║Francis Bacon║

Povijest umjetnosti

Nika Weber, 4.a

SŠLU Gabrijela Jurkića Mostar

26.3.2021.
 Sadržaj

 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2

 Biografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2

1. Rano razdoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2

2. Uzmah u karijeri. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3

3. Srednje razdoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

4. Figure i portreti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

5. Kasno razdoblje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

 Tehnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .8

 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9

 Izvori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9

1


2
  Uvod

„Volio bih da moja slika izgleda kao da je ljudsko biće prošlo kroz nju, poput puža koji ostavlja
svoj trag ljudske prisutnosti ... kao što puž ostavlja sluz“ – Francis Bacon

Francis Bacon (28. listopada 1909. - 28. travnja 1992.)

bio je britanski figurativni slikar Irskog porijekla, poznat
po svojim sirovim, uznemirujućim slikama koje
izražavaju izoliranost, brutalnost i teror. Fokusirajući se
na ljudski oblik, njegovi su subjekti uključivali raspeća,
portrete papa, autoportrete i portrete bliskih prijatelja, sa
apstraktnim likovima koji su ponekad izolirani u
geometrijskim strukturama. Odbacujući razne
klasifikacije svog djela, Bacon je rekao da se trudio
prikazati "brutalnost činjenica". Stvorio je reputaciju
jednog od divova suvremene umjetnosti svojim
jedinstvenim stilom.

1. Rano razdoblje
Francis Bacon, rođen u Dublinu, ime je dobio po svom slavnom pretku, engleskom filozofu i
znanstveniku. Njegov otac Edward služio je vojsci, a kasnije se zaposlio u Ratnom uredu tijekom
Prvog svjetskog rata. U intervjuu s kritičarom Davidom Sylvesterom, Bacon je konotacije nasilja
na svojim slikama pripisao brutalnim okolnostima svog ranog života. Britanska pukovnija bila je
smještena u blizini njegove kuće i sjećao se kako je neprestano čuo vojnike kako vježbaju
manevre. Prirodno, očev položaj u Ratnom uredu izložio ga je nasilju u ranoj dobi. Vrativši se u
Dublin nakon rata, postao je punoljetan usred ranih kampanja irskog nacionalističkog pokreta.
Mladi je Francis imao malo formalnog obrazovanja zbog teške astme i čestih putovanja obitelji
za Edwardovo radno mjesto. Baconova majka Christina živjela je život društvenke, a s ocem na
poslu, Francis je često bio prepušten sam sebi. Iako je imao četvero braće i sestara, Bacon je imao
blizak odnos sa svojom dadiljom Jessie Lightfoot, koja je kasnije došla živjeti s njim dugi niz
godina u Londonu (starija gospođa možda je pružala veliku pomoć autodestruktivnom Baconu).
Obiteljski odnosi postajali su nepodnošljivi dok se Bacon nosio sa svojom homoseksualnošću
koja se pojavila u pubertetu - oca je mladić strogo disciplinirao tako što ga je šibao. Napokon je
protjeran iz kuće 1926. nakon što ga je otac uhvatio kako isprobava majčinu odjeću. Preživjevši
od male naknade, Bacon je živio život skitnice, putujući po Londonu, Berlinu i Parizu. Unatoč
očevim nadama, promjena krajolika samo je Bacona oslobodila daljnjeg istraživanja njegovog

3
seksualnog identiteta; njegovo vrijeme u Berlinu pokazalo se posebno važnim u tom pogledu i
kasnije ga je pamtio kao vrijeme emocionalnog buđenja.
1927. Bacon je putovao u Berlin (posjećujući gradske
homoseksualne noćne klubove) i Pariz. Oduševio ga je
Picassova izložba 1927. (Galerie Paul Rosenberg) i počeo je
crtati i slikati dok je pohađao besplatne tečaje. Vrativši se u
London sljedeće godine, radio je kao dizajner namještaja i
interijera u modernističkom stilu Eileen Gray i tamo izložio
svoje dizajne 1929. Osim dizajniranja, Bacon je nastavio
slikati. Rezultati su pokazali utjecaj Jeana Lurçata i Picassa, a
Raspeće prikazano u galeriji gradonačelnika 1933. godine
uspoređeno je s Picassom.
Raspeće je djelo koje je Bacona prvi put uvelo u oči javnosti,
mnogo prije puno većih uspjeha u poslijeratnim godinama.
Slika je možda nadahnuta Rembrandtovim Zaklanim volom
(oko 1638.), ali i Picassovim nadrealističkim stilom. Prozirna
bjelina oslikana preko tjelesnog okvira u Raspeću dodaje
sablasni dodir već uznemirujućoj kompoziciji, uvodeći Baconovu opsesiju s boli i strahom.
Izloženo u vrijeme kada su se još pamtile strahote Prvog svjetskog rata, Raspeće je govorilo o
tome kako je nasilje zauvijek promijenilo svijet.
Sljedeće godine slikar je organizirao svoju prvu samostalnu izložbu u podrumu prijateljeve kuće
preimenovanu u ‘Prijelaznu galeriju’ u tu svrhu, ali nije dobro prihvaćen i na kraju je uništio
slike. U Château de Chantilly (Musée Condé) vidio je Masakar novorođenčadi Nicolasa
Poussina, sliku koju je često spominjao u svom kasnijem radu. Bio je od mladosti jako
zainteresiran za groteskne, uznemirujuće teme, čak je za vrijeme svog boravka u Londonu uzeo
čitati Nietzche-a, koji mu je oblikovao pogled na život,

