POTPIS DOGAĐAJ KONTEKST

Još se uvijek zadržavajući, radi jednostavnosti, na

govornim iskazima.
Austin, How to do Things with Words (str. 113).

Je li sigurno da riječi komunikacija odgovara neki jedinstven, jednoznačan, strogo

savladiv i prenosiv pojam: komunikabilan? Prema jednoj neobičnoj figuri diskursa,
prvenstveno se, dakle, mora postaviti pitanje o tomu komunicira li riječ ili označitelj
“komunikacija” određeni sadržaj, razaznatljiv smisao, opisivu vrijednost. No da bi se
ovo pitanje artikuliralo i postavilo, morao sam pretpostaviti smisao riječi komunikacija:
morao sam unaprijed odrediti komunikaciju kao prijevozno sredstvo, transport ili
prostor prijenosa jednoga smisla, i to jednoga smisla. Kad bi komunikacija bila
višesmislena i kad se ta pluralnost ne bi mogla reducirati, ne bi bilo opravdano odmah
definirati komunikaciju kao prijenos jednog smisla, čak i pod pretpostavkom da se
možemo složiti o značenju svake od tih riječi (prijenos, smisao, itd.). Ipak, riječ
komunikacija, koju nismo inicijalno ovlašteni zanemariti kao riječ, niti je osiromašiti
kao polisemičnu riječ, otvara semantičko polje koje se ne ograničava upravo na
semantiku, semiotiku, a još manje na lingvistiku. Semantičkom polju riječi
komunikacija pripada to da označava i nesemantička kretanja. Ovdje nas čak i
provizoran pogled na običan jezik i višeznačnosti prirodnog jezika uči da se, primjerice,
može komunicirati pokret, ili da se potres, šok, premještanje sile mogu komunicirati –
odnosno širiti, prenijeti. Kaže se i da različita ili udaljena mjesta mogu međusobno
komunicirati putem takvoga prijenosa ili otvaranja. Ono što se događa, dakle, što se
transmitira, komunicira, nisu fenomeni smisla ili značenja. U ovom slučaju nemamo
posla niti sa semantičkim niti pojmovnim sadržajem, niti sa semiotičkom operacijom, a
još manje s jezičnom razmjenom.
Međutim, nećemo reći da taj nesemiotički smisao riječi komunikacija, onakav
kakav je na djelu u običnom jeziku, jednom ili nekolicini takozvanih prirodnih jezika,
tvori pravi [propre] ili prvobitan smisao te da stoga semantički, semiotički ili

1
lingvistički smisao odgovara nekoj derivaciji, širenju ili redukciji, metaforičkom
prijenosu. Nećemo reći, kako bismo mogli doći u kušnju, da se semiolingvistička
komunikacija naziva “komunikacijom” more metaphorico jer, u analogiji s “tjelesnom”
ili “zbiljskom”, ona propušta, transportira, transmitira nešto, omogućuje pristup
nečemu. Nećemo to reći:
1) jer se vrijednost pravoga smisla doima problematičnijom nego ikada,
2) jer je vrijednost prijenosa, transporta itd.., upravo konstitutivna za pojam
metafore kojim navodno razumijevamo semantički prijenos koji se vrši iz komunikacije
kao nesemiolingvističkog fenomena u komunikaciju kao semiolingvistički fenomen.
(U zagradi bilježim da će u ovom priopćenju biti riječ, i već je riječ, o problemu
polisemije i komunikacije, diseminacije – koju ću suprotstaviti polisemiji – i
komunikacije. U jednom će trenutku morati intervenirati određeni pojam pisma, kako bi
se transformirao, a možda transformirao i problematiku.)
Čini se samorazumljivim da se polje višeznačnosti riječi “komunikacija” može
znatno reducirati granicama onoga što zovemo kontekst (i najavljujem, opet u zagradi,
da će u ovom priopćenju biti riječ o problemu konteksta i pitanju onoga što se zbiva s
pismom u odnosu na kontekst općenito). Primjerice, na kolokviju o filozofiji na
francuskom jeziku, čini se da konvencionalan kontekst, stvoren nekom vrstom prešutnog
ali strukturalno nejasnog sporazuma, nalaže da se izlože “priopćenja” [communications]
o komunikaciji, priopćenja u diskurzivnom obliku, kolokvijalna, usmena, čiji je cilj da
budu shvaćena te da potaknu ili prate razgovore u vidokrugu inteligibilnosti i istine
smisla, takve da bi se, faktički, u konačnici mogla uspostaviti opća suglasnost. Ta bi se
priopćenja morala održati u elementu jednog određenog “prirodnog” jezika, onoga
kojega zovemo francuskim, koji nameće neke vrlo specifične uporabe riječi
komunikacija. Predmet ovih priopćenja morao bi se, prije svega, redom prioriteta ili
privilegija, organizirati oko komunikacije kao diskursa ili, u svakom slučaju, kao
značenja. Ne iscrpljujući sve implikacije i cijelu strukturu ovakvoga “događaja”, koji bi
zasluživao vrlo dugu preliminarnu analizu, preduvjet koji sam upravo spomenuo doima
se očiglednim; kad bi netko u njega posumnjao, bilo bi dovoljno konzultirati naš
program kako bismo ga uvjerili.
No možemo li ikada apsolutno odrediti preduvjete jednoga konteksta? To je, u
temelju, najopćenitije pitanje koje bih htio pokušati razraditi. Postoji li strog i znanstven
pojam konteksta? Ne prikriva li pojam konteksta, iza stanovite zbrke, vrlo određene
filozofske pred-postavke? Ako bih to sada rekao na najsažetiji način, htio bih pokazati
zašto se kontekst nikada ne može apsolutno odrediti ili, radije, zašto njegova definicija
nikada nije sigurna i zasićena. Ta strukturna nezasićenost imala bi dvostruki učinak:
1) označila bi teorijsku nedostatnost uvriježenog pojma konteksta (lingvističkog
ili nelingvističkog) kakav je prihvaćen u brojnim područjima istraživanja, sa svim
pojmovima s kojima je sustavno povezan;
2) učinila bi nužnom stanovitu generalizaciju i izvjesno premještanje pojma
pisma. Ono se više ne bi moglo obuhvatiti kategorijom komunikacije, barem ako je
razumijevamo u ograničenom značenju prenošenja smisla. Naprotiv, samo će se u
općem polju tako definiranog pisma učinci semantičke komunikacije moći odrediti kao
partikularni, sekundarni, upisani, suplementarni.

