CRNI PLAVI GRAD TOMISLAV P A V K O V IĆ
Borivoj Radaković:
Plavi grad
Hena com, Zagreb, 2002.
NOVE KNJIGE
Dram ska trilo gija Plavi g ra d obuhvaća dram ske tek­
stove nastale u posljednjim godinam a prošloga i u pr­
vim godinam a ovoga stoljeća. To su D obro d o š li u plavi
pakao (1 99 4.), M iss nebodera za m is s s v ije ta (1998.)
i Kaj sad? (2 0 0 2 .). Navođenje godina na sta n ka ovdje
je posebno bitno, je r su generiranje svakodnevice i nje­
zina um jetnička obrada najveća vrije d n o s t ovih te k s to ­
va. A stvari su se tije ko m periodičnih razm aka od četiri
godine između svakog te k s ta poprilično m ijenjale. Kre­
nimo redom.
Dobro došli u plavi pakao, k o m e d ija /k a o s u 2 polu­
vrem ena, prvi dio ove zagrebačke trilo g ije , u središte
zbivanja postavlja 1 9 9 4 . godine m oćnu, brojnu i društ­
veno djelatnu navijačku subkulturnu s k u p in u Bad blue
boys. Skupini konfliktnoj sam oj po sebi i ne tre b a pose­
ban m otiv za dram ski sukob, ali R adaković se ne odlu­
čuje za prikaz nasilja (koji bi danas bio prim jeren i vje­
rojatna okosnica te k s ta o navijačim a), nego s neskrive-
118/119 < nom sim patijom i ja s n im stavom s itu a c iju gradi prela-
m anjem određene tem e ili m otiva kroz vizuru navijača
zagrebačkoga kluba. Tako dnevna soba ostarjelog hipi-
ja Žaca u kojoj njegov sin Božo Blum okuplja ekipu radi
gledanja prijenosa derbija iz S plita postaje ishodišnom
to čko m i m jestom prelam anja svih bitnih životnih pita­
nja rečene subkulture: odnos prem a autoritativnoj vla­
sti (pitanje povratka svetog im ena), odnos prem a Do­
m ovinskom ratu (osjećaj isko riš te n o sti, ogorčenosti,
problem PTSP-a, sam oubojstva prijatelja), odnos prema
UNPROFOR-u (Božina sestra Sanja i prijateljica jo j Re­
nata sponzoruše su vojnika), razvijanje v lastite ikono­
grafije i m itologije (priče s gostovanja, tučnjave kao do­
kaz i potvrda pripadnost skupini), preživljavanje na ru­
bu egzistencije (osjećaj beznađa i napuštenosti, bav­
ljenje sum njivim poslovim a)... Ovakav niz može stvoriti
pogrešan dojam o aktualnosti te k s ta ; naime, iako se
sve pobrojano i danas vjerojatno nalazi na popisu aktiv­
nosti Bad blue boysa, njihova snaga i buntovništvo od
prije d eset godina više ne postoje, prevrat protiv p osto­
jećega stanja koji stalno tin ja na rubu Radakovićeva
te k s ta izgubio je svoju iskričavost: klub se danas zove
u skladu s navijačkim željam a, odnos navijača prema
s trukturam a vlasti gotovo je indiferentan, riječju, boysi
više nisu onaj društveni kritički m otor kakav su bili i
zato se od te k s ta Dobro do šli u plavi pakao više neće
(nažalost!) moći napraviti predstava-društveni događaj
kakva je bila ona iz 1 9 9 4 . godine.
Trilogije dio drugi, M iss nebodera za m iss svijeta,
kom edija u pet slika i dva čina, svoju a ktua ln ost crpi iz
osobito popularne zabave u Hrvata sredinom devede­
setih godina 20 . stoljeća, a to je praćenje (i organizira­
nje!) izbora za m iss. Potaknut opetovanim uspjesim a
hrvatskih m išica (a čija im ena, lica i brakovi i danas
žive u kolektivnoj svijesti) na svjetskim izborim a ljepo­
te , Radaković u takvu situaciju postavlja tipičnu zagre­
bačku curu Ivu Rukavinu i usredotočuje se na prikaz
velikih am bicija, želja, nada i snova kako glavne ju na ki­
nje, ta ko i - što je važnije - gotovo svih iz njezine oko­
line, a neuspjeh na natjecanju i gotovo tre nu tn i zaborav
i okretanje leđa svoju paralelu mogu pronaći u danas
popularnim re a lity showovim a. ipak, za takvu vrstu us­
poredbe te kstu nedostaje snažnija društvena osuda, a
usporedba je otežana i specifičnom dram aturgijom iz­
bora za m iss, pa zbog inflacije sličnih natjecanja (opet
utjecaj realiteta na recepciju dram skog te k s ta !) M iss
nebodera za m iss svijeta gubi a ktu alno st koju je imala
1998.
