hkonv AS TS  Tfluid  ,  W , (3-23)
gdje je hkonv koeficijent prijenosa topline konvekcijom, AS površina prijenosa topline. Vrijednost
hkonv ovisi o samoj geometriji površine te o vrsti strujanja fluida. Samo strujanje prirodne
konvekcije započinje laminarno (glatko i uredno) te postaje turbulentno kod velikih dimenzija
tijela, te velike razlike u temperaturi između površine i fluida. Za zrak, protok ostaje laminaran
kada je temperatura niža od 100 °C te karakteristična dužina tijela manja od 0,5 m što je učestalo
kod elektroničkih komponenti. Stoga, protok zraka u analizama električkih komponenti možemo
smatrati laminarnim. Koeficijent prirodne konvekcije za laminarni protok zraka pri
atmosferskom tlaku prikazan je pojednostavljenom jednadžbom [19]:
 T 
0,25
hconv  K
 L 
 ,  W/(m 2
 K)  , (3-24)
gdje je T  TS  Tfluid temperaturna razlika između površine i fluida, L karakteristična duljina

(duljina tijela uzduž smjera protoka), te K konstanta čiji je iznos u ovisnosti o geometriji i
orijentaciji tijela. Izrazi koeficijenata prirodne konvekcije za neke učestale elektroničke
komponente prikazani su tablicom 3.6. Jednom kada se odredi hkonv brzina prijenosa topline se
može odrediti preko jednadžbe (3-23).
38
Tablica 3.6. Pojednostavljene relacije koeficijenata prijenosa topline konvekcijom pri

laminarnim uvjetima za pojedina geometrijska tijela pri atmosferskom tlaku
 T 
0,25
hconv  1, 42 
 L 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  1,32 
 D 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  1,32 
 L 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  0,59 
 L 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  2, 44 
 L 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  3,53 
 L 
 ,  W/(m 2
 K) 
 T 
0,25
hconv  1,92 
 D 
 ,  W/(m 2
 K) 
Relacije u tablici 3.6. [19] mogu se koristiti i pri tlaku koji je drugačiji od 1 atm tako da se
pomnože sa P gdje je P tlak izražen u atm (1 atm = 101,325 kPa), stoga vrijedi
hconv, P atm  hconv, 1 atm P ,  (W/m ) 2

°C . (3-25)
39
Kada su tople površine okružene hladnijim površinama, poput zidova ili stropova, površine se
također ujedno hlade i radijacijom (Sl.3.12.) [19]. Magnituda prijenosa topline zračenjem u
cjelini usporediva je sa veličinom prirodnog prijenosa topline konvekcijom.
Slika 3.12. Istovremeni prijenos topline konvekcijom i radijacijom elektroničke komponente
Radijacija je ujedno i zanemariva za polirane metale zbog njihove niske emisije zračenja te za
tijela okružena površinama tijela približne temperature. Prijenos topline radijacijom između tijela
pri površinskoj temperaturi TS koje je u potpunosti okruženo puno većom površinom pri
temperaturi Tokoliš može se prikazati sljedećom jednadžbom [19]:
Qrad   AS TS 4  Tokoliš  ,  W , (3-26)
gdje je  emisija površine, AS površina prijenosa te  Stefan-Boltzmannova konstantna koja

iznosi   5,67  108 W/(m2  K 4 ) .
Također je vrlo važno ukoliko analizirana površina ima samo djelomičnu vidljivost prema
hladnijoj površini koja je okružuje pri temperaturi Tokoliš , rezultat dobiven jednadžbom (3-26)
40
mora biti korigiran tako da se dobivena vrijednost pomnoži sa faktorom vidljivosti (eng. view
factor) koji je dio vidljivosti tople površine prema hladnijoj površini. Vrijednost faktora
vidljivosti se kreće od 0 (topla površina nema direktne vidljivosti prema hladnijoj površini) do 1
(topla površina je kompletno okružena hladnijom površinom).
Nizovi PCB-a (eng. Printed Circuit Board) niske potrošnje učestalo su hlađeni prirodnom
konvekcijom, tako da su postavljeni unutar kućišta sa adekvatnim otvorima na gornjoj i donjoj
strani kako bi se potaklo strujanje zraka (Sl.3.13.) [19]. Zrak koji je između PCB-a uzdiže se
prilikom zagrijavanja od strane PCB-a te se izmjenjuje sa hladnijim zrakom koji dolazi sa donje
strane.
Slika 3.13. Šasija sa mrežom vertikalno postavljenih PCB-a hlađenih prirodnom konvekcijom
Ovo stanje inicira prirodnu konvekciju kroz paralelne putove strujanja koji tvore PCB-ovi u nizu.
Sami PCB-ovi moraju biti postavljeni vertikalno kako bi se iskoristilo prirodno strujanje
konvekcije (Sl.3.14.) [19]. Postavljanje PCB-a ne adekvatno dovodi ili do ne iskoristivosti
prostora ukoliko je udaljenost prevelika ili do zagušenja protoka zraka ukoliko su postavljeni
preblizu. Stoga trebalo bi pripaziti na optimalno postavljanje PCB-a. Utvrđeno je da udaljenost
od 2 cm između PCB-a osigurava adekvatan protok zraka za efikasno hlađenje prirodnom
41
konvekcijom. Također treba imati na umu da se prirodno strujanje konvekcijom odvija samo uz
postojanje gravitacijskih sila [19]. Stoga prijenos prirodnom konvekcijom nije moguć u svemiru.
Slika 3.14. Tiskane pločice moraju biti adekvatno postavljane kako bi se postigao maksimum
hlađenja prirodnom konvekcijom
42
3.6 Hlađenje zrakom: prisilna konvekcija
Prethodno je spomenuto da je prijenos topline konvekcijom između površine i fluida

proporcionalan brzini kojom se fluid kreće. Što je viša brzina, veći je protok što rezultira bržim
prijenosom topline. Brzine fluida koje su povezane sa prirodnom konvekcijom relativno su spore
stoga je hlađenje prirodnom konvekcijom ograničeno na elektroničke sisteme sa malom
potrošnjom [19]. Kada prirodna konvekcija nije dostatna, dodavanjem ventilatora postiže se
prisilna konvekcija. Drugim riječima ventilator pojačava brzinu protoka fluida te ujedno i
prijenos topline. Na taj način koeficijent prijenosa topline može se uvećati čak za faktor 10,
ovisno o veličini ventilatora [19]. To znači da se toplina može prenijeti puno efikasnije.
Prijenos topline zračenjem kod prisilne konvekcije elektroničkih sustava često se zanemaruje iz
dva razloga. Kao prvo, prijenos topline prisilnom konvekcijom uglavnom je puno veći od onog
od strane zračenja, te sam osvrt na radijaciju u ovom slučaju ne mijenja znatno rezultat. S druge
strane elektroničke komponente koje su hlađene konvekcijom postavljene su toliko blizu jedna
drugoj, da je komponenta u potpunosti okružena drugim komponentama približno iste
temperature. Odnosno komponente skoro pa i nemaju direktnu vidljivost sa hladnijom
površinom, stoga se kao rezultat dobiva da prijenosa topline radijacijom nema ili je zanemarivo
mali. Komponente koje su smještene bliže površinama kućišta mogu se dodatno hladiti i
radijacijom zbog direktne vidljivosti između površina. Kada je prijenos topline od vanjskih
površina kućišta zanemariv, količina topline apsorbirana zrakom postaje jednaka iznosu
disipirane snage od strane elektroničkih komponenti unutar kućišta, te se može izraziti
jednadžbom [19]:
Q  mCp Tizlaz  Tulaz  ,  W , (3-27)
gdje je Q toplina prenesena zraku, C p specifična temperatura zraka, m struja mase zraka dok su
Tizlaz i Tulaz temperature zraka na izlazu i ulazu u kućište.
Može se primijetiti da za specificiranu struju mase zraka te disipaciju snage porast temperature
zraka Tizlaz  Tulaz ostaje konstantan dok prolazi kroz kućište. Stoga, što je veća temperatura
43
ulaznog zraka u kućište time je veća temperatura izlaznog zraka iz kućišta, te kao rezultat toga je
i viša temperatura komponenti unutar kućišta. Smatra se dobrom praksom limitiranje porasta
temperature zraka na 10 °C te izlane temperature zraka na 70 °C. U dobro dizajniranim
sustavima koji koriste prisilnu konvekciju, ovo rezultira maksimalnom temperaturom
komponenti od ispod 100 °C.
Strujanje mase zraka potrebne kako bi se hladio elektronički sustav u ovisnosti je o temperaturi
zraka koji je dostupan za hlađenje. U hladnijem okolišu, kao što je klimatizirana prostorija manji
protok zraka je primjeren za hlađenje. Međutim u okolišu visoke temperature potrebno je
koristiti veći protok zraka kako bi se izbjeglo pregrijavanje komponenti te problemi koji su
direktna posljedica pregrijavanja [19].
Strujanje fluida preko tijela kao što je na primjer tranzistor naziva se vanjsko strujanje, dok se
strujanje kroz zatvoreni prostor ili između paralelnog prolaza komponenata unutar kućišta naziva
unutarnje strujanje (Sl.3.15.) [19]. Oba dva načina strujanja susreću se kod tipičnih elektroničkih
sistema. Protok fluida kao što je spomenuto kod prirodne konvekcije može se kategorizirati kao
laminarno (glatko i uredno) i turbulentno (intenzivne vrtložne struje te intenzivno gibanje
dijelova fluida).
Slika 3.15. Prikaz unutarnjeg i vanjskog strujanja
Turbulentno strujanje je poželjna karakteristika u prijenosu topline jer rezultira u puno višim
koeficijentom prijenosa topline, ali također dolazi i sa puno većim koeficijentom trenja što
zahtjeva puno veći ventilator ili pumpu u slučaju tekućina [L2]. Brojne eksperimentalne studije
su pokazale da se turbulencija učestalo pojavljuje pri većim brzinama, prilikom strujanja preko
44
površine velikih tijela, prolaskom kroz šire kanale te kod fluida koji imaju manju viskoznost. Ovi
učinci kombinirani su u bezdimenzijskom Reynoldsovom broju koji je definiran navedenim
izrazom [19]:
D
Re  , (3-28)
v
gdje je brzina fluida (brzina slobodnog strujanja za vanjsko strujanje te srednja brzina za
unutarnje strujanje) izražena u m/s . Karakteristična duljina geometrije D je duljina preko koje
struji fluid kod vanjskog strujanja, odnosno promjer kod unutarnjeg strujanja izražena u m .
Kinematska viskoznost fluida v   / p izražena je u m 2 /s . Reynoldsov broj pri kojemu protok
prelazi iz laminarnog u turbulentno stanje naziva se kritični Reynoldsov broj, čija je vrijednost
2300 za unutarnji protok, 500,000 za protok preko ravne ploče, i 200,000 za protok preko
cilindra ili sfere. Ekvivalentni ili hidraulički promjer za unutarnji protok definiran je navedenim
izrazom [19]:
4 Ac
Dh  , m , (3-29)
p
gdje je Ac presjek područja protoka dok je p opseg.
Može se primijetiti da je za kružnu cijev hidraulički promjer ekvivalentan standardnom

promjeru. Prijenos topline konvekcijom Newtonov zakon hlađenja objašnjava navedenim
izrazom [19]:
Qkonv  hAS TS  Tfluid  ,  W , (3-30)
gdje je h srednja vrijednost koeficijenta prijenosa topline konvekcijom izražen jedinicom

