Što je to Sinoda? (II.

dio)

U proteklom članku o pojmu sinode rekli smo da je to savjetodavno tijelo. Sve odluke i zaključci
Sinode nemaju nikakvu pravnu valjanost za sebe, već isključivo po tome što ih mjerodavni biskup
odobrava i objavljuje. Štoviše, nitko se ne može pozvati na biskupijsku Sinodu kako bi proturiječio
biskupu.

Sinoda i naučavanje vjere i morala

Možda smo svi pomalo pod utjecajem pojave Sinodalnog puta u Njemačkoj u kojemu i oko kojega se
javljaju mnoge želje za promjenom onoga što je nepromjenjivo. No, treba znati da sinoda ne može
donijeti nikakav nov nauk o vjeri i moralu. Baš suprotno: Sinoda se mora temeljiti na postojećem
trajnom nepromjenjivom nauku o vjeri i moralu. O tome je i u povijesti crkve bilo riječi. Tako je papa
Pio VI. u konstituciji „Auctorem fidei“ (28. VIII. 1794.) osudio tvrdnje mjesne sinode u Pistoji
(Toskana), među kojima i tvrdnje o tome da mjesna sinoda ima vlast odlučivati u pitanjima vjere:

„Isto tako učenje, kojim se župnici i drugi svećenici, okupljeni na sinodi, zajedno s biskupom
proglašavaju suci (u pitanjima) vjere, čime se ujedno nagovještava da sud u pitanjima vjere njima
pripada po vlastitom pravu, i po (pravu) primljenom po ređenju:

Lažno je, lakoumno, kao rušitelj hijerarhijskog poretka, kao ono koje umanjuje čvrstoću definicija i
dogmatskih sudova Crkve, a kao najmanje: krivo.“

U istom dokumentu se kao raskolnička i krivovjerna osuđuje tvrdnja da nacionalna sinoda ima vlast
nezabludivog naučavanja u pitanje vjere i morala u raspravama o njima.

Dakle, nema sumnje kako Sinoda kao uređeno i povijesno poznato sredstvo Crkve nema vlast niti
odlučivanja o pitanjima vjere, niti može prosuđivati dosadašnji nauk opće Crkve.

Sinoda i glasovi vjernika

Ponegdje se može čuti kako Crkva nije demokracija. I zaista: nije. Ali takve teze ponekad dolaze pod
dojmom kako se uoči sinode vjernicima daje prilika da iznesu svoje ideje, svoj stav, a na samoj sinodi
se raspravlja o nekim važnijim pitanjima u biskupiji. Takav pristup podsjeća na politički sustav
savjetovanja i parlamentarnih rasprava, pa je sasvim razumljivo da ga se naziva demokratičnim.

No, Crkvena sinoda samo ima takav izvanjski oblik. Njezina unutarnja struktura i silnice nisu jednake
onima u političkom životu. Svi oni koji pišu svoja mišljenja i oni koji su okupljeni na Sinodi preko te
zajedničke strukture daju svoje mišljenje i zaključke – biskupu. No, čak i da neko mišljenje dijeli velika
većina ili svi prisutni, to biskupa ne obvezuje da mišljenje proglasi službenom odredbom. On ga treba
uzeti u obzir ako je pravovjerno, ali sva vlast pripada samo njemu. Sinoda nije iznad biskupa i ne
može ga niti ''demokratskim putem'' obvezati ni na što. U tome je jedna od važnijih razlika između
političkog odlučivanja i sinodalnog.

Čemu onda traženje mišljenja vjernika?

Kao što smo u prošlom tekstu rekli, biskup kroz sinodu osluškuje što mu Krist poručuje kroz Crkvu
koja je zajedništvo vjernika. S druge strane, osim što je apostolski nasljednik, svaki biskup je ujedno i
čovjek koji je zbog svoje ljudske slabosti potreban savjeta drugih, a ujedno nekad treba uzeti vrijeme
za sustavno sagledavanje i analiziranje situacije u svojoj biskupiji. U tome mu pomaže redovita tijela:
pastoralno vijeće, vijeće prezbitera, zbor savjetnika… A s vremena na vrijeme, po vlastitoj volji, traži
sveobuhvatni pristup i širi krug kojega zovemo: sinoda.
Biskup se sinodom ne može, a i ne bi se smio htjeti sakriti iza svojih vjernika i suradnika – kao da bi
rekao: evo, vi ste odlučili, neka vam bude tako. Ne može sinodom ni oprati ruke pred nekim, kao da
bi tvrdio: nisam ja kriv, drugi su tako htjeli. Na sinodi i u redovnom životu biskupije onaj koji ima vlast
upravljanja je biskup i on ima odgovornost. Sinoda mu, kao i sva druga tijela, služe kao oruđa u
upravljanju.

Bog uspostavlja dijalog – Crkva to posadašnjuje

Crva nije demokracija – vladavina naroda. Ona je teokracija – život u Božjoj vladavini. No, to ne znači
da u Crkvi ne postoji dijalog o tome kako živimo i kako trebamo živjeti.

Bog je prvi započeo dijalog s čovjekom: ne zato što ne bi znao što čovjeku treba ili što čovjek misli,
već zato da mu osvijesti njegovo dostojanstvo; zato da čovjeku pokaže svoju ljubav; zato da čovjeku
pokaže dar slobode i razuma; zato da čovjeku osvijesti svoju veličinu i ljubav ne narušavajući i ne
uzimajući mu dar razuma i slobode. Čovjek u dijalogu s Bogom postaje svjestan i svojih grijeha i svojih
kreposti i Božjih darova.

I Isus je svoje učenike ispitivao: o tome što drugi kažu tko je on, o tome što oni sami misle o njemu, o
tome ljube li ga, o tome misle li ostati ili otići od njega… Isus nije bio neznalica: znao je on odgovore
na ta pitanja. Ali veličina i punina Božje vlasti ne ispunjava se samo i jedino u zapovijedanju, već u
vođenju drugoga i hodanju s drugim prema spoznaji. Isus pita ne kako bi on sam doznao ono što već
zna, već kako bi drugomu osvijestio spoznaju koju mu je Otac nebeski po Duhu Svetom ulio u dušu.

Može li Crkva činiti drukčije? Ne može. Sinoda je mjesto gdje u iznošenju mišljenja i ideja postajemo
svjesni i drugih ljudi, drukčijih pogleda: postajemo svjesni svojih grijeha, svojih zabluda, svojih krivih
puteva, a također postajemo svjesni kako postoje i putevi koji vode u Život i kako se njima može
putovati na različite – jednako valjane načine. Važno je imati pred sobom istinit cilj: Kraljevstvo Božje.

Stoga, može li Crkva samo zapovijedati, a ne imati dijalog među sobom? Ne može. Jer Crkva treba
nasljedovati Isusa Krista koji je dolaskom u ljudsku povijest započeo divnu razmjenu koju Crkva treba
uvijek osvješćivati i posadašnjivati u svijetu.