2
Pismo i telekomunikacija

Ako se pojam pisma shvati u uvriježenom smislu – što nikako ne znači nedužnom,
prvobitnom ili prirodnom – tada u njemu doista treba videti sredstvo komunikacije. Čak
mu treba priznati da je vrlo moćno sredstvo komunikacije koje u velikoj mjeri, ako ne i
beskrajno, proširuje polje usmene i gestualne komunikacije. To je svojevrsna banalna
očiglednost o kojoj ćemo se zacijelo lako složiti. Ne bih opisivao sve moduse ovog
širenja u vremenu i prostoru. Umjesto toga ću se zaustaviti na toj vrijednosti širenja
kojom sam se upravo poslužio. Kad kažemo da pisanje proširuje polje i moći lokucijske
ili gestualne komunikacije, ne pretpostavljamo li neku vrstu homogenog prostora
komunikacije? Čini se da raspon glasa ili pokreta ovdje svakako nailaze na određen
faktički limit, empirijsku granicu u obliku prostora i vremena; a pismo bi, u istom
vremenu, u istom prostoru, rastvorilo te granice, otvorilo isto polje u vrlo velikom
rasponu. Smisao, sadržaj semantičke poruke, bit će prenesen, komuniciran različitim
sredstvima, tehnički snažnijim posrednicima, na mnogo veću udaljenost, ali medijem
koji mu je u potpunosti identičan i kontinuiran s njime samim, u homogenom elementu
putem kojega jedinstvo, integritet smisla ne bi bili bitno ugroženi. Svako bi ugrožavanje
ovdje bilo slučajno.
Sustav ovoga tumačenja (koji je na neki način i ključni sustav tumačenja ili, u
svakom slučaju, cijelog jednog tumačenja hermeneutike), ma koliko bio uvriježen, ili u
mjeri u kojoj je uvriježen poput zdravoga razuma, bio je reprezentiran u cijeloj povijesti
filozofije. Rekao bih da je to čak, u temelju, usko filozofijsko tumačenje pisma. Uzet ću
samo jedan primer, ali ne vjerujem da bi se u cjelokupnoj povijesti filozofije kao takvoj
mogao pronaći ijedan suprotan primjer, jedna jedina analiza koja bi bitno proturječila
onome što Condillac, inspirirajući se, strogo govoreći, Warburtonom, kaže u Ogledu o
podrijetlu ljudskih spoznaja (Essai sur l’origine des connaissances humaines). Odabrao
sam taj primjer jer se jedna eksplicitna refleksija o podrijetlu i funkciji pisanoga (ta se
eksplikacija ne susreće u svakoj filozofiji i trebalo bi propitati uvjete njezina
pojavljivanja ili prikrivanja) ovdje organizira u filozofskom diskursu koji, ovog puta,
poput svake filozofije, pretpostavlja jednostavnost iskona, kontinuitet svake derivacije,
svakog stvaranja, svake analize, homogenost svih razina. Analogija je važan pojam
Condillacove misli. Biram taj primjer i zbog toga što se analiza koja “opisuje” podrijetlo
i funkciju pisma, na donekle nekritički način, podvrgava autoritetu kategorije
komunikacije.1 Ako ljudi pišu, to je: 1. zbog toga što imaju nešto priopćiti
[communiquer]; 2. zbog toga što su to što imaju priopćiti njihove “misli”, njihove
“ideje”, njihove predodžbe. Mišljenje u predodžbama prethodi komunikaciji (koja
prenosi “ideju”, označeni sadržaj) i upravlja njome; 3. zbog toga što su ljudi već
sposobni komunicirati i priopćavati jedni drugima svoje misli kada, na istom tragu,
pronalaze sredstvo komunikacije koje zovemo pismom. Evo odlomka Poglavlja XIII
Drugoga dijela (“O jeziku i metodi”), Prvi odjeljak (“O podrijetlu i napretku jezika”)
(pismo je, dakle, modalitet jezika i označava kontinuirani napredak u komunikaciji
jezične naravi), paragraf XIII, “O pismu”: “Ljudi koji su sposobni priopćiti svoje misli

1
Rousseauova teorija jezika i pisma također je izložena pod općim imenom komunikacije. (“O različitim
sredstvima priopćavanja misli”, naslov prvoga poglavlja Ogleda o podrijetlu jezika.)

