1 POGLAVLJE

1. OČEKIVANJA BIZNISA OD IT?

Najznačajnija očekivanja i koristi od informacijske tehnologije:

- povećanje produktivnosti (reduciranje troškova, povećanjeefektivnosti),
- poboljšanje kvaliteta proizvoda i usluga,
- poboljšanje konkurentnosti,
- ostvarenje strateških ciljeva firme,
- mogućnost kontinuiranog reorganiziranja,
- donošenje efektivnijih odluka,
- mogućnost brzih odgovora na zahtjeve kupaca i ostale zahtjeve iz okruženja,
- poboljšanje pristupa informacijama,
- poboljšanje kreativnosti i inovacija kod uposlenih

Najvažnija očekivanja i koristi od IT iz 2011 godine su

• Fleksibilnost – IT mora osigurati takvu platformu koja će omogućiti firmama da odgovaraju na zahtjeve
i izazove iz okruženja mnogo brže nego ranije.
• Jednostavnost – IT mora osigurati načine da sve veća raznovrsnost tehnologija ne proizvede i veću
kompleksnost u njihovom korištenju.
• Sigurnost – od IT-a se očekuju rješenja koja će osigurati da IT-bazirani biznis ne trpi posljedice od
mnogobrojnih prijetnji koje egzistiraju u okruženju (IT-kvarovi, hakerski upadi i ostali kriminalni akti, prirodne
nepogode i sl.).
• Kontinuitet – IT mora osigurati „kontinuirani biznis“, biznis koji je operativan na tzv. „24x7x365“ ili
„follow the sun“ osnovi.

Ovo je, dakle, lista zahtjeva koje su rukovodioci iz velikih poslovnih sistema postavili pred ljude koji se bave
obradom podataka u svojim organizacijama, a i pred informacijsku tehnologiju u cjelini

2. OBJASNITE PROCES OD INFORMACIJSKIH DO BIZNIS TEHNOLOGIJA

Poznata konsultantska firma Forrester je 2007. godine uvela novi izraz “business technology” ili “poslovna
tehnologija” koja je bazirana na dvije ključne ideje: a) IT rizici su i poslovni rizici b) IT mogućnosti su i
poslovne mogućnosti. Prema Forresteru, taj prelazak sa “information technology” na “business
technology”
predstavlja jednu od najznačajnih promjena u poimanju računara od strane ljudi u posljednjih nekoliko decenija.
Ukratko, promjene se odnose na sljedeće aspekte:
 Upravljanje informacijskom tehnologijom je bitno sa šireg organizacijskog aspekta, ne samo unutar
IT departmenta.
 Umjesto tradicionalnih napora usmjerenih na uskladjivanja IT-a i biznisa shvaćenih kao dva odvojena
svijeta, top menadžment firme će u okviru koncepta BT-a tražiti načine implementacije BT-a na isti ili sličan
način kako razmišljaju o strategijama prodaje, proizvodnje itd.
 Menadžeri će usvojiti odredjene BT termine i skraćenice (napr. SOA, SaaS) i razumjeti ih, odnosno razumjeti
ulogu BT-a u povećanju profita, dobiti i sl. Forrester očekuje da se ova znanja usvajaju u okviru savremenih
MBA programa.

3. ZAHTJEVI OKRUŽENJA?

Da bismo razumjeli mjesto i ulogu informacijske tehnologije u savremenom poslovanju, neophodno je najprije
sagledati sve relevantne faktore poslovnog okruženja koji kreiraju određene zahtjeve, odnosno svojevrsne
pritiske. Ti faktori se mogu podijeliti na 3 skupine: zahtjevi tržišta, tehnološki zahtjevi i društveni zahtjevi
  Zahtjevi tržišta
Globalna ekonomija – globalna konkurencija podrazumijeva visok stepen konkurentosti i globalizaciju na
tržištima roba i usluga, kao i radne snage. Može se reći da kreiranje globalne ekonomije nije bilo moguće bez
komunikacijske tehnologije.
Promijenjena priroda radne snage - radna snaga, naročito u razvijenim zemljama, postala je
obrazovanija, diverzificiranija, mobilnija, a to je dobrim dijelom rezultat primjene informacijskih
tehnologija.
“Jaki” – obrazovani potrošači - zahtjevi potrošača danas su mnogo izraženiji nego prije, prije svega kao
rezultat činjenice da raspolažu sa znatno više informacija o proizvodima i uslugama nego što je to bio slučaj
ikada prije.

 Tehnološki zahtjevi
Tehnološke inovacije i zastarijevanje - iInformacijska tehnologija poboljšava konkurentne sposobnosti.
Međutim, treba imati u vidu da, kako god neke nove tehnologije mogu donijeti prednosti, tako i neke od
postojećih mogu zastarjeti preko noći. U tom smislu je upravljanje IT u organizacijskim sistemima od posebne
važnosti.
Preplavljenost informacijama - savremene IT, prije svega Internet tehnologije, značajno su povećale količinu
i obim informacija raspoloživih za korištenje. Tako, naprimjer, količina informacija na Internetu se
udvostručuje svake godine i, što je najvažnije, većina tih informacija je free. Sve je to, međutim, doprinijelo
pravoj poplavi informacija, tako da su operacije i aktivnosti kao što su: pristup, navigacija i upravljanje
informacijama postale kritične aktivnosti, naročito u poslovnom okruženju

 Društveni zahtjevi
Ovaj tip zahtjeva se prije svega odnosi na dva osnovna oblika:
 društvena odgovornost
 etička pitanja

U savremenom poslovanju i organizaciji društva u cjelini, od poslovnih sistema se očekuje da daleko više nego
ranije povedu računa o raznim oblicima odgovornosti prema okruženju. Osnovna područja takve društvene
odgovornosti su:
 razni aspekti odnosa prema okruženju (zagađenje, buka, odlaganje - uništavanje smeća itd.)
 jednaka prava i mogućnosti za različite skupine (manjine, žene, odrasle osobe, hendikepirane osobe itd.)
 zaposlenje i smještaj
 zdravstveno i socijalno osiguranje
 kontinuirano obrazovanje zaposlenih
 privatnost i etika itd
Ostali aspekti društvenih zahtjeva su:
 vladine regulacije – odnose se na razne oblike reguliranja od vladinih i drugih državnih organizacija
 vladine deregulacije
 kresanje državnih budžetskih rashoda itd

Etička pitanja također su od posebnog značaja kada je u pitanju savremeni business i uloga informacijske
tehnologije. Naprimjer, korištenje e-mail adresa i drugih oblika informacija u raznim bazama podataka može
itekako biti označeno kao udar na privatnost pojedinaca. Zato su određeni aspekti regulacije i u ovom domenu
neophodni.
 4. ŠTA JE TQM A ŠTA BPR?

(TQM) predstavlja naučno zasnovani pristup u poboljšanju kvaliteta svih oblika poslovanja kad god, kako god i
gdje god je to moguće. TQM napori su također praćeni i podržani odgovarajućim IT implementacijama.

Reinžinjering poslovnih procesa (BPR) kao skup metoda i tehnika koje su usmjerene na radikalno mijenjanje,
odnosno unapređenje procesa poslovanja. Osnovna područja u kojima IT podržava BPR napore i aktivnosti su:
oReduciranje vremenskih ciklusa
oDavanje većih ovlaštenja zaposlenim u vezi s mogućnostima donošenja odluka
oOrijentacija na potrošače i njegove zahtjeve
oRekonstruktuiranje i timske strukture

5. VIRTUELNI BIZNIS I TIPOVI VIRTUELNOG BIZNISA?

Koncepti virtualnog poslovanja označavaju nove pristupe u organiziranju savremenog poslovanja. Virtualna
preduzeća imaju više različitih modaliteta. Najčešće korišteni modeli VE su:

 Groupwork-bazirano VE. - Grupa ljudi – pojedinaca s različitih geografskih lokacija mogu formirati
preduzeće na virtualnoj osnovi. Formiranje i vođenje ovakvog businessa moguće je upravo zahvaljujući
različitim komunikacijskim tehnologijama (telefon, fax, GSM, e-mail, Web, talk)
 VE bazirano na poslovnoj specijalizaciji. Grupa manjih ili većih firmi koje se specijaliziraju u
određenoj formi businessa mogu kreirati privremenu ili stalnu VE infrastrukturu.
 VE bazirano na tzv. konceptu virtualnog manufacturinga (proizvodnje) - ovaj pristup podrazumijeva
korištenje tzv. modela outsourcinga za pojedine operacije, dijelove ili čitave proizvode ili usluge.
 Extranet-bazirani VE model. Ovo je slučaj u kojem firma uspostavlja poseban tip odnosa
skupcima/dobavljačima u smislu određenog stepena integracije informacijske arhitekture
 VE model baziran na konceptu tzv. distribuiranog kompjutinga. Ovo je slučaj u kojem se koriste
prednosti objektno-orijentiranog i distribuiranog kompjutinga u kojem različiti objekti iz različitih
informacijskih arhitektura formiraju određene oblike poslovnih integracija. To je moguće zahvaljujući
OO tehnologijama kao što su: CORBA, COM, DCOM, itd.

