Michael Cunningham

SATI

bojana888
Ova je knjiga za Kena Corbetta
 PROLOG
BRZO JE IZAŠLA IZ KUĆE, NA SEBI IMA PRETEŽAK OGRTAČ
za ovo doba godine. Godina je 1941. Opet je započeo jedan rat.
Ostavila je poruku za Leonarda. I za Vanessu. Odlučno ide prema
rijeci, svjesna svoje namjere, premda joj čak i sada pozornost
privlači pogled na prostrane ledine, crkvu i nekoliko raštrkanih ovaca,
užarenih do bjelila, s blagom primjesom sumporastog žutila, što
pasu pod sve mračnijim nebom. Zastaje, gleda ovce i nebo, pa
produži. Iza nje mrmore glasovi, bombarderi tutnje na nebu, traži ih
pogledom, ali ih ne vidi. Prolazi mimo jednog poljoprivrednog radnika
(ne zove li se John?), kršnog čovjeka, sitne glave, u vesti boje
krumpira, koji čisti jarak što se proteže duž vrbika. Čovjek podiže
pogled na nju, kimne i ponovo se zagleda u smeđu vodu. Dok ga
mimoilazi na putu do rijeke, pomišlja kako li je uspješan, kako li
sretan što čisti taj jarak. Ona nije uspjela. Nije zapravo nikakva
književnica; samo nadarena čudakinja. Tračci neba prelijevaju se u
lokvama preostalih od noćašnje kiše. Cipele joj lagano propadaju u
meku zemlju. Da, ona je zakazala, glasovi su se vratili i
nerazgovijetno mrmore tik izvan njezina vidokruga, iza nje, ovdje, ali
ne, okrene se i već su negdje drugdje. Glasovi su se vratili, a i
glavobolja se primiče, sigurno kao i kiša, glavobolja koja će je, ma
što ona bila, satrti i nadomjestiti je samom sobom. Glavobolja se
primiče (ne doziva li je sama?) i čini se da su se bombarderi opet
pojavili na nebu. Stiže na nasip, penje se na nj i opet spušta do
rijeke. Uzvodno, ali daleko, neki je ribič, neće je valjda vidjeti? Počne
tražiti kamen. Radi brzo, ali sistematski, kao da slijedi neki recept
kojeg se mora strogo pridržavati želi li uspjeti. Izabere jedan otprilike
veličine i oblika svinjske lubanje. Još dok ga podiže i trpa u jedan od
džepova svog ogrtača (krzneni ovratnik škaklja je po vratu), ne može
a da ne osjeti njegovu vapnenastu hladnoću i da ne zapazi njegovu
mliječnosmeđu boju sa zelenim mrljama. Stoji uza sam rub rijeke
koja zapljuskuje obalu i ispunja neravnine u mulju čistom vodom,
koja je možda od posve drukčije tvari nego žuto-smeđa, pjegama
išarana masa što se, naoko čvrsto poput ceste, jednolično proteže
od obale do obale. Zakorakne. Ne izuva cipele. Voda je hladna, ali
ne neizdržljivo. Zastane, stoji u hladnoj vodi do koljena. Misli na
Leonarda. Misli na njegove ruke i njegovu bradu, na duboke bore
oko usta. Misli na Vanessu, na djecu, Vita i Ethel; mnogo ih je. Svi su
zakazali, zar ne? Odjednom joj ih bude beskrajno žao. Zamisli kako
se okreće, kako vadi kamen iz džepa i vraća se kući. Vjerojatno bi se
mogla vratiti još na vrijeme da uništi pisma. Mogla bi nastaviti sa
životom; mogla bi pružiti i taj posljednji dokaz odanosti. Stojeći do
koljena u tekućoj vodi, odbaci tu zamisao. Glasovi su već tu,
glavobolja se primiče, vrati li se sada ponovo pod Leonardovu i
Vanessinu skrb, nikad je više neće pustiti da ode, zar ne? Odluči
čvrsto ustrajati na tome da je puste otići.
Nezgrapno zagaca (dno je muljevito) dublje u vodu, sve do pasa.
Baci pogled uzvodno na ribiča, koji ima na sebi crvenu jaknu i koji je
ne vidi. Na žutoj površini rijeke (više žutoj nego smeđoj, kad se
izbliže pogleda) mutno se odražava nebo. Ovo je, znači, posljednji
opažaj stvarnosti - čovjek u crvenoj jakni koji lovi ribu i odraz
oblačnog neba u mutnoj vodi. Gotovo nenamjerno (i samoj se učini
nenamjerno) zakorači, ili posrne, naprijed, i kamen je povuče unutra.
U prvi joj se trenutak ipak učini da to nije ništa; samo još jedan
promašaj; samo hladna voda iz koje može lako isplivati. Ali onda se
struja ovije oko nje i zahvati je tako naglo i snažno kao da ju je neki
mišićavi muškarac podignuo sa dna, uhvatio je za noge i pritisnuo ih
o svoja prsa. Dodir gotovo ljudski.
Više nego sat kasnije, njezin se suprug vraća iz vrta.
„Gospođa je izašla”, kaže sluškinja, lupkajući po nekom otrcanom
jastuku iz kojeg izlijeće minijaturna oluja od pahuljica. „Rekla je da se
odmah vraća.”
Leonard se penje u dnevnu sobu da posluša vijesti. Na stolu nalazi
plavu omotnicu, adresiranu na sebe, i u njoj pismo.

Najdraži,
čvrsto sam uvjerena da ću, opet poludjeti: osjećam da ne možemo
izdržati još jedno od tih strašnih razdoblja.
Ovaj se put neću oporaviti. Već čujem glasove, i ne mogu se
koncentrirati. Zato činim ono što mislim da je najbolje.
 Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si u svakom pogledu
najviše što itko može biti. Ne vjerujem da dvoje ljudi može biti
sretnije sve dok se nije pojavila ova strašna bolest.
Ne mogu se više boriti, znam da ti otežavam život, da bi bez mene
mogao raditi.
I radit ćeš, znam.
Vidiš, ne mogu čak ni to napisati kako treba.
Ne mogu čitati.
Želim samo reći da ti dugujem svu sreću svog života. Bio si
beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar.
Želim reći da svi to znaju. Ako me itko mogao spasiti, onda si to bio
ti.
Sve me napustilo osim uvjerenja u tvoju dobrotu.
Ne mogu ti više otežavati život. Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti
sretnije nego što smo bili mi.
V.

Leonard juri iz sobe, trči niza stube. Kaže sluškinji:

„Mislim da se nešto dogodilo gospođi Woolf. Možda se pokušala
ubiti. Kojim je putem pošla? Jeste li je vidjeli kad je napustila kuću?”
Sluškinja, uspaničena, zaplače. Leonard izleti iz kuće i juri prema
rijeci, mimo crkve i ovaca, mimo vrbika. Na obali rijeke ne nalazi
nikoga, osim jednog čovjeka u crvenoj jakni koji peca.

Struja je brzo odnosi. Doimlje se kao da leti, poput nekog čudesnog

bića, raskriljenih ruku, zavijorene kose, dok joj se skut krznenog
ogrtača straga nadiže. Plovi, nezgrapno, kroz smeđe, zrnate zrake
svjetlosti. Ne putuje daleko.
Noge joj (cipela više nema) povremeno zastružu po riječnom dnu i
uskovitlaju sluzavi oblak od mulja, ispunjen crnim sjenkama kostura
od istrunula lišća, koje još dugo pošto je otplovila i izgubila se iz vida
ostaju uznemirene u vodi.
Zelenocrne vriježe zapleću joj se u kosu i krzno njezina ogrtača, i
neko su joj vrijeme oči pokrivene debelim povezom od travurina koje
se na kraju same odmrse i otplutaju, zamrse se, odmrse i opet
zamrse.
 Napokon se smiri na jednom od stupova mosta kod Southeasea.
Struja je poteže, navlači, ali čvrsto je nasukana u podnožju masivnog
četvrtastog stupa, leđima okrenuta rijeci, a lica prislonjena o kamen.
Tu se uvija, jedna joj ruka savijena oko grudi, a druga pluta nad
bedrom. Tek malko iznad nje svijetla je, namreškana površina rijeke
u kojoj se nestalno odražava nebo, bijelo, zastrto oblacima i
ispresijecano siluetnim panoom crnih vrana. Automobili i kamioni
štropoću preko mosta. Jedan dječačić, nema mu više od tri godine,
prelazi most s majkom, zastaje kod ograde, čučne, progura štap, koji
je nosio, između kovinskih letvica u ogradi i pušta ga da padne u
vodu. Majka ga požuruje, ali on uporno želi još malo ostati da vidi
kako struja odnosi štap.
Tu su, jednoga dana, na samom početku Drugoga svjetskog rata:
dječak i njegova majka na mostu, štap što pluta na vodi i Virginijino
tijelo na dnu rijeke, kao da sniva o površini, štapu, dječaku i njegovoj
majci, nebu i vranama. Neki kamion zelenkastosmeđe boje kotrlja se
preko mosta, natovaren vojnicima koji mašu dječaku koji je upravo
bacio štap. On im odmahuje. Traži da ga majka podigne kako bi
bolje vidio vojnike, a i da oni vide njega. Sve to upada na most,
odjekuje kroz njegovo drvo i kamen i ulazi u Virginijino tijelo. Njezino
lice, pritisnuto postrance o stup, sve to upija: kamen i vojnike, majku
i dijete.
 GOSPOĐA DALLOWAY
JOŠ MORA KUPITI CVIJEĆE. Clarissa hini zlovolju (premda
obožava takve zadatke), ostavlja Sally da očisti kupaonicu, obeća da
će se vratiti za pola sata i izjuri van.
New York City. Potkraj dvadesetog stoljeća.
Vrata predvorja otvaraju se u lipanjsko jutro, tako lijepo i vedro da
Clarissa zastaje na pragu kao na rubu nekog bazena, zagledana u
tirkiznu vodu što zapljuskuje keramičke pločice, a prozračna
Sunčeva pređa treperi u plavoj dubini. I kao da zaista stoji na rubu
bazena, oklijeva trenutak prije nego što će skočiti, kratka naježenost
od hladnoće, čisti šok uranjanja. New York, u svojoj uskomešanosti i
sumornoj smeđoj oronulosti, svojoj bezdanoj malaksalosti, uvijek
donosi nekoliko ljetnih jutara poput ovoga: jutara posvuda prožetih
tako čvrstim svjedočanstvima o novom životu da je to gotovo
smiješno, nalik na junaka iz crtanog filma koji neprestano prima
strahovite udarce i uvijek se iznova pojavljuje, neopečen i
neozlijeđen, spreman na još. I ovog su lipnja stabla duž Zapadne
Desete ulice što rastu iz oskudnog tla, punog psećeg izmeta i
odbačene ambalaže, u kojima stoje, proizvela savršeno mlado lišće.
I opet je u sandučiću za cvijeće u prozoru stare gospođe iz
susjedstva, kao i uvijek punom izblijedjelih crvenih plastičnih
pelargonija, niknuo osamljeni maslačak.
Kakav ushit, kakvo uranjanje - biti živ u takvo lipanjsko jutro,
imućan, gotovo sablažnjivo povlašten i samo s jednim jednostavnim
zadatkom. Ona, Clarissa Vaughan, posve obična osoba (čemu se
trsiti u ovoj dobi to nijekati?), mora kupiti cvijeće i prirediti primanje.
Kad Clarissa izađe iz predvorja, cipela joj šljunkasto zaškripi pri
dodiru sa crvenosmeđim, tinjcem obloženim kamenom prve stube.
Pedeset i dvije joj je godina, i gotovo je neprirodno zdrava. U
svakom se pogledu osjeća jednako dobro kao i onoga dana u
Wellfleetu, kad joj je bilo osamnaest godina i kad je kroz ostakljena
vrata izašla u dan veoma nalik na ovaj, svjež i gotovo bolno bistar,
bujan od raslinja. Vilini su konjici zujali među rogozom. Osjećao se
neki miris na travu, pojačan oporim mirisom smole.
 Richard je izašao za njom, stavio joj ruku na rame i rekao:
„Ej, zdravo, gospođo Dalloway.”
To ’gospođa Dalloway’ bila je Richardova zamisao... spontano
nabačena jedne noći provedene u piću u studentskom domu, kad ju
je uspio uvjeriti da Vaughan nije pravo ime za nju. Trebala bi dobiti
ime, rekao je, po nekoj junakinji iz književnosti i, dok se ona zalagala
za Isabel Archer ili Anu Karenjinu, Richard je uporno dokazivao kako
je gospođa Dalloway jedini i očiti izbor. A pojavilo se i pitanje njezina
krsnog imena, suviše značajno da bi se smjelo zanemariti i, što je još
važnije, presudno pitanje sudbine. Njoj, Clarissi, očito nije suđeno da
sklopi nesretan brak niti da dospije pod kotače vlaka.
Suđeno joj je da osvaja i uspije u životu. I tako je postala i ostala
gospođa Dalloway.
„Nije li lijepo?” rekla je gospođa Dalloway tog jutra Richardu.
Odgovorio je:
„Ljepota je kurva, draži mi je novac.”
Volio je dosjetke. Budući da je bila najmlađa, i jedina žena, Clarissa
je osjećala da može dopustiti sebi stanovitu sentimentalnost. Da je
bio konac lipnja, ona i Richard bili bi već postali ljubavnici. Bilo bi
prošlo gotovo mjesec dana otkako je Richard napustio Louisov
krevet (Louis, predodžba seoskog momka, živo utjelovljenje razroke
putenosti) i prešao u njezin.
„Ali ja slučajno volim ljepotu”, rekla je. Maknula je njegovu ruku sa
svog ramena i ugrizla ga za vršak prsta, malo jače nego što je
namjeravala. Bilo joj je osamnaest godina, dobila je novo ime. Mogla
je raditi što joj se hoće.
Clarissine cipele proizvode svoj meki zvuk, kao da hoda po
brusnom papiru, dok silazi stubama da kupi cvijeće. Kako to da se
ne osjeća tjeskobnije s obzirom na nemili splet Richardove sreće
(’bolan proročki glas u američkoj književnosti’) i istodobne nesreće
(’Nemate nijedne T-stanice, barem ih mi ne možemo otkriti’)? Što je
to s njom? Voli Richarda, neprestano misli na njega, ali ovaj dan
možda voli čak malčice više. Voli Zapadnu Desetu ulicu u jedno
ovako obično ljetno jutro. Osjeća se poput kakve nemarne udovice
sa svježe poblajhanom kosom pod crnim velom, koja na karminama
za pokojnog supruga jednim okom pogledava raspoložive muškarce.
Od njih troje - Louisa, Richarda i Clarisse - Clarissa je uvijek bila
najtvrđeg srca, ali i najsklonija romansama.
Zbog toga je morala više od trideset godina podnositi zadirkivanja;
odavno se već odlučila pomiriti s tim i uživati u vlastitim putenim,
neobuzdanim reakcijama koje, kako se Richard izrazio, obično teže
tome da budu podjednako bezobzirne i sanjarske kao u nekog
izrazito nesnosnog, prerano sazrelog djeteta.
Ona zna da bi se pjesnik poput Richarda istog takvog jutra kretao
ozbiljno, redigirao ga, odbacujući prigodnu ružnoću zajedno s
prigodnom ljepotom, tražeći ekonomsku i povijesnu istinu iza ovih
starih gradskih kuća od opeka, strogih kamenih zidova episkopalne
crkve i mršavog sredovječnog muškarca koji je izveo u šetnju svog
Jack Russellovog terijera (odjednom su sveprisutni duž cijele Pete
avenije, ti agresivni, krivonogi mali psi), dok ona, Clarissa,
jednostavno, bez posebna razloga, uživa u kućama, crkvi, čovjeku i
psu. Zna da je to djetinjasto. Nema žestine u tome. Kad bi (sada, u
ovim svojim godinama) morala to javno obznaniti, ova bi je njezina
ljubav otpremila ravno u carstvo lakovjernika i slaboumnika,
ožigosala je poput kršćana s akustičkim gitarama i žena koje su
pristale na ulogu bezazlenih kućanica u zamjenu za uzdržavanje.
Usprkos tome, ona tu nekritičnu ljubav uzima krajnje ozbiljno, kao i
to da je sve na svijetu dio goleme, nedokučive namjere i da sve na
svijetu ima tajno ime, ime koje se ne može izraziti ni na kojem jeziku,
nego samo pogledom i osjećajem stvari same po sebi. Tu odlučnu,
trajnu zanesenost smatra svojom dušom (nezgodna, sentimentalna
riječ, ali kako da to drukčije nazove?); dijelom sebe same, koji će
možda preživjeti smrt tijela. Clarissa nikada i ni s kim ne govori o
tome. Ona ne čavrlja niti brblja. Kliče samo nad očitim
manifestacijama ljepote, ali i onda nastoji zadržati stanovitu
suzdržljivost odrasle osobe. Ljepota je kurva, kaže ponekad. Draži
mi je novac.
Večeras priređuje primanje. Napunit će prostorije svog stana jelom,
pićem i cvijećem, duhovitim i utjecajnim ljudima. Vodit će Richarda
kroza sve to, paziti da se ne premori, a onda će ga otpratiti u
Downtown da primi nagradu.
Uspravi ramena dok stoji na uglu Osme ulice i Pete avenije i čeka
pred semaforom. Evo je, pomisli Willie Bass, koji je nekih jutara
susreće upravo ovdje negdje. Stara ljepotica, stara hipijevka, još
uvijek s dugom kosom, izazovno prošaranom prvim sjedinama, na
jednoj od svojih jutarnjih ophodnji, u trapericama, muškoj pamučnoj
košulji i s nekakvom etničkom obućom (Indija? Srednja Amerika?) na
nogama. Još uvijek posjeduje stanovitu seksualnost; stanovitu
boemštinu, vještičji šarm, premda se jutros ipak doima pomalo
tragično dok tako uspravno stoji u svojoj prevelikoj košulji i
egzotičnim cipelama, prkoseći sili teže, poput mamutice koja je već
do koljena zagazila u smolu i sada se odmara od napora, stojeći
tako krupna i ponosna, gotovo ravnodušna, kao da tobože gleda
nježne pašnjake koji je čekaju na drugoj obali, dok polako shvaća da
će zasigurno ostati ovdje, uhvaćena u stupicu i sama, kad već padne
mrak i izađu šakali. Strpljivo čeka da se promijeni svjetlo na
semaforu. Mora da je prije dvadeset i pet godina izgledala
fantastično, mora da su muškarci sretni umirali u njezinu naručju.
Willie Bass se ponosi svojom vještinom čitanja sudbine s nečijeg
lica; jasno mu je da su ovi, danas stari, nekoć bili mladi. Svjetlo se
promijeni, i on produži.
Clarissa prelazi Osmu ulicu. Beznadno je zaljubljena u isluženi
televizor, ostavljen na rubu pločnika zajedno s jednom jedinom
bijelom salonkom od lakirane kože. Zaljubljena je i u prodavačeva
kolica, krcata prokulica, krušaka i mangoa, i na svima natpis s
označenom cijenom, popraćenom obiljem interpunkcijskih znakova:
’$ 1.49!!’ ’3 za DOLAR!?’ ’50 centi po kom.!!!!!’.
Sprijeda, pod Slavolukom, neka starija žena u tamnoj, lijepo
skrojenoj haljini čini se da pjeva, postavljena točno između identičnih
spojenih kipova Georgea Washingtona, kao ratnika i kao političara,
oba oštećena lica od vremenskih nepogoda. Ono što vas se duboko
doima u ovom gradu njegovo je neprestano gibanje i talasanje;
njegova isprepletenost i beskrajna životna snaga. Poznata vam je
priča o Manhattanu kao o pustoši kupljenoj za nekoliko nizova
bisera, ali gotovo je nemoguće povjerovati kako to nije oduvijek bio
neki grad, da nećete, započnete li kopati, naići na razvaline jednoga
drugog, starijeg grada, a onda još jednog i još jednog. Pod betonom i
travom tog parka (sad je prešla u park u kojem stara gospođa
zabacuje glavu i pjeva) leže kosti onih koji su pokopani na
sirotinjskom groblju, koje su prije stotinjak godina jednostavno pokrili
betonskom dekom da bi izgradili Washington Square.
Clarissa prelazi preko tjelesa pokojnika dok ljudi šapćući nude
drogu (ne njoj), a tri crne djevojke prohuje mimo na koturaljkama,
dok starica neskladno pjeva iiiiiii. Clarissa je razdragana i puna
zanosa zbog sreće koja je prati, zbog svojih dobrih cipela (kupljenih
doduše kod Barneyja na rasprodaji); ovdje se napokon park
pokazuje u svoj svojoj tvrdokornoj prljavštini, vidljivoj čak i ispod
ogrtača od trave i cvijeća; tu su prodavači droge (hoće li te na kraju
ubiti?), zatim luđaci, umobolnici, drogirani i ošamućeni, ljudi čija se
sreća, ako su je ikad i imali, istrošila. Ona ipak voli svijet, zato što je
tako sirov i neuništiv, a zna da ga i drugi moraju voljeti, siromašni
kao i bogati, premda nikad nitko ne govori o razlozima. Zašto bismo
se inače tako borili za život, ma kako osramoćeni, ma kako
povrijeđeni bili? Oslabili makar i više nego Richard, bili čak mršavi
kao kosturi, buktjeli od rana, blatili posteljinu, ipak očajnički želimo
živjeti. Mora da to ima neku vezu sa svime tim, misli ona. Kotači
zvrndaju po betonu, neprestano drndanje i drmanje, svijetla vodena
prašina zapljusne vas iz fontane kad mladi polugoli muškarci bace
frisbee, dok se iz skalupljenih srebrnastih taljiga uličnih prodavača (iz
Perua, iz Gvatemale) diže jedak, sočan miris; stari muškarci i žene,
što željni sunca sjede na svojim klupama, tiho razgovaraju jedni s
drugima i kimaju glavama; blejanje automobilskih truba i brenčanje
gitara (ona dronjava grupa ondje, tri mladića i djevojka, je li moguće
da sviraju Eight Miles High?), lišće podrhtava na stablima; jedan
pjegavi pas lovi goluba; s nekog radija u prolazu čuje se Always love
you, dok žena u tamnoj haljini stoji pod Slavolukom i dalje pjeva iiiiiii.
Prelazi preko trga, zahvati je brz štrcaj iz fontane i uto joj prilazi
Walter Hardy, mišićav, u kratkim hlačama i bijeloj majici bez rukava,
predstavljajući Washington Square parku svoj živahni lakoatletski
korak.
„Zdravo, Clare”, pozdravi je Walter drugarski, i jedan neugodan
trenutak nisu znali kako da se poljube. Walter usmjeri svoje usne
prema Clarissinima, ali ona ih instinktivno odvrati ponudivši mu
umjesto toga obraz. Onda se predomisli i okrene, ali pola sekunde
prekasno, tako da Walterove usne dotaknu tek kut njezinih usana.
 Kako se to prenemažem, pomisli Clarissa, kako usidjelički. Padam
u nesvijest pred ljepotom svijeta, ali se skanjujem, i to instinktivno,
prijatelja poljubiti u usta. Richard joj je još prije trideset godina rekao
da se ispod njezine piratske maske kriju sve moguće odlike dobre
građanske supruge, a sad je i sama otkrila u sebi malograđanski
duh, odviše konvencionalan, uzrok mnogih patnji. Nije ni čudo što joj
kći to zamjera.
„Drago mi je što te vidim”, kaže Walter. Clarissa zna - zapravo čak
vidi - kako Walter u tom trenutku u duhu prolazi kroz preciznu skalu
zamršenih mjerenja njezine osobne vrijednosti. Da, ona je ta žena iz
knjige, junakinja s nestrpljenjem iščekivanog romana iz pera gotovo
legendarne spisateljice, ali knjiga ipak nije doživjela uspjeh, zar ne?
Samo je uljudno spomenuta i tiho skliznula pod valove. Ona je,
zaključi Walter, poput neke svrgnute aristokratkinje, zanimljive, ali ne
osobito značajne. Clarissa vidi da je došao do zaključka. Osmjehne
se.
„Što radiš subotom u New Yorku?” upita ga.
„Evan i ja ostajemo u gradu preko vikenda”, kaže on. ”Otkako prima
taj novi koktel, mnogo se bolje osjeća, kaže da želi noćas plesati.”
„Nije li to malo previše?”
„Pazit ću na njega. Neću dopustiti da pretjera. Samo želi opet malo
izići u svijet.”
„Misliš li da bi volio večeras doći k nama? Priređujemo malo
primanje za Richarda, da proslavimo njegovu Carrouthersovu
nagradu.”
„Oh, sjajno.”
„Svakako znaš za to, zar ne?”
„Jasno.”
„Nije to nešto što se dodjeljuje svake godine. Oni ne moraju ispuniti
nikakvu kvotu, kao Nobel i svi oni ostali. Jednostavno dodjeljuju
nagradu kad osjete da je došlo vrijeme da nagrade nekoga čije
životno djelo smatraju nesumnjivo značajnim.”
„Sjajno!”
„Da”, kaže ona. Malo zatim doda: ”Posljednji je laureat bio Ashbery.
Prije njega bili su Merrill, Rich i Merwin.”
Sjena prijeđe preko Walterova široka, nedužna lica. Clarissa se
upita: Razmišlja li on o tim imenima? Ili, je li moguće da je zavidan?
Zamišlja li da bi i sam imao pravo na takvu nagradu?
„Žao mi je da ti za ovu prigodu nisam prije rekla”, kaže ona. „Nije mi
uopće palo na um da bi mogao biti ovdje. Ti i Evan nikad niste
vikendom u gradu.”
Walter odgovori, dakako da će doći, bude li se Evan osjećao
dovoljno sposobnim za to, premda Evan, dakako, možda odluči da
svoju energiju sačuva za ples. Richard će biti bijesan kad čuje da je
pozvala Waltera, a Sally će zacijelo biti na njegovoj strani. Clarissa
razumije. Teško da je išta na svijetu tako prepoznatljivo kao što je
prezir što ga ljudi često osjećaju prema Walteru Hardyju, koji je
odabran da prevali četrdeset i šestu u kapama za bejzbol i
nikeicama; koji je zgrnuo besramno mnogo novca pišući ljubavne
romane, o užitku i boli između savršeno građenih mladih muškaraca;
koji može svu noć proplesati uz house music, blažen i neumoran
poput njemačkog ovčara koji jedan za drugim aportira štap. Ljude
poput Waltera možete vidjeti u gomilama posvuda u Chelsei i
Villageu, muškarce u tridesetim, četrdesetim, pa i kasnijim
godinama, koji uporno dokazuju da su uvijek bili veseli, samosvjesni
i snažni; da nikad nisu bili čudna djeca, nikad ih nitko nije zadirkivao
ni prezirao.
Richard tvrdi da ti vječno mladi homoseksualci više škode samoj
stvari nego muškarci koji zavode malodobne dječake, i da, točno je
da Walterovo zanimanje za slavu, modu i najnovije restorane nije
nimalo zamućeno ironijom ni cinizmom zrelog muškarca, ničim ni
približno tako dubokoumnim. Clarissa ipak najviše cijeni upravo tu
nedužnu požudu. Ne volimo li mi djecu djelomično upravo zato što
žive izvan carstva cinizma i ironije? Je li zato tako strašno ako
odrastao muškarac želi više mladosti, više užitka? Osim toga, Walter
nije pokvaren, bar ne bezuvjetno. Piše najbolje knjige za koje je
sposoban - knjige pune romantike, požrtvovnosti i hrabrosti oči u oči
s nesrećom, knjige koje zacijelo pružaju pravu utjehu mnogim
čitateljima. Ime mu se neprestano pojavljuje na pozivnicama za
dobrotvorne priredbe i na protestnim pismima; piše oduševljene
tekstove na ovicima knjiga mladih pisaca. Zdušno se i savjesno brine
za Evana. U današnje se doba, vjeruje Clarissa, ljudi cijene
prvenstveno po svojoj dobroti i predanosti. Ponekad ti je dosta
duhovitosti i intelekta, sveopćeg blagog razmetanja genijalnošću.
Ona se ne želi odreći užitka u besramnoj plitkosti Waltera Hardyja,
makar to dovodilo do ludila Sally, a Richarda navodilo da se glasno
pita nije li i ona, Clarissa, više nego samo malo plitka i budalasta.
„Dobro”, kaže Clarissa. „Znaš gdje stanujemo, ne? U pet.”
„U pet.”
„Mora biti tako rano. Svečana predaja nagrade je u osam, zato
domjenak mora biti prije umjesto poslije nje. Richard ne može dugo
izdržati uvečer.”
„Dobro. U pet. Vidimo se.”
Walter stisne Clarissi ruku i produži lelujavim plesnim korakom,
slika i prilika vlastite snažne vitalnosti. Na neki je način okrutna to
šala, pozvati Waltera na Richardovu proslavu, ali, napokon, Walter je
živ, baš kao i Clarissa, jednoga lipanjskog jutra, i bio bi strahovito
uvrijeđen da dozna (a čini se da on sve doznaje) da je Clarissa
razgovarala s njim na sam dan primanja i da ga namjerno nije
spomenula. Vjetar čupa lišće otkrivajući njihovu svjetliju sivozelenu
donju stranu, a Clarissa poželi, odjednom i s neočekivanom prešom,
da je sada Richard kraj nje, ovdje, ovaj tren - ne Richard kakav je
postao, nego Richard od prije deset godina; Richard hrabar,
neumoran sugovornik; Richard bockalo. Poželi prepirku do koje bi
došlo između nje i Richarda o Walteru. Prije nego što je obolio,
Clarissa se uvijek prepirala s njim. No sada Richard razbija sebi
glavu pitanjima o dobru i zlu, i nikad se, za svih tih dvadeset godina,
nije posve odrekao uvjerenja da je Clarissina odluka da živi sa Sally,
ako već ne izraz izopačenosti, onda u najmanju ruku slabost s
njezine strane, koja se (premda Richard to nikad ne bi priznao) može
predbaciti ženama općenito, jer čini se da je odavno došao do
zaključka da Clarissa ne zastupa samo sebe, nego i sve vrline i
slabosti cijelog svog spola. Richard je uvijek bio Clarissin najstroži,
najnemilosrdniji suputnik, njezin najbolji prijatelj, i da je Richard još
uvijek takav, netaknut bolešću, mogli bi upravo sada i ovdje biti
zajedno i raspravljati o Walteru Hardyju i potrazi za vječnom
mladošću, o sklonosti homoseksualaca da imitiraju dječake koji su ih
tiranizirali u školi. Stari bi Richard bio u stanju govoriti pola sata i
duže o svim mogućim tumačenjima bezvezne kopije Botticellijeve
Venere, koju je neki mladi crnac raznobojnim kredama nacrtao na
betonu, i da je taj Richard ugledao vjetrom napuhanu plastičnu
vrećicu kako kao meduza pulsira pod bijelim nebom, produžio bi o
plastičnim materijalima i golemim dobicima vječno pohlepnih
profitera. Poželio bi govoriti o tome kako će vrećica (pretpostavivši
da su u njoj prije bili prženi krumpirići ili prezrele banane;
pretpostavivši da ju je nemarno bacila neka izmučena, siromašna
majka izašavši iz trgovine, praćena čoporom svoje nemirne dječice)
odlepršati u rijeku Hudson i otploviti sve do oceana, gdje će je na
kraju neka morska kornjača, stvorenje koje može živjeti sto godina,
zamijeniti za meduzu, pojesti i uginuti.
Za Richarda ne bi bilo nemoguće da s te teme prijeđe ravno na
Sally, da se s naglašenom formalnošću propita za njezino zdravlje i
njezinu sreću. Imao je običaj da se poslije koje od svojih tirada
raspita za nju, kao da je Sally neka vrsta krajnje banalno sigurne
luke; kao da je sama Sally (stoična, razapinjana, istančano mudra
Sally) kao kuća u nekoj mirnoj ulici ili dobar, čvrst i pouzdan
automobil. Odbojnost, koju osjeća prema Sally, Richard neće ni
priznati niti prevladati, nikada; nikad neće odustati od vlastitog
uvjerenja da je Clarissa u srcu postala pripadnica otmjenog visokog
društva, bez obzira na činjenicu da ona i Sally ni pred kim i ni zbog
koga ne pokušavaju prikriti međusobnu ljubav, kao ni to da je Sally,
predana, inteligentna žena, producentica na javnoj televiziji, za Boga
miloga - koliko još mukotrpnog rada i zalaganja za opće dobro mora
pridonijeti za sramotno bijednu zaradu? Usprkos dobrim, očito
neprofitabilnim knjigama, koje Clarissa uporno nastoji izdavati
zajedno s bezvrijednim stvarima od kojih živi. Usprkos svom
političkom opredjeljenju i predanom radu s oboljelima od AIDS-a.
Clarissa prelazi Ulicu Houston i misli kako bi bilo dobro da izabere
neku sitnicu za Evana, znak pažnje s obzirom na trenutačno
poboljšanje njegova zdravlja. Ne cvijeće; ako cvijeće ni za pokojne
nije baš posve na mjestu, za bolesne je upravo katastrofalno. Ali što
onda? Trgovine u Sohou pune su toaleta, nakita i antikviteta, ništa
što bi mogla darovati jednom zahtjevnom, pametnom mladom
čovjeku koji možda hoće, a možda i neće, s pomoću brojnih lijekova
poživjeti svoj normalni vijek. Što svakomu treba? Clarissa prolazi
pokraj jedne trgovine i pomisli kako bi bilo da kupi haljinu za Juliju,
zadivljeno gleda jednu malu crnu s Anna Magnani naramenicama, ali
Julia ne nosi haljine, nastoji provesti mladost, to kratko razdoblje kad
se baš sve može odjenuti, topćući okolo u muškim potkošuljama i
kožnim cipelama na vezice, veličine građevnih blokova. (Zašto joj kći
tako malo govori? Što je s onim prstenom koji joj je poklonila za
osamnaesti rođendan?) Evo ovdje, u Ulici Spring, one dobre male
knjižare. Možda bi Evan volio knjigu? U izlogu je izložena jedna
(samo jedna!) Clarissina knjiga, engleska (užas jedan koliko se
morala boriti da se otisne u deset tisuća primjeraka i, još veći užas,
što će po svemu sudeći biti sretni proda li se i pet tisuća), zajedno s
jednom južnoameričkom obiteljskom sagom, koju je morala prepustiti
većoj izdavačkoj kući, kojoj se očito neće isplatiti, jer je, iz
zagonetnih razloga, doduše cijenjena, ali ne i voljena. Tu je i nova
biografija Roberta Mapplethorpea, kao i pjesme Louise Glück, ali
ništa od toga ne čini joj se prikladnim. Sve je, odjednom, preopćenito
i prespecifično. Rado bi mu poklonila knjigu o njegovu vlastitom
životu, knjigu koja će mu odrediti mjesto, zaštititi ga, pripremiti ga za
promjene. Ne može se valjda pojaviti s naklapanjima o slavnima? Ne
može mu donijeti životopis nekog ogorčenog engleskog
romanopisca, kao ni priču o sudbini sedam sestara u Čileu, ma kako
to lijepo bilo napisano, a što se tiče poezije, Evanu je vjerojatno
podjednako stalo do nje kao i do toga da se prihvati slikanja na
porculanu.
Nema utjehe, čini se, u svijetu stvarnosti, i Clarissa se boji da
umjetnost, čak i najveća (čak i Richardova tri sveska poezije i njegov
jedini, nečitljivi roman), tvrdokorno pripadaju svijetu stvarnosti. Dok
tako stoji pred knjižarskim izlogom, saleti je neko staro sjećanje -
jedna grana sa stabla lupka o prozor, kao da, odnekle drugdje
(odozdo?), tiha glazba, prigušeni jecaji džez-orkestra, dopire s nekog
gramofona. Nije to njezino prvo sjećanje (u kojem kao da neka zmija
gmiže preko ruba nekog otvora), čak ni drugo (slamnate sandale
njezine majke, ili su možda ova dva sjećanja ispremiješana), ali ovo
je se sjećanje doimlje snažnije i dublje od bilo kojeg drugog, gotovo
natprirodno utješljivo.
Vjerojatno se nalazila u nekoj kući u Wisconsinu; jednoj od mnogih
koje su njezini roditelji unajmljivali preko ljeta (rijetko dvaput istu -
pokazalo se, naime, da svaka od njih ima neki nedostatak koji ometa
njezinu majku u pisanju romana u nastavcima „Put suza obitelji
Vaughan kroz Wisconsin Dells”. Clarissi je moglo biti tri ili četiri
godine, u kući u koju se nikad više neće vratiti i o kojoj nije zadržala
nijedno drugo sjećanje osim ovoga, beskrajno jasnog, svježijeg od
nekih drugih zbivanja koja su se dogodila tek jučer: grana koja lupka
o prozor i uto odjekne zvuk rogova, kao da je vjetrom zanjihano
stablo na neki način proizvelo tu glazbu. Čini se da je u tom trenutku
počela nastavati ovaj svijet; razumijevati očekivanja koja proizlaze iz
nekog reda važnijeg od ljudske sreće, premda on, pored svih ostalih
osjećaja, uključuje i ljudsku sreću. Ta grana i ta glazba znače joj više
od svih tih knjiga u izlogu. Želi za Evana i želi za sebe knjigu koja
može izazvati upravo ono što pobuđuje to jedinstveno sjećanje. Stoji
i gleda knjige i vlastiti odraz u staklu (još izgleda posve dobro, sada
samo zgodna, umjesto lijepa - kad će se upalost, naboranost i
smežurane usne početi pojavljivati na njezinu ostarjelom licu?), onda
produži dalje, žaleći za lijepom malom crnom haljinom koju ne može
kupiti svojoj kćeri jer je Julia očarana nekom čudnom teoretičarkom
koja inzistira na majicama s kratkim rukavima i čizmama. Svaka čast
Mary Krull, ona zaista nikom ne prepušta izbor, što zbog toga što
sama živi na rubu siromaštva, što zbog svojih raznoraznih uvjerenja
odlazi u zatvor i što strastveno predaje na Newyorškom sveučilištu o
bijednoj maskeradi poznatoj kao „spol”. Željeli biste je voljeti, trudite
se oko toga, ali ona je napokon predespotska u svojoj intelektualnoj i
moralnoj revnosti, svom neumornom iskazivanju pravičnosti i svojoj
kožnoj jakni. Znate da vam se izruguje, u sebi, zbog vaše udobnosti i
vaših čudnih (mora da ih smatra čudnima) predodžbama o lezbijskoj
osobnosti. Dojadi vam da se prema vama odnosi kao prema
neprijatelju samo zato što više niste mladi; zato što se ne odijevate
napadno. Dođe vam da poviknete Mary Krull da razlika i nije baš
tako velika; poželite da se na nekoliko dana useli u vašu glavu i
osjeti brige, žalost i bezimeni strah. Vjerujete - znate - da vi i Mary
Krull bolujete od iste smrtonosne bolesti, iste duševne patnje, i da ne
bi trebalo mnogo da postanete prijateljice, ali ovako, ona polaže
pravo na vašu kćer, a vi sjedite u svom udobnom stanu i mrzite je
kao bilo koji nazadni otac. Clarissin otac, blag gotovo do providnosti,
volio je vidjeti žene u malim crnim haljinama. Njezin se otac umorio;
odrekao se uvjerljivosti isto onako kao što se često odricao svakog
dokazivanja, jednostavno zato što je bilo lakše složiti se. Malo dalje,
u Ulici MacDougal, neka kompanija snima film usred uobičajenog
kaosa od stambenih prikolica, kamiona s opremom i blještave
svjetlosti reflektora. Ovdje je običan svijet, snima se neki film, mladi
Portorikanac srebrnom motkom pokreće ručicu i podiže platneni krov
nekog restorana. Ovdje je stvaran svijet, živite u njemu i zahvalni
ste. Nastojite biti zahvalni.
Gurne i širom otvori vrata cvjećarnice, koja uvijek malo zapinju, i
uđe, visoka žena, širokih ramena među ružama i zumbulima,
mahovinom obraslim posudama punih sunovrata, orhidejama koje
podrhtavaju na svojim stabljikama.
Barbara, koja već godinama radi u toj trgovini, pozdravi je. Malo
zatim ponudi joj obraz za poljubac.
Clarissa uzvrati pozdrav. Usne joj dotaknu Barbarinu kožu, i
trenutak je odjednom, neočekivano, savršen. Stoji u sumračnoj,
ugodno prohladnoj maloj trgovini koja je poput hrama, svečana u
svom obilju, svojim kitama osušenog cvijeća što vise sa stropa i
svojim stalkom s kolutima traka na stražnjem zidu.
Bila je ona grana što lupka o prozorsko okno, zatim još jedna, ali
onda je bila već starija, pet ili šest godina, u njezinoj vlastitoj
spavaćoj sobi, a ta grana puna crvenog lišća, i sjeća se kako je već
onda s puno poštovanja pomislila na onu raniju granu koja je, čini se,
potakla onu glazbu dolje; sjeća se kako joj je draga bila ta jesenska
grana, koja ju je podsjećala na onu raniju kako lupka o prozor kuće,
u koju se nikad više neće vratiti i iz koje se inače više ne sjeća ni
jedne jedine pojedinosti. Sad je ovdje, u cvjećarnici, gdje se ukrasni
makovi, bijeli i žućkasti, lelujaju na dugačkim dlakavim peteljkama.
Njezina majka, koja je uvijek u torbici nosila limenu kutijicu sa
snježnobijelim francuskim mentol bombonima, naškubila je usne i
nazvala Clarissu ludom, ludom djevojčicom, ali u glasu joj se
osjećalo divljenje.
„Kako ste?” pita Barbara.
„Dobro, zapravo sjajno”, kaže ona. „Večeras priređujem malu
proslavu za jednog prijatelja koji je upravo dobio značajnu književnu
nagradu.”
„Pulitzerovu?”
„Ne. Ova se zove Carrouthersova.”
Barbara joj dobaci zbunjen pogled koji Clarissa protumači kao
osmijeh.
 Barbari je četrdesetak godina, blijeda je, punačna žena koja je
došla u New York da postane operna pjevačica. Nešto na njezinu
licu - četvrtasta brada ili možda mrke, bezizražajne oči - podsjeća na
to da su ljudi u biti i prije stotinu godina izgledali isto.
„Malo smo kratki upravo sada”, kaže ona. „Ovog je tjedna bilo oko
pedeset vjenčanja.”
„Ne trebam ja mnogo”, kaže Clarissa. „Samo nešto malo od ovoga
ili onoga.” Clarissa se odjednom i neobjašnjivo osjeća krivom što nije
prisnija prijateljica s Barbarom, premda se njihovo poznanstvo
ograničava samo na odnos kupca i prodavačice. Clarissa kupuje
cvijeće isključivo od Barbare, a prije godinu dana, kad je čula kako
se uspaničila zbog raka na dojci, poslala joj je kartu. Barbarina
karijera nije krenula kao što je planirala; sad preživljava nekako od
ovdašnjih nadnica (a stanuje vjerojatno u nekoj najamnoj zgradurini,
s kadom u kuhinji), a rak je ovaj put izbjegla. Na trenutak Mary Kroll
zalebdi nad ljiljanima i ružama, unaprijed zaprepaštena svotom koju
će Clarissa potrošiti.
„Imamo nekoliko vrlo lijepih hortenzija”, kaže Barbara.
„Da vidim”, Clarissa ode do rashladnog uređaja i izabere cvijeće
koje Barbara izvlači iz njihovih kontejnera i drži, kapkave, u naručju.
U devetnaestom stoljeću bila bi seoska supruga, blaga i neugledna,
koja nezadovoljna stoji u vrtu. Clarissa izabire božure i zvjezdane
ljiljane, blijedožute ruže, ne želi hortenzije (krivnja, krivnja čini se da
se nikad ne može prerasti) i premišlja o perunikama (nisu li perunike
nekako malo... izašle iz mode?) kad s ulice dopre silan tresak.
„Što je to?” pita Barbara. Ona i Clarissa odlaze do izloga.
„Mislim da su to neki filmaši.”
„Vjerojatno. Snimaju tu već cijelo dopodne.”
„Znate li o čemu se radi?”
„Ne znam”, kaže Barbara i odmakne se od izloga sa stanovitom
staračkom pravičnošću, držeći u naručju cvijeće baš kao što bi se i
duh njezina ranijeg Ja, od prije stotinu godina, odmaknuo od
tandrkanja i škripe kočije u prolazu pune savršeno odjevenih
izletnika iz nekog udaljenog grada. Clarissa ostaje i gleda van u taj
metež od kamiona i stambenih prikolica. Uto se otvore vrata jedne
od prikolica i pojavi se neko poznato lice. Ženska glava, prilično
daleko, u profilu, poput glave na novčiću, i premda je Clarissa ne
može smjesta prepoznati (Meryl Streep? Vanessa Redgrave?), ipak
zna da je ta žena filmska glumica. Zna to po njezinoj auri kraljevskog
samopouzdanja i po revnosti s kojom joj jedan od asistenata
(Clarissa to ne čuje) objašnjava odakle ta buka. Ženska se glava
brzo povuče, vrata prikolice opet se zatvore, ali žena ostavlja iza
sebe jasan dojam da netko budno pazi, kao da je anđeo nakratko
dodirnuo površinu ovog svijeta jednom svojom nogom u sandali,
upitao nije li ovdje neka nevolja, našto je, dobivši odgovor da je sve
u redu, sa sumnjičavom dostojanstvenošću, pošto je podsjetio djecu
svijeta da se jednostavno moraju bolje brinuti za svoje poslove i da
daljnji propusti neće proći nekažnjeno, zauzeo svoje mjesto u
nebeskim prostranstvima.
 GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY KAŽE NEŠTO (ŠTO?) i sama se pobrine
za cvijeće.
Londonsko predgrađe. Godina je 1923.
Virginia se budi. I tako bi mogla započeti, jasno; Clarissa odlazi po
nekom poslu, jednoga lipanjskog dana, umjesto da vojnici marširaju
kako bi u Whitehallu položili vijenac. Samo, je li to dobar početak?
