George Gershwin, jedan od najpoznatijih američkih skladatelja i pijanista, koristio je glazbu

radnog čovjeka kako bi doticao zvijezde Broadwaya i Hollywooda. Integrirajući i usklađujući

duboke elemente klasičnog glazbenog stilizma i snažne zvukove američkog jazza, Gershwin je
stvorio glazbeni stil koji je život i ideale običnog čovjeka uzdigao na elitne koncertne pozornice,
glazbu jazza učinio prihvatljivom među sljedbenicima klasične glazbe, i inicirao američku glazbu
u koncertni repertoar. Pisao je prvenstveno za broadwaysko glazbeno kazalište, no važne su i
njegove orkestralne i klavirske skladbe u kojima je na različite načine spojio tehnike i oblike
klasične glazbe sa stilskim nijansama i tehnikama popularne glazbe i jazza.

 Biografija
Gershwin je rođen kao Jacob Gershowitz 26. rujna 1898. u Brooklynu u New Yorku. Sin rusko-
židovskih imigranata, započeo muzičko obrazovanje sa 11 godina kada je njegova obitelj kupila
polovni glasovir za njegovog starijeg brata, Iru. Mlađi brat George razvio je veći afinitet prema
klaviru kojeg je, uz poduke, lako savladao. George bi u školi i na radiju čuo nove pjesme, a zatim
pokušao imitirati na svom klaviru iste melodije i harmonije koje je čuo. Pošto je očito bio
nadaren za instrument, roditelji su mu pronašli mentora i učitelja klavira – Charles Hambitzera, s
kojim će nastaviti raditi sve do smrti.
Nakon što je napustio školu sa 15 godina, Gershwin je svirao u nekoliko njujorških noćnih
klubova i započeo svoj rad kao "demonstrator pjesama" u njujorškoj produkcijskoj kući u Tin
Pan Alley-u. Tako je bio izložen mnogim pjesmama i skladbama koje su bile prijavljene za
objavljivanje. Ovo je iskustvo usavršio njegovu sposobnost utvrđivanja koja bi glazba mogla biti
uspješna ili ne. 1916. objavljuje svoju prvu pjesmu When You Want ’Em You Can’t Get ’Em.
Njegov prvi veliki hit bio je Swanee, napisan za 10 minuta u autobusu. Nedugo nakon
objavljivanja, pjevač Al Jolson to je čuo i snimio. Swanee je prodao milijun notnih primjeraka i
oko dva milijuna ploča. Postala je najprodavanija pjesma u Gershwinovoj karijeri. Iste godine
premijerno je izvedena La, La Lucille, prva emisija za koju je Gershwin skladao cijelu partituru;
njegove najpopularnije pjesme bile su The Best of Everything, Nobody but You i Tee-Oodle-Um-
Bum-Bo. Također 1919. Gershwin je skladao svoje prvo "ozbiljno" djelo - Uspavanku za gudački
kvartet – harmonijski studij koji je sastavio za poznanika. Ira Gershwin je djelo objavio nekoliko
godina nakon Georgeove smrti, a postalo je omiljeno među gudačkim kvartetima i simfonijskim
orkestrima.
Od 1920. do 1924. Gershwin je komponirao za godišnju produkciju Georgea Whitea. Na emisiji
"Blue Monday", dirigent sastava, Paul Whiteman, je zatražio od Gershwina jazz kompoziciju
koja bi povećala respektabilnost žanra. Prema priči, Gershwin je zaboravio na zahtjev sve dok
nije pročitao novinski članak najavljujući da će posljednji Whitemanov koncert sadržavati novu
Gershwinovu skladbu. Pišući užurbanim tempom kako bi ispoštovao krajnji rok, Gershwin je
napisao ono što je možda njegovo najpoznatije djelo – Rhapsody in Blue.
Zbog kratkog vremenskog perioda u kojem je napisana, Rhapsody in Blue na premijeri je donekle
bila nedovršena. Gershwin je tijekom izvedbe improvizirao velik dio klavirskog solo dijela, a
dirigent Whiteman morao se osloniti na Gershwinovo klimanje glavom kako bi uputio orkestar.
Ipak, komad je postigao zapanjujući uspjeh i donio Gershwinu svjetsku slavu. Revolucionarno
djelo uvrstilo je zaštitne znakove jazz idioma (plave note, sinkopirani ritmovi, onomatopejski
instrumentalni efekti) u simfonijski kontekst.
Također u 1924., George i Ira su zajedno radili na svojoj prvoj glazbenoj komediji, Lady Be
Good. Sadrži danas popularne solo pjesme kao što su Fascinating Rhythm i The Man I Love.
"Gershwini" su postali dominantni broadwayski autori pjesama, stvarajući zarazne ritmičke igre i