6. ODGOVORI KOMPANIJA NA ZAHTJEVE OKRUŽENJA

U odnosu na set zahtjeva, postoje dva modaliteta odgovora od firmi, koje mogu reagirati:
• Reaktivno, na zahtjev koji već egzistira
• Proaktivno, u smislu pripremanja odgovora na pretpostavljeni, odnosno nadolazeći zahtjev

7. ŠTA JE KONTINUIRANO POBOLJŠAVANJE POSLOVNIH PROCESA? KOJE SU TO

AKTIVNOSTI?

Aktivnosti na kontinuiranom poboljšanju poslovnih procesa:

oPovećanje produktivnosti – IT se u raznim oblicima primjene može iskoristiti za povećanje
produktivnosti rada i poslovanja u firmama
oJust-in-time koncept – JIT konvept se odnosi na povećanje efikasnosti procesa proizvodnje boljim
raspoređivanjem posova, boljim upravljanjem zaliha itd. IT podržava i povećava efikasnost
implementacije tzv JIT systema.
 oTotal Quality Management (TQM) – predstavlja naučno zasnovani pristup u poboljšanju kvaliteta
svih oblika poslovanja kad god, kako god i gdje god je to moguće. TQM napori su također praćeni i
podržani odgovarajućim IT implementacijama
oPoboljšano donošenje odluka – već dvadesetak godina se u teoriji i praksi upravljanja IT označava
kao krucijalni alat u poboljšanju efikasnosti i efektivnosti procesa donošenja odluka.
o Upravljanje informacijama i znanjem kao odgovor na informacijsku pretrpanost.
oInovacije i kreativnost mogu biti unaprijeđeni putem odgovarajućih informacijskih tehnologija.
oUpravljanje promjenama kao metod i tehnika savremenog managementa također podržano i može
biti poboljšano kroz adekvatnu primjenu informacijskih tehnologija.
oBolje usluge potrošačima – stalno rastuća konkurencija i veći stepen obrazovanosti i informiranosti
potrošača utječu na to da se firme kontinuirano bave poboljšanjem kvaliteta proizvoda i usluga

8. RAZLIKA IZMEĐU BPR-A I KONTINUIRANOG POBOLJŠAVANJA POSLOVNIH

PROCESA?

Osnovna razlika je što je BPR projektna aktivnost, a ove ostale su kontinuirane aktivnosti.

2 POGLAVLJE

1. ŠTA JE SISTEM I KOJE SU KOMPONENTE SISTEMA?

Teorija sistema se bavi izučavanjem svih tipova sistema i njihovih komponenata. Sistem se može definirati
kao skup međusobno povezanih elemenata koji djeluju ka ostvarenju cilja sistema. Dijelovi sistema zovu se
komponente sistema i one mogu biti grupirane u posebne cjeline koje se onda nazivaju podsistemi, ali osnovno
je da ti podsistemi moraju uskladiti svoje funkcioniranje sa sistemom kao cjelinom.

Osnovni elementi sistema su:

• Inputi - predstavljaju one elemente koji se unose u sistem. To mogu biti npr. sirovine koje se koriste u
tvornici
• Outputi - predstavljaju rezultate obrade i to mogu biti proizvodi, usluge, odnosno informacije ako se
radi o računaru
• Procesi - pod procesima se podrazumijevaju svi elementi koji su neophodni za transformaciju inputa u
outpute sistema.

Od posebnog značaja je tok informacija koji ide od outputa ka tzv. kontrolnoj komponenti. Ova informacija
se u teoriji sistema naziva povratna veza (feedback) i predstavlja osnovu za modifikaciju inputa ili
procesa. Sistemski pristup predstavlja skup tehnika koje se koriste u dizajniranju novog sistema ili
reinženjeringu postojećeg.

Informacioni sistem je sistem koji proizvodi informacije koristeći standardni „input – procesi – output“
ciklus. IS predstavlja skup komponenata koje obavljaju procese prikupljanja, pohranjivanja, obrade i
distribuiranja podaraka njihovim korisnicima.
 2. EVALUACIJA SISTEMA

Evaluacija sistema se uglavnom vrši pomoću dva pokazatelja: efikasnost i efektivnost.

 Efikasnost je mjera koja pokazuje stepen korištenja resursa u ostvarivanju rezultata
 Efektivnost je mjera koja pokazuje u kojoj mjeri se ostvaruju postavljeni ciljevi sistema i odnosi se
direktno na rezultate, odnosno outpute sistema.

3. ZAHTJEVI PREMA INFORMACIONOM SISTEMU?

Osnovni zahtjevi prema informacijskom sistemu su:

 osigurati brzu i ažurnu obradu transakcija;

 osigurati velike memorijske kapacitete, brz pristup pohranjenim podacima
 osigurati brzu komunikaciju (mašina-mašina, čovjek-čovjek, čovjek-mašina)
 reducirati informacijski overload (pretrpanost informacijama);
 premostiti granice;
 osigurati podršku za donošenje odluka.

4. MJESTO I ULOGA INFORMACIONIH SISTEMA U POSLOVNOM SISTEMU

Uloga informacijskog sistema u organizaciji može se sagledati s aspekta

a) tradicionalnih :  razvoj aplikacija i informacijskog sistema u cjelini

 upravljanje operacijama unutar informacijskog sistema, uključujući računarski centar
 kadrovsko osposobljavanja računarskog centra
 pružanje tehničkih usluga.

b) novih (dodatnih) funkcija:  iniciranje razvoja i sam razvoj strateških IS

 planiranje, razvoj i kontrola informacijske infrastrukture
 inkorporiranje Interneta i elektronske trgovine u okvire poslovanja
 upravljanje sistemskom integracijom
 informatička edukacija menadžera
 edukacija informatičara o poslovanju
 podrška krajnje korisničkog kompjuting
 aktivno učešće u reinženjeringu poslovnih procesa
 kreiranje posslovnih alijansi s IT firmama i IT departmentima u ostalim
firmama

5. Šta je informacioni sistem i osnovne komponente?

Informacijski sistem je sistem koji proizvodi informacije koristeći standardni "input - procesi - output" ciklus.
IS predstavlja skup komponenata koje obavljaju procese prikupljanja, pohranjivanja, obrade i distribuiranja
podataka njihovim korisnicima.
Mi ćemo kao osnovne komponente jednog informacijskog sistema podrazumijevati:
• računarski sistem (hardver, sistemski i aplikativni softver, te komunikacijsku tehnologiju);
• ljude koji rade na poslovima obrade podataka,
• podatke i procedure.
6. PODJELA INFORMACIONIH SISTEMA

IS prema organizacijskoj strukturi:

 odjeljenski IS ,
 poslovni IS,
 interorganizacijski informacijski sistemi,
 funkcionalni i
 poslovni sistemi

Druga podjela informacijskih sistema zasnovana je na organizacijskim funkcionalnim područjima:

 računovodstveni IS,
 finansijski IS,
 proizvodni IS,
 marketing IS,
 informacijski sistem odjela za ljudske resurse itd.

7. ŠTA SU FUNKCIONALNI INFORMACIJSKI SISTEMI?

Funkcionalni informacijski sistemi se kreiraju prema standardnim poslovnim procesima, odnosno

funkcijama. Tipične poslovne funkcije ili podsistemi svakog poslovnog sistema kao što su: računovodstvo,
finansije, nabava, prodaja, marketing, proizvodnja, ljudski resursi itd., imaju svoje “slike“ u ogovarajućim
podsistemima poslovnog informacijskog sistema. Mogu se kreirati prema ovim tipičnim poslovnim
funkcijama ili prema tipu korisnika kojima su namijenjeni.

8. ŠTA SU TPS SISTEMI I OSNOVNE KARAKTERISTIKE?

Sistem za obradu transakcija (TPS) je tipični predstavnik funkcionalnog informacijskog sistema. On ima za cilj
da elektronskom obradom podataka “pokrije“ sve procese koji se dešavaju u poslovnom sistemu. Historijski
posmatrano, TPS sistemi su bili najraniji oblik informacijskog sistema u poslovnoj obradi.