Nije li malo preobičan? Virginia mirno leži u postelji, i san je tako
brzo ponovo svlada da nije ni svjesna da opet spava. Čini se,
odjednom, da nije u svojoj postelji, nego u parku; u nevjerojatno
bujnom parku, zelenijem od zelenog - platonska vizija parka,
istodobno svakidašnja i tajanstvena, pri čemu nas, kao što je često
kod parkova, navodi na misao kako, dok stara gospođa, ogrnuta
šalom, mirno drijema na vrtnoj klupi, nešto živo i prastaro, nešto ni
ljubazno ni neljubazno, trijumfalno samo u svojem trajanju, povezuje
zeleni svijet farmi i livada, šuma i parkova. Virginia tumara parkom a
da zapravo ne hoda; plovi njime, kao pero koje sve zapaža,
bestjelesna. Park joj otkriva svoje gredice s ljiljanima i božurima,
svoje pošljunčane puteljke obrubljene žutobijelim ružama. Kamena
djevojka, izglačana vremenskim nepogodama, stoji na rubu bistra
jezerca i zamišljeno gleda u vodu. Virginia lebdi parkom kao nošena
zračnim jastukom; polako shvaća da se ispod ovog parka prostire još
jedan, park podzemnog svijeta, čudesniji i strašniji od ovoga; on je
korijen iz kojeg rastu ove tratine i ova stabla. To je pravi smisao ovog
parka; nije on jednostavno samo lijep. Sad raspoznaje i ljude: neki
se Kinez sagnuo da ubere nešto s trave, jedna djevojčica čeka. Malo
dalje, na svježe prekopanom okruglom nasadu, neka žena pjeva.
Virginia se ponovo budi. Ovdje je, u svojoj sobi u Kući Hogarth.
Sivo svjetlo ispunja sobu, prigušeno i čelično, svom težinom naleglo
na njezin pokrivač. Zelenim zidovima podaje srebrnast sjaj. Sanjala
je o nekom parku i sanjala o jednoj rečenici svoje nove knjige - što je
to bilo? Cvijeće; nešto u vezi sa cvijećem. Ili nešto u vezi s nekim
parkom? Ne, rečenica se zagubila, ali nije važno, zaista, jer još ima
osjećaj da ju je ostavila za sobom. Zna da može ustati i pisati.
 Diže se s postelje i odlazi u kupaonicu. Leonard je već ustao;
možda već radi. U kupaonici se umiva. Ne gleda ravno u ovalno
zrcalo koje visi nad umivaonikom. Svjesna je svojih pokreta koji se
odražavaju u njemu, ali ne dopušta sebi da pogleda. Zrcalo je
opasno; ponekad joj uzvrati mračan lik koji odgovara njezinu tijelu,
preuzima njezino obličje, ali ostaje pozadi, promatra je pohotnim
pogledom i vlažna, suzdržana daha. Umiva se i ne gleda, u svakom
slučaju ne jutros, ne kad joj predstoji posao, a i sama je toliko željna
da ga se prihvati kao da je dolje čeka društvo koje se već počelo
zabavljati, društvo puno duha i ljepote, ali i nečega savršenijeg od
duhovitosti i ljepote; nečeg tajnovitog i blistavog, iskra najvećeg
slavlja, sama života, dok svilene haljine šušte po izglancanim
podovima, a tajne se šapuću pod zvukovima glazbe. Ona, Virginia,
kao da je djevojka u novoj haljini, spremna da siđe na zabavu, da se
pojavi na stubama, svježa i puna nade. Ne, neće pogledati u zrcalo.
Umila se.
Kad je gotova u kupaonici, silazi u sumračnu jutarnju tišinu
predvorja. Na sebi ima svoj svijetloplavi ogrtač. Ovdje još vlada noć.
Kuća Hogarth uvijek ima u sebi nečeg noćnog usprkos kaosu od
papira i knjiga, usprkos svijetlim jastučićima i perzijskim sagovima.
Kuća sama po sebi nije mračna, ali kao da je obasjana protiv mraka
čak i onda kada prve slabe sunčane zrake prosijavaju kroz zastore,
a kola i kočije štropoću Paradise Roadom.
Virginia nalije sebi šalicu kave u jedaćoj sobi, potiho siđe niza
stube, ali ne ulazi k Nelly u kuhinju. Jutros se želi odmah prihvatiti
posla, a da se prije toga ne mora izložiti Nellynim prijedlozima i
žalopojkama. Dan bi mogao biti lijep; mora ga samo oprezno
započeti. Držeći u ravnoteži šalicu na njezinu tanjuriću, uđe u
tiskaru. Leonard sjedi za svojim stolom i čita korekturne otiske.
Još je prerano za Ralpha ili Marjorie.
Leonard digne pogled, trenutak je mrzovoljno gleda, kao da je još
zadubljen u korekture. Taj izraz njegova lica ulijeva joj pouzdanje, ali
i strah, oči su mu iskričave i neprobojno tamne pod gustim obrvama,
kutovi usana savijeni nadolje kao u kakva stroga suca, ali ni na koji
način ćudljiva ili nepromišljena - namrštenog kakvog božanstva,
svevidećeg i umornog, koje želi čovječanstvu sve najbolje i koje
točno zna koliko može očekivati. Izraz je to koji on posvećuje svim
rukopisima, uključivo, i to posebice, njezinima. Ipak, kad je gleda, taj
se izraz gotovo smjesta gubi i nadomješta ga blaže, ljubaznije lice
supruga koji ju je njegovao za njezinih najtežih kriza, koji ne
zahtijeva od nje ništa što ona ne može dati i koji je tjera, ponekad i
uspješno, da svakog dana u jedanaest sati popije šalicu mlijeka.
„Dobro jutro”, kaže ona.
„Dobro jutro. Kakav ti je bio san?”
Kakav je bio san, pita on, kao da san nije neki čin, nego biće koje
može biti blago ili okrutno.
„Bio je”, kaže Virginia, ”miran. Jesu li to Tomovi otisci?”
„Da.”
„Kako ti se čini?”
On se opet namršti.
„Jednu sam pogrešku već našao, a nisam završio još ni drugu
stranicu.”
„Jedna pogreška na početku lako se dogodi. Ne misliš li da je
prerano u danu da se toliko uzrujavaš?”
„Jesi li doručkovala?” pita on.
„Jesam.”
„Lažljivice.”
„Pijem kavu s vrhnjem za doručak. To je dovoljno.”
„Daleko je to od dovoljnog. Reči ću Nelly da ti donese pecivo i neko
voće.”
„Pošalješ li Nelly da me prekine u poslu, ne jamčim ni za što.”
„Moraš jesti”, kaže on. „Ne mora biti mnogo.”
„Jest ću kasnije. Sad idem na posao.”
On oklijeva, zatim preko volje kimne. On se ne miješa, ne želi se
miješati u njezin posao. Ipak, Virginijino odbijanje hrane nije dobar
znak.
„Pojest ćeš objed”, kaže on. „Pravi objed, juhu, puding, i sve to.
Silom, bude li potrebno.”
„Pojest ću objed”, kaže ona, nestrpljivo, ali ne gnjevno. Stoji tako,
visoka, mršava, čudesna u svojem kućnom ogrtaču, dok joj se kava
puši u ruci. Još ga uvijek, povremeno, zadivljuje. Možda je
najinteligentnija žena u Engleskoj, misli on. Njezine će se knjige čitati
možda i stoljećima. Vjeruje u to gorljivije nego itko drugi. A ona je
njegova žena. Ona je Virginia Stephen, blijeda i visoka, dojmljiva kao
neki Rembrandt ili Velazquez kad se prije dvadeset godina pojavila u
sobi svog brata u Cambridgeu u bijeloj haljini, a ona je i Virginia
Woolf, žena koja upravo stoji pred njim. Dramatično je ostarjela,
upravo ove godine, kao da je jedan sloj zraka ispario ispod njezine
kože.
Doimlje se ogrubjelo i iscrpljeno. Malo-pomalo dobila je izgled kao
da je isklesana od vrlo poroznog sivobijelog mramora. Još izgleda
ljupko, još je odlično građena, još posjeduje onaj svoj mjesečev sjaj,
ali odjednom nije više lijepa.
„Dobro”, kaže on. „Ja ću i dalje ovdje rintati.”
Ona se opet kradomice uspinje stubama kako ne bi privukla Nelly
(zašto je uvijek tako šutljiva u prisutnosti služinčadi, i zašto je muči
osjećaj krivnje?).
Uđe u svoju radnu sobu, tiho zatvori vrata. Sigurna. Razgrne
zastore. Vani, iza stakla, Richmond i dalje sniva svoj krepostan,
miran san o sebi. Cvjetni nasadi i živice odnjegovani su; kapci na
prozorima ponovo obojeni i prije nego što je bilo potrebno. Susjedi,
koje ne poznaje, rade ono što već rade iza kapaka i žaluzina svoje
vile od crvenih klinkera. Ona može samo zamisliti mračne prostorije i
ustajao vonj po zagorjelom jelu. Odmakne se od prozora. Bude li
mogla ostati jaka i bistra, bude li mogla održati težinu od barem
šezdeset kila, moći će nagovoriti Leonarda da se vrate u London.
Liječenje odmorom i sve te godine provedene među gredicama
kokotića i crvenim vrbama u bogataškom predgrađu činile su joj
dobro, i bit će proglašena sposobnom za grad. Objed, da; pojest će
nešto za objed. Trebala je i doručkovati, ali ne može podnijeti prekid
potreban za to kao ni natezanje s Nellynom mrzovoljom. Pisat će
otprilike sat vremena, onda će nešto pojesti. Odbijanje jela doista je
porok, neka vrsta droge - s praznim želucem osjeća se hitra i čista,
bistre glave, spremna za borbu. Otpije malo kave, odloži šalicu i
protegne se. Ovo je jedno od iznimnih iskustava, probuditi se s
osjećajem da će dan biti dobar, pripremiti se za rad, ali ne sasvim
utonuti u nj. U ovom trenutku mogućnosti su bezbrojne, dugi su sati
pred njom.
U glavi joj bruji. Možda jutros uspije probiti tu ošamućenost, te
začepljene kanale, doprijeti do zlata? Osjeća to u sebi, to gotovo
neopisivo drugo Ja ili, bolje reći, to usporedno, čistije Ja. Da je
religiozna, nazvala bi to dušom. To je više od zbroja njezina intelekta
i njezinih emocija, više od zbroja njezinih iskustava, premda se poput
vena od blistave kovine provlači kroza sve troje. To neka njezina
unutrašnja sila prepoznaje uzbudljive misterije svijeta jer je sačinjena
od iste tvari, i zato kad je vrlo sretna može izravno pisati
posredstvom te sile. Pisanje u tom stanju najdublje je zadovoljstvo
koje poznaje, ali to stanje dolazi i prolazi bez upozorenja. Dogodi se
da uzme pero i slijedi ga rukom dok se kreće po papiru, a može uzeti
pero i ustanoviti da je to zapravo ona sama, žena u kućnom ogrtaču
koja drži pero i koja, preplašena i nesretna, nema blagog pojma kako
da počne i što da piše.
Posegne za perom.
Gospođa Dalloway reče da će sama kupiti cvijeće.
 GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY REČE DA ĆE SAMA KUPITI CVIJEĆE.
Jer Lucy ima dosta svog posla. Treba skinuti vrata s njihovih šarki;
dolaze Rumpelmayerovi ljudi da to obave. K tome, pomisli Clarissa
Dalloway, kakvog li jutra, svježeg, kao stvorenog za djecu na plaži.
Los Angeles. Godina je 1949.
Laura Brown nastoji se rastresti. Ne, nije baš tako - nastoji se
zapravo sabrati da bi mogla ući u jedan paralelni svijet. Prisloni
otvorenu knjigu na prsa.
Odjednom joj se njezina spavaća soba (ne, njihova spavaća soba)
učini življom, stvarnijom, zato što jedna osoba iz romana, gospođa
Dalloway, odlazi kupiti cvijeće. Laura pogleda sat na noćnom stoliću.
Dobrano je prošlo sedam. Zašto je kupila taj sat, tu groznu stvar, s
tim njezinim kvadratičnim zelenim brojčanikom u pravokutnom crnom
bakelitnom sarkofagu - kako ga je ikad mogla smatrati otmjenim? Ne
bi smjela dopustiti sebi da čita, barem ne jutros, ne na Danov
rođendan. Morala bi već biti na nogama, istuširana i odjevena, i
pripremati doručak za Dana i Richieja. Čuje ih odozdo, gdje njezin
suprug sam sprema sebi doručak i brine se za Richieja. Trebala bi
biti s njima, ne? Trebala bi stajati za štednjakom u svojoj novoj
kućnoj haljini i bodriti ih jednostavnim ohrabrujućim riječima. A ona
je, čim je prije nekoliko minuta (već poslije sedam!) otvorila oči, još
napola u snu, nekakvom pulsirajućem mehanizmu u maglovitoj
daljini, nekom postojanom lupkanju poput golemog mehaničkog srca
što kao da se sve više primiče - imala osjećaj da je oko nje sve
vlažno, onaj nigdje i nikamo osjećaj, i znala je da će dan biti težak.
Znala je da će imati poteškoća da povjeruje u samu sebe, u
prostorije svoje kuće, a kad je bacila pogled na tu novu knjigu na
svom noćnom stoliću, što je ležala na onoj koju je noćas dočitala,
automatski je posegnula za njom kao da joj je čitanje jedina i
neodgodiva obaveza toga dana, jedini mogući način da prebrodi
prijelaz iz sna u javu. Zato što je u drugom stanju, dopušteni su joj ti
propusti. Dopušteno joj je, zasad, da neumjereno čita, da se izležava
u postelji, da plače i bjesni ni zbog čega.
 Iskupit će se zbog doručka time što će Danu ispeći savršenu
rođendansku tortu, što će izglačati onaj dobri stolnjak; staviti golemi
buket cvijeća (ruže?) nasred stola i okružiti ga darovima. To bi
trebala biti dovoljna naknada, ne?
Pročitat će samo još jednu stranicu. Samo jednu stranicu, da se
smiri i dođe k sebi, a onda će ustati.
Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek činilo kad je, uz
tihu škripu šarki, koju i sad još čuje, otvarala balkonska vrata i
uranjala u čisti zrak Bourtona. Kako je svjež, kako miran, tiši od
ovoga, dakako, bio onaj zrak u rano jutro; poput zapljusa vala;
poljupca vala; svjež i oštar a ipak (za djevojku od osamnaest godina,
koliko joj je tada bilo) svečan, jer je osjećala, stojeći kod otvorenih
balkonskih vrata, da će se svakog trena nešto čudesno dogoditi,
gledajući cvijeće, stabla s kojih se odmatala magla, a uzlijetale i
padale vrane; stojeći i gledajući tako sve dok Peter Walsh nije rekao:
’Maštaš među povrćem?’ - je l’ bilo tako? - ’Ja više volim ljude nego
cvjetaču’ - je l’ bilo tako? Mora da je to rekao jednog jutra za vrijeme
doručka kad je bila izašla na balkon - Peter Walsh. Ovih se dana
vraća iz Indije, u lipnju ili srpnju, zaboravila je kada, jer pisma su mu
strašno dosadna; ono što ostaje u sjećanju, to su njegove poslovične
izreke, njegove oči, njegov džepni nožić, njegov osmijeh, njegova
mrzovolja i, pošto je bezbroj drugih stvari palo u zaborav - kako
čudno! - tek nekoliko od tih izreka poput ove o povrću.
Duboko udahne. Tako je lijepo; toliko ljepše nego... hm, nego
gotovo sve drugo, zapravo. Možda je u jednom drugom svijetu
provela cijeli život u čitanju? Ali ovo je novi svijet, spašeni svijet -
nema ovdje mnogo mjesta za besposlicu. Previše je toga stavljeno
na kocku i izgubljeno; toliko ih je pomrlo.
Nema ni pet godina kako je i sam Dan smatran poginulim, u Anziju,
a kad se poslije dva dana pokazalo da je ipak živ (on i neki ubogi
mladić iz Arcadije imali su isto ime i prezime), bilo je to kao da je
uskrsnuo. Činilo se da se vratio, isto tako dobroćudan kao i prije,
mirišući isto kao i prije, iz carstva mrtvih (priče koje su tada pristizale
o Italiji, o Saipanu i Okinawi, o japanskim majkama koje su radije
ubijale svoje djecu i sebe nego da budu zarobljene), a kad se vratio
u Kaliforniju, dočekan je kao da je nešto više od običnog heroja.
Mogao je (sudeći prema riječima rođene mu uzbuđene majke) imati
svaku, svaku pobjednicu s natječaja ljepote, svaku živahnu i
slobodoumnu djevojku, ali s pomoću nekoga neobjašnjivog i
vjerojatno izopačenog demona poljubio je, udvarao joj se i na kraju
zaprosio stariju sestru svoga najboljeg prijatelja, i to baš nju, knjiškog
crva, tamnih, nablizu smještenih očiju i rimskog nosa, kojoj se još
nitko nije udvarao niti je poželio, koju su uvijek ostavljali samu da na
miru čita. Što je mogla drugo nego reći da? Kako bi mogla odbiti tako
zgodnog, dobroćudnog mladića, praktički člana obitelji, koji se k
tome vratio od mrtvih?
I tako je sada Laura Brown. Laura Zielski, usamljena djevojka koja
je vječito čitala, nestala je i sada je ovdje na njezinu mjestu Laura
Brown.
Jednu stranicu, zaključi ona, samo još jednu. Još nije spremna;
zadaci koji stoje pred njom (odjenuti se, iščetkati kosu, sići u kuhinju)
još su preništavni, preneodređeni. Priuštit će sebi još samo minutu
ovdje, u postelji, prije nego što započne dan. Dopustit će sebi samo
još malo vremena. Preplavio ju je val osjećaja, bujanje mora što se
podiže ispod njezinih grudi i održava je na površini, nježno je njišući,
kao da je neko morsko biće bačeno natrag sa žala na koji se bilo
nasukalo - kao da je iz carstva razorne sile teže vraćena u svoju
prirodnu sredinu, u bujanje i talasanje morske vode, to bestežinsko
blještavilo.
Ukočila se malo na rubu pločnika čekajući da prođe Durtnallov
kombi.
Krasna žena, zaključio je Scrope Purvis (koji ju je poznavao kao što
se poznaju ljudi koji žive jedni pokraj drugih u Westminsteru); ima
nešto ptičje u sebi, nešto šojkasto, plavozeleno, lagano, živahno,
premda je prešla pedesetu i poslije bolesti prilično osijedjela. Zastala
je tu kao na grani, vrlo uspravna, a da ga nije ni zapazila, čekajući da
prijeđe preko ceste.
Jer kad čovjek živi u Westminsteru - koliko već godina? - više od
dvadeset - osjeća čak i usred gustog prometa, ili kad se noću
probudi, Clarissi je to dobro poznato, neki poseban muk, ili
uzvišenost; neku neopisivu stanku; neko iščekivanje (ali to je možda
zbog njezina srca, koje je, kažu, oslabilo poslije gripe) prije nego što
udari Big Ben. Eto! Zabrujao je. Najprije upozorenje, melodijsko;
onda sat, neopoziv. Olovni se krugovi rastvaraju u zraku. Kakve li
smo mi budale, misli ona, prelazeći Ulicu Victoria. Samo nebo zna
zašto ga ljudi toliko vole, zašto ga vide takvim, snuju ga, grade ga
oko sebe, vežu se uza nj, ruše ga i svakog trenutka stvaraju iznova;
ali isto čine i prava pravcata strašila, najutučeniji od svih bijednika
što sjede na kućnom pragu i piju svoju propast; ništa se tu ne može
učiniti, čvrsto je uvjerena u to, nikakvim parlamentarnim zakonima, iz
istog razloga: oni vole život. U očima ljudi, u poletu, koraku i pokretu;
u metežu i buci kočija, motornih vozila, autobusa, kamiona, u
sendvič-ljudima koji se vuku i njišu; u limenoj glazbi, verglima; u
ushitu, zvonjavi i čudnom visokom pjevu nekog zrakoplova visoko
gore, u tome je ono što ona voli; život; London; ovaj lipanjski
trenutak.
Kako se itko, pita se Laura, tko može napisati takvu rečenicu - tko
može osjetiti sve što je sadržano u jednoj takvoj rečenici - može
ubiti? Što je to, zaboga, s ljudima? Skupivši odlučnost, kao da se
sprema zaroniti u hladnu vodu, Laura sklopi knjigu i odloži je na
noćni stolić. Ne odbacuje ona svoje dijete, ne odbacuje supruga.
Ustat će i biti vesela.
Uostalom, misli, ne čita ona krimiće ni ljubavne romane. U najmanju
ruku, nastavlja se obrazovati. Upravo sada čita Virginiju Woolf, sve
od Virginije Woolf, knjigu za knjigom - fascinirana je predodžbom
jedne takve žene, tako briljantne, tako neobične i pune neizmjerne
tuge; žene obdarene genijalnošću, koja je usprkos tome strpala
kamen u džep i odgacala u rijeku. Ona, Laura, voli zamišljati (to je
jedna od njezinih najstrože čuvanih tajni) da i sama posjeduje
stanovitu genijalnost, makar tek nagovještaj, premda zna da većina
ljudi vjerojatno gaji slične nade skupljene poput sitnih šaka u sebi a
da to nikada ne izađe na vidjelo. Pita se, dok gura kolica u
supermarketu ili sjedi kod frizerke, ne misle li i sve druge žene, u
većoj ili manjoj mjeri, to isto: Evo briljantnog uma, žene od žalosti,
žene od uzvišenih radosti, koja bi radije bila negdje drugdje, ali koja
je pristala obavljati jednostavne i u biti budalaste poslove,
pregledavati rajčice, sjediti pod sušilom za kosu, jer to je njezina
umjetnost i njezina dužnost. Jer rat je završio, svijet je preživio, i mi
smo ovdje, svi, okućujemo se, rađamo i odgajamo djecu, ne
stvaramo samo knjige ili umjetničke slike, nego cijeli svijet - svijet
reda i sloge u kojem su djeca sigurna (ako ne i sretna), u kojem se
muškarci, koji su vidjeli nezamislive strahote, koji su se držali hrabro
i pošteno, vraćaju kući, jarko osvijetljenim prozorima, mirisima,
tanjurima i ubrusima.
Kakav ushit! Kakvo uranjanje!
Laura se diže iz postelje. Vruće je, usijano lipanjsko jutro. Čuje kako
joj se suprug dolje kreće. Metalni poklopac dodiruje rub svog lonca.
Ona uzima jutarnji ogrtač, svijetli, morskozeleni frotir, s nanovo
presvučenog naslonjača, i naslonjač izlazi na vidjelo, širok i zbijen,
njegova grudičasta tkanina lososove boje učvršćena je trakom i
tapetarskom dugmadi lososove boje tvoreći kockasti uzorak. U
vrelini lipanjskog jutra, pošto je ogrtač maknut s njega, naslonjač se
doimlje kao da je u svojoj upadljivoj novoj tkanini iznenađen što je
uopće naslonjač.
Ona opere zube, očetka kosu i zaputi se dolje. Nekoliko koraka
prije podnožja, zastane, osluhne i pričeka; opet je obuzme onaj
osjećaj, čini se da postaje sve gore, kao da u nekom snu stoji iza
kazališnih kulisa, spremna da izađe na pozornicu i odigra svoju
ulogu za koju nije prikladno odjevena i koju još nije dovoljno
uvježbala. Što to, pita se, nije u redu s njom. Dolje, u kuhinji, njezin
je suprug; dolje je njezin sinčić. Sve što taj muškarac i taj dječak
traže od nje njezina je prisutnost i, dakako, njezina ljubav. Suzbija
želju da se tiho vrati gore, svojoj postelji i svojoj knjizi. Suzbija
razdražljivost koju u njoj izaziva muževljev glas koji govori Richieju
nešto o ubrusima (zašto je njegov glas ponekad podsjeća na
struganje krumpira?). Siđe niz posljednje tri stube, prijeđe uskim
predvorjem i uđe u kuhinju.
Misli na tortu koju će ispeći, cvijeće koje će kupiti. Misli na ruže
okružene darovima.
Njezin je suprug skuhao kavu, nasuo žitne pahuljice sebi i njihovu
sinu.
Na stolu tucet bijelih ruža nudi svoju zamršenu, pomalo zloslutnu
ljepotu. Kroz prozirno staklo vaze Laura vidi mjehuriće zraka, sitne
poput zrnaca pijeska, što su se pripili za njihove stabljike. Pokraj
ruža stoje kutija s pahuljicama i karton s mlijekom, oboje sa svojim
slikama i svojim tekstom.
„Dobro jutro”, kaže joj suprug uzvivši obrvama kao da je iznenađen,
ali i oduševljen što je vidi.
 „Sretan ti rođendan”, kaže ona.
„Hvala.”
„Oh, Dane. Ruže. Na vlastiti rođendan. I ti si mi neki, zbilja.”
Ona vidi da je primijetio njezinu zlovolju. Osmjehne se.
„Bez tebe ništa ne bi imalo pravog smisla, zar ne?” kaže on.
„Ipak si me trebao probuditi, zbilja.”
On pogleda Richieja, podigne obrve za još jedan centimetar, tako
da mu se čelo naboralo, a sjajna crna kosa lagano se potresla.
„Mislili smo da će biti bolje da još malo odspavaš, nije li tako?”
kaže.
Richie, tri su mu godine, kaže: „Da.” Žustro kimne.
Na sebi ima plavu pidžamu. Sretan je što je vidi, i više nego sretan;
spašen je, oslobođen, izvan sebe od ljubavi. Laura posegne u džep
svoga kućnog ogrtača za cigaretom, predomisli se i, umjesto toga,
podigne ruku u kosu.
Gotovo je savršeno, gotovo je dovoljno biti mlada majka u žutoj
kuhinji koja dodiruje svoju gustu, tamnu kosu, trudna s još jednim
djetetom. Na zastorima ocrtavaju se obrisi krošnje; na stolu je svježa
kava.
„Jutro, mali”, kaže Richieju.
”Jedem pahuljice”, kaže on. Naceri se. Moglo bi se reći gotovo
posprdno; smiješan je i tragičan u svojoj beznadnoj ljubavi. Ponekad
je podsjeća na miša koji pjeva ljubavne balade pod prozorom nekog
ženskog diva.
„Dobro”, odvraća ona. „Vrlo dobro.”
On opet kimne, kao da dijele neku tajnu.
„Ma zbilja!” kaže ona suprugu.
„Zašto sam te trebao probuditi?” pita on. „Zašto ne bi spavala?”
„Zato što je tvoj rođendan”, kaže ona.
„Moraš se odmarati.”
Oprezno, ali sa stanovitom snagom, potapše je po trbuhu, kao da
se radi o ljusci meko kuhanog jajeta. Još se ništa ne primjećuje;
jedini su znaci lagana gadljivost i posve tiho, ali nesumnjivo
unutrašnje bućkanje. Ona, njezin suprug i njihov sin u kući su u kojoj
nitko osim njih dosad još nije živio. Izvan kuće je svijet u kojem su
police pune robe, radiovalovi puni glazbe, a muškarci opet hodaju
ulicama, muškarci koji su upoznali oskudicu i strah gori od smrti, koji
su se spremno odrekli svojih ranih dvadesetih godina i sada, misleći
na tridesete, pa i preko, nemaju više vremena za rasipanje.
Njihovi ratni napori sad su im od koristi. Vitki su i snažni. Ustaju u
osvit dana i ne žale se.
„Volim ti pripremati doručak”, kaže Laura. „Dobro se osjećam.”
„Mogu sam sebi pripremiti doručak. Samo zato što ja moram
ustajati u cik zore, ne znači da moraš i ti.”
„Želim to.”
Hladnjak zuji. Neka pčela lupka teško, uporno o prozorsko okno.
Laura vadi kutiju Pall Malla iz džepa svoga kućnog ogrtača. Tri je
godine starija od njega (ima u tome nešto neodređeno sramotno,
neprilično); žena širokih ramena, koščata, tamnokosa, strana
izgleda, premda njezina obitelj već više od stotinu godina uzalud
pokušava naći sreću u ovoj zemlji. Istrese cigaretu iz paketića,
predomisli se i turne je ponovo unutra.
„Pa, dobro”, kaže on. „Ako to doista želiš, sutra ću te probuditi u
šest.”
„Dobro.”
On natoči sebi šalicu kave koju je sam skuhao. Sa šalicom, iz koje
je pušilo, u ruci, priđe mu i poljubi ga u obraz. On je potapša po
stražnjici, s mnogo ljubavi i odsutna duha. Više ne misli na nju. Misli
na dan koji je pred njim, na vožnju u grad, na tromu zlatnu tišinu
Wilshire Boulevarda, na kojem su još sve trgovine zatvorene i samo
se najvrednija i najpredanija stvorenja, mladi ranoranioci poput
njega, kreću kroz sunčevo svjetlo još neokaljano danjim smogom. U
njegovu će uredu biti tiho, pisaći strojevi u tajništvu još pokriveni, a
on i još nekoliko drugih muškaraca njegove dobi imat će pun sat i
više da srede zaostalu administraciju prije nego što počnu zvoniti
telefoni. Ponekad se čini gotovo nezamislivim da ima sve to: ured i
novu kuću, sa dvije spavaće sobe, odgovornosti i rješenja, brze i
zabavne podnevne obroke s kolegama.
„Ruže su lijepe”, kaže mu Laura. „Gdje si ih nabavio tako rano?”
„Gospođa Gar je u svojoj trgovini već u šest. Jednostavno sam
lupao po staklu dok me nije pustila unutra.” Pogleda na sat, premda
je znao koliko je sati.
„Hej, moram krenuti.”
„Lijepo se provedi.”
 „Ti također.”
„Sretan ti rođendan.”
„Hvala.”
On ustane. Neko su vrijeme svi zaposleni ritualom njegova odlaska:
dodavanje ogrtača i torbe za spise; brzi poljupci; domahivanje, on
preko ramena dok prelazi tratinu do prilaznog puteljka, Laura i Richie
iza rešetkastih vrata.
Njihova tratina, obilno zalijevana, blistava je, gotovo nezemaljski
zelena. Laura i Richie stoje kao gledatelji na paradi dok otac obitelji
odvozi svoj ledenoplavi Chevrolet duž kratkog prilazi na ulicu.
Posljednji im put, za upravljačem, živahno domahne.
„Hm, da”, kaže ona pošto je automobil nestao s vida. Sin je gleda s
obožavanjem, napeto. Ona je pokretački duh, život kuće. Prostorije
te kuće ponekad su veće nego što bi trebale biti; ponekad se pak
odjednom u njima nađu stvari koje nikad prije nije vidio. Promatra je,
čeka.
„Pa, lijepo”, kaže ona.
U tom trenutku nastupa svakodnevni obrat. Kad joj je suprug
prisutan, nervozna je, ali manje uplašena. Zna kako treba postupiti.
A kad je sama s Richiejem, ponekad se osjeća nemoćna - on je tako
beskrajno, tako uvjerljivo pun sama sebe. Ono što želi, traži silovito.
Rasplače se iz neobjašnjiva razloga, postavlja neodgonetljive
zahtjeve, ulaguje joj se, umiljava se, odbacuje ju. Čini se, gotovo
uvijek, da čeka njezin idući korak. Ona zna, ili barem naslućuje, da
se ostale majke male djece moraju pridržavati čitave liste pravila i,
što je još bitnije, nekog suvremenog vodiča da im pomogne preturiti
dane kad ostanu same s djetetom. Kad je njezin suprug prisutan,
onda joj to nekako i uspijeva.
Vidi da je on promatra i zna, gotovo instinktivno, kako da se postavi
prema dječaku, odlučno i ljubazno, s majčinskom opuštenošću
punom ljubavi, koja se doimlje kao da to radi bez napora. No kad je
sama s djetetom, gubi kompas. Ne može se uvijek sjetiti kako bi
trebala postupiti jedna majka.
„Moraš dovršiti doručak”, kaže mu.
„Okej”, odvraća on.
Vraćaju se u kuhinju. Njezin je suprug oprao svoju šalicu od kave,
obrisao je i stavio na mjesto. Dječak se prihvaća jela s ustrajnošću
tegljača koja podsjeća više na posluh nego na apetit. Laura natoči
sebi još šalicu kave i sjedne za stol.
Pripali cigaretu.
... u ushitu, zvonjavi i čudnom visokom pjevu nekog zrakoplova
visoko gore, u tome je ono što ona voli; život; London; ovaj lipanjski
trenutak.
Ispusti gust siv oblak dima. Jako je umorna. Bila je budna do poslije
dva, čitajući. Dodirne svoj trbuh - škodi li novom djetetu to što ona
tako malo spava?
Nije se o tome posavjetovala s liječnikom; boji se da bi mogao reći
da posve prestane s čitanjem. Zaključi da će noćas manje čitati.
Zaspat će do ponoći, najkasnije.
Kaže Richieju:
„Pogodi što ćemo danas raditi? Ispeći ćemo tortu za rođendan tvog
oca. Ah, kakav li nas posao čeka!”
On ozbiljno kimne, s razumijevanjem. Ipak, čini se da nije posve
uvjeren u nešto.
„Ispeći ćemo mu najljepšu tortu koju je ikad vidio. Najljepšu. Nije li
to sjajna ideja?”
Richie ponovo kimne. Pričeka da vidi što sad slijedi.
Laura ga promatra kroz kovrčave kolutove duhanskog dima. Neće
otići gore i vratiti se knjizi. Ostat će. Učinit će sve što se od nje traži,
pa i više od toga.
 GOSPOĐA DALLOWAY
CLARISSA IZLAZI SA CVIJEĆEM U NARUČJU na ulicu Spring.
Zamišlja Barbaru kako još stoji u hladnom sumraku s onu stranu
vrata i nastavlja živjeti u onom što Clarissa ne može a da ne smatra
prošlošću (ima to neke veze s Barbarinom tugom i stalkom za vrpce
na stražnjem zidu), dok ona sama stupa u sadašnjost, u sve ovo
ovdje: mladi Kinez koji juri na svojoj dvokolici: broj 281 ispisan je
zlatnim slovima na tamnom staklu; jata golubova, čije su noge boje
gumice za brisanje (neka je ptica bila kroz otvoren prozor uletjela u
njezin četvrti razred, divlja, strašna); Ulica Spring; i ona ovdje s
golemim buketom cvijeća. Svratit će u Richardov stan da vidi kako
mu je (nema smisla nazivati ga, nikad ne diže slušalicu), ali najprije
ide do stambene prikolice, iz koje je provirila poznata glava, i stoji
bojažljivo, napeto, i ne preblizu. Skupila se mala gomila, uglavnom
turista, i Clarissa stane pokraj dviju mladih djevojaka, jedna je obojila
kosu u kanarinski žuto, a druga u platinasto. Clarissa se upita nije li
im namjera da time tako snažno nametnu predodžbu o Suncu i
Mjesecu.
Sunce kaže Mjesecu:
„Bila je to Meryl Streep, posve sigurno Meryl Streep.”
Clarissa je uzbuđena, i protiv volje. Ima pravo. Zadovoljstvo da je i
netko drugi stekao isti dojam iznenađujuće je snažno.
„Ni slučajno”, kaže Mjesec. „Bila je Susan Sarandon.”
Nije bila, misli Clarissa, Susan Sarandon. Možda je bila Vanessa
Redgrave, ali posve sigurno nije Susan Sarandon.
„Ne”, kaže Sunce, „bila je Streep. Vjeruj mi.”
„Nije bila Meryl Streep.”
„Bila je. Vraga nije bila.”
Clarissa stoji skrušeno, držeći svoje cvijeće i nadajući se da će se
filmska zvijezda ponovo pojaviti, istodobno zbunjena vlastitom
znatiželjom. Inače nije sklona divljenju slavnim osobama, ništa više
nego većina drugih ljudi, ali i preko volje privučena je aureolom slave
- i više nego slave, zapravo besmrtnosti - naslućene prisutnošću
filmske zvijezde u prikolici na uglu MacDougalove i Ulice Spring. Ove
dvije djevojke što stoje pokraj Clarisse, dvadesetogodišnjakinje, ako
ne i mlađe, izazovno snažne i zdrave, nemarna držanja, natovarene
šarenim torbama iz diskontnih trgovina; obje te djevojke doći će u
srednje godine, a zatim i do starosti, uvenule i nadute; groblja na
kojima će počivati bit će na kraju pretvorena u ruševine, prekrivena
travom po kojoj će noću lunjati psi, i dok je sve što ostaje od tih
djevojaka tek nekoliko srebrnih plombi, izgubljenih pod zemljom, za
ženu u prikolici, bila to Meryl Streep, Vanessa Redgrave ili čak
Susan Sarandon, još će se znati. Živjet će u arhivima, u knjigama;
njezin snimljeni glas bit će pohranjen među ostale dragocjene i
cijenjene predmete.
Clarissa dopusti sebi da ostane stajati, budalasto, kao i svaka
druga obožavateljica, još nekoliko minuta, u nadi da će zvijezda opet
proviriti i da će je vidjeti. Da, samo još nekoliko minuta, prije negoli
poniženje jednostavno ne bude više moguće podnijeti. Ostaje pred
prikolicom sa svojim cvijećem.
Promatra vrata. Pošto je prošlo nekoliko minuta (blizu deset,
premda to nerado priznaje), naglo odlazi, ogorčena, kao da su je
silom zadržali, i produži nekoliko blokova do Richardova stana.
Ovaj je kraj nekoć bio središte nečega novoga i divljeg, nečega
ozloglašenog, dio grada u kojem su zvuci gitare izvirali iz barova i
kafića svu noć; gdje su trgovine koje su prodavale knjige i odjeću
vonjale onako kako je ona zamišljala da vonjaju arapski bazari: po
tamjanu, prljavštini i prašini, po nekom drvu (cedru? kamforu?), po
prezrelom, sagnjilom voću, i gdje se činilo da je moguće, posve
moguće, da ćete, prođete li kroz neka pogrešna vrata ili pođete li
pogrešnom ulicom, naići na svoju kob, ne na jednostavnu pljačku ili
razbojnički prepad, nego na nešto perverznije i presudnije, trajnije.
Ovdje, upravo ovdje, na ovom uglu stajala je nekoć s Richardom,
kad je Richardu bilo devetnaest godina - kad je Richard bio ne baš
lijep tamnokosi mladić, napeta lica i čvrsta pogleda, s nemoguće
dugim i vrlo ljupkim blijedim vratom - ovdje su stajali i prepirali se...
oko čega? Poljupca? Je li Richard poljubio nju ili se ona, Clarissa,
samo nadala da će je Richard poljubiti, a onda se predomislio.
Ovdje, na ovom uglu (ispred onoga što je prije bila prodavaonica
potrepština za narkomane, a sada je trgovina delikatesne robe)
poljubili su se ili se nisu poljubili, ali prepirali se svakako jesu, i ovdje,
ili negdje malo dalje, odustali su od svoga malog eksperimenta, jer
Clarissa je htjela svoju slobodu, a Richard je htio, hm, htio previše,
nije li to uvijek htio? Htio previše. Rekla mu je da je ono što se
dogodilo ljeti bilo točno to, ono što se dogodilo ljeti. Zašto bi on želio
nju, takvu uvrnutu i plašljivu djevojku, s dojkama koje nisu ni
spomena vrijedne (kako može očekivati od nje da povjeruje u
njegovu žudnju?) kad on isto tako dobro kao i ona zna za čim on
zapravo žudi i kad ima Louisa, koji je sve prije nego glup, mladića
kojeg bi Michelangelo sa zadovoljstvom portretirao. Nije li ono što
Richard vidi u njoj zapravo samo još jedan pjesnički ideal? Nije to
bila nikakva velika i spektakularna svađa, samo malo rječkanje na
uglu - nije prijetila opasnost, čak ni tada, da bi to moglo ugroziti
njihovo prijateljstvo - a ipak, kad se sada osvrne unatrag, čini se da
se ipak dogodilo nešto konačno; kao da je u tom trenutku završila
jedna moguća budućnost i započela nova. Toga je dana poslije
prepirke (ili možda prije nje) Clarissa kupila paketić tamjana i sivu
alpaka jaknu, polovnu, s rožnatom dugmadi u obliku ruže. Richard je
konačno s Louisom umaknuo u Europu. Gdje je, pita se sada
Clarissa, zapravo završila ta alpaka jakna? Čini se da ju je godinama
i godinama nosila, a onda je odjednom više nije bilo.
Skrene u Bleeckerovu i počne se uspinjati Thompsonovom ulicom.
Danas je taj predjel imitacija sama sebe, bezazlen sajam za turiste, i
Clarissa, sada sa svoje pedeset i dvije godine, zna da iza tih vrata i u
tim uličicama nema uglavnom ništa osim ljudi koji žive svoje živote.
Groteskno, ali neki od istih tih barova i kavana još su ovdje,
preuređeni sada, radi Nijemaca i Japanaca, tako da izgledaju kao
nekoć. Trgovine, sve odreda, nude iste stvari: majice s natpisom za
uspomenu, jeftin srebrni nakit, jeftine kožne jakne.
Stigavši pred Richardovu zgradu, otključa vrata u predvorje i, kao i
uvijek, nametne joj se riječ „zapušteno”. Gotovo je smiješno kako
ulaz u Richardovu zgradu tako savršeno demonstrira pojam riječi
zapuštenost. Tako je sve očito i užasno zapušteno da je to uvijek
iznova iznenađuje, čak i poslije tolikih godina! Iznenađuje je gotovo
kao što može neprestano iznenađivati neki rijedak, jedinstven
predmet, neko umjetničko djelo; jednostavno zato što je za sve to
vrijeme ostalo sačuvano i nimalo promijenjeno. Samo negdašnje
mramorno opločenje - palomino-obojen mramor, protkan plavim i
sivim žilicama, s tamnožutom, zadimljenom glazurom, poput vrlo
finog starog sira, koje se sada ružno odbija od žućkastih zidova -
ukazuje na to da je ta zgrada nekoć nešto značila; da su u njoj
gajene nade; da se od ljudi, čim uđu u predvorje, očekivalo da
osjećaju kao da vedro stupaju u budućnost u kojoj ih čeka mnogo
toga lijepoga.
Ona ulazi u dizalo, jarko osvijetljenu kabinicu, obloženu metalom u
imitaciji drva, i pritisne dugme za peti kat. Vrata dizala zatvore se
zvečeći i škripeći. Ništa se ne dogodi. Naravno. Dizalo samo
povremeno funkcionira; zapravo je pravo olakšanje napustiti ga i
umjesto toga popeti se stubama.
Clarissa pritisne dugme s djelomično ostruganim bijelom „O” i,
poslije napeta iščekivanja, vrata se opet škripeći otvore. U tom dizalu
uvijek osjeća strah da će ostati zarobljena između katova - i odviše
živo zamišlja dugo, dugo čekanje; krikove u pomoć a da ne zna
govore li ili ne govore ostali stanari engleski; čudan, omamljujući
smrtni strah da će prilično dugo ostati stajati sama u toj blještavoj
praznini i ustajalom zraku, gledajući ili ne gledajući vlastiti iskrivljeni
odraz u mutnom okruglom zrcalu pričvršćenom u gornjem desnom
kutu. Zaista je bolje naći to dizalo u neuporabljivom stanju i popeti se
pet katova. Bolje je biti slobodan.
Penje se stubama, osjećajući se istodobno iscrpljeno i kao
mladenka - djevičanski - sa cvijećem u naručju. Gornji dio stuba,
otkrhnutih po rubu i izglodanih u sredini, izrađen je od neke čudne
mliječnocrne gumaste mase. Sa svakog od četiri odmorišta pruža se
kroz prozor pogled na svakojako rublje što visi s konopaca: plahte sa
cvjetnim uzorkom, dječja odjeća, hlače od trenirki; sumorno u svojoj
novoj novcatoj jeftinoći; ni jedan jedini staromodni komad - tamne
sokne i čipkasto žensko rublje, izblijedjele kućne haljine, blistave
bijele košulje - što bi lako kod nekoga moglo izazvati osjećaj da je taj
svjetlarnik nešto posve obično, ali i čudesno, relikvija iz nekog
drugog doba. Zapušteno, pomisli ona opet. Jednom riječju,
zapušteno.
Richardova veža, u istoj žućkastoj boji, još je opločena kao što je
jamačno bila i na prijelazu stoljeća (linoleum tajanstveno nestaje na
drugom katu), na podu, obrubljenom nekim stiliziranim mozaikom od
blijedožutih cvjetova, leži jedan jedini opušak zamrljan crvenim
ružem za usne. Clarissa kuca na Richardova vrata, pričeka, opet
kuca.
„Tko je?”
„Ja sam.”
„Tko?”
„Clarissa.”
„Oh, gospođa D! Pa uđi!”
Nije li već vrijeme, misli ona, da se oslobodi toga starog nadimka?
Ima li on danas donekle dobar dan, potegnut će to pitanje:
Richarde, ne misliš li da je već vrijeme da me jednostavno zoveš
Clarissa?
Ona otvori vrata vlastitim ključem. Čuje kako Richard govori u
drugoj prostoriji, uveseljenim glasom, kao da priopćuje neke
sramotne tajne. Ne razumije što govori, razabire samo riječ
”zavitljaj”, popraćenu Richardovim dubokim, praskavim smijehom,
pomalo bolnim, kao da je smijeh nešto oštro što mu je zapelo u grlu.
Hm, da, pomisli Clarissa, opet jedan od tih dana, što znači - nipošto
dan da postavi pitanje imena.
Kako da ne zavidi Evanu i svima onima koji su na vrijeme dobili
nove lijekove; svim tim sretnicima („sretnici” je, dakako, relativan
pojam), muškarcima i ženama, kojima svijest još nije razorena
virusom? Kako da ne osjeti gnjev zbog Richarda, čiji su se mišići i
unutarnji organi, zahvaljujući novim otkrićima, doduše regenerirali, ali
čiji je um, čini se, već pretrpio preveliku štetu za bilo kakav oporavak,
osim što među lošim danima ima i pokoji dobar?
Njegov je stan, kao i uvijek, mračan i zagušljiv, pregrijan, pun
kaduljinih i borovičnih isparina, jer ih Richard neprestano pali da
prikrije vonjeve bolesti.