potresne balade, oblikujući riječi kako bi se melodije uklopile „kao u rukavicu“. Ovaj izvanredni
duo je stvorio niz glazbenih komedija kao što su Oh, kay!(1926.), Funny Face(1927.), Strike Up
the Band(1927.) i Of Thee I Sing(1931.) – glazbena komedija koja je osvojila Pulitzer Prize.
Braća Gershwin su pisali i uspješne individualne pjesme koje su i danas ostale popularne. Neke
od njih su Embracable You, Summertime, I Got Rythm te A Foggy Day. Kad nisu pisali pjesme
namjerene za pozornicu, pisali su kompozicije za brojne filmove kao što su Shall We Dance? i
Damsel in Distress.
George, koliko god bio tražen u svijetu zabavne muzike, volio se i posvećivati „ozbiljnoj“
muzici. Napisao je prvu Simfoniju u F duru(1925.), za koju je prethodno trebao istraživati jer do
tad nije znao kakva je zapravo forma simfonije. Sadrži tri stava: prvi nalik na sonatni oblik, drugi
meditativni sa bules progresijama te treći, vrtoglavi vrhunac sa igrljivim ritmom. Gershwin je još
više proširio svoj inovativni klasični stil pod utjecajem jazza ovim klavirskim koncertom.
Kompozitor ju je premijerno izveo sa njujorškim simfonijskim orkestrom. Dirigent je Gershwina
opisao kao „princa koji je Pepeljugu [jazz] primio za ruku i otvoreno je proglasio princezom
zaprepaštenog svijeta, bez sumnje na bijes njezinih zavidnih sestara.“
Gershwin je kratko boravio u Francuskoj gdje je napisao American in Paris(1928.). Ovo je djelo
dobilo mješovite kritike, ali predstavljalo je orijentir u repliciranju mnogih zvukova i
znamenitosti Pariza. Ovim djelom je htio dočarati dojam Amerikanca kako šeće ulicama Pariza
sa onomatopejom uličnih zvukova (u koju svrhu je čak iskoristio trube iz francuskih taksija). Ovo
je djelo koje najbolje prikazuje koliko Gershwin vlada jednako i jazz i klasičnom formom. U
Parizu je prvenstveno došao da se prijavi za studij kompozicije kod zapažene Nadie Boulanger
koja ga je, zajedno s nekoliko drugih budućih mentora poput Mauricea Ravela, odbila. Bojala se
da će stroga klasična studija pokvariti njegov stil pod utjecajem jazza.
1935., desetljeće nakon skladanja Rhapsody in Blue, Gershwin je debitirao svoju najambiciozniju
skladbu Porgy and Bess. Kompozicija koja se temeljila na romanu Porgy Dubosea Heywarda,
crpila je i iz popularnih i iz klasičnih utjecaja. Gershwinova namjera je bila napisati jazz operu o
američkom crnačkom stanovništvu. Kad je pročitao Porgy, znao je da je priča idealan materijal
za njegovu operu. Pošto je radnja bazirana na određenom narodu i njihovoj tradicionalnoj glazbi,
nazvao ju je „narodnom operom“ (folk opera). Gershwin je smatrao da je sav moderni jazz
izgrađen na ritmovima i melodijskim tokovima i preokretima koji su dolazili izravno iz Afrike.
Opera sadrži neke od njegovih najpoznatijih arija kao što su Summertime i I Got Plenty o' Nuttin.
Premijerom 1935. se nije proslavila, ali danas je smatrana jednom od najsloženijih i najvažnijih
američkih kompozicija 20. stoljeća.
George Gershwin bio je na vrhuncu svoje karijere 1937. Njegova simfonijska djela i tri preludija
za klavir postajali su dio standardnog repertoara za koncerte, a njegove emisijske pjesme donijele
su mu sve veću slavu i bogatstvo. Dok je bio u Kaliforniji, Gershwin je počeo imati problema s
glavoboljama i poteškoćama s pamćenjem određenih dijelova u svojim skladbama. Ubrzo mu je
dijagnosticiran tumor na mozgu. Operacija uklanjanja tumora je bila neuspješna, te je Gershwin
umro 11. srpnja u 38. godini.
Ira Gershwin, toliko shrvan da više od godinu dana nakon Georgeove smrti nije mogao raditi,
postao je čuvarom ostavštine svog brata. U kasnijim godinama objavljivao je Gershwinove do tad
neobjavljene skladbe, uključujući nekoliko djela za klavir, Uspavanku za gudački kvartet i svitu
Catfish Row iz Porgya i Bess (djelo zaboravljeno nakon što se emisija zatvorila i sada se smatra
posljednje orkestralno djelo koje je skladao Gershwin).