Osnovne karakteristike TPS-a su:

 masovna obrada podataka ,

 izvori podataka su uglavnom interni,
 TPS sistemi obrađuju podatke na regularnoj osnovi u ovisnosti o zahtjevu: dnevno,
sedmično, dvosedmično, po transakciji i sl.,
 karakteriziraju se značajnim masama pohranjenih podataka,
 velike brzine obrade podataka,
 inputi i outputi su uglavnom u struktuiranom obliku,
 obično se traže visoki stepeni detaljnosti, dok je nizak nivo kompleksnosti računskih operacija,
 traži se visok nivo ažurnosti podataka, sigurnosti i integriteta podataka,
 traži se visok nivo pouzdanosti i raspoloživosti obrade podataka.
Postoje uglavnom dva osnovna oblika TPS-a: batch obrada i online obrada. Za razliku od prvog modela u
kojem firma prikuplja i evidentira transakcije onako kako se pojavljuju, dok se sama obrada tako prikupljenih i
uređenih podataka obavlja periodično, u sistemu online obrade transakcije se obrađuju u momentu kako se one
pojavljuju. Mogući su i tzv. hibridni sistemi koji kombiniraju prethodna dva.

9. ŠTA SU IOS SISTEMI I NAJČEŠĆI OBLICI?

Interorganizacijski informacijski sistemi (IOS) sadrže informacijske tokove između dvaju ili više
organizacijskih sistema. Glavni cilj jednog takvog sistema je povećanje efikasnosti u obradi transakcija. IOS
sistemi se mogu kreirati na infrastrukturama privatnih ili javnih komunikacijskih mreža. Ovi sistemi su
razvijeni i implementiraju se primarno kao odgovor na zahtjeve iz poslovnog okruženja: napori da se smanje
troškovi poslovnih operacija i transakcija, te da se poboljša efikasnost i efektivnost poslovnih procesa u cjelini.

IOS osiguravaju sljedeće: Smanjuju troškove rutinskih poslovnih transakcija, poboljšavaju kvalitet
informacijskih tokova, reduciraju vremena poslovnih ciklusa u poslovnim transakcijama, bez obzira na
geografske udaljenosti, eliminiraju papirologiju, olakšavaju obradu i transfer informacija za krajnje korisnike.

Najčešće korišteni oblici IOS-a su:

 globalni sistemi – informacijski sistemi koji povezuju dvije ili više kompanija iz dviju ili više zemalja

 sistem elektronske razmjene podataka -sistem elektronskog transfera poslovnih dokumenata

između poslovnih partnera

 sistem elektronskog transfera novca - korištenjem telekomunikacijskih mreža

 Extranet – proširene intranet infrastrukture koje povezuju poslovne partnere

 djeljive baze podataka – baze podataka koje koriste poslovni partneri, sve radi reduciranja vremena
i poboljšanja efikasnosti u pristupu podacima

 integrirani sistem poruka – integrirani sistem slanja i primanja poruka, faksova i ostalih
dokumenata elektronskim putem
 8. EVOLUCIJA RAZLIČITIH TIPOVA IS

9. INFORMACIJSKA ARHITEKTURA, OBJASNITE C/S ARHITEKTURU

Pod informacijskom arhitekturom podrazumijevat ćemo oblik u kojem je informacijska tehnologija aplicirana
u određenom organizacijskom sistemu da bi se ostvarili postavljeni ciljevi. Informacijska arhitektura je
svojevrsna kombinacija hardvera, sistemskog i aplikativnog softvera, komunikacijske tehnologije i podataka
koji se primjenjuju u određenom organizacijskom sistemu.Tipovi:

 Mainframe-bazirani sistem – zsniva se na 1 ili više mainframe računara s funkcijom obrade podataka
i manjem ili većem broju terminala koji služe za unos podataka i pristup podacima s mainframe sistema.
 File-sharing sistem – je karakterističan za standardna PC-mrežna okruženja, sa fajl serverom ili
bez njega, pri čemu se programi i podaci na zahtjev šalju sa servera na radne stanice
 Client/server arhitektura – kod ovog oblika arhitektura je bazirana na 2 tipa računara. Na jednoj str
se nalazi 1 ili više moćnijih mašina koje imaju ulogu servera, a na dr str se nalazi veći broj obično
personalnih računara koji imaju ulogu klijenta. Određeni program se na ovakvoj platformi instalira tako
što se glavni dio instalira na serveru, dok se drugi dio, uključujući korisnički interfejs, instalira na klijent
računarima. Korisnik radi sa klijent programom, preko kojeg upućuje određene zahtjeve za obradom
serveru, koji te zahtjeve izvršava i rezultat šalje nazad na klijent mašinu. Cjelokupna obrada se odvija na
serveru. Na ovom modelu je zasnovana većina savremenih poslovnih aplikacija, s tim da postoje njegovi
modaliteti u broju slojeva, pa tako imamo „two-tier“, „three-tier“ i „multi-tier“. C/S model je evoluirao
od klasičnog file-sharing modela, preko tradicionalnog C/S modela, višeslojnog modela s odvojenim
podatkovnim i aplikacijskim serverima, do Internet baziranog modela sa Web serverom i Web
browserom kao klijent softverom.
10. NIVOI SAVREMENOG MODELA CLIENT/SERVER ARHITEKTURE?

 Klijentski nivo ili sloj kojeg čini zasebna aplikacija instalirana na klijent-uredjaju (desktop PC,
notebook, portabilni uredjaj) u okviru tzv. „thick-client“ c/s modela ili Web browser kao client softver u
„thin-client“ modelu c/s arhitekture
 Mrežni sloj se sastoji od mrežnih uredjaja, medija i softverskih rešenja koji se instaliraju u funkciji
osiguranja platforme za efikasne podatkovne komunikacije
 Server operacijsko okruženje kao sloj koji sadrži jedan ili više servera – moćnih računarskih sistema
koji rade pod server operativnim sistemima.
 Podatkovni sloj sastavljen od različitih vrsta memorijskih medija i uredjaja koji služe za pohranjivanje
podataka.

11. ŠTA SU ERP SISTEMI?

Predstavljaju implementaciju koncepta integriranog IS-a. Radi se o integriranoj informacijskoj podršci
svih poslovnih funkcija, čija implementacija je urađena u određenom broju modula kao što su: finansije,
logistika, proizvodnja, ljudski resursi, itd.
Ove aplikacije na tržištu softvera nude firme koje se označavaju kao "ERP vendors", a najpoznatije su:
SAP i Oracle i Microsoft. ERP programi predstavljaju integrirana poslovno-informacijska rješenja, a
njihov glavni (možda i jedini) nedostatak su visoki troškovi implementacije

12. PLATFORME ERP SISTEMA

• serverska (hardversko-OS) platforma,
• aplikacijska platforma, uključuje i podatkovnu dimenziju,
• mrežna (komunikacijska) platforma.

Kao zasebna, može se izdvojiti i tzv. “Storage” platforma koja se odnosi na tehnologije pohranjivanja i
zaštite podataka.

Pored toga imamo i sljedeće platforme:

a) serverska platforma koja sadrži poslovni server (e), serverski operativni sistem i set
serverskih programa i alata poznat pod nazivom serverware;
b) aplikacijska platforma – podrazumijeva poslovne aplikacije instalirane na tzv.
aplikacijskim serverima;
c) mrežna platforma koja sadrži skup komunikacijsko-mrežnih uredjaja i medija, mrežnih softverskih
protokola, mrežnog softvera, i to sve na LAN/WAN/Internet razinama;
d) podatkovna – storage platforma koja sadrži medije i uredjaje za pohranjivanje podataka,
uključujući i backup tehnologije.

13. OSNOVNE PLATFORME U POSLOVNOM KOMPJUTINGU

a) Hardverska platforma (serveri, desktop i mobilni računari/uređaji)
b) OS platforma (operativni sistemi i tzv. Serverware aplikacije)
c) Komunikacijsko-mrežna platforma (LAN, WAN, Internet)
d) Aplikacijska platforma: aplikacijski i DBMS-serveri, serverdesktop-mobile bazirane aplikacije.
 14. CLOUD COMPUTING I TIPOVI

Cloud kompjuting se u najkraćem može okarakterizirati kao sistem pružanja usluga obrade podataka
korisnicima (firmama) preko Interneta, a od strane tzv. Cloud provajdera, odnosno firmi specijaliziranih za
te poslove.

Usluge koje provajderi mogu pružati u tom smislu mogu se podijeliti na tri glavne skupine:

 SaaS :podrazumijeva korištenje raznih vrsta softvera od strane Cloud provajdera, bez potrebe
kupovanja i instaliranja tog softvera na računarima unutar firme – korisnika. Softver može biti
u širokom spektru: od standardnih office paketa, email servera, do kompleksnih ERP sistema
 IaaS je model koji omogućava kreiranje virtualnih – infrastrukturnih objekata tipa virtualnih servera,
virtualnih memorijskih prostora (storage), backup-a itd.
 PaaS je takav oblik u okviru kojeg provajderi pružaju razne vrste platformi za razvoj aplikacija na
“ondemand” osnovi. Primjeri su Google-ov GoogleApps i Microsoft-ova Windows Azure platforma

Osnovna podjela CC-a je na javni i privatni. Moguća je i treća varijanta – tzv. "hibridni” cloud koji
kombinuje prethodna dva modela. Na kraju ove kratke elaboracije CC-a treba naglasiti da su osnovni razlozi
uvodjenja ovog koncepta u smanjenu IT-troškova i poboljšanju efikasnosti obrade podataka i povećanju
nivoa dostupnosti i skalabilnosti aplikacijskih platformi.