Nepodnošljivo je pretrpan, tek tu i tamo ispunjen ponekim
sumračnim krugom slabog svjetla što dopire iz svjetiljaka sa smeđim
sjenilima, u kojima Richard ne podnosi nijednu žarulju jaču od
petnaest vati. U tom se stanu, više od bilo čega drugoga, naslućuje
neki podvodni svijet. Clarissa se kreće po njemu kao da prelazi
teretnim prostorom nekog potonulog broda. Ne bi se previše
iznenadila da malo jato srebrnih ribica sune mimo nje u tom
sumraku. Te se prostorije ni na koji način ne doimlju kao dio kuće u
kojoj su se slučajno našle, i kad Clarissa uđe i za sobom zatvori
velika škripava vrata sa četiri brave (dvije od njih potrgane), osjeti,
kao i uvijek, da je doživjela neki vremenski skok, da je, tako reći,
prošla kroz zrcalo kao Alice; kao da se stubište, stube i hodnik
nalaze u jednom posve drugom svijetu, u jednom drugom vremenu.
„Dobro jutro”, javi se ona.
„Je li još jutro?”
„Da, jutro je.”
Richard je u drugoj prostoriji. Stan se sastoji od svega dvije
prostorije: kuhinje (u koju se ulazi) i prostrane sobe u kojoj se odvija
Richardov život (ono što preostaje od njega). Clarissa prolazi kroz
kuhinju, s njezinim prastarim štednjakom i velikom bijelom kadom
(koja mutno svjetluca kao mramor u vječitom sumraku), s njezinim
slabim vonjem po plinu i ustajalom jelu, a nagomilane kartonske
kutije pune su... tko zna čega?, dok ovalno zrcalo u pozlaćenom
okviru uzvraća njezin blijedi odraz (što bi je uvijek pomalo potreslo
ma kako se pripremila na to). Tijekom godina, međutim, navikla se
da ne obraća pozornost na zrcalo.
Tu je talijanski aparat za kavu koji mu je ona kupila, sav od kroma i
crnog čelika, ali koji je već počeo poprimati opći izgled zaprašenosti i
neupotrebljavanosti. Tu su i bakrene tave koje mu je također ona
kupila.
Richard, u drugoj sobi, sjedi u svom naslonjaču. Rolete su spuštene
i upaljeno je svih šest ili sedam svjetiljaka, premda njihov slabašni
doprinos jedva postiže rasvjetnu snagu obične stolne svjetiljke.
Richard je u suprotnom kutu, u svojem smiješnom flanelskom
kućnom ogrtaču (dječja verzija u veličini odrasle osobe, crnoplavi, s
otisnutim raketama i astronautima s kacigom na glavi), podjednako
ispijen i veličanstven i podjednako budalast kao pripita kraljica koja
sjedi na svom prijestolju.
Prestao je šaputati. Sjedi blago zabačene glave i sklopljenih očiju,
kao da sluša glazbu.
„Dobro jutro, dragi”, ponovi Clarissa.
On otvori oči.
„Vidi, vidi, koliko cvijeća!”
„Za tebe je.”
„Jesam li umro?”
„To je za primanje. Kako tvoja glavobolja jutros?”
 „Bolje. Hvala.”
„Jesi li spavao?”
„Ne sjećam se. Da. Mislim da jesam. Hvala.”
„Richarde, prekrasan je ljetni dan. Kako bi bilo da pustim malo
svjetla unutra?”
„Kako želiš.”
Ona pođe do najbližeg od tri prozora i, s ponešto poteškoća,
podigne platneni zastor. Oslabljeno danje svjetlo - što se probilo
između Richardove zgrade i blizu pet metara udaljene istovjetne
zgrade od cigle čokoladne boje - prodre u sobu. S druge je strane
toga uskog prolaza prozor mrzovoljne stare udovice s njezinim
staklenim i keramičkim figurama na prozorskoj dasci (magarac koji
vuče taljige, klaun, nacerena vjeverica) i s njezinim spuštenim
rebrenicama. Clarissa se okrene. Richardovo upalo lice, s dubokim
mesnatim borama, njegovo visoko, sjajno čelo i boksački nos kao da
su izronili iz tame, poput potonule skulpture izvučene na površinu.
”Užasno je svijetlo”, kaže on.
”Svjetlost ti dobro čini.”
Priđe mu, ljubi krivulju njegova čela. Toliko mu je blizu da udiše
njegove raznovrsne tjelesne sokove. Njegove pore ne izlučuju samo
prirodni mu znoj (koji je njoj uvijek ugodno mirisao, škrobast i
uskipio; rezak kao što zna biti vino), nego i isparinu lijekova, neki
praškast, slatkast vonj. A osjeća se i vonj ne posve svježeg flanela
(premda se rublje pere jedanput na tjedan, pa i češće) i slabašan, ali
utoliko grozniji (to je njegov jedini odbojni miris) vonj naslonjača u
kojem provodi sve dane.
Richardov naslonjač posebno je lud ili, bolje reći, to je naslonjač
čovjeka koji je, ako i nije stvarno lud, dopustio da stvari odu tako
daleko i da se toliko iscrpi da više ne može voditi brigu o sebi -
obavljati osnovnu higijenu i redovito se hraniti - tako da je teško
ustanoviti razliku između ludila i beznađa. Taj naslonjač - starinski,
četvrtast, debelo podstavljen fotelj, čija težina balansira na tankim
svijetlim drvenim nogama, razmetljivo je uništen i bezvrijedan.
Presvučen je nekom cufastom, bezbojnom vunenom tkaninom i
prošaran (to je, moglo bi se reći, njegov najzloslutniji vid) nekom
srebrnom niti. Nasloni za ruke i naslon za leđa tako su otrcani, tako
potamnjeli od neprestana trenja i čovjekovih tjelesnih masnoća da
naliče na mekše dijelove slonove kože. Njegove su opruge vidljive -
savršeni redovi izblijedjelih, zahrđalih kolutova - ne samo kroz
tapecirano sjedalo, nego i kroz tanki žuti ručnik koji je Richard
prebacio preko sjedala.
Naslonjač upravo zaudara, po vlazi i nečistoći; zaudara po
nezaustavljivu truležu. Da ga tko odvuče na ulicu (kad bude odvučen
na ulicu), nitko ga ne bi uzeo. Richard, međutim, neće ni čuti da ga
zamijeni drugim.
„Jesu li danas ovdje?” pita Clarissa.
„Nisu”, odgovara Richard s nevoljnom prostodušnošću djeteta. -
Sad ih nema. Prekrasni su i prilično strašni.”
„Da”, kaže ona. „Znam.”
„Ja ih smatram izrodima crne vatre, hoću reći tamni su i istodobno
svijetli. Bio je i jedan koji izgleda gotovo kao crna naelektrizirana
meduza. Pjevali su, baš maloprije, na nekom stranom jeziku. Mislim
da bi mogao biti grčki. Starogrčki.”
„Bojiš li ih se?”
„Ne. Ipak, ponekad.”
„Mislim da ću otići do Binga da ti povisi dozu lijekova. Slažeš se?”
On teško uzdahne.
„Činjenica da ih ponekad ne čujem ili ne vidim ne znači da su otišli”,
kaže.
„Ali ako ih ne čuješ ili ne vidiš”, kaže Clarissa, „možeš se odmoriti.
Reci mi iskreno, jesi li noćas uopće spavao, hm?”
„O da, malo. Ne zabrinjavam se zbog sna. Mnogo sam više
zabrinut za tebe. Danas izgledaš tako mršava, kako si?”
„Ja sam dobro. Mogu ostati samo minutu. Moram cvijeće staviti u
vodu.”
„Točno, točno. Cvijeće, primanje. O, Bože.”
„Vidjela sam jednu filmsku zvijezdu na putu ovamo”, kaže Clarissa.
„Rekla bih da je to dobar znak, što kažeš?”
Richard se sjetno osmjehne.
„O da, znamenje”, kaže. „Ti vjeruješ u znamenja? Misliš li da nas
toliko prate? Misliš li da se toliko brinu za nas? Pa, ne bi li to bilo
prekrasno? No, da, možda i jest tako.”
Neće upitati za ime filmske zvijezde; zapravo mu je svejedno.
Jedino se Richard, od svih Clarissinih poznanika, u načelu ne
zanima za slavne ličnosti.
Richard jednostavno ne prepoznaje takve pojedince. To je, misli
Clarissa, neka kombinacija snažnog ega i neke vrste urođene
mudrosti. Richard ne može zamisliti život koji bi bio zanimljiviji i
vredniji od života kojim žive njegovi znanci i on sam, i zato se
ponekad čovjek osjeća uzvišeno i nadmoćno u njegovoj prisutnosti.
On nije od onih egotista koji podcjenjuju ostale. Upravo je suprotno
od egotista, vođen prije velikodušnošću nego pohlepom, pa ako za
nekoga ustvrdi da je smješniji, čudniji, ekscentričniji i dubokoumniji
nego što sam sebe smatra - sposoban učiniti više dobra i više zla na
svijetu nego što možete zamisliti - gotovo je nemoguće ne
povjerovati, barem u njegovoj prisutnosti i još neko vrijeme pošto ste
ga ostavili, da samo on vidi sve do same vaše srži, procjenjuje vaše
istinske odlike (od kojih nisu sve obavezno laskave - stanovita
djetinja bezobzirnost dio je njegova stila) i prihvaća vas potpunije
nego što vas je ikad itko prihvatio. Tek pošto ga već neko vrijeme
poznajete, počinjete shvaćati da ste za njega u biti fiktivan lik, koji je
on opremio s gotovo beskrajnim sposobnostima za tragediju i
komediju, ne zato što to odgovara vašoj pravoj naravi, nego zato što
on, Richard, ima potrebu da živi u svijetu nastanjenom ekstremnim i
impozantnim likovima. Neki su prekinuli svoj odnos s njim radije
nego da produže kao junaci iz nekog epa koji on uvijek sastavlja u
svojoj glavi, priču o svom životu i svojim strastima; neki drugi pak
(Clarissa među njima) uživaju u osjećaju hiperbole koju on unosi u
njihove živote, ovisni su o tome, onako kao što su ovisni o kavi da ih
ujutro razbudi, i piću ili dva da ih noću uspava.
Clarissa kaže:
„Praznovjerice su ponekad utjeha i ne znam zašto ti tako uporno
odbijaš svaku utjehu.”
„Odbijam? Oh, ja ne mislim tako. Volim utjehe. Neke. Neke od njih
jako volim.”
„Kako se zapravo osjećaš?”
„Dobro. Posve dobro. Pomalo efemerno. Neprestano sanjam da
sjedim u nekoj sobi.”
„Primanje je u pet, sjećaš se? Primanje je u pet, a svečana dodjela
nakon toga, u osam, u Uptownu. Sjećaš se svega toga, zar ne?”
On kaže:
 „Da.” Onda kaže: „Ne.”
„Što dakle?” pita ona.
„Oprosti. Čini se da neprestano mislim na ono što se već dogodilo.
Kad si upitala sjećam li se primanja i svečanosti, pomislio sam da si
imala na umu sjećam li se da sam bio na njima. Čini se da sam
izgubio pojam o vremenu.”
„Primanje i svečanost jesu večeras. U budućnosti.”
„Shvaćam. Na neki način, da, shvaćam. Ali, vidiš, meni se čini da
sam otišao i u budućnost. Jasno se prisjećam primanja koje još nije
održano. I savršeno se sjećam svečane dodjele nagrade.”
„Jesu li ti jutros donijeli doručak?” pita ona.
„Kakvo pitanje. Jesu.”
„I jesi li ga pojeo?”
„Sjećam se da sam jeo. Ali moguće je da sam samo namjeravao.
Leži li ovdje negdje neki doručak?”
„Ne leži, koliko ja vidim.”
„Onda pretpostavljam da sam ga uspio pojesti. Hrana baš nije tako
važna, zar ne?”
„Hrana je vrlo važna, Richarde.”
On kaže:
„Ne znam mogu li to podnijeti, Clarissa.”
„Podnijeti što?”
„To da budem ponosan i hrabar pred svima. Živo to sebi
predočujem. Tu sam, bolesna luda olupina koja pruža drhtave ruke
da primi svoj trofejčić.”
„Dragi, ne moraš biti ponosan. Ne moraš biti hrabar. Nije to nikakva
predstava.”
„Naravno da jest. Dobio sam nagradu za svoju predstavu, to ti je
valjda jasno. Dobio sam nagradu zato što imam AIDS i što postajem
sve luđi i što se pritom držim hrabro, a to nema nikakve veze s
mojim radom.”
„Prestani s tim! Molim te. Sve je to u vezi s tvojim radom.”
Richard duboko udahne i ispusti vlažan, snažan dah. Clarissa
pomišlja na njegova pluća, blistavi crveni jastuci zamršeno iskićeni
žilama. Pluća su, perverzno, među njegovim najmanje zahvaćenim
organima - iz nepoznata razloga, ostala su u biti netaknuta,
neoštećena virusom. S tim snažnim dahom kao da su mu se oči
usredotočile, dobile zelenije dubine.
„Ne misliš valjda da bi mi je dali da sam zdrav?” kaže on.
„O da, naravno da mislim da bi.”
„Nemoj, molim te.”
„Pa onda dobro, možda bi je trebao odbiti.”
„To je ono najgore”, kaže Richard. „Želim tu nagradu. Zaista je
želim. Bilo bi daleko lakše kad bi ljudi marili manje ili više za
nagrade. Je li ovdje negdje?”
„Tko?”
„Nagrada. Rado bih je pogledao.”
„Nisi je još dobio. To je večeras.”
„Da. Točno. Večeras.”
„Richarde, dragi, čuj me. To može biti jednostavno. Možeš
jednostavno uživati u tome. Bit ću s tobom tamo, svaku minutu.”
„Bilo bi mi drago.”
„To je primanje. Samo obično primanje. Prisutni će biti samo oni koji
te poštuju i dive ti se.”
„Zaista? Tko?”
„Znaš tko. Howard. Elisa. Martin Campo.”
„Martin Campo? O, moj Bože!”
„Mislila sam da ga voliš. Tako si barem uvijek govorio.”
„Ah da, dobro, pretpostavljam da i lav voli svog čuvara u zoološkom
vrtu.”
„Martin Campo je postojano objavljivao tvoje radove više od trideset
godina.”
„Tko još dolazi?”
„O tome smo već bezbroj puta govorili. Znaš tko dolazi.”
„Reci mi samo još jedno ime, molim te. Navedi mi nekoga zaista
značajnog.”
„Martin Campo je značajan, ne misliš li? Uložio je cjelokupan
imetak svoje obitelji u izdavanje važnih, teških knjiga za koje je
unaprijed znao da se neće prodavati.”
Richard sklopi oči, prisloni svoju ispijenu glavu opet na otrcan
naslon svog naslonjača.
„Pa, dobro, onda”, reče.
 „Ne moraš nikoga šarmirati ni zabavljati. Ne moraš od toga
napraviti nikakvu predstavu. Ti ljudi vjeruju u tebe već jako, jako
dugo. Moraš se samo pojaviti, sjesti na sofu s pićem ili bez pića u
ruci, slušati ili ne slušati, osmjehivati se ili ne osmjehivati se. To je
sve. Pazit ću na tebe.”
Najradije bi ga uhvatila za koščata ramena i dobro prodrmala.
Richard će možda (premda se još ne razmišlja u tom smislu) ući
među velike pjesnike; možda će u tim posljednjim trenucima svoje
ovozemaljske karijere primiti prvi nagovještaj prepoznavanja koje će
se produžiti daleko u budućnost (pod pretpostavkom, dakako, bude li
uopće neke budućnosti). Jedna takva nagrada znači više nego
pozornost na nekom skupu pjesnika i akademičara; znači da se čini
kako sama književnost (čija se budućnost upravo sada stvara)
osjeća potrebu upravo za Richardovim doprinosom: za njegovim
izazovno razvučenim lamentacijama o svjetovima koji nestaju ili su
već posve izgubljeni. Iako ne postoji nikakvo jamstvo, ipak se čini
mogućim, čak i više nego mogućim, da su Clarissa i mali broj ostalih
sljedbenika imali sve vrijeme pravo. Richard, zatvoren, sjetan,
pronicav Richard, koji je tako pažljivo i temeljito motrio, koji je
pokušavao riječima rascijepiti atom, preživjet će, pošto druga,
pomodnija imena odavno već budu izblijedjela.
I Clarissa, Richardova najstarija prijateljica, njegova prva čitateljica
- Clarissa, koja ga posjećuje svaki dan, kada čak i neki od njegovih
novijih prijatelja rado zamišljaju da je već mrtav - priređuje primanje
za njega. Clarissa ispunja svoj dom cvijećem i svijećama. Kako onda
da ne želi da on dođe?
Richard kaže:
„Mene zapravo tamo ne treba, zar ne? Primanje može proteći samo
s mišlju na mene. Primanje je zapravo već završeno, sa mnom ili
bez mene.”
„Sad već postaješ nemoguć. Ubrzo ću izgubiti strpljenje.”
„Nemoj, molim te, ne ljuti se! Oh, gospođo D., prava je istina da mi
je teško otići na to primanje. Strašno sam iznemogao.”
„Ne govori tako!”
„Ne, ne. Ti si draga, vrlo si draga, ali bojim se da sam iznemogao, o
tome se radi. To je bilo jednostavno previše za mene. Mislio sam da
sam značajniji nego što jesam. Mogu li ti otkriti jednu neugodnu
tajnu? Nešto što još nikada nikom nisam rekao?”
„Dakako da možeš.”
„Mislio sam da sam genij. Zaista sam upotrebljavao tu riječ,
privatno, u sebi.”
„Pa što...”
„Oh, oholosti, oholosti. Kako li sam imao krivo.
To me dotuklo. Jednostavno se pokazalo nesavladivim. Bilo je toliko
toga, oh, puno previše za mene. Hoću reći, tu su voda i zemlja, tu su
životinje, i zgrade, i prošlost i budućnost, tu je svemir, tu je povijest. I
taj končić, ili što već je, koji mi je zapeo između zuba, pa ta starica
preko puta, jesi li primijetila da je premjestila magarca i vjevericu na
svojoj prozorskoj dasci? A, dakako, i vrijeme je tu. I prostor.
I ti si tu, gospođo D. Htio sam jedan dio jednog dijela priče posvetiti
tebi.
Oh, kako bih volio da sam to i učinio.”
„Richarde. Napisao si čitavu knjigu.”
„Ali sve sam izostavio iz nje, gotovo sve. A onda sam jednostavno
prikrpio grozan kraj. O ne, ne tražim samilost, doista. Tako smo
mnogo htjeli, zar ne?”
„Da. Mislim da jesmo.”
„Poljubila si me kraj nekog ribnjaka.”
„Prije deset tisuća godina.”
„Još traje.”
„U stanovitom smislu, da.”
„U stvarnosti. Događa se u ovom trenutku.”
„Umoran si, dragi. Moraš se odmoriti. Nazvat ću Binga radi tvojih
lijekova, dobro?”
„Oh, ne mogu, ne mogu se odmarati. Dođi ovamo, primakni se, daj,
molim te.”
„Pa, tu sam.”
„Bliže. Primi me za ruku.”
Clarissa uzme jednu Richardovu ruku u obje svoje. Iznenađena je,
čak još i sada, kako je krhka ta ruka - kako je jasno podsjeća na
svežanj prutića.
On kaže:
„Tu smo. Ne čini ti se?”
 „Molim?”
„Zašli smo u godine i mladi smo ljubavnici kraj ribnjaka. Mi smo sve,
odjednom. Nije li to značajno?”
„Jest.”
„Ja ni za čim ne žalim, zaista, osim za tim. Htio sam pisati o tebi, o
nama, doista. Shvaćaš što hoću reći? Htio sam pisati o svemu, o
našem sadašnjem životu i o životu kakav smo mogli imati. Htio sam
pisati na koje bismo sve načine mogli umrijeti.”
„Ne žali ni za čim, Richarde”, kaže Clarissa. „Nema potrebe. Mnogo
si učinio.”
„Lijepo od tebe što to kažeš.”
„No sad ti je prije svega potreban kratak san.”
„Misliš?”
„Mislim.”
„Pa, dobro, onda.”
Ona kaže:
„Doći ću da ti pomognem da se odjeneš. Kako bi bilo u tri i
trideset?”
„Uvijek je predivno vidjeti te, gospođo Dalloway.”
„Sad moram krenuti. Moram cvijeće staviti u vodu.”
„Da. Hm, da.”
Vršcima prstiju dodirne mu mršavo rame. Je li moguće da osjeća
kajanje?
Kako može zamisliti, čak i sada, da su mogli imati zajednički život?
Da su mogli biti muž i žena, srodne duše, s ljubavnicima sa strane?
Ima načina da se to izvede.
Richard je nekoć bio vitalan i visok, mišićav, vedar i blijed kao
mlijeko.
Nekoć je u starom vojničkom ogrtaču marširao New Yorkom i držao
zanosne govore, dok mu je tamna, zamršena kosa, nestrpljivo
odmaknuta s lica, bila svezana komadićem plave vrpce, koju je
negdje bio našao.
Clarissa kaže:
„Priredila sam ono jelo s račićima. Ne umišljam sebi da je to neki
ozbiljan izazov.”
„Oh, pa ti znaš kako volim to s račićima. To uvelike mijenja stvar,
dakako da mijenja. Clarissa?”
 „Da?”
On podigne svoju veliku, pomalo nagrđenu glavu. Clarissa odvrati
lice da primi Richardov poljubac u obraz. Nije baš pametno da ga
ljubi u usta - najobičnija prehlada mogla bi biti pogubna za njega.
Clarissa primi poljubac na obraz, vršcima prstiju stisne Richardovo
mršavo rame.
„Vidimo se u tri i trideset”, kaže.
„Divno”, kaže Richard. „Divno.”
 GOSPOĐA WOOLF
ONA UPRE POGLED U SAT NA STOLU. Prošla su već gotovo dva
sata.
Iako osjeća da ima još snage, zna da će sutra, kad bude pogledala
što je napisala, ustanoviti da je to isprazno i prebombastično. Pisac
uvijek ima u glavi bolju knjigu od one koju uspije staviti na papir.
Otpije gutljaj hladne vode i dopusti sebi da pročita što je dosad
napisala.
Čini se da je prilično dobro; pojedini su dijelovi čak vrlo dobri. Gaji,
dakako, pretjerane nade - želi da ovo bude njezina najbolja knjiga,
ona koja napokon odgovara njezinim očekivanjima. Ali ima li u
jednom jedinom danu u životu jedne obične žene dovoljno materijala
za cijeli roman? Virginia se palcem potapše po usnama. Clarissa
Dalloway će umrijeti, u to je sigurna, premda je zasad još nemoguće
reći kako, pa čak ni zašto. Virginia misli da će sama sebi oduzeti
život. Da, tako će učiniti.
Virginia odloži pero. Najradije bi pisala cijeli dan, pa da umjesto tri
ispuni trideset stranica, ali poslije prvih nekoliko sati nešto se u njoj
prelomi i strah ju je da će, bude li produžila preko svojih snaga,
upropastiti cijeli pothvat. Da će odlutati u carstvo nesuvislosti iz kojeg
možda neće biti povratka. Istovremeno, mrsko joj je da i jedan od
svojih sati, za kojih je još sposobna pisati, posveti bilo čemu drugom.
Najprije se javljaju glavobolje koje nikako nisu obična bol (riječ
„glavobolja” nikad nije odgovarala pravom izrazu za njih, ali nazvati
ih bilo kojim drugim izrazom bilo bi odviše melodramatski). Prožimaju
je. Prije bi se moglo reći da žive u njoj nego da je samo napadaju,
onako kao što virusi žive u svojim domaćinima. Najavljuju se oštrim
bolovima i tako joj uporno bacaju svjetlosne trijeske u oči da se mora
podsjetiti da ih drugi ne smiju vidjeti. Bol je naseljuje, brzo
nadomješta ono što je bila Virginia sve više i više samom sobom, a
napredovanje joj je tako silovito, njezini nazubljeni obrisi tako izraziti,
da ne može a da je ne zamišlja kao biće s vlastitim životom. Mogla bi
je možda čak i vidjeti dok s Leonardom šeta trgom, kao neku
iskričavu srebrnobijelu masu što lebdi nad kamenjem pločnika, tu i
tamo načičkana bodljikama, tekuća, ali ipak kompaktna, kao neka
meduza. „Što je to?”, upitao bi Leonard. „Moja glavobolja”,
odgovorila bi ona. „Ne obaziri se na nju, molim te.”
Glavobolja je uvijek tu, čeka, a razdoblja kad se pojavljuje, ma
koliko duga bila, uvijek su nekako provizorna. Ponekad glavobolja
jednostavno djelomično zaposjedne cijelu večer ili dan-dva, pa se
povuče. Ponekad ostaje i pojačava se sve dok sama ne posustane.
Kad dođe do toga, iseli se iz njezine lubanje i useli u svijet. Sve se
žari i pulsira. Sve je okruženo svjetlošću, kuca od nje, i ona vapi za
tamom kao što putnik izgubljen u pustinji vapi za vodom.
Svijet je isto tako lišen tame kao pustinja vode. Nema mraka ni u
sobi sa spuštenim žaluzinama, ni mraka iza njezinih sklopljenih
kapaka. Samo je stupanj isijavanja viši ili niži. A kad prijeđe u carstvo
blještavila, javljaju se glasovi. Katkad je to tiho, bestjelesno
mrmljanje koje dopire iz samog zraka, katkad izbijaju iz pokućstva ili
iz zidova. Nerazgovijetni su, ali puni značenja, nesumnjivo muški,
odbojno stari. Ljutiti su, optužuju, otrežnjuju. Ponekad se čini da
potiho razgovaraju međusobno, a ponekad kao da izgovaraju neki
tekst.
Katkad, doduše nejasno, može razabrati poneku riječ. ”Baci',”,
jedanput i dvaput „ispod”. Jedanput je jato vrabaca onkraj njezina
prozora pjevalo, nesumnjivo na grčkom. U tom se stanju osjeća
paklenski loše; u tom je stanju sposobna da se izdere na Leonarda ili
na bilo koga tko joj se nađe u blizini (pišteći kao vragovi zbog
svjetla); k tome još, ako to stanje potraje, počinje je, sat za satom,
obavijati i zatvarati kao u neku čahuru. Napokon, kad protekne
dovoljno sati, izvuče se iz nje, okrvavljena, drhtava, ali puna vizija i,
poslije odmora, ponovo spremna za posao. Strahuje od tih poniranja
u bol i svjetlost i sumnja da su potrebna. Sad je već prilično dugo
slobodna, godinama. Zna, međutim, kako se lako glavobolja može
vratiti, ali u Leonardovoj prisutnosti to prikriva, ponaša se kao da se
osjeća bolje, zdravije nego što se ponekad zaista osjeća. Vratit će se
u London.
Bolje je umrijeti od ludila u Londonu nego ispariti u Richmondu.
Zaključi, premda nerado, da je za danas dosta. Uvijek iste sumnje.
Da pokuša još koji sat? Radi li se o razboritosti ili lijenosti?
Razboritosti, odgovara sama sebi i gotovo vjeruje u to. Napisala je
svojih dvije stotine pedeset riječi, više ili manje. Neka bude dosta.
Vjeruj da ćeš i sutra biti ovdje, i da ćeš znati tko si.
Uzme svoju šalicu, s njezinim hladnim talogom, izađe iz sobe i siđe
stubama u tiskaru, u kojoj Ralph čita korekturne otiske čim ih
Leonard pripremi.
„Dobro jutro”, poželi Ralph vedro i nervozno Virginiji. Njegovo je
široko, blago, lijepo lice crveno, čelo mu doslovno zažareno, i ona
smjesta shvati da za njega ovo jutro nipošto nije dobro. Mora da mu
je Leonard prigovorio zbog nedjelotvornosti, zbog nedavne berbe ili
jučerašnjeg propusta, pa sad Ralph sjedi, čita korekture i govori
„dobro jutro”, zažaren poput izgrđenog djeteta.
„Dobro jutro”, uzvraća ona srdačno, ali namjerno nesućutnim
glasom. Ti mladi muškarci i žene, ti pomoćnici, dolaze i odlaze;
morali su zaposliti i Marjorie (s njezinim groznim otezanjem, i gdje je
sad ona zapravo?) da obavlja poslove koje Ralph smatra ispod svoje
časti. Neće dugo potrajati, zasigurno, prije nego što Ralph, a zatim i
Marjorie, odu, i Virginia će sići iz svoje radne sobe i naći neke nove
pomoćnike, koji će joj, zažarena lica i svjesni krivnje, poželjeti dobro
jutro. Ona zna da Leonard može biti mrzovoljan, sitničav i gotovo
nemoguće zahtjevan. Zna da su ti mladi ljudi često nepravedno
kritizirani, ali ona neće stati na njihovu stranu protiv njega. Neće biti
majka koja posreduje, ma koliko je molili svojim gorljivim osmijesima
i ranjenim očima.
Ralph je, uostalom, Lyttonova briga, i Lytton će ga srdačno
dočekati. I on će, poput svoje buduće braće i sestara otići i dalje
raditi što god oni već rade u velikom svijetu - nitko ne očekuje od njih
da naprave karijeru pomažući u tiskari. Leonard je možda autokrat,
možda i nepravedan, ali on je njezin suputnik i njezin skrbnik, i ona
ga neće izdati, u svakom slučaju ne zbog lijepog, nezrelog Ralpha,
niti zbog Marjorie s njezinim papigastim glasom.
„Deset pogrešaka na osam stranica”, kaže Leonard. Bore oko
njegovih usta tako su duboke da bi novčić stao u njih.
„Sreća da si ih pronašao”, kaže Virginia.
„Čini se da su se zgrnule oko srednjeg dijela. Ne misliš li da loša
literatura nužno dovodi do većeg broja pogrešaka?”
„Voljela bih živjeti u svijetu u kojem je to istina. Idem sad malo u
šetnju da razbistrim glavu, a kad se vratim, uskočit ću.”
 „Dobro napredujemo”, kaže Ralph. „Trebali bismo biti gotovi potkraj
dana.”
„Bit ćemo sretni”, kaže Leonard, „budemo li gotovi idući tjedan u
ovo doba.”
Namršti se; Ralphovo lice poprimi finiju i određeniju crvenu nijansu.
Naravno, misli ona, Ralph je složio tekst, ali učinio je to nemarno.
Istina, misli ona, sjedi mirno i ravnodušno, odjevena u matronsko
sivilo, između ta dva muškarca. Nikad se nije udomaćila kod Ralpha,
mladog pješaka, koji cijeni književnost, ali isto tako, možda čak i s
većim žarom, cijeni konjak i kekse koji ga čekaju poslije posla; koji je
dobrodušan i prosječan i od kojeg se teško može očekivati da će u
određenom mu vremenu učiniti besmrtnim običan posao običnog
svijeta. Istina se (na žalost) nije udomaćila ni kod Leonarda, sjajnog i
neumornog Leonarda, koji odbija praviti razliku između kratkog
zastoja i katastrofe; koji iznad svega obožava savršenstvo i postaje
nepodnošljiv za ostale, zato što iskreno vjeruje da može iskorijeniti
svaku pojavu ljudske slabosti i prosječnosti.
„Uvjerena sam”, kaže ona, „da zajednički možemo dovesti knjigu do
prihvatljiva stanja i ipak proslaviti Božić.”
Ralph se naceri s tako očitim olakšanjem da bi mu najradije
prilijepila jednu. Precjenjuje njezino suosjećanje - nije se umiješala
da pomogne njemu, nego Leonardu, uglavnom onako kako bi
njezina rođena majka možda prešla preko nespretnosti neke
sluškinje za vrijeme jela, izjavivši zbog vlastita supruga i ostalih
prisutnih, da ta razlupana zdjela za juhu nije nikakav loš znak; da
krug ljubavi i strpljenja ne može biti prekinut; da je sve u savršenom
redu.
 GOSPOĐA BROWN
ŽIVOT; LONDON; OVAJ LIPANJSKI TRENUTAK.
Ona počne prosijavati brašno u duboku plavu zdjelu. Vani ispred
prozora kratak je komad travnjaka koji ovu kuću dijeli od susjedne;
sjena neke ptice promakne preko zasljepljujuće bijele štukature
susjedove garaže. Laura je duboko očarana sjenom ptice, blistavim
bijelim i zelenim prugama. Zdjela na radnoj plohi pred njom
izblijedjele je svijetloplave boje s tankom trakom bijelih listića oko
ruba. Svi su listići jednaki, stilizirani, pomalo šablonski, s vrškom
okrenutim koso prema gore, i čini se besprijekornim i neminovnim da
je jednom od njih otkrhnut točno trobridni komadić. Sitna bijela kiša
od brašna slijeva se u zdjelu.
„Eto tako”, kaže ona Richieju. „Želiš li vidjeti?”
„Da”, odvrati on.
Ona klekne da mu pokaže prosijano brašno.
„Tako. A sad moramo izmjeriti četiri šalice. O, Bože. Znaš li ti koliko
je to četiri?”
On digne četiri prsta.
„Dobro”, kaže ona. „Vrlo dobro.”
U tom trenutku mogla bi ga pojesti, ne pohlepno, nego iz čiste
ljubavi, beskrajno nježno, onako kao što je, prije nego što se udala i
preobratila (što joj majka nikad neće oprostiti, nikad), uzimala hostiju
u usta. Puna je ljubavi, tako silne, tako nedvojbene, da nalikuje na
apetit.
„Dobar si ti, pametan dječak”, kaže ona.
Richie se naceri; zaneseno zuri u njezino lice. Ona mu uzvraća
pogled.
Mirno, nepokretno gledaju jedno drugo, i ona je na trenutak upravo
ono što jest: trudna žena koja kleči u kuhinji s trogodišnjim sinom,
koji zna brojiti do četiri.
Sama je svoja i savršena slika same sebe; nema nikakve razlike.
Ispeći će rođendansku tortu - samo tortu - ali u njezinoj mašti torta je
u tom trenutku blistava i raskošna kao bilo koja fotografija torte u bilo
kojem ilustriranom časopisu; čak blistavija od nje. Zamišlja kako je
pripravlja od najskromnijeg materijala, tako skladnu i dostojanstvenu
kao da je kakva skupocjena urna ili kuća. Torta će svjedočiti o obilju i
radosti kao što dobra kuća svjedoči o udobnosti i sigurnosti. Upravo
tako, misli ona, mora da se osjećaju slikari i arhitekti (što je strašno
pretjerana usporedba, jasno joj je, možda čak i malo budalasta, ali
ipak), kad se nađu pred platnom, kamenom, uljenim bojama i
mokrim cementom. Nije li i knjiga poput Gospođe Dalloway bila
jednom običan prazan papir i tintarnica? Pa to je samo torta, kaže
ona sebi. Ipak. Postoje torte i torte. U ovom trenutku, dok drži zdjelu
punu prosijanog brašna, u urednoj, sređenoj kući pod kalifornijskim
suncem, očekuje da će biti isto tako zadovoljna i puna iščekivanja
kao i spisateljica kad prvu rečenicu stavlja na papir ili arhitekt kad
počne crtati planove.
„Onda, hoćemo li?” kaže Richieju. „Ti počni.”
Pruži mu svijetlu aluminijsku mjericu. Sad mu je prvi put povjeren
takav zadatak. Laura stavi na pod pred njega drugu zdjelu, praznu.
On drži mjericu objema rukama.
„Hajd’mo sad”, kaže ona.
Vodeći Richiejevu ruku svojom, pomogne mu da duboko zagrabi
mjericom u brašno. Mjerica lako uđe, i on kroz njezin tanki zid osjeti
svilenkastu mekoću i sitnu pjeskovitost prosijanog brašna. Mjerica
uzvitla sitan oblačić. Majka i sin opet je izvade prepunu brašna.
Brašno se presipa preko srebrnkastog ruba. Laura kaže dječaku
neka čvrsto drži mjericu, što mu usprkos nervozi i uspijeva, dok ona
brzim pokretom ruke ne odstrani malu hrpu s vrha i napravi
besprijekorno glatku ravninu s rubom mjerice. On i dalje drži mjericu
objema rukama.
„Dobro”, kaže ona. „Sad ćemo to staviti u drugu zdjelu. Misliš li da
možeš to sam?”
„Mogu”, kaže on, iako nije uopće siguran u to. Vjeruje da je ta
mjerica, puna brašna, jedinstvena i nenadomjestiva. Jedno je kad te
netko zamoli da odneseš kelj preko ceste, a posve nešto drugo kad
te zamoli da preneseš netom iskopanu glavu Rilkeova Apolona.
„Sad dalje”, kaže ona.
On oprezno odnese mjericu do druge zdjele i tu je drži, kao uzet,
nad njezinom blistavobijelom udubinom (to je iduća manja iz
garniture zdjela koje pristaju jedna u drugu, svijetlozelena, s istom
trakom bijelog lišća oko ruba).
Shvaća da se od njega očekuje da istrese brašno u zdjelu, ali nije
isključeno da je pogrešno shvatio uputu, pa će sve upropastiti;
postoji mogućnost da će, istresavši brašno, prouzročiti neku veću
katastrofu, upropastiti sve što je brižno izmjereno. Želi pogledati
majčino lice, ali ne može odvojiti oči od mjerice.
„Izvrni je”, kaže ona.
On je izvrne žurnom, uplašenom kretnjom. Brašno djelić sekunde
oklijeva, onda se izlije. Teško padne i stvori humak koji otprilike
odgovara obliku mjerice. Uzvitla se povelik oblak, gotovo mu dodirne
lice i nestane.
Gleda dolje da vidi što je učinio: bijeli brežuljak, neznatno zrnast,
išaran točkastim sjenkama, što se uzdiže iz glatke kremastobijele
unutrašnjosti zdjele.
„Opa!” kaže njegova majka.
Uplašeno je pogleda. Oči mu se ispune suzama.
Laura uzdahne. Zašto je tako osjetljiv, tako sklon napadajima
nepojmljiva grizodušja? Zašto mora tako oprezno postupati s njim?
Na trenutak - samo na trenutak - kao da se Richiejev lik jedva
zamjetno mijenja. Postaje veći, življi.
Glava mu se širi. I čini se, nakratko, kao da ga obavija neka
mrtvobijela usijanost. Na trenutak ona ne želi ništa drugo nego da
ode - ne da ražalosti njega, nikad to ne bi učinila - nego da bude
slobodna, bez krivnje, bez odgovornosti.
„Ne, ne”, kaže Laura. „Dobro je. Vrlo dobro. Baš kako treba.”
On se plačno osmjehne, odjednom ponosan na sebe, kao da mu je
gotovo bezumno odlanulo. Pa lijepo; znači da mu nije potrebno ništa
drugo do nekoliko ljubaznih riječi, malo ohrabrenja. Ona uzdahne.
Nježno mu dodirne kosu.
„A sad”, kaže, „jesi li spreman za još jednu mjericu?”
On kimne s takvim bezazlenim, nekontroliranim oduševljenjem da
je stegne u grlu od ljubavi. Odjednom joj se i pečenje torte i odgoj
djeteta učine lakima. Voli svog sina iskreno, kao i sve majke - ne
zamjera mu, ne želi otići od njega. Voli svog supruga i drago joj je
što je udana. Možda je (ne čini se nemogućim) prešla preko
nevidljive crte, crte koja ju je odvajala od onoga što bi najradije
osjećala, što bi najradije bila. Možda je upravo ovdje, u ovoj kuhinji,
u ovim posve običnim trenucima doživjela jedva zamjetnu, ali
duboku preobrazbu: raščistila je sama sa sobom. Toliko je dugo
radila na tome, tako teško, u tako dobroj vjeri, i sad je shvatila da
može živjeti sretno i ostati vjerna samoj sebi, kao što dijete u jednom
određenom trenutku nauči održavati ravnotežu na biciklu sa dva
kotača. Čini se da će sve biti dobro. Neće izgubiti nadu. Neće žaliti
za izgubljenim mogućnostima, za svojim neistraženim talentima (što
ako se pokaže da uopće nema nikakvih talenata?). Ostat će odana
svom sinu, svom suprugu, svom domu i svojim dužnostima, svim
svojim talentima. Željet će to drugo dijete.
 GOSPOĐA WOOLF
PROLAZI MT. ARARAT ROADOM I RAZMIŠLJA o samoubojstvu
Clarisse Dalloway. Clarissa će imati iza sebe jednu veliku ljubav,
ženu. Ili, bolje reći, djevojku; da, djevojku koju je poznavala u
vlastitim djevojačkim danima; jednu od onih strasti koje planu kad je
čovjek mlad - kad se čini da su ljubav i ideje vlastito otkriće i da ih
nitko prije nije na taj način shvatio; za toga kratkog razdoblja
mladosti kad osjećate da smijete učiniti i reći što god želite, da
sablažnjujete i izazivate, da odbijate budućnost koja vam se nudi i
tražite drugu, mnogo otmjeniju i neobičniju, koju ste sami smislili i
prisvojili, ne dugujući ništa staroj teti Heleni koja svake večeri sjedi u
svojem omiljenom naslonjaču i glasno se pita jesu li Platon i Morris
prikladno štivo za mlade žene. Clarissa Dalloway, u svojoj prvoj
mladosti, voljet će djevojku, misli Virginia; Clarissa će vjerovati da se
pred njom otvara bogata, neobuzdana budućnost, ali na kraju (kako
će, zapravo, doći do te promjene?) urazumit će se, kao i sve mlade
žene, i udati za nekog prikladnog prosca.
Da, urazumit će se i udati.
Umrijet će u srednjim godinama. Ubit će se, vjerojatno zbog neke
sitnice (kako da to učini uvjerljivim, tragičnim, a da ne ispadne
smiješno?).
To će se, dakako, dogoditi na kraju knjige, a dotle će Virginia, nada
se, vjerojatno smisliti na koji način da to učini. Zasad, šetajući
Richmondom, usredotočuje misli na pitanje Clarissine prve ljubavi.
Na djevojku. Djevojka će, misli ona, biti drska i privlačna. Sablaznit
će tete odrezavši dalijama i trandoviljama glave i staviti ih u velike
zdjele s vodom da plutaju na površini, kao što to radi i Virginijina
sestra Vanessa.
Ovdje, na Mt. Ararat Roadu, Virginia prolazi mimo krupne žene,
poznate joj iz trgovina, čile i sumnjičave starice, koja vodi dva mopsa
na uzicama boje konjaka, nosi golemu goblensku torbicu u drugoj
ruci i svojim razmetljivim odvraćanjem od Virginije jasno pokazuje da
je Virginia i opet glasno govorila a da ni sama nije bila svjesna toga.
Da, zapravo čak i čuje vlastite promrmljane riječi sablazniti tete, koje
poput šala lepršaju iza nje. Pa što onda? Čim žena prođe, Virginia
se prkosno okrene, posve spremna da je, ako se žena osvrne,
otvoreno zbuni pogledom. Virginijin se pogled, međutim, susretne s
pogledom jednoga od ta dva mopsa, koji preko svoga
žućkastosmeđeg ramena zuri u nju s izrazom vlažnog, soptavog
nerazumijevanja.
Stiže do Queen’s Roada i pođe natrag prema kući, misleći na
Vanessu i na cvijeće smaknutih glava koje plutaju u zdjeli s vodom.
Iako među najboljima, Richmond je, konačno i nedvojbeno, samo
obično predgrađe, sa svime što se pod tim podrazumijeva, s
prozorskim kutijama za cvijeće i živicama; sa ženama koje šetaju s
mopsima; sa starim urama koje otkucavaju sate u praznim sobama.
Virginia misli na ljubav prema djevojci.
Prezire Richmond. Umire za Londonom; ponekad sanjari o srcima
gradova.
Ovdje, kamo su je doveli i gdje živi posljednjih osam godina, upravo
zato što mjesto nije ni neobično ni čarobno, uglavnom je pošteđena
glavobolja i glasova, napadaja bjesnila. Ovdje ne čezne ni za čim
drugim nego da se vrati opasnostima gradskog života.
Na stubama Kuće Hogarth zastane da se prisjeti tko je. Tijekom
godina naučila je da duševno zdravlje uključuje stanovitu mjeru
pretvaranja, ne samo pred suprugom i poslugom, nego, i to u prvom
redu, radi vlastitog osvjedočenja.
Ona je spisateljica, Leonard, Nelly, Ralph i ostali su čitatelji. Upravo
u ovom romanu radi se o mirnoj, vedroj i inteligentnoj ženi s bolno
osjetljivom senzibilnošću, koja je nekoć bolovala, ali sad se oporavila
i priprema se za sezonu u Londonu, gdje će priređivati primanja i
odlaziti na njih, pisati prije podne i čitati poslije podne, objedovati s
prijateljima i savršeno se odijevati.
Prava je umjetnost u tome, u tom organiziranju čaja i večera s
gostima; u besprijekornom ponašanju u otmjenom društvu. Muškarci
mogu čestitati sebi da istinski i strastveno pišu o pokretima naroda;
mogu smatrati da su rat i potraga za Bogom jedine teme velike
književnosti, ali kad bi ugled muškaraca u ovom svijetu ovisio o loše
izabranom šeširu, engleska bi književnost bila dramatično
izmijenjena.
 Clarissa Dalloway, misli ona, ubit će se zbog nečeg što se izvana
može činiti posve beznačajnim. Primanje joj neće uspjeti ili joj suprug
opet neće priznati napor koji je uložila u vezi sa samom sobom ili s
njihovim domom.
Važno će biti da opiše ne samo snagu Clarissina očaja, nego i
beznačajnost povoda koji ga je izazvao; da uvjeri čitatelje kako su za
nju kućni promašaji u svakom pogledu jednako važni kao što su za
nekog generala važne izgubljene bitke.
Virginia prođe kroz vrata. Osjeća da je potpuno svladala ulogu
Virginije Woolf, i kao takva skida ogrtač, vješa ga i silazi u kuhinju da
se s Nelly dogovori za objed.
U kuhinji Nelly upravo valja tijesto. Nelly je ista, uvijek ista; uvijek
krupna i crvena, pomalo kraljevski osorna kao da je život, koji je
provela u slavi i bogatstvu, zauvijek završio tek desetak minuta prije
nego što ste ušli. Virginia joj se divi. Kako samo može paziti na to,
kako samo uspijeva da svakoga dana i svaki sat bude navlas ista?