2. Uzmah u karijeri
Zbog astme, Bacon se nije mogao pridružiti oružanim snagama tijekom Drugog svjetskog rata.
"Da nisam bio astmatičar, možda se uopće ne bih bavio slikanjem", priznao je. Nakon rata,
slikanjem se počeo baviti s obnovljenom strašću, smatrajući Tri studije za likove na dnu raspeća
(1944.) istinskim početkom svog rada. Dugi vratovi, rastvorenausta usta i zgrčena tijela prikazana
na slici izražavaju užas i patnju, kao snažan komentar na posljedice rata. Bacon je oblikovao
figure prema fotografijama životinja u pokretu, pokazujući rani interes za kretanje tijela što je
postalo česta tema u njegovom kasnijem radu. Tijekom izložbe u galeriji Lefevre kritičari su
uglavnom bili šokirani otvorenim slikama, ali brojne su kritike Bacona stavile u središte
pozornosti. Prvi je put izložena u travnju 1945. godine, i premda nije bilo izravno povezano,
činjenica da je ova slika predstavljena u mjesecu kada su koncentracijski logori otkriveni svijetu,
neizbježno je promijenila način na koji je shvaćena.

4
Bacon je možda prvotno namjeravao ugraditi likove u raspeće, ali njegovo pozivanje na osnovu
takvog sastava sugerira da ih je zamišljao kao dio predele, prizora na dnu tradicionalne oltarne
slike. Izvijena tijela utoliko su zastrašujuća zbog svojih prepoznatljivih oblika sličnih čovjeku,
koji kao da se pružaju prema gledatelju u boli i molbama. Perspektivne linije u pozadini stvaraju
plitki prostor, aludirajući na zatočeništvo i mučenje. Brojke kompozicija se temelje na Furiji,
boginji osvete iz grčke mitologije koje igraju važnu ulogu u Orestiji, Eshilovoj tragediji u tri
dijela. Bacona su možda privukle teme predstave o krivnji i opsjednutosti. Komad je duboko
utjecao na figurativno slikarstvo u poslijeratnoj britanskoj umjetnosti.
Slika (1946.) prikazana je u nekoliko skupnih izložbi, uključujući britanski odjeljak Exposition
internationale d'art moderne. Nastalo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Slika je kosa, ali
prikazuje anonimnu javnu osobu. Kišobran koji ga
djelomično prikriva mogao bi se odnositi na Nevillea
Chamberlaina, predratnog britanskog premijera koji
je bio poznat po tome što ga je nosio. Njegovo tamno
odijelo - neslužbena odora britanskih političara tog
vremena - isprekidano je neskladnim jarko žutim
boutonniéreom, no njegova smrtna put i zubasta
grimasa sugeriraju duboku brutalnost ispod njegove
sabrane vanjštine. Osjećaj prijetnje naglašavaju žarke
boje i trupovi krava obješeni u križ iza njega, motiv
izvučen iz Baconove dječje fascinacije mesnicama.
Slojeviti motivi ove zagonetne slike stapaju se jedan
s drugim, dajući joj dojam sna. Iz vrha se čini da su
raširena krila kostura ptice postavljena na viseću
lešinu, na prijašnji motiv, poput Baconova raspeća iz
1933. godine. U prvom planu odjeveni muškarac pod
kišobranom sjedi u kružnom zatvorenom prostoru
koji bi mogao biti ukrašen s još kostiju i još jednim
trupom. Čudna kompozicija nalik kolažu ovog djela