3 POGLAVLJE

1. OD ČEGA SE SASTOJI RAČUNARSKI SISTEM

Računarski sistem sastoji se od:

 Hardvera, kao skupa fizičkih uređaja neophodnih za ulaz, izlaz i obradu podataka;
 Sistemskog softvera, kao skupa programa koji omogućavaju osnovnu funkciju računara, pri čemu se
operativni sistem smatra njegovim glavnim podsistemom;
 Aplikativnog softvera, kao skupa aplikacija, programskih jezika i softverskih alata koji se koriste
za izradu aplikacija.

Kao takav, računar može biti korišten u tzv. stand-alone modu (računar kao nezavisna jedinka), a može biti
povezan u računarsku mrežu pomoću komunikacijske tehnologije. Računarski sistem je osnova informacijskog
sistema, pri čemu IS može imati više različitih podsistema, ovisno o vrsti obrade. Hardverske komponente
računarskog sistema posmatrane izolovano, bez obzira na to kako savremene bile, nisu u mogućnosti da izvrše
ni najosnovnije aritmetičke operacije. Računarski hardver je neophodan ali ne i dovoljan uvjet da bi računar
mogao biti korišten u neku svrhu.

Da bi se jedna ovakva skupina elektroničkih uređaja pretvorila u moćnu mašinu za obradu podataka, neophodno
je najprije osigurati efikasno funkcioniranje i upravljanje svim uređajima, što je funkcija sistemskog softvera.
Na taj način računar se prevodi u tzv. "ready-to-use" stanje, što znači da je stavljen na raspolaganje korisniku.
Bilo koja vrsta problema koji korisnik nastoji riješiti korištenjem računara zahtijeva odgovarajući programski
kod ili skup instrukcija koje je korisnik napisao (ili će napisati) u nekom programskom jeziku ili nabavio u
formi gotovog softverskog paketa. Taj softver se naziva aplikativni softver i u formi je računarskih programa
pisanih u nekom od programskih jezika.

2. ŠTA SU MIKROKOMPJUTERI?

Mikroračunari (microcomputers) su najmanji računari. Uglavnom se koriste kao podrška tzv. personalnog
computinga s jednim korisnikom. Mikroračunari se također koriste za pristup podacima i sistemima na mini i
mainframe računarima. Brzina procesiranja kod prvih mikroračunara kretala se od 0.5 do preko 20 MIPS-a, dok
je veličina glavne memorije varirala od 512 kilobajta do nekoliko MB. Prema svojoj veličini mogu se podijeliti
u osnovne grupe: desktop, laptop, notebook i palmtop računari.

3. KRATKA HISTORIJA RAČUNARA

Vjerovatno je prva vrsta računarskog uređaja bio Abacus. Bio je vrlo jednostavan za učenje i korištenje i veoma
brz u spretnim rukama. Jednostavnost i efikasnost čini abakus i danas dominantnim računarskim uređajem u
nekim zemljama Azije.

U 17. stoljeću konstruisana je mašina za računanje (mogla je sabirati, oduzimati i množiti). Početkom 19.
stoljeća, osmišljena je mašina koja je mogla izvesti seriju pohranjenih računarskih koraka i procesirati podatke
automatski. Krajem 19. stoljeća izumljena je mašina za tabuliranje. Veoma je zanimljiva činjenica da je mašinu
osmislila IBM kompanija, tada poznata kao Hollerith. Komercijalna upotreba računara započela je 1954.
godine, kada je kompanija General Electric instalirala prvi kompjuterizirani sistem plaćanja. Prve komercijalne
aplikacije uglavnom su bile vezane za računovodstvenu ili finansijsku funkciju.

Period nakon izuma tranzistora 1947. godine označava se kao "druga generacija računara". Pojava tranzistora
dovela je do poboljšanja u izradi računara - oni su bili manji, brži, generirali su manje toplote, i što najvažnije,
bili su jeftini.

Prvi komercijalno raspoloživi mikroračunar bio je MITS Altair 8800. Altair je imao prvu verziju programskog
jezika BASIC. 1982. godine IBM uvodi svoj personalni računar. Osamdesete i devedesete godine donijele su
napredak u području mikroprocesorske tehnologije, pa su tako nastale neke nove verzije Intel procesora i
Motorole.

Posebno značajno mjesto u razvoju personalnih računara zauzimaju Apple Macintosh računari. Apple računari
su bili prvi masovno prodavani mikroračunari, sklopljeni i isporučivani s monitorima i tastaturama. Apple je
imao prvi računar koji je imao izgleda današnjeg PC-a.
 4. ŠTA SU POSLOVNI SERVERI I O ČEMU TREBA VODITI RAČUNA KOD IZBORA
SERVERSKE KONFIGURACIJE?

Poslovni serveri (Enterprise Servers) su klasa računara koji služe za podršku obradi podataka u savremenom
poslovnom kompjutingu, bilo da se radi o malim, srednjim ili velikim poslovnim sistemima. Poslovni serveri
predstavljaju osnovu danas dominantnih client-server modela kompjutinga u kojem moćna serverska
konfiguracija na server strani igra ključnu ulogu u obradi podataka. Na njima su instalirane aplikacije kojima
korisnici pristupaju s klasičnih personalaca.

Ovisno o broju korisnika (named users), broju tzv. konkurentnih korisnika (concurrent users), ukupnom
prometu koji firma ostvaruje, broju lokacija na kojima se odvija obrada podataka, broju i vrsti aplikacija, mogu
se podijeliti u sljedeće skupine:

- Mainframe serveri,
- UNIX-bazirani serveri,
-Serveri koji rade pod tzv. proprietary operativnim sistemima,
-Intel/AMD-bazirani serveri,
-Apple Macintosh serveri.

Tehnologija izrade serverskih konfiguracija je u nekim segmentima specifična u odnosu na klasične desktop
konfiguracije (popularne personalce) i karakteriziraju je sljedeće bitne odrednice:

 mora biti pouzdanija u odnosu na klasične PC-e;

 obrada podataka mora biti efikasnija i efektivnija;
 moraju imati mogućnost opsluživanja većeg broja korisnika;
 serverske konfiguracije moraju podržavati rješenja za backup, recovery i zaštitu podataka;
 moraju biti skalabilne u smislu proširenja (dogradnje) u svim bitnim obilježjima obrade
podataka u slučajevima većih zahtjeva itd.

5. PODJELA POSLOVNIH SERVERA SERVERA

Ovisno o maksimalnom nivou raspoloživosti (dostupnosti), broju konkurentnih korisnika (concurrent users),
broju lokacija na kojima se odvija obrada podataka, broju i vrsti aplikacija itd. serveri se mogu podijeliti u
sljedeće skupine:
 Mainframe serveri – serveri sa, još uvijek, najboljim performansama u pogledu raspoloživosti, broja
konkurentnih korisnika i brzine obrade. Mainframe serveri odlikuju se:  velikim brzinama obrade, * visokim
stepenom stabilnosti i pouzdanosti  podrškom velikog broja konkurentnih korisnika  moćnim "fault-
tolerance" i “disaster-recovery” rješenjima.
 UNIX-bazirani serveri (serverske konfiguracije koje rade pod komercijalnim verzijama UNIX OS-a, kao što
su IBM-AIX, HP-HP-UX, Sun-Solaris, SGI-IRIX).
 Linux-bazirani serveri (serverske konfiguracije glavnih IT vendora (IBM, HP, SUN), koji koriste vlastite
razvijene procesore i neku od distribucija Linuxa.
 Serveri koji rade pod tzv. proprietary operativnim sistemima (npr. z/OS, Alpha-bazirani OpenVMS
serveri).
 Intel/AMD-bazirani serveri (serverske konfiguracije različitih ITvendora koji koriste Intelove i/ili AMD-ove
procesore), a rade pod Windows Server OS-om (2000, 2003, 2008, 2012, 2016), NovellNetWare ili Linux
operativnim sistemima.
 Apple Macintosh serveri – Appleove serverske konfiguracije bazirane na Intelovim i3, i5, i7 ili
Xeon procesorima, a koriste MacOSX Server.
 Blade serveri („ravni“, „tanki“ ili „pljosnati“ serveri).