„Dobar dan, Nelly”, kaže Virginia.
„Dobar dan, gospođo.” Nelly se usredotočuje na posao kao da
njezin valjak upravo utiskuje blijed, ali čitljiv tekst u tijesto.
„Je li to pita za objed?”
„Da, gospođo. Mislila sam na pitu od janjetine, ostalo nam je još
janjetine, a vi ste jutros tako naporno radili da se nismo dogovorili.”
„Pita od janjetine, zvuči izvrsno”, kaže Virginia, premda mora
nastojati da ostane u ulozi. Podsjeti se: u jelu nema ništa loše. Ne
misli na trulež ni na izmetine; ne misli na lice u zrcalu.
„Imam juhu od vrtne grbice”, kaže Nelly. „I pitu. A za poslije sam
mislila one žute kruške umjesto pudinga, ako vi ne biste nešto finije.”
Tu smo, znači. Izazov je dobačen. Ako vi ne biste nešto finije. Tako
pokorena Amazonka stoji na obali rijeke, ogrnuta krznom životinja
koje je ubila i oderala ih; tako ona baca krušku pred kraljičine zlatne
papuče i kaže: „To sam vam donijela. Ako vi ne biste nešto finije.”
„Kruške su u redu”, kaže Virginia, premda kruške, dakako, nipošto
nisu u redu, ne sada. Da je Virginia odigrala svoju ulogu kako treba i
pojavila se jutros u kuhinji da odredi što će biti za objed, svašta je
moglo doći u obzir za desert.
Hladna krema s bademima ili nabujak, zapravo čak i kruške.
Virginia je lako mogla ušetati u kuhinju u osam sati i reći: „Danas
nemojmo razbijati sebi glavu oko deserta, kruške nam savršeno
odgovaraju.” Ali ona se umjesto toga iskrala ravno u svoju radnu
sobu, u strahu da se njezin dnevni obrok pisanja (taj krhki poriv, to
jaje što održava ravnotežu na žlici) ne istopi pred jednim od Nellynih
ćudljivih raspoloženja. Nelly to zna, naravno da zna, i time što je
ponudila kruške podsjeća Virginiju da ona, Nelly, posjeduje moć; da
zna za tajne; da kraljice, kojima je više stalo do rješavanja zagonetki
u vlastitim odajama nego do dobrobiti svojih podanika, moraju uzeti
ono što im se nudi.
Virginia otrgne komadić tijesta s daske i protrlja ga među prstima.
Kaže:
„Sjećate se da u četiri dolaze Vanessa i djeca?”
„Da, gospođo, sjećam se.” Nelly vješto podigne tijesto i namjesti ga
u kalup za pečenje, tako nježno i iskusno da to Virginiju podsjeti na
prematanje djeteta i nakratko se osjeti kao djevojčica koja u
strahopoštovanju i bijesu prisustvuje nedokučivoj umješnosti majke.
Kaže: „Mislim da bismo morali ponuditi kineski čaj. I zašećereni
đumbir.”
„Kineski čaj, gospođo? I đumbir?”
„Vanesse nije bilo kod nas više od četrnaest dana. Želim joj ponuditi
nešto bolje od jučerašnjih ostataka.”
„Kineski čaj i zašećereni đumbir znači odlazak u London, ovdje to
ne prodaju.”
„Vlakovi voze svakih pola sata, autobusi svaki sat. Treba li nam
možda još što iz Londona?”
„Oh, uvijek nam nešto treba. Samo, sad je već pola dvanaest, a jelo
je još daleko od gotovog. Gospoja Bell dolazi u četiri. Rekli ste u
četiri, ne?”
„Da, a do četiri, s obzirom na to da je sada točno osam minuta
poslije jedanaest, ima još pet sati. Vlakom u dvanaest i trideset stići
ćete u London nekoliko minuta poslije jedan. A onaj u dva i trideset
dovest će vas natrag odmah poslije tri, točno i sigurno, sa čajem i
đumbirom u ruci. Jesam li se preračunala?”
„Niste”, kaže Nelly. Izvadi repu iz zdjele i vještim joj zamahom noža
odsiječe vrh. Tako bi i meni, pomisli Virginia, najradije prerezala vrat;
baš tako, naglim pokretom, kao da je to ubojstvo samo još jedna od
kućnih rabota koju mora obaviti prije spavanja. Isto tako počinila bi
Nelly ubojstvo, stručno i precizno kao da kuha držeći se recepata
koje je već prije toliko vremena naučila da ih više i ne smatra nekom
vještinom. U ovom bi trenutku s užitkom prerezala Virginijin vrat kao
da je repa, zato što Virginia zanemaruje svoje dužnosti, pa sad nju,
Nelly Boxall, odraslu ženu, kažnjava zato što je nakanila poslužiti
kruške. Zašto je tako teško izaći nakraj s poslugom? Virginijinoj je
majci to odlično uspijevalo. Vanessi to također odlično uspijeva.
Zašto je tako teško biti čvrst i ljubazan s Nelly; zadobiti njezino
poštovanje i njezinu ljubav? Virginia točno zna kako bi trebala ući u
kuhinju, kako držati ramena i kako bi joj glas trebao biti majčinski, ali
ne prisan, slično glasu kojim se odgojiteljica obraća voljenom
djetetu.Oh, ponudimo nešto više od krušaka, Nelly, gospodin Woolf
je nešto mrzovoljan danas i bojim se da kruške ni izdaleka neće biti
dovoljne da mu poprave raspoloženje. Tako bi to jednostavno trebalo
biti.
Ona će Clarissu Dalloway opremiti velikom vještinom u ophođenju s
poslugom, načinom koji je istodobno izuzetno ljubazan i odlučan. Nju
će posluga voljeti. Učinit će za nju više nego što i sama bude tražila.
 GOSPOĐA DALLOWAY
UŠAVŠI SA SVOJIM CVIJEĆEM U PREDVORJE, Clarissa
susretne Sally koja je upravo izlazila. Na trenutak - manje od
trenutka - vidi Sally kao tuđinku.
Sally je blijeda, sjedokosa žena, oštrih crta lica, nestrpljiva, pet
kilograma lakša nego što bi trebala biti. Na trenutak, spazivši tu
tuđinku u predvorju, Clarissa je ispunjena nježnošću i nekim
neodređenim, kliničkim neodobravanjem. Tako je uznemirena i
zgodna, misli Clarissa. Nikada ne bi smjela nositi žuto, čak ni u toj
tamnoj nijansi gorušice, misli Clarissa.
„Zdravo”, kaže Sally. „Krasno cvijeće!”
Brzo se poljube, u usta. Uvijek su velikodušne s poljupcima.
„Kamo ideš?” pita Clarissa.
„U Uptown. Ručam s Oliverom St. Ivesom. Nisam ti to rekla? Ne
sjećam se jesam li ti rekla.”
„Nisi.”
„Oprosti. Imaš što protiv?”
„Ni govora. Lijepo je ručati s filmskom zvijezdom.”
„Tu unutra čistila sam kao luda.”
„Toaletni papir?”
„Ima ga napretek. Vraćam se za dva sata.”
„Vidimo se.”
„Cvijeće je super”, kaže Sally. „Zašto sam tako nervozna?”
„Valjda zato što ideš na ručak s filmskom zvijezdom,
pretpostavljam.”
„Ma to je samo Oliver. Osjećam se kao da te ostavljam na cjedilu.”
„Ne ostavljaš me. Sve je u redu.”
„Sigurna si?”
„Idi. Želim ti dobru zabavu.”
„Vidimo se.”
Opet se poljube. Clarissa će, čim joj se ukaže prilika, razgovarati sa
Sally da baci tu žutu jaknu.
Dok prolazi predvorjem, čudi se radosti koju je osjećala - kad je to
bilo - tek prije nešto više od sat vremena. U ovom trenutku, u
jedanaest i trideset, toploga lipanjskog dana, predvorje njezine
zgrade doimlje se kao ulaz u carstvo mrtvih. Žara leži u svojoj niši, a
smeđe keramičke podne pločice nijemo odbijaju ponešto zamućenu,
tmurnu žutosmeđu svjetlost zidnih svjetiljaka. Ne, ne baš u carstvo
mrtvih; u nešto gore od smrti, jer smrt obećava izbavljenje i san. Tu
je prašina koja se diže, tu su beskrajni dani i neko predvorje, uvijek
mirno i tiho, uvijek ispunjeno istim smeđim svjetlom i neugodno
vlažnim vonjem, pomalo kemikalijama, koji će potrajati dok ne
nadođe nešto konkretnije, kao akutan vonj godina i gubitka, kraj
nade. Richard, njezin izgubljeni ljubavnik, njezin najbolji prijatelj, tone
u svoju bolest, u svoje ludilo. Richard je neće, kao što je bilo
predviđeno, otpratiti u starost.
Clarissa otključa vrata, uđe u stan i odjednom se, začudo, osjeti
bolje.
Malo bolje. Mora misliti na primanje. Barem to. Tu je njezin dom;
njezin i Sallyn; i premda žive ovdje zajedno već blizu petnaest
godina, još je oduševljena njegovom ljepotom i njihovom
nezamislivom srećom. Dva kata i vrt u West Villageu! Bogate su,
dakako; bezobrazno bogate prema općim standardima, ali ne bogato
bogate, ne bogate prema newyorškim mjerilima.
Imale su određenu svotu na raspolaganju i sretnim su slučajem
naletjele na te borovim daskama obložene katove, na te višekrilne
prozore koji se otvaraju na ciglama popločen patio gdje
smaragdnozelena mahovina raste u plitkim kamenim koritima, a
mala okrugla fontana, plitica čiste vode, prošiklja na pritisak
električnog prekidača. Clarissa nosi cvijeće u kuhinju, u kojoj je Sally
ostavila poruku („Ručak s Oliverom - jesam ti to zaboravila reći? -
vraćam se u 3 najkasnije, XXXXX”). Clarissu odjednom obuzme
osjećaj da je na pogrešnom mjestu. To uopće nije njezina kuhinja. To
je kuhinja neke znanice, prilično lijepa za njezin ukus, ali puna
stranih mirisa. Ona stanuje negdje drugdje. Živi u sobi u kojoj neka
grana nježno lupka po staklu dok netko stavlja iglu na gramofonsku
ploču. Ovdje u ovoj kuhinji bijelo je posuđe posloženo po starinski,
poput svetog pribora, iza staklenih vrata kuhinjskog ormara. Niz
starih zemljanih lonaca, glaziranih raznim nijansama porculanskog
žutila, nalazi se na granitnoj radnoj plohi. Clarissa prepoznaje sve te
stvari, ali se ne obazire na njih.
 Osjeća prisutnost vlastita duha; dio nje odjednom je najneuništenije
živ i najmanje očit; dio koji ne posjeduje ništa; koji začuđeno i
nezainteresirano, kao turist u muzeju, promatra niz glaziranih žutih
lonaca i radnu plohu s jednom jedinom mrvicom na njoj, kromiranu
pipu s koje drhti jedna jedina kaplja, oteža i padne. Ona i Sally kupile
su sve te stvari, sjeća se svake kupnje, ali sada joj se čini da su
samovoljne, slavina, radna ploha, lonci i bijelo posuđe. To je samo
roba. Jedan komad, pa onda drugi, da ili ne, i ona uviđa da bi se lako
mogla oprostiti od ovakvog života, ove prazne i despotske udobnosti.
Mogla bi sve to jednostavno ostaviti i vratiti se u svoj drugi dom, u
kojem ne postoje ni Sally ni Richard, gdje je samo iskonska Clarissa,
djevojka koja je postala žena, još puna nade, još sposobna za
svašta. Shvatila je da sva njezina tuga i osamljenost, sve te njihove
škripave skele, potječu jednostavno od toga što se pretvara da živi u
tom stanu, među tim predmetima, s dragom, nervoznom Sally, i da
će, ako ode, biti sretna, ili više nego sretna. Bit će svoja. Nakratko se
osjeća predivno sama, kao da je sve još pred njom.
Onda se osjećaj pokrene. Ne nestane; nije otpuhnut. Jednostavno
kreće dalje, kao vlak koji se zaustavlja na maloj seoskoj stanici, stoji
neko vrijeme, pa produži nestajati iz vida. Clarissa izvuče cvijeće iz
papira i stavi ga u sudoper.
Razočarana je, ali i više nego samo malo opuštena. To je zapravo
njezin stan, njezina zbirka glinenih vrčića, njezina pratilja, njezin
život. Ne želi drugi. Kad se opet osjeti kao obično, ni euforično, ni
depresivno, jednostavno samo kao Clarissa Vaughan, sretna žena,
profesionalno cijenjena, koja priređuje primanje za slavnog i smrtno
bolesnog umjetnika, vrati se u dnevnu sobu da presluša poruke na
telefonskoj sekretarici. Primanje će uspjeti ili neće uspjeti. U svakom
slučaju, ona i Sally večerat će poslije. I otići u krevet. Na vrpci je novi
dobavljač hrane (ima neki neodgonetljivi naglasak; što ako ne zna
svoj posao?), koji potvrđuje da će jelo dostaviti u tri sata. Jedan gost
pita može li dovesti svog gosta, a jedan drugi javlja da ujutro mora
otputovati iz grada da posjeti prijatelja iz djetinjstva, kod kojeg se
AIDS neočekivano razvio u leukemiju. Aparat se isključi. Clarissa
pritisne dugme za premotavanje. Ako je Sally zaboravila spomenuti
svoj ručak s Oliverom St. Ivesom, znači da se poziv vjerojatno
odnosio samo na nju. Oliver St. Ives, sablazan, junak, nije pozvao
Clarissu na ručak. Oliver St. Ives, koji se na spektakularan način
pročuo u filmu Sajam taštine, i potom ispao iz glavne uloge u jednom
skupom trileru, više se pročuo kao homoseksualni aktivist nego što
bi se ikad mogao nadati da je nastavio nastupati kao
heteroseksualac i snimati skupe šund filmove. Sally je upoznala
Olivera kad je nastupio u jednom vrlo ozbiljnom, vrlo zahtjevnom talk
showu, u kojem je ona bila koproducentica (a u koji ga, dakako,
nikad ne bi pozvali da je bio samo akcijski junak, i to ne jedan od
vodećih). Sally je tako postala netko koga on poziva na ručak,
premda su se on i Clarissa dosad već nekoliko puta susreli kod
jednog prikupljača financijskih sredstava i, koliko se Clarissa sjeća,
vodili dugačak i iznenađujuće prisan razgovor. Zar nije nimalo važno
što je ona žena iz knjige? (Premda je knjiga, dakako, doživjela
neuspjeh i premda Oliver, dakako, vjerojatno vrlo malo čita.) Oliver
nije rekao Sally: „Svakako dovedite onu zanimljivu ženu s kojom
živite.” Vjerojatno je mislio da je Clarissa obično žensko stvorenje.
Clarissa se vrati u kuhinju. Nije ljubomorna na Sally, ne radi se o
nečem tako jeftinom, ali ipak ne može a da ne osjeća kako ju je
Oliver St. Ives mimoišao, kako je svijet izgubio zanimanje za nju i,
što je još važnije, tu je i bolna činjenica da joj je to važno upravo
sada kad priređuje primanje za čovjeka koji je možda velik umjetnik i
koji možda neće preživjeti ovu godinu.
Trivijalna sam beskrajno trivijalna, misli. Ipak. Biti nepozvana na
neki joj je način pomalo nalik na dokaz da svijet može i bez nje. To
da ju je previdio Oliver St. Ives (koji je vjerojatno nije svjesno
isključio, nego jednostavno nije ni pomislio na nju) sliči smrti onako
kako neki povijesni događaj u dječjoj diorami u kutiji za cipele sliči
samom događaju. Mala je to stvar, šarena i otrcana, sve sam filc i
ljepilo. Ipak. Nije to neuspjeh, kaže sebi. Nije neuspjeh biti u tim
sobama, u vlastitoj koži i rezati peteljke cvijeću. Nije neuspjeh, ali
postaje sve napornije biti jednostavno prisutan i zahvalan; biti sretan
(strašna riječ). Ljudi te na ulici više ne gledaju, ili ako te ipak
pogledaju, nije to ni u kakvoj vezi sa seksom. Oliver St. Ives nije te
pozvao na ručak. Onkraj uskog kuhinjskog prozora grad tutnji i buči.
Ljubavnici se svađaju; blagajnice blokiraju na registar-kasi; mladi
muškarci i žene kupuju novu odjeću, dok žena koja stoji ispod
Slavoluka na Washington Squareu pjeva iiiii, a ti škarama otkidaš
komad peteljke s jedne ruže i stavljaš je u vazu punu vruće vode.
Nastojiš zadržati taj trenutak, upravo ovdje, u kuhinji sa cvijećem.
Nastojiš ga iživjeti, voljeti ga, zato što je tvoj i zato što je odmah
izvan ovih prostorija predvorje sa svojim smeđim i mutnim
svjetiljkama koje su uvijek upaljene. Zato, jer da su se vrata
stambene prikolice i otvorila, žena u njoj, bila to Meryl Streep ili
Vanessa Redgrave, ili čak Susan Sarandon, bila bi jednostavno to
što je, žena u prikolici, i nikako nisi mogla učiniti ono što si htjela.
Nisi je mogla dozvati tamo na cestu; zagrliti je; plakati zajedno s
njom. Bilo bi divno plakati tako, u zagrljaju žene koja je istodobno
besmrtna i umorna, uplašeno biće koje je upravo provirilo iz
prikolice. Ono što je prije svega važno za tebe jest da si živa, upravo
ovdje, u svojoj kuhinji, isto kao što su Meryl Streep i Vanessa
Redgrave žive negdje drugdje, dok buka prometa sa Šeste avenije
bučno prodire unutra, a srebrne oštrice škara upravo sočno
odsijecaju tamnozelenu stabljiku.
Onoga ljeta, kad joj je bilo osamnaest godina, sve se činilo
mogućim, baš sve. Činilo se da može poljubiti svoga ozbiljnog,
pametnog, najboljeg prijatelja, dolje kod ribnjaka, da mogu spavati
zajedno u nekoj čudnoj kombinaciji požude i nevinosti, ne mareći što
to znači, znači li uopće išta. Bila je kuća, doista, misli ona. Bez kuće
bili bi jednostavno ostali troje brucoša koji puše marihuanu i
raspravljaju u studentskim domovima Sveučilišta Columbia. Bila je
kuća.
Uslijedio je niz okolnosti potaknut kobnim sudarom stare tete i tetka
s kamionom za prijevoz povrća na periferiji Plymoutha, našto su
Louisovi roditelji ponudili njemu i njegovim prijateljima da se preko
cijelog ljeta služe tako naglo ispražnjenom kućom u kojoj je salata
još bila svježa u hladnjaku, a lutajuća mačka neprestano i sve
nestrpljivije iščekivala otpatke, koje je uvijek nalazila pred kuhinjskim
vratima. Bila je kuća i bilo je vrijeme - opojna nestvarnost svega toga
- koji su pripomogli da se Richardovo prijateljstvo pretvori u neku
vrstu ljubavi i požude, a sve to zajedno dovelo je Clarissu ovamo, u
ovu kuhinju u New Yorku, gdje sada stoji na talijanskim pločicama
(pogreška, hladne su i lako se prljaju), reže cvijeće i trsi se, tek s
umjerenim uspjehom, da se prestane uzbuđivati zbog toga što je
Oliver St. Ives, aktivist i propali filmski glumac, nije pozvao na ručak.
 Nije to bila izdaja, uvjeravala je samu sebe, nego jednostavno splet
okolnosti. Nije od Richarda tražila vjernost - Bože sačuvaj! - i ni na
koji način nije svojatala vlasništvo koje je pripadalo Louisu. Ni Louis
nije to mislio (ili bar nije priznavao da misli, ali, doista, je li moguće
da se radi samo o pukom slučaju što se tog ljeta tako često porezao
različitim alatom i kuhinjskim noževima i što su ga dvaput morali
odvesti mjesnom liječniku, koji mu je napravio nekoliko šavova. Bila
je 1965. godina; vladalo je uvjerenje da se darovana ljubav lako
može dvostruko vratiti. Tako se bar činilo. Zašto da ne spava sa
svima koji ga žele, kad on isto tako nekoga želi? I tako je Richard
nastavio s Louisom a započeo je i s njom, i bilo je dobro;
jednostavno dobro. Ne znači da su seks i ljubav bili bez komplikacija.
Clarissina nastojanja da pokuša s Louisom, na primjer, doživjela su
potpun neuspjeh. On nije bio zainteresiran za nju, niti ona za njega,
usprkos njegovoj glasovitoj ljepoti. Oboje su bili zaljubljeni u
Richarda, oboje su željeli Richarda, i to ih je valjda dovoljno
povezivalo. Nisu svi ljudi stvoreni za ljubavnike, a oni nisu bili toliko
naivni da pokušaju još jednom poslije totalnog neuspjeha u krevetu,
koji je Louis zatim do kraja ljeta dijelio s Richardom, bar onih noći
kad Richard nije bio s Clarissom.
Kako se često odonda pitala što bi se dogodilo da je pokušala ostati
s njim; da je uzvratila Richardov poljubac na uglu Bleeckerove i
MacDougalove ulice, da je otišla nekamo (kamo?) s njim, da nije
kupila paketić tamjana i alpaka jaknu s dugmadi u obliku ruže. Bi li
mogli otkriti nešto... veće i osobitije od onoga što su već imali?
Nemoguće je ne zamisliti tu drugu budućnost, tu odbačenu
budućnost, kao negdje u Italiji ili Francuskoj, među velikim sunčanim
sobama i vrtovima; kao punu nevjera i teških razračunavanja, kao
golemu i trajnu ljubavnu romansu utemeljenu na prijateljstvu tako
žarkom i dubokom da bi ih pratilo do smrti, a možda čak i poslije nje.
Mogla je, misli, ući u jedan drugi svijet. Mogla je imati tako utjecajan i
opasan život kao što je i sama književnost.
Ili možda i ne bi, kaže Clarissa u sebi. Takva sam bila. Takva sam i
danas - ugledna žena s lijepim stanom, sa čvrstom i odanom vezom,
koja priređuje primanje. Stavljaš li previše na kocku zbog ljubavi,
kaže sebi, proigrat ćeš građansko pravo u zemlji koju si izabrala. Na
kraju samo ploviš od luke do luke.
 Ipak, tu je i taj osjećaj propuštene prilike. Možda ne postoji ništa i
nikada, što bi se moglo usporediti sa sjećanjem da ste zajedno bili
mladi. Možda je upravo tako jednostavno. Richard je bio osoba koju
je Clarissa voljela u svojem najoptimističnijem trenutku. Richard je
stajao kraj nje na rubu ribnjaka u sumrak, u trapericama odrezanima
iznad koljena i s gumenim sandalama na nogama. Richard ju je
nazvao gospođa Dalloway i poljubili su se. Njegova su usta otvorila
njezina; njegov se jezik (uzbudljiv i krajnje prisan, nikad ga neće
zaboraviti) probijao polako unutra dok se nije susreo s njezinim.
Ljubili su se i zajedno šetali oko ribnjaka. Sat kasnije večerali su i
popili priličnu količinu vina.
Clarissin primjerak Zlatne bilježnice ležao je na izgrebenom bijelom
noćnom stoliću u tavanskoj sobici, u kojoj je ona još spavala sama; u
kojoj Richard još nije počeo provoditi svaku drugu noć.
Činilo se da je to početak sreće, i Clarissa je ponekad, nakon više
od trideset godina, još potresena kad shvati da je to zaista bila
sreća; da sve to iskustvo leži u poljupcu i šetnji, zajedničkoj večeri i
jednoj knjizi. Večera je u međuvremenu zaboravljena; Lessing
odavno zasjenjena drugim piscima; čak i seks, kad su ona i Richard
došli do te točke, bio je doduše gorljiv, ali nekako više srdačan nego
strastven. Ali onaj poljubac u sumrak na komadiću osušene trave
prije više od tri desetljeća i šetnja oko ribnjaka, dok su komarci zujali
u sve mračnijem zraku, žive nezamračeni u Clarissinu sjećanju. Još
postoji to jedinstveno savršenstvo, a savršeno je djelomice zato što
se činilo, onda, da tako jasno obećava još. Sad zna: to je bio taj
trenutak, upravo tada. Drugog nije bilo.
 GOSPOĐA BROWN
TORTA NIJE ISPALA ONAKO KAKO SE NADALA DA ĆE ISPASTI.
Nastoji ostati mirna. To je samo torta, govori u sebi. Ona i Richie
napravili su joj glazuru, a onda je, s osjećajem krivnje, smislila nešto
drugo za njega što će raditi dok ona štrcaljkom za ukrase istiskuje
žute ružine pupoljke i dok bijelim šećerom ne napiše „Sretan
rođendan Dan”. Nije željela svinjac koji bi njezin sin napravio od
toga. Torta ipak nije ispala onako kako je bila zamislila; ne, ni
slučajno. Zapravo ništa nije pošlo po zlu, ali ona je bila zamislila
nešto bolje.
Htjela je da torta bude veća i neobičnija. A ova se doimlje malom,
ne samo po izgledu, nego i suštinski. Izgleda amaterski; ručni rad.
Lijepa je, kaže sebi.
Lijepa je to torta, svima će se svidjeti. Njezin nezgrapni izgled
(rasute mrvice, zalijepljene u glazuri, šeprtljav izgled slova „n” u
„Dan”, koje se malo previše primaklo ruži) dio su njezina šarma.
Pere posuđe. Misli na ostatak dana.
Spremit će postelje, usisati tepihe. Zamotati darove koje je kupila
svom suprugu: kravatu i novu košulju, obje skuplje i elegantnije od
onih koje sam kupuje sebi, četku od svinjskih čekinja, mali mirisavi
kožni etui sa škaricama za nokte, rašpicom za nokte i pincetom, da
ga uzme sa sobom kad putuje za agenciju, što se ponekad događa.
Bit će zadovoljan svim tim darovima, ili će se bar praviti da je sretan;
zafućkat će i reći „Previše sam toga dobio” kad vidi skupu košulju i
kravatu. Kod svakog pojedinog dara oduševljeno će je poljubiti i reći
da se previše potrudila, nije trebala, on ne zaslužuje tako lijepe
stvari. Kako to, pita se ona, da ima dojam kako će on na sve što mu
pokloni, bilo što, uvijek jednako reagirati? Kako to da on doista ne
želi ništa, osim onoga što već ima?
Nedokučiv je u svojim ambicijama i zadovoljstvima, u svojoj ljubavi
za posao i za dom. To je, podsjeti se ona, zapravo vrlina. Zbog toga
je, i ne samo zbog toga, tako divan (tu riječ nikad ne bi upotrijebila u
njegovoj prisutnosti, ali u sebi misli o njemu kao o divnom, divnom
muškarcu, jer doživjela ga je u njegovim najintimnijim trenucima,
kako cmizdri u snu, kako sjedi u kadi s dokraja skupljenim udom koji
mu pluta u vodi srcedrapateljno nedužno). Dobro je, podsjeti se ona
- krasno je - što njezin suprug nije podložan prolaznim užicima, što
njegova sreća ovisi isključivo o činjenici da ona postoji, ovdje u kući,
što živi svoj život i misli na njega.
Torta joj je promašaj, ali ona sama ipak je voljena. Voljena, misli
ona, na više-manje isti način na koji se ocjenjuju darovi: zato što su
darivani u dobroj namjeri, zato što postoje, zato što su dio svijeta u
kojem se želi ono što se dobije.
Što bi onda ona radije? Da joj darovi budu prezreni, torta ismijana?
Dakako da ne bi. Želi biti voljena. Želi biti vrijedna majka koja mirno
čita svom djetetu; želi biti žena koja savršeno postavlja stol. Ne želi,
nikako, da bude posebna žena, patetično stvorenje, puno hirova i
bijesa, mrzovoljna, podnošena, ali ne i voljena.
Virginia Woolf stavila je kamen u džep svog ogrtača, odšetala u
rijeku i utopila se.
Laura neće dopustiti sebi takve morbidne misli. Spremit će postelje,
usisati tepihe, pripremiti rođendansku večeru. I neće mariti ni za što.
Netko kuca na stražnja vrata. Laura, koja pere posljednje komade
posuđa, prepoznaje kroz prozirni bijeli zastor Kittyn nejasan obris. I
maglovitu aureolu Kittyne plavosmeđe kose, ružičast odsjaj njezina
lica. Laura zatomi tjeskobno uzbuđenje, i nešto jače od uzbuđenja,
nešto nalik na paniku. Kitty joj dolazi u posjet. A jedva je očetkala
kosu i još ima na sebi kupaći ogrtač. Izgleda, i to previše, nalik na
Gospu od žalosti. Želi pohitati prema vratima i želi ostati na mjestu,
nepomična, za sudoperom, dok Kitty ne odustane i ode. Možda bi to
i učinila, stajala nepomično, suzdržana daha (može li Kitty vidjeti
unutra, hoće li znati?), ali problem je Richie, svjedok svega, koji sad
trči u kuhinju, noseći kamion od crvene plastike i vičući s
mješavinom užitka i uzbune da je netko na vratima.
Laura briše ruke krpom za brisanje posuđa, s otisnutim crvenim
pijetlovima, i otvara vrata. To je samo Kitty, govori sebi. Samo
prijateljica iz susjedstva, dvoja vrata niže, a to je nešto što ljudi,
dakako, čine. Svraćaju k susjedima koji ih primaju; kosa ili ono što
već imate na sebi nije uopće važno.
Ni torta nije važna.
„Bok, Kitty”, kaže ona.
 „Prekidam li nešto?” pita Kitty.
„Ni govora. Uđi.”
Kitty ulazi i unosi sa sobom svoju auru čistoće i samosvijest dobre
domaćice; cijelu paletu žudnih, nervoznih pokreta. Atraktivna je,
čvrsta, ni vitka ni debela, žena velike glave, nekoliko godina mlađa
od Laure (odjednom se čini da je svatko bar neznatno mlađi od nje).
Kittyne sitne oči i sitan nos stisnuti su u sredini okrugla lica. U školi je
bila jedna od nekoliko autoritativnih, agresivnih, ne baš lijepih
djevojaka koje su, zahvaljujući novcu i svojim sportskim vještinama,
imale toliko moći da su jednostavno ustrajale i uporno nastojale da
se lokalni pojam o poželjnosti preoblikuje tako da uključi i njih. Kitty i
njezine prijateljice - čvrste, nepokolebljive, bistre, prostodušne,
sposobne za duboku lojalnost i strahovitu bezobzirnost - bile su
kraljice raznoraznih svečanosti, voditeljice organiziranog klicanja,
zvijezde kazališnih komada.
„Trebam uslugu”, kaže Kitty.
„Samo reci”, odvraća Laura. „Možeš li sjesti na minutu?”
„Mhm.” Kitty sjedne za kuhinjski stol. Dječaku uputi „zdravo”,
prijateljski, ali pomalo odbojno, dok je on sumnjičavo, čak srdito
(zašto je došla?) promatra s relativne sigurnosti kraj štednjaka. Kitty,
koja još nema svoje djece (ljudi se već počinju pitati), ne nastoji
zavoditi tuđu. Mogu doći k njoj ako žele; ona neće k njima.
„Imam kave na štednjaku”, kaže Laura. „Jesi li za šalicu?”
„Svakako.”
Ona nalije šalicu kave za Kitty i jednu za sebe. Nervozno pogledava
na tortu i najradije bi je sakrila. Na glazuri su se uhvatile mrvice. Ono
„n” u „Dan” pritisnuto je o jednu ružu.
Prateći Laurin pogled, Kitty kaže:
„Oh, gle, napravila si tortu.”
„Danu je rođendan.”
Kitty ustaje, prilazi Lauri i zaustavi se kraj nje. Kitty ima na sebi
bijelu bluzu s kratkim rukavima, zeleni karirani šorts i slamnate
sandale koje proizvode škripavi zvuk dok hoda.
„Vivi, vidi!” reče.
„Jedan od mnogih prvih pokušaja”, kaže Laura. „Teže je nego što bi
čovjek pomislio, to pisanje na glazuri.”
 Nada se da djeluje bezbrižno, vedro, dražesno nezabrinuto. Zašto
je najprije napravila ruže, kad bi svakom idiotu bilo jasno da treba
početi s porukom? Nađe cigaretu. Ona je netko tko ujutro puši i pije
kavu, brine se za obitelj, ima Kitty za prijateljicu i ne uzbuđuje se ako
joj torta nije savršena.
Pripali cigaretu.
„Zgodna je”, kaže Kitty i probuši Laurino smiono, cigaretom
napuhnuto Ja na samom početku. Torta je zgodna, kaže joj Kitty,
onako kao što bi dječji crtež mogao biti zgodan. Slatka je i dirljiva u
svojem očajnički iskrenom neskladu između ambicije i izvedbe.
Laura shvaća: postoje samo dvije mogućnosti. Ili si sposobna za
nešto ili ti je svejedno. Možeš vlastitom rukom napraviti majstorsku
tortu ili, odbacivši to, zapaliti cigaretu, priznati da si beznadan slučaj
za takve projekte, naliti sebi još jednu šalicu kave i naručiti tortu kod
slastičara. Laura je majstorica koja je pokušala i propala, javno.
Napravila je nešto zgodno, a bila se nadala (bolno ali istinito) da je
proizvela nešto lijepo.
„Kad je Rayu rođendan?” pita, jer nešto mora reći.
„U rujnu”, odgovori Kitty i vrati se za kuhinjski stol. Što se još može
reći za tortu?
Laura pođe za njom sa šalicama i kavom. Kitty su potrebni prijatelji
(iskren, pomalo prigušen šarm njezina vlastita supruga ne prolazi
osobito dobro kod svakoga, a tu je i problem što su već dugo bez
djece) i zato je Laura netko koga ona posjećuje, od koga traži
usluge. Ipak, obje znaju kako bi se Kitty u gimnaziji nemilosrdno
odnosila prema njoj da su bile istih godina. U drugim životnim
prilikama, ne mnogo drukčijima od ovih, bile bi neprijateljice, ali u
ovom životu, punom iznenađenja i perverzije u odabiru trenutka,
Laura je udana za slavnog momka, ratnog heroja iz Kittyna
maturantskog razreda, i time se pridružila eliti, slično kao kad bi se
neugledna njemačka princeza, ne više mlada, našla kako sjedi na
tronu pokraj engleskog kralja.
Ono što je iznenađuje - ponekad i užasava - jest da toliko uživa u
Kittynu prijateljstvu. Kitty je izvještačena, baš kao što je Laurin
suprug divan. Kittyna izvještačenost, njezin blistavi mir, njezina
širokogrudnost koju širi oko sebe, isti su kao u neke filmske zvijezde.
Posjeduje uzvišenost filmske zvijezde, ne posve besprijekornu i
osebujnu ljepotu filmske zvijezde i, kao i filmska zvijezda, doimlje se
ujedno obično i uzvišeno, onako kao Olivia De Havilland ili Barbara
Stanwyck. Veoma je omiljena i, gotovo iskreno, voljena.
„Kako je Ray?” pita Laura dok stavlja šalicu pred Kitty. „Odavno ga
već nisam vidjela.”
Kittyn je suprug Lauri prilika da uspostavi ravnotežu među njima; da
ponudi Kitty svoje suosjećanje. Ray nije kamen smutnje, točnije - nije
potpun promašaj - ali na neki je način za Kitty isto što je za Lauru
njezina torta - značajan. Bio je Kittyn dečko još u gimnaziji. Igrao je
centra u košarkaškoj momčadi i nastavio igrati, dobro premda ne
spektakularno, na Sveučilištu Južne Kalifornije. Sedam mjeseci
proveo je kao ratni zarobljenik na Filipinima. Sad je neke vrste
tajanstvenog funkcionara u Odjelu za energetiku i već u tridesetoj
godini počinje pokazivati kako se hrabri momci postupno, iz
neobjašnjivih razloga, pretvaraju u sredovječne sipavce. Ray je
kratko podšišan, pouzdan, kratkovidan; pun tekućine. Obilno se
znoji. Mjehurići čiste sline skupljaju mu se u kutovima usana čim
malo duže govori. Laura zamišlja (nemoguće je ne zamisliti) kako
mora da iz njega, dok vode ljubav, šikljaju rijeke, za razliku od
skromnog žuborenja njezina supruga. Zašto su onda još bez djece?
„Dobro je”, kaže Kitty. „Ray kao Ray. Uvijek isti.”
„I Dan je isti”, kaže Laura, ljubazno, značajno. „Sjajni su to momci,
zar ne?”
Misli na darove koje je kupila suprugu; darove koje će on cijeniti,
čak im se i diviti, premda mu ni jedan od njih nije potreban. Zašto se
udala za njega?
Udala se za njega iz ljubavi. Udala se iz osjećaja krivnje; iz straha
da ne ostane sama; iz domoljublja. Bio je jednostavno predobar,
preljubazan, preiskren i previše je divno mirisao a da se ne uda za
nj. Previše je prepatio. Želio ju je.
Ona stavi ruku na trbuh.
Kitty kaže:
„Imaš pravo, sto posto.”
„Jesi li se ikad upitala što ih tjera? Mislim, Dan je kao buldožer. Čini
se da ga ništa ne muči.”
Kitty teatralno slegne ramenima i prevrne očima. Ona i Laura kao
da su u tom trenutku gimnazijalke, najbolje prijateljice, koje se tuže
na svoje mladiće, čije će mjesto ubrzo zauzeti drugi. Laura bi rado
postavila Kitty jedno pitanje, ali ne zna kako da ga sroči. Pitanje je u
vezi s pretvaranjem i, prikrivenije, s briljantnošću. Voljela bi znati
smatra li Kitty sebe posebnom, moćnom i neuravnoteženom, kao što
se govori za umjetnice, puna fantazija, puna zanosa, posvećena
prije svega ostaloga stvaranju... čega? Ovoga ovdje. Ove kuhinje,
ove rođendanske torte, ovog razgovora. Ovoga obnovljenog svijeta.
Laura kaže:
„Moramo se ubrzo opet naći, doista. Prošla je cijela vječnost.”
„Kava je izvrsna”, kaže Kitty srknuvši. „Koju vrstu uzimaš?”
„Ne znam. Ne, dakako da znam. Folgers. A ti?”
„Maxwel House. I ta je dobra.”
„Mhm.”
„Ipak. Razmišljam o tome da je promijenim.”
„Pa sad, ovo je Folgers.”
„Točno. Dobra je.”
Kitty gleda u svoju šalicu s namjerno lažnom, budalastom
predanošću.
Načas se doimlje poput priproste, obične žene koja sjedi za
kuhinjskim stolom.
Njezina je privlačnost isparila; sad se vidi kako će izgledati sa
pedeset godina - debela, muškobanjasta, žilava, iskrivljena i s
ironijom će govoriti o svom braku, jedna od onih žena za koje ljudi
kažu Bila je prilično zgodna, znate. Svijet se već sada polako,
neprimjetno, počinje otuđivati od nje. Laura prignječi cigaretu,
razmišlja da zapali novu, ali se predomisli. Ona zna bez problema
skuhati dobru kavu; zdušno se brine za svog supruga i svoje dijete;
živi u ovoj kući u kojoj nikome ništa ne nedostaje, nitko nije dužan,
nitko ne pati. Nosi drugo dijete. Je li uopće važno to što nije
glamurozna niti primjer uzorne domaćice?
„Tako je to”, kaže ona Kitty. Iznenađena je snagom vlastita glasa;
trunkom nesmiljenosti u njemu.
„Hm da”, kaže Kitty.
„Što je? Je li sve u redu?”
Kitty trenutak nepomično sjedi, ne gledajući ni Lauru ni okolo.
Povukla se u sebe. Sjedi onako kako se sjedi među nepoznatim
ljudima u vlaku.
 Kaže: „Moram u bolnicu na nekoliko dana.”
„Što je?”
„Ne znaju točno. Imam neku izraslinu.”
„Bože.”
„Unutra je, znaš. U trbuhu.”
„Molim?”
„U maternici. Otvorit će me i pogledati.”
„Kada?”
„Danas poslije podne. Doktor Rich kaže što prije to bolje. Trebam te
da mi hraniš psa.”
„Naravno. Što je liječnik rekao, točno?”
„Samo to da je nešto unutra i da moraju ustanoviti što. Možda je to
razlog da ne mogu zatrudnjeti.”
„Pa”, kaže Laura, „znači da to mogu odstraniti.”
„Kažu samo da moraju vidjeti. Kažu da nema razloga za
zabrinutost, nikakvog, ali da moraju vidjeti.”
Laura promatra Kitty koja se ne miče i ne govori, ne plače.
„Bit će sve opet dobro”, kaže Laura.
„Da, vjerojatno hoće. Nisam zabrinuta. Kakvog bi to smisla imalo?”
Laura je obuzeta žalošću i nježnošću. Evo snažne Kitty, Kitty
svibanjske kraljice, bolesne i uplašene. Evo Kittyna lijepog zlatnog
ručnog sata; evo i naglog raspada njezina života. Laura je uvijek
nagađala, kao i većina ostalih, da je problem u Rayu - Rayu s
njegovim mutnim zaposlenjem u nekom gradskom uredu, s
mjehurićima sline, s njegovim leptir-kravatama, njegovim
bourbonom.
Kitty je za nju, sve do ovog trenutka, predstavljala svijetao lik,
tragičan i dostojanstven - ženu koja stoji uz svoga supruga. Toliki od
tih muškaraca nisu više ono što su bili (nitko ne voli govoriti o tome);
tolike su se žene pomirile s time da žive s izmotavanjima i šutnjama,
s napadajima depresije, s pićem. Kitty se jednostavno doimala kao
heroina.
Pokazalo se, međutim, da razlog nevolje leži u Kitty. Laura zna, ili
bar misli da zna, da se doista radi o nečem ozbiljnom. Shvaća da se
na Kitty i Raya, na njihovo malo, uredno kućanstvo sručila nesreća i
da ih je već napola uništila.
Kitty možda ipak neće postati čila, žilava pedesetogodišnjakinja.
 „Dođi”, kaže Laura, kao što bi rekla svom djetetu i, kao da je Kitty
zaista njezino dijete, ne pričeka da je ona posluša, nego joj priđe.
Stavi ruke na Kittyna ramena i poslije kraćeg, nelagodnog oklijevanja
polako se sagne sve dok nije gotovo klečala. Shvati koliko je
snažnija, koliko viša od Kitty. Zagrli je.
Kitty oklijeva, onda dopusti da je Laura drži u zagrljaju. Predaje se.
Ne plače. Laura shvaća da se Kitty prepušta. Misli: tako mora da se
osjeća muškarac kad grli ženu.
Kitty ovije ruke oko Laurina struka. Laura je preplavljena nježnošću.
Ovdje, upravo ovdje, u njezinu su naručju Kittyni strah i hrabrost,
Kittyna bolest. Ovdje su njezine dojke. Ovdje je njezino hrabro,
čvrsto srce koje kuca ispod njih; ovdje su blijeda svjetla njezina
života - tamnoružičasta svjetla, crvenozlatna svjetla, blistava i
nestalna; svjetla koja se skupljaju i raspršuju; ovdje su Kittyni
bezdani, srce ispod srca; njezino vlastito nedodirljivo biće o kojem
muškarac (Ray, i to baš Ray!) sanja, čezne za njim, očajnički ga traži
noću. Ovdje je, pri danjem svjetlu, u Laurinu zagrljaju. I ne htijući
pravo, ne razmislivši, ona poljubi Kitty, polako, usred čela. Opijena je
Kittynim parfemom i mirisom njezine šuštave, svježe oprane
tamnoplave kose.
„Dobro sam”, prošapće Kitty. „Zbilja.”
„Znam”, odvraća Laura.
„Brinem se jedino zbog Raya. On se zaista ne snalazi najbolje,
pogotovo kad se radi o tako nečem.”
„Zaboravi Raya na trenutak”, kaže Laura. „Jednostavno ga
zaboravi.”
Kitty kimne, dotaknuvši glavom Laurine dojke. Pitanje je postavljeno
bezglasno i odgovor je došao, čini se, isto tako bezglasno. Obje su
snuždene i obje blažene, pune razmijenjenih tajni, obje se bore za
svaki trenutak. Svaka u svojoj ulozi. Iscrpljene su i opsjednute;
prihvatile su se tako golema posla.
Kitty podigne glavu, i usne im se dotaknu. Obje znaju što rade. Usta
im miruju jedna na drugima. Usne im se dodiruju, ali se ne ljube, ne
zapravo.
Onda se Kitty povuče.
„Draga si”, reče.
 Laura oslobodi Kitty. Odmakne se. Otišla je predaleko, obje su
otišle predaleko, ali Kitty se prva povukla. Kitty, koju su njezini
strahovi nagnali da postupi neobično i očajnički. Laura je tamnooki
grabežljivac. Laura je ona koja je čudna, tuđinka, ona kojoj se ne
može vjerovati. Laura i Kitty šutke se slažu da je to istina.
Laura baci pogled na Richieja. On još uvijek drži crveni kamion. Još
promatra.
„Ne brini se, molim te”, Laura kaže Kitty. „Sve će biti dobro.”
Kitty ustaje, ljupko, bez žurbe.
„Znaš što treba, ne? Daj mu samo pola konzerve uvečer i
povremeno provjeri ima li vode. Ray ga može nahraniti ujutro.”
„Hoće li te Ray odvesti u bolnicu?”
„Mhm.”
„Ne brini. Pripazit ću ovdje na sve.”
„Hvala.”
Kitty se kratko ogleda oko sebe, s izrazom umorna odobravanja,
kao da je odlučila, protiv vlastitog uvjerenja, da ipak kupi ovu kuću i
vidi što se može učiniti od nje.
„Zbogom”, kaže.
„Nazvat ću te sutra u bolnicu.”
„Dobro.”
S usiljenim osmijehom, lagano stisnutih usana, Kitty se okrene i
ode.
