Zašto ljudi ogovaraju

Muhammed, a.s., je rekao: „Onaj ko sakrije nečiju mahanu na dunjaluku, Allah

će sakriti njegovu na Ahiretu“.
O drugima treba pričati lijepo, a ako se zna nečija mahana, bolje ju je sakriti
negoli o njoj pričati, jer niko od nas nije bez mahana. Za čovjeka je najbolje da se
istinski pozabavi samim sobom i, ako to uradi iskreno, uvidjet će da neće ni imati
vremena da se bavi tuđim problemima, njegovih će mu biti i previše. No
međutim, ljudi su prema sebi najviše nepravedni, jer sebe vide u najboljem
svijetlu. Čovječija percepcija samog sebe je, gotovo uvijek, u ljudskim očima
idealna, jer čovjek samog sebe smatra najboljim opisujući sebe samog s onim
prefiksom naj.
Ali, iako čovjek počesto sebe smatra za najboljeg, zna se desiti da je neko drugi
bolji i da tog drugog primjeti čovjek koji sam o sebi misli sve najbolje. Tada se
slika sebe samog koju je vidio kao najboljeg urušava i čovjek teži da sam sebe
vrati na prijestolje najboljeg. Iako bi bilo razumljivo da tada čovjek radi na svom
poboljšanju, ipak lahkomisleni čovjek prilazi drugom rješenju koje mu je lakše, a
to je povreda i umanjivanje tuđe vrijednosti. Tada počinje izrugivanje, nazivanje
ružnim nadimcima, sumnjičenja, te naposljetku ogovaranje. Iako je ogovaranje
okarakterisano kao veliki grijeh a Kur’anom se ono poredi kao jedenje mesa
umrlog, ipak čovjeka, koji o sebi ima najbolje mišljenje, to ne sprječava da
drugog ogovara. Taj drugi, iako čovjeku nije učinio ništa nažao niti ga povrijedio,
čovjek ga ogovara da zadovolji ljutnju koju osjeća prema njemu. To je jedan od
načina da se skine teret sa sebe, pogotovo teret koji je osjetio čovjek koji samog
sebe vidi kao najboljeg. Ogovaranje je jedan od načina kako se rješava te ljutnje.
Ako neko ne voli određenu osobu, svoju ljutnju zadovoljava ogovarajući ga.
Kada lahkomisleni čovjek, koji je sebi umislio da je najbolji, osjeti da je neko
drugi bolji, poslije ljutne koju je osjetio prema drugom, slijedi omalovažavanje
onog drugog. Tada se priča samo ono što čovjeka uzdiže a drugog omaložava;
spominju se sopstvene vrijednosti a tuđe mahane, sve s ciljem da se vrijednost
tuđa ponizi a konačni cilj jeste naglašavanje sopstvene vrijednosti i dokazivanje
samom sebi i drugima kako se bolje od nekog drugog.
Sljedeći korak, nakon ljutnje prema nekome i omolavažanja, jesu šale i
ismijavanje. Radeći to, imitirajući ljude iza njihovih leđa na način koji se njima ne
bi svidio, na taj način to postaje ogovaranje. Šale ponekad dovedu do
ogovaranja. Sama činjenica da žrtva određene šale nije prisutna, dovodi do toga
da ljudi ne oklijevaju da o njoj izmišljaju smiješne priče kojima će se ljudi smijati.
Manjak svijesti o vlastitim nedostacima dovodi do ismijavanja drugih ljudi. Ako
je čovjek svjestan vlastitih mahana, onda neće tražiti razlog da ogovara druge
tražeći njihove mahane, jer će mu njegove biti dovoljne. Mudar čovjek će, u
svakom slučaju, razmotriti vlastite greške prije nego se počne baviti drugima.
Ljubomora je sljedeći motiv ogovaranja. To se može desiti u situaciji kada neku
osobu društvo hvali a ljubomorna osoba to čuje, te tada počinje sa uvredama na
račun te osobe kako bi pokvario njen status u društvu. Ta ljubomora se može
manifestovati na razne načine i ljubomorne osobe pokušavaju ogovaranjem
izvući za sebe korist. Ponekad se čovjek pokušava približiti svojim nadređenim
na poslu ili pokuđava izdejstvovati unapređenje tako što kritikuje svoje radne
kolege. Ovo se događa i u drugim situacijama gdje ljudi pokušavaju, ogovarajući
druge, okrenuti situaciju u svoju korist.
Još jedan faktor i cilj ogovaranja jeste namjera da se povrijedi osoba o kojoj se
govori. Ogovaranjem te osobe ona se može dovesti u nezavidan položaj. Tu
osobu vrijeđaju, ali ona nije tu da se brani. Njena čast je dovedena u pitanja, a ta
osoba je bespomoćna. Ova situacija je mnogo opasnija nego stvarna borba, jer
tada čovjek ima priliku da uzvrati i odbrani se. Ali, kada je riječ o ogovaranju to
nije moguće.
Iz svega navedenog je jasno zbog čega ljudi jedni druge ogovaraju, odnosno
jedni o drugima govore riječi koje nisu lijepe i dobre, otkrivaju mahane jedni
drugih. To je uglavnom ružna pojava kojom se ima za cilj ponižavanje i
omalovažavanje drugog, a ponižavanjem drugog čovjek pokušava uzdići samog
sebe i sebe pokazati boljim.
Kur’an jasno oslikava težinu i ružna svojstva ogovaranja. No međutim, čovjeku
koji se, od svih tjelesnih organa, najčešće služi jezikom, možda nije jasno šta od
onoga što priča je ogovaranje a šta nije. Od mnogobrojnih definicija ogovaranja
možda je najbolja sljedeća koja kaže: „Kad spomeneš nekoga u njegovom
odsustvu što on ne bi volio da čuje ili zna, onda znaj da si ga ogovorio.“ Još će
biti jasnija slika ogovaranja ako tu negativnost uporedimo s poznatim hadisom:
– Ne radi drugima što ne bi volio da tebi urade!, ili rečeno u smislu ogovaranja: –
Nemoj ba pričati o drugome ono što ne bi volio čuti da drugi priča o tebi!
Ogovaranje se svrstava u četiri kategorije i ono može biti nekada nevjerovanje,
nekada licemjerstvo, nekada grijeh, a nekada dozvoljeno.

Nevjerovanje je onda kada se osoba koja ogovara opomene a on odgovori: – Ja

ne ogovaram, samo istinu govorim! Takav je dozvolio ono što je Allah zabranio,
a onaj koji dozvoli nešto što je zabranjeno, postaje nevjernikom.
Licemjerje je onda kada osoba nekoga ogovara ne imenujući ga, nego to čini
tako da onaj koji sluša tačno zna o kome se radi. Grijeh je onda kada osoba
ogovara čovjeka i spomene ga imenom, znajući da je to grijeh.
I ogovaranje je dozvoljeno u slučaju da se spomene osoba koja javno čini grijeh,
kako bi se ostalima ukazalo na njegov grijeh, čime bi se ljudi sačuvali od njega.
Hutbu ćemo završiti riječima Jahje ibn Muaza koji je rekao: „Neka vjernik od
tebe dočeka tri dobra, kako bi bio od onih koji dobro čine. Jedno je – ako ne
možeš da mu pomogneš i budeš koristan – nemoj mu ni odmagati ni štetiti.
Drugo je – ako ga ne možeš obradovati i razveseliti – nemoj ga ni u brigu
dovoditi ni rastuživati. Treće je – ako ga ne možeš hvaliti – nemoj ga ni kuditi“.