GEORGES BRAQUES

Referat iz likovne umjetnosti

Braque, Georges, francuski slikar i grafičar (Argenteuil, 13. V. 1882 - Pariz, 31. VIII.
1963). Studirao na Akademiji u Parizu. God. 1905. priključio se fovistima; izlagao s njima na
Salonu neovisnih (krajolici čistih boja, cezanneovske mrtve prirode). Od 1907.započinje
raščlanjivati svijet viđenoga na geometrijska tijela, primjenjuje tonsku modelaciju služeći se
zagasitim smeđim, modrim i mutnožutim bojama. Krajolike i Estaquea, izložene na
Jesenskom salonu 1908., član žirija H. Matisse okarakterizirao je kao slike konstruirane
kockama (odatle kubizam od franc. cube: kocka). God. 1912. vrhunac je sintetičkoga
kubizma, kojemu Braque i nakon razilaženja s P. Picassom i J. Grisom ostaje vjeran.
Sljedećih nekoliko god. kubistički je stilizirao mrtve prirode s glazbalima i gipsanim torzima
(Čaša i violina, Žena s gitarom). U1 novoj fazi vraća se prvotnom kultu obline, interpretirajući
je vise u linearnom smislu nego u plastično-iluzionističkom. Objekte reducira na plosne,
gotovo ornamentalne pojave vrlo bliske apstrakciji; u slike unosi tiskana slova (Le Portugais)
i kolaž. Nakon I. svjetskoga rata zaokupljao ga je problem svjetla pa nastaju jednostavne,
harmonične mrtve prirode, krajolici i aktovi (Žene s košarama voća). Nakon 1930. slikao je
neoklasicističke kompozitije u ciklusima Price i Atelier; istodobno nastaju sitna plastika od
kamena i bronce te reljefi od sadre (Glava konja). Izrađivao scenografiju i kostime za pariška
kazališta; 1952-53. freskama oslikao dvoranu Henrika II. u Louvreu, a 1954. izveo vitraje za
crkvi u Varengevilleu; ilustrirao književna djela (R. Chas, Lettera amorosa, 1958-63).

1
Braque, Georges: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
9.1.2022., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9284.
Braque i Picasso

Dokumenti svjedoče da je Braque izumio konstruiranu kubističku skulpturu i da je,

kao što je dokazao Rubin, ona prethodila prim papiers colles. Pa ipak ne postoje takva djela
izrađena njegovom rukom. Kako nije sačuvao ta djela, pretpostavljalo se da ih je smatrao
prvenstveno pomagalima za papiers colles, a da nemaju sami svoju svrhu. Prema
Kahnweileru, Braque je izrađivao reljefe iz drva, papira i kartona, ali jedina je vizualna
zabilježba njegove skulpture forografija jednog djela iz 1914. g. snimljena u njegovu
pariškom ateljeu. Ova neobična kompozicija predstavlja dobro poznatu temu, kavansku mrtvu
prirodu, sastavljenu od papira (uključujuci tiskovine) i kartona na kojem je Braque ili crtao ili
slikao. Svoju je skulpturu smjestio u kut sobe te tako u svoje djelo unio stvaran prostor
okolnog ateljea. Ta konstrukcija u kutu vjerojatno je utjecala na kontrareljefe obješene u kut
ruskoga konstruktivističkog umjetnika Vladimira Tatljina, koji je možda posjetio Picassov ili
Braqueov atelje za putovanja u Pariz 1914. g.

Žena s gitarom

Iako je konstruirana skulptura Braqueov izum, karakteristično je da ju je Picasso prvi

temeljito iskoristio. Njegov je prvi pokušaj primjene nove tehnike gitara od lima koju je prvi
put napravio u listopadu 1912. g. kao maketu od kartona, špage i žice, Picassovo korištenje
industrijskim materijalom, kao sto je željezni lim, bilo je 1912. g. odstupanje: u godinama
poslije toga to je postao čest kiparski medij. Dakako da je gitara bila važan poticaj za njegove
papiers collis, jer fotografije snimljene u umjetnikovu ateljeu pokazuju je okruženu djelima u
tom mediju. Na2 mnogo je načina Picassova skulptura gitare trodimenzionalan pandan istog
motiva u njegovu papier colle naslovljenu Gitara, note i vinska čaša koji je izradio nekoliko
tjedana kasnije.
Primjenom tehnike otvorene konstrukcije tijelo kartonske gitare uglavnom se izreže. Volumen
je izražen nizom ravnih i istaknutih ploha, a rezultati je takva kakvoća providnosti kakva je
prije bila strana skulpturi. Picasso je načinio zvučni otvor gitare, šupljinu u stvarnu
instrumentu kao stršeći valjak dok je vrat gitare napravio konkavnim. Tu morfologiju gitare
izravno je nadahnula jedna grebo maska iz Obale Bjelokosti u Africi na kojoj su oči prikazane
kao šuplji istaknuti valjci. Picasso je posjedovao dva takva primjerka od kojih je jednoga
kupio u kolovozu 1912. g. za posjeta Marseilleu u Braqueovu društvu. Gitara je revolucionara
jer je pokazala da su umjetnikove konceptualne formalne invencije znakovi stvarnosti ili
podsjetnik na nju, a ne tek njezine imitacije. Oni mogu biti posve arbitrarni, a mogu imati tek
slučaju sličnost s onim što stvarno označavaju. Tako je znak za zvučni otvor gitare nadahnut
izvorom koji nema nikakve veze s njim - očima afričke maske. Poznato nam je s fotografije iz
1913. g. da je Picasso umetnuo svoju kartonsku gitaru u reljefnu konstrukciju mrtve prirode
na zidu svog ateljea.

Mrtva priroda

2
H.H.Arneson: Povijset moderne umjetnosti, 2009., Varaždin: Stanek d.o.o.
Violina i svijećnjak