3
zvukovima osjetili su potrebu da izmisle nove znakove kojima će ih učiniti trajnijima te
ih dati na znanje odsutnim osobama” (naglašavam ovu vrijednost odsutnosti koja će,
razmotrena u novom svjetlu, donijeti rizik svojevrsnog razbijanja homogenosti sustava).
Od trenutka u kojem su ljudi već sposobni “priopćavati svoje misli” i to činiti
zvukovima (što je, prema Condillacu, druga etapa, jer artikulirani jezik “nadomješta”
govor djela, jedinstveno i radikalno načelo svakog jezika), nastanak i napredak pisma
slijedit će izravnu, jednostavnu i neprekinutu liniju. Povijest pisma pokoravat će se
zakonu mehaničke ekonomije: najprikladnijim skraćivanjem zadobiti što više prostora i
vremena; ono nikada neće imati niti najmanjeg učinka na strukturu i sadržaj smisla
(ideja) koje treba prenijeti. Isti sadržaj, ranije prioćavan gestama i zvucima, bit će od
sada prenošen pismom, a postupno i različitim oblicima notacije, od piktografskog do
abecednog pisma, preko hijeroglifskog pisma Egipćana i ideografskog pisma Kineza.
Condillac nastavlja: “Dakle, imaginacija će im predstavljati samo iste slike koje su već
izražavali djelima i riječima te koje su, od samoga početka, činile jezik figurativnim i
metaforičkim. Najprirodnija je metoda stoga bila crtanje slika stvari. Da bi se izrazila
ideja čovjeka ili konja, predstavit će se oblik jednog ili drugog, pa je prvi pokušaj
pisanja bilo samo obično slikanje” (kurziv moj).
Reprezentacijski karakter pisane komunikacije – pisma kao slike, reprodukcije,
imitacije svojega sadržaja – bit će stalna osobina svih napredaka koji će uslijediti.
Pojam reprezentacije ovdje je neodvojiv od pojmova komunikacije i izraza koje sam
podvukao u Condillacovu tekstu. Reprezentacija će se svakako komplicirati, zadobivati
dopunske releje i stupnjeve, postat će reprezentacija reprezentacije u hijeroglifskom,
ideografskom, zatim i fonetsko-abecednom pismu, ali struktura reprezentacije koja
obilježava prvi stupanj izražajne komunikacije, odnos ideja/znak, nikada neće biti
ukinuta niti transformirana. Opisujući povijest tipova pisma, njihovu kontinuiranu
derivaciju iz jednog zajedničkog korijena koji se nikada nije pomaknuo, te koji je
omogućuje neku vrstu zajedništva analoškoga sudjelovanja između svih pisama,
Condillac zaključuje (to je praktički citat Warburtona, poput gotovo cijeloga poglavlja):
“Evo opće povijesti pisma koja se vodi jednostavnom gradacijom od stanja slikanja do
stanja slova; jer slova su posljednji korak koji treba učiniti poslije kineskih oznaka što s
jedne strane imaju udjela u prirodi egipatskih hijeroglifa, a s druge u slovima, isto kao
što hijeroglifi podjednako imaju udjela u meksičkim slikama i kineskim znakovima. Ovi
znaci su toliko bliski našemu pismu da abeceda jednostavno smanjuje smetnju njihove
brojnosti, te predstavlja njihov kratak sažetak.”
Nakon što smo jasno predočili taj motiv ekonomske, homogene i mehaničke
redukcije, vratimo se sada onom pojmu odsutnosti koji sam označio u odlomku
Condillacova teksta. Kako je tamo definirana?
1) Ona je prije svega odsutnost primatelja. Pišemo da bismo nešto priopćili
odsutnima. Odsutnost pošiljatelja, odsutnost primatelja, u odnosu na oznaku [marque]
koju napušta, koja se odvaja od njega i nastavlja izazivati učinke s onu stranu njegove
prisutnosti i prisutne aktualnosti njegove intencije [vouloir-dire], štoviše, s onu stranu
samog njegovog života, takvu odsutnost koja, međutim, pripada strukturi svakoga pisma
– i, dodat ću kasnije, svakog jezika uopće – takvu odsutnost Condillac ne propituje.

4
 2) Odsutnost o kojoj govori Condillac najklasičnije je definirana kao
kontinuirana modifikacija, progresivno jenjavanje prisutnosti. Reprezentacija po pravilu
nadomješta prisutnost. Međutim, iako artikulira sve momente iskustva dok je ono
uključeno u proces označavanja (“nadomjestiti” [suppléer] jest jedan od najvažnijih i
najčešćih operativnih pojmova koje Condillac rabi u Ogledu2), ta se operacija
nadomještanja ne ističe kao lom [rupture] prisutnosti, nego kao kontinuirano,
homogeno korigiranje i modificiranje prisutnosti u reprezentaciji.
Ne mogu ovdje analizirati sve što, u Condillacovoj filozofiji i drugdje,
podrazumijeva ovaj pojam odsutnosti kao modifikacije prisutnosti. Zabilježimo ovdje
samo to da on upravlja još jednim operativnim pojmom (ovdje na klasičan način, te radi
praktičnih razloga, operativno suprotstavljam tematskom), koji ima ključno mjesto u
Ogledu: tracer [obilježiti, ocrtati, ostaviti trag, trasirati] i retracer [ponovno obilježiti,
ocrtati, prikazati, predočiti]. Poput pojma nadomještanja, pojam traga bi se mogao
odrediti drugačije no što to čini Condillac. Ostaviti trag prema njemu znači “izraziti”,
“predstaviti”, “podsjetiti”, “učiniti prisutnim” (“slikanje najvjerojatnije duguje svoj
nastanak nuždi da tako zabilježimo naše misli, a ta je nužda bez sumnje pridonijela
očuvanju jezika djela, kao onoga koji se najlakše mogao naslikati” – “O pismu”, str.
128). Znak se rađa istodobno s imaginacijom i pamćenjem, u trenutku kada to traži
odsutnost objekta u prisutnoj percepciji (“Pamćenje se, kako smo vidjeli, sastoji samo u
sposobnosti prisjećanja znakova naših ideja ili okolnosti koje su ih pratile, a ta
sposobnost postoji samo posredstvom analogije znakova [moj kurziv (J. D.): ovaj pojam
analogije, koji upravlja cjelokupnom Condillacovom sistematikom, načelno osigurava
sve kontinuitete, a posebno onaj između prisutnosti i odsutnosti] koju smo odabrali i
redoslijeda koji smo uspostavili između naših ideja, objekata koje želimo predočiti,
povezanih s nekom od naših sadašnjih potreba” (1, 11, poglavlje IV, paragraf 39). Ovo
vrijedi za sve redove znakova koje Condillac razlikuje (proizvoljne, slučajne, pa čak i
prirodne, distinkcija koju Condillac nijansira te, na određenim mjestima, ponovno
dovodi u pitanje u svojim Pismima Crameru). Filozofijska operacija koju Condillac
također naziva “retracer” sastoji se u povratku putem analize i neprekidne
dekompozicije do pokreta genetičke derivacije koji vodi od jednostavnog osjeta i
prisutne percepcije prema kompleksnom zdanju reprezentacije: od iskonske prisutnosti
do najformalnijeg računskog jezika.
Bilo bi lako pokazati kako ovaj tip analize pisanog označavanja načelno ne
počinje niti završava Condillacom. Ako sada kažemo da je ta analiza “ideološka”, ne
činimo to ponajprije kako bismo njezine predodžbe suprotstavili “znanstvenim”
pojmovima, ili da bismo uputili na nerijetko dogmatsku uporabu – moglo bi se reći i
“ideološku” – same riječi ideologija, čije se mogućnosti i povijest danas tako rijetko
propituju. Ako pojmove condillacovskoga tipa definiram kao ideološke, činim to zato
što oni, na pozadini ogromne, moćne i sustavne filozofijske tradicije kojom dominira
bjelodanost ideje (eidos, idea), povlače granice polja refleksije francuskih “ideologa”
koji, na Condillacovu tragu, razrađuju teoriju znaka kao reprezentacije ideje koja sama
predstavlja percipiranu stvar. Komunikacija nakon toga prenosi reprezentaciju kao