6. ŠTA JE UTILITY COMPUTING ILI ON-DEMAND COMPUTING?

Ova tehnologija se pojavila prije nekoliko godina i, kao što je već rečeno, predstavlja kvalitativno novi pristup u
organizaciji obrade podataka u poslovnim i drugim organizacijskim sistemima. Međutim, ova tehnologija se ne
može porediti sa cluster i grid tehnologijama, serverskim virtualizacijama i sl. Kao što je već rečeno u
prethodnom poglavlju, radi se o svojevrsnom rentiranju procesorskih mogućnosti od strane kompjuterskih
firmi/IT vendora. Utility Computing može koristiti cluster i/ili grid konfiguracije kao računarske sisteme.

7. ŠTA JE PROCESOR I KOJE SU TRI OSNOVNE KARAKTERISTIKE PROCESORA?

Centralna procesorska jedinica (Central Processing Unit – CPU) ili procesor predstavlja centar obrade
podataka računarskog sistema. Ova komponenta izvršava aritmetičko-logičke operacije i kontrolu računarskih
operacija, te se stoga često kaže da je CPU mozak računarskog sistema. Drugi naziv je procesor, odnosno
mikroprocesor, ovisno o veličini i izvedbi računarskog sistema. Ukoliko se procesor praktično realizira na
jednom čipu, onda se naziva ˝mikroprocesor˝.

Procesor izvršava instrukcije koje dobija iz RAM-a. U okviru procesora aritmetičko-logička jedinica i kontrolna
jedinica rade zajedno na izvršavanju svake instrukcije. Aritmetičko-logička jedinica izvodi četiri osnovne
aritmetičke operacije: sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje kao i logičke operacije kompariranja između
dvaju podataka. Kontrolno-upravljačka jedinica regulira računarske operacije. Ona interpretira i prenosi
instrukcije sadržane u računarskim programima, selektira dijelove za glavnu memoriju, prenosi ih u
instrukcijske registre u kontrolnoj jedinici.

Tri osnovne karakteristike procesora su: veličina riječi, brzina i tehnologija izrade (instrukcijski set).

 Veličina riječi (Word Size) je prva karakteristika koja određuje “snagu” procesora. Ona
predstavlja broj bita koji procesor može obrađivati kao jedinicu podataka. Većina
današnjih računara bazirana je na 64-bitnoj riječi.

 Brzina procesora (Processor Speed). Brzina procesora se kod savremenih računara

izražava pomoću tri veličine: MHz, MIPS, FLOPS. Najčešće korištena veličina kod PC-a je
megaherc (MHz) i odnosi se na tzv. brzinu sata (clock speed) kojom se izražava broj pulseva
u sekundi generiranih od oscilatora koji uređuje tempo rada procesora.

 Tip procesora – instrukcijski set. Svaki procesor sadrži jedinstveni skup komandi kao što su
ADD, STORE, LOAD itd. koji se naziva set instrukcija. U mašinskom računarskom jeziku, svaki
iskaz odgovara jednoj instrukciji procesora, dok u programskim jezicima višeg nivoa jedan iskaz
rezultira uglavnom u izvršavanju više procesorskih instrukcija. Danas postoje dva modela
procesora:  CISC (Complex Instruction Set Computer)  RISC (Reduced Instruction Set
Computer).
 8. ŠTA JE RAID?

RAID (Redundant Array of Inexpensive/Independent Drives/Disks) predstavlja koncept po kojem se isti

podaci pohranjuju na više diskova, pa otuda atribut redundantni. Logika ovog pristupa je jednostavna – ako
dođe do kvara na jednom disku, podaci se nalaze na drugom.

9. ŠTA SE PODRAZUMIJEVA POD VIRTUALIZACIJOM?

Serverska virtualizacija podrazumijeva kreiranje više virtualnih servera na jednoj fizičkoj serverskoj
konfiguraciji – računarskom sistemu. Svakom virtualnom serveru se dodijeli određena procesorska snaga,
memorijski kapaciteti itd., pri čemu svaki taj virtualni server ima svoj operativni sistem, svoje aplikacije,
virtualnu mrežnu infrastrukturu itd. Primjer jedne takve virtualne serverske arhitekture je IBM-ov sistem x445
koji može da podrži 64 virtualna servera na jednom 16-procesorskom fizičkom serveru.

Tehnologija serverske virtualizacije ima tri osnovne prednosti u odnosu na klasične sisteme:

a) niži troškovi za nabavku servera (manje servera),

b) niži troškovi za smještanje servera,
c) niži troškovi personala neophodnog za upravljanje serverima.

Međutim, virtualni serveri zahtijevaju posebnu vrstu softvera koji omogućavaju tu virtualizaciju (npr.
VMWare).

10. ŠTA SU CLUSTER I GRID TEHNOLOGIJE?

Posebne kategorije superračunarskih sistema danas predstavljaju tzv. cluster i grid konfiguracije. Cluster i grid
konfiguracije predstavljaju također modele namijenjene za tzv. high-end ili high-performance computing, tj. za
postizanje vrlo visokih nivoa performansi obrade podataka u pogledu brzine (grid konfiguracije) i
raspoloživosti, pouzdanosti i skalabilnosti (cluster konfiguracije). Iako se u oba slučaja radi o tzv. multi-node
i/ili multi-processor konfiguracijama, razlika između ovih sistema ipak postoji.

Cluster predstavlja skup većeg broja manjih računarskih sistema čijom se integracijom postiže veća
procesorska moć i visoke performanse u pogledu raspoloživosti (dostupnosti) sistema, skalabilnosti, fault-
tolerance mogućnosti i sl. Računarski sistemi od kojih je napravljen klaster su identične ili vrlo slične
konfiguracije i podložne su centralnoj kontroli.

Grid konfiguracije označavaju računarske sisteme koji omogućavaju zajedničko korištenje računarskih resursa
koji su međusobno povezani komunikacijskim linijama, ali su fizički smješteni u različitim organizacijama i na
različitim lokacijama, bez ili sa vrlo malo centralne kontrole. Mogu se formirati na jednom lokalitetu, a mogu
čak i na nacionalnom ili međunarodnom nivou.
 4 POGLAVLJE

1. ŠTA SU OPERATIVNI SISTEMI?

Operativni sistem je skup programa koji upravljaju računarskim sistemom. Aktivnosti operativnog sistema su
usmjerene na druge dvije glavne komponente računara: hardver i aplikativni softver. Sa aspekta korisnika,
operativni sistem ima ulogu interfejsa putem kojeg on koristi računarski sistem.

2. PROCES OS?

Startanje neke aplikacije, recimo programa za obradu teksta, za operativni sistem znači odgovarajuću naredbu
za izvršavanje određene aktivnosti koja se obično naziva proces.

3. HISTORIJAT OS

U godinama prvih komercijalnih računarskih sistema, u periodu nakon II svjetskog rata, pa sve do 60-ih godina,
upravljanje računarskim sistemima se obavljalo uglavnom manuelnim putem. Za svaku pojedinačnu obradu
podataka operator je morao ručno startati određeni broj uređaja na sistemu.Sljedeća bitna karakteristika obrade
iz ovog perioda sastojala se u tome da su se programske obrade morale izvršavati u tzv. serijskom načinu rada -
jedan program u jedno vrijeme.Obrade su u cjelini bile neefikasne jer su računarski sistemi bili neaktivni u
periodima kada su operatori obavljali manuelne operacije.

Početak 60-ih godina karakterizira se razvojem multiprogramiranja (multiprogramming), pravca koji je označio
drugu generaciju operativnih sistema. U ovom načinu rada više korisničkih programa nalazi se u glavnoj
memoriji u isto vrijeme i procesor je u mogućnosti da aktivnost usmjerava na svaki od njih.

Treća generacija OS-a, od sredine 60-ih do kraja 70-ih godina, imala je za osnovnu karakteristiku da su to bili
sistemi opće namjene koji su mogli biti korišteni, kako za batch obradu, tako i za interaktivnu i obradu u
realnom vremenu. Nedostatak takvih sistema sastojao se u tome da se radilo o vrlo velikim i skupim sistemima,
teškim za upravljanje i održavanje.

S razvojem mikroračunara, 80-e godine donose četvrtu generaciju OS-a, čija su glavna odlika upravo verzije za
ovu klasu računara. Novi računari su bili stand-alone i single-user sistemi, što znači da su imali vrlo jednostavne
zahtjeve u pogledu performansi OS-a.

Brzi razvoj informacijske tehnologije u posljednjih 20-ak godina doveo je do uvođenja novih tipova
konfiguracija računarskih sistema kao što je npr. multiprocesorski rad u kojem se više procesora ili računarskih
sistema povezuje u cilju osiguranja boljih performansi obrade podataka.