5
otkriva Baconovu metodu. "Ona poput mesnice, došla mi je slučajno", rekao je jednom za sliku.
"Pokušavao sam izvesti pticu koja silazi na polje. Možda je na neki način povezan s tri oblika
koji su prije išli, ali odjednom su crte koje sam nacrtao sugerirale nešto potpuno drugačije. Nisam
imao namjeru naslikati ovu sliku; nikad o tome nisam razmišljao na takav način. Bilo je to poput
jedne neprestane nesreće koja se postavila jedna za drugom. "

3. Srednje razdoblje
Njegov uspješni prodor na izložbi 1944. godine stvorio mu je daljnje prilike da se pokaže.
Graham Sutherland, prijatelj i kolega izlagač, preporučio ga je direktoru galerije u Hannoveru,
gdje je Bacon imao svoju prvu samostalnu izložbu 1949. Za ovu je izložbu Bacon naslikao seriju
Glave, značajnu po tome što je predstavila dva važna motiva: prvi je bio vrisak izveden iz filma
Sergeja Eisensteina "Potemkin", a u kojem je ozlijeđena učiteljica prikazana kako vrišti u boli;
drugi je Portret pape Inocenta X. Diega Velázqueza (oko 1650.), slika koju je Bacon poznavao
samo kroz reprodukcije (i za koju je tvrdio da nikada nije vidio u originalu). Serija Glave također
je više koristila prikaz zarobljenosti koje sugerira sveprožimajući osjećaj klaustrofobije i
tjeskobe, u ovom slučaju tanki obris poput kaveza koji je Bacon također koristio u Tri studije iz

1944. godine.

Iskonski vrisak je izvanredan motiv ovih prvih platna, gdje gotovo cijelo lice nestaje u sjeni,
ostavljajući samo usta koja izgovaraju vapaj. Pozadina je svojevrsna zavjesa sjena iz koje izlazi
lik. Zavjesa postavljena između promatrača i izveden lik Pape koji vrišti dolazi iz teksture
rendgenskih zraka koje je Bacon tih godina često koristio. Otvorena usta mogu se shvatiti i kao
rezultat opuštanja čeljusti koje se javlja kod mrtvaca, što bi dobro odgovaralo spektralnom
aspektu ove figure. U kasnijoj verziji Velazquezove kopije se više ne pojavljuje vrisak. Boja je
postala svjetlija, a prostorni raspored već karakterističan za Bacon prisutan je u svim njegovim

6
elementima: prozirni kavez, perspektivni prostor koji ostavlja prazan plan uvlačeći gledatelja.
Konačno, papinsko prijestolje sintetizirano je u jednostavne cjeline.

4. Figure i portreti
Hanover je 1953. održao izložbu Baconovih slika koja
je uključivala Dvije figure, prikaz dvojice muškaraca
zagrljenih u krevetu, sliku koja je stvorila ogroman
skandal. Kompozicija se temeljila na fotografijama
koje je snimio viktorijanski fotograf Eadweard
Muybridge. Rekao je: "Stvar je u tome što je vrlo
teško vidjeti , ako se ne gledaju likovi povećalom,
hrvaju li se ili imaju spolne odnose." Zapravo je
Bacon često radio na fotografijama, oslanjajući se na
svog prijatelja Johna Deakina da fotografira njegove
modele, ali bio je fasciniran Muybridgeovim
pokušajima da uhvati i zabilježi tijela u pokretu.
Bacon je u svom ateljeu držao zbirku Muybridgeovih
knjiga kao stalni izvor reference, pa čak je i sugerirao
da je njegovo intenzivno proučavanje ovih
sekvencijalnih fotografija pokrenulo njegov vlastiti
interes za serijski rad.
Baconova tendencija da inspiraciju crpi iz osobnih iskustava privlačila ga je i za portretiranje.
Često je slikao bliske prijatelje (Lucian Freud, Isabel Rawsthorne, Michel Leiris), a rezultati
prenose zapanjujući emocionalni i psihološki intenzitet. Jedan od najpoznatijih Baconovih
subjekata bio je njegov prijatelj i ljubavnik George Dyer, kojeg je upoznao 1964. Tijekom
njihove veze, Bacon je izveo brojne Dyerove portrete koji su prikazivali snažnu muskulaturu s
osjećajem ranjivosti, kao na Portretu George Dyer čući (1966.), sugerirajući nježan, ali
zaštitnički stav prema mlađem muškarcu.
Umjesto da mu modeli poziraju, Bacon je uzimao reference od fotografija ljudi, gdje bi (vlastitim
riječima) "ozlijedio" njihovu ličnost na njegovom platnu. Jednom je ovu vrstu portretnog djela
nazvao "bilježenjem činjenica" svojih subjekata. Rekao je: „Ako želite prenijeti činjenicu, to se
uvijek može učiniti samo putem oblika iskrivljenja. Morate iskriviti da biste ono što se naziva
izgledom pretvorili u sliku.“ Imao je neobičnu sposobnost da vidi mrak u drugima i prikazuje ih
na značajan način. Novinaru bi ovo
bila bitna vještina koju bi mogao
razviti, ali u Baconovom slučaju to
je bio blagoslov i prokletstvo. To ga
je učinilo ranjivim na tamu koju
prosipa po svojim modelima,
posebno onom Georgea Dyera.