2
Jezik nadomješta djelovanje ili percepciju, artikulirani jezik nadomješta jezik djela, pismo nadomješta
artikulirani jezik itd.

5
idealan sadržaj (ono što zovemo smislom), a pismo je jedna vrsta te opće komunikacije.
Jedna vrsta: komunikacija koju u okviru određenog roda karakterizira relativna
specifičnost.
Ako se sada pitamo što je, unutar ove analize, bitan predikat te specifične
razlike, ponovno ćemo pronaći odsutnost.
Iznosim ovdje sljedeće dvije teze ili pretpostavke:
1) budući da svaki znak, u “jeziku djela” koliko i u artikuliranom jeziku (čak i
prije intervencije pisma u klasičnom smislu), pretpostavlja stanovitu odsutnost (koju
treba pobliže odrediti), odsutnost u polju pisma mora biti originalna, ako želimo priznati
ikakvu specifičnost pisanom znaku;
2) ako bi se slučajno pokazalo da predikat, za koji smo prihvatili da karakterizira
odsutnost svojstvenu pismu, odgovara svakoj vrsti znakova i komunikacije, uslijedilo bi
generalno premještanje: pisanje ne bi više bilo jedna vrsta komunikacije, a svi pojmovi
uopće kojima se podređivalo pismo (sam pojam kao smisao, ideja ili razumijevanje
smisla i ideje, pojam komunikacije, znaka, itd.) razotkrili bi se kao nekritički, loše
oblikovani ili, štoviše, namijenjeni osiguravanju autoriteta i snage stanovitoga
historijskog diskursa.
Pokušajmo, dakle, uzimajući i dalje kao polaznu točku ovaj klasičan diskurs,
karakterizirati tu odsutnost koja, čini se, na specifičan način intervenira u funkcioniranje
pisma.
Pisani se znak javlja u odsutnosti primatelja. Kako kvalificirati tu odsutnost?
Moglo bi se reći da u trenutku kada pišem primatelj može biti odsutan iz mojega polja
sadašnje percepcije. No nije li ta odsutnost samo neka prisutnost koja je udaljena,
zakašnjela ili, u ovom ili onom obliku, idealizirana u svojoj reprezentaciji? Čini se da
nije, ili se barem ta udaljenost, taj interval, to kašnjenje, ta différance moraju moći
podići do stanovitog apsoluta odsutnosti kako bi se, pod pretpostavkom da pismo
postoji, uspostavila struktura pisma. Upravo je to mjesto na kojemu différance kao
pismo više ne bi (bila) (ontološka) modifikacija prisutnosti. Kako bi moje “pisano
priopćenje” [communication écrite], ako hoćete, imalo funkciju pisma, odnosno
čitljivosti, ono mora ostati čitljivo unatoč apsolutnom nestanku svakog određenog
recipijenta općenito. Ono mora biti ponovljivo – iterabilno – u apsolutnoj odsutnosti
primatelja ili empirijski odredivog skupa primatelja. Ta iterabilnost (iter bi, opet,
dolazilo od itara, drugi na sanskrtu, a sve što slijedi se može čitati kao izrabljivanje te
logike koja povezuje ponavljanje i alteritet) strukturira samu pisanu oznaku, o kakvoj se
god vrsti pisma radilo (piktografsko, hijeroglifsko, ideografsko, fonetsko, abecedno, da
upotrijebimo te stare kategorije). Pismo koje ne bi bilo strukturalno čitljivo – iterabilno
– i nakon smrti primatelja ne bi niti bilo pismo. Koliko god se sve to činilo bjelodanim,
ne želim to prihvatiti takvim, pa ću razmotriti krajnju zamjerku koja bi se mogla
priložiti ovoj tezi. Zamislimo pismo čiji je kod toliko idiomatičan da su ga uspostavila i
upoznala, poput tajne šifre, samo dva “subjekta”. Može li se i dalje tvrditi, nakon smrti
primatelja, štoviše, oba partnera, da je oznaka koju je jedan ostavio drugome još uvijek
pismo? Da, u mjeri u kojoj je pismo – uređeno kodom, makar on bio nepoznat i
nejezički – u svojem identitetu oznake konstituirano svojom iterabilnošću u odsutnosti
koga god, dakle, u konačnici, svakog empirijski određenog “subjekta”. To implicira da

