Šekspir - Njegov genije

Viktor Igo

Prvo bih skrenula pažnju na drugo poglavlje prve knjige Igoove studije
posvećene Šekspiru. Poglavlje nosi naziv Geniji i Igo ovde razmatra ko su
genijalni stvaraoci i zašto. Prvo, umjetnost poredi sa prirodom, jer su to, kako on
kaže dva pojma neograničenog značenja. Priroda i umjetnost su za Igoa dva načina
na koje se ispoljava Bog – prvostepeno kroz život univerzuma, a drugostepeno
kroz čovjekovu misao, a ono što im je zajedničko je sveobuhvatnost. Stvaraoci
koje naziva genijima su oni koji su prekomjerni, oni u sebi sadrže količinu
beskraja, ono nepoznato i neosvješćeno, nisu omeđeni. Igo još naglašava da je
njihovo stvaralaštvo, kako on to naziva Velika Umjetnost, oblast jednakih. Oni su
međusobno ravnopravni po dometima stvaralaštva, po značaju djela i po bogatstvu
duha. Igo ih nabraja i unekoliko objašnjava veličinu njihovog djela. Oni su Homer,
Jov, Eshil, Isaija, Jezekilj, Lukrecije, Juvenal, Tacit, Sv. Jovan, Sv. Pavle, Dante,
Rable, Servantes i, konačno, Šekspir. Oni su jedna dinastija, divovi ljudskog roda.
Oni koji nose sve krune, računajući i onu sa trnjem. No, kada bi se u krajnjoj liniji,
mogli izdvojiti vrhovi među vrhovima, to bi bili Homer, Eshil, Jov, Isaija, Dante i
Šekspir.
Drugi dio knjige Igo započinje osvjetljavanjem Šekspirovog genija. Drugi
dio sadrži pet poglavlja, pa ću ih tako i izložiti.
Prvo poglavlje posvećeno je Šekspirovim kritičarima. Kritika, u ovom
slučaju, nema smisao tumačenja, nego negacije. Igo izlaže jedan katalog imena
kritičara, kao i prigovora koje su svi upućivali Šekpiru: Poente, igre reči,
kalamburi. – Nevereovatnosti, ludorije, besmislenosti. – Izopačenost. –
Preterivanje, zanesenost, naduvavanje. – Proizvoljnost, patos. – Traganje za
idejama, nedoteran stil. – Zloupotreba kontrasta i metafore. – Prepredenost. –
Iskvarenost. – Pisanje za narod. – Žrtvovanje rulji. – Uživaje u užasu. – Bez
otmenosti. – Prevazilaženje cilja. – Imanje previše duha. – Pomanjkanje duha. –
Preuveličavanje. – Veličanje. Dakle, sve ove kritike bile su upućene tome što je
Šekspir sveobuhvatan, bogat, što zahvata krajnosti, što su njegovi likovi strastveni
i to pokazuju. Možda najviše mjesta je posvećeno Volteru. Naime, Igo piše o
Volterovom razmatranju scene sa grobarima u Hamletu. Volter je to ocjenio kao
gluposti i zaključio da je Šekspir uništio englesko pozorište. On je prvi u
Francuskoj koji ga je kritikovao, a njegovim stavom se vodi skoro sva francuska
inteligencija, te se kritike samo ulančavaju. Igo smatra da je Volter potpuno
promašio shvatanje Šekspirovog stvaralaštva prosto jer je volio da kritikuje. Kako
Igo kaže za Voltera: Šekspir je bio prilika da pokaže svoju veštinu u gađanju.
Volter ga je retko promašio. Igo ovo poglavlje završava mišlju da se ta vrsta kritike
održala do njegovog vremena. Ova studija objavljena je 1864. – polovina 19.
vijeka, otprilike dva i po vijeka nakon Šekspirove smrti (1616.). Igo navodi i neka
imena njemu savremenih kritičara Šekspira – Kolridž, Najt, Hanter, Delandin, itd.
Igo zatim prelazi na drugo poglavlje u kojem objašnjava važnost Šekspirove
sveobuhvatnosti. Pjesnik, pored toga što je pjesnik, mora biti i istoričar i filozof, a
Šekspir je trostruki čovjek koliko i Homer. Pritom, Šekspir je i slikar, jer pokazuje,
ilustruje, oslikava sve mogućnosti, kako Igo primjećuje od olimpskih visina do
vašarskog pozorišta. Nijedna mogućnost mu ne nedostaje. Zatim, opisuje
Šekspirovo stvaralaštvo u kontekstu genija. Šekspir nema drugog puta, ni načina –
on mora da izrazi ideju. Kao svaki genije, neumoljiv je. Ima svoj zakon i slijedi ga.
Njegova umjetnost proističe iz apsoluta, a taj apsolut je sličan beskraju prirode.