Laura se okrene licem dječaku, koji nervozno zuri u nju,
sumnjičavo, s obožavanjem. Ona je, u prvom redu, umorna; više od
svega želi se vratiti u svoju postelju i svojoj knjizi. Svijet, ovaj svijet
odjednom joj se čini da je omamljen i zaostao u razvoju, daleko od
svega. Tu je vrućina što je nalegla po kućama i ulicama; tu je taj
jedini niz trgovina koji se lokalno spominje kao centar; tu su
supermarket, drogerija i kemijska čistionica; kozmetički salon
također je ovdje, i papirnica, i jeftina robna kuća, bazar; tu je i
jednoetažna štukaturna biblioteka s novinama na drvenim stalcima i
s policama prepunih knjiga.
... život, London, ovaj lipanjski trenutak.
Laura vodi sina natrag u dnevnu sobu i opet mu pokazuje kako da
od tih šarenih drvenih kocaka sastavi toranj. Čim se on zaigra, ona
se vraća u kuhinju i, bez oklijevanja, digne tortu i izvrne je s njezina
stalka ravno u kantu za smeće.
Pad iznenađujuće čvrsto zazvuči; jedna žuta ruža razmaže se po
unutrašnjoj strani kante. Smjesta osjeti olakšanje, kao da su čelični
konopci oko njezinih grudi olabavljeli. Sad može početi ispočetka.
Prema zidnom satu tek je pola jedanaest. Ima dovoljno vremena da
napravi novu tortu. Ovaj put neće dopustiti da se mrvice uhvate za
glazuru i ovaj put će slova označiti čačkalicom, tako da budu
centrirana, a ruže će ostaviti za kraj.
 GOSPOĐA WOOLF
ČITA KOREKTURNE OTISKE S LEONARDOM I RALPHOM, kad
Lottie najavi da je stigla gospođa Bell s djecom.
„Nemoguće”, kaže Virginia. „Još nije ni dva i trideset. Oni dolaze u
četiri.”
„Ovdje su, gospođo”, kaže Lottie ponešto krutim tonom. „Gospođa
Bell je otišla ravno u salon.”
Marjorie digne pogled s paketa knjiga koji je upravo vezala čvrstim
koncem (ona će, za razliku od Ralpha, spremno vezati pakete i
razvrstavati slova, što je ujedno i blagodat i razočaranje). Ona kaže:
„Zar je već pola tri? Nadala sam se da ću dotle već biti gotova s
ovim.” Virginia i ne trepne, bar ne vidljivo, na zvuk Marjoriena glasa.
Leonard strogo kaže Virginiji:
„Ja ne mogu prestati s poslom. Pojavit ću se nakratko u četiri sata,
pa ako Vanessa odluči ostati tako dugo, onda ću je vidjeti.”
„Ne brini, ja ću se pobrinuti za Vanessu”, kaže Virginia i, dok tako
stoji, svjesna je da joj je kućna haljina neuredna, a kosa neuvijena.
To mi je samo sestra, misli, pa ipak, poslije toliko vremena, nakon
svega što se dogodilo, želi u Vanessi izazvati stanovito začuđeno
divljenje. Još želi da njezina sestra misli: „Ta koza izgleda prilično
dobro, zar ne?”
Virginia ne izgleda baš najbolje, i protiv toga ne može ništa, ali do
četiri sata barem bi uredila kosu i presvukla se. Pođe za Lottie
stubama i, dok prolazi pored ovalnog zrcala što visi u predvorju,
dolazi u napast da se nakratko pogleda u njemu. Ali ne može.
Vanessa će biti njezino zrcalo, kao što je uvijek bila.
Vanessa je njezin brod, njezina zelena obala gdje pčele zuje među
grožđem.
Poljubi Vanessu, čedno, u usta.
„Draga”, kaže Virginia, položivši ruke na sestrina ramena. „Ako ti
kažem da sam oduševljena što te vidim sada, uvjerena sam da
možeš zamisliti kako li bih tek bila oduševljena da te vidim kada smo
te stvarno očekivali.”
 Vanessa se smije. Vanessino je lice napeto, koža sjajna, svježa,
ružičasta.
Premda je tri godine starija od Virginije, izgleda mlađe, i obje to
znaju. Dok Virginia ima strogu, oporu ljepotu Giottove freske,
Vanessa je više nalik na figuru koju je u ružičastom mramoru
isklesao vješt, ali manje poznat umjetnik kasnog baroka. Ona je očito
putena, čak dekorativna figura, sva od jastučića i smotaka, njezino
lice i tijelo umjetnički su izvedeni u nježnom, pomalo sentimentalnom
pokušaju da se slikovito prikaže ljudska jedrina koja je tako bujna da
graniči s nadzemaljskom.
„Oprosti”, kaže Vanessa. „Bili smo gotovi u Londonu ranije nego što
smo mislili i preostalo nam je jedino još da kružimo oko Richmonda
do četiri sata.”
„A gdje si ostavila djecu?” pita Virginia.
„Otišla su ravno straga u vrt. Quentin je na cesti našao neku
umiruću pticu i sad očito smatraju da ptica mora biti u vrtu.”
„Jasno mi je da im njihova stara teta Virginia nije nikakva zamjena
za to. Da odemo do njih?”
Izlazeći iz kuće, Vanessa uze Virginiju za ruku, gotovo isto onako
kao što bi uzela za ruku koje svoje dijete. Ta je Vanessina
posjednička gesta gotovo isto toliko ljuti koliko i umiruje; toliko je
sigurna u sebe da može doći pun sat i pol prije nego što je pozvana.
I tako je sad ovdje; ovdje je njezina ruka. Da je Virginia imala bar
vremena da učini nešto sa svojom kosom.
Kaže:
„Otpremila sam Nelly u London po zašećereni đumbir za naš čaj.
Možemo je očekivati otprilike za jedan sat, zajedno s lijepom malom
dozom njezina gnjeva.”
„Nelly se mora pomiriti s tim”, kaže Vanessa. Da, misli Virginia, to je
pravi ton, strog, a ipak milosrdan - tako se govori s poslugom, i sa
sestrama. U tome je umijeće, kao što je umijeće u svemu, a mnogo
od onoga, u čemu je Vanessa još mora podučiti, sadržano je u tim
naoko lakim postupcima. Stigneš rano ili kasno, olako ustvrdiš da
drukčije nije išlo. Ponudiš ruku s majčinskim samopouzdanjem.
Kažeš, Nelly se mora pomiriti s tim, i tako otpuštaš sluškinju kao i
gospodaricu.
 U vrtu Vanessina djeca kleče u krugu na travi kraj ružinih grmova.
Kako li su samo čudesna: tri bića, potpuno odjevena, dočarana ni iz
čega. U jednom su trenutku dvije mlade sestre, pripijene jedna uz
drugu, prsa o prsa, spremnih usana, a onda već idući trenutak, čini
se, tu su dvije udane žene srednjih godina koje stoje na skromnom
komadiću tratine pred čoporom djece (Vanessine, dakako, sve je
Vanessino; ni jedno nije Virginijino i nikada ni jedno neće ni biti). Tu
je ozbiljni, lijepi Julian; tu je rumeni Quentin koji drži pticu (drozda) u
svojim crvenim rukama; tu je mala Angelica, koja čuči malo podalje
od braće, uplašena, očarana tim pregrštem sivoga perja. Prije
mnogo godina, kad je Julian bio još dojenče, kad su Virginia i
Vanessa razmišljale o imenima za djecu i za lica u romanima,
Virginia je predložila Vanessi da svoju buduću kćer nazove Clarissa.
„Zdravo, otpadnici”, pozdravi ih Virginia.
„Našli smo pticu”, objavi Angelica. „Bolesna je.”
„Shvatila sam”, odgovara Virginia.
„Još je živa”, kaže Quentin znalački. „Mislim da bismo je mogli
spasiti.”
Vanessa stisne Virginiji ruku. Oh, misli Virginia, evo smrti baš prije
čaja.
Što zapravo treba reći djeci, ili bilo kome?
„Možemo joj olakšati”, kaže Vanessa. „Ali ovoj je ptici došlo vrijeme
da umre, tu ne možemo ništa promijeniti.”
Upravo tako, švelja presijeca konac. Tek toliko, djeco, ni manje ni
više.
Vanessa ne žalosti svoju djecu, ali im i ne laže, čak ni iz milosrđa.
„Moramo pripremiti neku kutiju za nju”, kaže Quentin, „i unijeti je u
kuću.”
„Ne slažem se”, odgovara mu Vanessa. „To je divlje stvorenje,
radije će umrijeti vani, na otvorenom.”
„Imat ćemo pogreb”, vedro će Angelica. „Ja ću pjevati.”
„Još je živa”, oštro joj odgovara Quentin.
Bog te blagoslovio, Quentine, misli Virginia. Hoćeš li ti biti onaj koji
će mi jednoga dana držati ruku i biti uz mene kad budem ispuštala
posljednji dah, dok će svi drugi potajno uvježbavati govore koje će
održati na pogrebu?
Julian kaže:
 „Trebali bismo joj napraviti ležaj od trave. Angie, daj načupaj je
malo, molim te!”
„Da, Juliane”, kaže Angelica. Poslušno se prihvati posla da načupa
rukovet trave.
Julian; ah Julian. Je li ikad bilo uvjerljivija dokaza za principijelniju
nepravdu prirode nego što je Julian, Vanessin prvorođeni, u
petnaestoj godini?
Julian je srdačan i neustrašiv, dostojanstven; posjeduje skladnu
tjelesnu, rasnu ljepotu, tako prirodnu da navodi na pomisao kako je
ljepota sama po sebi osnovno ljudsko stanje, a ne samo odstupanje
od uobičajenog uzorka. Quentin (Bog ga blagoslovio) mogao bi,
usprkos svoj svojoj inteligenciji i humoru, već sada u trinaestoj godini
biti krupan pukovnik crvena lica u Kraljevskoj konjici, a Angelica,
savršeno građena, jasno pokazuje već u šestoj godini živčano
prenapetu, mliječnu ljupkost koja siguno neće nadživjeti njezinu
mladost. Julian, prvorođeni, tako je očito i bez muke junak ove
obiteljske sage, riznica njezinih najvećih nada - tko da zamjeri
Vanessi što ga favorizira?
„Da uberemo i nekoliko ruža?” Virginia kaže Angelici.
„Da”, odgovara Angelica, još zabavljena travom. „Žutih.”
Prije nego što krene s Angelicom u ružičnjak, Virginia ostane stajati
trenutak, još s Vanessinom rukom u svojoj, zagledana u Vanessinu
djecu kao da su bazen pun vode u koji se ne može odlučiti da zaroni
ili ne. Ovo je, misli Virginia, pravo postignuće; ovo će živjeti i pošto
isprazni literarni pokušaji budu otpremljeni zajedno sa starim
fotografijama, kostimima za krabuljni ples i porculanskim tanjurima
na kojima je baka slikala svoje sjetne, izmišljene krajolike.
Izvuče ruku i pođe u ružičnjak, gdje klekne kraj Angelice i pomaže
joj da pripremi ležaj na kojem ptica može uginuti. Quentin i Julian
stoje u neposrednoj blizini, ali Angelica je očito najzaneseniji član
toga žalobnog društva, onaj čiji se ukus u vezi s opremom i obredom
mora poštovati. Angelica je ovdje tako reći udovica.
„Eto!” kaže Virginia dok zajedno s Angelicom oblikuje travu u mali
blagi humak. „Mislim da će joj tu biti udobno.”
„Je li to ona?” pita Angelica.
„Jest. Ženke su veće i nešto tamnije.”
„Ima li jaja?”
 Virginia oklijeva.
„Ne znam”, kaže. „To se zaista ne može znati, zar ne?”
„Kad umre, potražit ću njezina jaja.”
„Kako hoćeš. Možda je neko gnijezdo negdje pod strehom.”
„Naći ću ih ja”, kaže Angelica, „i nasaditi ih.”
Quentin se smije.
„Hoćeš li sama sjediti na njima?” upita.
„Neću, glupane. Nasadit ću ih.”
„Aha”, kaže Quentin, i Virginia zna, da ih i ne vidi, kako se potiho
smiju Angelici, a možda automatski i njoj. Čak i sada, u ovo
napredno doba, muškarci još drže smrt u svojim moćnim rukama i
dobronamjerno se smiju ženama koje pripremaju pogrebne ležajeve
i vjeruju da magijom i pukom snagom volje mogu oživiti ovu mrvicu
bivšeg života.
„Dobro”, kaže Virginia. „Sad je možete položiti.”
„Ne”, kaže Angelica. „Još manjkaju ruže.”
„Točno”, kaže Virginia. Zamalo se usprotivila, jer da najprije treba
položiti pticu i tek onda posložiti ruže oko ptičjeg tijela. Tako bi
trebalo postupiti. A ti bi se, misli ona, prepirala s petogodišnjom
djevojčicom o takvim stvarima. Možda i bi, da ih Vanessa i dječaci ne
promatraju.
Angelica uzme jednu od žutih ruža i oprezno je položi duž ruba
travnatog humka. Dodaje jednu po jednu dok nije sastavila grubi
krug od ružinih pupoljaka, trnovitih peteljki i lišća.
„Lijepo je”, kaže i, na opće iznenađenje, doista je lijepo. Virginia
gleda s neočekivanim zadovoljstvom taj skromni krug od trnja i
cvijeća; taj divlji odar. I sama bi rado legla na nj.
„Onda, da je stavimo?” tiho kaže Angelici. Virginia se nagne prema
njoj kao da dijele neku tajnu. Neka snaga kola između njih, neko
suučesništvo koje nije ni majčinsko ni erotsko, ali sadrži elemente
obojeg. Dobro se razumiju.
Postoji vrsta razumijevanja koje je prebogato da se izrazi riječima.
Virginia to osjeća, jasno kao što osjeća vrijeme na svojoj koži, ali kad
se duboko zagleda u Angelicino lice, vidi po njezinim blistavim
nemirnim očima da je njoj ta igra već dosadila. Napravila je ležaj od
trave i ruža; sad se samo želi što je prije moguće riješiti ptice i poći u
lov za njezinim gnijezdom.
 „Da”, kaže Angelica. Već kao petogodišnjakinja zna hiniti ozbiljan
zanos za zadatak koji joj je na dohvatu, kad zapravo istinski želi
jedino da se dive njezinu djelu i da je zatim puste na miru. Quentin
kleči s pticom u ruci i nježno, beskrajno nježno, polaže je na travu.
Ah, kad bi muškarci bili grubijani a žene anđeli - kad bi bar bilo tako
jednostavno. Virginia misli na Leonarda koji se mršti nad korekturnim
otiscima, spreman da izbaci ne samo slagarske pogreške nego i
svaki trag mediokriteta na kojeg pogreške ukazuju. Misli na Juliana
od ljetos, kako zavrnutih rukava do lakata vesla preko Ouse, i kako
se činilo da je to bio dan, trenutak, kad je od djeteta postao
muškarac.
Kad Quentin povuče ruke, Virginia vidi da je ptica položena na travu
skupljenih krila. Zna da je već uginula, u Quentinovim dlanovima.
Čini se da je željela da bude što manji svežanj same sebe. Njezino
oko, savršeno crno zrno, otvoreno je, a sive su joj noge, duže nego
što bi čovjek očekivao, smotane.
Vanessa se pojavi iza Virginije.
„Ostavimo je sada, svi”, kaže Vanessa. „Učinili smo što smo mogli.”
Angelica i Quentin spremno se povuku. Angelica započe svoj
obilazak oko kuće, zirkajući pod strehu. Quentin otare ruke o pulover
i uđe u kuću da se opere. (Vjeruje li da je ptica ostavila trag smrti na
njegovim rukama? Vjeruje li da će ga dobar engleski sapun i ručnik
tete Virginije isprati?) Julian ostaje s Vanessom i Virginijom još uz
mali leš.
Kaže: „Angie se toliko uzbudila zbog gnijezda da je zaboravila
otpjevati himnu.”
Vanessa kaže:
„Hoće li nam zato što smo došli prerano biti uskraćen čaj?”
„Neće”, odgovara Virginia. „Imam sve što je potrebno da i bez
Nellyne pomoći pripremim čaj.”
„Pa onda dobro”, kaže Vanessa, našto se ona i Julian okrenu i pođu
prema kući, Julianova ruka podvučena pod majčin lakat. Prije nego
što pođe za njima, Virginia oklijeva još trenutak kraj mrtve ptice u
njezinu krugu od ruža. Mogao bi biti i neka vrsta šešira. Mogao bi biti
karika koja nedostaje između kitničarke i smrti.
Najradije bi legla na njezino mjesto. Istina, nema smisla poricati.
Vanessa i Julian mogu nastaviti sa svojim životom, svojim čajem i
svojim putovanjima, dok se ona, Virginia, pticolika Virginia, od krute,
teške žene pretvara u ukras za šešir, budalastu, bezosjećajnu stvar.
Clarissa, misli ona, ipak nije nevjesta smrti. Clarissa je postelja na
koju je nevjesta položena.
 GOSPOĐA DALLOWAY
CLARISSA STAVLJA TUCET ŽUTIH RUŽA U VAZU. Odnosi je u
dnevnu sobu, stavlja na stolić, odmakne se malo i pomakne je
nekoliko centimetara ulijevo.
Priredit će Richardu najljepše primanje za koje je sposobna.
Nastojat će stvoriti nešto svjetovno, čak trivijalno, ali na svoj način
savršeno. Pobrinut će se da bude okružen ljudima koji ga istinski
poštuju, dive mu se (zašto je pozvala Waltera Hardyja, kako je mogla
biti tako slaba?); osigurat će da se on ne premori. To je njezin
zadatak, njezin dar. Što mu još može ponuditi?
Vraća se u kuhinju kad zazuji interfon. Tko bi to mogao biti? Neka
pošiljka, vjerojatno, na koju je zaboravila ili netko iz servisa za
dostavu hrane.
„Tko je?” pita.
„Louis. Ja sam, Louis.”
„Louis? Zar zbilja?”
Clarissa pritisne dugme da Louis može ući. Naravno da je Louis.
Nitko drugi, posve sigurno ne neki Newyorčanin, ne bi jednostavno
pozvonio a da prije ne nazove. To nitko ne radi. Ona otvori vrata i
izađe u predvorje, obuzeta snažnim, gotovo vrtoglavim osjećajem
radosnog iščekivanja, stanjem tako jakim, tako osebujnim i tako
nepoznatim u drugim prilikama, da ga je prije nekog vremena
jednostavno nazvala po Louisu. To je taj Louisov osjećaj kroz koji se
provlače tragovi odanosti, i krivnje, i privlačnosti, neki nesumnjiv
element treme, i čista, nepomućena nada da bi svaki put, kad se
pojavi, Louis mogao napokon donijeti tako dobru vijest da je
nemoguće naslutiti njezin domašaj ili čak njezinu pravu narav.
Onda, trenutak zatim, iza zavoja u predvorju, pojavi se Louis
glavom.
Prošlo je, koliko ono, sada već pet godina, ali on je još posve isti.
Ista nakostriješena bijela kosa, isti nestrpljiv, osebujan hod, ista
nemarna odjeća, koja ipak djeluje nekako u redu. Njegova
nekadašnja ljepota, njegovo krupno tijelo i lavovsko držanje izgubili
su se iznenađujuće naglo još prije gotovo dva desetljeća, i sad se taj
Louis - sjedokos, žilav, pun skrivenih, obuzdanih emocija - pojavio
kao da je neki sitan, neugledan muškarac iskočio iz oklopnog tornja
nekog tenka da objavi kako je on, a ne tenk sravnio vaše selo. Louis,
nekadašnji predmet žudnje, oduvijek je bio, kao što se pokazalo,
predavač u glumačkoj školi, bezazlena osoba.
„E pa, tu sam”, kaže.
On i Clarissa zagrle se. Kad se odmakne, Clarissa vidi da su
Louisove kratkovidne oči vlažne. Uvijek je bio sklon suzama.
Clarissa, iako sentimentalnija, ogorčenija, čini se da nikad ne plače,
premda to često poželi.
„Otkad si u gradu?” pita ona.
„Od prekjučer. Sad sam upravo šetao i ustanovio da sam u tvojoj
ulici.”
„Baš mi je drago što te vidim.”
„I meni je drago što vidim tebe”, kaže Louis, a oči mu se opet
ovlaže.
„Imaš nevjerojatan osjećaj za pravo vrijeme. Večeras imamo
primanje za Richarda.”
„Ozbiljno? Kojim povodom?”
„Dobio je Carrouthersovu nagradu. Nisi to čuo?”
„Čiju to?”
„To je nagrada za pjesnike. Značajno priznanje. Čudim se da nisi
čuo za to.”
„Pa, sad. Čestitke Richardu.”
„Nadam se da ćeš doći. Bit će ushićen da te vidi.”
„Misliš?”
„Da. Naravno. Zašto stojimo ovdje, zapravo u predvorju? Uđi.”
Izgleda starija, misli Louis dok slijedi Clarissu u stan (osam koraka,
zavoj, onda još tri koraka). Postarala se, začuđeno misli Louis.
Napokon je i do toga došlo. Kakva čudovišna stvar, ti genetski
okidači, kako neko tijelo može ostati nepromijenjeno desetljeće za
desetljećem, a onda se u nekoliko godina sroza do starosti. Louis je
iznenađen kako se žalosno osjeća, kako nije dovoljno zadovoljan
relativno naglim gubitkom Clarissine neprirodno produžene
mladenačke svježine. Koliko li je puta maštao o tome? To je njegova
osveta, jedino moguće izravnanje računa. Sve te godine s
Richardom, sva ljubav i sav trud, a Richard sad provodi posljednje
godine života pišući o ženi s vlastitim stanom u Zapadnoj Desetoj
ulici. Richard stvara roman u kojem iscrpno meditira o ženi (odlomak
od preko pedeset stranica samo o kupovanju laka za nokte, za koji
se na kraju ipak nije odlučila!), a stari Louis W. delegiran je u statiste.
Louis W. ima jednu scenu, relativno kratku, u kojoj cmizdri o
pomanjkanju ljubavi u svijetu. Tako stoje stvari; to je nagrada, nakon
više od dvanaest godina; nakon što je živio s Richardom u šest
različitih stanova, podržavao ga, ševio do besvijesti; nakon tisuća
zajedničkih obroka; nakon puta u Italiju i onog sata pod stablom.
Poslije svega toga, pojavljuje se Louis, i bit će zapamćen kao
žalobnik koji jadikuje nad ljubavlju.
„Gdje si odsjeo?” pita ga Clarissa.
„Kod Jamesa, u žohar motelu.”
„On je još ondje?”
„Nešto od njegova špeceraja još je ostalo. Vidio sam kutiju fafrla
koju sam, koliko se sjećam, kupio za njega u trgovini još prije pet
godina. Pokušao je zanijekati da je to ta ista kutija, ali u jednom je
uglu uleknuta, i toga se vrlo dobro sjećam.”
Louis kažiprstom dodirne nos (lijeva strana, desna strana). Clarissa
se okrene prema njemu.
„Da te vidim”, kaže Clarissa, i opet se zagrle. Drže se tako gotovo
punu minutu (njegove usne dodiruju njezino lijevo rame, onda se on
pomakne i usne mu dodirnu i njezino desno rame). Na kraju se
Clarissa odmakne.
„Želiš li što popiti?”
„Ne. Da. Čašu vode?”
Clarissa odlazi u kuhinju. Kako li je još uvijek nepristupačna, kako li
se samo razdražljujuće uljudno ponaša! Clarissa je bila upravo
ovdje, misli Louis, sve to vrijeme. Bila je u ovim sobama sa svojom
prijateljicom (ili partnericom, ili kako li to već zovu), odlazila je na
posao i vraćala se kući. Uživala iz dana u dan, odlazila u kazalište,
odlazila na zabave.
Tako je malo, misli on, ljubavi na ovom svijetu.
Louis napravi četiri koraka do dnevne sobe. I opet je u velikoj
prohladnoj prostoriji s vrtom, dubokom sofom i dobrim tepisima.
Okrivljuje Sally zbog stana. To je Sallyn utjecaj, Sallyn ukus. Sally i
Clarissa žive u stanu koji je savršena replika stana gornje klase u
West Villageu; nije teško zamisliti kako asistent nekog producenta
korača po njemu s popisom u ruci: francuski kožni fotelji, štrigula;
Stickley stol, štrigula; zidovi boje lanene tkanine ukrašeni botaničkim
motivima, štrigula; police za knjige pune malih dragocjenosti
donesenih iz inozemstva, štrigula. Čak i ekscentričnosti - okvir za
zrcalo, pokriven morskim školjkama, sa sajma rabljenih stvari, stara
oguljena južnoamerička škrinja, oslikana nacerenim morskim vilama
- djeluju kao dodatni ukras, kao da je asistent, pošto je već sve
pregledao, rekao: „Još nije dovoljno uvjerljivo, trebamo više toga da
se vidi kakvi su to ljudi zapravo.”
Clarissa se vrati sa dvije čaše vode (gazirane, s ledom i limunom), i
Louis, pri pogledu na nju, osjeti miris wellfleetskog zraka - borova,
trave i slankaste vode - od više nego prije trideset godina.
Raspoloženje mu se popravi. Starija je, ali - nema smisla nijekati -
još posjeduje istu snažnu zamamnost, tu aristokratsku, blago
nastranu erotičnost. Još je vitka. Još zrači, nekako, stanovitom
tragičnom romantikom i, gledajući je u pedesetoj, u toj sumračnoj,
otmjenoj sobi, Louis misli na fotografije mladih vojnika, odlučna
izraza lica, na one dječake, bezbrižne u svojoj uniformi, dječake koji
su poginuli ne navršivši ni dvadeset godina i koji dalje žive, kao
utjelovljenje izgubljenih nada, u fotoalbumima na stolićima uza zid,
lijepi, neuznemireni svojom zlom kobi, dok oni koji su preživjeli
odvaljuju svoje poslove i obveze, razočarani dopustima. U tom
trenutku Clarissa podsjeća Louisa na vojnika. Kao da iz nekog
nestalog carstva gleda na ovaj sve stariji svijet; doimlje se tako
žalosno, nevino i nepobjedivo kao i ovi pokojnici na fotografijama.
Pruži Louisu čašu s vodom.
„Dobro izgledaš”, kaže. Louisovo ostarjelo lice uvijek je bilo
prepoznatljivo već na njegovu mladenačkom licu: orlovski nos i
blijede, začuđene oči; čekinjaste obrve; čvrstim žilama išaran vrat
ispod široke, koščate brade. Trebalo je da bude farmer, snažan kao
korov, šiban vjetrom i kišom, a vrijeme je u pedeset godina učinilo
ono što bi oranje i žetve obavili u pola tog vremena.
„Hvala”, kaže Louis.
„Čini se kao da si bio jako daleko.”
„I bio sam. Lijepo je vratiti se.”
 „Pet godina”, kaže Clarissa. „Ne mogu vjerovati da nijedanput nisi
bio u New Yorku.”
Louis otpije tri gutljaja vode. U posljednjih pet godina nekoliko se
puta vraćao u New York, ali nije se javio. Iako nikad nije izričito
odlučio da ne posjeti Clarissu ili Richarda, jednostavno je propustio
da se javi. Tako mu se činilo jednostavnije.
„Sad se vraćam zastalno”, kaže Louis. „Sit sam tih predavačkih
čvrga, prestar sam i prebeznačajan. Presiromašan. Razmišljam o
tome da se prihvatim nekog poštenog posla.”
„Ozbiljno?”
„Ma, ne znam. Ne brini, neću se vratiti na fakultet po svoj magisterij
ili nešto slično.”
„Mislila sam da si se zaljubio u San Francisco. Mislila sam da te
nikad više nećemo vidjeti.”
„Svi očekuju da se zaljubiš u San Francisco. To te dotuče.”
„Louis, Richard nije više ni izdaleka ono što je bio.”
„Tako je loše?”
„Želim samo da budeš pripravan.”
„Ostala si uz njega sve te godine”, kaže Louis.
„Da. Jesam.”
Ona je, zaključi Louis, zgodna, obična žena. Točno to, ni više ni
manje.
Clarissa sjedne na sofu i, poslije kraćeg oklijevanja, Louis napravi
pet koraka i sjedne do nje.
„Pročitao sam knjigu, jasno”, reče.
„Zbilja? Lijepo.”
„Nije li čudna?”
„Da. Čudna je.”
„Nije se gotovo ni potrudio da ti promijeni ime.”
„Nisam to ja”, kaže ona. „To je Richardova tlapnja o nekoj ženi koja
samo maglovito nalikuje na mene.”
„Prokleto čudna knjiga.”
„Rekla bih da je to opće mišljenje.”
„Čini ti se da ima deset tisuća stranica. Ništa se ne događa. A onda,
bum! Ona se ubije.”
„Njegova majka.”
„Znam. Ipak mu je to kao grom iz vedra neba.”
 „Savršeno se slažeš gotovo sa svakim recenzentom. Tako su dugo
čekali, a na što? Više od devet stotina stranica koketiranja, zapravo,
i onda iznenada smrt na kraju. Ipak svi kažu da je lijepo napisano.”
Louis odvrati pogled od nje.
„Krasne su te ruže”, kaže.
Clarissa se nagne naprijed i pomakne vazu malo ulijevo. Bože,
pomisli Louis, otišla je dalje od srednjih godina. Postala je vlastita
majka.
Clarissa se nasmije.
„Vidi ti mene”, kaže. „Starica se zabavlja cvijećem.”
Ona uvijek tako iznenađuje, zna više nego što čovjek misli da zna.
Louis se pita jesu li proračunati ti mali dokazi samopoznavanja
kojima Clarissa začinja svoju predstavu domaćice. Ponekad se čini
da vam može čitati misli.
Razoružava vas jednostavnom izjavom, znam što misliš i slažem
se, smiješna sam, nisam više ni izdaleka ono što sam bila i rado bih
bila drukčija, ali čini se da si ne mogu pomoći. Ustanovite da ste,
gotovo protiv volje, dovedeni do toga da je žalite, pomažući joj da se
vrati u predstavu u kojoj se dobro osjeća, a vi se možete opet ljutiti.
„Tako, dakle”, kaže Louis. „Richard je prilično bolestan.”
„Da. Tjelesno nije više u tako lošem stanju, ali duh mu luta. Bojim
se da je bolest otišla malo predaleko da bi mu mogli pomoći ti
proteaze inhibitori kao što kod nekih pomažu.”
„Mora da je strašno.”
„Još je onaj stari. Hoću reći, postoji ona stanovita konstanta, neka
vrsta richardnosti, a ta nije nimalo promijenjena.”
„To je dobro. Bar nešto.”
„Sjećaš li se velike dine u Wellfleetu?” pita ga ona.
„Jasno.”
„Mislila sam neki dan da ću kad umrem vjerojatno htjeti da mi
pepeo bude tamo prosut.”
„To je strašno morbidno”, kaže Louis.
„Ali na takve se stvari misli. Kako da ne misliš?”
Clarissa je vjerovala tada, a vjeruje i danas, da će je dina u
Wellfleetu, u stanovitom smislu, pratiti do kraja. Ma što da se dogodi,
ona će uvijek imati to.
 Uvijek će biti ona koja je tog ljeta stajala na visokoj dini. Koja je bila
mlada i neuništivo zdrava, malo mamurna, doduše, koja je nosila
Richardov pamučni pulover dok joj on prisno stavlja ruku oko vrata, a
Louis stoji podalje i gleda u valove.
„Bio sam tada bijesan na tebe”, kaže Louis. „Katkada sam te jedva
mogao pogledati.”
„Znam.”
„Nastojao sam biti dobar. Nastojao sam biti otvoren i širokogrudan.”
„Svi smo to nastojali. Nisam samo sigurna je li organizam posve
sposoban za to.”
Louis kaže:
„Jedanput sam se odvezao tamo. Do kuće. Mislim da ti to nisam
rekao.”
„Ne, nisi.”
„Bilo je to neposredno prije nego što sam otišao u Kaliforniju.
Sudjelovao sam u jednoj panel-diskusiji, nekoj grozoti o budućnosti
kazališta, sve sami pompozni dinosauri koje su dopremili da se
studenti imaju čemu smijati, a poslije sam bio tako potišten da sam
unajmio auto i odvezao se ravno u Wellfleet. Pronašao sam je
gotovo otprve.”
„Vjerojatno ne želim to znati.”
„Ne, sve je još ondje, i uglavnom nepromijenjeno. Kuća je samo
malo uparađena. Nova boja, znaš već, a netko je umetnuo i travnjak,
koji se tamo u šumi doimlje čudovišno, kao sag od zida do zida. Ali
još se drži.”
„Ma nemoj”, kaže Clarissa.
Trenutak mirno sjede. Na neki je način to što se kuća drži samo još
gore, zato što sunce i zatim mrak, pa opet sunce svakoga dana
ulaze i izlaze iz tih prostorija, što kiša i dalje pada po tom krovu, i što
se sve to može opet posjetiti.
Clarissa kaže:
„Morala bih otići jednom tamo. Voljela bih stajati na dini.”
„Ako je to ondje gdje želiš da ti prospu pepeo, da, morala bi se
vratiti i potvrditi to.”
„Ne, imao si pravo, morbidno je. To samo ljeto izaziva u meni.
Nemam pojma gdje bih željela da mi prospu pepeo.”
 Clarissa odjednom poželi da sav svoj život iznese pred Louisa. Želi
ga istresti na pod do Louisovih nogu, sve te žarke, besmislene
trenutke koji se ne mogu sažeto ispričati. Želi sjediti s Louisom i
prorešetati ih.
„Pa lijepo”, kaže ona. „Ispričaj mi još nešto o San Franciscu.”
„Lijep mali grad s velikim restoranima, u kojem se inače ništa ne
događa.
Moji studenti uglavnom su imbecili. Ozbiljno, vraćam se u New York
čim uzmognem.”
„Dobro. Bilo bi lijepo imati te opet ovdje.”
Clarissa dodirne Louisovo rame, i čini se da će oboje ustati, bez
riječi, popeti se u spavaću sobu i svući se, ne kao ljubavnici nego
kao gladijatori koji su izvukli živu glavu iz arene i ustanovili da su
krvavi i ranjeni, ali čudesno živi, dok su svi drugi poginuli. Pomučit će
se dok budu odvezivali oklope za prsa i štitnike za goljenice. Gledat
će jedno drugo s blagošću i poštovanjem; nježno će se grliti dok
New York štropoće onkraj širokog prozora; dok Richard sjedi u svom
naslonjaču i sluša glasove, a Sally je u Uptownu na objedu s
Oliverom St. Ivesom.
Louis spusti čašu, podigne je, opet spusti. Triput lako lupne nogom
po sagu.
„Malo je komplicirano, doduše”, kaže. „Znaš, zaljubio sam se.”
„Ozbiljno?”
„Ime mu je Hunter. Hunter Craydon.”
„Hunter Craydon. Lijepo.”
„Bio je prošle godine moj student”, kaže Louis.
Clarissa se nasloni leđima na sofu i nestrpljivo uzdahne. To bi bio
četvrti, koliko ona zna. Najradije bi zgrabila Louisa i rekla mu:
„Mogao bi s više dostojanstva starjeti. Ne mogu podnijeti da vidim
koliko si postigao, a onda sve to nudiš nekom momku samo zato što
je slučajno lijep i mlad”.
„To je možda najdarovitiji student kojeg sam ikad imao”, kaže Louis.
„Sad radi izvrstan komad o odrastanju bijelih homoseksualaca u
Južnoj Africi. Nevjerojatno snažno.”
„Pa, lijepo”, kaže Clarissa. Ne može smisliti ništa drugo. Žao joj je
Louisa, i već je nestrpljiva, a ipak, misli, Louis je zaljubljen. Zaljubljen
u nekog mladića. Pedeset i tri su mu godine, i još je sve pred njim,
seks i sve te smiješne raspre, tjeskoba.
„Fantastičan je”, kaže Louis i, na vlastito iznenađenje, zaplače.
Počelo je posve bezazleno, kao neko žarenje straga u očima i
zamućenje vida. Ovakvi ga emocionalni grčevi neprestano
spopadaju.
Može ih izazvati pjesma, čak i pogled na nekog starog psa. I
prolaze.
Obično prolaze. Ovaj put, međutim, suze mu poteku iz očiju gotovo
prije nego što je shvatio da će poteći, i na trenutak onaj pregradak
njegova bića (isti onaj koji broji korake, gutljaje, pljeskove) kaže sebi:
„On plače, kako čudno”. Louis se nagne naprijed i obuhvati lice
rukama. Plače.
Istina je da on ne voli Huntera, i da Hunter ne voli njega. Imaju
odnos; samo odnos. Dogodi se da ne misli na njega satima za
redom. Hunter ima druge prijatelje, isplaniranu cijelu budućnost, a
kad jednom krene dalje, Louis to mora priznati, u sebi, neće mu
mnogo nedostajati Hunterov rezak smijeh, njegov otkrhnuti zub,
njegove hirovite šutnje.
Tako je malo ljubavi na ovom svijetu.
Clarissa otvorenim dlanom trlja Louisu leđa. Što je ono Sally rekla?
Mi se nikad ne svađamo. Bilo je to negdje za večerom, prije godinu
dana ili i više. Jele su neku ribu, debele medaljone u nekom
svijetložutom umaku (činilo se, upravo tada, da je sve utopljeno u
smjesu nekakvog svijetlog umaka). Mi se nikad ne svađamo. Točno.
One se glože, mrgode, ali nikad ne planu, ne viču, niti plaču, nikad
ništa ne razbiju. Uvijek se činilo da se nisu još posvadile; da je
prerano za otvoren rat; da čitavi neistraženi kontinenti leže pred
njima čim prokrče sebi put kroz početna ispitivanja i osjete se
dovoljno sigurne u međusobni odnos da se doista opuste. Što li je
mogla misliti? Ona i Sally uskoro će proslaviti osamnaestu godišnjicu
zajedničkog života. One su par koji se nikad ne svađa.
Dok trlja Louisu leđa, Clarissa misli: Povedi me sa sobom. Žudim
za kobnom ljubavlju. Žudim za ulicama noću, vjetrom i kišom, i da
nitko ne pita gdje sam.
„Oprosti”, kaže joj Louis.
„Sve je u redu. Pomisli samo, zaboga, što se sve dogodilo.”
 „Osjećam se kao guzica.”
On ustane i odšeta do vrata koja vode u vrt (sedam koraka). Kroza
suze vidi mahovinu u plitkim kamenim koritima, brončanu pliticu sa
čistom vodom na kojoj pliva jedno jedino bijelo pero. Ne zna zašto
plače. Opet je u New Yorku. Čini se da plače zbog ovog čudnog vrta,
zbog Richardove bolesti (zašto je Louis pošteđen?), zbog ove sobe s
Clarissom u njoj, zbog svega. Čini se da plače zbog nekog Huntera
koji samo nalikuje na pravog. Taj drugi Hunter ima neko divlje i
tragično dostojanstvo, istinsku inteligenciju, čednost misli. Louis
plače zbog njega.
Clarissa pođe za njim.
„Sve je u redu”, kaže opet.
„Glupo”, gunđa Louis. „Glupo.”
Čuje se okretanje ključa u ulaznim vratima.
„To je Julia”, kaže Clarissa.
„K vragu.”
„Ne brini. Vidjela je već muškarce gdje plaču.”
To je njezina vražja kći. Louis se odmakne od Clarissine ruke. I
dalje gleda u vrt nastojeći da dovede lice pod kontrolu. Misli na
mahovinu. Misli na fontane. Odjednom je živo zainteresiran za
mahovinu i fontane.
Kako čudno, kaže glas. Zašto sad misli na te stvari?
„Zdravo”, kaže Julia iza njegovih leđa. Ne kaže „haj”. Uvijek je bila
ozbiljna djevojčica, bistra ali čudna, pretjerano izrasla, puna mušica i
hirova.
„Bok, zlato”, kaže Clarissa. „Sjećaš se Louisa?”
Louis se okrene njoj. Pa dobro, neka vidi da je plakao. K vragu!
„Naravno da se sjećam”, kaže Julia. Krene prema njemu ispružene
ruke.
Sad joj je osamnaest, možda devetnaest godina. Tako je
neočekivano zgodna, tako promijenjena, da Louis strahuje kako će
opet briznuti u plač. Kad ju je posljednji put vidio, bilo joj je trinaest
godina ili tako nekako i bila je mlitavo, preteško dijete, zbunjena
sama sobom. Ni sad nije baš lijepa, nikad neće ni biti, ali stekla je
nešto od majčina nastupa, tu blistavu sigurnost. Dobro izgleda,
posjeduje samouvjerenost mlade sportašice sa svojom gotovo do
gole kože ošišanom kosom i ružičastom kožom.
 „Julia”, kaže on. „Drago mi je što te vidim.”
Ona mu čvrsto stisne ruku. Nosi tanki srebrni kolut u nosu. Punih je
oblika i snažna, puca od zdravlja poput kakve idealizirane irske
seljačke djevojke koja se netom vratila s polja. Mora da se uvrgla na
oca (Louis je maštao o njemu, zamišljao ga kao kršnog plavokosog
mladića, u novčanoj stisci, glumac ili možda slikar, ljubavnik,
kriminalac, očajnik, doveden dotle da prodaje vlastite tjelesne
sokove, krv banci za krv i spermu banci za spermu).
Mora da je bio, misli Louis, snažan, krupan, junak iz keltskog mita,
jer sad je tu Julia, koja čak i u majici bez rukava, u šortsu i crnim
regrutskim čizmama izgleda kao da bi trebala nositi snop ječma pod
jednom rukom i novorođeno janje pod drugom.
„Zdravo, Louis”, kaže ona. Drži ga za ruku, ali ne trese je. Zna,
dakako, da je plakao. Čini se da nije posebno iznenađena. Što li je
samo čula o njemu?
„Moram sad krenuti”, kaže on.
Ona kimne.
„Koliko dugo ostaješ ovdje?” pita.
„Samo nekoliko dana. Ali vraćam se. Drago mi je što sam te vidio.
Zbogom, Clarissa.
„U pet”, kaže Clarissa.
„Što?”
„Primanje. U pet je. Dođi, molim te.”
„Dakako da ću doći.”
Julia kaže:
„Zbogom, Louis.”
Ona je zgodna devetnaestogodišnjakinja koja kaže „zdravo” i
„zbogom”, a ne „haj” ili „bok”. Ima neobično sitne, vrlo bijele zube.
„Zbogom.”
„Doći ćeš, zar ne?” pita ga Clarissa. „Obećaj mi da ćeš doći.”
„Obećavam. Zbogom.” Sam izađe iz stana, još blago suznih očiju;
bijesan je na Clarissu; pomalo zaljubljen u Juliju (on, kojeg nikad
nisu privlačile žene, nikad - još se i poslije tolikih godina zgrozi pri
pomisli na onaj strašan, očajnički pokušaj s Clarissom, i to samo
zato da zadrži pravo na Richarda). Zamišlja kako bježi s Julijom iz
toga groznog, s ukusom namještenog stana; oslobađa sebe i nju tih
blijedih zidova i botaničkih otisaka, bježi od Clarisse i njezinih čaša s
gaziranom vodom i kriškama limuna. Prolazi mračnim hodnikom
(dvadeset i tri koraka), pa kroz vrata na stubište i onda kroz kućna
vrata na Zapadnu Desetu ulicu. Sunce mu kao fleš prasne u lice.
Ponovo se, zahvalan, pridruži ljudima svijeta: muškarcu lasičja
izgleda koji vodi dva jazavčara, debeljku koji se dostojanstveno znoji
u tamnoplavom odijelu, ćelavoj ženi (moda ili kemoterapija?) koja se
naslanja na Clarissinu zgradu, uvlači dim iz cigarete, a lice joj
izgleda kao svježa masnica. Louis će se vratiti u ovaj grad; stanovat
će u West Villageu, poslijepodneva će, uz espreso i cigaretu,
provoditi kod Dantea.
Nije star, još nije. Pretprošlu noć zaustavio je automobil u pustinji
Arizone i toliko dugo stajao pod zvijezdama dok nije osjetio
prisutnost vlastite duše, ili kako li se to već zove; onaj stalni dio koji
je nekoć bio dijete i zatim - činilo se tek trenutak kasnije - već stoji u
pustinjskoj tišini pod zviježđem. S tjeskobnom naklonošću misli o
sebi, o mladom Louisu Watersu koji je proveo mladost u nastojanju
da živi s Richardom, koji je na različite načine bio polaskan i
ohrabren Richardovim obožavanjem njegovih ruku i njegove
stražnjice, i koji je na kraju ostavio Richarda, i to zauvijek, poslije
jedne svađe na rimskom kolodvoru (je li to bilo baš zbog pisma koje
je Richard primio od Clarisse, ili zbog toga što je Louis općenito
izgubio volju da bude obožavaniji, manje genijalan član?). Taj Louis,
tek dvadesetosmogodišnjak, ali svjestan svojih poodmaklih godina i
propuštene prilike, ostavio je Richarda i popeo se na vlak koji je, kao
što se pokazalo, polazio za Madrid. To mu se u ono vrijeme činio
dramatičan, ali privremen potez, ali kad je vlak pišteći krenuo
(kondukter ga je mrzovoljno obavijestio kamo idu), bio je čudno,
gotovo neprirodno sretan. Bio je slobodan. Sad se jedva sjeća svojih
besciljnih dana u Madridu; ne sjeća se čak ni posve jasno onoga
talijanskog mladića (je li mu ime doista bilo Franco?) koji ga je
nagovorio da se konačno odrekne dugog i bezizglednog nastojanja
da zadobije Richardovu ljubav, te da se radije prihvati jednostavnih
zadovoljstava.
Ono čega se savršeno jasno sjeća jest da sjedi u vlaku koji kreće u
Madrid i da osjeća onu vrstu sreće koju, zamišljao je, možda
osjećaju duhovi, oslobođeni zemaljskih tjelesa, ali koji su u posjedu
vlastitog Ja. Ide sad na istok prema Sveučilištu (sedamdeset sedam
koraka do ugla). Pričeka da prijeđe prijeko.