6
ne postoji kod – organon iterabilnosti – koji bi bio strukturalno tajan. Mogućnost
ponavljanja, pa tako i prepoznavanja oznaka implicirana je u svakom kodu, pretvarajući
ga u mrežu kojom se može komunicirati, transmitirati, dešifrirati, koja je iterabilna za
nekog trećeg, pa tako i za svakog mogućeg korisnika općenito. Svako pismo, dakle, da
bi bilo ono što jest, mora funkcionirati u radikalnoj odsutnosti svakog empirijski
odredivog primatelja općenito. A ta odsutnost nije kontinuirana modifikacija prisutnosti,
to je lom [rupture] prisutnosti, “smrt” ili mogućnost “smrti” primatelja upisana u
strukturu oznake (upravo se na tom mjestu, spominjem usput, vrijednost ili “učinak”
transcendentalnosti nužno veže s mogućnošću pisma i ovako analizirane “smrti”).
Možda paradoksalna posljedica mojega pribjegavanja iteraciji i kodu u ovom trenutku:
disrupcija, u konačnici, autoriteta koda kao ograničenog sustava pravila; istodobno,
radikalna destrukcija svakog konteksta kao protokola koda. Za koji trenutak ćemo se
vratiti na to.
Ono što vrijedi za primatelja, vrijedi također, iz istih razloga, za pošiljatelja ili
proizvođača. Pisati znači proizvesti oznaku koja će stvoriti neku vrstu stroja koji i sam
proizvodi, a koji neće biti načelno spriječen u funkcioniranju mojim budućim
nestankom, niti će se prestati pružati čitanju i ponovnom ispisivanju. Kad kažem “moj
budući nestanak”, činim to kako bih ovu tvrdnju učinio što neposrednije prihvatljivom.
Moram moći jednostavno reći mojim nestankom, mojom neprisutnošću općenito,
primjerice, izočnosti moje vouloir-dire, moje intencije značenja, mojega htjeti-ovo-
priopćiti, iz odašiljanja ili stvaranja oznake... Da bi spis bio spis, mora nastaviti
“djelovati” i biti čitljiv čak i kad ono što zovemo autorom spisa više ne odgovara za ono
što je napisao, za ono što je naizgled potpisao, bez obzira na to je li provizorno odsutan,
je li mrtav ili općenito govoreći ne stoji, sa svojom apsolutno aktualnom i prisutnom
intencijom i pozornošću, iza punog opsega onoga što je htio reći, upravo onoga što je
naizgled bilo napisano “u njegovo ime”. Mogli bismo ovdje ponovno izvesti analizu
kakvu smo ranije skicirali za primatelja. Što se tiče napisanoga, situacija onoga tko piše
i potpisuje do temelja je jednaka situaciji čitatelja. Ovo neizbježno lutanje, povezano s
pismom kao iterativnom strukturom, odsječenom od svake apsolutne odgovornosti, od
svijesti kao najvišeg autoriteta, siročetom koje je od rođenja odvojeno od ispomoći
svojega oca, jest upravo ono što je Platon osudio u Fedru. Ako je, kako vjerujem,
Platonova gesta filozofijski potez par excellence, tada možemo odmjeriti ulog koji je
posrijedi.
Prije nego što preciziramo neizbježne posljedice ovih elementarnih osobina
svakoga pisma (dakle: 1) prekid s horizontom komunikacije kao komunikacije svijesti
ili prisutnosti i kao jezičnog ili semantičkog prijenosa smisla; 2) uklanjanje svakoga
pisma iz semantičkog hermeneutičkog vidokruga koji se, barem kao vidokruzi smisla,
daju probiti pismom; 3) nužnost da se, na neki način, od pojma polisemije odvoji pojam
koji sam drugdje nazvao diseminacijom a koji je također pojam pisma; 4)
diskvalifikacija ili granica pojma konteksta, “realnog” ili “jezičnog”, čiju teorijsku
definiciju ili empirijsko zasićenje pismo čini potpuno nemogućim ili nedostatnim), htio
bih pokazati da se osobine koje možemo prepoznati u klasičnom i usko definiranom
pojmu pisma mogu poopćiti. One ne bi vrijedile samo za sve poretke “znakova” i za sve