W/m2  C , površina preko koje se prenosi toplina AS u m 2 , temperatura površine TS u °C, te
temperatura fluida dovoljno udaljena od površine za vanjski protok, i srednja vrijednost
temperature fluida na specificiranom području kod unutarnjeg strujanja Tfluid izražena u °C.
Kada je toplinsko opterećenje jednoliko raspoređeno na površinama pri konstantnom toplinskom

toku q ukupna brzina prijenosa topline može biti izražena kao Q  qAS .
45
Kod potpuno razvijenog protoka kroz cijev ili kanal pri konstantnom toplinskom toku na
površini, koeficijent prijenosa topline konvekcijom h ostaje konstantan. U ovom slučaju
površinska temperatura TS te temperatura fluida Tfluid linearno rastu, ali razlika između njih
TS  Tfluid ostaje konstantna. Sam porast temperature površine iznad temperature fluida može se
odrediti preko jednadžbe (3-30) [19]:
Qkonv
Tporast, površina  TS  Tfluid  ,  C  . (3-31)
hAS
Porast temperature površine je obrnuto proporcionalan koeficijentu prijenosa topline

konvekcijom. Stoga što je veći koeficijent konvekcije to je niža temperatura elektroničkih
komponenti. Ukoliko je poznata temperatura izlaznog fluida Tizlaz može se odrediti najviša
moguća površinska temperatura na izlazu kanala za protok, uvrštavanjem u jednadžbu (3-31)
dobiva se [19]:
Q Q
Ts, maks  Tfluid, maks   Tizlaz  ,  C  , (3-32)
hAs hAs
Ukoliko je ova temperatura u normalnim granicama nije potrebno brinuti za temperature na

drugim mjestima, ali ukoliko nije potrebno je upotrijebiti veći ventilator kako bi se povećao
protok fluida. U analizama konvekcije, koeficijent prijenosa topline konvekcijom h uobičajeno
je izražen u bezdimenzionalnom obliku kao Nusseltov broj Nu
h
k
D
Nu,  W/m 2
 C  , (3-33)
gdje je k toplinska vodljivost fluida te D karakteristična duljina geometrije. Relacije za srednju

vrijednost Nusseltovog broja dobivene eksperimentalnim putem prikazane su u tablici 3.7. [19]
za vanjski protok, dok su u tablici 3.8. [19] prikazane relacije za laminarno strujanje (Re < 2300)
unutarnji protok pod uvjetima jedinstvenog toplinskog toka, koji je približno aproksimiran
elektroničkom opremom.
46
Tablica 3.7. Empirijska korelacija za srednju vrijednost Nusseltovog broja prirodne konvekcije
poprečnog presjeka
Poprečni presijek Fluid Re Nusseltov broj
Plin ili fluid 0,4-4 Nu  0,989 Re 0,330 Pr1/3
4-40
Nu  0,911Re 0,385 Pr1/3
40-4000
Nu  0,683Re 0,466 Pr1/3
40,000-400,000
Nu  0,193Re 0,618 Pr1/3
Nu  0,027 Re 0,805 Pr1/3
Plin 5000-100,000 Nu  0,102 Re0,675 Pr1/3
Plin 5000-100,000 Nu  0, 246 Re0,588 Pr1/3
Plin ili fluid 0  5  105 Nu  0,664 Re1/2 Pr1/3
5  105  107 Nu   0, 037 Re 4/5  871 Pr1/3
Plin 4000-15,000 Nu  0, 228Re0,731 Pr1/3
47
Tablica 3.8. Nusseltov broj za potpuno razvijeno laminarno strujanje kroz kružne i kvadratne
cijevi
Poprečni presijek Omjer Nussletov broj
- 4,36
- 3,61
a/b
1 3,61
2 4,12
3 4,79
4 5,33
6 6,05
8 6,49
 8,24
Za turbulentno strujanje (Re > 2300) kroz glatke cijevi i kanale Nusseltov broj može se odrediti
preko Dittus-Boelterove korelacije [19]:
Nu  0,023Re0,8 Pr 0.4 , (3-34)
za bilo koju geometriju tijela. Pr je ovdje bezdimenzijski Prandtlov broj, te je njegova vrijednost
približno 0,7 za zrak pri sobnoj temperaturi. Relacije u tablici na slici 2.18. za unutarnji protok
48
odnose se na potpuno razvijen protok cijelog odjeljka, te ne uključuju efekte koji potpomažu
kondukciju na samome ulazu u kanal.
49
4. HLADNJAK
4. HLADNJAK
Hladnjak je uređaj koji učinkovito apsorbira ili prenosi predanu mu toplinu u okolinu
korištenjem proširene površine kao što su rebra hladnjaka [20]. Hladnjaci se široko primjenjuju
gdje god je potrebna disipacija topline. Glavni primjeri uključuju hlađenje, toplinske strojeve te
hlađenje elektroničkih uređaja. Najčešći dizajn hladnjaka je metalni uređaj sa mnogo rashladnih
rebara. Efikasnost hladnjaka se poboljšava povećanjem toplinske kondukcije rebara ili
koeficijenta prijenosa topline (koeficijenta konvekcije) [20]. Profili uzdužnih rebara su uglavnom
pravokutnog, trokutastog ili paraboličnog oblika.
4.1 Uzdužni rebrasti profil
Pod pretpostavkom da se promatra pravokutno rebro, s kojega se prenosi toplina na okoliš T ,

kao što je prikazano na slici 4.1. [20].
Slika 4.1. Geometrija jednostavnog rebrastog hladnjaka i relevantne veličine
50
4. HLADNJAK
Kako bi se analiziralo njegovo toplinsko ponašanje potrebno je detaljnije specificirati njegovu

geometriju. Započinje se sa jednostavnim primjerom trokutastog rebra jedinstvenog cjelovitog
poprečnog presjeka kao što je prikazano na slici 4.1 [20]. Rebro je pričvršćeno na podnožje
odnosno bazu konstantne temperature Tbaza , te se proteže u fluid temperature T . Za opisano
rebro, površina poprečnog presjeka Ac te površina profila Ap su konstantni sa Ap  bt i
Ac  Lt . Promjer P rebra je P  2  L  t  , gdje je b - duljina profila, t - debljina rebra, a L -
širina rebra.
Zbog uskosti samog rebra može se zaključiti, da je temperatura rebra samo u ovisnosti o lokaciji
x jer je T  T  x  , što vrijedi kada je Biotov broj [20]  ht/k  puno manji od 1. Ako se uzme u
obzir mali kontrolni volumen (diferencijalni element) na proizvoljnom mjestu x sa tokovima

topline preko površine. Količina topline prenesena kondukcijom q x ulazi u područje kontrolnog
volumena kroz područje poprečnog presjeka Ac te odlazi uz diferencijalnu razliku kao
 dqx / dx  dx . Također odvija se i diferencijalni prijenos topline konvekcijom dqkonv na
periferijalnoj površini kontrolnog volumena. Prijenos topline konvekcijom je produkt P i dx

kao što je prikazano na slici 4.1. [20]. S obzirom na energetsku bilancu za volumen kontrole
dobiva se [20]:
 dqx 
qx   q x  dx   dqkonv  0 , (4-1)
 dx 
reducirano:
dqx
 dx  dqkonv  0 , (4-2)
dx
prema Furierovom zakonu kondukcije dobiva se [20]:
dT
qx   Ac k , (4-3)
dx
a prema Newtnovom zakonu hlađenja dobiva se [20]:
dqkonv  hPdx T  T  . (4-4)
51
4. HLADNJAK
Uvrštavanjem jednadžbi (4-3) i (4-4) u jednadžbu (4-2) dobiva se [20]:
d  dT 
   Ac k  dx  hPdx T  T   0 . (4-5)
dx  dx 
Prethodni izraz svodi se na diferencijalnu jednadžbu [20]:
d 2T hP
 T  T   0 , (4-6)
dx 2 kAc
u kojoj su granični uvjeti za x  0 i x  b :

T  0   Tbaza , (4-6a)
dT  b 
Ac ho T  b   T   kAc . (4-6b)
dx
U prethodnom izrazu ho je lokalni koeficijent prijenosa topline na vrhu rebra, koji se ne smije
zamijeniti sa h koji je koeficijent cijele površine. Zbog matematičke jednostavnosti te
dT d
praktičnosti neka je   T  T i m2  hP / kAc , također  pošto je T konstantan.
dx dx
Supstitucijom u jednadžbama (4-6), (4-6a) i (4-6b) dobiva se [20]:
d 2
2
 m 2  0 , (4-7)
dx
gdje je
h2  L  t  2h  t 2h
m  hP / kAc   1    . (4-7a)
kLt kt  L kt
Granični (rubni) uvjeti mogu biti zapisani kao [20]:
  0   b , (4-7b)
gdje je  b  Tbaza  T ,
52
4. HLADNJAK
d  b 
ho  b   k . (4-7c)
dx
Opće rješenje obične diferencijalne jednadžbe (4-7), je [20]:
  x   C1e mx  C2e  mx , (4-8)
Rješavanjem jednadžbe (4-8) za C1 i C 2 sa dva granična uvjeta jednadžbe (4-7b) i (4-7c) dobiva
se [20]:
ho
cosh m  b  x   sinh m  b  x 
  b mk . (4-9)
ho
cosh mb  sinh mb
mk
Prijenos topline s rebra (fin)
Kao što je prikazano na slici 4.1., prijenos topline kondukcijom s baze prema rebru definiran je
sa qf , koji je jednak onome kao i kod disipacije topline u okoliš.
dT  0  d  0 
qf  kAc  kAc . (4-10)
dx dx
Deriviranjem jednadžbe (4-9) dobiva se [20]:
ho
d  x  m sinh m  b  x    m  cosh m  b  x 
 b mk , (4-11)
dx ho
cosh mb  sinh mb
mk
zajedno sa x  0 ,
ho
sinh mb  cosh mb
qf   kAc  m b  mk , (4-12)
ho
cosh mb  sinh mb
mk
gdje je
hP
m . (4-12a)
kAc
Nakon rješavanja jednadžbe (4-12) dobiva se izraz [20]:
53
4. HLADNJAK
ho
sinh mb  cosh mb
qf  hPkAc b mk . (4-13)
ho
cosh mb  sinh mb
mk
Jednadžba (4-13) opće je rješenje za proizvoljni oblik područja poprečnog presjeka. Ukoliko je
gubitak topline na samom vrhu rebra zanemaren, što je učestalo dobra pretpostavka s obzirom na
debljinu rebra, zahtjeva da je dT  b  / dx  0 ili ekvivalentno da je ho  0 . Uvrštavanjem ho  0
u jednadžbu (4-13) dobiva se [20]:
qf  hPkAc b tanh mb , (4-14)
Jednadžba (4-14) je rješenje za brzinu prijenosa topline rebra sa adijabatskim vrhom.
Učinkovitost rebra (engl. Fin Effectiveness)
Učestalo se preispituje je li uporaba rebra opravdana u smislu dobitka prenesene topline u

usporedbi sa originalnom površinom bez rebara. Učinkovitost rebra  f definirana je kao odnos
prenesene topline rebrom i prenesene topline bez rebra (Sl.4.1 [20]):
qf
f  . (4-15)
hAc b
Kako bi se opravdala rebra, učinkovitost bi trebala biti  f  2 . Korištenjem jednadžbe (4-14),

jednadžba (4-15) postaje
hPkAc  b tanh mb
f  . (4-16)
hAc b
Preuređivanjem jednadžbe (4-16) dobiva se [20]:
 k  P 
 f     tanh mb , (4-17)
 h  Ac 
54
4. HLADNJAK
Obrazloženje jednadžbe (4-17)
Omjer k / h : ako je h velike vrijednosti kao kod vodenog hlađenja, rebro nije efikasno, tako da
h čija je vrijednost manja uglavnom opravdava uporabu radijatora. P / Ac : povećanje promjera i
smanjivanje površine poprečnog presjeka povećat će efikasnost rebra, stoga je tanak dizajn rebra
poželjan.
Efikasnost rebra (engl. Fin Efficiency)
Efikasnost rebra nf je jedna od mjera svojstva rebra. Definirana je kao omjer brzine prijenosa
topline rebra i mogućeg maksimuma prijenosa topline rebra. Maksimalna brzina pri kojoj bi
rebro moglo prenositi energiju je brzina koja bi postojala ukoliko bi površina rebra bila na
temperaturi baze.
qf qf
nf   , (4-19)
qmaks hPb b
hPkAc b tanh ml kAc  1 

