Šejtan, l.a.

, obećao je da će ljude zavoditi koliko god bude mogao i dobio je za to rok sve do
Sudnjeg dana. Šejtan nema šta dati jer nema veće fukare i siromaha od njega ali će zato
nagovarati, u zabludu odvoditi, lažne nade davati. Kada je proklet od Allaha on je od Njega
tražio nekoliko stvari preko kojih će zavoditi ljude.

Tražio je da bude saučesnik u imetku i međama. Gde je on sudija i saučesnik tu nema hajra zato
treba biti veoma oprezan kada su u pitanju miraz, novac i međa. Mnoga rođena braća i sestre ne
govore zbog toga. A čak i oni iz prvih safova imaju problema sa međama. Insanu se osladi i
pričini kad dođe do međe kao da nije onaj stub na svom mjestu pa ga pomjeri ili optuži nekoga
da ga je pomjerio. Poslanik, a.s., nas uči da onaj koji uzme samo jedan pedalj tuđe zemlje biće
natovaren na Sudnjem danu sa sedam zemalja. Inače šejtani se nalaze na međama pa kada im se
približavamo trebamo tražiti zaštitu Allahovu od prokletog šejtana, da ne ograjišemo.

Šejtan je još od Allaha tražio da bude saučesnik u spolnom općenju. Zanimljivo, kome je naum
bismilla kada želi ženi prići. A dijete koje se zanese bez bismile je bez sumnje pod uticajem
šejtana. Nije ni čudo što su nam djeca ovako nakaradna, zanesena su bez bismile, hodaju bez
bismile, jedu bez bismile, spavaju bez bismile, izlaze iz kuće bez bismile, bude se bez bismile, pa
kako da valjaju.

Tražio je sebi saputnika pa mu je dat onaj koji traži zaradu na nepošten način. On takve ljude
stimuliše i govori im da se ne može veliki kapital dobiti osim na nepošten način. Sa ljudima koji
traže nafaku na nepošten način nije lijepo ni putovati. Mnogo je ljepši put onaj na koji krenemo
da bi zaradili parče halal hljeba za sebe i svoju porodicu, tada nam se računa kao da smo u
džihadu i za svaki korak imamo sevap.

Jedno selo je zadesila glad. Starješina tog sela, u namjeri da suzbije tu glad zatražio je od
stanovnika jednu čudnu stvar kako bi zajednički suzbili sušu i glad. Rekao im je da će on na
sredini sela postaviti jedan veliki zajednički lonac. Ono što je tražio od mještana tog sela je da
svaki od njih, muško, žensko, malo i veliko, u lonac naspe po jednu jedinu čašu mlijeka ali da to
urade preko noći i da svako bude sam dok bude sipao svoju čašu mlijeka u lonac. Iste noći narod
je počeo da izvršava starješinino naređenje, svi su počeli sipati iz svoje čaše u lonac. Ali svako je
to radio sam, da ga niko ne gleda i niko ne vidi. Ujutru, starješina je otkrio poklopac lonca i šta je
vidio? Vidio je da je lonac do vrha napunjen vodom! Gdje je mlijeko? Zašto je lonac pun vode a
ne mlijeka? Zašto je svaki stanovnik sela nasuo čašu vode umjesto čašu mlijeka? Svako od njih
je u sebi rekao: „Ako ja stavim čašu vode u lonac to neće nimalo uticati na veliku količinu
mlijeka koju će nasuti stanovnici sela!“ Svaki od njih je mislio ovako, svaki se oslonio na
drugoga, svaki je mislio da je on jedini koji je nasuo vodu umjesto mlijeka. Rezultat je bio…
mnogi od njih su pomrli od gladi jer nisu imali ništa da se prehrane u vremenu gladi!

Zapitajmo se, da li mi u lonac sipamo običnu vodu u vremenu kada ummetu očajnički treba
mlijeko? Kada ne upotpuniš svoje djelo misleći da se ono neće primjetiti u mnoštvu djela, kada
zaobiđeš siromaha misleći da će mu neko drugi dati, kada zaobiđeš džamiju misleći da će je neko
drugi napuniti, kada zaobiđeš stariju osobu na ulici koja ima nekih problema misleći da će joj
neko drugi pomoći, ti tada u zajednički lonac sipaš vodu kada nam je potrebno mlijeko!
Probudimo se, budućnost zavisi od nas. Ovaj ummet je poput jedne građevine u kojoj se dijelovi
međusobno podupiru i koja stoji uspravno samo ako svi urade svoj dio posla.