7
jezike uopće nego, čak izvan semiolingvističke komunikacije, za cijelo polje onoga što
bi filozofija nazvala iskustvom, štoviše, iskustvom bitka: takozvanu “prisutnost”.
Što su, de facto, bitni predikati u minimalnoj definiciji klasičnog pojma pisma?
1) Pisani znak je, u uvriježenom smislu te riječi, dakle, oznaka koja ostaje, koja
se ne iscrpljuje u prezentu svojega ispisivanja, te koja može omogućiti iteraciju u
odsutnosti i s onu stranu prisutnosti empirijski određenog subjekta koji ga je, u datom
kontekstu, emitirao ili proizveo. Po tome se, barem tradicionalno, “pisana
komunikacija” razlikuje od “govorne komunikacije”.
2) U isti mah, pisani znak nosi sa sobom stanovitu snagu raskida sa svojim
kontekstom, odnosno sa skupom prisutnosti koje organiziraju trenutak njegove
inskripcije. Ta sila raskida nije neki slučajan predikat, nego sama struktura pisanoga.
Ako je riječ o takozvanom “realnom” kontekstu, ovo što sam upravo iznio je i previše
očigledno. U tom tobožnjem zbiljskom kontekstu sudjeluju stanovit “prezent”
inskripcije, prisutnost onoga tko piše u onome što je napisao, cijelo okruženje i horizont
njegova iskustva, a iznad svega intencija, vouloir-dire, koja će u datom trenutku
udahnuti život njegovoj inskripciji. Znaku je svojstveno da bude faktički čitljiv čak i
ako je trenutak njegova nastajanja nepovratno izgubljen, čak i ako ne znam što je njegov
navodni autor-skriptor svjesno i namjerno htio reći u trenutku kada ga je pisao, odnosno
prepuštao njegovom neizbježnom lutanju. Ako je sada riječ o semiotičkom i
unutrašnjem kontekstu, snaga raskida nije ništa manja: zbog svoje bitne iterabilnosti,
pisana se sintagma uvijek može izvući iz lanca u koji je uhvaćena ili stavljena, a da time
ne izgubi svaku mogućnost funkcioniranja, ako ne upravo i svaku mogućnost
“komuniciranja”. Upisom ili cijepom [greffe] u druge lance, u njoj se eventualno mogu
prepoznati i druge mogućnosti. Nijedan je kontekst ne može zatvoriti u sebe. Niti
nekakav kod – pri čemu je ovdje kod istodobno mogućnost i nemogućnost pisma,
njegove bitne iterabilnosti (ponavljanja/alteriteta).
3) Ta sila raskida ovisi o oprostorenju [espacement] koje konstituira pisani znak:
razmještanju koje ga odvaja od drugih elemenata unutrašnjeg kontekstualnog lanca
(uvijek otvorena mogućnost njegovog uklanjanja i cijepa), ali i od svih oblika
objektivnog ili subjektivnog prisutnog referenta (prošlog ili budućeg u modificiranom
obliku prošle ili buduće sadašnjosti). Ovo oprostorenje nije puki negativitet praznine,
nego izviranje oznake. Ono ipak ne ostaje, poput rada negacije u službi smisla, živog
pojma, telosa, odmjenjivo [relevable] i reduktibilno u Aufhebungu neke dijalektike.
Jesu li ta tri predikata, s cijelim pridruženim sustavom, rezervirana, kako se
toliko često vjeruje, za pisanu “komunikaciju” u uskom značenju te riječi? Ne
pronalazimo li ih u svakom jeziku, primjerice u govorenom jeziku pa, u konačnici, i u
totalitetu “iskustva” u mjeri u kojoj je ono neodvojivo od tog polja oznake, odnosno
rešetke brisanja i razlike, jedinica iterabilnosti, jedinica koje su odvojive od svojeg
unutrašnjeg i vanjskoga konteksta i odvojive od sebe samih, u toj mjeri da im sama
iterabilnost, koja konstituira njihov identitet, nikada ne dopušta da budu jedinice
samoidentičnosti?
Razmotrimo bilo koji element govornog jezika, velike ili male jedinice. Prvi
uvjet njegova funkcioniranja: njegovo orijentiranje s obzirom na određen kod; no radije
ovdje ne bih previše aktivirao taj pojam koda koji mi se ne čini pretjerano sigurnim;

8
recimo da određena samoidentičnost tog elementa (oznake, znaka itd.) mora omogućiti
njegovo prepoznavanje i ponavljanje. Duž niza empirijskih varijacija tona, glasa itd.,
eventualno određenog akcenta, primjerice, moramo moći prepoznati identitet, recimo to
tako, nekog označiteljskog oblika. Zašto je taj identitet, paradoksalno, dijeljenje ili
odvajanje od sebe samoga, koje će od tog foničkog znaka načiniti grafem? Zato što se to
jedinstvo označiteljskog oblika konstituira samo njegovom iterabilnošću, mogućnošću
da bude ponovljen ne samo u odsutnosti svojega “referenta”, što se podrazumijeva, nego
i u odsutnosti određenog označenog ili aktualne intencije značenja, kao i svake prisutne
intencije komunikacije. Čini mi se da ova strukturalna mogućnost odsijecanja od
referenta ili označenog (dakle, od komunikacije i njezina konteksta) pretvara svaku
oznaku, makar bila i usmena, u grafem u općenitom smislu, drugim riječima, kako smo
vidjeli, u neprisutni ostatak [restance] neke diferencijalne oznake koja je odsječena od
svojega tobožnjeg “proizvođenja” ili podrijetla. A taj bih zakon čak proširio na svo
“iskustvo” uopće, ako prihvatimo da ne postoji iskustvo čiste prisutnosti, nego samo
lanci diferencijalnih oznaka.
Zadržimo se malo na toj točki i vratimo na onu odsutnost referenta, pa čak i
označenog smisla, dakle intencije korelativnog značenja. Odsutnost referenta je
mogućnost koja se danas prihvaća prilično lako. Ta mogućnost nije samo empirijska
eventualnost. Ona tvori oznaku, a eventualna prisutnost referenta u trenutku u kojem je
označen ne mijenja ništa u strukturi oznake, koja implicira da može i bez referenta.
Husserl je u svojim Logičkim istraživanjima vrlo strogo analizirao tu mogućnost. Ona je
dvostruka:
1) Iskaz čiji predmet nije nemoguć, nego samo moguć, može se izgovoriti i čuti i
kada njegov zbiljski predmet (njegov referent) nije prisutan, bilo onome tko proizvodi
iskaz, bilo onome tko ga prima. Ako kažem, gledajući kroz prozor, “Nebo je plavo”, taj
će iskaz biti inteligibilan (recimo provizorno, ako hoćete, komunikabilan) čak i ako
sugovornik ne vidi nebo; čak i ako ga niti ja ne vidim, ako ga vidim slabo, ako se varam
ili ako želim zavarati svojega sugovornika. Nije uvijek tako, no strukturi mogućnosti
ovog iskaza pripada to da se može uobličiti i funkcionirati kao prazna referencija, ili
referencija odsječena od svojega referenta. Bez te mogućnosti, koja također predstavlja
opću, poopćivu i poopćujuću iterabilnost svake oznake, iskaza ne bi niti bilo.
2) Odsutnost označenog. Husserl analizira i nju. Prosuđuje da je uvijek moguća,
čak i ako, prema aksiologiji i teleologiji koja vlada njegovom analizom, tu mogućnost
smatra inferiornom, opasnom ili “kritičnom”: ona otvara fenomen krize smisla. Ova
odsutnost smisla može se razložiti u tri oblika:
A) Mogu manipulirati simbolima ne oživljavajući ih, aktivno i aktualno, s
pozornošću i intencijom značenja (kriza matematičkog simbolizma, prema Husserlu).
Husserl svakako naglašava činjenicu da to ne ometa funkcioniranje znaka: kriza ili
ispraznost matematičkog smisla ne ograničava tehnički napredak (ovdje je intervencija
pisma presudna, kako sam Husserl to bilježi u eseju “O izvoru geometrije”).
B) Stanoviti iskazi mogu imati smisla iako su lišeni objektivnog značenja. “Krug
je četvrtast” je tvrdnja koja ima smisla. Ona ima dovoljno smisla da bih je mogao
ocijeniti lažnom ili kontradiktornom (widersinnig, a ne sinnlos, kaže Husserl). Ovaj
primer smještam u kategoriju odsutnosti označenog, iako trodioba