nf     tanh mb , (4-20)
hPb b hP  b 
iz razloga što je
 hP 
mb    b , (4-21)
 kAc 
tanh mb
nf  . (4-22)
mb
Očekivana vrijednost za dobro dizajnirano rebro hladnjak je između 0,5 i 0,7 [20]:
0,5  nf  0,7 . (4-23)
Efikasnost rebra je jedan od parametara koji čine toplinsku kondukciju više vrijednosti važnom.
Rebro radijatora može se promatrati kao ravna ploča na kojoj toplina teče na jednom kraju te se
prenosi na fluid okoliša dok putuje prema drugom kraju ploče. Kako toplina prolazi kroz rebro,
55
4. HLADNJAK
kombinacija toplinskog otpora radijatora koja ometa protok te topline koja je izgubljena
konvekcijom, temperature rebra, topline prenesene okolnom fluidu kao posljedicu će imati
opadanje temperature od baze do vrha rebra. Efikasnost rebra je definirana kao stvarni prijenos
topline rebrom, podijeljeno sa prijenosom topline gdje se rebro smatra izotermalnim (hipotetski
kao da rebro ima beskonačnu toplinsku vodljivost). Efikasnost rebra povećava se smanjivanjem
omjera (deblje i kraće), ili korištenjem materijala bolje toplinske vodljivosti (bakar umjesto
aluminija). [21]
56
5. HLAĐENJE ELEKTRIČNIH KOMPONENATA I UREĐAJA
Kada se govori o hlađenju električnih komponenti naprava ili drugih u osnovi neelektričnih
strojeva i uređaja, uobičajeno, vrši se osnovna podjela na
▪ hlađenje prirodnim strujanjem, i ▪ hlađenje prisilnim strujanjem.
Iako je u osnovi ovakva jednostavna podjela hlađenja mnogima inženjerima zadovoljavajuća

treba imati na umu da se ovakvom podjelom hlađena ništa ne govori o tome što jer rashladni
fluid mjesta na kojemu se toplina razvila, na kakav način (prirodni ili prisilni) taj fluid se odvodi
do mjesta predaje topline u okolinu (izmjenjivač topline), te načinu na koji se toplina predaje u
okolinu (prirodom ili prisilnim strujanjem) te što je fluid koji iz okoline preuzima toplinu (zrak
ili voda). Proces odvođenja topline iz zagrijanog dijela pa do predaje u okolinu može se prikazati
na sljedeći način.
Fluid koji preuzima

Fluid koji od izmjenjivača
Izvor toplinu od izvora topline i Izmjenjivač
topline preuzima toplinu i Okolina
topline prenosi je do izmjenjivača topline
prenosi je okolini
topline
a) Prirodno strujanje a) Prirodno strujanje
b) Prisilno strujanje b) Prisilno strujanje
c) Dirigirano strujanje c) Dirigirano strujanje
Slika 5.1. Blok shema procesa odvođenje topline od izvora topline do okoline
Bez gubitka općenitosti izlaganja, na primjeru označavanja hlađenja transformatora može se

pokazati na koji način je moguće kategorizirati općenitije rashladne sustave.
Primjer označavanja načina hlađenja transformatora
Oznaka načina hlađenja transformatora sastoji se od četiri slova:
1. rashladno sredstvo namota, 2. način hlađenja namota,

3. rashladno sredstvo vanjskog hlađenja, 4. način hlađenja za vanjsko hlađenje.
57
U tablici 5.1. navedene su oznake rashladnog sredstva i načina hlađenja transformatora.
Tablica 5.1. Oznake rashladnog sredstva i načina hlađenja transformatora

Rashladno sredstvo: Način hlađenja:
O - mineralno ulje, N - prirodno,
L - sintetsko ulje, F - prisilno,
G - plin, D - dirigirano.
W - voda,
A – zrak
S - kruti materijali.
Korištenje tablice 5.1. [22] za oznaku načina hlađenja transformatora prikazano je primjerima u
tablici 5.2.
Tablica 5.2. Primjeri oznake hlađenja transformatora

Oznaka Opis (komentar)
hlađenje prirodnim strujanjem ulja oko namota, i zraka kao sekundarnog rashladnog
ONAN sredstva (uljni transformatori do 20 MVA)
ONAN/ONAF do 80 % snage ONAN, dalje se automatski uključuju ventilatori
hlađenje namota dirigiranim strujanjem ulja u kotlu, te sekundarnim rashladnim
ODWF krugom u kojem prisilno struji voda (najveći transformatori)
AN suhi transformatori bez zaštitnog kućišta
suhi transformatori sa zaštitnim kućištem i prirodnim strujanjem zraka unutar i izvan
ANAN kućišta
AF suhi transformatori za veće snage
Na slici 5.2. [22] prikazan je primjer hlađenja većih transformatora koji se nalaze u
transformatorskim stanicama i elektranama [22] energetskog transformatora. Odvojeni hladnjak
se montira daleko od transformatora. Hladnjak je spojen sa transformatorom cijevima na vrhu i
dnu. Ulje kruži od transformatora do hladnjaka pomoću pumpi. Hladnjak je opremljen
ventilatorima koji u usmjeravaju zrak prema rashladnim cijevima [22].
58
Provodni izolatori
Konzervator
Transformator
Vanjski izmjenjivač
topline
Ventilator
Pumpa
Slika 5.2. Primjer hlađenja uljnog transformatora pomoću prisilnog strujanja ulja i prisilnog
strujanja zraka
5.1 Toplinske cijevi
Toplinska cijev (engl. heat pipe) komponenta je koja prenosi vrlo učinkovito toplinu s jednog
mjesta na drugo. Može prenijeti od 100 do 1000 puta više topline od krutog bakrenog tijela
sličnih dimenzija [23]. Toplinska cijev koristi fizikalni učinak kojim se isparavanje i
kondenzacija pretvaraju u velike količine energije. Taj fizički postupak također je poznat kao
termo-sifon. Toplinske cijevi se prave od bakra visoke čistoće a radni medij je voda [23]. Voda
je destilirana nekoliko puta, te je plin potpuno odstranjen te je demineralizirana. Pošto je količina
vrlo mala ne postoji opasnost po zdravlje i okoliš, te ne postoje nikakve potrebne sigurnosne
mjere pri njihovom radu ukoliko se toplinske cijevi koriste ispravno [23]. Potrebno je biti
oprezan ukoliko se cijevi pregriju, ukoliko temperatura pređe 250 °C tlak u cijevima postaje jako
visok tako da može doći do eksplozije.
Toplinska cijev ili toplinski pin je uređaj (komponenta) za prijenos topline zasnovan na
toplinskoj vodljivosti i promjene agregatnog stanja radi efikasnog prenosa topline između dva
kruta sučelja [23].
Opis rada toplinske cijevi
Na vrelom sučelju toplinske cijevi tekućina u kontaktu sa termo vodljivom krutom površinom
pretvara se u paru apsorbirajući toplinu s površine. Para nakon toga putuje uzduž toplinske cijevi
59
prema hladnom sučelju te se nanovo kondenzira i pretvara u tekućinu – oslobađajući latentnu

toplinu. Tekućina se nakon toga vraća prema vrelom sučelju preko kapilarne akcije,
centrifugalne sile ili gravitacije, te se ciklus ponavlja [23]. Toplinske cijevi su toplinski
supervodiči s obzirom na vrlo visoki koeficijent prijenosa topline koji se odnosi na kondenzaciju
i vrenje. Toplinska vodljivost mijenja se u ovisnosti o dužini toplinske cijevi, te može doseći
100 000 W/  mK  za duge cijevi, usporedno sa 400 W/  mK  za bakar [23].
Tradicionalno toplinska cijev, kao što je prikazano na slici 5.3. [24] proizvodi se kao tubularna
metalna struktura zatvorena na oba kraja. Ona obuhvaća tri osnovna dijela isparivač, adijabatski
transportni dio te kondenzator [24]. Unutar toplinske cijevi radni fluid prisutan je kako u
tekućem tako i u plinovitom obliku. Toplinski tok koji ulazi u isparivač, primjerice sa vrele
komponente, pretvara u paru bilo koje dostupne rashladne tekućine te na taj način apsorbira
velike količine topline. Para, koja je označena crvenim strelicama, putuje kroz adijabatski
transportni sustav prema kondenzatoru pokrenuta razlikom u tlaku. U kondenzatoru para se
kondenzira pošto je temperatura niža te na taj način otpušta svoju latentnu toplinu. Kako bi se
dovršio ciklus, kondenzirana tekućina mora se pumpati natrag u isparivač, kao što je označeno
plavim strelicama. Povratak tekućine je olakšan kapilarnim i/ili fitiljastim strukturama koje su
označene sivom bojom. Fitiljaste strukture koje su zasićene tekućinom radnog fluida u stanju se
prenijeti tekućinu, zbog kapilarnog tlaka uzrokovanog razlikom u zakrivljenosti tekućeg
meniska.
5.2 Građa toplinske cijevi
Toplinska cijev je jednostavan uređaj bez pokretnih dijelova, koji može prenijeti velike količine
topline preko relativno velikih udaljenosti i u suštini pri konstantnoj temperaturi, bez potrebe za
ulaganjem snage. Toplinska cijev je, u osnovi, zatvorena tanka cijev koja sadrži fitiljastu
strukturu (engl. wick – fitilj; gaza) postavljenu na unutarnju površinu cijevi, te malu količinu
fluida, npr. voda u zasićenom stanju, kao što je prikazano na slici 5.3. [24, 25].
60
Fitiljasta struktura Tok tekućine Tok pare Bakrena cijev
Ulaz Izlaz
topline topline
Isparivački dio Adijabatski dio Kondenzacijski dio
Slika 5.3. Građa toplinske cijevi
Toplinska se cijev sastoji od tri dijela [24, 25]:
▪ isparivački dio – dio u koji ulazi toplina i gdje radni fluid isparava,
▪ adijabatski dio – središnji dio, gdje para i fluid u tekućem stanju teku u suprotnim smjerovima
kroz cijev i fitiljastu strukturu, gdje se zatvara krug, bez značajnih gubitaka topline između fluida
i okolnog medija
▪ kondenzacijski dio – dio gdje se para kondenzira i prelazi u tekućinu a toplina predaje okolini.
Proces prijenosa topline počinje tako da toplina ulazi na isparivački kraj gdje radni fluid
isparava. Para zatim prolazi od toplog dijela, kroz središnji, te se kondenzira na drugom,
hladnom kraju toplinske cijevi. Kapilarnim gibanjem se kondenzirani fluid u tekućem stanju
vraća preko fitiljaste strukture do isparivača i proces se ponavlja. Vrsta fluida i radni tlak unutar
toplinske cijevi ovise o radnoj temperaturi toplinske cijevi [25].
Postavljanjem toplinske cijevi između vrućeg i hladnog područja je stoga slično povezivanju dva
područja sa materijalom jako visoke toplinske vodljivosti – potencijalno redom veličine većim
nego što bi imao bilo koji čvrsti materijal. Takvi se uređaji ne koriste samo za postizanje visokog
omjera prijenosa topline između izvora i ponora topline, već i za raznolike, na prvi pogled ne
toliko očite, svrhe. Koriste se, na primjer, za izjednačavanje temperatura u sustavu, jer djeluju
gotovo izotermno i pružaju jako nizak toplinski otpor [25]. U Tablici 5.3. odabrana su dva
primjera toplinskih cijevi kakve se mogu kupiti u veletrgovini elektroničkom opremom Conrad
61
Tablica 5.3. Primjeri toplinskih cijevi za kupiti u maloprodaji [26]

