Umijeće slušanja

Šutnja nije bezrječni prostor. Ona je prostor riječi, prostor u kojem se sluša i prima riječ. Šutnja oblikuje riječi. Daje im
teţinu i smisao. Daje im snagu i moć.

Uvodne misli
Misao o ovom eseju se raĎala dugo, no njezin konkretni pisani nastanak je kratkoga vijeka. Esej o umijeću slušanja je
jedan skromni pokušaj doprinosa zaboravljenoj kulturi slušanja suvremenog čovjeka. Stoga, u njemu nije moguće
obuhvatiti sve dimenzije slušanja i sagledati slušanje iz različitih perspektiva. Esej nastaje kao vlastiti pogled na slušanje
i njegovo mjesto u suvremenom svijetu.

Većini osoba na svijetu darovano je osjetilo sluha. MeĎutim, postoje osobe koje se rode s raznim oštećenjima sluha ili
osobe koje u ţivotu, iz raznoraznih razloga, ostanu bez sluha. Nitko od onih koji nemaju oštećenja ne moţe razumjeti u
potpunosti one koji ih imaju. No, najčešće u susretu s takvim osobama naučimo vrijednost dara osjetila sluha. Sluh
omogućuje slušanje. Slušanje je svakodnevni proces. Ono se jednostavno dogaĎa. Teško da moţemo reći da ne ţelimo
slušati. I kada bismo svim bićem ţeljeli ne slušati, čujemo prirodne zvukove, zvuk prijevoznih sredstava, razgovore
drugih osoba koji nam daju do znanja da je slušanje neizbjeţan ţivotni proces.

Zaborav ili (samo) kriza slušanja?

Suvremeni je svijet kao nikad prije zahvaćen geslom Olimpijade citius, altius, fortius (brţe, više, jače). Ovu zahvaćenost
niti slušanje nije moglo izbjeći. Slušanje je postalo zaraţeno inflacijom riječi, brzim i nejasnim govorima, površnim i
plitkim mislima, bučnim i glasnim tonovima. Lijepa riječ i odmjeren govor, zdrava i duboka misao, lijep i artikuliran ton
ostaju negdje u prikrajku i kao da se uopće ne čuju. Čini se da ta zaraza opako nagriza kulturu slušanja. Postavlja se
pitanje je li kultura slušanja toliko zaraţena da ju se više ne moţe spasiti i da joj samim time prijeti zaborav ili je
posrijedi samo prolazna zaraza koja je oslabila kulturu slušanja, ali od koje se moţe izliječiti i oporaviti?

U svakom slučaju kriza slušanja je neosporna. Ona utječe na način da se o umijeću slušanja više ne govori. Vjerojatno
zbog činjenice što nema onih koji to umijeće njeguju i nastoje razvijati. Tako gledano, kriza slušanja je posljedica
krize odnosa među osobama. Narušeni i poremećeni odnosi meĎu osobama narušili su i poremetili slušanje. Jer
slušati znači slušati drugoga. O slušanju drugoga riječi će biti poslije. Sada je naša usredotočenost na umijeću
slušanja i njegovom (ponovnom) otkrivanju.
Šutnja kao snaga slušanja

Poznati švicarski psihoterapeut Paul Tournier je cijeloga svog ţivota vjeţbao umijeće slušanja. Za njega je snaga
slušanja proizlazila iz snage šutnje i nutarnjeg sabiranja. Svojim je umijećem slušanja mnogim osobama pomogao
pronaći smisao ţivota. Nedvojbeno je da nas šutnja uči slušanju drugoga. Šutnja je prostor u kojem prestajemo biti
»nešto«, prostor u kojem se ne moţemo skrivati. Šutnja razgolićuje naše biće. Postajemo ogoljeni od vlastitih ţelja,
prohtjeva, napose riječî.

Sveti Ambrozije je govorio kako se u šutnji učimo govoriti. Šutnja nije bezrječni prostor. Ona je prostor riječi, prostor u
kojem se sluša i prima riječ. Šutnja oblikuje riječi. Daje im teţinu i smisao. Daje im snagu i moć. Sve riječi koje nisu
»prošle« kroz šutnju bivaju isprazne i suvišne. Teţe je izazvati šutnju negoli govor. Švicarski liječnik i pisac, Max Picard
je govorio da je šutnja izvorište riječi i da nema snaţnog i uvjerljivog govora bez uranjanja u dubinu šutnje. Šutnja nas,
dakle, uči i rječitosti. Djeluje na naš govor i njegovo oblikovanje. »Šutnja doprinosi kulturi njegovana govora, kulturi
njegovanih riječi.« (I. Raguţ) Ona preobraţava glas, daje mu ljepšu boju i jasniji ton i ritam. Konačno, šutnja nas uči i
umijeću slušanja i umijeću govora. Uči nas slušati drugoga.