9
označitelj/označeno/referent ovdje ne bi bila prikladna za razumijevanje Husserlove
analize. “Četvrtasti krug” svakako označava odsutnost referenta, kao i odsutnost
stanovitog označenog, ali ne i odsutnost smisla. U ova dva slučaja, kriza smisla
(neprisutnost općenito, odsutnost kao izočnost referenta – percepcije – ili smisla – iz
aktualne intencije značenja) uvijek je povezana s bitnom mogućnošću pisma; a ta kriza
nije slučajna, činjenična i empirijska anomalija govornog jezika, ona je njegova
pozitivna mogućnost i “unutrašnja” struktura u obliku stanovite izvanjskosti.
C) Konačno, postoji ono što Husserl zove Sinnlosigkeit ili agramatičnost.
Primjerice, “zeleno je ili” ili “abrakadabra”. U takvim slučajevima, što se Husserla tiče,
jezik više ne postoji, barem ne “logički” jezik, jezik spoznaje, kako ga Husserl
razumijeva u teleološkom smislu, jezik usklađen s mogućnošću intuicije objekata koji
su izravno dani i istinski označeni. Ovdje smo pred ključnom poteškoćom. Prije nego
što zastanem na njoj, napominjem, kao moment koji se tiče naše rasprave o
komunikaciji, da je primarni interes Husserlove analize na koju ovdje upućujem
(izvlačeći je upravo, u određenoj mjeri, iz njezina konteksta ili teleološkog i
metafizičkog horizonta, operacija pri kojoj bismo se trebali zapitati kako je i zašto
uvijek moguća) nastojanje prema cilju – a, čini mi se, na određen način, i postizanje
cilja – rigoroznog odvajanja analize znaka ili izraza (Ausdruck) kao označujućega
znaka, znaka koji znači (bedeutsame Zeichen), od svakoga fenomena komunikacije.3
Razmotrimo ponovno slučaj agramatičke Sinnlosigkeit. U Logičkim
istraživanjima Husserla zanima sustav pravila jedne univerzalne gramatike, ne iz
lingvističke, nego logičke i epistemološke perspektive. U važnoj napomeni iz drugog
izdanja,4 on precizira da je, po njegovom mišljenju, ovdje riječ o čisto logičkoj
gramatici, odnosno o univerzalnim uvjetima mogućnosti morfologije značenja u odnosu
spoznaje prema mogućem objektu, a ne o čistoj gramatici općenito, razmatranoj iz
psihološke ili lingvističke perspektive. Dakle, samo u kontekstu koji je određen voljom
za spoznajom, epistemičkom intencijom, svjesnim odnosom prema objektu kao
predmetu spoznaje u horizontu istine, samo je u tom usmjerenom kontekstualnom polju
“zeleno je ili” neprihvatljivo. Ali kako “zeleno je ili” ili “abrakadabra” ne konstituiraju
svoj kontekst same po sebi, ništa im ne priječi da u nekom drugom kontekstu djeluju
kao značeće oznake (odnosno naznake, rekao bi Husserl). I to ne samo u kontingentnom
slučaju gdje bi se, prijevodom s njemačkoga na francuski, “zeleno je ili” [le vert est ou]
moglo obdariti gramatičnošću, pri čemu bi se ou (oder) čulo kao où (oznaka mjesta):
3
“Do sada smo razmatrali izraze u komunikativnoj funkciji. Ona počiva bitno na tomu da izrazi djeluju
kao naznake. Ali izrazima je dodijeljena velika uloga i u duševnom životu koji se ne priopćuje u
komunikaciji. Jasno je da izmijenjena funkcija ne pogađa ono što izraze čini izrazima. Oni i prije i kasnije
imaju svoja značenja [Bedeutungen] i ista značenja kao u međusobnom razgovoru” [Edmund Husserl:
Logička istraživanja (Zagreb: Naklada Breza, 2005.), Drugi svezak, Prvi dio, str. 39. Prijevod neznatno
izmijenjen.] U onome što ovdje iznosim implicirano je jedno tumačenje Husserlove procedure, vezane uz
ovo mjesto, koje sam iznio drugdje. Stoga si dopuštam upućivanje na La voix et le phénomène [Glas i
fenomen (Beograd: Istraživačko izdavački centar SSOS, 1989.)].
4
“U prvom sam izdanju kazao ‘či st a gram at i ka ’ – to je ime koje je bilo mišljeno i izričito označeno
kao analogon Kant ovoj ‘čistoj prirodnoj znanosti’. No ukoliko se nipošto ne može tvrditi da čista
morfologija značenjâ [Bedeutungen] obuhvaća cjelokupni općenito-gramatički apriori – primjerice,
gramatički toliko utjecajnim odnosima međusobnoga sporazumijevanja psihičkih subjekata svakako
pripada vlastiti apriori –, utoliko prednost zaslužuje izraz či st a l ogi čka gram at i ka. ” [Logička
istraživanja (op. cit.), str. 335. Prijevod neznatno izmijenjen.]