Izgled toplinske cijevi Tehnički podatci
Proizvođač: QuickCool
Material: Šuplje tijelo s tekućinom, bakar/voda
duljina steznika: (gornji/donji kraj) 5/1 mm
Qmax pri Te (70 °C): 18 W
T(diff): (1 - 2) °C
Rth: (0,60 - 0,80) K/W
Duljina: 150 mm
Promjer: 3 mm
Proizvođač: Gelid
Material: Šuplje tijelo s tekućinom, bakar/voda
Qmax pri Te (70 °C): 40 W
T(diff): (3 - 3) °C
Radna teperatura: (25-150) °C
Duljina: 380 mm
Promjer: 8 mm
62
6. PASIVNI HLADNJAK
6. PASIVNI HLADNJAK
U elektronici, pod hladnjakom se smatra pasivni izmjenjivač topline koji hladi uređaj raspršujući
toplinu u okolni medij [27]. Komercijalni ekstrudirani (istisnuti pri povećanom pritisku i
temperaturi) aluminijski hladnjaci imaju toplinski otpor u rasponu od 0,4 K/W, veći namijenjeni
hlađenju uređaja kojima je kućište oblika TO3, pa do 85 K/W namijenjenih za hlađenje manjih
plastičnih uređaja kućišta oblika TO92 [27]. Popularni tranzistor snage 2N3055 u kućištu TO3
ima toplinski otpor između pn spoja i kućišta 1,52 K/W. Kontakt između kućišta o hladnjaka ima
toplinski otpor u rasponu od 0,5 K/W do 1,7 K/W [27], ovisno o tome je li korišten liskun za
izolaciju. U tablici 6.1. prikazani su neki od često korištenih hladnjaka za hlađenje procesora i
elektronike s pripadajućim tehničkim podatcima [28].
Tablica 6.1. Izgledi aluminijskih pasivnih hladnjaka i njihovi tehnički podatci [28]
Izgled hladnjaka Tehnički podatci
Crni hladnjak od anodiziranog aluminija
Tip: pin fin
Toplinski otpor Rth= 9,6 K/W
Duljina: 35 mm, Širina: 35 mm
Visina: 14 mm (od baze do vrha iglice)

Širina: 35 mm, Visina: 88 mm
Toplinski otpor u ovisnosti o duljini:
63
6. PASIVNI HLADNJAK

Toplinski otpor Rth= 2,0 K/W
Broj rebara: 18
Duljina: 100 mm, Širina: 100 mm
Visina: 15 mm (od baze do vrha rebra)
Poznavanjem tehničkih podataka svega nekoliko tipičnih predstavnika najčešće korištenih

pasivnih hladnjaka razvija se osjećaj o iznosima toplinskih otpora i drugih vrsta drugih dimenzija
pasivnih hladnjaka, koji je od koristi pri brzoj procjeni kolike trebaju biti dimenzije hladnjaka za
neki određeni slučaj hlađenja.
6.1 Materijali za smanjenje kontaktnog otpora
S obzirom da ukupni toplinski otpor ovisi i o kontaktnom toplinskom otporu između hladnjaka i
električne komponente i/ili uređaja, potrebno ga je učiniti što manjim. Osim osiguranja dobrog
pritiska hladnjaka na površinu komponente s koje je potrebno odvesti toplinu, za smanjenje
toplinskog kontaktnog otpora koriste se i toplinski vodljivi materijali. Toplinske vodljive paste
dolaze u različitim pakiranjima, a sastoje se od tvari kojom se osigurava ljepljivost, te nakon
skrućivanja krutost spoja i tvari kojom se poboljšava toplinska vodljivost prethodne dvije tvari.
U tablici 6.2. prikazana su dva uobičajena pakovanja toplinski vodljivih pasti kakva se mogu
kupiti u trgovinama električnom opremom [29].
64
6. PASIVNI HLADNJAK
Tablica 6.2. Pakovanja i osnovni tehnički podatci toplinski vodljivih pasti

Izgled pakovanja Tehnički podatci
Dvo-komponentna toplinska vodljiva pasta za

spojeve metala, keramike, stakla i većinu plastika.
Uporaba nakon približno 45 minuta od postavljanja
Pakovanje (sadržaj) od 30 g.
Toplinska vodljivost 0,836 W/(mK)
Za radne temperaturne od -50 °C do +150 °C
Toplinska vodljiva pasta koja sadrži srebro.
Pakovanje (sadržaj) od 5 g.
Toplinska vodljivost 9,24 W/(mK)

Za radne temperaturne do +200 °C
65
7. METODA KONAČNIH ELEMENATA
7.1 Numerički postupci
Inženjerske zadaće (problemi) mogu se opisati integralnim ili diferencijalnim jednadžbama. Iako
je opis većine inženjerskih zadaća integralnim ili diferencijalnim jednadžbama jednostavan,
odnosno poznate su jednadžbe koje opisuju vladanje sustava kao cjeline, često nije moguće
odredit rješenje tih jednadžbi, odnosno naći analitičko rješenje. Međutim numeričkim
postupcima ga je moguće naći. U tu svrhu (ovisno o prikladnosti) koriste se sljedeći numerički
postupci: Metoda konačnih elemenata (engl. Finite Element Method) Metoda rubnih elemenata
(engl. Boundary Element Method), Metoda konačnih diferencija (engl. Finite Difference
Method), Metoda konačnih volumena (engl. Finite Volume Method), Metoda bez mreža (engl.
Meshless Method). Numeričke metode našle su svoju primjenu za rješavanje inženjerskih
problema u područjima kao što su: elastičnost materijala, razdiobe topline, toplinske prijelazne
pojave, tokovi fluida, statika, dinamika, elektrostatika, magnetostatika te brojni drugi.
Jedna od najčešće korištenih metoda za rješavanje inženjerskih zadaća numeričkim postupkom je

metoda konačnih elemenata (MKE). Metoda konačnih elemenata prikladna je za rješavanje
inženjerskih problema koji su inače opisani diferencijalnim jednadžbama.
Slika 7.1. Shematski prikaz MKE
66
Slika 7.2. Matematički koncept MKE
Dobivena rješenja su približna i odnose se na određene točke strukture. Proces modeliranja

sastoji se u diskretizaciji tijela ili strukture. Takav model sastoji se od konačnih elemenata, koji
su povezani u čvorovima (linijski elementi), po graničnim zajedničkim linijama (elementi
površine), ili zajedničkim površinama (prostorni elementi). Za svaki konačni element postavljaju
se jednadžbe, a njihovom kombinacijom dobivaju se jednadžbe cijele strukture. [30]
Tablica 7.1. Parametri koji se uzimaju u obzir kod MKE

Svojstvo [K] Ponašanje {u} Djelovanje {F}
Savitljivost Krutost pomak sila
Toplina Vodljivost temperatura izvor topline
Fluid Viskoznost brzina sila tijela
Elektrostatika dielektrična permitivnost Električni potencijal naboj
Ovisno o vrsti problema koji se rješava, kao rješenja dobivaju se odgovarajuće veličine. Tako u
slučaju računanja naponsko deformiranog stanja strukture rezultati su pomjeranja svakog čvora
strukture i naponi unutar svakog elementa. Pomjeranja i naponi su posljedica djelovanja
vanjskog opterećenja. U problemima koji se ne odnose na strukturalnu analizu, nepoznate u
čvorovima mogu biti neke druge fizičke veličine npr. temperature. [31]
7.2 Koraci metode konačnih elemenata
Diskretizacija domene i izbor vrste elementa (1)
Metoda konačnih elemenata temelji se na fizičkoj diskretizaciji promatrane domene. Npr.

rešetkasta struktura se diskretizira na linijske elemente. Ploča se može podijeliti na površinske
67
elemente oblika trokuta ili pravokutnika. Ukupan broj konačnih elemenata u razmatranom
modelu, tip i veličina elementa ovise od same procjene onog tko vrši taj posao. Elementi moraju
biti dovoljno male veličine te dati upotrebljive rezultate, ali i dovoljno veliki da se izbjegnu
problemi koji se mogu javiti kod modela s velikim brojem elemenata koji se rješavaju na
neprimjerenim računalima. Izbor elementa koji se koristi u MKE analizi ovisi od problema koji
se rješava i od željene točnosti rezultata. Prvo o čemu treba voditi računa odnosi se na činjenicu
da li je problem jedno, dvo ili trodimenzionalan. Ako se radi o prostornim ili površinskim
rešetkama onda se koriste linijski ili jednodimenzionalni elementi. Ako je problem površinski
koriste se dvodimenzionalni površinski elementi, a ako je problem prostorni koriste se
trodimenzionalni elementi. [31]
Odabir funkcije pomjeranja (2)
Izbor funkcije pomjeranja vrši se za svaki element. Funkcija je definirana unutar elementa i
koristi vrijednosti izračunate u čvorovima. Kao funkcije pomjeranja biraju se linearni, kvadratni
ili kubni polinomi. Polinomi se koriste kao funkcije zato što su jednostavni za rad i primjenu u
MKE. Za dvodimenzionalni element funkcija pomjeranja je funkcija koordinata u xy ravnini.
Funkcije su nepoznate veličine u čvorovima. Za dvodimenzionalne probleme nepoznate veličine
su značajke koordinata x i y. Ista funkcija pomjeranja može se izabrati za svaki element u modelu
konačnih elemenata diskretizirane strukture. Funkcije su tako odabrane da se pomoću MKE
mora ostvariti kontinuitet pomjeranja unutar tijela odnosno između svih elemenata u čvorovima,
duž stranica i površina. nakon izbora funkcije pomjeranja uspostavi se veza između deformacija i
pomjeranja kao i veza između napona i deformacija. [31]
Definiranje relacije deformacija - pomjeranje i napon – deformacija (3)
Za svaki konačni element treba postaviti jednadžbe. Ako je problem jednodimenzionalan, tj.
postoji deformacija samo u jednom pravcu npr. u x pravcu, tada je deformacija  x i ona je
povezana s pomjeranjem "u" u x pravcu. Veza pomjeranja i deformacija prikazan je za aksijalno
stanje deformacija izrazom
du
x  . (7-1)
dx
68
Jednadžba (7-1) vrijedi za male deformacije. Između napona i deformacija također postoje
relacije koje se zovu konstitutivne relacije. Jedna od najjednostavnijih je Hooke-ov zakon. Za
jednodimenzionalni problem veza napona i deformacija je
x  E x , (7-2)
gdje je  x napon u pravcu x te E modul elastičnosti. Nakon postavljanja relacija danih u

prethodna tri koraka postavi se matrica krutosti. [31]
Matrica krutosti i jednadžbe (4)
U početku su se matrice krutosti elemenata i jednadžbe elemenata određivale na temelju

utjecajnih koeficijenata krutosti, što je u izravnoj vezi sa strukturalnom analizom. Nakon toga
razvijeno je više metoda za određivanje matrice krutosti kao što su: Metoda konačnih elemenata
(engl. Finite Element Method) Metoda rubnih elemenata (engl. Boundary Element Method),
Metoda konačnih diferencija (engl. Finite Difference Method), Metoda konačnih volumena
(engl. Finite Volume Method), Metoda bez mreža (engl. Meshless Method). [31]
Računanje globalne matrice krutosti (5)
Matrica krutosti i jednadžbe pojedinih konačnih elemenata dobivaju se primjenom neke od

metoda navedenih u koraku 4. Primjenom izravnih metoda i superpozicije, matrice pojedinih
elemenata mogu se sažeti. Na taj način dobije se globalna ili ukupna matrica krutosti strukture.
Ovdje mora biti ispoštovan koncept kontinuiteta ili kompatibilnosti koji zahtijeva da struktura
zadrži cjelovitost (neprekidnost) tj. da nema prekida strukture. Globalna jednadžba strukture u
matričnoj formi je
F   K d , (7-3)
gdje su  F  vektor sila u globalnom koordinatnom sustavu,  K  globalna matrica krutosti, d 
vektor poznatih i nepoznatih pomjeranja strukture svih čvorova. Globalna matrica krutosti  K 
je singularna matrica jer je njena determinanta jednaka nuli. Problem singularnosti matrice
69
rješava se uvođenjem odgovarajućih graničnih uvjeta (ograničenja ili oslonci), tako da struktura
zadrži postojeće mjesto i da se ne kreće kao kruto tijelo. Treba naglasiti da se poznata
opterećenja unose u globalnu matricu sila  F  . [31]
Određivanje pomjeranja cijele strukture (6)
Matrična jednadžba strukture - konstrukcije u koju su uneseni granični uvjeti predstavlja

spregnuti sustav algebarskih jednadžbi u obliku [31]
 F1   d1 
F  d 
 2   K11 K 21    K1n   
2
    