4. VRSTE OS

 Prema broju korisnika koji mogu raditi na sistemu u isto vrijeme dijele se na:jednokorisničke i
višekorisničke OS (Single-User and Multi- User Operating Systems). Višekorisnički OS pružaju
mogućnost korištenja jednog računara od više korisnika u isto vrijeme. Ovi sistemi se još nazivaju
imultiprogramming operativni sistemi, u kojem OS preuzima funkciju dodjeljivanja ili
preusmjeravanja CPU-a između različitih korisničkih zahtjeva.
 Prema broju operacija (zadataka) koji se mogu izvršavati u isto vrijeme dijele se na: jednozadaćne i
višezadaćne OS (Single- Tasking and Multi-Tasking Operating Systems).Multitasking OSomogućavaju
korištenje više od jednog pograma u isto vrijeme. Windows 9x je primjer single-user imultitasking OS-a,
 dok je UNIX primjer OS-a koji omogućava i multitasking imulti-user način rada. Većina današnjih
operativnih sistema podržava višezadaćni rad.
 Prema računarskoj kofiguraciji na koju se instaliraju dijele se na: OS za desktop računare, OS za
server konfiguracije i OS za mobilneuredjaje.
 Multiprocesorski i multi-core operativni sistemipredstavljaju koncepciju OS-a
sličnu multiprogrammingu, s tim da se ovdje radi o više procesora/jezgri koji na većini takvih sistema
koriste, odnosno dijele zajedničku memoriju. Krajnji korisnik ovakve sisteme vidi kao da se radi o
jednom moćnom procesoru.
 Prema broju računara kojim upravljaju, mogu se podijeliti na stand- alone i mrežne operativne
sisteme (Network Operating Systems - NOS). U prvom slučaju se radi ooperativnom sistemu koji
upravlja samo jednim računarom, dok drugi tip ima mogućnost upravljanja sa više računara koji su
povezani u računarsku mrežu. Računarska mreža je grupa računara koji mogu komunicirati međusobno,
dijeliti resurse i periferale, kao i pristupati udaljenim računarima. Mrežni OS je softver koji to
omogućava. Dva su osnovna tipa NOS-a:"Peer-to- peer" i "client-server". Posebna kategorija su
operativni sistemi kojiupravljaju velikim brojem računara koji su uvezani u tzv. cluster konfiguracije.


5. KLASIFIKACIJA OS

Savremeni operativni sistemi, s obzirom na hardverske platforme nakojima rade i aplikacijska okruženja koja
opslužuju,najčešće se klasificiraju na tri glavne kategorije:
server operativni sistemi,
desktop operativni sistemi,
operativni sistemi za mobilne uredjaje.

a) Prema veličini sistema čiji rad podržavaju, dijele se na operativne sisteme za:
- superkompjutere,
- velike sisteme (high-end servers),
- srednje sisteme (midrange servers),
- male sisteme, sisteme za "mali biznis" (small business servers),

b) Prema tipu operativnog sistema:

- operativni sistemi jednog proizvođača, koji rade samo na hardverskim platformama tog
proizvođača (proprietary operating systems); u ovoj grupi ima više različitih operativnih sistema, a najvažniji
su sljedeći: UNICOS firme Silicon Graphics pod kojim rade superkompjuteri Cray;
operativni sistemi jednog proizvođača, a koji rade na hardverskim platformama drugih
proizvođača: Windows NT Server/Windows Server 2000/2003/2008; Novell NetWare; Linux, kao
posebna kategorija, mada ovaj OS nije u klasičnom smislu “proizvod jednog proizvodjača” kao prethodna
dva; UNIX operativni sistemi, odnosno različiteverzije ovog OS-a,

c) prema procesoru koji je osnova konfiguracije dijele se na:

-OS koji rade na IBM-ovoj z-arhitekturi, koja je osnova mainframe sistema;
-OS koji rade na RISC procesorima različitih proizvođača
-OS koji rade na Intel/AMD procesoru, odnosno na Intel/AMD baziranim serverima.
 6. OSNOVNE FUNKCIJE OS

Osnovne funkcije operativnog sistema su:

Upravljanje zadacima:pripremanje, raspoređivanje i nadgledanje svih zadataka za neprekidno odvijanje

obrade od strane računarskog sistema.
Upravljanje resursima: kontrola korištenja resursa računarskog sistema od strane drugih komponenata
sistemskog i aplikativnog softvera koji je u procesu izvršavanja. Ovi resursi uključuju: primarnu memoriju,
sekundarnu memoriju, vrijeme centralne procesne jedinice i input-output uređaje.

Upravljanje podacima: kontrola korištenja podataka (input-output, pohranjivanje, pretraživanje). Ovi

programi kontroliraju alokacijusekundarne memorije, fizički format i katalogiziranje pohranjivanja podataka,
kao i transfer podataka između uređaja primarne isekundarne memorije.

7. HISTORIJAT WINDOWS OS

Microsoftova priča o operativnim sistemima počinje 12. augusta 1981. godine kada IBM objavljuje prvi PC sa
Microsoftovim DOS operativnim sistemom. Prva značajnija Windows instalacija pojavljuje se 22. maja 1990.
kada Microsoft objavljuje Windows 3.0. Pet godina kasnije, 24. augusta 1995. godine na tržište se izbacuje do
tada najznačajniji upgrade Windows OS-a - Windows 95, da bi nakon tri godine bila objavljena verzija
Windows 98. U februaru 2000. godine Microsoft objavljuje Windows 2000, verziju zasnovanu na
novorazvijenoj NT tehnologiji, dok se u oktobru 2001. godine na tržište se zvanično uvodi Windows
XP.Windows XP je, također, donio mnogo novina koje idu za ciljem daljeg pojednostavljenja rada s
računarom.Već početkom 2007. godine počela je isporuka nove desktop verzije - Windows Vista koja je
najavljena kao najznačajniji upgrade Windows OS-a od uvođenja Windowsa 95 (1995. godine).Medjutim, vrlo
brzo se ispostavilo da Windows Vista nije ispunio očekivanja, nakon čega je Microsoft odmah prionuo na posao
kreiranje nove verzije koja bi ispravila sve slabosti Viste. Tako je uskoro predstavljena verzija Windows 7
(oktobar 2009. godine). Sa Windowsom 2007 su uslijedile novine odnosno mnoga poboljšanja.
Windows 8 je donio sljedeće novine u odnosu na Windows 7: “Nestanak” Start dugmeta-menija, touch screen,
višemonitorski rad, poboljšani tzv. Boot-time, poboljšan Windows Explorer Itd. Neke od promjena koje je
donio Windows 10 odnose se na: kontinuirani – online update, start menu, korisnički interfejs, radna površina,
poboljšana virtualizacija, novi - poboljšani sistem upgrade-a , logiranje sa Microsoft-accountom itd.

8. MAC OS

Apple Macintosh je bio prvi personalni računar koji je počeo koristiti grafički interfejs. Zvanični naziv
operativnog sistema koji koriste Apple Macintosh računari je MacOS. Danas se u upotrebi najčešće susreću
dvije verzije: MacOS (starija verzija), Mac OS X, kao i najnovija verzija “macOS”.Još 1994. godine Apple je
odlučio krenuti u razvoj nove generacije operativnog sistema za Macintosh računare pod kodnim imenom
Copland. Nova verzija je trebala uvesti koncept preemptivnog multitaskinga umjesto zastarjelog kooperativnog
multitaskinga. Nakon što je Apple kupio firmu NeXT, objavljena je nova strategija - novi operativni sistem bit
će zasnovan na Unix jezgri, tada korištenoj u NeXT sistemima.
Verzije MacOS-a prije OS X-a bile su zasnovane na tzv. kooperativnom multitaskingu. Kako je već naglašeno,
MacOS X je sa sobom donio preemptivni (predupredni) multitasking, koji karakterizira i Windows NT
platformu. Najnovija verzija (početak 2018. godine) Apple-ovog OS-a za desktop i portabilne računare je
“macOS” , dok je serverska verzija “macOS Server”, uz dobro poznati iOS na Apple-ovim iPhone i iPad
mobilnim uređajima.
 9. SERVER OS VRSTE

UNIX je operativni sistem pod kojim obično rade moćnije mašine, one koje spadaju u klasu servera i radnih
stanica.Glavne odlike ovog operativnog sistema su:
 -Sistem je pisan na jeziku visokog nivoa (C jezik), te je stoga vrlo fleksibilan i portabilan.
 -Ima relativno jednostavan korisnički interfejs.
 -Omogućava portabilnost aplikacija.
 -To je višekorisnički (multi-user), višezadaćni (multi-tasking) operativni sistem.
 -Podržava mnoge programske jezike kao što su C, C++, Fortran, Cobol, Lisp, Prolog.
 Ima veliki broj programskih biblioteka za aplikativni razvoj
Verzije UNIX operativnog sistema koje su danas najčešće u upotrebi su: HP, HP-UX,
Tru64UNIX ,IBM ,AIX ,Sun ,SolarismSilicon GraphicsmIRIX