Slušanje drugoga
Poteškoća pred kojom danas stojimo jest da svi (ili barem većina) ţelimo da nas se sluša, a druge ne ţelimo slušati. Kao
što je gore navedeno kriza slušanja je posljedica krize meĎuljudskih odnosa. Slušanje u prvom redu treba shvatiti
kao slušanje osobe, a ne riječî koje ta osoba izgovara. Jedan letimičan pogled na stvarnost koja nas okruţuje
nam kazuje da su naši razgovori opterećeni trajnom potrebom da mi u njima budemo »netko« ili »nešto«. Opterećenost
time raĎa potrebu za perpetuiranim solilokvijima ili beskrajnim monolozima kojima doslovno »ubijamo« drugoga. Još je
sveti Augustin primijetio da mi stalnim govorom drugoga podreĎujemo sebi neprestance ga poučavajući mnoštvu svojih
riječi.

Takvim podcjenjivanjem drugoga mi koji ţelimo biti »nešto« drugome zapravo govorimo da je »ništa«. Ili da smo mi
»netko«, a taj »nitko«. Postoje i drugi oblici podcjenjivanja u kojima doslovno negiramo ili onoga koji govori ili onoga
koji sluša. Primjerice, dok razgovaramo ili slušamo odreĎenu osobu (u četiri oka!), rabimo mobilni aparat. Sama
činjenica da nismo usmjereni na osobu ili ono što ona govori negira poštivanje osobe. Očito da nam do nje nije stalo.
Osobita je poteškoća pri razgovoru više osoba. Svakojaka ubacivanja, nadglasavanja, prekidanja govora drugoga iskaz
je neosjetljivosti za osobu. Boli nas kada nam to čine drugi, a obrnuto gotovo da i ne marimo. Svoj govor drţimo
značajnim, tuĎi ne. Stoga se pitamo kako ispravno i pravilno slušati drugoga? Postoji li način kojim ćemo zajedno s
drugim otkrivati umijeće slušanja i pridonositi kulturi slušanja?

Slušanje Logosa.

Isus Krist, vječna Riječ Očeva, boţanski Logos nam jedini moţe ispravno pokazati put slušanja. Osoba koja svakodnevno
uranja u otajstvo Riječi biva preobraţena njezinom ljubavlju i snagom. Uroniti u Riječ znači potpuno se otvoriti
djelovanju Duha Svetoga koji nam daje pravilno zboriti. Boţanski Logos nas uči i pravom govoru i pravom slušanju.
Vječna Riječ nam govori o Očevoj ljubavi. Slušajući je i mi sami upijamo način govora i slušanja. Govoriti i slušati iz
ljubavi i s ljubavlju. Postupno uranjanje nam otvara oči i uši za samu osobu boţanskog Logosa. U takvom odnosu raĎa
se »opčinjenost prisutnošću Ljubljenoga« (Hans Urs von Balthasar) gdje bivamo cjelovito preobraţeni. Istinski susret sa
ţivom Riječi mora se očitovati u našim ţivotima. Ţivot mora biti plodan natapajućom rosom odozgor.

Zaključno

Vjerujem da imamo isksutvo razgovora s osobom koja svakodnevno svoju snagu crpi iz vrela Boţje riječi. Osobe
dotaknute prisutnošću Ljubljenoga zrače. Ugodno nam je biti u njihovoj prisutnosti. Ugodno nam je slušati kako govore.
Imponiraju svojom šutnjom i nenametljivošću. Takve nas osobe ljube. Pokazuju da se umijeće slušanja ne moţe odvojiti
od osobe. Osoba koja ljubi uvijek je usmjerena i na druge. Svjesna je da dimenzija ljubavi zahvaća sve dimenzije
stvarnosti. Ljubav daje svemu smisao. Stoga umijeće slušanja bitno proizlazi iz umijeća ljubavi. Ovako shvaćeno umijeće
slušanja nam otvara obzorja za ispravniji pristup osobi i riječi koju izgovara te nam se daju jasnije smjernice za
nadvladavanje krize slušanja i ponovno otkrivanje tog zaboravljenog umijeća. piše: fra Dragan Bolčić