    K 21 K 22    K 2 n     , (7-4)
    K n1    K nn   

  
K n2
 
   
 Fn  d n 
gdje je "n" ukupan broj nepoznatih stupnjeva slobode. Jednadžbe se mogu riješiti Gausovom
metodom eliminacije ili primjenom neke od iterativni metoda. Osnovne nepoznanice su
pomjeranja u čvorovima. To su prve veličine koje se određuju primjenom MKE. [31]
Računanje deformacija i napona (7)
Naponi i deformacije su nepoznate veličine koje se određuju u strukturalnoj analizi. Pomjeranja

se izračunavaju u koraku 6. Nakon toga korištenjem veze između deformacija i pomjeranja i
napona i deformacija koja su dati izrazima (7-1) i (7-2) izračunavaju se deformacije i naponi.
[31]
70
Interpretacija rezultata (8)
Dobiveni rezultati primjenom MKE se analiziraju i interpretiraju. Zaključak svake analize se

svodi na određivanje točnog mjesta djelovanja najvećih napona i deformacija. Na temelju
poznavanja naponsko-deformiranog stanja kao jednog od važnih čimbenika, dizajner će donositi
odluke. Postprocesorski računalni programi pomažu korisniku da intepretira
rezultate prikazujući ih u grafičkoj formi. [31]
71
8. MJERENJE
8. MJERENJE
Mjerenjem toplinskih prilika rebrastog hladnjaka u ustaljenom stanju dobivene su vrijednosti

za numerički proračun hladnjaka koje su korištene za simulaciju u programskom paketu
ANSYS. Mjerenje je obavljeno 22. Svibnja 2014. s početkom u 17:00 h te završeno istoga
dana u 19:00 h. Mjerenje obavlja Mirko Jelaš uz asistenciju Izv.prof.dr.sc. Tomislava Barića.
Mjerenje je uspješno obavljeno nakon nekoliko probnih mjerenja koja su poslužila kako bi se
ustanovilo ustaljeno stanje.
Slika 8.1. Fotografija mjerne opreme te hladnjaka na kojemu će se provesti mjerenje
Popis korištene opreme tijekom mjerenja:

- GTH 175/Pt digitalni termometar
- Aluminijski dio hladnjaka Thermaltake Vulcano
- Limenka
- Termo-vodljivo ljepilo
72
8. MJERENJE
Slika 8.1. prikazuje okruženje u kojem je mjerenje obavljeno, korištena su tri digitalna
termometra sa tri sonde. Sonde i termometri označeni su trakicama u različitim bojama radi
lakšeg raspoznavanja. Sonda označena trakicom plave boje mjerila je temperaturu okoliša,
sonda označena trakicom žute boje mjerila je temperaturu izvora odnosno u našem slučaju
temperaturu baze, dok je sonda označena trakicom narančaste boje mjerila temperaturu rebra
hladnjaka na udaljenosti od 37,4 mm od baze hladnjaka. Hladnjak je za limenku pričvršćen
termo-vodljivim ljepilom. Kao izvor topline korištena je voda zagrijana na temperaturu od
oko 55°C.
Slika 8.2. Fotografija nakon ulijevanja vode u limenku

Na slici 8.2. može se primijetiti da nakon ulijevanja vode u limenku hladnjak gotovo trenutno
počinje prenositi toplinu. Nakon što je voda ulivena u limenku potrebno je pričekati da cijeli
sistem prijeđe u ustaljeno stanje. Pokusnim mjerenjima utvrđeno je da je za to potrebno oko 5
minuta za navedenu temperaturu od 55°C.
73
8. MJERENJE
Slika 8.3. Fotografija ustaljenog stanja
Na slici 8.3. prikazani su digitalni termometri koji prikazuju ustaljeno stanje nakon ulijevanja vode u
limenku, vremenski period od ulijevanja pa do nastupanja ustaljenog stanja iznosio je oko 5 minuta.
Navedene vrijednosti korištene su prilikom simulacije u programskom paketu ANSYS. Vrijednosti su
navedene u tablici 8.1.
Tablica 8.1. Vrijednosti dobivene mjerenjem

Temperatura °C
Temperatura baze 53,6
Temperatura okoliša 26,5
Temperatura rebra na
44,1
udaljenosti 37,4 mm od baze
74
9. NUMERIČKI PRORAČUN
Za numerički proračun korišten je programski paket Ansys te njegov modul Steady State
Thermal. Programski paket Ansys proračune obavlja metodom konačnih elemenata, ova
metoda te njeni koraci detaljnije su opisani u poglavlju 7. Konstrukcija, unošenje parametara
priprema za proračun te korištenje Ansys-a kao alata za numerički proračun detaljno je
opisano u prilogu ovog rada (Prilog P.9.). Parametri koji su korišteni za postavljanje
simulacije dobiveni mjerenjem fizičkog modela hladnjaka prikazani su tablicom 8.1.
Geometrija hladnjaka nacrtana u Ansys-u kopija je stvarnog hladnjaka proizvođača
„Thermaltake“ modela „Vulcano“. Mjere hladnjaka dobivene su mjerenjem pomičnom
mjerkom (Sl.P.9.1).
Slika 9.1. Prikaz toplinske raspodjele uzduž hladnjaka nakon simulacije
75
Slika 9.2. Ukupni toplinski tok duž hladnjaka nakon simulacije
Tablica 9.1. Rezultati simulacije

Temperatura °C Toplinski tok W/m2
Minimum 48,838 447,39
Maksimum 53,6 37165
Temperatura rebra na
49,153 -
udaljenosti 37,4 mm od baze
76
10. ANALIZA REZULTATA
Kao što se može vidjeti usporedbom rezultata mjerenja te rezultata numeričke analize
generiranih računalnom simulacijom nastala su određena odstupanja. Takva odstupanja mogu
nastati zbog više čimbenika. U ovom primjeru nastala odstupanja posljedica su nemogućnosti
točnog mjerenja fizičkih dimenzija hladnjaka (širina rebara hladnjaka te razmak između njih),
također treba uzeti u obzir činjenicu da nije uzet u obzir kontaktni otpor između površine
hladnjaka i termalne paste kojom je hladnjak pričvršćen za stjenku limenke koja je služila kao
izvor topline. Toplinski otpor termalne paste te utjecaj na krajnji rezultat može se izračunati
pomoću dostupnih podataka koji su prikazani u tablici 10.1. Toplinska vodljivost paste
(Tablica 6.2.) kreće se u rasponu od 0,85W/(mK) do 9,24 W/(mK). Za proračun uzeta je
približna vrijednost od   5,0 W/  mK  .
Tablica 10.1. Podatci za izračun toplinskog otpora termalne paste

Veličina Iznos
Debljina sloja paste d  0, 2 mm=0,210  3 m
Površina baze hladnjaka S  4,7410  3 m 2
Toplinska vodljivost paste   5,0 W/  mK 
Toplinski otpor sloja toplinske paste
1 d 1 0, 210  3
R   0, 0084 K/W , (10-1)
 S 5 4, 7410  3
Prema izračunu provedenom u ANSYS-u toplinski tok kroz bazu iznosi približno 1 W/cm2.
Množenjem toplinskog toka s površinom baze dobiva se ukupna snaga kroz bazu hladnjaka,
odnosno kroz sloj toplinski vodljive paste, a iznosi
P  qS  47 W , (10-2)
Temperaturna razlika "pad temperature" na toplinski vodljivoj pasti iznosi
77
 T  R P  0,008547  0,3995 K=0,4°C . (10-3)
Na krajnji rezultat simulacije utječe i hc koji je nepoznat, on ovisi o slučaju te ne može biti
točno određen, u simulaciji uzeta je približna vrijednost od hc  20 W/m2 C , te sama
toplinska vodljivost aluminija koja je u ANSYS-u uzeta iz tabličnih baza programa. S
obzirom na navedene prepreke za izradu simulacije dobivene vrijednosti su unutar
prihvatljivih granica pogreške od 10 %.
78
11. ZAKLJUČAK
11. ZAKLJUČAK
U diplomskom radu iznesen je pregled suvremenih teorija i dostignuća na polju prijenosa

topline te sama važnost toplinskih proračuna. Također je opisana i metoda konačnih
elemenata, matematički model prema kojemu se vrše proračuni toplinskih tijela. Glavni osvrt,
te posebna pažnja posvećena je hlađenju komponenti te opisu načina na koji se odvodi
toplina. Za odabrani primjer fizikalnog modela hladnjaka provedena su mjerenja te simulacija
u programskom paketu ANSYS, te iznesena analiza usporedbe rezultata fizikalnog modela
dobivenih mjerenjem i numeričkih rezultata dobivenih računalnom simulacijom.
Diplomski rad indirektno prikazuje način na koji se u modernom inženjeringu korištenjem

računalnih simulacija mogu dobiti vrijednosti nekog modela bez potrebe da je taj model
izrađen u realnom svijetu. Na ovaj način može se postići velika ušteda (npr. korištenje
jeftinijih materijala za postizanje istog učinka), još jedna od beneficija je fleksibilnost te sama
brzina te način na koji inženjer može doći do željenih podataka koji su mu potrebni da se sam
dizajn provede u djelo.
79
LITERATURA
LITERATURA
[1] Arrheniusova jednadžba, url: http://en.wikipedia.org/wiki/Arrhenius_equation

(17.3.2014.)
[2] PC POWER & COOLING, url: http://www.pcpower.com/technology/optemps/
(17.3.2014.)
[3] ANALOG DEVICES, url: http://www.analog.com/library/analogdialogue/archives/46-
04/high_temp_electronics.html (17.3.2014.)
[4] Pradeep Lall, Michael Pecht, Edward B. Hakim, CRC Press; 1 edition (April 24, 1997),
ISBN-10: 0849394503, Influence of Temperature on Microelectronics and System Reliability:
A Physics of Failure Approach (Electronic Packaging)
[5] A., Dolenc: Transformatori I. i II. dio, ETF ZG, Zagreb, 1991.
[6] Fazni dijagram vode, url: http://en.wikipedia.org/wiki/Triple_point (17.4.2014.)
[7] Temperaturno širenje, url: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/591408/thermal-
expansion (17.4.2014.)
[8] Petar Kulišić, Lahorija Bistričić, Dubravko Horvat, Zaoran Narančić, Tomislav Petković,
Dubravko Pevec, "RIJEŠENI ZADACI IZ MEHANIKE I TOPLINE", Školska knjiga, Zagreb,
1991, ISBN: 86-03-00316-5
[9] Bojan Kraut, "Krautov strojarski priručnik", Axiom d.o.o., Zagreb, 1997, ISBN: 953-
97119-6
[10] Ekspanzijski spojevi za tračnice, stranica proizvođača url:
http://www.martinusrail.com.au/products-and-services/turnout-systems/expansion-switches
(17.4.2014.)
[11] Transportation Safety Board of Canada, url: http://www.tsb.gc.ca/eng/rapports-
reports/rail/2006/r06t0153/r06t0153.asp (2.4.2014.)
[12] Dijagram naprezanja materijala, url: http://hr.wikipedia.org/wiki/Dijagram_naprezanja
(2.4.2014.)
[13] Z. Wlsodarski, J. Wl§odarska, (1998) "Analytical approximation of the dependence of
magnetic material properties on temperature", COMPEL: The International Journal for
Computation and Mathematics in Electrical and Electronic Engineering, Vol. 17 Iss: 3, pp.402
- 406
[14] Curieva temperatura, url: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/146902/Curie-
point (2.2.2014)
80
LITERATURA
[15] Molycorp, Technical Resource Website, temperature dependence of permanent magnets,