Tem atski sklo p koji je poput nevidljive vezivne niti
bio prisutan u prva dva dijela trilogije postaje dom i­
nantan u trećem dijelu, drami Kaj sad?, a riječ je o dis-
funkcio na ln osti suvrem ene obitelji. Ono što je u Dobro
došli u plavi pakao (npr. Žacova nezaposlenost) i u M iss
nebodera (npr. očeva je ljubavnica Ivina vršnjakinja) te k
m otiv koji pridonosi atm osferi beznađa i besperspek­
tivn o s ti, u Kaj sad ? postaje dom inantnim m otivom , mo­
tivom koji pokreće radnju: disfunkcionalna obitelj (maj-
ka-kućanica, nezadovoljna sobom i drugim a, otac koji
ima ljubavnicu, djed alkoholičar) postaje pogodnim ok­
ruženjem za posezanjem za drogom kao izlaskom iz če­
m erne situacije. Pritom se Radaković ne usredotočuje
na detektiranje uzroka i razloga drogiranja, on likove
dovodi do takve situacije i više mu je sta lo do prikaza
novonastalog stanja (suočavanje roditelja s istinom ,
pokušaji rehabilitacije i resocijalizacije, slom obitelji).
Ovaj dio trilo g ije najjače korespondira s našom stvar­
nošću, a pokušaji povezivanja svakog od ovih triju dram ­
skih te ksto va s kom ponentom svagdana dovode nas
do tem eljne odlike Radakovićeva dram skoga pism a.
Riječ je o prepoznatljivosti dram ske situacije, o nje­
zinoj b lisko sti s onom životnom , o izjednačenosti um­
je tn ič ke i neposredovane zbilje. T a je povezanost vidlji­
va kako na razini te m e (navijači, izbor ljepote, ovisnost
o drogi), tako i na razini situacija, motiva i d e talja spe­
cifičnih za Zagreb i njegove stanovnike, a koji o p e t pri­
donose željenoj prepoznatljivosti - kod Radakovića smo
uvijek sada i ovdje-, sada, to je godina nastanka te k s ­
ta , sa svim društvenim im plikacijam a trenutka, ovdje,
to je Zagreb, štoviše, njegov pojedini kvart (Trnje, Novi
Zagreb). Tako će izrijekom biti spom enuti popularni za­
grebački disko-klubovi (opet, sa svim daljnjim im plika­
cijam a, tip “ šm inke rsko m jesto za izlazak” ), im ena biv­
ših i tada aktualnih m išica, sapunice koje su se u reče­
nom tre n u tku m ogle gledati na m alim ekranim a, pos­
tojeće a drese... Ovo postaje dom inantno u to lik o j mjeri
da su pojedini kritičari za opis Radakovićeva pism a ko­
ristili izraze poput naturalizm a, dokum entarističkog pri­
kaza stvarnosti i radikalnog novog kritičkog realizm a.
Navedeno logično vodi i do sljedeće bitne karakteris­
tik e , a to je kon kre tn o st izraza. Aluzivnost, m etaforič­
nost ili alegoričnost mogući su jedino u sm islu seksu­
alne ili političke aluzivnosti i okam enjene jezične me­
tafore; ovdje nem a sim bolike koja bi bila ključ za ula­
zak u eventualne podtekstove ili skrivena značenja. Svi
likovi su u izrazu, u jeziku kojim govore, m isao se rađa
u situaciji i činom izgovaranja pojedine rečenice ona se
iscrpljuje i postaje poticaj za sljedeću repliku. I zato se
ova rečenica doim a “ prirodnom ", "životnom ” , scenski za­
hvalnom , a dijalozi kao da su iz naših kuhinja, dnevnih
soba, kafića...