Windows Server (ranije Windows NT server) je višezadaćni i višekorisnički server operativni sistem firme
Microsoft, mada su ga mnogi u početku karakterizirali više kao mrežni operativni sistem.Zasnovan je u startu
(početak ’90-ih godina) na 32-bitnoj arhitekturi, sadrži odgovarajući sistem zaštite, razne mrežne servise, a
odlikuje ga i kompatibilnost sa drugim operativnim sistemima, fajl sistemima i mrežama. Treba odmah reči da
se termin Windows NT Server zadržao do 2000. godine kada Microsoft prelazi na drugi sistem imenovanja
verzija u koji uključuje godinu izdavanja (Windows 2000 Server, Windows 2003 Server, Windows Server
2008, Windows Server 2012, Windows Server 2016).
Neke od najznačajnijih karakteristika Windows NT Servera su: posjeduje performanse server sistema,
podržava remote access service (RAS), podržava tzv. fault tolerance sistem (tolerancija pogrešaka),
uključuje Internet informacijski server (IIS), GUI-bazirana sistemska administracija, podrška za Macintosh
klijente, dodatne mrežne usluge, Windows NT direktorij sistem (NTDS).

Linux je “UNIX-oliki” operativni sistem koji je razvio Linus Torvalds.Sve više se koristi kao alternativa
Windowsu na personalnim računarima, ali i kao moćna serverska platforma.Pored toga što se može
downloadovati s mnogih Internet sajtova, neke firme ga podržavaju u formi komercijalnih isporuka. Postoji više
verzija, najčešće se koriste: RedHat, SuSE, Debian, Mandrake, Chrome OS, itd.

10. ŠTA SU DESKTOP OS I KOJE VRSTE POZNAJETE?

Za razliku od server operativnih sistema koji služe za podršku radu poslovnih i workgroup servera i koji
podržavaju rad tzv. mission-critical poslovnih aplikacija, druga kategorija savremenih operativnih sistema
obuhvata one sisteme koji su danas najčešće u upotrebi a to su tzv. desktop operativni sistemi.

Desktop operativni sistemi su kategorija savremenih operativnih sistema i obuhvataju one sisteme koji su
danas najčešće u upotrebi. Najznačajniji razlog zašto su desktop operativni sistemi toliko rašireni jeste taj što
personalni računari rade pod ovim operativnim sistemima. Sa aspekta korištenja, svi desktop OS su vrlo slični, s
obzirom da se njihovi korisnički interfejsi zasnivaju na određenom skupu tehnoloških premisa koje označavaju
sadašnji trenutak u razvoju informacijske tehnologije. Najzastupljeniji je svakako Windows, mada to nije i
jedina sistemsko-softverska platforma pod kojom rade savremeni personalni računari. Pored Windowsa, postoji
još nekoliko desktop OS-a, od kojih su najvažniji i najčešće su u upotrebi MacOS i Linux. Kompanija IBM je
do prije nekoliko godina proizvodila OS/2 i koristio se na IBM-personalnim računarima, ali je IBM obustavio
njegov daljnji razvoj.
 11. KOJE OS ZA MOBILNE UREĐAJE POZNAJETE?

Operativni sistemi za mobilne uredjaje ili mobilni operativni sistemi su novijeg datuma i nastali su kao rezultat
uvodjenja i brzog razvoja mobilnih (portabilnih) računarskih uredjaja kao što su: PDA, smartphones, tablet
računari i nova generacija mobilnih telefona. Ovi operativni sistemi se često nazivaju i “embedded”, obzirom na
činjenicu da su “ugradjeni” u mobilne uredjaje. Ovdje ćemo pomenuti najpoznatije:
 Android (Google)
 iOS (Apple)
 Windows CE/Windows Mobile/Windows Phone (Microsoft)
 PalmOS  webOS (Palm, HP)
 BlackBarry OS (RIM)
 Symbian (Symbian)
 bada (Samsung)

12. TRI TIPA FAJLOVA KOJA RAZLIKUJU WINDOWS I MAC?

Folderi sadrže subfoldere ili fajlove. Fajl se može definirati kao skup instrukcija ili informacija koje su
sačuvane kao pojedinačna stavka (item) na računaru. Postoje tri glavna tipa fajlova koje razlikuju Windows i
MacOS:
 dokument fajlovi,
 programski fajlovi,
 folderi kao specifična vrsta fajlova.

5. POGLAVLJE

1. ŠTA SU RAČUNARSKE MREŽE?

1)Računarska mreža se može definirati kao sistem za računarsko komuniciranje koji povezuje dva ili više
računara i perifernih uređaja.Komunikacijska tehnologija o kojoj smo prethodno govorili predstavlja osnovu za
povezivanje računara u računarske mreže. Ciljevi računarskog umrežavanja su sljedeći:
- dijeljenje fajlova i programa,
- dijeljenje hardverskih resursa računara (disk, CD-ROM, traka itd.),
- dijeljenje printera,
- centralizirano upravljanje resursima koji su u mreži,
- efikasniji rad u grupama itd.
 2. ŠTA JE KOMUNIKACIJA, A ŠTA PODATKOVNE KOMUNIKACIJE?

Pojam "komunikacija", odnosno "komuniciranje", podrazumijeva razmjenu informacija između pošiljaoca i

primaoca. Ova razmjena može se ostvarivati u formi riječi, pisama, crtanja, pokreta ili drugih simbola koji se
koriste za prezentiranje ideja s kojima želimo upoznati druge.

Podatkovne komunikacije (Data Communications) ili računarske komunikacije (Computer

Communications) podrazumijevaju elektronsku razmjenu podataka između računara, odnosno korisnika koji, u
krajnjoj instanci, u većini slučajeva iniciraju tu razmjenu. Proces transmisije podataka odvija se između dvaju ili
više računarskih sistema posredstvom nekog od komunikcijskih medija i uređaja.

3. ŠTA JE RAČUNARSKA KOMUNIKACIJA?

Osnovni cilj korištenja komunikacijske tehnologije u području obrade podataka sastoji se u omogućavanju
efikasnog transfera podataka s jednog računarskog sistema na drugi.
Ako se problem posmatra s korisničkog nivoa, onda su podatkovne komunikacije bitne da bi se podržali sljedeći
zahtjevi korisnika:
 razmjena podataka i programa između korisnika,
 transfer podataka i programa s jednog na drugi računar,
 korištenje podataka, programa i računarskih resursa (printer, fax, CDROM itd.) s drugih lokacija.

4. ŠTA SU KOMUNIKACIJSKI MEDIJI?

Komunikacijski medij ili medij za transmisiju predstavlja nosioca poruke u fizičkom smislu između pošiljaoca i
primaoca. To može biti direktna veza između dva računara u kojoj se koristi samo jedan medij, a može i
kompleksna veza koja uključuje više različitih medija i komunikacijskih uređaja. Mediji za transmisiju mogu se
klasificirati kao: vođeni (guided) i nevođeni (non-guided).

5. ŠTA SU KOMUNIKACIJSKI UREĐAJI?

Komunikacijski uređaji su uređaji koji se, uz komunikacijske medije, koriste u uspostavljanju komunikacijskih
sistema za podatkovne komunikacije, odnosno za računarske mreže. Istovremeno, ovi uređaji, zajedno s
pripadajućim komunikacijskim medijima, determiniraju karakter komunikacijsko-mrežnih servisa kao
platforme za podatkovnekomunikacije. Komunikacijski uređaji se mogu podijeliti na tri skupine:
- LAN uređaji,
- Internetworking uređaji,
- Uređaji za konekciju na Internet i tzv. “remote access” konekciju.
 6. ŠTA SU KOMUNIKACIJSKI STANDARDI I PROTOKOLI, A ŠTA KOMUNIKACIJSKI
SOFTVERI?

Komunikacijski standardi i protokoli predstavljaju osnovu računarskog komuniciranja i oni mogu biti i u
hardverskom i u softverskom obliku. I na kraju, onaj elemenat koji je bitan s korisničkog aspekta -
komunikacijski softver kojim se korisnik služi da bi inicirao ili primio odgovarajuće poruke.

7. ŠTA SU ANALOGNI, A ŠTA DIGITALNI SIGNALI?

Analogni signali su kontinuirani talasi koji prenose informacije u formi talasa. Sistem radio i telefonskih
komunikacija je klasičan primjer analognih signala.

Digitalni signali prenose informacije u formi jedinica ili nula - upravo u onoj formi u kojoj centralna
jedinica kod računara obrađuje podatke te su stoga veoma pogodni za prijenos podataka u
računarskim komunikacijama.