 GOSPOĐA BROWN
DOK UPRAVLJA SVOJIM CHEVROLETOM AUTO-CESTOM
Pasadena, između brežuljaka koji su na pojedinim mjestima još
oprženi od lanjskih požara, osjeća se kao da sanja ili, točnije, kao da
se prisjeća vožnje iz jednoga davnog sna. Sve što vidi osjeća kao da
je pribodeno za dan, onako kao što su eterom omamljeni leptiri
pribodeni za dasku. Tu su crni obronci istočkani kućama s pastelnom
štukaturom, koje je plamen poštedio. Tu je magličasto plavo-bijelo
nebo. Laura vozi sigurno, ni prepolako ni prebrzo, povremeno se
osvrćući u retrovizor. Ona je žena u automobilu koja sanja da je u
automobilu.
Sina je ostavila kod gospođe Latch, nešto niže u istoj ulici,
objasnivši da se u posljednji trenutak mora pobrinuti za još nešto u
vezi s rođendanom svoga supruga.
Uspaničila se - pretpostavlja da je „panika” prava riječ za to.
Pokušala je prileći na nekoliko minuta dok joj sin spava; pokušala je
malo i čitati, ali nije se mogla usredotočiti na čitanje. Ležala je na
postelji s knjigom u ruci i osjećala se prazno, iscrpljeno djetetom,
tortom, poljupcem. Nekako se sve svelo na ta tri elementa i, dok je
tako ležala na širokoj bračnoj postelji, sa spuštenim žaluzinama i s
upaljenom svjetiljkom na noćnom stoliću, i pokušavala čitati, pitala
se, Da li to tako izgleda kad postaješ lud? Nikad to nije tako
zamišljala - kad je pomišljala na nekoga (ženu poput sebe) tko gubi
razum, zamišljala je krikove i jauke, halucinacije; ali u onom joj se
trenutku činilo da svakako postoji i drugi način, mnogo mirniji, koji je
u tolikoj mjeri depresivan, beznadan i težak da bi i jedna tako snažna
emocija kao što je žalost došla kao olakšanje.
I tako je otišla na nekoliko sati. Nije postupila neodgovorno.
Pobrinula se da joj sin bude zbrinut. Napravila je novu tortu, otopila
odreske, očistila grah.
Pošto je sve to obavila, dopustila je sebi da ode. Vratit će se na
vrijeme da pripremi večeru i nahrani Kittyna psa. Ali sada, ovog
časa, odlazi nekamo (kamo?) da bude sama, slobodna od djeteta,
kuće, male zabave koju priređuje večeras. Uzela je sa sobom svoju
novčarku i svoju knjigu Gospođa Dalloway.
Navukla je čarape s gaćicama, bluzu i suknju; na uši je prikvačila
omiljene naušnice, jednostavne okrugle bakrene pločice. Osjeća se
mlako, budalasto zadovoljna svojom opremom i čistoćom svog
automobila. Mali tamnoplavi koš za papir, bez otpadaka, prianja uz
kardansku osovinu kao što sedlo prianja uz konja. Zna da je to
smiješno, no ipak nalazi neku utjehu u tom besprijekornom redu.
Čista i lijepo odjevena, odvozi se.
Kod kuće nova torta čeka ispod aluminijskog zvona s drvenim
drškom u obliku žira.To je svakako poboljšanje u odnosu na prvu
tortu. Ova je dvaput glazirana, tako da nisu zaostale nikakve mrvice
(potražila je savjet u drugoj „kuharici” i naučila da slastičari prvu
glazuru spominju kao „mrvičast sloj” i da svaka torta mora biti dvaput
glazirana). Na ovoj piše „Happy Birthday Dan” elegantnim bijelim
slovima koja nisu pritiješnjena grupicama žutih ruža. Lijepa je to
torta, savršena na svoj način, ali Laura je ipak razočarana. Još uvijek
izgleda nekako amaterski, po domaći; još se čini kao da nešto nije u
redu. Onaj „y” u „Happy” nije onakav kakav se nadala da će biti, a
dvije su ruže nakrivljene.
Dodirne usne, tamo gdje se kratko zadržao Kittyn poljubac. Ne
uzbuđuje se previše zbog tog poljupca, što on sugerira ili ne
sugerira, osim što je Kitty sad u prednosti. Ljubav je duboka, misterij
- komu je do toga da je shvati u svakoj njezinoj pojedinosti? Laura
želi Kitty. Želi njezinu snagu, njezino krepko i vedro nezadovoljstvo,
treperava narančastozlatna svjetla njezina skrovita bića i svježe,
mirisave dubine njezine kose. Laura želi i Dana, na mračniji i manje
probran način; na način koji je profinjenije obojen okrutnošću i
stidom. Ipak je to žudnja, oštra kao krhotine kosti. Može ljubiti Kitty u
kuhinji, a voljeti i svog supruga.
Može se pripremiti na nelagodan užitak suprugovih usana i prstiju
(znači li to da žudi za njegovom žudnjom?), a ipak maštati o tome da
jednoga dana opet poljubi Kitty, u kuhinji ili na plaži, dok djeca vrište
kad ih poklopi val, ili u nekoj veži, dok se ruku punih složenih ručnika
potiho smiju, uzbudljivo, beznadno, zaljubljene u vlastitu
lakomislenost, ako ne i jedna u drugu, govoreći Pssst, brzo se
razdvojiti i produžiti dalje.
 Ono što Laura ne može prežaliti, što jedva podnosi, jest torta. Muči
je, a ne može je se odreći. Pa to je samo šećer, brašno i jaja - dio
tortina šarma leži u njezinoj neizbježnoj nesavršenosti. Zna to;
dakako da zna. Ipak, nadala se da će stvoriti nešto finije, nešto
značajnije od onoga što je zaista proizvela, usprkos glatkoj površini i
centriranoj poruci. Želi (priznaje sama sebi) san od torte u obliku
prave torte; torte u koju je uložen očevidan i nepobitan osjećaj
zadovoljstva i obilja. Poželi da je napravila tortu koja istjeruje tugu,
makar samo nakratko. Poželi da je proizvela nešto čudesno; nešto
što će čak i oni koji je ne vole smatrati čudesnim.
Zakazala je. Da joj je bar svejedno. Nešto, misli ona, nije u redu sa
mnom.
Skrene u lijevu traku, pritisne papučicu za gas. Sada, od ovog
trenutka, može biti bilo tko, ići bilo kamo. Ima pun rezervoar benzina,
novac u novčarki.
Sat-dva može se voziti kamo god želi. Nakon toga zazvonit će na
uzbunu. Oko pet sati gospođa Latch počet će se zabrinjavati, a
najkasnije u šest počet će nazivati. Bude li tako kasno, Laura će
morati objašnjavati, ali sada i još najmanje iduća dva sata zaista je
slobodna. Žena u automobilu, ništa drugo.
Kad je kod Chavez Ravinea izbila na vrh uzbrdice i pred očima joj
se pojavili maglom obavijeni uredski neboderi u središtu grada,
morala se odlučiti.
Posljednjih pola sata nije morala ništa drugo nego voziti prema Los
Angelesu, ali sada je tu - tu su masivne stare zgrade ravnih krovova i
skeleti novijih koje se sve više uzdižu - sve preplavljeno postojanim
bjelkastim blještavilom dana, koji kao da ne šalje svoje zrake toliko s
neba na zemlju koliko iz samog zraka, kao da neke nevidljive čestice
u eteru odašilju odmjerenu, blago zamagljenu fosforescenciju. Sada
je tu grad, i Laura mora ili ući u nj, s obzirom na to da je u lijevoj
traci, ili skrenuti u desnu traku i posve ga zaobići. Ako se odluči za to
i jednostavno produži dalje, dospjet će među golem, beskrajan niz
tvornica i jednokatnih stambenih zgrada koje okružuju Los Angeles
stotinjak milja u svim pravcima. Mogla bi skrenuti udesno i na kraju
naći put do Beverly Hillsa ili do pješčane obale kod Santa Monice, ali
ona ne želi ništa kupovati, niti je ponijela išta za plažu. Začudno je
malo toga što se isplati posjetiti u tom neizmjernom, izduženom,
vrućem i zamagljenom krajoliku, a ono što ona zapravo želi - neko
skrovito, tiho mjesto, gdje bi mogla čitati i razmišljati - nije lako naći.
Uđe li u neku trgovinu ili restoran, morat će glumiti - morat će se
pretvarati da treba ili želi nešto što je ni u kom pogledu ne zanima.
Morat će se kretati na uobičajen način; morat će ispitivati robu i
odbijati ponude za pomoć, ili će morati sjesti za neki stol, naručiti
nešto, pojesti to i otići. Ako se jednostavno negdje zaustavi i ostane
sjediti u automobilu, žena sama, bit će izložena kriminalcima ili
onima koji će je htjeti zaštititi od kriminalaca. Bit će previše upadljiva;
svi će je čudno gledati.
Čak bi i u biblioteci bilo preživo, kao i u parku.
Skrene automobilom na lijevu zaobilaznu traku i odveze se u
centar. Učini joj se da joj je ta odluka gotovo nametnuta, kao da se,
skrenuvši ulijevo, upustila u neke postupke koje ima jasno i opipljivo
pred očima, kao što je Figueroa Street sa svojim izlozima i
zasjenjenim pločnicima. Prijavit će se u nekom hotelu. Reći će
(dakako) da će ostati samo preko noći i da će joj se suprug uskoro
pridružiti. Ako plati punu cijenu sobe, što onda ako ostane u njoj
samo dva sata?
Ta joj se namjera učini tako nepromišljenom i rasipničkom da joj se
od nje zavrti u glavi, pa postane nervozna poput djevojčice. Da, to je
čista rasipnost - hotelska soba za cijelu noć dok ona zapravo želi
samo sjediti u njoj dva sata otprilike - ali, s druge strane, u novcu
trenutačno ne oskudijevaju, a ona svoje kućanstvo vodi prilično
štedljivo. Koliko zapravo može stajati takva soba? Ne može biti
previše.
Trebala bi doduše otići na neko jeftinije mjesto - u motel, negdje u
predgrađu, ali na to se ne može odlučiti. Bilo bi odviše nedolično,
odviše škrto.
Recepcionar bi je čak mogao smatrati nekom profesionalkom;
mogao bi postavljati pitanja. Ona nema nikakva iskustva s takvim
motelima, za koja vjerojatno postoje neka pravila koja su njoj posve
nepoznata, i stoga se odveze do hotela Normandy, goleme bijele
zgrade, samo nekoliko blokova dalje.
Normandy je golem, čist i ne odskače previše. Sagrađen je u obliku
slova V - dva istovjetna deseterokatna krila koja omeđuje njegovani
vrt s vodoskokom.
 Ostavlja dojam čistoće i respektabilnosti, a namijenjen je turistima i
poslovnim ljudima, ljudima čija prisutnost u njemu ne izaziva
pomisao ni na kakvu tajnovitost. Laura zaustavi automobil pod
kromiranim baldahinom, na kojem je ime hotela ispisano visokim,
uglatim kromiranim slovima. Premda je puno danje svjetlo, u zraku
ispod baldahina osjeća se neki noćni ugođaj, blistavilo mjesečine;
bjelkasto bijela bjelina. Sadnice agave u loncima sa svake strane
crnih staklenih vrata kao da se čude što su ovdje.
Laura prepusti automobil čuvaru parkirališta, primi tiket i kroz teška
staklena vrata uđe u tiho i prohladno hotelsko predvorje. Odnekud iz
daljine čuje se jasna, ali prigušena zvonjava. Laura se odjednom
osjeti lagodno i smireno.
Prijeđe preko debelog plavog saga prema recepciji. Ovaj hotel, ovo
predvorje upravo je ono što joj je potrebno - prohladna suzdržanost,
besprijekorno čist zrak, lišen bilo kakvih vonjeva, žustri,
neemocionalni odlasci i dolasci. Smjesta se osjeti kao da pripada
tom mjestu. Tako je sve dobro uhodano, tako smireno.
Ona je ipak, u isto vrijeme, ovdje pod lažnim ili, još gore,
neshvatljivim okolnostima - došla je, na neki mutan način, da
pobjegne od torte. Recepcionaru će reći da je njezin suprug, na
žalost, poslovno zadržan i da će za sat-dva doći s prtljagom. Još
nikad nije tako lagala, barem ne onom koga ne poznaje ili ne voli.
Formalnosti na recepciji prolaze neočekivano bezbolno.
Recepcionar, čovjek otprilike njezinih godina, ljubazna, piskutava
glasa i nečiste kože, očito ne samo da ništa ne sumnja, nego i ne
pretpostavlja mogućnost sumnje. Kad Laura upita:
„Imate li slobodnu sobu?” on jednostavno, bez oklijevanja
odgovara:
„Da, imamo. Želite li jednokrevetnu ili dvokrevetnu?”
„Dvokrevetnu”, kaže ona. „Za mog supruga i mene. On dolazi s
našom prtljagom.”
Recepcionar pogleda iza njezinih leđa tražeći čovjeka koji se muči s
kovčezima. Laurino lice gori, ali ostaje mirna.
„Dolazi zapravo za sat-dva. Zadržan je, zato je i poslao mene
naprijed. Da se propitam za smještaj.”
Ona dodirne pult od crnog granita da se pridrži. Njezina je priča,
čini se, krajnje neuvjerljiva. Ako ona i njezin suprug putuju, zašto
imaju dva automobila? Zašto se nisu telefonski propitali?
Recepcionar, međutim, i ne trepne.
„Imam, na žalost, samo sobe na donjim katovima. Odgovara li vam
to?”
„Da, fino. To je samo za jednu noć.”
„Onda dobro. Da vidimo. Soba 19.”
Laura se upiše u prijavnicu pod pravim imenom (izmišljeno bi se
ime moglo učiniti prenapadnim, preotrcanim), plati odmah („Možda
ćemo otići rano ujutro, bit ćemo u strašnoj žurbi, zato bolje da to
smjesta sredim”). Primi ključ.
Odlazeći s recepcije, jedva može povjerovati što je učinila. Dobila je
ključ, prošla kroz portu. Vrata do dizala, na drugom kraju predvorja,
od tucane su bronce i nad svima se nalazi vodoravan niz
jarkocrvenih brojeva, a da bi došla do njih, prolazi mimo raznoraznih
aranžmana od praznih sofa i stolica, prohladnog drijemeža
patuljastih palmi u loncima i mimo staklom ograđene spilje, koja je
kombinacija dragstora i kafića, i u kojoj nekoliko usamljenih
muškaraca u odijelima sjedi za šankom s novinama u ruci, a neka
postarija žena u svijetloružičastom konobarskom kostimu i s
crvenom perikom kao da govori nešto šaljivo nikom ponaosob, i gdje
jedna gotovo karikirano golema torta od ulupanog bjelanjca, šećera i
limuna, od koje nedostaju dvije kriške, stoji na nekom postolju pod
zvonom od prozirne plastike.
Laura pozove dizalo i pritisne dugme za svoj kat. Pod staklenom
pločom na zidu dizala visi slika sendviča eggs Benedict koji se može
naručiti u hotelskom restoranu do dva sata popodne. Gleda sliku i
misli kako je gotovo prekasno da naruči eggs Benedict. Tako je dugo
već nervozna, a ta se njezina nervoza nije rasplinula, nego kao da joj
se narav promijenila. Njezina nervoza, njezina srdžba i
nezadovoljstvo same sobom i predobro su joj poznati, ali sada se
sve to nalazi negdje drugdje. Čini se da ju je odluka da se prijavi u
ovom hotelu, da se vozi u ovom dizalu spasila na isti način kao što
morfij spašava oboljelog od raka, ne da iskorijeni samu bol, nego
jednostavno da bol više ništa ne znači. To je tako reći kao da je prati
neka nevidljiva sestra, neka perverzna žena puna bijesa i
protuoptužbi, žena koja se stidi same sebe, i zapravo je toj ženi, toj
nesretnoj sestri, a ne Lauri, potrebna utjeha i tišina. Laura bi mogla
biti njegovateljica koja preuzima tuđu bol.
Izlazi iz dizala, mirno prolazi hodnikom, stavlja ključ u bravu sobe
19.
To je, dakle, njezina soba: tirkizna soba, ništa neočekivano i ni na
koji način neuobičajeno, s tirkiznom prostirkom preko širokog kreveta
i slikom (Pariz u proljeće) u okviru od svijetlog drva. U sobi se osjeća
neki miris, na alkohol i borovu smolu, na izbjeljivač i mirisavi sapun, i
svi se ti mirisi teško nadnose nad nešto što nije užeženo, čak ni
ustajalo, ali nije ni svježe. To je, misli ona, miris istrošenosti. To je
miris mjesta koje je upotrebljavano i upotrebljavano.
Odlazi do prozora, odgrće tanke bijele zastore, podiže rolete. Ispod
je trg u obliku slova V, sa svojom fontanom i oskudnim ražinim
grmljem, svojim praznim kamenim klupama. Laura opet osjeća kao
da je ušla u san - u san u kojem gleda na taj čudni vrt, tako pust u
tek nešto poslije dva popodne.
Odmakne se od prozora. Izuje cipele. Stavlja svoj primjerak
Gospode Dalloway na staklenu ploču noćnog stolića i ispruži se na
postelji. Soba je puna one specifične tišine koja prevladava u
hotelima, njegovane tišine, krajnje neprirodne, nanesene preko
podloge od škripe i klokotanja kotačića po sagu.
Toliko se udaljila od vlastita života. Bilo je tako lako.
Čini se, nekako, kao da je napustila vlastiti svijet i ušla u carstvo
knjige.
Ništa, dakako, ne može biti dalje od Londona gospođe Dalloway
nego ova tirkizna soba, ali ona ipak zamišlja da i sama Virginia
Woolf, utopljenica, genijalka, možda u smrti nastava mjesto koje nije
bez sličnosti s ovim. Tiho se smije u sebi. Molim te, Bože, kaže
bezglasno, daj da nebo bude bolje nego što je ova soba u
Normandyju. Nebo bi moralo biti ljepše namješteno, svjetlije i
dostojanstvenije, premda bi zapravo moglo zadržati i stanovitu dozu
ove prigušenosti, ove potpune neprisutnosti unutar toga
nepromjenjivog svijeta. To što ima ovu sobu samo za sebe čini joj se
istodobno čednim i bludničkim.
Sigurna je ovdje. Može učiniti sve što želi, baš sve. Nekako je nalik
na mladenku koja leži u svojoj ložnici i čeka... ne svog supruga, ni
bilo kojeg drugog muškarca. Nekoga. Nešto.
 Posegne za svojom knjigom. Označila je mjesto srebrnim umetkom
za knjigu („Svojem knjiškom crvu, s ljubavlju”), koji joj je prije
nekoliko rođendana poklonio suprug.
S osjećajem dubokog olakšanja i poletnosti počinje čitati.
Sjetila se kako je jednom bacila šiling u Serpentine. Ali svi se
sjećaju; ono što ona voli jest ovo ovdje, sada, pred njom; debela lady
u kočiji. Je li ond važno, upita se, idući prema Ulici Bond, je li važno
što ona neizbježno mora posve nestati; što se sve to mora nastaviti
bez nje; je li joj žao zbog toga i nije li postalo utješno vjerovati da
smrću sve definitivno završava ? Ali da nekako na ulicama Londona,
na plimi i oseci svih stvari, ovdje, tu, ona i dalje živi, Peter i dalje živi,
živeći jedno u drugom, ona kao dio, zna to pouzdano, drveća ove
kuće; one kuće ondje, ružne, razvučene, sve u nepovezanim
dijelovima; kao dio ljudi koje nikad nije susrela, nalegle kao magla
između onih koje je dobro poznavala, koji su je podigli na svoje
grane kao što je vidjela da drveće podiže maglu, koja se protegla
čak i na njezin život, nju samu. Ali o čemu je sanjala dok je gledala u
Hatchardov izlog? Što je pokušala ponovo oživiti? Kakvu predodžbu
bijele zore na selu, kao što je čitala u rastvorenoj knjizi pred sobom:

Ne boj se više žege sunca

ni bjesova žestoke zime.

Moguće je umrijeti. Laura misli, odjednom, kako ona - kako svi -

mogu donijeti takvu odluku. Bezobzirna je to, vrtoglava misao,
pomalo bestjelesna - oglašava joj se u glavi, slabašno ali jasno,: kao
glas koji krešti iz neke daleke radiopostaje. To je apstraktna,
treperava misao, ne posebno morbidna. Hotelske su sobe pravo
mjesto gdje ljudi čine takve stvari, zar ne? Moguće je - možda čak i
vjerojatno - da je i u ovoj sobi netko, muškarac ili žena, prekinuo svoj
život.
Netko je rekao: Dosta, gotovo je; netko je posljednji put pogledao te
bijele zidove, taj glatki bijeli strop. Odlaskom u hotel, ona sad
shvaća, opraštaš se od pojedinosti vlastita života i ulaziš u neutralnu
zonu, čistu, bijelu sobu u kojoj se umiranje ne čini tako neobičnim.
Moglo bi, misli ona, biti silno utješno, osjećati se tako slobodno:
jednostavno otići. Svima im reći, nisam više mogla, niste imali
pojma; nisam htjela više pokušavati. Možda je u tome, misli ona,
neka strašna ljepota, poput ledenog polja ili pustinje u rano jutro.
Mogla bi, tako reći, otići u taj drugi krajolik; mogla bi ih sve - svoje
dijete, supruga, Kitty, roditelje, sve njih - ostaviti za sobom na ovom
ofucanom svijetu (nikad više neće biti čitav, nikad više posve čist),
gdje govore jedni drugima i svima koji pitaju, Mislili smo da je sve u
redu s njom, mislili smo da su njezini jadi obični jadi. Nismo imali
pojma.
Pogladi se po trbuhu. Nikada to ne bih mogla. Izgovara te riječi
naglas u toj čistoj, nijemoj sobi:
„Nikada to ne bih mogla.”
Voli život, usrdno ga voli, barem u stanovitim trenucima; a ubivši
sebe, ubila bi i svog sina. Ubila bi svog sina i to drugo dijete koje se
razvija u njoj.
Kako bi se itko od njih ikad oporavio od tako nečeg? Ništa što bi
mogla učiniti kao živa supruga i majka, nikakav propust, ispad
gnjeva ili depresije, ništa se ne bi moglo usporediti s tim. Bilo bi
jednostavno preokrutno. Probilo bi rupu u atmosferi, kroz koju bi sve
što je stvorila - sređeni dani, osvijetljeni prozori, stol prostrt za večeru
- sve bi to bilo usisano u nepovrat.
Ipak, drago joj je što zna (jer odjednom to nekako zna) da je
moguće prekinuti život. Utješno je imati u vidu sve moguće opcije;
uzeti u obzir sve mogućnosti, bez straha i bez izmotavanja. Zamišlja
Virginiju Woolf, djevičansku, nestaloženu, poraženu nemogućim
zahtjevima života i umjetnosti; zamišlja je kako ulazi u rijeku s
kamenom u džepu. Laura se i dalje gladi po trbuhu. Bilo bi
jednostavno, pomisli, kao i prijaviti se u hotelu. Bilo bi baš tako
jednostavno.
 GOSPOĐA WOOLF
SJEDI U KUHINJI S VANESSOM I PIJE ČAJ.
„Vidjela sam kod Harrodsa krasan kaput za Angelicu”, kaže
Vanessa, „ali ništa za dječake, nije baš pravedno. Poklonit ću joj
kaput za rođendan, ali bit će, dakako, razočarana, jer vjeruje da bi
kaput ionako morala dobiti kao nešto što se samo po sebi razumije,
a ne kao dar.”
Virginia kimne. U tom joj se trenutku učini da ne može govoriti.
Toliko je toga na svijetu. Kod Harrodsa su kaputi; postoje djeca koja
će se ljutiti i biti razočarana ma što da im učiniš. Tu je Vanessina
mesnata ruka na šalici, a vani je drozd, tako lijep na svojoj lomači
nalik na kitničarski ukras.
Tu je ovaj sat, sada, u kuhinji.
Clarissa neće umrijeti, ne od vlastite ruke. Kako bi mogla sve to
ostaviti?
Virginia se priprema da kaže neku mudrost o djeci. Ima tek blagi
pojam o tome što bi htjela reći, ali nešto će ipak smisliti.
Najradije bi rekla: Dosta je. Šalice sa čajem, drozd tamo vani,
pitanje dječjih kaputa. Dosta je.
Netko drugi će umrijeti. Neka pametnija glava nego što je
Clarissina; trebalo bi da bude netko tko je tako žalostan i genijalan
da se oprostio od zavodljivosti svijeta, njegovih šalica i njegovih
kaputa.
„Možda Angelica...” kaže Vanessa.
Ali uto Nelly stiže u pomoć; ravno iz Londona, bijesna,
pobjedonosna, s omotom kineskog čaja i zaslađenog đumbira. Drži
omot visoko u zraku kao da će zamahnuti njime.
„Dobar dan, gospođo Bell”, kaže s promišljenim mirom.
Tu je Nelly sa čajem i đumbirom, a i Virginia je tu, zasvagda,
neshvatljivo sretna, više nego sretna, živa, sjedi s Vanessom u
kuhinji jednoga običnog proljetnog dana, dok Nelly, podjarmljena
amazonska kraljica, vječito ogorčena Nelly, pokazuje što je bila
prisiljena donijeti.
 Nelly se okrene, a Virginia se prigne i, premda im to inače nije
običaj, poljubi Vanessu u usta. Nedužan je to poljubac, gotovo
nedužan, ali upravo sada, u ovoj kuhinji, iza Nellynih leđa, doimlje se
kao najslasniji i najzabranjeniji užitak. Vanessa uzvrati poljubac.
 GOSPOĐA DALLOWAY
„SIROTI LOUIS.”
Julia uzdahne sa začudno vremešnom mješavinom sućuti i zlovolje
i nakratko ostavi dojam utjelovljenja drevne majčinske tužaljke;
pripadnice stoljećima dugog niza žena koje su gubile strpljenje i
jadale se zbog čudnih prohtjeva muškaraca.
Clarissa na trenutak zamisli svoju kćer kao pedesetogodišnjakinju:
bit će ono što ljudi zovu komad od žene, snažna tijela i duha,
beskrajno sposobna, odlučna i smirena, ranoranilica. Clarissa u tom
trenutku poželi da bude Louis; ne da bude s njim (to bi moglo biti
pretrnovito, preteško), nego da bude on, nesretan čovjek, neobičan
čovjek, prevrtljiv, bezobziran, pohotnik na ulici.
„Da”, kaže. „Siroti Louis.”
Neće li Louis pokvariti primanje u Richardovu čast? Zašto je
pozvala Waltera Hardyja?
„Kakav čudan čovjek”, kaže Julia.
„Misliš da ćeš moći podnijeti ako te zagrlim?”
Julia se smije, i opet joj je devetnaest godina. Nevjerojatno je lijepa.
Odlazi u kino za koje Clarissa nije ni čula, ima napadaje zlovolje i
ushita. Na lijevoj ruci ima šest prstenova, od kojih ni jedan nije onaj
koji joj je Clarissa poklonila za osamnaesti rođendan. U nosu ima
srebrni kolut.
„Naravno”, kaže ona.
Clarissa zagrli Juliju i brzo je oslobodi.
„Kako si?” pita opet i smjesta požali. Boji se da je i to jedan od
njezinih tikova; jedna od onih nedužnih sitnih navika koje kod
potomka mogu izazvati pomisao na ubojstvo. Njezina se rođena
majka uvijek prisilno nakašljavala.
Njezina bi majka unaprijed stavljala primjedbu na svako oprečno
mišljenje, rekavši: „Mrzim biti osoba koja kvari raspoloženje, ali...” Te
su se stvari usjekle Clarissi u sjećanje i mogle su u njoj izazvati bijes
čak i onda kad se još jedva sjećala njezine ljubaznosti i njezine
filantropije. Clarissa prečesto pita Juliju „Kako si?” Radi to djelomice
iz nervoze (kako da se prema Juliji ponaša drukčije nego formalno
kad je pomalo zabrinuta za nju nakon svega što se dogodilo?), a
djelomice i zato što jednostavno želi znati.
Njezino primanje, misli ona, neće uspjeti. Richardu će biti dosadno i
bit će uvrijeđen, i to s pravom. Praznovjerna je; previše se zabrinjuje
zbog takvih stvari. Njezina joj se kći zacijelo ruga zbog toga pred
svojim prijateljicama.
Ali imati takve prijateljice kao što je Mary Krull!
„Dobro sam”, kaže Julia.
„Izgledaš izvrsno”, kaže Clarissa, podjednako radosno kao i
zdvojno. Bar je bila velikodušna. Uvijek je bila majka koja hvali svoje
dijete, ukazuje mu povjerenje, ne opterećuje ga vlastitim brigama.
„Hvala”, kaže Julia. „Jesam li jučer ostavila ovdje svoju naprtnjaču?”
„Jesi. Visi ti na kuki kraj vrata.”
„Dobro. Mary i ja idemo u kupnju.”
„Gdje se sastajete?”
„Ona je zapravo ovdje. Vani.”
„Oh!”
„Puši.”
„Pa dobro, možda će kad popuši tu cigaretu htjeti uči i pozdraviti
se.”
Juliji se lice smrkne od skrušenosti i od još nečeg - vraća li se to
njezina stara jarost? Ili se radi samo o osjećaju krivnje? Trenutak
šute. Kao da prevladava moć navike, sklonost konvencionalnosti,
snažnoj poput sile teže.
Makar cijeli život bila uporna, makar odgojila kćer časno i ispravno,
koliko si znala i mogla u kući samih žena (otac tek broj na nekoj
epruveti, oprosti, Julia, ali nikad i nikako ga nećeš moći pronaći) -
usprkos svemu tome, nađeš se jednoga dana na perzijskom sagu,
puna majčinskog negodovanja i neodobravanja, povrijeđenih
osjećaja, licem u lice s djevojkom koja te prezire (još uvijek mora, zar
ne?) zato što si je lišila oca. Možda će kad popuši tu cigaretu htjeti
ući i pozdraviti se.
Ali zašto se od Mary ne bi smjelo tražiti da se pridržava bar
nekoliko osnovnih pravila ljudske pristojnosti? Ne čeka se pred
vratima nečijeg stana, ma koliko tko bio genijalan ili bijesan. Uđe se i
pozdravi. Pretrpi se to.
„Pozvat ću je”, kaže Julia.
 „Nije važno.”
„Ne, ozbiljno. Tu je vani i puši. Znaš kakva je. Najpreče su cigarete,
a tek onda sve drugo.”
„Ne dovlači je ovamo. Ozbiljno ti kažem. Idi, oslobađam te.”
„Neću. Želim da se vas dvije bolje upoznate.”
„Poznajemo se mi savršeno dobro.”
„Ne boj se, majko. Mary je vrlo draga. Mary je posve, posve
bezopasna.”
„Ne bojim se ja nje. Za Boga miloga!”
Julia namjesti razdražljivo znalački osmijeh, zakima glavom i ode.
Clarissa se nagne nad stolić i pomakne vazu dva centimetra ulijevo.
Najradije bi sakrila ruže. Da je barem netko drugi, a ne Mary Krull.
Bilo tko drugi.
Julia se vrati, Mary joj za petama.
Evo, dakle, opet jednom ovdje te Mary - krute i neumoljive, Mary
pravednice, obrijane glave, na kojoj se tek počinje nazirati tamna
strnjika, u hlačama mišje boje i otrcanoj bijeloj majici bez rukava
ispod koje joj se njišu ovješene dojke (mora da je prešla četrdesetu).
Evo njezina teška koraka, njezinih pametnih, sumnjičavih očiju.
Ugledavši Juliju i Mary zajedno, Clarissa se prisjeti male djevojčice
kako dovlači kući psa lutalicu, sve sama rebra i iznakaženi zubi;
patetično i krajnje opasno stvorenje, koje na izgled treba dobar dom,
ali čija je glad zapravo tako razorna da je ne može utažiti nikakav
izraz ljubavi ili darežljivosti. Pas će jednostavno nastaviti jesti i jesti.
Nikad neće biti zadovoljen, nikad se neće pripitomiti.
„Haj, Mary”, kaže Clarissa.
„Haj, Clarissa.” Dugim koracima prijeđe preko sobe i prodrma
Clarissi ruku. Maryna je ruka mala, čvrsta, neočekivano meka.
„Kako ste?” pita Mary.
„Izvrsno, hvala. A vi?”
Ona slegne ramenima. Kako da budem, kako da itko bude, u
jednom ovakvom svijetu? Clarissa je prelako nasjela na jedno takvo
izazovno pitanje.
Misli na svoje ruže. Tjeraju li djecu da ih otkidaju? Dolaze li cijele
obitelji još prije zore na polja i po cijeli su dan svi sagnuti nad ružinim
žbunjem, bolnih leđa, a prsti im krvare od trnja?
„Idete u kupnju”, kaže a da se i ne potrudi prikriti prezir u glasu.
 Julia kaže:
„Nove čizme. Maryne stare samo što joj ne spadaju s nogu.”
„Mrzim kupovati”, kaže Mary, poklonivši gotovo smiješak isprike. „To
je takav gubitak vremena.”
„Danas ih kupujemo”, kaže Julia. „I točka.”
Clarissina kći, ta krasna, inteligentna djevojka, mogla bi biti dobro
raspoložena supruga koja svog muža prati pri obavljanju
svakodnevnih poslova.
Mogla bi biti značajna osoba iz pedesetih godina, uz nekoliko
relativno sitnih izmjena.
Mary kaže Clarissi:
„Ne bih to mogla obaviti bez pomoći. Mogu stati pred policajca sa
suzavcem u ruci, ali ne primiči mi se ako si prodavač.”
Clarissa sa zaprepaštenjem shvati da se Mary trudi. Nastoji, na svoj
način, da se dopadne.
„Oh, pa nisu valjda tako strašni”, kaže.
„Ti dućani, sve to, sav taj drek posvuda, oprostite, ta roba, sve te
stvari, a reklame dreče na vas sa svih strana kupi, kupi, kupi, kupi,
pa kad onda netko dođe do mene s tom svojom gomilom kose na
glavi i s hračkama od šminke na licu i kaže: „Mogu li vam pomoći?”,
mogu se jedino svladati da ne vrisnem:
„Kozo jedna, ne možeš pomoći ni samoj sebi.”
„Hm”, kaže Clarissa. „Zvuči ozbiljno.”
Julia kaže:
„Idemo, Mary.”
Clarissa kaže Juliji:
„Dobro pripazi na nju.”
Budala, misli Mary Kroll. Sita, samozadovoljna vještica.
Ispravi se. Clarissa Vaughan nije neprijateljica. Clarissa Vaughan
samo je zavedena, ni više ni manje od toga. Vjeruje da, pokoravajući
se pravilima, može imati ono što imaju muškarci. Upustila se u to.
Nije njezina krivnja. Ipak, Mary bi najradije zgrabila Clarissu za prsa
od košulje i povikala iz sveg glasa: Ti stvarno vjeruješ da, ako dođu
da pritegnu nastrane, neće stati i pred tvoja vrata? Zaista si glupa.
„Bok, majko”, kaže Julia.
„Ne zaboravi naprtnjaču.”
 „Ah, da.” Julia se nasmije i skine naprtnjaču s kuke. Od
svijetloružičastog je platna, ni u kom pogledu od one vrste koju biste
očekivali u njezinu posjedu.
Što je, zapravo, loše u tom kolutu?
Trenutak, dok im je Julia okrenuta leđima, Clarissa i Mary gledaju
se licem u lice. Glupača, misli Mary, premda se trsi da ostane
ljubazna ili barem ozbiljna. No, fućkaj ljubaznost. Sve je bolje od
lezbijki stare škole vještih prikrivanju, malograđanke do srži, žive
zajedno kao muž i žena. Bolje biti iskren i otvoren kao guzica, bolje
biti John jebeni Wayne, nego nacifrana lezbača s uglednim poslom.
Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi kćer, ali mene nećeš. Ja
prepoznam konkvistadora čim ga vidim. Znam sve o privlačenju
pozornosti.
Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištiš, skupit će se svjetina da
vidi čemu tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni,
ukoliko im ne daš dobar razlog. Jednako si zla kao i većina
muškaraca, jednako agresivna i jednako samodopadna, i tvoj će sat
doći i proći.
„Pa, lijepo”, kaže Julia. „Hajd’mo sad.”
Clarissa kaže:
„Ne zaboravi primanje. U pet.”
„Neću”, odgovara Julia. Prebaci svoju svijetloružičastu naprtnjaču
preko ramena, izazvavši na trenutak kod Clarisse i Mary istovjetan
osjećaj. Svaka od njih na svoj način obožava Julijinu odlučnu i
ljubaznu samouvjerenost, beskrajne dane koji leže pred njom.
„Vidimo se”, kaže Clarissa.
Trivijalna je. Previše drži do tih primanja. Kad bi joj bar Julia jednog
dana oprostila...
„Zbogom”, kaže Mary i zakroči za Julijom prema vratima.
Ali zašto baš Mary Kroll od svih ljudi? Zašto jedna tako sređena
djevojka kao što je Julia pravi od sebe ministranta? Je li još uvijek
toliko opsjednuta ocem?
Mary zaostaje trenutak za Julijom, priuštivši sebi pogled na Julijina
široka, skladna leđa, na mjesece blizance njezine stražnjice. Mary je
gotovo svladana žudnjom, i još nečim, suptilnijim i bolnijim živcem
koji se grana kroz njezinu žudnju. Julia budi u njoj neki erotski
patriotizam, kao da je ona, Julia, sama neka erotska zemlja u kojoj je
Mary rođena i iz koje je protjerana.
„Dođi”, zovne je Julia veselo preko ramena, preko sintetskog
narančastog blistavila svoje naprtnjače.
Mary stoji trenutak i promatra. Misli da nikad nije vidjela ništa
ljepše.
Kad bi me bar mogla voljeti, misli, učinila bih sve. Shvaćaš? Sve.
„Dođi”, zovne je Julia opet, i Mary požuri za njom, beznadno, u
agoniji (Julia je ne voli, ne na taj način, i nikad neće), da pođe kupiti
nove čizme.
 GOSPOĐA WOOLF
VANESSA I DJECA SU OTIŠLI, NATRAG U CHARLESTON. Nelly
dolje priprema večeru, misteriozno dobro raspoložena, raspoloženija
nego što je bila danima - je li moguće da toliko cijeni to što su je
otposlali po nekom bezveznom poslu i da toliko uživa u toj nepravdi
da je potaknuta da pjeva u kuhinji?
Leonard piše u svojoj radnoj sobi, a drozd počiva u vrtu na svom
ležaju od trave i ruža. Virginia stoji kod prozora u salonu i promatra
kako se mrak spušta nad Richmond.
Svršetak je to jednoga običnog dana. Na njezinu stalku za pisanje u
neosvijetljenoj sobi leže stranice novog romana u koji ona polaže
pretjerane nade i za koji se, u ovom trenutku, boji (zapravo vjeruje
da zna) da će ispasti suhoparan i slab, lišen istinskog osjećaja;
ćorak. Prošlo je tek nekoliko sati, a ipak je ono što je bila osjetila u
kuhinji s Vanessom - ono snažno zadovoljstvo, blaženstvo - isparilo
kao da ga nikada nije ni bilo. Ostalo je samo ovo: miris Nellyna
goveđeg pečenja (odvratan, a Leonard će budno motriti dok se ona
bude mučila s jelom), sve ure u kući uskoro će odbiti pola sata,
njezino se vlastito lice sve oštrije odražava u prozorskom staklu kako
se ulične svjetiljke - boje blijedog limuna pod tintanoplavim nebom -
pale u cijelom Richmondu. Dosta je, kaže sebi. Trsi se da to i
povjeruje. Dosta je boravka u ovoj kući, izbavljenoj od rata, dok je
pred njom noć u čitanju, zatim san, i onda opet ujutro posao. Dosta
je da ulične svjetiljke bacaju žute sjene po drveću.
Osjeća kako joj se glavobolja penje uz zatiljak. Ukoči se. Ne, to je
samo sjećanje na glavobolju, strah od glavobolje, oboje tako živo da
se barem nakratko ne razlikuje od samog napadaja glavobolje. Stoji
uspravno, čeka.
Dobro je. Dobro je. Zidovi sobe ne pomiču se; ništa ne mrmlja ispod
žbuke. Pri sebi je, stoji ovdje, sa suprugom kod kuće, s poslugom, sa
sagovima, jastucima i svjetiljkama. Pri sebi je.
Zna da će otići gotovo prije nego što odluči da ode. U šetnju;
jednostavno će otići u šetnju. Vratit će se za pola sata, još i prije.
Brzo odjene ogrtač, stavi šešir na glavu i ogrne se šalom. Tiho odlazi
do stražnjih vrata, izlazi, oprezno ih zatvara za sobom. Milije joj je da
nitko ne pita kamo ide, niti kada se može očekivati da će se vratiti.
Vani, u vrtu, na sjenovitom humku leži drozd na svom odru
zaštićenom živicom. Snažan vjetar zapuše s istoka, i Virginia zadrhti.
Čini joj se da je napustivši kuću (u kojoj se peče govedina i gdje gore
svjetiljke) ušla u carstvo mrtve ptice. Misli na to kako netom
pokopani ostaju svu noć u svojim grobovima pošto su žalobnici
odrecitirali svoje molitve, položili vijence i vratili se u mjesto. Pošto
su se kotači otkoturali preko osušenog blata na cesti, pošto su pojeli
večeru i poskidali prevlake s kreveta; kako nakon svega što se
dogodilo ostaje grob, dok vjetar lagano vitla njegovim cvijećem.
Užasan je, ali ne posve neugodan, taj grobni osjećaj. Stvaran je,
gotovo sveobuhvatno stvaran. Na svoj je način podnošljiviji,
plemenitiji, upravo sada, od govedine i svjetiljaka. Silazi niza stube,
izlazi na travnjak.
Drozdovo je tijelo još ovdje (čudno kako psi i mačke iz susjedstva
nisu zainteresirani), sićušno čak i za pticu. Tako krajnje neživo, ovdje
u mraku, kao izgubljena rukavica, ta mala prazna pregršt smrti.
Virginia stoji nad njim. Sad je samo smeće; izgubio je ljepotu
popodneva kao što je i Virginia izgubila osjećaj divljenja šalicama na
svojem za čaj prostrtom stolu; kao što je i dan izgubio svoju toplinu.
Ujutro će Leonard lopatom pokupiti pticu, travu i ruže i sve ih baciti.
Misli koliko više mjesta zauzima neko biće u životu negoli u smrti;
koliko je iluzija o veličini sadržano u gestama i pokretima, u disanju.
U smrti otkrivaju nam se naše prave dimenzije, a one su začudno
skromne. Ne čini li joj se da je i njezina rođena majka potajno
odstranjena i nadomještena sitnijom verzijom od blijedog željeza?
Nije li ona, Virginia, osjetila u sebi prazno mjesto, začudno malo,
tamo gdje bi, čini se, trebao prebivati snažan osjećaj?
Ovdje je, znači, svijet (kuća, nebo, prva plaha zvijezda), a tu je i
njegova suprotnost, taj mali mračni oblik u krugu od ruža. Smeće,
ništa drugo. Ljepota i dostojanstvo bili su samo iluzije dozvane
skupinom djece i podržane djeci za ljubav.
Okrene se i pođe dalje. U ovom se trenutku čini mogućim da negdje
drugdje postoji mjesto koje nema nikakve veze s pečenom
govedinom ni s krugom od ruža. Iziđe kroz vrtna vrata na prolaz i
uputi se prema gradu.
 Prešavši preko Ulice Princes i produživši niz Waterloo Place (prema
čemu?), mimoilazi se s ostalima: s krupnim, pristalim muškarcem s
torbom u ruci, sa dvije žene, najvjerojatnije sluškinje, koje se vraćaju
sa slobodnog popodneva i čavrljaju, dok im bijele noge bljeskaju
ispod tankih ogrtača, jeftini sjaj narukvice. Virginia pritegne ovratnik
svog ogrtača oko vrata, premda nije hladno. Samo se smračuje,
puše vjetar. Misli da će stići do grada, da, ali što će raditi ondje?
Trgovine se već metu i pripremaju za zatvaranje. Prolazi neki par,
muškarac i žena, mlađi od nje, idu zajedno, polako, nagnuti jedno
prema drugome, pri limunskom odsjaju ulične svjetiljke, i razgovaraju
(ona čuje kako muškarac govori: „Kazali mi nešto nešto nešto u tom
uredu, nešto nešto, hm, hm, doista”); oboje, i muškarac i žena, nose
elegantne šešire, šal (čiji?) gorušičine boje s resama na kraju koji
straga vijori kao zastava; oboje blago nagnuti naprijed, kao i jedno
prema drugome, penju se uzbrdo pridržavajući šešire da ih ne
odnese vjetar, žustri ali opušteni, vraćaju se kući (najvjerojatnije)
poslije dana provedenog u Londonu, i on sada govori: „I zato te
moram pitati”, nakon čega stiša glas - Virginia više ne razabire riječi -
a žena ispusti veseli mali krik, brz bijeli bljesak zubi, a muškarac se
smije, snažno zakroči, spuštajući pun samopouzdanja vršak jedne i
zatim druge savršeno izglancane smeđe cipele.
Ja sam sama, misli Virginia, dok muškarac i žena idu dalje uzbrdo,
a ona nizbrdo. Nije sama, dakako, ne u onom smislu kako bi tko
drugi ocijenio, a ipak u ovom trenutku, dok kroz vjetar ide prema
Quadrantu, osjeća prisutnost starog vraga (kako drukčije da ga
nazove?) i zna da će biti potpuno sama ako i kada se vrag odluči
ponovo pojaviti. Vrag je glavobolja; vrag je glas u zidu; vrag je peraja
što siječe tamne valove. Vrag je kratko, cvrkutavo ništa koje je bilo
drozdov život. Vrag usisava sve ljepote svijeta, sve nade, a ono što
ostaje, pošto vrag dovrši svoj posao, carstvo je živih mrtvaca -
lišenih veselja, prigušenih.
Virginia osjeća, tog trena, stanovitu tragičnu veličinu, jer vrag je
mnogo toga, ali nije sitničav, nije sentimentalan; on puca od
smrtonosne, nepodnošljive istine. U ovom trenutku, dok šeta, kad je
ne muči glavobolja i kad nema glasova, može se suprotstaviti vragu,
samo se ne smije zaustaviti, ne smije se osvrnuti.