 Način kompozicije i harmonijski princip

Najveću zaslugu za njegovo stvaralaštvo uzima njegova zainteresiranost afroameričke glazbe i
doista je glavni izvor njegove inspiracije, ali nije jedini. Igor Stravinsky, Claude Debussy, Piotr
Čajkovski, pa čak i židovski natpjevi također doprinose njegovoj (paradoksalno) prilično
originalnoj glazbi. Oni koji bi naučili od njega, moraju paziti da ne postanu previše slični
Gershwinu.
Kad je Gershwin upoznao Mauricea Ravela, zamolio je da postane njegov student kompozicije,
na šta mu je Ravel odgovorio: "Zašto bi bio Ravel druge klase kad možetš biti Gershwin prve
klase?" Orkestracije u Gershwinovim simfonijskim djelima često se čine sličnima onima iz
Ravela; isto tako, dva Ravelova koncerta za klavir pokazuju utjecaj Gershwina. Također je od
Igora Stravinskog tražio poduke; kad je Stravinski čuo koliko je zaradio Gershwin, odgovorio je,
"A zašto ti mene ne bi podučavao?". Gershwinov Koncert u F duru je poprimio loše kritike jer je
imalo čvrste korijene Debussy-a, no ta usporedba ga nije zaustavila da još istražuje francuske
stilove.
Pokazao je apsolutnu strast da napreduje i obogaćuje svoje sposobnosti. Uspio je prevaliti veliku
umjetničku udaljenost od relativno jednostavnih melodija u Rhapsody in Blue do velikog
melodijskog kolorita u American in Paris(1928.), Kubanske uvertire(1932.) i mnogih scena u
Porgy and Bess.
Ono što je Gershwina izdvojilo bila je njegova sposobnost uklapanja različitih glazbenih oblika u
svoj vlastiti jedinstveni glas, stvarajući osebujan stil koji su slušatelji voljeli s velikom strašću.
Uzeo je jazz medij koji je otkrio u Tin Pan Alleyu i spajajući te ritmove i tonalitete s popularnim
pjesama njegovog vremena.
Jedan od rijetkih kompozitora koji imaju izrazitu darovitost za smišljanje dobrih melodija.
Uspoređen s Tchaikovskijem. Iako smatran najboljim kompozitorom u povijesti Amerike, ne
može se mjeriti s npr. Beethovenom, ne jer je jedan bolji od drugog, već zato što su obojica priča
za sebe. Gershwin je udarne i lako upamtljive melodije smišljao, nije pratio strogu formu ali je
opet imao svoj način razvijanja melodije. Uz to, koristio je stilska sredstva kao što su blue notes,
jazz harmoniju i onomatopeju da dobije melodije pune života. Beethoven možda nije ostao
poznat po svojim melodijama, već kako razrađuje taj materijal – bio je majstor u harmonijiskoj
razradi motiva. Beethoven je mogao jedan motiv ili frazu razrađivati do besvijesti, no Gershwin
nije toliko zalazio u strogu formu i razradu. Iako se htio poboljšati u kompoziciji, mnogi su ga
mentori odbili jer nisu htjeli da izgubi to nešto svoje. Dakle, Beethoven je vladao razradom
motiva, dok je Gershwin već imao gotovu razrađenu, jedinstvene motive koji se mogu zasebno
cijepkati, odvajati te raspoređivati drugačije – čime će još uvijek zadržati svoju formu. Ipak, to ne
bi bili motivi, već zasebne fraze. Odličan primjer ovakve kompozicije je Rhapsody in Blue. Ne
može se reći da su fraze nepovezane već nakon završetka jedne ne ide razrada već novi materijal.
Sve su povezane ili tonalitetom, melodijskim tokom ili ponavljanjem dionice solo klarineta.
No, Rhapsody in Blue nije postala hit samo zbog svoje forme već zanimljive sinteze klasike i
jazz-a. Ono što ju i dan dana čini interesantnom klasičarima su ti jazz idiomi kao što su blue note
(♭III, (♯IV)/♭V, ♭VII) te ovdje izrazita onomatopeja (imitacija vozova, izlaska sunca, buđenja
gradskog života...). Rhapsody in Blue je danas jedan od zaštitnih znakova jazza te savršeno
spajalište tadašnjeg visokog društva klasičnih muzičara te zabavnog jazza niže gradske klase.
Onomatopejom je nastojao predstaviti burni, glasni i užurbani život New Yorka. Smatrao je da je
muzika u srcu buke. Volio je unositi imitacije gradskih zvukova jer je smatrao da to najbolje
predstavlja amerikance i njihovu kulturu. Uz to, sam od sebe je bio jako aktivan čovjek – volio je
ples, sport, bio je društven, ženskaroš... te je s muzikom htio izraziti svoju volju za pokretom i
dinamičnosti.