7
Mogli bismo reći da je i on, slično poput Van Gogha, bio utjelovljenje izmučenog umjetnika;
međutim, na neki je način osakatio svoje modele jednako kao i sebe.

5. Kasno razdoblje
Bacon je Georgea Dyera upoznao 1963. godine u pubu, iako često ponavljani mit tvrdi da je
njihovo poznanstvo započelo tijekom provale u umjetnikov stan. Potjecao je iz obitelji krcate
kriminalom, a do tada je život proveo leteći između krađe, pritvora i zatvora. Dyer je, poput
Bacona, bio teški alkoholičar i slično se opsesivno brinuo o svom izgledu. Blijeda lica i teški
pušač, Dyer se obično suočavao sa svojim svakodnevnim mamurlukom tako što bi opet pio.
Njihovo ponašanje je na kraju nadvladalo njihovu vezu, a do 1970. Bacon je Dyeru pružao
dovoljno novca da ostane manje ili više trajno pijan. Njegov alkoholizam je postao previše;
postao bi nasilan ili rezerviran prema Baconu, na šta je umjetnik reagirao s nizom portreta koji
prikazuju Dryera kao budalu.
Bacon se viđao s drugim ljubavnicima, ali bez obzira na to održavao je kontakt s Dyerom. Kobne
noći u listopadu 1971. Bacon je pozvao Dyera na njegovu veliku izložbu u Grand Palaisu u
Parizu. Izložba je bila vrhunac Baconove karijere do danas, a tada je dobio naziv britanski
"najveći slikar".Dyer je bio očajan čovjek, i premda mu je bilo dopušteno prisustvovati, bio je
dobro svjestan da klizi iz slike. Samo trideset i šest sati prije izložbe, pronašao je Dyera mrtvog
na podu hotelske sobe.
Nakon Dyerovog samoubojstva, Bacon će stvoriti ono što su vjerojatno njegovi najemotivniji i
najdirljiviji radovi, poznati kao "Crni triptisi" u znak sjećanja na njegovu tragičnu ljubav. Izuzetno
pogođen, tijekom sljedeće dvije godine naslikao je nekoliko pojedinačnih Dyerovih portreta na platnu, od
kojih svaki detaljno opisuje trenutke neposredno prije i nakon Dyerovog samoubojstva.

8
U usporedbi s otvorenim nasiljem koje je prikazivao na svojim ranim slikama, djela koja su
dovela do Baconove smrti 1992. godine imala su mirniju i sentimentalniju kvalitetu rođenu iz
tugovanja zbog smrti Dyera i mnogih njegovih prijatelja. Tako je završila zapanjujuća karijera
ekscentrične i strastvene duše - jednog od velikih egzistencijalnih slikara koji su krasili našu
povijest.