8. TIPOVI MEDIJA

Komunikacijski medij ili medij za transmisiju mogu se klasificirati kao:

- vođeni (guided) i
- nevođeni (non-guided).

 -Kod vođenih medija prijenos se vrši duž fizičkog puta. Primjeri vođenih medija su svi komunikacijski
mediji koji su bazirani na nekom sistemu kabliranja kao što su: twisted-pair kablovi, koaksijalni
kablovi, optički fiber kablovi. Svi ovi sistemi kabliranja se koriste u povezivanju računara na uskom i
širem lokalitetu.
U grupu tzv. vođenih medija možemo svrstati i kablove koji služe za povezivanje perifernih uređaja s
računarom: Paralelne i serijske komunikacije, AppleTalk kablovi, USB, IEEE 1394 (High Performance Serial
Bus), Thunderbolt.
 -Nevođeni mediji ili bežične komunikacije
Alternativa kablovima je bežična komunikacija za koju se predviđa da će biti značajan, možda i glavni medij za
komuniciranje u budućnosti. Atmosfera je primjer tzv. nevođenih medija koji osiguravaju prostor za prijenos
podataka elektromagnetnim talasima, pri čemu nema klasičnog vođenja kao kod kablova.
Mikrovalni sistemi, Komunikacijski sateliti., Globalni sistem pozicioniranja, Radio, Infracrveni zraci,
Cellularna tehnologija.
 9. OBJASNITI OSI MODEL

U sistemu računarskih komunikacija uređaji koji komuniciraju jedni s drugima moraju koristiti isti jezik i
primjenjivati ista pravila, drugim riječima, moraju postojati posebni mehanizmi koji će osiguravati da se podaci
poslani sa jednog uređaja na drugi transmitiraju bez grešaka. U tom smislu je 1983. godine kreiran tzv. OSI
model (Open Systems Interconnection) od strane glavnih telekomunikacijskih kompanija. On propisuje sedam
funkcionalnih nivoa (layers) od kojih svaki predstavlja zaseban skup zadataka u funkciji prijenosa podataka.
Svaka poruka poslana s jednog računara ka drugom mora proći ove nivoe, kako u postupku slanja, tako
i prijema poruke.
*Funkcije svakog od nivoa su:
-Nivo 7. Aplikacijski
-Nivo 6. Prezentacijski
-Nivo 5. Sesija
-Nivo 4. Transport
-Nivo 3. Mreža
-Nivo 2. Data Link
-Nivo 1. Fizički
Večinom navedenih nivoa upravlja mrežni operativni sistem, odnosno mrežna komponenta operativnog sistema
pod kojim računar radi.

10. BRZINA PRENOSA PODATAKA U RAČUNARSKIM MREŽAMA

Brzina prijenosa podataka u računarskim komunikacijama izražava se u bitima u sekundi (bits per second) i
označava broj bita koji se može transferirati u sekundi. Ovaj termin se obično poistovjećuje s terminom bod u
sekundi (baud), što nije korektno, jer potonja mjera predstavlja broj promjena stanja digitalnog signala u
sekundi. Kod starijih modema ove dvije jedinice mjere su bile identične jer je modem prenosio jedan bit u
jedinici vremena. Bod se inače najprije koristio za mjerenje brzine prijenosa telegrafa, a dobio je ime po
francuskom in 啪 enjeru Baudotu. Veće jedinice su Kbps (kilobita u sekundi) i Mbps (megabita u sekundi).

11. VRSTE MREŽA?

Prva klasifikacija računarskih mreža vrši se na osnovu lokaliteta (veličine područja) s kojeg se računari
povezuju. U tom slučaju se govori o tri tipa mreža:
 - lokalne mreže (Local Area Networks - LAN),
 -rasprostranjene mreže (Wide Area Networks - WAN),
 -globalna mreža – Internet.

Lokalne mreže prenose podatke kroz zrak putem sistema radiofrekvencija. Postale popularne zato što:
eliminiraju sistem kabliranja, uz omogućavanje pristupa mreži sa različitih lokacija; omogućavaju kompjuting
za mobilne korisnike s različitih lokacija u ofisima; omogućavaju lakši pristup informacijama u određenim
situacijama gdje je mobilni kompjuting od posebnog značaja kao što su npr. aerodromi, bolnice i sl.

Rasprostranjene mreže (WAN) predstavljaju kombinaciju dviju ili više lokalnih mreža povezanih
komunikacijskim medijima i uređajima.Naprimjer, jedan poslovni sistem koji ima pogone ili urede na razli
膷 itim lokacijama mo 啪 e imati WAN mrežu.
Internet je globalna računarska mreža. Osnova internet mreže je TCP/IP protokol (Transmission Control
Protocol - Internet Protocol) koji predstavlja standardni protokol za povezivanje računara različitih
konfiguracija, kao i proizvođača operativnih sistema.

12. MREŽNA TOPOLOGIJA

Mrežna topologija se odnosi na fizičko i logičko uređenje računara unutar mreže. Svaki fizički elemenat mreže se
obično naziva čvor (node), što može biti bilo koji uređaj na mreži koji može da razmjenjuje podatke s drugim mrežnim
čvorovima.

Postoje tri osnovne mrežne topologije:

 Bus (Bus)
 Prsten (Ring)
 Zvijezda (Star)

13. MREŽNI OPERATIVNI SISTEMI

Mrežno okruženje je definirano mrežnim operativnim sistemom (Network Operating System - NOS) i protokolima koji
osiguravaju komunikaciju i mrežne usluge.

U poglavlju o operativnim sistemima rekli smo da postoje dva osnovna tipa mrežnih operativnih sistema:
 "peer-to-peer" mrežni operativni sistem
 "client/server" mrežni operativni sistem

14. VRSTE PROTOKOLA I KOJI SPADAJU U KOJU SKUPINU?

U tom smislu su najvažniji sljedeći protokoli: transportni, mrežni i aplikacijski.

Transportni protokoli osiguravaju pouzdan transfer podataka i uključuju sljedeće tipove:

 IBM-ov APPN
 TCP dio Internet TCP/IP protokola
 SPX dio Novell NetWare IPX/SPX protokola
 Microsoft NetBIOS i NetBEUI
 AppleTalk Mrežni protokoli.

Mrežni protokol je skup konvencija ili pravila koje koristi program ili operativni sistem da bi komunicirao između dviju
ili više krajnjih tačaka.

Glavni mrežni protokoli su:

 IP dio TCP/IP protokola (Internet protokol)
 SNA (IBM-ov mrežni protokol)
 DECnet (Digitalov mrežni protokol)
 IPX (Novellov mrežni protokol)
 NetBIOS (Microsoftov protokol)
 AppleTalk (Apple Macintosh mrežni protokol)
Aplikacijski protokoli funkcioniraju na aplikacijskom, prezentacijskom i "session" nivou OSI modela. Poznatiji
aplikacijski protokoli su:

 IBM-ov APPC,
 SMTP protokol za elektronsku poštu,
 Protokol za transfer fajlova – FTP,
 Telnet protokol za udaljeno logiranje na UNIX mašine.

15. WEB PROTOKOLI

World Wide Web se bazira se na korištenju čitavog niza protokola. Četiri osnovna su:

16. -TCP/IP protokol kao osnovni Internet protokol;

17. -HTML (Hyper Text Markup Language) je jezik koji se koristi za pripremu fajlova koji će biti
locirani na webu Zasnovan je na skupu tzv. "markup" simbola ili tagova koji se koriste u
okviru standardnog tekst fajla za definiranje onih dijelova teksta koji će biti hiperlinkovani
prilikom pojavljivanja na Webu.HTML dokumenti imaju standardni tekst (ili ASCII) format i
mogu se
kreirati korištenjem bilo kojeg tekst editore (npr. Edit na PC-u, SimpleText na Mac-u, ili vi, odnosno
Emacs na UNIX mašini).
18. -URL sistem adresiranja na Internetu. URL (Uniform Resource Locator) predstavlja standard za
adresiranje HTML fajlova na Internetu.Standardni format URL adrese je:
www.nazivfirme.xxx.yy, pri čemu xxx označava domenu (com, net, edu, mil, org), a yy
skraćenicu za zemlju (npr. ba je oznaka za Bosnu i Hercegovinu).
19. -HTTP (Hyper Text Transfer Protocol) je protokol koji omogučava pojavljivanje HTML stranice
na webu.Radi se o softveru koji se instalira na serveru i ovisno o platformi ima različitu izvedbu i
naziv.HTML stranice mogu sadržavati grafiku, zvuk, filmove i druge sadržajno bogate medije kao i
linkove neophodne za pristup drugim stranicama sa istog ili drugog web servera.