url: http://www.mqitechnology.com/faq-general-technical-information.jsp (2.3.2014.)
[16] Dielektrična svojstva vode, url: http://www.intechopen.com/books/microwave-materials-
characterization/relevance-of-dielectric-properties-in-microwave-assisted-processes
(13.3.2014.)
[17] Postupci povećanja termičkog stupnja, url:
https://www.fer.unizg.hr/07_Postupci_povecanja_termickog_stupnja.pdf (13.3.2014.)
[18] Frank Kreith, Raj M. Manglik, Mark S. Bohn, Cengage Learning, Inc.2011, Principles of
Heat Transfer
[19] Yunus A. Cengel, McGraw Hill Science, 2002, Heat Transfer A Practical Approach
[20] John Wiley & Sons, Inc., Thermal Design: Heat Sinks, Thermoelectrics, Heat Pipes,
Compact Heat Exchangers, and Solar Cells HoSung Lee © 2011
[21] Toplinska cijev,(engl. heat pipe) http://en.wikipedia.org/wiki/Heat_pipe (24.2.2014.)
[22] Metode hlađenja uljnih transformatora: url:
http://kiran111.hubpages.com/hub/Transformer-Cooling (11.04.2014.)
[23] Toplinska cijev,(engl. heat pipe), url: http://en.wikipedia.org/wiki/Heat_pipe
(11.4.2014.)
[24] Toplinska cijev,(engl. heat pipe), url:
http://www.heatpipe.nl/index.php?page=heatpipe&lang=EN (11.4.2014.)
[25] John Wiley & Sons, Inc. Thermal Design: Heat Sinks, Thermoelectrics, Heat Pipes,
Compact Heat Exchangers, and Solar Cells HoSung Lee © 2012
[26] Primjeri toplinskih cijevi zakupiti u maloprodaji url: http://www.conrad.com/ce/en/
[27] Hladnjaci, url: http://en.wikipedia.org/wiki/Heat_sink (28.4.2014.)
[28] Conrad, url: http://www.conrad.com/ce/en/category/SHOP_AREA_27805/Heat-Sinks
(28.4.2014.)
[29] Toplinski vodljivi materijali, url:
http://www.conrad.com/ce/en/category/SHOP_AREA_27808/Heat-Conduction-Materials
(24.4.2014.)
[30] Finite element method url: http://web.mit.edu/16.810/www/16.810_L4_CAE.pdf
(29.4.2014.)
[31] Povijesni razvoj i primjena metode konačnih elemenata url:
http://www.am.unze.ba/mkpr/MKE%201.pdf (29.4.2014.)
81
LITERATURA
[32] Jurica Nikšić, br indeksa D-603, seminarski rad „Proračun razdiobe topline duž tanke
pločice korištenjem ANSYSA“
82
SAŽETAK/ ABSTRACT
SAŽETAK
U radu su opisane važnosti toplinskih proračuna, mehanizmi prijenosa topline te njihovo

međudjelovanje. Također je opisan i utjecaj topline kao glavnog čimbenika na rad te
stabilnost komponenti. Predstavljene su suvremene metode hlađenja uređaja, te opisan način
rada tehnoloških rješenja koje se koriste za hlađenje. Odrađena su mjerenja te simulacija
fizikalnog modela. Dobivena je zadovoljavajuća podudarnost rezultata mjerenja i numeričkog
proračuna.
Ključne riječi: prijenos topline, konvekcija, toplinski tok, metoda konačnih elemenata,
kontaktni otpor, hlađenje, učinkovitost, toplinska cijev, hladnjak
ABSTRACT
This paper describes the importance of thermal calculations, the heat transfer mechanisms and
their interaction. Also described is the effect of heat as the main factors in the operation and
stability of the components. Also presented are the modern methods of cooling devices, and
principles of operation of technology solutions that are used for cooling. Measurement and
simulation of the physical model has also been presented. The result is a satisfactory
congruence of the results of measurements and numerical calculation.
Keywords: heat transfer, convection, heat flow, finite element method, the contact resistance,
cooling efficiency, heat pipe cooler
83
ŽIVOTOPIS
ŽIVOTOPIS
Mirko Jelaš rođen je 30. kolovoza 1983. u Osijeku. U Osijeku 1998. godine završava osnovnu
školu „Retfala“. Iste godine upisuje Poljoprivrednu i veterinarsku školu u Osijeku koju sa
izvrsnim uspjehom završava 2002. godine. Potom upisuje dodiplomski studij elektrotehnike
na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku, te odabire usmjerenje računarstvo i komunikacije. U
međuvremenu kao student radi za Hrvatski Telekom d.d. kao agent službe za korisnike odjel
za ADSL podršku. U Osijeku 2011. Godine zapošljava se u privatnoj firmi Web IT d.o.o. te
radi na područjima računalnih mreža, servera, domenskih sustava itd.
Aktivno se služi engleskim i češkim jezikom te sudjeluje u izradi knjige ISBN 953-6331-45-5
U Osijeku,. svibnja 2014. Mirko Jelaš
Potpis: __________________________
84
PRILOZI
PRILOZI
Popis korištenih oznaka i simbola
Oznaka Mjerna
Naziv Iznos
ili simbol jedinica
A eksponencijalni faktor -
A površina m2
Ac presjek područja protoka m2

Ap površina profila m2
 temperaturni koeficijent otpora -
 koeficijent linearnog rastezanja K 1
B gustoća magnetskog toka T
Br remanentna indukcija T
 koeficijent volumnog rastezanja K 1
D duljina geometrije m
0 povišenje ili sniženje temperature K

T temperaturna razlika K
Ti razlika u temperaturi kroz šupljinu s fluidom K
Ea aktivacijska energija eV
Ea

e vjerojatnost kemijske reakcije e k B T
 relativno produljenje m2
f učinkovitost rebra -
1 koeficijent emisivnosti -
1 2
bezdimenzijski modul -
g (t ) količina reakcija -
H jakost magnetskog polja A/m
Hc koercitivno magnetsko polje A/m
hconv koeficijent prirodne konvekcije W/(m 2  K)
hc prijenos topline konvekcijom W/(m 2  K)
hr prijenos topline radijacijom W/(m 2  K)
85
PRILOZI
 stupanj korisnosti -
 temperatura kojoj je izolacija izložena K
0 normalna temperatura K
 razlika u temperaturi K
k brzina kemijske reakcije s−1
k kondukcija W/(m  K)
k toplinska vodljivost W/(m  K)
kB Boltzmanova konstanta 0,861710  4 eV/K
l dužina tijela pri temperaturi m
l0 dužina tijela pri početnoj temperaturi m
 toplinska vodljivost paste W/(m  K)
MTF vrijeme do kvara s
MTFref srednje vrijeme do kvara s
Nu Nussletov broj -
nf efikasnost rebra -
brzina fluida m/s
x udaljenost u smjeru toka topline m
P promjer rebra m
Qkonv prijenos topline konvekcijom W
Qrad prijenos topline radijacijom W
qk brzina prijenosa topline W/m 2
qr toplinski tok W/m 2
R univerzalana plinska konstanta R = 8.314472 J · K -1 · mol-1
R električni otpor 
Re Reynoldsov broj -
R20 električni otpor pri temperaturi 
S površina baze hladnjaka m2
 Stefan-Boltzmanova konstanta   5,67  108 W/(m 2  K 4 )
 vlačno naprezanje  F / A N/mm2
T temperatura °C
Tc niža temperaturna razina K
Th viša temperaturna razina K
t vrijeme s
T temperaturna razlika °C
Ti razlika u temperaturi kroz šupljinu s fluidom °C
V volumen tijela m3
86
PRILOZI
V0 volumen tijela na početnoj temperaturi m3

Z vijek trajanja -
Z0 normalni vijek trajanja -
87
PRILOZI
PRILOG P.9.
Opis geometrije
Prije provođenja simulacije u programskom paketu ANSYS, potrebno je definirati dimenzije

modela (hladnjaka) te vrijednosti parametara potrebnih za simulaciju te proračun. Na slici
P.9.1. prikazana je shema odnosno dimenzije hladnjaka za koji se vrši proračun.
1,7
0,93 2,5
35,8
44,4
31,4
3,4
6
2,6 6,6
1,9
79,6
36,5
6,6
36,5
59,7
Slika P.9.1. Nacrt, tlocrt i bokocrt hladnjaka
Mjerenjem hladnjaka dobivene su dimenzije koje se mogu vidjeti na slici P.9.1. Izmjerena
temperatura izvora (fizikalni model je bio ispunjen vrućom vodom) iznosi 53,6 °C, a
izmjerena temperatura okoline je 26,5 °C. Hladnjak je izrađena od aluminija, za koji je poznat
88
PRILOZI
koeficijent toplinske vodljivosti te iznosi   144  W  m1  K 1 . Koeficijent konvekcije hc je

nepoznat, pošto za njega nema točno određen tablični podatak, on ovisi o slučaju, te će biti
odabran unutar programa.
Na osnovi podataka iz sheme (Sl.P.9.1.) te zadanih parametara, može se nastaviti sa izradom
modela te simulacijom.
Simulacija u Ansysu
Simulacija raspodjele topline je odrađena u Ansys Workbenchu. Ansys Workbench omogućuje

niz statičkih i dinamičkih proračuna i simulacija nad zadanim modelom.
Početak rada, definiranje vrste materijala

Pokretanjem Ansys Wokrbencha dolazimo do početnog zaslona. Na slici P.9.2. prikazan je
početni zaslon te radna površina Workbencha.
Slika P.9.2. Početni zaslon te radna površina Workbencha
Programski paket Ansys sam po sebi sadrži više modula odnosno podsustava za proračune,
stoga je potrebno odabrati primjereni podsustav za provedbu proračuna. Za navedeni primjer
odabire se Steady-State-Thermal kao što je prikazano na slici P.9.3.
89
PRILOZI
Slika P.9.3. Odabir podsustava za provedbu proračuna
Prvi korak nakon odabira podsustava je definiranje vrste materijala od kojega je hladnjak
izrađen, na taj način se definira također i koeficijent kondukcije  . Na izborniku desnim
klikom miša odaberemo Engineering Data >> Edit
Slika P.9.4. Definiranje vrste materijala unutar podizbornika Engineering Data
90
PRILOZI
Unutar podizbornika Engineering Data definiran je samo materijal Structural Steel, odnosno
Građevinski čelik, koji ima koeficijent kondukcije   60  W  m1  C1 . Potrebno je iz baze
Engineering Data Sources dodati željene podatke o materijalu, u ovom slučaju aluminij. To se
vrši na način da se klikne desnom tipkom miša na mjesto za unos teksta „Click here to add a
new material“ te nakon toga na Engineering Data Sources (Sl.P.9.5.).
Slika P.9.5. Otvaranje baze koja sadrži podatke o materijalima
Nakon toga potrebno je u bazi General Materials pronaći željeni materijal u ovome slučaju
Aluminum Alloy te desnim klikom na željeni materijal dobiva se padajući izbornik, te se
odabire Add to A2: Engineering Data, nakon toga pritiskom na Update Project, ažuriramo
cijeli projekt, te možemo izaći iz Engineering Data Sources pritiskom na tipku Return to
Project (Sl.P.9.6.).
91
PRILOZI
Slika P.9.6. Dodavanje željenog materijala
Crtanje geometrije
Slijedi crtanje geometrije, desnim klikom na izborniku odabire se stavka Geometry, te se

pojavljuje padajući izbornik, odabire se New Geometry nakon toga pokreće se modul odnosno
podsustav DesignModeler u kojemu se crta geometrija objekta na kojemu se vrši simulacija
(Sl.P.9.7.).
92
PRILOZI
Slika P.9.7. Pokretanje modula za crtanje geometrije
Nakon pokretanja DesignModelera potrebno je odabrati referentnu vrijednost jedinice duljine

kao što je prikazano na slici P.9.8.
Slika P.9.8. Odabir jedinice duljine
Po odabiru jedinice otvara se sučelje DesignModelera te koordinatni sustav sa tri osi.
93
PRILOZI
Slika P.9.9. Sučelje DesignModelera
Uobičajeni način crtanja u DesignModeleru je da se na odabranu ravninu, korištenjem alata iz

