Kiklop, Ranko Marinković

Nadalje ćemo se pozabaviti Melkiorovim odnosom prema vlastitom tijelu, započet ćemo od
njegovog fizičkog izgleda. Melkior je sam po sebi bio mršave i sićušne građe, imao je samo
pedeset i šest kilograma, a želio je imati još manje. Cilj svega toga je bio da izbjegne vojku te
da ga proglase nesposobnim za vojnu službu, ali to se nije dogodilo te je zbog toga počeo
osjećati mržnju prema svome tijelu. Krivio je svoje tijelo za situaciju u kojoj se nalazi jer da
njegovo tijelo ne traži hranu on bi bio mršaviji i ne bi morao ići u vojsku. Sve više i više
osjećao je gađenje prema svome tijelu te ga je odlučio izgladnjivati, a sva veća glad ga je
dovodila do sve lošijeg stanja. Prema svome tijelu se odnosi kao prema otpatku te ga nerijetko
naziva izdajnikom zbog toga što traži osnovne fiziološke potrebe. Zapravo njegovo tijelo je
njemu služilo samo kao sredstvo pomoću kojeg će izbjeći mobilizaciju zbog čega si i nanosi
svu tu štetu. Izgladnjivanjem sve više šteti svome tijelu i postaje sve više mršaviji i mršaviji, a
tijelo postaje sve više oslabljeno i iscrpljeno. Zbog sve većeg izgladnjivanja tijelo je počelo
proizvoditi zvukove poput cviljenja i kruljenja i počelo mu slati podražaje da se pobrine i
udovolji mu , a on je samo ignorirao zahtjeve tijela i molbu tijela za hranom. Svoje tijelo je
vrlo često znao dovoditi do najekstremnijih stanja što nam dokazuje navedeni citat: ,, Obrati
se tijelu: A-a, ne dam ti. Nećeš jesti, upamti to, dok razlog traje. Strpi se i... raspadni se,
rasplini se u rosu. Sinoć sam ti dao kobasicu kod Kurta, zar ne? Razgovaram s njim kao sa
psom.“ (105. str.). Melkioru je tijelo stalno slalo signale koje je on vješto zanemarivalo i često
kudio pogrdnim imenima i nazivima kako bi spriječio prirodnu reakciju tijela. Djelovao je
vrlo patološki prema svom organizmu i tijelu što dokazuju sljedeći citati: ,, E, nećeš,
proždrljiva zvijeri! A tijelo jadno kao izgladnjelo pašče žalosno zacvili i zamalo se ne skljoka
na blatnu neprijaznu zemlju od iznemoglosti“ (237. str.) i ,, Hrana je zamirisala. Melkiorov se
želudac trgne srdito, ali odmah zacvili beznadno kao kažnjeno štene.“ (105.str.). Njegovo
tijelo je dosta propatilo i dosta toga pretrpjelo i prikazalo se vrlo snažnim i izdržljivim unatoč
Melkiorovom ponašanju i hladnom odnosu. Iz svega ovoga možemo zaključiti da je Melkioru
njegovo tijelo služilo samo kao izvor za liječenje svojih vlastitih frustracija te se prema njemu
odnosio kao prema najgorem neprijatelju bez ikakve empatije. Zapravo smatrao ga je
smetalom koje je on sve više i više mučio te dovodio do propadanja.

Vrlo važan primjer intertekstualnosti vidljiv je već u samome naslovu romana, kojim Marinković
aludira na kiklopa Polifema iz Homerove Odiseje. Razlog tomu jest činjenica da kiklop Polifem u
Homerovoj Odiseji proždire dio Odisejevih ljudi, a u Marinkovićevu romanu postaje simbol rata koji
uzima i uništava ljudske živote, odnosno, za Melkiora Tresića, mitološko čudovište i nadolazeći rat
postaju jednako zastrašujući i ljudožderski: Idem u susret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom
gazi… ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako
prođem), povikat ću iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade…
Na antičku se književnost aludira i prilikom Melkiorova razmišljanja o njegovoj drami Kanibali. Riječ
je o drami u kojoj brodolomci broda „Menelaja“ završe na kanibalskome otoku i tako postaju hrana
(čovjetina) njegovim stanovnicima: Zavaljen na krevetu, u mraku, ponovno zaplovi s Menelajem,
teretnjakom pacifičke kompanije. Kanibali. Tako se imala zvati drama koju si zamišljao.
Ta priča se proteže kroz čitav roman. Ljudožderi su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef
kuhinje. To je Melkiora podsjećalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru najsposobnije za rat.
Najodvratijeg od posade, tj. liječnika ljudožderi su odbacili. Dakle, Melkior zaključuje da mora
gladovati i izmučiti svoje tijelo da bi bio proglašen nesposobniim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u
rat. Kroz cijeli roman se proteže čitav niz takvih priča, odnosno njegovih razmišljanja koje ponekad
zbunjuju, tj. ne zna se više što je stvarnost, a što je samo u Melkiorovoj glavi.
Naziv broda može se shvatiti kao aluzija na Homerov ep Ilijada, koji govori o Trojanskome ratu
uzrokovanom otmicom lijepe Helene, žene spartanskoga kralja Menelaja. Odlučan u namjeri da spasi
svoju ženu, Menelaj zajedno s bratom Agamenonom plovi prema Troji i započinje veliki
desetogodišnji rat koji će odnijeti mnoge živote i rezultirati potpunim uništenjem Troje, slično kao što
će nastradati brodolomci Melkiorove drame.
Marinkovićev roman ipak nadilazi puko prepričavanje antičke priče. Roman istražuje psihološku i
društvenu dimenziju kanibalizma, zadirući u motivacije i opravdanja "Kiklopa". Pritom Marinković
postavlja složena etička pitanja o prirodi čovječanstva i granicama morala.