Ništa se ne dešava bez razloga, tako se ništa ne piše bez razloga. Svako zašto ima
svoje zato, pa ne treba da preispitujemo pojedine dijelove Šekspirovog
stvaralaštva. Igo priznaje da Šekspir u nekim dijelovima teži ka strašnom, ali ne
treba se ograničiti samo na te dijelove teksta. Šekpir strahote upotpunjava
dubokom milošću koja takođe podrazumijeva beskraj, ona se ne iscrpljuje, kao ni
ono što Igo naziva strahotama. Dalje, ono što uokrviruje i daje kontekst tim
strahotama i milosti je velika patnja, bol drame. Igo piše da je to ljudska sredima
prenesena u umetnost. Šekspir u filozofiji ide dalje od Homera, jer predstavlja
ogoljenima osobine koje kod Homera samo slutimo, koje nisu dominantne,
izvedene do kraja. Igo daje primjer Prijama i kralja Lira, obojica oplakuju, ali
Prijam oplakuje smrt, dok kralj Lir oplakuje nezahvalnost. Ovaj primjer je
ilustrativan, jer je ista emocija (žaljenje i oplakivanje) predstavljena jednako
snažnom, u potpuno drugačijim slučajevima. Šekpir dostiže dubinu uvida u
čovjeka zbog svoje imaginacije. Ona mu pruža različite mogućnosti uobličavanja
stvarnosti koju želi da predstavi. On iznosi iste istine kao filozofi, ali drugačijim
sredstvom – Šekspir oneobičava izvodeći stvarnost do krajnosti. Stvarnost
Šekspirovih djela je istinita upravo jer je hirovita. Ne postoji ništa manje
predvidljivo od sudbine. Ona liči na fantaziju, ona je nepovezana i nepostojana.
Igo je naziva logikom Boga. Tako objedinjuje hirovitost prirode, sudbine i
književnog djela. Jedna od osobina genija, koja je kod Šekspira posebno naglašena,
jeste približavanje najudaljenijih sposobnosti. On je u stalnom traganju i otvaranju
svojstava ljudske duše koji nisu transparentni u svijesti. Ono što ne priznajemo
sami sebi, ono neočekivano i skriveno, najneobičnije, on izvlači na pozornicu.
Njegovo djelo je prostrana i duboka cjelina. Šekspir je zračenje genija u svim
pravcima.
Treći dio posvećen je promišljanju antiteze. Igo piše da svaki genije ima
dvostruki izraz, dvostruko prelamanje, istančanu sposobnost viđenja dvije strane
stvari, dvije krajnje perspektive. Igo navodi citat i pripisuje ga Džonatanu Forbzu,
koji kaže da je Šekspir Totus in antithesi. – Sav u antitezi. Igo smatra da ovu
primjedbu treba da prihvatimo kao pohvalu. Šekspir je poistovećen sa stvaranjem
samim. Antiteza tj. dvoobraznost svojstvena je prirodi samoj, pa je tako i osnovna
čovjekova osobina koju pronalazimo u različitim medijumima – u legendama,
istoriji, filozofiji, jeziku. Antiteza je univerzalna, te je vitalna za književnost da bi
ona ostala prirodna.
Četvrto poglavlje je Igoovo vrlo sarkastično i ironično osvrtanje na
klasicističku poetiku. On im zamjera propovijedanje suzdržanosti, umjerenosti, a
ponajviše trezvenosti. Igo, misleći na klasiciste, piše: Više volimo nedovoljno nego
odviše. Bez preterivanja. Ubuduće ružičnjak će morati da prebrojava ruže.
Naredba proleću da se umeri. Gnezda počinju da preteruju. Recite, gajevi, čemu
tolike grmuše, molim vas? On kaže da ova doktrinarna škola stavlja pod ključ
strasti, osećanja, ljudsko srce, stvarnost, ideal, život. Naziva je još i crkvenjačka
kritika zbog jednoobraznosti i suženih shvatanja. Kao njihovog predvodnika
imenuje kritičara Nikolu Boaloa. Naravno, kritika i doktrinarna škola sarađuju,
međusobno se izgrađuju i usaglašavaju pravila. Neminovno je utvrđivanje jednog
pravila, jedne književnosti, jedna umjetnost. Igo piše: Postoji, dakle, jedna
zvanična umetnost, kćer zvanične kritike. Pri kraju, on piše: Međutim, protivudar
ne okleva. Mi koračamo. Igo se izjašnjava kao jedan od nosilaca nove književnosti
koja je slobodna, nesputana i neuslovljena. Bilo je potrebno nešto što će uzdrmati i
srušiti dominantnu poetiku, a jednom od takvih velikih stvari, Igo smatra svoj
prevod Celokupnih Šekspirovih dela, ili kako on to naziva Šekspira bez brnjice.
Posljednji, peti dio poglavlja posvećenom genijima, vraća se na temu
veličine pjesnika koji je sličan prirodi. To ilustruje Šekspirovim djelom. Kaže da je
on plodnost, snaga, preteranost, bezumno i mirno stvaraočevo rasipništvo. Pjesnik
jeste ogroman, nimalo oprezan, nimalo suzdržan, ni škrt. Ta veličina je zapravo
vrlo jednostavna, jer je istinita, poput prirode. Sve sa ciljem i svrhom, bogatstvo,
obilnost mogu biti jednostavni, kao što je sunce jednostavno. Istinita jednostavnost
je umjetnost. Ona je duboka i neposredna. Šekspir je predstavnik takve velike,
sveobuhvatne jednostavnosti, dok malu ni ne poznaje. On je neumoljiv, nesavladiv,
nepresušan; plodan znači biti napadan. On je moćan koliko i cjelokupna priroda,
toliko i izražajan, zato se kreće kroz sve žanrove i krši sva pravila. Njegov nemir je
potpuno ljudski i udružen sa snom. Šekspir je izuzetno dubok i prostran, kao sve
vrhunske inteligencije. Igo u završnici piše da je svjetlo genija toliko snažno da
obasjava ne samo jedno stoljeće, nego cijelo čovječanstvo.