 Kad stiže do Quadranta (mesar i povrćar već su podigli svoje
tende), skreće prema kolodvoru. Otići će, misli, u London;
jednostavno će otići u London, kao Nelly po svom zadatku, premda
će Virginijin zadatak biti sam put, pola sata vlakom, silazak u
Paddingtonu, mogućnost da prošeta jednom ulicom u drugu, pa
onda u još jednu. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Čini se da može
preživjeti, može se oporaviti ako ima London oko sebe; ako se
nakratko izgubi u njegovoj golemosti, drska i ponosna sada pod
nebom koje ničim ne prijeti, svi ti nezastrti prozori (ovdje ozbiljan
profil neke žene, ondje kruna jednog izrezbarenog naslonjača), pa
promet, muškarci i žene u večernjoj odjeći, koji je poletno mimoilaze,
mirisi voska i benzina, parfema, dok netko, negdje (u jednoj od tih
širokih avenija, u jednoj od tih bijelih kuća s natkrivenim trijemom)
prebire na glasoviru, dok automobilske trube tule i psi laju, dok se
cijeli taj bučni luna-park vrti i vrti, rasplamsan, blještav, dok Big Ben
odbija sate, što se u olovnim krugovima spuštaju nad šetače i
omnibuse, nad kamenu kraljicu Viktoriju koja sjedi pred Palačom na
postolju prepunom pelargonija, nad parkove što su iza svojih crnih
željeznih ograda utonuli u sjenovitu tišinu.
Virginia silazi stubama na kolodvor. Richmondski kolodvor
odjednom je i portal i odredište. Stupovi su tu i nadstrešnice, osjeća
se blag miris paljevine, djeluje pomalo pusto čak i kada vrvi
svjetinom (kao sada), njegove žute drvene klupe ne pozivaju na
odmor. Ona pogleda na sat, vidi da je jedan vlak upravo otišao i da
sljedeći polazi tek za gotovo dvadeset i pet minuta. Ukoči se.
Zamišljala je (kako glupo!) da će se popeti ravno na vlak, ili da će
čekati najviše pet do deset minuta. Nestrpljivo stoji pred satom, onda
napravi nekoliko polaganih koraka po peronu. Ako učini to, ako se
popne na vlak koji polazi za, koliko je to sada, dvadeset i tri minute, i
odveze se u London, ako prošeta Londonom i uhvati posljednji vlak
za povratak (što znači da će biti kod kuće u Richmondu deset minuta
poslije jedanaest), Leonard će izludjeti od brige. Ako ga nazove
(nedavno je ovdje na kolodvoru postavljen javni telefon), bit će
bijesan, tražit će da se smjesta vrati; natuknut će (nikad to ne bi
izrekao otvoreno) da može samo samoj sebi pripisati ako se premori
i klone, ako se opet razboli. I tu je sad, dakako, dilema: on ima
potpuno pravo, istodobno i strahovito krivo. Bolje joj je, sigurnija je u
Richmondu; ako ne govori previše, ne piše previše, ako
nepromišljeno ne putuje u London i šeta njegovim ulicama; a ipak,
na taj način ona umire, blago umire na postelji od ruža. Bolje je,
doista, suočiti se s krajem nego živjeti u skloništu kao da rat još traje
(čudno, kako je prvo što joj nakon svega pada na um, ono beskrajno
čekanje u podrumu, u koji se nagruvalo cijelo kućanstvo, i obaveza
da satima razgovara s Nelly i Lotty).
Njezin se život (četrdeseta je iza nje!) već odbrojava, šalica za
šalicom, a cirkuska kola, u kojima putuje Vanessa - zajedno sa
svojim bučnim društvom, taj puni život, djeca, boje i ljubavnici, to
sjajno kaotično kućanstvo - prešla su u noć, ostavljajući za sobom
svoje harmonikaške zvuke, dok im se kotači kotrljaju cestom. Ne,
neće telefonirati s kolodvora, učinit će to čim stigne u London, kad se
ništa više neće moći promijeniti. Prihvatit će svoju kaznu.
Kupi kartu od čovjeka crvenih obraza iza rešetke. Sjedne zatim, vrlo
uspravna, na drvenu klupu. Još osamnaest minuta. Sjedi na klupi i
zuri ravno preda se (da bar ima nešto za čitanje) sve dok više ne
može izdržati (još petnaest minuta). Ustaje i odlazi s kolodvora. Ako
prošeta malo duž Kew Roada i vrati se, stići će točno na vrijeme za
vlak.
Prolazi mimo svoga rascjepkanog odraza u zlatnom natpisu
mesnice, što visi u izlogu iznad janjećeg trupla (čuperak bijele vune
još se drži za gležanj), kad opazi da joj su približava Leonard. U prvi
mah pomisli da se okrene i potrči natrag na kolodvor; kao da mora
izbjeći neku katastrofu. Ne čini ništa od toga.
Jednostavno produži prema Leonardu, koji je očito izašao u žurbi,
još su mu na nogama kožne papuče, a doimlje se krajnje mršavo -
ispijeno - u svojoj vesti i jakni od kordsamta, s otvorenim ovratnikom
košulje. Iako je pošao za njom kao neki policajac, dojmi je se kako je
sitan, tako u papučama na Kew Roadu; kako ostario i običan. Vidi
ga, nakratko, kako bi ga vidio neznanac: kao samo još jednog od
brojnih muškaraca što šeću ulicom. Žalosna je zbog njega, i čudno
dirnuta. Uspije se ironično osmjehnuti.
„Gospodine Woolf”, kaže. „Kakvo neočekivano zadovoljstvo.”
On kaže:
„Hoćeš li mi, molim te, reći što radiš?”
„Šetam. Je li to teško odgonetnuti?”
 „Samo onda kad nestaneš iz kuće tik prije večere, i to bez ijedne
riječi.”
„Nisam te htjela ometati. Znala sam da radiš.”
„I radio sam.”
„Pa, onda.”
„Ne smiješ tako nestati. Ne volim to.”
„Leonarde, čudno se ponašaš.”
On se namršti.
„Da? Ne znam zapravo što to znači. Tražio sam te, ali nigdje te nije
bilo. Pomislih da ti se nešto dogodilo. Ne znam zašto.”
Ona zamisli kako je traži po cijeloj kući, pretražuje i vrt. Vidi ga kako
juri van, mimo drozdova tijela, pa kroz vrtna vrata nizbrdo. Odjednom
joj ga bude strahovito žao. Zna da bi mu morala reći kako njegove
slutnje nisu bile sasvim bez temelja; kako je zapravo planirala neku
vrstu bijega, namjeravala nestati, makar samo na nekoliko sati.
„Ništa se nije dogodilo”, kaže. „Samo mala šetnja na svježem zraku
duž avenija. Večer je stvorena za to.”
„Bio sam vrlo zabrinut”, kaže on. „Ne znam zašto.”
Stoje zajedno, nakratko neuobičajeno šutljivi. Gledaju u izlog
mesnice, u kojem se odražavaju, rascjepkani, u zlatnim slovima.
Leonard kaže:
„Moramo se vratiti zbog Nelly. Imamo otprilike petnaest minuta
vremena prije nego što ona podivlja i spali kuću do temelja.”
„Mora da si gladan”, kaže ona.
„I jesam, malo. A i ti si zacijelo gladna.”
Ona odjednom pomisli kako su muškarci slabi; kako pretjerano
plašljivi. Pomisli na Quentina kako ulazi u kuću da ispere drozdovu
smrt sa svojih ruku.
U tom joj se trenutku učini da prekoračuje neku nevidljivu graničnu
liniju, jedna joj noga na ovoj strani, druga na onoj. Na ovoj su strani
zabrinut Leonard, niz zatvorenih trgovina, mračan put koji vodi
natrag u Kuću Hogarth, gdje Nelly nestrpljivo, gotovo zlurado, čeka
priliku za daljnje ugnjetavanje. A na drugoj je strani vlak. Na drugoj je
strani London i sve što London znači, sloboda, poljupci, umjetnost i
podmuklo, mračno palucanje ludila. Gospođa Dalloway, misli ona, to
je kuća na brežuljku u kojoj tek što nije počela zabava; smrt je grad
dolje, koji gospođa Dalloway i voli i boji ga se, u koji, na neki način,
želi ušetati tako duboko da više nikada ne pronađe izlaz iz njega.
Virginia kaže:
„Vrijeme je da se preselimo natrag u London. Ne misliš li i ti tako?”
„Nisam baš uvjeren u to”, odvraća on.
„Sada sam već dosta dugo dobro. Ne možemo valjda dovijeka
obilaziti predgrađa.”
„Razgovarajmo o tome za večerom, može?”
„Pa, dobro.”
„Zar zaista toliko želiš živjeti u Londonu?”
„Želim”, kaže ona. „Da barem nije tako! Da sam barem sretna s
ovim mirnim životom!”
„Kao što sam ja.”
„Dođi”, kaže mu ona.
Putna joj je karta u torbici. Nikad neće spomenuti Leonardu da je
namjeravala pobjeći, makar samo na nekoliko sati. I kao da je jedino
njemu potrebna skrb i utjeha - kao da je on u opasnosti - Virginia ga
uhvati ispod ruke i s ljubavlju mu stisne lakat. Pođu uzbrdicom do
Kuće Hogarth, s rukom u ruci, poput bilo kojeg postarijeg bračnog
para koji se vraća kući.
 GOSPOĐA DALLOWAY
„JOŠ KAVE?” PITA OLIVER SALLY.
„Hvala.” Sally pruži svoju šalicu Oliverovu asistentu, neočekivano
neuglednom mladom čovjeku, bijeloplave kose i upalih obraza, koji
je, čini se, premda predstavljen kao asistent, zadužen za točenje
kave. Sally je očekivala besprijekornog mladog pastuha, čvrste
čeljusti i snažnih bicepsa. Ovaj suhonjavi i revni mladi dugonja,
međutim, mogao bi stajati iza pulta s parfemima u bilo kojoj robnoj
kući.
„Pa onda, što mislite?” pita Oliver.
Sally gleda kako joj asistent toči kavu, da ne bi morala gledati u
Olivera.
Kad je šalica bila pred njom, baci pogled na Waltera Hardyja, koji
ne pokazuje da ga išta zanima. Walter posjeduje talent, izvanredan
na svoj način, da pobudi dojam krajnje pažljivosti i potpune
nezainteresiranosti, kao gušter koji je ispuzao na suncem obasjanu
stijenu.
„Zanimljivo”, kaže Sally.
„Da”, odvrati Oliver.
Sally s razumijevanjem kimne i srkne kavu.
„Pitam se samo može li se to stvarno izvesti.”
„Mislim da je vrijeme”, odvrati Oliver. „Mislim da su ljudi spremni.”
„Misliš, ozbiljno?”
Sally se nijemo obrati Walteru. Reci nešto, budalo! Walter samo
kimne, trepćući, uživajući, uvijek na oprezu od moguće opasnosti i
istodobno gotovo hipnotiziran žarom kojim zrači Oliver St. Ives,
pristao i razbarušen četrdesetpetogodišnjak, budna pogleda iza
svojih skromnih naočala u zlatnom okviru, čiji je lik na celuloidu
preživio bezbrojne pokušaje ostalih muškaraca da ga ubiju, izdaju,
ocrne njegovo ime i unište mu obitelj; koji je vodio ljubav s božicama,
uvijek s istim zbunjenim zanosom kao da ne može vjerovati vlastitoj
sreći.
„Da”, kaže Oliver s primjetno čujnim nestrpljenjem.
 „Zvuči zbilja, ovaj, zanimljivo”, kaže Sally i ne može suspregnuti
smijeh.
„Walter može uspjeti”, kaže Oliver. „Walter to može izvesti.
Svakako.”
Na zvuk svog imena Walter se trgne, počne brže treptati, spuzne
malo naprijed na svom stolcu, gotovo promijeni boju.
„Volio bih se okušati u tome”, kaže.
Oliver se osmjehne svojim čuvenim osmijehom. Sally je još
ponekad iznenađena koliko Oliver sliči samom sebi. Nisu li filmske
zvijezde navodno uvijek otresite, neugodne i loše raspoložene? Ne
duguju li nam to? Mora da je Oliver St. Ives već u djetinjstvu
poistovjećen s filmskom zvijezdom. Izgleda sjajno; divovskog je
rasta. Zacijelo ne mnogo niži od dva metra, a njegove savršeno
građene ruke s plavim maljama lako bi sakrile u svojim dlanovima
glavu većine muškaraca. Ima skladne, markantne crte lica i, premda
u naravi nije tako lijep kao na platnu, posjeduje onu misterioznu i
neospornu osebujnost, ne samo osebujnost duha, nego i puti, kao
da su svi ostali čvrsti, mišićavi, neustrašivi američki muškarci na neki
način njegove kopije, napravljene ili dobro ili bez pravog zalaganja.
„Učini to”, kaže Oliver Walteru. „Imam veliko povjerenje u tvoje
mogućnosti. Znaš, jednom svojom pričicom upropastio si mi
karijeru.”
Walter se pokuša znalački naceriti, ali to ispadne užasno pokvareno
i puno mržnje. Sally ga zamisli, odjednom i savršeno jasno, kao
desetogodišnjaka.
Mora da je bio predebeo i silno ljubazan, sposoban da na skali
društvenog ugleda na milimetar točno odredi mjesto ostalih
desetogodišnjaka. Mora da je bio sposoban za svaki oblik
podmuklosti.
„Poštedi me toga”, kaže Walter cereći se. „Nisam li te pokušao
odgovoriti? Koliko sam puta nazivao?”
„Oh, ne brini, mali moj prijatelju, samo sam se šalio”, kaže Oliver.
„Ništa ne žalim, ni najmanje. Onda, što misliš o tom scenariju?”
„Nikad se još nisam okušao u trileru”, kaže Walter.
„Lako je. Najlakša stvar na svijetu. Unajmi pola tuceta onih koji
donose novac i znat ćeš sve što moraš znati.”
„Ovaj će ipak biti malo drukčiji”, kaže Sally.
 „Neće”, odvrati Oliver nasmiješivši se s mrzovoljnom strpljivošću. „U
ovom će junak biti homoseksualac. Jedino to, a ni to nije jako važno.
Nitko ga neće maltretirati zbog njegove nastranosti. Neće biti HlV-
pozitivan. Jednostavno će biti homoseksualac koji radi svoj posao.
Koji na ovaj ili onaj način spašava svijet.”
„Mhm”, kaže Walter. „Mislim da bih to mogao izvesti. Volio bih
pokušati.”
„Dobro. Izvrsno.”
Sally otpije gutljaj kave, želeći da ode, želeći da ostane, želeći da
ne želi da joj se Oliver St. Ives divi. Nema moćnije sile na svijetu,
misli ona, nego što je slava. Da sačuva unutrašnju ravnotežu, ogleda
se po stanu koji se, godinu dana prije nego što se Oliver izjasnio,
pojavio na naslovnoj stranici Architectural Digesta, ali koji se
vjerojatno nikada više neće pojaviti ni u kojem časopisu, s obzirom
na to da Oliverove obznanjene seksualne sklonosti sada govore
nešto i o njegovu ukusu. Ironija je u tome, misli Sally, što je stan
grozan, ali na način koji sa svojim stolićima od pleksiglasa i smeđim
lakiranim zidovima, svojim nišama, u kojima reflektorom obasjani
azijski i afrički predmeti (Oliver jamačno misli da su „dramatično
osvijetljeni”), usprkos besprijekornosti i punom poštovanja načinu na
koji su izloženi, ukazuju prije na mačo-kićenost i krađu umjetnina
nego na poznavanje umjetnosti. Sally je sada treći put ovdje, i svaki
put dolazi u napast da zaplijeni sve ovo blago i vrati ga pravim
vlasnicima. Hini da pozorno sluša Olivera, dok istodobno zamišlja
sebe kako ulazi u neko daleko planinsko selo među ciku i viku,
noseći od starosti pocrnjelu masku antilope ili blijedozelenu, blago
fosforescentnu porculansku zdjelu u kojoj već deset stoljeća plivaju
dva nacrtana šarana.
„Nisi baš sigurna, Sal?” pita Oliver.
„Hm?”
„Nisi uvjerena.”
„Oh, pa sad, uvjerena, ne uvjerena, ne razumijem se baš mnogo u
to. Što ja znam o Hollywoodu?”
„Bistrija si od većine onih tipova tamo. Ti si jedna od rijetkih u ovom
poslu koje poštujem.”
„Ja nisam u tom poslu, nikako, pa znaš što ja radim...”
„Nisi uvjerena.”
 „Pa dobro, ne, nisam”, kaže ona. „Ali, zapravo, koga je briga?”
Oliver uzdahne i pomakne naočale više na nosu, gesta koje se
Sally posve sigurno sjeća iz jednoga od njegovih filmova, pokret koji
govori da se radi o nekom suzdržanijem tipu (knjigovođi? advokatu?
da nije možda i TV-producentu?) koji je na kraju natjeran da brutalno
istrijebi malu vojsku preprodavača droge kako bi spasio svoju
malodobnu kćer.
„Hoće li on imati ljubavnika?”
„Pratioca. Suborca. Nešto kao Batman i Robin.”
„Hoće li se seksati?”
„Nitko se ne seksa u trileru. To previše usporava radnju. Time ne
pridobivamo djecu. Najviše, jedan poljubac na kraju.”
„Poljubit će se na kraju, znači?”
„O tome odlučuje Walter.”
„Walter?”
Walter trepne i opet je prisutan.
„Hej”, kaže, „pa prije tri minute sam rekao kako mislim da možda
mogu to učiniti. Nemojte previše očekivati od mene, da?”
Oliver kaže: „Ne smijemo se previše pouzdati u to. Vidio sam
previše ljudi kako sjedaju da napišu stopostotni hit i uvijek dožive
fijasko. To je kao ukleto.”
„Vjeruješ li da će ljudi biti zainteresirani?” pita Sally. „Mislim,
dovoljno njih?”
Oliver opet uzdahne, a taj se uzdah značajno razlikuje od
prethodnog. To je rezigniran i konačan uzdah, s nazalnim registrom,
značajan po pomanjkanju dramatike u sebi. Nalik je na prvi
ravnodušan uzdah koji ljubavnik šalje preko telefona, uzdah koji
signalizira najraniji početak kraja. Je li Oliver tako uzdahnuo u
nekom filmu? Ili je to bio netko drugi, netko stvaran, koji je davno
tako uzdahnuo u Sallyno uho?
„Pa, lijepo”, kaže Oliver. Stavi ruke, s dlanovima nadolje, na
stolnjak.
„Waltere, zašto ne bismo ti i ja za dan-dva porazgovarali o tome,
kad o svemu još malo promozgaš?”
„Slažem se”, kaže Walter. „Zvuči dobro.”
Sally otpije posljednji gutljaj kave. To je, dakako, muška igra, muška
sljeparija. Nju zapravo uopće nisu ni trebali. Nakon što se pojavio u
njezinu talk-showu, Oliveru je jednostavno palo na um (a priznajmo,
nije on nikakav Einstein) da je Sally njegova muza i mentorica, neka
vrsta Sapfo koja sa svog otoka skrušeno napovijeda svoje mudre
izreke. Najbolje da na sve to smjesta stavi točku.
Ipak, tu je ta njezina strašna želja da se Oliver St. Ives zaljubi u nju,
tu je i taj užas da bude zapostavljena.
„Hvala što si došla”, kaže Oliver, a Sally potisne poriv da prizna
svoju zabludu, da se nagne prema Oliveru preko stola, preko
ostataka od objeda, i kaže: Razmislila sam još malo, i mislim da bi
triler s homoseksualcem u glavnoj ulozi mogao zaista uspjeti.
Pa, zbogom. Vrijeme je za povratak na ulice.
Sally stoji s Walterom na uglu Madisona i Sedamdesetih. Ne govore
o Oliveru St. Ivesu. Shvaćaju, svako na svoj način, da je Walter
uspio, a Sally nije, odnosno da je Sally uspjela, a Walter nije.
Pronašli su druge teme za razgovor.
„Pretpostavljam da ću te večeras vidjeti”, kaže Walter.
„Mhm”, uzvrati Sally. Tko li je pozvao Waltera?
„Kako ide Richardu?” pita Walter. Spusti glavu kao u neprilici, s
poštovanjem, uperivši štitnik svoje kape nadolje prema opušcima od
cigareta i sivim krugovima od žvakaćih guma, prema zgnječenom
omotnom papiru koji, Sally nije mogla a da ne primijeti, potječe od
Quarter Poundera. Ona nikad nije pojela nijedan Quarter Pounder.
Na semaforu se promijeni svjetlo. Prijeđu preko ceste.
„Ide nekako”, kaže Sally. „No, da. Prilično je loše.”
„Ova vremena”, kaže Walter. „Bože, ova vremena.”
Sally opet preplavi val ogorčenja koji joj se diže iz trbuha i od bijesa
zamrači joj se vid. Ova je Walterova samodopadnost nepodnošljiva.
Spoznaja da on, kad i kaže nešto korektno i uljudno - čak i kad je
posve moguće da i osjeća tako - usput misli kako je sjajno biti
prilično slavan pisac Walter Hardy, prijatelj filmskih zvijezda i
pjesnika, još uvijek zdrav i mišićav, iako je prešao četrdesetu. Bio bi
smješniji da ima manje utjecaja u svijetu.
„Pa, lijepo”, kaže Sally na drugom uglu ali, prije nego što se uspjela
oprostiti, Walter zakroči prema jednom izlogu i zaustavi se licem tek
nekoliko centimetara udaljenim od stakla.
„Pogledaj ti ove”, kaže. „Kako su lijepe.”
 U izlogu su tri svilene košulje, svaka izložena na svojoj gipsanoj
reprodukciji klasičnih grčkih tipova. Jedna je košulja boje blijede
marelice, druga boje smaragda, a treća intenzivne purpurastoplave
boje. Svaka od njih ima na ovratniku i na prsima drukčiji ukras,
izvezen srebrnim koncem, tankim kao paukova nit. Sve tri vise
slobodno, prelijevajući se u duginim bojama, na vitkim torzima
kipova i iz svakog ovratnika strši ozbiljna bijela glava punih usana, s
pravilnim nosom i bezizražajnim bijelim očima.
„Mhm”, kaže Sally. „Da. Lijepo.”
„Možda uzmem jednu za Evana. Dobro bi mu danas došao dar.
Dođi.”
Sally oklijeva, onda i preko volje pođe za Walterom u trgovinu,
bespomoćno vođena nekim neočekivanim valom grižnje savjesti. Da,
Walter je smiješan, ali čini se da Sally, usprkos preziru, osjeća neku
groznu i neizbježnu nježnost prema tom ubogom jepcu, koji je
nekoliko posljednjih godina proveo u strahovanju da će njegov lijepi,
glupi prijatelj, njegov trofej, umrijeti, a sad je odjednom suočen s
izgledima (jesu li mu osjećaji podvojeni?) da će mu prijatelj preživjeti.
Smrt i uskrsnuće uvijek nas fasciniraju, misli Sally, i čini se da uopće
nije osobito važno radi li se o heroju, hulji ili klaunu.
Trgovina je sva u lakiranoj javorovini i crnom granitu. Nekako su
uspjeli da blago miriše na eukaliptus. Košulje su izložene na sjajnim
crnim pločama tezgi.
„Ja mislim plava”, kaže Walter kad su ušli. „Plava je dobra boja za
Evana.”
Sally ostavi Waltera da razgovara s pristalim mladim prodavačem
zalizane kose. Ona zamišljeno vrluda među košuljama, gleda etiketu
na jednoj krem košulji sa sedefnom dugmadi. Stoji četiri stotine
dolara. Je li patetično, pita se, ili herojski kupiti prekrasnu, odvratno
skupu novu košulju za svog ljubavnika koji se možda oporavlja od
bolesti? Ili je i jedno i drugo? Sama Sally nije nikad imala dobar nos
pri kupovanju darova za Clarissu. Čak ni poslije tolikih godina ne zna
točno što bi se Clarissi svidjelo. Bilo je uspjeha - kašmirski šal
čokoladne boje za prošli Božić, antikna lakirana kutija u kojoj ona
sad drži svoja pisma - ali bilo je i barem isto toliko promašaja. Onaj
ekstravagantni sat od Tiffanyja (preformalno, čini se), žuti pulover (je
li problem bio u boji ili u vratu?), torbica od crne kože (jednostavno
pogrešno, nije moguće reći zašto). Clarissa odbija priznati kad joj se
neki dar ne sviđa, usprkos Sallynu nukanju. Što se Clarisse tiče,
svaki je dar savršen, upravo ono čemu se nadala, i sve što nesretnoj
darovateljici preostaje jest da čeka i vidi neće li sat biti smatran
„predobrim za svaki dan” ili će pulover biti jedanput odjeven za neku
opskurnu zabavu, da se nikad više ne pojavi. Sally se počinje ljutiti
na Clarissu, Waltera Hardyja i Olivera St. Ivesa; na svako
optimistično, nepošteno ljudsko stvorenje; ali onda baci pogled na
Waltera, koji upravo kupuje košulju za svog ljubavnika, i umjesto
ljutnje preplavi je čežnja. Clarissa je u ovom trenutku vjerojatno kod
kuće.
Sally se odjednom želi hitno vratiti kući. Kaže Walteru:
„Moram krenuti. Kasnije je nego što sam mislila.”
„Brzo sam gotov”, kaže Walter.
„Ja odlazim. Vidimo se.”
„Sviđa ti se košulja?”
Sally opipa materijal koji je podatan i neznatno hrapav, nekako
puten.
„Sviđa mi se”, kaže. „Prekrasna je to košulja.”
Prodavač se zahvalno osmjehuje, kao da je osobno zaslužan za
ljepotu košulje. Nije nepristupačan niti pretjerano ljubazan, kao što bi
se moglo očekivati od zgodnog mladog čovjeka koji radi u jednoj
takvoj trgovini. Otkuda samo dolaze, ti besprijekorni ljepotani koji
rade kao prodavači? Čemu se nadaju?
„Da”, kaže Walter. „Sjajna je to košulja, zar ne?”
„Zbogom.”
„Bok. Vidimo se kasnije.”
Sally izađe iz trgovine što je brže mogla i zaputi se prema
podzemnoj u Šezdeset osmoj ulici. Rado bi se vratila kući s darom
za Clarissu, s nečim vrijednim, ali ništa joj ne pada na um. Rado bi
rekla nešto Clarissi, nešto važno, ali ne nalazi prave riječi. „Volim te”
prilično je jednostavno. „Volim te” postalo je gotovo uobičajeno,
govori se ne samo prilikom godišnjica i rođendana, nego i spontano,
u krevetu ili za kuhinjskim sudoperom, čak i u taksiju na dohvatu
sluha stranih vozača koji vjeruju da bi žene morale hodati tri koraka
iza svojih muževa. Sally i Clarissa ne škrtare na izrazima nježnosti,
što je dakako dobro, ali sad Sally shvaća da želi otići kući i reći nešto
više, nešto što ne proizlazi samo iz ljubaznosti i priznanja, nego iz
same strasti. Ono što želi reći u vezi je sa svima onima koji su umrli;
u vezi s njezinim vlastitim osjećajima goleme sreće i neminovnog,
razornog gubitka. Ako se išta dogodi Clarissi, ona, Sally, nastavit će
živjeti, ali zapravo neće preživjeti. Neće se oporaviti od toga. Ono što
želi reći ne odnosi se samo na užitak, nego i na prodoran, trajan
strah, što je druga polovica užitka. Može podnijeti pomisao na
vlastitu smrt, ali ne može podnijeti pomisao na Clarissinu. Ta njihova
ljubav, koja je tako umirujuće domaća, tako ispunjena ugodnim
šutnjama i tako trajna, povezala je Sally izravno sa samom
smrtnošću. Tu je taj nezamislivi gubitak. Tu je ta nit koju može
slijediti već od ovoga trenutka dok ide prema podzemnoj željeznici
na Upper East Sideu, pa nastaviti sutra i idući dan i dan poslije, sve
do kraja svoga i Clarissina života.
Odveze se podzemnom u centar i zaustavi pred kioskom sa
cvijećem kod korejskog supermarketa na uglu. Uobičajeni izbor,
karanfili i krizanteme, nekoliko jadnih ljiljana, frezija, ivančica,
svežnjevi tulipana iz staklenika, bijelih, žutih i crvenih, čije su latice
pri vrhovima već ožilavile. Zombijsko cvijeće, misli ona; običan
proizvod, nasilno uzgojen, poput pilića čije noge nijedanput, od jajeta
pa do klanja, ne dotaknu pod. Sally stoji pred cvijećem na njihovim
stupnjevito podijeljenim drvenim podijima, vidi sebe i cvijeće u
zrcalnim pločicama na stražnjoj strani hladionika (takva je,
sjedokosa, šiljasta lica, nezdrave boje kože - kad je samo tako
ostarjela?, morala bi češće boraviti na suncu, doista) i misli kako na
ovom svijetu nema ništa što želi za sebe ili za Clarissu, nikakvu
košulju za četiri stotine dolara, ni to jadno cvijeće, ništa.
Sprema se da ode praznih ruku kad opazi jedan jedini buket od
žutih ruža u smeđem plastičnom vjedru u kutu. Upravo su se počele
otvarati. Latice su im pri čaški tamnije žute boje, gotovo narančaste,
neko mangoasto rumenilo širi se prema gore i raspršuje u kao vlas
tanke žilice. Tako uvjerljivo nalikuju na pravo cvijeće, izraslo iz
zemlje u nekom vrtu, te se čini da su se zabunom našle u hladioniku.
Sally ih brzo, gotovo krišom, plati kao da se boji da će Korejka, koja
drži kiosk, primijetiti zabunu i uljudno je obavijestiti da te ruže nisu na
prodaju.
 Sva sretna, prolazi Desetom ulicom s ružama u ruci, a kad uđe u
stan, lagano je uzbuđena. Otkada već nisu spavale zajedno?
„Hej”, zovne. „Jesi li doma?”
„Ovdje sam”, odvrati Clarissa, i Sally joj po glasu razabra da nešto
nije u redu. Neće li upasti u jednu od onih malih stupica kojima je
začinjen njihov zajednički život? Nije li, zajedno sa svojim buketom i
svojom probuđenom žudnjom, naišla u trenutku kad je nešto u
kućanstvu pošlo po zlu i sve postalo sivo i morbidno?
„Što je?” pita Clarissu, koja sjedi na sofi, jednostavno sjedi, kao da
je u liječničkoj čekaonici. Pogleda Sally s nekim čudnim izrazom,
prije smušenim nego utučenim, kao da nije posve sigurna tko je. I
Sally nakratko osjeti neminovnost propadanja. Ako obje požive
dovoljno dugo, ako ostanu zajedno (a kako se poslije svega i mogu
razići?), gledat će jedna drugu kako venu.
„Ništa”, odgovori ona.
„Je li ti dobro?”
„Hm? O da. Ne znam. Louis je u gradu. Vratio se.”
„I do toga je konačno moralo doći.”
„Svratio je, jednostavno pozvonio. Malo smo razgovarali, a onda se
rasplakao.”
„Ozbiljno?”
„Da. Iz čista mira, uglavnom. Onda je došla Julia, i on je pobjegao.”
„Louis. Ma što kažeš?”
„Opet ima novog dečka. Nekog studenta.”
„Jasno. Dobro.”
„A onda je svratila Julia s Mary...”
„Bože. Cijeli je cirkus bio ovdje.”
„Oh, gle, gle, Sally. Donijela si ruže.”
„Što? Ah to. Da.”
Sally podigne svoje ruže i isti tren primijeti vazu punu ruža koju je
Clarissa bila stavila na stol. Obje se nasmiju.
„To ti je trenutak kao kod O’Henryja, zar ne?”
„Ruža nikad nije previše”, kaže Clarissa.
Sally joj pruži ruže i načas su obje jednostavno i potpuno sretne.
Zajedno su, ovdje i sada, uspjele su nekako da i nakon punih
osamnaest godina još vole jedna drugu. To je dovoljno. U ovom je
trenutku dovoljno.
 GOSPOĐA BROWN
VRAĆA SE KASNIJE NEGO ŠTO JE NAMJERAVALA, ali ne toliko
kasno da bi morala nešto objašnjavati. Blizu je šest sati. Prošla je
pola knjige. Vozeći se do kuće gospođe Latch, puna je onoga što je
pročitala: Clarissa i umobolni Septimus, cvijeće, primanje. Kroz glavu
joj promiču slike: osoba u kolima, zrakoplov i njegove poruke. Laura
se nalazi u nekoj sivoj zoni; u svijetu koji se sastoji od Londona
dvadesetih godina, od tirkizne hotelske sobe i od tog automobila
kojim se vozi dobro poznatom ulicom. Pri sebi je i nije pri sebi. Ona
je žena u Londonu, aristokratkinja, blijeda i šarmantna, ponešto
lažna; ona je Virginia Woolf, a ona je i ona druga, nerazvijena,
nestabilna stvar, poznata kao ona sama, kao majka, kao vozačica,
kao vrtložne svjetlosne trake čistoga života poput Mliječne staze,
Kittyna prijateljica (koju je poljubila, koja možda umire), par ruku s
koraljnocrveno obojenim noktima i s bračnim prstenom, ukrašenim
dijamantom, koje čvrsto drže upravljač Chevroleta dok kočno svjetlo
Plymoutha svjetluca ispred nje, dok ljetno sunce kasnog popodneva
poprima svoj zlaćani ton i dok vjeverica preskakuje telefonske žice, a
rep joj blijedosivi upitnik.
Zaustavi se pred kućom gospođe Latch, na kojoj su dvije vjeverice
od obojenog gipsa pričvršćene na zabat iznad garaže. Izlazi iz
automobila i trenutak ostaje stajati gledajući gore u gipsane vjeverice
i još držeći u ruci automobilske ključeve. Automobil kraj nje proizvodi
neko čudno kuckanje (tako već nekoliko dana, morat će ga odvesti
mehaničaru). Svladana je nekim osjećajem nepostojanja. Nema
druge riječi za to. Stojeći tako pored svoga kuckavog automobila,
licem okrenuta garaži gospođe Latch (gipsane vjeverice bacaju
dugačke sjene), ona je nitko; ona je ništa. Čini se, nakratko, da je
odlaskom u hotel iskliznula iz vlastita života, a ovaj prilazni puteljak i
ova garaža potpuno su joj strani. Bila je odsutna. Rado je, čak
čeznutljivo, mislila na smrt. Ovdje, na prilaznom puteljku gospođe
Latch, jasno spoznaje - da je čeznutljivo mislila na smrt. Potajno je
otišla u hotel, kao što bi otišla na sastanak s ljubavnikom. Stoji,
držeći automobilske ključeve i svoju torbicu, i zuri u garažu gospođe
Latch. Na bijelo obojenim vratima mali je prozor sa zelenim
žaluzinama, kao da je garaža minijaturna kuća nadozidana na jednu
veću. Laura odjednom teško diše. Lagano joj se vrti - čini se da bi
mogla posrnuti i srušiti se na glatki betonski puteljak gospođe Latch.
Pomisli da se vrati u automobil i opet se odveze. Ipak se prisili da
pođe naprijed. Podsjeti se: mora uzeti svoje dijete, odvesti ga kući i
dovršiti pripreme za rođendansku večeru svog supruga. Mora obaviti
uobičajene poslove.
S ponešto napora udahne zrak i pođe puteljkom do uskog prednjeg
trijema gospođe Latch. To je tajna, kaže samoj sebi; čudnovato je to
što je upravo učinila, premda nema pravog zla u tome, zar ne? Nije
se sastala s ljubavnikom, poput nekih žena iz jeftinih romana.
Jednostavno je otišla na nekoliko sati, čitala svoju knjigu i vratila se.
Tajna je samo u tome što ne može smisliti kako da to objasni, hm da,
bilo što od toga - poljubac, tortu, trenutak panike kad se
automobilom popela na Chavez Ravine. A pogotovo ne zna kako bi
objasnila dva i pol sata provedena u čitanju u hotelskoj sobi.
Još jednom duboko udahne. Pritisne pravokutno, osvijetljeno
ulazno zvonce gospođe Latch, koje se narančasto žari na suncu
kasnog popodneva.
Gospođa Latch gotovo smjesta otvori vrata kao da je stajala pred
njima i čekala. Gospođa Latch je žena rumenih obraza, širokih
bokova u bermudama, pretjerano ljubazna; kuća joj je ispunjena
nekim zasićenim smeđim mirisom, kao od roštilja, koji se razvio iza
nje čim je otvorila vrata.
„Pa, dobro došli”, kaže.
„Dobra večer”, odvrati Laura. „Oprostite što sam zakasnila.”
„Ni govora. Lijepo smo se zabavljali. Pa uđite.”
Richie dojuri iz dnevne sobe. Zažaren je, uzbuđen, gotovo shrvan
ljubavlju i olakšanjem. Laura ima osjećaj da je njega i gospođu Latch
ulovila pri nečem; osjećaj da su oboje prestali raditi ono što su radili i
na brzinu sakrili mogući dokaz. Ne, danas ima nečistu savjest; samo
je, misli ona, zbunjen.
Posljednjih nekoliko sati proveo je u sasvim drugom carstvu.
Proboravivši makar samo nekoliko sati u kući gospođe Latch,
postupno je izgubio vezu s vlastitim životom. Počeo je vjerovati, i nije
bio sretan zbog toga, da živi ovdje, da možda oduvijek živi ovdje,
među ovim masivnim žutim pokućstvom, ovim travnatim tapetama
na zidovima.
Richie brizne u plač i potrči prema njoj.
„Ma daj”, kaže Laura i podigne ga. Udiše njegov miris, njegovo
iskreno biće, neku duboku čistoću koju ne može pravo odrediti. Drži
ga, udiše, i osjeća se bolje.
„Sretan je što vas vidi”, kaže gospođa Latch, naglašeno srdačno, s
prikrivenom gorčinom. Je li umislila sebi da je ona za nj neka vrsta
nagrade, neka ljubimica, a njezin dom kuća čudesa? Da, vjerojatno
jest. Je li mu sad odjednom zamjera što je mamin sinčić? Vjerojatno
da.
„Čuj, mali moj”, kaže Laura tik do sinova malog ružičastog uha.
Ponosna je na svoj majčinski mir, na svoje pravo na dječaka. U
neprilici je zbog njegovih suza. Smatraju li je ljudi pretjerano
brižnom? Zašto to radi tako otvoreno?
„Jeste li uspjeli sve obaviti?” pita je gospođa Latch.
„Jesam. Uglavnom. Mnogo vam hvala što ste ga pričuvali.”
„Oh, lijepo smo se pozabavili zajedno”, kaže ona srdačno, srdito.
„Možete ga dovesti u svako doba.”
„Je li ti bilo lijepo?” pita Laura.
„Aha”, kaže Richie, čije su suze jenjale. Na njegovu malom licu
odrazuju se nada, žalost i zbunjenost.
„Jesi li bio dobar?”
On kimne.
„Jesam li ti nedostajala?”
„Jesi!” kaže on.
„Imala sam mnogo posla, znaš”, kaže Laura. „Moramo večeras
tvom tatici prirediti pravu rođendansku proslavu, zar ne?”
On kimne. Nastavi zuriti u nju, suznih očiju, posramljen i sumnjičav,
kao da postoji mogućnost da to uopće nije njegova majka.
Laura plati gospođi Latch i prihvati rajsku pticu iz njezina vrta.
Gospođa Latch uvijek joj nešto ponudi - cvijet, kolač - kao da je
plaćena za to, a čuvanje djeteta je besplatno. Laura se ponovo
ispriča zbog kašnjenja, upozori na skori dolazak svog supruga,
prekinuvši time uobičajeni petnaestominutni razgovor, stavi Richieja
u automobil i odveze se s pomalo pretjeranim mahanjem. Njezine tri
grivne od slonove kosti zveckaju jedna o drugu.
 Čim su odmakli od gospođe Latch, Laura kaže Richieju:
„Sinko moj, sad smo u škripcu. Moramo požuriti ravno kući i
započeti s tom večerom. Trebali smo biti ondje još prije jedan sat.”
On svečano kimne. Breme i ćud života opet se potvrde; onaj
osjećaj ne biti nigdje prohuji. Ovaj trenutak, ovo sada, ovo mjesto na
pola puta do kuće, dok se automobil približava znaku stop,
neočekivano je veličanstven i miran, ozbiljan - Laura ulazi u nj kao
što bi iz bučne ulice ušla u crkvu. S obje strane ceste prskalice
izbacuju blistave čunjeve kapljica na tratine. Sunce na zalasku
pozlaćuje jednu otvorenu aluminijsku garažu. Neizrecivo je stvarno.
Ona spozna sebe kao suprugu i majku, ponovo trudnu, koja vozi
kući, dok vodena vela šikljaju u zrak.
Richie šuti. Promatra je. Laura zakoči pred znakom stop. Kaže:
„Dobro je što tatica radi tako dugo kao što radi. Sve ćemo završiti
na vrijeme, što kažeš?”
Pogleda ga. Susretne se s njegovim očima i vidi u njima nešto što
pravo ne prepoznaje. Njegove oči, cijelo njegovo lice kao da je
iznutra osvijetljeno; prvi put joj se učini da ga muči neki osjećaj koji
ona ne može protumačiti.
„Zlato moje”, kaže, „što je?”
On odgovori, glasnije nego što je potrebno:
„Mamice, volim te.”
Nešto je čudno u njegovu glasu, nešto od čega je podilaze trnci. Taj
ton još nikad nije čula od njega. Zvuči izbezumljeno, strano. Kao da
je izbjeglica, netko tko zna tek nekoliko engleskih riječi i očajnički
pokušava izraziti neku potrebu za koju nije naučio pravi izraz.
„I ja tebe volim, zlato”, odgovori mu ona i, premda je te riječi izrekla
tisuće puta, oćuti nešto flanelasto u grlu, neku nervozu, i mora učiniti
popriličan napor da zvuči prirodno. Na raskrižju doda gas. Vozi
oprezno, s obje ruke točno centrirane na upravljaču.
Čini se da će se dječak opet rasplakati, kao što često čini, bez
ikakva povoda, ali njegove oči ostaju bistre i suhe, ne trepću.
„Što ti je?” pita ona.
On i dalje zuri u nju. Ne trepće.
On zna. Mora znati. Mali zna da je bila na nekom nedopuštenom
mjestu; zna da laže. Neprestano je promatra, provodi gotovo sve
svoje budno vrijeme u njezinoj prisutnosti. Vidio ju je s Kitty. Gledao
je kako pravi onu drugu tortu, a prvu baca u veliku kantu za smeće
kraj garaže. Potpuno se posvetio njezinu promatranju i
odgonetavanju, jer bez nje nema ni svijeta.
Dakako da će uvijek znati kad ona laže.
Kaže mu:
„Ne brini, zlato. Sve je u redu. Imat ćemo večeras prekrasnu
zabavu za tatičin rođendan. Znaš li kako će on biti sretan? Imamo
mnogo darova za njega. Napravili smo mu tako lijepu tortu.”
Richie kimne, ne trepćući. Polako se ziba naprijed, natrag. Tiho,
kao da bi radije da ga ne čuje nego da ga čuje, kaže:
„Da, napravili smo mu tako lijepu tortu.”
U glasu mu se osjeti neočekivana zrelost i prigušenost.
Vječito će je promatrati. Uvijek će znati kad nešto nije kako treba.
Uvijek će točno znati kada i koliko je pogriješila.
„Volim te, zlato”, kaže mu. „Ti si moj momčić.”
Kratko, samo na trenutak, dječak se promijeni. Nakratko zasja,
mrtvački blijed. Laura se i dalje ljuti. Podsjeti se da se osmjehne.
Obje ruke drži na upravljaču.
 GOSPOĐA DALLOWAY
DOŠLA JE DA POMOGNE RICHARDU DA SE UREDI za primanje,
ali Richard ne odgovara na njezino kucanje. Kuca ponovo, jače,
onda brzo, nervozno otključa vrata.
Stan je pun svjetla. Clarissa stoji na pragu gotovo bez daha. Sve
rolete su podignute, prozori otvoreni. Premda je zrak ispunjen samo
običnim danjim svjetlom koje u sunčano poslijepodne ulazi u svaki
stan, u Richardovim se prostorijama doimlje kao tiha eksplozija. Tu
su njegove kartonske kutije, njegova kada (zamazanija nego što je
pretpostavljala), prašno zrcalo i skupi aparat za kavu, sve izloženo u
svom istinskom patosu, sitno i beznačajno. To je, ukratko, unajmljeni
stan jedne poremećene osobe.
„Richarde!” zovne Clarissa.
„Gospođo Dalloway. Oh, gospođo Dalloway, to si ti.”
Ona požuri u drugu prostoriju i nađe Richarda još u kućnom ogrtaču
kako se popeo na prozorsku dasku i zajahao je, jedna omršavjela
noga još mu je u sobi, a druga, koju ona ne vidi, njiše se s druge
strane iznad pet katova.
„Richarde”, kaže mu strogo. „Silazi odatle!”
„Tako je krasno vani”, kaže on. „Kakav dan!”
Djeluje umobolno i egzaltirano, i prastaro i djetinjasto, raskrečen na
prozorskoj dasci kao neka nadrealistična Giacomettijeva figura
konjanika u parku. Kosa mu je na nekim mjestima prilijepljena o
lubanju, a na drugima strši pod oštrim ili kosim kutom. Unutarnja
noga, gola do polovice bedra, plavo-bijelog, sama je kost i koža, ali s
iznenađujuće čvrstom malom šakom od mišića lista koji se još
tvrdoglavo drži uz kost.
„Plašiš me”, kaže Clarissa. „Želim da prestaneš s tim i vratiš se
unutra. Smjesta!”
Pođe prema njemu, a on podigne unutarnju nogu do prozorske
daske.
Sada samo peta te noge, jedna ruka i stegno dodiruju izlizano drvo.
Na njegovu kućnom ogrtaču rakete ispaljuju savršene narančaste
češere od vatre. Astronauti s kacigom, punašni i bijeli kao Uniroyal
Man, bez lica iza svojih tamnih vizira, izručuju ukočene pozdrave u
bijelim rukavicama.