 Ostavština i utjecaj
George Gershwin je umro vrlo mlad, ali je u povijesti muzike zauzeo mjesto kao prvi graditelj i
stvaraoc muzike zabavnog karaktera, obrađene na simfonijski način. Iza sebe je ostavio rapsodije,
simfonijske poeme, opere, koncerte za klavir i orkestar, veći broj muzičkih komedija i satira.
Pored pomenutih kompozicija napisao je veliki broj manjih muzičkih djela i jazz komada.
Ovaj američki skladatelj imao je nogu u dva tabora: pop glazbi i klasičnoj glazbi. Inovirao je u
oboje, pišući pjesme i Broadway mjuzikle koji ne definiraju samo 20-e i 30-e već koji će se u
potpunosti iskoristiti tek kasnije. Gotovo svako njegovo koncertno djelo ušlo je u repertoar i,
jednako važno, u američku psihu. U tom pogledu on je američki ekvivalent Verdiju. Ljudi koji se
ne zanimaju za opere bruje dijelove njegove opere Porgy and Bess (1935), a da ne znaju odakle
materijal dolazi, pa čak ni da je dio nečega većeg.
Postoji dilema je li on zaista klasični kompozitor ili ne, s obzirom da je pisao i zabavnu muziku
dostupnu svim društvenim krugovima. No, mnogima će ipak zadržati tu titulu jer svaki pojedinac
koji se zna izražavati muzikom – koja ima smisla i strukturu, originalna je te ima jasnu poruku –
se može nazvati kompozitorom.

Originalnost nije jedina stvar koja se računa,

nego i kompozitor koji se služi materijalima i
idejama koje ga okružuju i prolaze kroz njega –
iz njegovog vlastitog iskustva proizlazi
originalno djelo.

~ George Gershwin

 Izvori i literatura
https://www.classicfm.com/composers/gershwin/guides/gershwin-facts/george-gershwin-grave-
15/
https://www.biography.com/musician/george-gershwin
https://smtd.umich.edu/ami/gershwin/?p=4182
https://www.pbs.org/wnet/broadway/stars/george-gershwin/
https://www.jewishvirtuallibrary.org/george-gershwin
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=21818
https://www.britannica.com/biography/George-Gershwin/Porgy-and-Bess
http://gershwin.com/george/
https://academicworks.cuny.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=2720&context=gc_etds
https://www.youtube.com/watch?v=vv6GcsLxMiQ&list=LL&index=18&t=966s
https://www.youtube.com/watch?v=HDhRBI_B1t8&list=LL&index=17
https://www.youtube.com/watch?v=PSr2vnXecCM&list=LL&index=3