 Tehnika
Nije neobično čuti slike Francisa Bacona opisane kao ekspresionističke. Ipak, ta je titula jako
živcirala britanskog slikara, nezadovoljna mu je čak i više od ostalih. Većina umjetnika
povezanih s ekspresionizmom nastojala je svoje osjećaje projicirati na svijet, deformirajući ili
iskrivljujući izgled prema tom izražajnom kraju. Stoga se takva umjetnost može smatrati
idealističkom; pretjerane osobine lica, na primjer, mogu se razmetati udaljavanjem subjekta od
zamišljenog ideala.
Baconova djela imaju zajedničko s nekim modusima ekspresionizma u modernoj umjetnosti,
nasiljem slikovne geste i neposrednim učinkom šoka, ali mogla bi se smatrati ekspresionističkim
samo u vrlo opširnom smislu. Sam umjetnik sažeo je svoj rad kao pokušaj da kroz naslikanu sliku
tijela uhvati osjete koje je njegova fizička stvarnost uzburkala u njemu. Za Bacona je apstraktna
umjetnost bila privlačna; ljudska figura bila je temeljna i gotovo jedina tema. Lik je podvrgnut
iskrivljavanju u Baconovom radu iz razloga koji se razlikuju od razloga ekspresionista: ono što
on traži jest rugati se rutinskom, površnom načinu na koji općenito gledamo na sebe i svijet.
Nastoji poništiti konvencije povezane sa svakodnevnom percepcijom kako bi gledatelja približio
sirovoj činjenici tjelesnog života. Cilj je narušiti stabilnost uobičajenog gledišta, rušeći zaštitne
barijere koje nas dijele od neposrednosti iskustva.
Možda je izraz koji najbolje opisuje Baconovo djelo "realizam", klasifikacija koja se često koristi
previše labavo, ali koja se ovdje misli u posebnom smislu. U ovom slučaju, realizam ne znači
izravno, tj. izravno predstavljanje - nešto što je Bacon sažeo kao puku "ilustraciju" i od čega se
osjećao udaljenim od apstraktnog slikarstva. Umjesto toga, to znači vjernost vitalnom iskustvu
življenja u tijelu, što je za njega temeljna tema umjetnosti. Poput realista devetnaestog stoljeća,
Bacon je skrupulozno bilježio pokret, premještajući stvarnost ljudskog oblika pomoću sredstava
koja mu je slikanje stavljalo na raspolaganje. Razlika je u tome što je do Bacona, stoljeće kasnije,
arsenal sredstava za slikanje mnogo veći; naturalistički, oponašajući kriteriji više nisu dovoljni.
Baconov je realizam, dakle, radikalno moderan, a polazište mu je, kako je slobodno priznao, djela
Pabla Picassa iz kasnih 1920-ih, koje se ponekad smatra nadrealističkim, premda neobično
oštroumne vrste.
Drama na Baconovoj slici proizlazi iz činjenice da se gledatelj neizbježno ne može a da se
donekle ne poistovjeti s onim što slika prikazuje. Iskrivljavanje uobičajenog izgleda tijela na slici
može nas natjerati da se naježimo pred novim i neugodnim osjećajem kako su sastavljeni ljudsko
meso i kosti. S Baconom se lik često pojavljuje na rubu otapanja, neposredno prije nego što
postane neprepoznatljiv. Slikar koncentrira sve nasilje poteza kista u ljudskom obliku, koristeći

9
uznemireni slikovni materijal za utjelovljenje tjelesnih konvulzija. Da bi postigao taj efekt, Bacon
ponekad baca šake boje na platno, oblikujući je naknadno rukama, kistom ili drugim izravnim
sredstvima. Na taj način potvrđuje svoju prisutnost u svoj njezinoj "brutalnosti činjenica".
Način na koji slikovni prostor privlači gledatelja naglašen je u triptihima, formatu koji je Bacon
ponovno uveo u modernu umjetnost. Za razliku od tradicionalnih triptiha, gdje slijed panela često
priča priču, Bacon je od njih napravio prostor koji se protezao oko gledatelja, prisiljavajući nas na
prisan kontakt s likovima, gurnutim prema nama iz njihovih okvira.

10
  Zaključak
Bacon je u naslikani lik unio novi emocionalni intenzitet predstavljajući svoje subjekte - bili oni
prijatelji ili mitološke figure - kao zgrčene, mesnate, emocionalno otvorene mase. Nastojao je
otkriti, u svoj svojoj složenosti, ono što stoji iza ljudske fasade. Doista, Baconove slike pulsiraju
dvojakom energijom ljudske patnje i ekstaze. Čini se da otkrivaju, u svojim zamagljenim
udovima i širom otvorenim ustima, naše najiskusnije porive. Sigurno, iako gledatelj nije
dugoročni i iskusni ljubitelj umjetnosti, ostat će zapanjen ili čak prestrašen pred njegovim
slikama
Baconove jedinstvene interpretacije i izrazito osobna priroda njegova djela otežavaju vizualni
trag njegovog utjecaja u suvremenoj umjetnosti. Ipak, njegove su slike nadahnule neke od
najuglednijih umjetnika ove generacije, uključujući Juliana Schnabela i Damiena Hirsta. Njegova
djela će biti često iskorišteni motivi u filmovima, knjigama, operama...

 Izvori
 https://www.notablebiographies.com/Ba-Be/Bacon-Francis.html
 http://www.all-art.org/art_20th_century/bacon1.html
 https://www.tate.org.uk/art/artists/francis-bacon-682/who-is-francis-bacon
 https://www.tate.org.uk/art/artists/francis-bacon-682
 https://www.artsy.net/article/artsy-editorial-francis-bacon
 https://www.britannica.com/biography/Francis-Bacon
 https://www.youtube.com/watch?v=MgrO5za0lSY&t=3662s
 https://hr.wikipedia.org/wiki/Francis_Bacon_(umjetnik)

11