Sketching toolboxa, nacrta 2D skica modela (profil modela). Potom se pomoću opcije Extrude
dobiva treća dimenzija.
Slika P.9.10. Skiciranje
94
PRILOZI
Samo skiciranje je vrlo jednostavno te je potrebno samo pripaziti da su sve točke međusobno
povezane. Duljina linija definira se pomoću Lenght/Distance opcije u pod izborniku
Dimensions, odabirom dvije krajnje točke dobivamo mogućnost unosa željene duljine.
Također usred ponavljanja istih dimenzija određenih linija, korisna opcija je Equal Lenght u
podizborniku Constraints koja klikom miša kopira duljinu već postojeće linije na neku drugu
liniju kojoj želimo pridodati istu vrijednost duljine.
Slika P.9.11. Završena 2D skica željenog objekta
Nakon što je završeno sa skiciranjem 2D skice željenog profila, prebacuje se na pod meni
Modeling te odabire ravnina u kojoj je skica nacrtana, te sama skica i to na način Modeling
>> XYPlane >> Sketch1, nakon toga u gornjoj traci glavnog sučelja programa pritišće se
opcija Extrude.
95
PRILOZI
Slika P.9.12. Odabir skice
Unutar okvira Tree Outline pojavljuje se Extrude1, njegovim odabirom dobivamo mogućnost
unosa željene duljine Extrude funkcije. Sama duljina unosi se u polje FD1, Depth (>0) te
mora biti veća od 0, unosi se vrijednost od 36,5 mm (Sl.P.9.13.)
Slika P.9.13. Extrude funkcija te unos duljine
96
PRILOZI
Nakon toga odabire se Extrude1 unutar okvira Tree Outline te na glavnoj alatnoj traci
pritiskom na tipku Generate generira se zadano, te dobivamo treću dimenziju prvog dijela
modela hladnjaka.
Slika P.9.14. Objekt nakon funkcije Generate
Slika P.9.15. Objekt nakon funkcije Generate u 3D-u
97
PRILOZI
Kao što se može vidjeti na slici P.9.15. funkcijom Ekstrude dobili smo prvi dio željenog
modela. Zbog same kompleksnosti modela koji je crtan, sam model mora se crtati u
dijelovima i to na način kako bi na kraju dobili jedno tijelo. Ovo možemo postići korištenjem
novih ravnina, na način da se na mjestu plohe koja se spaja sa drugim dijelom modela drugih
dimenzija stvori nova ravnina te se ponovno crta skica dijela (drugog dijela modela) koji će
se nadovezati na već generirani prvi dio modela hladnjaka.
Ovo se radi na način da se selektira ploha na koju će se nadovezati sljedeći dio hladnjaka kao
što je prikazano na slici P.9.16. Željena ploha odabire se unutar novo generiranog 3D modela
odnosno u okviru Tree Outline odabire se Extrude1>>Sketch1, te se odabire željena ploha
korištenjem opcije Selection Filter: Model Faces sa glavne alatne trake kako bi se mogla
odabrati ploha na koju će se nadovezati nova ravnina za skiciranje.
Slika P.9.16. Odabir plohe prije stvaranja nove ravnine
Nakon toga iz padajućeg menija glavne alatne trake odabere se Create >> New Plane
(Sl.P.9.17.).
98
PRILOZI
Slika P.9.17. Kreiranje nove ravnine
Kao što je prikazano na slici P.9.18. u okviru Tree Outline pojavila se nova ravnina Plane4,
ona još uvijek nije generirana te je potrebno unijeti određene parametre kako bi se ostvarilo da
se može nastaviti skicirati u istom smjeru, odnosno u smjeru osi z koja je u ovome primjeru
odabrana kao referentna os. Prije generiranja nove ravnine potrebno je u okviru Details View
podesiti parametre.
99
PRILOZI
Slika P.9.18. Podešavanje parametara nove ravnine
Navedeni parametri koji su nam potrebni su Type = From Face te Base Face = Selected,
nakon što smo odabrali Selected pod Base Face, klikom na Apply potvrđujemo zadano te
možemo generirati novu ravninu. Generiranje nove ravnine vrši se na način da se odabere u
Tree Outline prethodno kreirana ravnina kojoj smo zadali parametre te na glavnoj alatnoj traci
pritiskom na Generate stvori se nova ravnina kao što je prikazano na slici P.9.19. Na ovaj
način dobivena je ravnina koja se savršeno poklapa te nadovezuje na postojeću ravninu, ovo
je bitno kako bi se drugi dio modela koji skiciramo savršeno nadovezao na već postojeći dio
modela hladnjaka.
100
PRILOZI
Slika P.9.19. Nova ravnina za skiciranje
Nakon generiranja nove ravnine nastavljamo sa skiciranjem drugog dijela kao što je skiciran
prvi dio. Odabire se nova ravnina Plane4 unutar Tree Outline okvira te se nastavlja skicirati
drugi dio objekta koji se nadovezuje korištenjem Sketching alata (Sl.P.9.20.).
Slika P.9.20. Skiciranje centralnog dijela hladnjaka
101
PRILOZI
Korištenjem opcije Draw >> Rectangle unutar Sketching opcija crta se pravokutnik koji će
poslužiti za kreiranje centralnog dijela hladnjaka (Sl.P.9.20.).
Slika P.9.21. Definiranje duljine stranice centralnog dijela
Nakon što je skiciran pravokutnik potrebno je definirati duljinu stranice korištenjem alata
Lenght/Distance u pod izborniku Dimensions, odabirom dvije krajnje točke dobivamo
mogućnost unosa željene duljine kao što je prikazano na slici P.9.21. unosi se duljina od 2,6
mm.
102
PRILOZI
Slika P.9.22. Odabir skice drugog dijela hladnjaka
Nakon definiranja dimenzija centralnog dijela hladnjaka koristi se ponovno funkcija Extrude
kako bi se dobila treća dimenzija objekta. Odabire se Sketch unutar ravnine koja je posebno
kreirana za ovaj dio hladnjaka u ovom slučaju Sketch2 unutar Plane4 te na glavnoj alatnoj
traci pritiskom na opciju Extrude dobiva se unutar Tree Outline novo nastali Extrude2 kojemu
se moraju dodijeliti parametri kako bi se mogao generirati objekt (Sl.P.9.22.). Sama duljina
unosi se u polje FD1, Depth (>0) te mora biti veća od 0. (Sl.P.9.23.) unosi se duljina od 6,6
mm.
103
PRILOZI
Slika P.9.23. Unos parametara drugog dijela hladnjaka
Nakon unosa željene duljine u FD1, Depth (>0) pritiskom na Generate na glavnoj izbornoj
traci dobiva se treća dimenzija drugog dijela hladnjaka. Prikaz u 3D može se vidjeti na slici
P.9.24.
Slika P.9.24. Prikaz novonastalog centralnog dijela hladnjaka u 3D-u
104
PRILOZI
Kako bi se nadovezao treći dio hladnjaka potrebno je kao i kod drugog dijela kreirati ponovno
još jednu ravninu ujedno i zadnju koja je potrebna kako bi se dobio model hladnjaka u jednoj
cjelini.
Radnja se vrši na način da se selektira površina na koju će se nadovezati sljedeći dio
hladnjaka kao što je prikazano na slici P.9.25. Željena ploha odabire se unutar novo
generiranog 3D modela odnosno u okviru Tree Outline odabire se Extrude2>>Sketch2, te se
odabire željena površina korištenjem opcije Selection Filter: Model Faces sa glavne alatne
trake kako bi se mogla odabrati ploha na koju će se nadovezati nova ravnina za skiciranje.
Slika P.9.25. Odabir plohe za generiranje nove ravnine koja

je potrebna za skiciranje trećeg dijela hladnjaka
Nakon toga iz padajućeg menija odabere se Create >> New Plane (Sl.P.9.26.).
105
PRILOZI
Slika P.9.26. Odabir plohe za generiranje nove ravnine koja

je potrebna za skiciranje trećeg dijela hladnjaka
Kao što je prikazano na slici P.9.27. u okviru Tree Outline pojavila se nova ravnina Plane5,
ona još uvijek nije generirana te je potrebno unijeti određene parametre kako bi se ostvarilo da
se može nastaviti crtati u istom smjeru, odnosno u smjeru osi z. Prije generiranja nove ravnine
potrebno je u okviru Details View podesiti parametre.
106
PRILOZI
Slika P.9.27. Podešavanje parametara druge ravnine
Navedeni parametri koji su nam potrebni su Type = From Face te Base Face = Selected,
nakon što smo odabrali Selected pod Base Face, klikom na Apply potvrđujemo zadano te
možemo generirati novu ravninu. Generiranje nove ravnine vrši se na način da se odabere u
Tree Outline okviru prethodno kreirana ravnina Plane5 kojoj smo zadali parametre te na
glavnoj alatnoj traci pritiskom na Generate stvori se nova ravnina kao što je prikazano na slici
P.9.28.
107
PRILOZI
Slika P.9.28. Prikaz druge ravnine nakon funkcije Generate
Nakon generiranja druge ravnine sve je spremno kako bi se nacrtala skica zadnjeg dijela
hladnjaka. Pošto je zadnji dio hladnjaka istovjetan prvom dijelu može se koristit skripta
unutar Ansys programa koja sprema skicu u vektorske koordinate kako bi mogla biti
prenesena iz jedne ravnine u drugu. Funkcije poput Copy/Paste nisu moguće ukoliko su u
pitanju dvije različite ravnine te se stoga mora koristiti skripta.
Radnja se vrši na način da se prvotno skriptira (eksportira) skica koja se želi prenijeti u drugu
ravninu te se nakon toga pokrene skripta odnosno importira se vektorski sadržaj u željenu
ravninu.
108
PRILOZI
Slika P.9.29. Odabir željene skice za skriptiranje
Prvi korak ove radnje je odabir željene skice koju želimo prenijeti. Kao što se može primijetiti
na slici P.9.29. odabrana skica je prilikom odabira osvijetljena žuto. Nakon odabira odnosno
selektiranja iz glavnog izbornika odabire se opcija File >> Write Script: Sketch(s) of Active
Plane kao što je prikazano na slici P.9.30.
Slika P.9.30. Odabir željene skice za skriptiranje
109
PRILOZI
Nakon toga otvara se sučelje za pohranu, te se pohranjuje na specificirano mjesto na disku. Na

slici P.9.31. datoteka je nazvana SYS.js te se nalazi u mapi Sketch.
Slika P.9.31. Pohrana skripte na disk
Nakon pohrane skripte odabire se ravnina na koju se želi prenijeti skica. U ovom projektu to
je druga kreirana ravnina odnosno Plane5 (Sl.P.9.32.). Slijedi unos skice, koja se izvodi tako
da se učita spremljena skica sa diska. Odabire se opcija File >> Run Script sa glavnog
izbornika kao što prikazuje slika P.9.33.
110
PRILOZI
Slika P.9.32. Odabir ravnine na koju se prenosi skica
Slika P.9.33. Pokretanje skripte
Odabirom ove opcije otvara se sučelje za odabir skripte koja se želi pokrenuti (Sl.P.9.34.).
Odabire se spremljena skripta SYS.js te otvara pritiskom na tipku Open.
111
PRILOZI
Slika P.9.34. Učitavanje skripte
Nakon ovoga postupka skripta učitava sve podatke koji su spremljeni te ih importira u
odabranu ravninu Plane5. Na ovaj način može se izbjeći ponovno crtanje već nacrtanih skica,
te skratiti vrijeme crtanja geometrije kod modela kod kojih se ponavljaju geometrije.
Slika P.9.35. Importirana skica u novoj ravnini
112
PRILOZI
Kako bi se dobio treći dio hladnjaka ujedno i zadnji dio cjelovitog modela za koji će se vršiti
simulacija, mora se pomoću Extrude funkcije dobiti treća dimenzija. Procedura je jednaka kao
i kod prva dva dijela. Odabire se skica unutar ravnine koja je posebno kreirana za ovaj dio
hladnjaka u ovom slučaju Sketch3 unutar Plane5 te na glavnoj alatnoj traci pritiskom na
opciju Extrude dobiva se unutar Tree Outline okvira novo nastali Extrude4 kojemu se moraju
dodijeliti parametri kako bi se mogao generirati objekt (Sl.P.9.36.). Sama duljina unosi se u
polje FD1, Depth (>0) te mora biti veća od 0 (Sl.P.9.37.). Unosi se duljina vrijednosti 36,5
mm.
Slika P.9.36. Odabir skice u ravnini Plane5
113
PRILOZI
Slika P.9.37. Unos vrijednosti duljine trećeg dijela hladnjaka
Po unosu vrijednosti i nakon pokretanja Generate opcije dobivamo krajnji dio modela
odnosno hladnjaka kao što je prikazano na slici P.9.38.
Slika P.9.38. Završena geometrija
114
PRILOZI
Nakon završavanja geometrije, prelazi se na pripremu modela za proračun te unos početnih