Naravno, ta k a v bi dojam bio nemoguć bez već spo­
m enutog, bravurozno napisanog i u ideji oblikovanoga
glavnog ju naka cijele trilogije , a to je jezik. Riječ je o za­
grebačkom slengu, jeziku koji nije sam o sredstvo izra­
žavanja, nego - više od bilo kojeg drugog jezika ili govo­
ra - i način m išljenja, način življenja, čin identifikacije i
pečat svake geste i svakog daha svakog lika. Sleng,
nenorm iran po svojoj prirodi i stalno prom jenljiv po svo­
jo j biti, tem elji se na tre n u tku u kojem je zapisan i kao
takav privrem eno je okam enjen. Radakovićev koncept
zagrebačkoga slenga, ja sn o , deriviranog iz kajkavskog
jezičnog kolorita, to lik o je kolokvijalan, živ i prisutan da
 bi Plavi g rad m ogao posta ti predm et ozbiljne jeziko­
slovne analize ili te m e lj rječnika zagrebačkoga slenga.
Pojedina grafijska i fo n e tska rješenja (batevrak, Božo-
ja , Krešoja - genitiv od Božo, Krešo, dovidženja, u vug-
la, o lfo ...) originalna su i, što je mnogo važnije, istin ­
ski zagrebačka.
A ono što je , nažalost, ta ko đ e r postalo istin ski za­
grebačko je s u m odeli koji ta j sleng reprezentiraju. Ga­
lerija likova koja nastanjuje Radakovićev scenski svijet
dolazi iz m arginaliziranih društvenih skupina, to su od­
reda autsajderi, često obespravljeni članovi društva koji
stoje u opoziciji prem a društvu sam om . M ikrokozm os
pojedine skupine dolazi u sukob s m akrokozm ičkom in­
stitu cijo m (vlast, direkcija izbora ljepote, prihvatljivo so­
cijalno ponašanje) koja je redovito neprisutna, ali sa­
m im postojanjem i snagom , značenjem koju jo j likovi
m ikrokozm osa pridaju, postaje vjetrenjačom na koju se
ispla ti ju riš a ti i u čem u se uzaludnom napadu pronalazi
sm isao. Naravno, tekm a u Plavom paklu završava 2:2,
a Božo i Žac prizivaju neku novu Zvezdu, neki novi rat,
Iva u M iss nebodera ispadne u prvom krugu finalnog
natjecanja, a Deni se u Kaj sa d ? ne uspijeva odviknuti,
ali u svim tim borbam a likovi pronalaze svoj sm isao,
nadu u bolju sutra šnjicu . I to vječno gubitništvo također
je postalo specifično zagrebačko.
Stalno prisutan dubinski osjećaj čem era i beznađa
NOVE KNJIGE Radaković olakšava psovkom i hum orom . Psovka u Pla­
vom paklu dobiva i jo š je dn u dodatnu dim enziju, dim en­
ziju dom inantnoga sredstva iskazivanja osjećaja. Tu su
120/121 <
likovi potpuno prožeti psovkom , ona prestaje biti vulga-
rizam u doslovnom sm islu i pretvara se u poželjan em o­
tivn o obojen iskaz - ova subkultura niti zna, niti želi na
kakav drugi način prenijeti em ociju. U druga dva dijela
trilo g ije psovke im a mnogo m anje, svedena je na m jeru
svakodnevice, pridonosi prepoznatljivosti situacije i ka-
rakterološkom oblikovanju likova. U pojedinim tren uci­
m a zbog spretne uporabe ili zbog jezičnog niveliranja i
sam e psovke postaju kom ičkim elem entom , a takav na­
čin postizanja kom ike o sta je dom inantan, kom ika je
ovdje prvenstveno u rečenici, te k potom u s ituaciji, a
vrlo rijetko u postupku ili diskursu (Žacovo parafrazira-
nje i kontekstualno prem ještanje monologa o Indijam a
Držićeva Dugog Nosa, prekidanje napregnute situacije
suvrem enim parodističkim oblikom deus ex m achina -
gledanjem latinoam eričke sapunice).
S obzirom na sve rečeno, jasno je da ovi dram ski
te ksto vi prizivaju klasično scensko prikazivanje koje
uključuje realističan dispozitiv. Stoga i ne čudi da su
sva tri te k s ta postavljena u S atiričkom kazalištu “ Ke-
re m p u h ” , gdje su doživjela priličan broj izvedbi. Ipak,
kako sada stvari stoje, čini se da će na to m broju izved­
bi i o sta ti: Dobro došli u p la vi pakao i M iss nebodera
za m iss svijeta izgubili su aktu a ln o st tre n u tka (a tom e
pridonose i aluzije na ta d a šn je vlastodršce), dočim Kaj
s a d ? širinom svoje te m a tik e i zahvaćanja problem a,
nažalost, ostaje našom svakodnevicom . Isto kao što i
Borivoj Radaković ostaje kroničar i kritičar Zagreba
našeg doba.