Richard kaže:
„Uzeo sam Xanax/Ritalin. Izvanredno djeluju zajedno. Osjećam se
sjajno. Otvorio sam sve prozore, ali onda sam ipak ustanovio da
trebam još zraka i svjetla. Teško sam se popeo tu gore, mogu ti reći.”
„Dragi, molim te, stavi tu nogu natrag na pod. Hoćeš li to učiniti za
mene?”
„Mislim da ne mogu ići na primanje”, kaže on. „Žao mi je.”
„Ne moraš ići. Ne moraš raditi ništa što ne želiš.”
„Kakav je danas dan. Kakav prekrasan, prekrasan dan.”
Clarissa duboko udahne, onda još jednom. Čudesno je mirna - ima
osjećaj da se dobro drži u teškoj situaciji - ali istodobno je odvojena
od same sebe, od ove sobe, kao da doživljava nešto što se već
dogodilo. Kao da se radi o nekom sjećanju. Nešto u njoj, nešto poput
glasa, ali nije glas, neko unutrašnje znanje, što se gotovo i ne
razlikuje od otkucaja srca, kaže: Jednom sam našla Richarda kako
sjedi na prozorskoj dasci pet katova iznad zemlje.
Ona kaže:
„Siđi. Molim te!”
Richardovo se lice smrači i nabora kao da mu je Clarissa postavila
neko teško pitanje. Njegov prazni naslonjač, potpuno izložen na
danjem svjetlu - materijal od punjenja što proviruje kroz šavove, tanki
žuti ručnik na sjedalu izbočen od zahrđalih federa - kao da je neka
ludost, temeljna otrcanost same smrtonosne bolesti.
„Siđi s tog prozora!” kaže Clarissa. Govori polako i glasno kao da
se obraća neznancu.
Richard kimne, i ne pomakne se. Njegova nagrđena glava, u
punom danjem svjetlu, izgleda kao neki krajolik. Meso mu je
ispucano i rupičasto kao pustinjski kamen.
On kaže:
„Ne znam mogu li se suočiti s tim. Znaš. Primanje i ta svečanost,
onda onaj sat poslije, pa još jedan poslije njega.”
„Ne moraš doći na primanje. Ne moraš ići na svečanost. Ne moraš
raditi baš ništa.”
„Ipak su tu ti sati, zar ne? Jedan, zatim još jedan, proguraš se kroz
taj i onda, Bože, još jedan! Strašno mi je zlo.”
 „Još su pred tobom dobri dani. Znaš da jesu.”
„Zapravo nisu. Lijepo od tebe da to kažeš, ali već neko vrijeme
osjećam kako se zatvaraju oko mene kao ralje nekog divovskog
cvijeta. Nije li to čudna analogija? Pipkanjem traži put, doduše. Ima
neku čvrstu biljnu nezaustavljivost.
Sjeti se Venerine muholovke. Sjeti se kako je kudzu uništio cijelu
šumu. To je neko sočno, zeleno napredovanje. Sve do, pa znaš...
Zelena šutnja. Nije li smiješno da mi je, čak i sada, teško izustiti riječ
’smrt’?”
„Jesu li ovdje, Richarde?”
„Tko? Ah, glasovi? Glasovi su uvijek ovdje.”
„Mislim, čuješ li ih posve jasno?”
„Ne. Čujem tebe. Uvijek je divno čuti te, gospođo D. Ljutiš se što te
još uvijek tako zovem?”
„Ni najmanje. Siđi! Smjesta!”
„Sjećaš li se nje? Svojeg alter ega? Što je ono bilo s njom?”
„Ovo je ona. Ja sam ona. Trebam te da siđeš dolje. Daj, molim te!”
„Tako je krasno ovdje. Osjećam se tako slobodan. Hoćeš li nazvati
moju majku? Sama je, znaš.”
„Richarde...”
„Ispričaj mi neku priču, hoćeš?”
„Kakvu priču?”
„Nešto iz svog života. Današnjeg. Može biti nešto najobičnije. Tako
bi zapravo bilo i bolje. Najobičniji događaj koji ti padne na pamet.”
„Richarde...”
„Bilo što. Jednostavno bilo što.”
„Pa eto, jutros, prije nego što sam došla ovamo, pošla sam kupiti
cvijeće za primanje.”
„Ozbiljno?”
„Da. Bilo je prekrasno jutro.”
„Ozbiljno?”
„Da. Bilo je prekrasno. Bilo je tako... svježe. Kupila sam cvijeće,
odnijela ga kući i stavila u vodu. Tako. Kraj priče. A sad siđi.”
„Svježe, kao stvoreno za djecu na plaži”, kaže Richard.
„Moglo bi se reći.”
„Kao jutro kad smo zajedno bili mladi.”
„Da. Tako.”
 „Kao jutro kad si odšetala iz one stare kuće, kad je tebi bilo
osamnaest godina, a meni, hm, ja sam upravo navršio devetnaest, je
l’ tako? Bio sam devetnaestogodišnjak i bio sam zaljubljen u Louisa i
bio sam zaljubljen u tebe, i mislio sam da nikad nisam vidio ništa
ljepše od tebe kako rano ujutro, još snena, u donjem rublju, izlaziš
kroz staklena vrata. Nije li to čudno?”
„Jest”, kaže Clarissa. „Da. Čudno je.”
„Ja sam zakazao.”
„Prestani to govoriti. Nisi zakazao.”
„Jesam. Ne tražim sućut. Zbilja ne. Samo se osjećam tako žalosno.
Ono što sam htio čini se tako jednostavno. Htio sam stvoriti nešto
živo i dovoljno sablažnjivo da bi moglo trajno opstati uz neko jutro u
nečijem životu.
Najobičnije jutro. Zamisli, pokušati tako nešto. Kakva glupost.”
„Nije to ni najmanje glupo.”
„Bojim se da ne mogu ići na primanje.”
„Molim, molim te, ne brini za primanje. Ne misli na primanje. Daj mi
ruku.”
„Bila si tako dobra prema meni, gospođo Dalloway.”
„Richarde...”
„Volim te. Zvuči li to otrcano?”
„Ne.”
Richard se osmjehuje. Kima glavom. Kaže:
„Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti sretniji nego što smo bili mi.”
Malo se pomakne naprijed, polako sklizne s prozorske daske, i
padne.
Clarissa krikne:
„Ne...”
Doimlje se tako sigurno, tako ozbiljno, da ona na trenutak zamišlja
da se ništa nije dogodilo. Stiže do prozora još na vrijeme da vidi
kako mu se ogrtač nadima, i čini joj se čak i sada da se radi samo o
manjoj nezgodi, nečem što se može popraviti. Vidi kako je, pet
katova niže, dotaknuo dno, vidi ga kako kleči na betonu, vidi kako
mu glava pada, čuje zvuk koji ispušta, a ipak vjeruje, barem još
trenutak, nagnuta preko prozorske daske, da će on opet ustati,
ošamućen možda, vrtoglav, ali još priseban, još čitav, još sposoban
da govori.
 Zovne njegovo ime, jedanput. To zazvuči kao pitanje, mnogo
nježnije nego što je namjeravala. On leži gdje je pao, licem nadolje,
kućni mu ogrtač zavitlan preko glave, gole su mu noge izložene,
bijele na tamnom betonu.
Ona istrči iz sobe, pa kroz ulazna vrata, koja ostavi otvorena iza
sebe. Juri niza stube. Pomišlja da pozove pomoć, ali odustane. Kao
da se i sam zrak promijenio, kao da se lagano raspao, kao da je
atmosfera opipljivo napravljena od čvrste tvari i njezine suprotnosti.
Juri niza stube i svjesna je (poslije će se stidjeti toga) same sebe kao
žene koja juri niza stube, neranjena, još živa.
U kućnom predvorju prolazi kroz trenutak smetenosti, ne zna kako
da uđe u prolaz gdje leži Richard, i učini joj se načas da se našla u
paklu. Pakao je ustajala žuta kutija od prostorije, bez izlaza,
zasjenjena umjetnim stablom, obrubljena izgrebenim metalnim
vratima (na jednoj je naljepnica Zahvalni pokojnici, lubanja okrunjena
ružama).
Jedna vrata u sjeni stubišta, uža od ostalih, vode van, niza stube od
razmrvljenog cementa do mjesta gdje leži Richard. Zna, još prije
nego što će se spustiti niz ove posljednje stube, da je mrtav. Glava
mu je skrivena među naborima kućnog ogrtača, ali ona ipak vidi
lokvu krvi, tamne, gotovo crne, koja se stvorila tamo gdje mora da
mu je pala glava. Zapaža potpunu mirnoću njegova tijela, jedna je
ruka ispružena pod neobičnim kutom, s dlanom okrenutim prema
van, a obje gole noge bijele su i ogoljene kao sama smrt. Još su mu
na nogama sive pustene papuče koje mu je ona kupila.
Silazi niz posljednje stube, vidi Richarda kako leži među krhotinama
stakla, i treba joj trenutak da shvati kako su to samo krhotine
razbijene pivske boce koje su već ležale na betonu i nisu ni u kakvoj
vezi s Richardovim padom.
Misli kako ih mora smjesta pokupiti, da ga oslobodi tog staklovlja.
Klekne do njega, stavi mu ruku na nepokretno rame. Nježno, vrlo
nježno, kao da se boji da će ga probuditi, odmakne mu ogrtač s
glave. Jedino što može razabrati u svjetlucavoj masi crvenila,
purpura i bjelila njegova su razjapljena usta i jedno otvoreno oko.
Shvaća da je dao neki glas od sebe, oštar uzvik iznenađenja i boli.
Opet mu pokrije glavu.
 Ostane klečati kraj njega, ne zna što da radi. Opet mu stavi ruku na
rame.
Ne gladi ga, jednostavno ostavlja ruku na njemu. Govori sebi da bi
morala pozvati policiju, ali ne želi Richarda ostaviti samog. Čeka da
je zovne netko odozgo. Pogleda uvis na niz prozora, na obješeno
rublje, na savršenu četvorinu neba, razdvojenu tankom plavo-bijelom
oštricom od oblaka, i počinje shvaćati da još nitko ništa ne zna. Nitko
nije vidio ni čuo da je Richard pao.
Ne miče se. Pronađe prozor stare gospođe, s one tri keramičke
figurice (koje se ne vide s te daljine odozdo). Starica mora da je kod
kuće, ona gotovo i ne izlazi. Clarissa osjeti potrebu da vikne gore
prema njoj, kao članu obitelji, kao da je mora obavijestiti. Clarissa
odgodi taj neizbježni idući korak, barem za još minutu-dvije. Ostaje s
Richardom, dodirujući mu rame. Osjeća se (i čudi se samoj sebi)
ponešto zbunjena onim što se dogodilo. Pita se zašto ne plače.
Svjesna je zvuka vlastita disanja. Svjesna je papuča, koje su još na
Richardovim nogama, i neba što se zrcali u sve većoj lokvi krvi.
Ovdje je, znači, svršetak, na ovoj paleti od betona, pod konopcima
za vješanje rublja, među krhotinama stakla. Nježno mu prelazi rukom
s ramena niz krhku krivulju njegovih leđa. S osjećajem krivnje, kao
da radi nešto zabranjeno, prigne se i prisloni čelo o njegovu
kralješnicu, dok je još na neki način njegova; dok je on još na neki
način Richard Worthington Brown. Osjeća vonj ustajalog flanela
njegova kućnog ogrtača, kiselkastu jetkost njegova neoprana tijela.
Htjela bi razgovarati s njim, ali ne može. Jednostavno ostavlja glavu
da lagano miruje na njegovim leđima. Da je u stanju govoriti, rekla bi
nešto - ne zna točno što - možda to kako je imao hrabrost stvarati i
kako je, što je možda još važnije, imao hrabrost voljeti na
svojevrstan način, desetljećima, protiv svakog razbora.
Govorila bi mu o tome kako ga je ona, Clarissa, voljela zauzvrat,
silno ga voljela, iako ga je prije trideset godina ostavila na jednom
uličnom uglu (uostalom, što joj je drugo preostalo?). Priznala bi mu
svoju želju za relativno običnim životom (ništa manje ni više od
onoga za čim žudi većina ljudi), i kako je silno željela da dođe na
njezino primanje i pred ostalim joj gostima iskaže svoju odanost.
Zamolila bi ga da joj oprosti što se na dan, sada to točno zna,
njegove smrti ustručavala poljubiti ga u usta i što je rekla sebi da je
to samo zbog njegova zdravlja.
 GOSPOĐA BROWN
SVJEĆICE SU UPALJENE. PJESMA OTPJEVANA. Dan puše u
svjećice da ih ugasi, nekoliko sitnih kapljica čiste sline poprska
glatku površinu glazure. Laura zaplješće, a malo zatim, zaplješće i
Richie.
„Sretan ti rođendan, dragi”, kaže ona.
Neočekivano podiže se grč gnjeva, stegne je u grlu. Neotesan je,
krupan, glup; popljuckao je tortu. A ona je zauvijek ulovljena u
stupicu, postavljenu za suprugu. Mora preturiti ovu noć, a onda i
sutrašnje jutro, pa opet jednu noć, ovdje, u ovim prostorijama,
nikamo ne može otići. Mora ugađati; mora nastaviti.
To je kao da izlazi na polje pod blještavim snijegom. Moglo bi biti
strašno, a i prekrasno. Mislili smo da su njezini jadi obični jadi; nismo
imali pojma.
Gnjev jenjava. U redu je, kaže sebi. Sve je u redu. Priberi se, za
Boga miloga.
Dan ovije ruku oko njezinih bokova. Laura osjeti njegovu mesnatu,
mirisnu snagu. Žao joj je. Svjesna je, više no ikada, njegove dobrote.
On kaže: „Predivno je. Savršeno.”
Ona ga gladi straga po glavi. Kosa mu je skliska od briljantina,
pomalo gruba, kao vidrino krzno. Njegovo lice, sada strnjikavo, sjaji
se od znoja, a kosa se dovoljno opustila da mu se na čelu pojavi
jedan jedini nauljeni uvojak, širok otprilike kao oštrica trave, koji mu
visi nad samim obrvama. Skinuo je kravatu, raskopčao košulju;
izlučuje neki zamršen miris, sastavljen od znoja, Old Spicea i kože
vlastitih cipela, i neopisiv, intenzivno prisan miris vlastita tijela - miris
s elementima željeza, elementima izbjeljivača i posve slab dašak
kuhinjske pare, kao da se duboko u njegovoj nutrini prži nešto vlažno
i masno.
Laura kaže Richieju:
„Jesi li i ti nešto poželio?”
On kimne, premda mu ta mogućnost nije pala na um. Čini se da on
svakog trenutka nešto poželi i da se njegove želje, kao i očeve,
uglavnom sastoje u nečem trajnom. I on, poput oca, najusrdnije želi
ono što je već dobio (premda, dakako, ako ga pitaju što zapravo želi,
uvijek će smjesta odverglati dugačku listu igračaka, stvarnih i
imaginarnih. I on, kao i njegov otac, osjeća da je više od toga upravo
ono što najvjerojatnije neće dobiti.)
„Hoćeš li mi pomoći da razrežem tortu?” pita ga otac.
„Hoću”, odgovara Richie.
Laura donosi iz kuhinje desertne tanjuriće i vilice. Ovdje, u ovoj
skromnoj jedaćoj sobi, ona je, sa svojim suprugom i svojim djetetom,
sigurna, dok Kitty leži u bolničkoj sobi i čeka da čuje što su liječnici
otkrili. Oni su ovdje, cijela obitelj na okupu. Duž cijele njihove ulice, i
bezbroj drugih ulica, osvijetljeni su prozori. Služe se bezbrojne
večere; opisuju se pobjede i neuspjesi bezbrojnih dana.
Dok Laura postavlja tanjuriće i vilice na stol - uz tiho zveckanje na
uškrobljenom bijelom stolnjaku - čini se da je odjednom uspjela, u
posljednjoj minuti, poput slikara koji posljednjim potezom kista
nanosi boju na sliku i spašava je od nepovezanosti; poput pisca koji
dopisuje redak kojim osvjetljava skrivenu strukturu i dramaturški
sklad djela. Tako je na neki način i s postavljanjem tanjurića i vilica
na bijeli stolnjak. Podjednako nepogrešivo kao i neočekivano.
Dan dopusti Richieju da ukloni izgorjele svjećice prije nego što će
povesti sinovu ruku da razreže tortu. Laura ih promatra. Jedaća se
soba, sa svojim lovački-zelenim zidovima i tamnim kredencom od
javorovine, u kojem je pohranjena srebrnina sa svadbe, upravo u
ovom trenutku doimlje savršenom.
Prostorija se čini gotovo nemoguće punom: punom životima njezina
supruga i sina, punom pokućstva. Važna je ta prostorija; blista.
Dobar dio svijeta, cijele države desetkovani su, ali prevladala je neka
snaga koja se nedvojbeno osjeća kao dobrota; čak se i Kitty, čini se,
može izliječiti. A ako ona ne bude spašena, ako njoj nema više
pomoći, Dan, Laura, njihov sin i dijete koje čeka, svi oni, još će biti
ovdje, u ovoj sobi, u kojoj se dječačić mršti od koncentracije dok
uklanja svjećice, i u kojoj njegov otac prinosi jednu svjećicu ustima te
potiče i njega da obliže šećernu glazuru.
Laura hvata taj trenutak koji prolazi. Sad je ovdje, misli; i nema ga
više.
Stranicu treba okrenuti.
 Osmjehne se sinu, ozbiljno, pomalo suzdržljivo. On joj uzvrati
osmijeh.
Liže kraj jedne sagorjele svjećice. Još nešto poželi.
 GOSPOĐA WOOLF
NASTOJI SE USREDOTOČITI NA KNJIGU KOJU DRŽI U KRILU.
Uskoro će ona i Leonard napustiti Kuću Hogarth i preseliti se u
London. Tako je odlučeno.
Virginia je pobijedila. Teško se usredotočuje. Ostaci goveđeg
pečenja su odneseni, stol je počišćen, posuđe oprano.
Ići će u kazalište i na koncerte. Odlazit će na primanja i na zabave.
Lutat će ulicama, sve pogledati, napuniti se pričama.
... život; London...
Pisat će i pisati. Završit će ovu knjigu, a onda napisati drugu. Ostat
će zdrava i živjet će onako kako joj je namijenjeno da živi, bogato i
intenzivno, među ostalima svoje vrste, u punom posjedu i kontroli
svojih talenata.
Odjednom pomisli na Vanessin poljubac.
Poljubac je bio nedužan - prilično nedužan - ali i pun nečega što se
ne razlikuje mnogo od onoga što Virginia očekuje od Londona, od
života; bio je prepun ljubavi i razoran, drevan, ni ovo ni ono. Poslužit
će kao izraz velike zagonetke ovog poslijepodneva, neuhvatljive
svjetlosti koja ponekad isijava s rubova nekih snova; svjetlosti koja,
kad se probudimo, već iščezava iz naše svijesti i koju podbadamo u
nadi da ćemo je naći, možda danas, toga novog dana kad se svašta
može dogoditi, jednostavno svašta. Ona, Virginia, poljubila je svoju
sestru, ne posve nedužno, iza Nellynih širokih, mrzovoljnih leđa, i
sad je u sobi s knjigom u krilu. Ona je žena koja će se preseliti u
London.
Clarissa Dalloway u svojoj će mladosti voljeti ženu. Ona i ta žena
poljubit će se, samo jedanput, onim jedinstvenim, čarobnim
poljupcem iz bajki, i Clarissa će čuvati uspomenu na taj poljubac, na
uzvišenu nadu koju on pobuđuje, sav svoj život. Nikad neće naći
ljubav koja bi bila jednaka ovoj koju, čini se, nudi taj jedan jedini
poljubac.
Virginia, uzbuđena, ustane s naslonjača i stavi knjigu na stol.
Leonard sa svog naslonjača pita: „Ideš u krevet?”
„Ne. Još je rano, zar ne?”
 On namrgođeno pogleda na svoj sat.
„Blizu je pola jedanaest”, kaže.
„Samo sam nemirna. Nisam još umorna.”
„Volio bih da u jedanaest legneš.”
Ona kimne. Nastavit će se dobro ponašati, sada kada je već pala
odluka da se ide u London. Izađe iz salona, prođe predvorjem i uđe
u zamračenu jedaću sobu. Dugački pravokutnici mjesečine,
pomiješani s uličnom rasvjetom, padaju kroz prozor na površinu
stola, pometeni vjetrom zanjihanim granama ponovo se pojavljuju i
opet gube. Virginia stoji na pragu i promatra mijenu tih uzoraka kao
što bi promatrala valove što se lome o obalu. Da, Clarissa će voljeti
ženu.
Clarissa će poljubiti ženu, samo jedanput. Clarissa će biti
osamljena, duboko osamljena, ali neće umrijeti. Bit će previše
zaljubljena u život, u London.
Virginia zamišlja još nekoga, da, nekoga snažna tijela, ali slaba
duha; nekoga s tračkom genija, poezije, koji će, smrvljen pod
kotačima svijeta, rata i vlade, liječnika, nekoga tko je, tehnički
govoreći, lud, jer ta osoba nalazi smisao u svemu, zna da su stabla
osjećajna bića i da vrapci pjevaju na grčkom. Da, nekoga takvog.
Clarissa, zdrava Clarissa - zanesena, obična Clarissa - živjet će,
voljet će London, voljet će svoj život i njegova zadovoljstva, a netko
će drugi, taj poremećeni pjesnik, vizionar, umrijeti.
 GOSPOĐA BROWN
DOVRŠAVA PRANJE ZUBA. POSUĐE JE OPRANO i
pospremljeno, Richie je u postelji, suprug čeka. Ispere keficu pod
mlazom vode, ispere usta i ispljune u umivaonik. Njezin će suprug
biti na svojoj strani postelje i gledati u strop, ruku sklopljenih iza
glave. Kad bude ušla u sobu, pogledat će je kao da je iznenađen i
sretan što je vidi, ovdje, svoju ženu, baš nju od svih ljudi, kako
odlaže kućnu haljinu, prebacuje ju preko stolca i penje se k njemu u
postelju. To je njegov način - dječačko iznenađenje; umiljata, pomalo
zbunjena radost; neka skrovita i neobuzdana bezazlenost, unutar
koje kao s napetom oprugom vreba seks. Ona ponekad pomišlja, ne
može drukčije, na one limenke s kikirikijem koje se prodaju u
trgovinama novotarija, one s papirnim zmijama koje čekaju da iskoče
čim se skine poklopac. Noćas neće biti čitanja.
Stavlja četkicu natrag u njezin prorez na porculanskom stalku.
Kad se pogleda u zrcalo ormarića za lijekove, nakratko zamisli da
netko stoji iza nje. Nikoga nema, dakako; tek svjetlosna varka. Samo
na tren, ništa duže, zamislila je sebe kao duha, svoju drugu verziju,
kako stoji tik iza nje i promatra. Nije to ništa. Otvori ormarić i stavi
pastu za zube na njezino mjesto.
Ovdje se na staklenim policama nalaze različiti losioni i sprejovi,
zavoji i masti, lijekovi. Ovdje je plastična bočica s pilulama za
spavanje koje je prepisao liječnik. Bočica je gotovo puna - ona ih,
dakako, ne smije upotrijebiti, jer je trudna.
Uzme bočicu s police i podigne je prema svjetlu. Ima u njoj
najmanje trideset pilula, možda i više. Vrati je na policu.
Bilo bi to isto tako jednostavno kao i prijaviti se u hotelu. Zamisli
kako bi divno bilo ne misliti više ni na što. Zamisli kako bi divno bilo
ne zabrinjavati se više, ni boriti se, ni zatajiti.
Što ako je onaj trenutak za večerom - ona uravnoteženost, ono
kratko savršenstvo - bio dovoljan? Što ako si zaključila da ne želiš
ništa više od toga?
Zatvori vrata ormarića za lijekove, koja sa čvrstim, pouzdanim
metalnim škljocajem prilegnu uz okvir. Misli na sve što se nalazi u
ormariću i što, sada u mraku, leži na policama. Ulazi u spavaću
sobu, gdje je čeka suprug.
„Haj”, kaže on prisno, nježno, sa svoje strane kreveta.
„Jesi li imao lijep rođendan?” pita ga ona.
„Najljepši.”
On povuče pokrivač da joj napravi mjesto, ali ona oklijeva stojeći
kraj kreveta u svojoj prozirnoj plavoj spavaćici. Čini joj se da ne
osjeća svoje tijelo, premda zna da je tu.
„Dobro”, kaže ona. „Drago mi je da ti je bilo lijepo.”
„Dolaziš u postelju?” pita on.
„Da”, odgovori ona, ali se ne pomakne. U ovom trenutku kao da nije
ništa drugo do plutajući um; čak ni mozak unutar lubanje, tek pojava
koja zamjećuje, nekakav duh. Da, misli ona, tako mora da se čovjek
osjeća kao duh. Pomalo slično čitanju, zar ne - isti osjećaj da
poznaješ ljude, mjesta, situacije, a da ne moraš igrati nikakvu
posebnu ulogu, osim one da budeš pozorni promatrač.
„Onda”, pita Dan poslije nekog vremena, „dolaziš li?”
„Dolazim”, kaže ona.
Čuje kako u daljini laje pas.
 GOSPOĐA DALLOWAY
CLARISSA STAVI RUKU NA RAME STARE GOSPOĐE kao da je
želi pripremiti za još jedan udarac. Sally, koja je ispred njih pošla
predvorjem, otvara vrata.
„Evo nas”, kaže Clarissa.
„Da”, odvrati Laura.
Kad uđu u stan, Clarissi odlane vidjevši da je Julia sklonila hors
d’oeuvres. Cvijeće je, dakako, ostalo - blistavo i nedužno izdiže se iz
vaza u raskošnom, nesređenom obilju, jer Clarissa ne voli
aranžmane. Više voli cvijeće koje izgleda kao da je upravo na
rukama stiglo s polja.
Pokraj vaze prepune ruža Julia sjedi na sofi i spava s otvorenom
knjigom u krilu. I u snu izgleda iznenađujuće dostojanstveno, čak
autoritativno i nepokolebljivo, opuštenih ramena, s obje noge na
podu, a glave diskretno nagnute naprijed, kao u molitvi. U ovom
trenutku kao da je neka manje važna božica koja je došla da
pomogne ljudima u smrtnoj tjeskobi; došla da sjedi, ozbiljna i
odlučna, ali puna ljubavi, i da iz svog transa šapuće onima koji su
ušli: Dobro, dobro, ne bojte se, sve što morate učiniti jest da umrete.
„Vratile smo se”, kaže Sally.
Julia se budi, žmirka i ustaje. Čarolija je prekinuta: Julia je opet
mlada djevojka. Sally stupi u sobu, u hodu zbaci s ramena jaknu, i
na trenutak se čini da Clarissa i stara gospoda tjeskobno stoje u
predsoblju, krzmajući i pažljivo skidajući rukavice, premda nema ni
predsoblja niti one nose rukavice.
Clarissa kaže:
„Julia, ovo je Laura Brown.”
Julia se primakne i zaustavi na pristojnoj udaljenosti od Laure i
Clarisse.
Otkuda joj samo ta pojava, taj nastup, pita se Clarissa. Pa još je
djevojčica.
„Moja iskrena sućut”, kaže Julia.
Laura kaže: „Hvala”, jasnijim, čvršćim glasom nego što je Clarissa
očekivala od nje.
 Laura je visoka, neznatno pogrbljena žena od osamdeset ili više
godina.
Kosa joj je svijetla, čeličnosiva; koža prozirna, boje pergamenta,
prepuna smeđih pjegica veličine uboda igle. Na sebi ima tamnu
haljinu sa cvjetnim uzorkom i meke, nabrane staračke cipele.
Clarissa je potakne da uđe u sobu. Trenutak sve šute. U toj se tišini
čini da su Clarissa, Sally, pa čak i Laura, nervozne i napete, ne
poznajući nikoga i više nego samo donekle loše odjevene, stigle na
primanje koje priređuje Julia.
„Hvala što si počistila, Julia”, kaže Sally.
„Uspjela sam dobiti gotovo sve s popisa”, kaže Julia. „Nekoliko ih
se ipak pojavilo. Louis Waters.”
„O, Bože! Nije primio moju poruku.”
„A bile su i dvije žene. Ne sjećam im se imena. I još netko, neki
crnac, Gerry i još nekako.”
„Gerry Jarman”, kaže Clarissa. „Je li bilo strašno?”
„Gerry Jarman bio je okej. Louis nekako, kako da kažem, pokunjen.
Ostao je gotovo cijeli sat. Dugo sam razgovarala s njim. Čini se da
se na odlasku bolje osjećao. Malo bolje.”
„Oprosti, Julia, žao mi je što si morala sve to preturiti preko glave.”
„Bilo je dobro. Nemoj se, molim te, brinuti zbog mene.”
Clarissa kimne. Kaže Lauri:
„Mora da ste iscrpljeni.”
„Nisam posve sigurna kako sam”, kaže Laura.
„Molim vas, sjednite”, kaže Clarissa. „Možda biste mogli nešto
pojesti?”
„Oh, ne vjerujem. Hvala.”
Clarissa vodi Lauru do sofe. Laura sjedne zahvalno, ali i oprezno,
kao da je vrlo umorna, ali nije baš sigurna da je sofa dovoljno čvrsta.
Julia priđe Lauri i primakne joj se tik do uha.
„Pripremit ću vam šalicu čaja”, kaže. „A ima i kave. Ili konjaka.”
„Šalica kave bilo bi lijepo.”
„Zaista biste morali nešto i pojesti”, kaže Julia. „Kladim se da niste
jeli otkako ste otišli od kuće, nije li tako?”
„Pa...”
Julia kaže:
„Upravo se spremam u kuhinju da stavim nešto na stol.”
 „Vrlo lijepo od vas, draga”, kaže Laura.
Julia pogleda Clarissu.
„Majko”, kaže joj, „ti ostani ovdje s gospođom Brown. Sally i ja
ćemo pogledati što imamo.”
„Dobro”, kaže Clarissa. Sjedne do Laure na sofu. Jednostavno radi
ono što joj kći kaže i, na vlastito iznenađenje, godi joj to. Možda
bismo se, misli, na taj način mogli privikavati na smrt: pod zaštitom i
pažnjom odrasle kćeri, u udobnosti sobe. Tu je, znači, starost. Tu su
sitne utjehe, svjetiljka i knjige. Tu je svijet kojim sve više upravljaju
ljudi koji nisu ti; koji će raditi dobro ili loše; koji te neće ni pogledati
kad te susretnu na ulici.
Sally kaže Clarissi:
„Ne čini li se premorbidnim da jedemo jela s primanja? Sve je još
tu.”
„Ne bih rekla”, kaže Clarissa. „Mislim da bi Richard to odobrio.”
Nervozno pogleda Lauru. Laura se osmjehuje, obuhvaća laktove,
čini se da vidi nešto na vršcima svojih cipela.
„Da”, kaže Laura. „I ja mislim da bi odobrio, svakako.”
„Pa onda dobro”, kaže Sally. Ona i Julia odu u kuhinju.
Na zidnom je satu deset minuta poslije ponoći. Laura sjedi s
pomalo ukočenim samosvladavanjem, čvrsto stisnutih usana i
polusklopljenih očiju.
Ona, misli Clarissa, samo čeka da ovaj sat prođe. Čeka samo na to
da legne u postelju, sama.
Clarissa kaže:
„Možete odmah leći, ako želite, Laura. Gostinska soba je odmah na
kraju hodnika.”
„Hvala”, kaže Laura. „Otići ću, ubrzo.”
Zapadnu u još jednu šutnju, ni prisnu ni osobito neugodnu. Ovdje je
ona, misli Clarissa; ovdje je žena iz Richardove poezije. Ovdje je
izgubljena majka, neuspjela samoubojica; ovdje je žena koja je
jednostavno otišla. Užasno je i ujedno utješno da takva jedna osoba
može, u stvari, pokazati da je sasvim obična starica koja sjedi na sofi
s rukama u krilu.
Clarissa kaže:
„Richard je bio predivan čovjek.”
 I smjesta to požali. Već počinju ta neizbježna mala veličanja; već se
nekoga tko je umro počinje prikazivati kao uglednog građanina,
dobročinitelja, predivnog čovjeka. Zašto je rekla tako nešto? Da
utješi staricu, zapravo, i da se umili samoj sebi. I, dobro, rekla je to i
zato da potkrijepi svoje pravo na tijelo: Ja sam ga najprisnije
poznavala, ja sam ona koja će prva donijeti sud o njemu.
Najradije bi u ovom trenutku naredila Lauri da ode u krevet, zatvori
vrata i ostane u svojoj sobi do jutra.
„Da”, kaže Laura. „A bio je izvrstan pisac, zar ne?”
„Pročitali ste njegove pjesme?”
„Jesam. I roman.”
Ona zna, znači. Zna sve o Clarissi, a zna i to da je ona sama, Laura
Brown, duh i božica u maloj zbirci osobnih mitova objavljenoj u
javnosti (ako „javnost” nije preznačajan izraz za malu, upornu družbu
čitatelja poezije koja je preostala). Zna da je bila obožavana i
prezrena; zna da je opsjela jednog čovjeka koji se možda mogao
dokazati kao značajan umjetnik. Sad sjedi ovdje, puna staračkih
pjega, u haljini sa cvjetnim uzorkom. I mirno kaže za svog sina da je
bio izvrstan pisac.
„Da”, kaže Clarissa bespomoćno, „bio je izvrstan pisac.” Što drugo
da kaže?
„Vi nikad niste bili njegova urednica, zar ne?”
„Nisam. Bili smo prebliski. Bilo bi to prekomplicirano.”
„Da. Shvaćam.”
„Urednici moraju posjedovati određenu objektivnost.”
„Jasno.”
Clarissa ima osjećaj da se guši. Zašto je to tako teško? Zašto je
nemoguće govoriti otvoreno s Laurom Brown, postaviti joj neka
važna pitanja? Koja su to važna pitanja?
Clarissa kaže:
„Brinula sam se za njega koliko sam najviše mogla.”
Laura kimne. Kaže:
„Da sam barem ja mogla učiniti više za njega.”
„I ja to kažem za sebe.”
Laura ispruži ruku i prihvati Clarissinu. Ispod meke, mlohave kože
Laurine ruke osjećaju se bilo, čvorovi kostiju i konopci žila.
Laura kaže:
 „Učinile smo sve što smo mogle, draga. Nitko nije mogao učiniti
više - nije li tako?”
„Da, tako je”, potvrdi Clarissa.
I tako je Laura Brown, žena koja je pokušala umrijeti, ali nije uspjela
u tom naumu, žena koja je napustila obitelj, živa, dok su svi drugi,
koji su se poslije njezina odlaska borili da prežive, umrli. Ona je sada
živa, nakon što je njezina bivšeg supruga pokosio rak jetre, nakon
što joj je kći poginula pod kotačima pijanog vozača. Živa je nakon što
je Richard skočio s prozora na postelju od staklenih krhotina.
Clarissa drži staričinu ruku. Što joj drugo preostaje?
Clarissa kaže:
„Pitam se misli li Julia na vaš čaj?”
„Sigurna sam da misli, draga.”
Clarissa baci pogled na staklena vrata koja vode u skromni vrt. Ona
i Laura Brown ogledaju se u zatamnjelom staklu. Clarissa misli na
Richarda kako sjedi na prozorskoj dasci; na Richarda kako se
naginje, ne skače zapravo, nego sklizne kao sa stijene u vodu. Kako
mora da je bilo, u onom trenutku kad je to nepovratno učinio; u
trenutku kad se našao izvan kruga svoga mračnog stana i prepustio
se zraku? Kako mora da je bilo vidjeti dolje uski prolaz s njegovim
plavim i smeđim kantama za smeće, s njegovim porazbijanim žuto-
smeđim staklom, kako mu se naglo primiče? Je li to bio - je li uopće
moguće da je to bio - svojevrstan užitak tresnuti tako na pločnik i
osjetiti (je li to makar načas osjetio?) kako mu lubanja puca, kako se
svi njezini nagoni, sva njezina mala svjetla, prosipaju? Nije ga
moglo, misli Clarissa, prejako zaboljeti. Možda tek pomisao na bol,
njezin prvi udarac, a onda - što li već dolazi zatim.
„Pogledat ću”, kaže ona Lauri. „Začas se vraćam.”
„Dobro”, kaže Laura.
Clarissa ustane, pomalo nesigurno, i odlazi u kuhinju. Sally i Julia
izvadile su jelo iz hladnjaka i poslagale ga po radnim plohama. Ima
tu spirala od pečenih pilećih prsica, crno prošaranih, žućkasto
toniranih, nataknutih na drvene štapiće i poslaganih oko zdjele s
umakom od kikirikija. Ima minijaturnih kolačića od luka. Ima na pari
kuhanih morskih račića i blistavih jarkocrvenih komada još krvave
tunjevine s grudicama japanskog hrena. Ima tankih trokutića od
prženih plavih patlidžana i okruglih sendviča na crnom kruhu, i
listova endivije, čije su gole peteljke s donje strane diskretno
premazane kozjim sirom i sitno isjeckanim orasima. Ima plitkih zdjela
punih sirova povrća. A tu su u posebnoj zemljanoj posudi i kuhani
račići koje je Clarissa osobno pripremila za Richarda, jer mu je to
bilo najmilije jelo.
„Bože”, kaže Clarissa. „Pogledajte sve to.”
„Očekivali smo pedesetak gostiju”, kaže Sally.
Trenutak stoje, sve tri, pred pladnjevima prepunih jela. Jelo se
doimlje besprijekorno čisto, kao da se radi o izložbi relikvija. Clarissi
se načas učini da će ta hrana - najpokvarljivija od svih stvari - ostati
ovdje nakon što ona i ostali nestanu; nakon što svi oni, čak i Julia,
pomru. Clarissa zamišlja to jelo još ovdje, nekako još svježe,
nedirnuto, kad ona i ostale napuste ove prostorije, jedna po jedna,
zauvijek.
Sally obuhvati rukama Clarissinu glavu. Poljubi je u čelo, čvrsto i
odlučno, na način koji Clarissu podsjeti na lijepljenje marke na
pismo.
„Hajde da se nahranimo i legnemo”, kaže tiho, tik do Clarissina uha.
„Vrijeme je da ovaj dan dođe kraju.”
Clarissa stisne Sallyno rame. Rado bi rekla „Volim te”, ali Sally to,
dakako, zna. Sally zauzvrat stisne Clarissi nadlakticu.
„Da”, kaže Clarissa, „vrijeme je.”
U ovom se trenutku čini da Richard zaista napušta ovaj svijet.
Clarissa to osjeća gotovo tjelesno, kao blago, ali nezaustavljivo
povlačenje, kao kad se vlat trave izvlači iz zemlje. Clarissa će uskoro
spavati, uskoro će svi koji su ga poznavali spavati, i ujutro će se svi
probuditi i ustanoviti da je on prešao u carstvo mrtvih. Ona se pita
neće li sutrašnje jutro označiti ne samo kraj Richardova zemaljskog
života, nego i početak kraja njegove poezije? Ima, napokon, toliko
knjiga. Neke od njih, tek pregršt, dobre su, a i od te pregršti tek ih
nekoliko preživi. Moguće je da će građani budućnosti, ljudi koji se još
nisu rodili, poželjeti da čitaju Richardove elegije, njegove prekrasno
modulirane lamentacije, njegove strogo nesentimentalne predodžbe
o ljubavi i bijesu, premda je mnogo vjerojatnije da će njegove knjige
nestati zajedno s gotovo svim ostalim. Clarissa, lik u jednom
romanu, nestat će, kao i Laura Brown, izgubljena majka, mučenica i
zloduh.
 Da, misli Clarissa, vrijeme je da ovaj dan dođe kraju. Priređujemo
primanja; napuštamo svoje obitelji da bismo živjeli sami u Kanadi;
naprežemo se da napišemo knjige koje neće promijeniti svijet,
usprkos našim talentima i našim bezgraničnim naporima, našim
najambicioznijim nadanjima. Živimo svoje živote, radimo ono što već
radimo, i onda spavamo... baš tako, jednostavno i obično. Nekoliko
skokova s prozora, samoutapljanja ili progutanih pilula; nešto ih više
umire od raznih nezgoda, no većinu nas, veliku većinu, polako izjeda
neka bolest ili, ako imamo veliku sreću, umiremo od zuba vremena.
Za utjehu ostaje nam samo to: jedan sat tu i tamo, kad nam se,
usprkos nepovoljnim okolnostima i očekivanjima, čini da se naši
životi naglo otvaraju i pružaju nam sve o čemu smo ikad sanjali,
premda svi, osim djece, znaju (a znaju možda čak i djeca) da će
poslije tih sati neminovno slijediti drugi, mnogo mračniji i mnogo teži.
Ipak, radujemo se gradu, jutru; nadamo se, više nego bilo čemu, da
će toga biti još.
Samo nebo zna zašto to toliko volimo.
Ovdje je, dakle, primanje, još je sve pripremljeno, ovdje je cvijeće,
još svježe, sve je spremno za goste, od kojih je na kraju tek četvero.
Oprosti nam, Richarde! Ovo je, zapravo, ipak primanje. Ovo je
primanje za ne-još-mrtve; za relativno neoštećene; za one koji iz
neobjašnjivih razloga imaju sreću da još žive.
To je, zapravo, velika sreća.
Julia kaže:
„Misliš li da bih trebala složiti tanjur za Richardovu majku?”
„Ne”, kaže Clarissa. „Dovest ću je ovamo.”
Vrati se u dnevnu sobu, Lauri Brown. Laura se blijedo osmjehne
Clarissi - tko bi znao što ona misli ili osjeća? Ovdje je ona, znači; ta
žena od gnjeva i žalosti, od patosa i blistave ljupkosti, žena
zaljubljena u smrt; žrtva i mučiteljica, koja je kao duh obilazila
Richardov rad. Ovdje, upravo ovdje, u ovoj sobi, jest ljubljeno biće;
izdajica. Ovdje je jedna stara žena, umirovljena knjižničarka iz
Toronta, koja na nogama ima staračke cipele.
A ovdje je i ona, ona sama, Clarissa, ne više gospođa Dalloway;
sad nema više nikoga tko bi je tako zvao. Ovdje je s još jednim
satom vremena pred sobom.
„Dođite, gospođo Brown”, kaže. „Sve je pripremljeno.”
 ZAHVALE
Pri revidiranju ove knjige od velike su mi pomoći bili Jill Ciment,
Judy Clain, Joel Conarroe, Stacey D’Erasmo, Bonnie Friedman,
Marie Howe i Adam Moss. Dragocjene savjete prilikom istraživanja,
u stručnim izrazima i drugim oblicima pomoći, pružili su mi Dennis
Dermody, Paul Elie, Carmen Gomezplata, Bill Hamilton, Ladd
Spiegel, John Waters i Wendy Welker. Moj agent Gail Hochman i
moj izdavač Jonathan Galassi živi su sveci. Tracy O’Dwyer i Patrick
Giles pružili su mi u pogledu općeg nadahnuća više nego što su
možda i sami svjesni, pročitavši rukopis vrlo pažljivo, savjesno i
kritički.
Moji roditelji i moja sestra također su veliki čitatelji, ali ono što su
oni pridonijeli od mnogo je većeg značenja. Donna Lee i Cristina
Thorson ostaju u mnogom pogledu bitnije nego što ovdje mogu
navesti.
Three Lives and Company , knjižara koju posjeduju i vode Jill
Dunbar i Jenny Feder, također je svetište i za mene središte
civiliziranog svemira. Neko je vrijeme bila najpouzdanije mjesto na
koje sam odlazio kad mi je bilo potrebno da se podsjetim kako su
romani još uvijek vrijedni truda koji je potreban da se napišu.
Od Zaklade Engelhard dobio sam poziv, a od Zaklade gospođe
Giles Whiting stipendiju, što mi je uvelike pomoglo.
Svima sam duboko zahvalan.
 BILJEŠKA O IZVORIMA
Dok se Virginia Woolf, Leonard Woolf, Vanessa Bell, Nelly Boxall i
još neki, koji su stvarno živjeli, u ovoj knjizi pojavljuju kao izmišljeni
likovi, događaje iz njihovih života kakvi su možda bili jednoga dana
1923. godine, koje sam slobodno izabrao, nastojao sam prikazati što
vjernije. Pritom sam se služio brojnim izvorima, prije svega dvjema
odlično uravnoteženim i pronicavim biografijama: Virginia Woolf: A
Biography Quentina Bella i Virginia Woolf Hermione Lee. Važna su
bila i djela Virginia Woolf: The Impact of Childhood Sexual Abuse on
Her Life and Work Louise de Salvo, Virginia Woolf Jamesa Kinga,
Selected Letters of Vanessa Bell, koje je uredila Regina Marler,
Woman of Letters: A Life of Virginia Woolf Phyllis Rose, A Marriage
of True Minds: An Intimate Portrait of Leonard and Virginia Woolf
Georgea Spatera i Iana Parsonsa, i Beginning Again: An
Autobiography of the Years 1911 to 1918 i Downhill All the Way: An
Autobiography of the Years 1919 to 1939 Leonarda Woolfa. Vrlo
korisno bilo mi je i jedno poglavlje o Mrs. Dalloway u knjizi Josepha
Boonea Libidinal Currents: Sexuality and the Shaping of Modernism,
kao i članak Janet Malcolm A House of One’s Own, koji se 1995.
godine pojavio u New Yorkeru. Mnogo sam doznao iz predgovora
raznih izdanja Mrs. Dalloway: predgovora Maureen Howard u
Harcourt Brace & Co. izdanju, Elaine Showalter u Penguinu i Claire
Tomalin u Oxfordu. Mnogo dugujem Anne Olivier Bell, koja je
prikupila i uredila Woolfove dnevnike, Andrewu McNellieu, koji joj je
pomagao, i Nigelu Nicolsonu i Joanne Trautman, koji su skupili
Woolfova pisma. Kad sam posjetio Monk’s House u Rodmellu,
mnogo sam podataka dobio od ljubazne Joan Jones. Svima njima
mnogo zahvaljujem.
 Table of Contents
PROLOG
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA WOOLF
GOSPOĐA BROWN
GOSPOĐA DALLOWAY
ZAHVALE
BILJEŠKA O IZVORIMA