vrijednosti.
Priprema modela za proračun i unos početnih vrijednosti
U komponenti Model, desnim klikom je potrebno odabrati Edit (Sl.P.9.39.). Ova naredba
otvara novi potprogram pod nazivom Mechanical i u njemu se vrši proračun te analiza
modela. Radni prostor te izgled modela u Mechanicalu prikazani su na slici P.9.40.
Slika P.9.39. Otvaranje modela u Mechanicalu
115
PRILOZI
Slika P.9.40. Prikaz modela u Mechanicalu
U okviru Outline, potrebno je proširiti stavku Model, zatim proširiti stavku Geometry, pa
označiti Solid. U detaljima označene geometrije Details of „Solid“ je pod Material >>
Assignment potrebno odabrati materijal od kojeg je izrađena pločica, a kojeg smo definirali u
prvom koraku. Potrebno je odabrati Aluminum Alloy, kao što je prikazano na slici P.9.41.
Slika P.9.41. Definiranje vrste materijala
116
PRILOZI
Programski paket Ansys proračune obavlja metodom konačnih elemenata. Program rastavlja
zadanu geometriju na vrlo male elemente te za svaki element vrši proračun te na kraju sve
rezultate međusobno povezuje. Točnost rezultata proračuna ovisi o veličini elemenata te o
načinu na koji su oni definirani. Naredba koja rastavlja element metodom konačnih elemenata
se zove Mesh. Generiranje Mesha vrši se tako da se na stavku Mesh stisne desnim klikom te
odabirom Generate Mesha (Sl.P.9.42.). Nastaje Mesh stvoren po standardnim postavkama
(Sl.P.9.43.). Kako bi se povećala točnost rezultata, poželjno je generirati „finiji“ Mesh,
odnosno napraviti podjelu na još manje elemente. To se postiže tako da se u Toolboxu opcija
stavke Mesh odabere pod Relevance center >> Fine (Sl.P.9.44.). Ponovno je potrebno
generirati Mesh putem naredbe Generate Mesh, a rezultat se može vidjeti na slici P.9.45. [32]
Slika P.9.42. Generiranje Mesha
117
PRILOZI
Slika P.9.43. Generirani Mesh po standardnim postavkama
Slika P.9.44. Podešavanje Mesha na manje elemente
118
PRILOZI
Slika P.9.45. Podjela Mesha na manje elemente nakon podešavanja opcije „Fine“
Slijedi postavljanje temperature okoliša, temperature izvora te faktora konvekcije. To se

obavlja pod stavkom Steady-State Thermal unutar potprograma Mechanical (Sl.P.9.46.).
Slika P.9.46. Unos podataka za analizu
119
PRILOZI
Potrebno je prvo pod Initial Temperature postaviti vrijednost početne temperature, odnosno
temperature okoline od 26,5 °C (Sl.P.9.47.).
Slika P.9.47. Postavljanje početne temperature
Nakon toga potrebno je dodati temperaturu izvora. Dodaje se desnim klikom na Steady-State
Thermal >> Insert >> Temperature kao što je prikazano na slici P.9.48.
120
PRILOZI
Slika P.9.48. Dodavanje temperature izvora
Pod stavkom Steady-State Thermal nastaje nova stavka Temperature, kao što je prikazano na
slici P.9.49.
Slika P.9.49. Postavljena stavka temperature
121
PRILOZI
U okviru Details of Temperature postavlja se temperatura izvora od 53,6 °C (Sl.P.9.50.).

Temperaturu je potrebno „primijeniti“, odnosno postaviti na jednu stranicu hladnjaka (dno),
kako bi bio u skladu sa fizikalnim modelom.
Slika P.9.50. Postavljanje temperature
Potrebno je odabrati stranicu na kojoj će se primijeniti postavljena temperatura (Sl.P.9.51.).
122
PRILOZI
Slika P.9.51. Odabir stranice modela na kojoj se primjenjuje temperatura
U okviru Details of Temperature potrebno je pod Geometry stisnuti na Apply, kako bi se

temperatura zadala na odabranu stranicu. Stranica je označena crveno te je temperatura
postavljena (Sl.P.9.52.).
Slika P.9.52. Prikaz stranice na kojoj je primijenjena temperatura
123
PRILOZI
Konvekcija se primjenjuje na sličan način kao temperatura: Steady-State Thermal >> Insert
>> Convection (Sl.P.9.53.).
Slika P.9.53. Dodavanje konvekcije
Kao i kod temperature, tako se i ovdje pod Geometry označe preostale stranice i klikom na
Apply kako bi se konvekcija primijenila na odabrane površine (Sl.P.9.54.).
124
PRILOZI
Slika P.9.54. Dodavanje površina za konvekciju
Postavljanje vrijednosti koeficijenta konvekcije hc  20  W  m2  °C1 (Sl.P.9.55.).
Slika P.9.55. Dodavanje koeficijenta konvekcija
125
PRILOZI
Pokretanje simulacije te dobivanje rezultata
Kako bi se obavila simulacija, prelazi se na stavku Solutions (Sl.P.9.56.). Kao i kod zadavanja
temperature na hladnjak, tako se i ovdje obavlja sličan postupak, odabire se temperatura kao
rezultat simulacije: Solutions >> Insert >> Thermal >> Temperature (Sl.P.9.57.). Na isti način
odabire se i Total Heat Flux, odnosno ukupni toplinski tok.
Slika P.9.56. Stavka Solution
126
PRILOZI
Slika P.9.57. Odabir temperature kao rezultata simulacije
Na posljetku je potrebno obaviti rješavanje sustava. Rješavanje sustava se obavlja odabirom

funkcije Solve (Sl.P.9.58.). Potrebno je pričekati nekoliko trenutaka da program obavi
proračun (Sl.P.9.59.).
Slika P.9.58. Rješavanje simulacije naredbom Solve
127
PRILOZI
Slika P.9.59. Obavljanje proračuna sustava
Izgled glavnog sučelja nakon obavljene simulacije (Sl.P.9.60.).
Slika P.9.60. Završena simulacija
128
PRILOZI
Rezultat raspodjele topline prikazan je slikom P.9.61., dok je rezultat raspodjele ukupnog
toplinskog toka prikazan slikom P.9.62.
Slika P.9.61. Razdioba topline duž hladnjaka
Slika P.9.62. Ukupni toplinski tok duž hladnjaka
129

Mirko Jelaš Diplomski Rad NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA V11

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mirko Jelaš Diplomski Rad NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA V11

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

NUMERIČKI PRORAČUN HLAĐENJA

Ime i prezime studenta: Mirko Jelaš

Ovom izjavom izjavljujem da je rad pod nazivom:

izrađen pod vodstvom mentora, Izv.prof.dr.sc. Tomislava Barića

2. VAŽNOST TOPLINSKIH PRORAČUNA ...................................................... 3

2.2 Utjecaj temperature na promjenu pouzdanosti ................................................................. 6

2.3. Utjecaj temperature na promjenu stupnja korisnosti ...................................................... 16

3. MEHANIZMI PRIJENOSA TOPLINE ......................................................... 17

3.2 Konvekcija ...................................................................................................................... 22

3.3 Radijacija ........................................................................................................................ 26

3.4 Kontaktni otpor ............................................................................................................... 32

3.5 Hlađenje zrakom: prirodna konvekcija i radijacija......................................................... 36

3.6 Hlađenje zrakom: prisilna konvekcija ............................................................................ 43

5. HLAĐENJE ELEKTRIČNIH KOMPONENATA I UREĐAJA ................. 57

5.2 Građa toplinske cijevi ..................................................................................................... 60

6. PASIVNI HLADNJAK ..................................................................................... 63

7. METODA KONAČNIH ELEMENATA ........................................................ 66

7.2 Koraci metode konačnih elemenata ................................................................................ 67

9. NUMERIČKI PRORAČUN ............................................................................. 75

10. ANALIZA REZULTATA .............................................................................. 77

11. ZAKLJUČAK .................................................................................................. 79

PRILOG P.9. .......................................................................................................... 88

Simulacija u Ansysu .................................................................................................................. 89

Crtanje geometrije ..................................................................................................................... 92

Priprema modela za proračun i unos početnih vrijednosti ...................................................... 115

Pokretanje simulacije te dobivanje rezultata ........................................................................... 126

Posljednjih godina razvoj te arhitektura mikroprocesora te ostalih komponenti uvelike je

1.1. Zadatak diplomskog rada

U diplomskom radu potrebno je izložiti osnove teorije hlađenja električnih uređaja i

2. VAŽNOST TOPLINSKIH PRORAČUNA

▪ promjena radnog vijeka, ▪ promjena performansi (radnih karakteristika),

2.1 Utjecaj temperature na promjenu radnog vijeka

Gdje je A -faktor (češće zvan "eksponencijalni predfaktor"), E a -aktivacijska energija, R -

gdje je k B -Boltzmannova konstanta.

je g (t ) količina reakcija koja se odvila tijekom vremena t , E a - energija aktivacije (eV) za

Na povišenim temperaturama poluvodički uređaji mogu katastrofalno otkazati, ako se to i ne

2.2 Utjecaj temperature na promjenu pouzdanosti

Arrheniusov model reformuliran omogućava predviđanje utjecaja ustaljenog temperaturnog

Tablica 2.1. Dominantna temperaturna ovisnost pri ustaljenom temperaturnom stanju

Primjer utjecaja temperature na radni vijek transformatora

Dozvoljene maksimalne nad temperature transformatora određene su propisima, a ovisne su o

vijek trajanja Z skraćuje za pola,

Slika 2.2. Normiran radni vijek transformatora u ovisnosti o omjeru  / 0

Promjena agregatnog stanja

100 GPa 1 Mbar

10 GPa 100 kbar

100 MPa 1 kbar

10 MPa 100 bar

100 kPa 1 bar

10 kPa 100 mbar

Promjena fizičkih dimenzija (istezanje, stezanje, uvijanje, izvijanje ...)

gdje je: l - dužina tijela na temperaturi T , l0 - dužina na početnoj temperaturi T0 ,  -

koeficijent linearnog rastezanja, a T - temperaturna razlika početne i krajnje temperature.

Mjerna jedinica za koeficijent linearnog rastezanja je K 1 , a njegove vrijednosti za neke tipične

Volumno rastezanje materijala je dano slijedećom relacijom [8, 9]:

gdje je V volumen tijela na temperaturi T , V0 volumen na početnoj temperaturi T0 , 

Tablica 2.3. Vrijednost koeficijenta volumnog rastezanja  za neke materijale

U rasponu nazivnih radnih temperatura komponentni, i uređaja, promjena prostornih dimenzija je

Promjena mehaničkih svojstava

Omjer  max, T , / max, 25 C

Relativno istezanje   L / L0 Temperatura T

Tablica 2.4. Vrijednosti tališta nekih tipičnih materijala