10
“Gdje je nestalo zelenilo (tratine: zeleno je gdje [le vert est où])”, “Gdje je nestala čaša
[verre] iz koje sam vam htio dati da pijete?”. Međutim, čak i “zeleno je ili” (the green is
either) još uvijek označava primjer agramatičnosti. Inzistirao bih na toj mogućnosti:
mogućnosti izdvajanja i citatnoga cijepa koja pripada strukturi svake oznake, govorne ili
pisane, i koja konstituira svaku oznaku u pismu, čak prije i izvan svakoga horizonta
semiolingvističke komunikacije; u pismu, odnosno u sposobnosti da djeluje, u
određenoj točki, odsječena od svojeg “izvornog” intendiranog smisla [vouloir-dire] i
svoje pripadnosti nekom represivnom kontekstu koji se može zasititi. Svaki se znak,
jezični ili nejezični, govorni ili pisani (u uvriježenom smislu te opreke), unutar male ili
velike jedinice, može citirati, staviti između navodnika; time može raskinuti sa svakim
datim kontekstom, u beskonačnost proizvoditi nove kontekste, na apsolutno nezasitan
način. Time se ne pretpostavlja da oznaka vrijedi izvan konteksta, nego obrnuto, da
postoje samo konteksti bez ikakvog središta apsolutnog usidrenja. Ta mogućnost
citiranja, ta dvostrukost ili podvajanje, ta iterabilnost oznake nije slučaj ili anomalija, to
je ono (normalno/abnormalno) bez čega oznaka ne bi više mogla imati funkciju koju
zovemo “normalnom”. Što bi bila oznaka koju ne bismo mogli citirati? I čije se
podrijetlo ne bi moglo usput izgubiti?

Paraziti. Iter, o pismu: da možda ne postoji

Sada predlažem da malo pomnije razradimo ovo pitanje oslanjajući se – ali samo zato
da bismo je prebrodili – na problematiku performativa. Ona nas ovdje zanima iz
mnoštva razloga.
1) Prije svega, čini se da Austin, inzistiranjem na analizi perlokucije, a iznad
svega ilokucije, diskurzivne činove razmatra samo kao činove komunikacije. To je
zamijetio njegov francuski prevoditelj, koji ga citira: “Usporedba konstativnog iskaza
(odnosno klasične ‘tvrdnje’ koja se uglavnom poima kao istinit ili lažan ‘opis’
činjenica) s performativnim (od engleskog performative, odnosno iskaz koji nam
omogućava da nešto učinimo samim govorom) navela je Austina da svaki iskaz
dostojan tog imena (odnosno onaj kojemu je cilj komuniciranje – što bi, primjerice,
isključivalo poštapalice) razmatra kao da je prvenstveno i prije svega govorni čin nastao
u totalnoj situaciji u kojoj se nalaze sugovornici (How to do Things with Words, str.
147)” (G. Lane, Uvod u francuski prijevod [Quand dire c’est faire (Paris: Seuil, 1970.)]
(str. 19), na koji ću u nastavku teksta upućivati).
2) Ova je kategorija komunikacije relativno originalna. Austinovi pojmovi
ilokucije i perlokucije ne označavaju prijenos ili prijelaz nekog sadržaja ili smisla, nego
na neki način komunikaciju jednog izvornog kretanja (koje treba definirati unutar jedne
opće teorije djelovanja), operaciju i stvaranje nekog učinka. Komunicirati, u slučaju
performativa, ako nešto takvo postoji u strogom i čistom smislu (smjestit ću se na
trenutak u okvire te hipoteze i tu etapu analize), značilo bi posredovati neku silu
impulsom oznake.
3) Za razliku od klasične tvrdnje, od konstativnog iskaza, performativ nema
referenta (iako je ta riječ ovdje nesumnjivo neprikladna, u tome je važnost Austinovog

11
otkrića) izvan sebe ili, u svakom slučaju, prije sebe ili pred sobom. On ne opisuje nešto
što postoji izvan jezika i prije njega. On stvara ili transformira neku situaciju, on djeluje;
i ako možemo reći da konstativni iskaz također ima nekakav učinak i uvijek
transformira neku situaciju, ne možemo tvrditi da to tvori njegovu unutrašnju strukturu,
njegovu manifestnu funkciju ili destinaciju kao u slučaju performativa.
4) Austin je morao osloboditi analizu performativa od autoriteta vrijednosti
istine, opreke istinito/lažno,5 barem u njezinom klasičnom obliku, te je ponekad
zamijeniti vrijednošću sile, razlike sile (illocutionary ili perlocutionary force). (Čini mi
se da to, u ovoj misli koja je najmanje od svega nietzscheanska, upućuje na Nietzschea;
on je u sebi redovito prepoznavao stanovit afinitet prema jednoj struji engleskoga
mišljenja).
Barem zbog ova četiri razloga, moglo bi se činiti da je Austin razorio pojam
komunikacije kao čisto semiotički, lingvistički ili simbolički pojam. Performativ je
“komunikacija” koja se u svojoj biti ne ograničava na prijenos nekog već ustrojenog
semantičkog sadržaja koji je pod nadzorom nišana istine (istine razotkrivanja onoga što
je u njegovom bitku ili istine adekvacije između iskazanog suda i same stvari).
A ipak – to je, u najmanju ruku, ono što bih sada pokušao naznačiti – čini mi se
da sve poteškoće s kojima se susreće Austin u svojoj strpljivoj, otvorenoj i aporetičkoj
analizi koja je u stalnoj transformaciji, nerijetko plodnija u prepoznavanju svojih
škripaca nego u svojim čvrstim stavovima, imaju zajednički korijen. Ovaj: Austin nije
računao s onim što, u strukturi lokucije (dakle, prije svakog ilokucijskog ili
perlokucijskog određenja), već obuhvaća onaj sustav predikata koje zovem
grafematskima općenito te stoga brka sve naknadne opreke čiju je utemeljenost, čistoću
i strogost Austin uzalud nastojao utvrditi
Kako bih to pokazao, morat ću smatrati da se zna i podrazumijeva da Austinove
analize neprestano traže vrijednost konteksta, i to čak konteksta koji se, formalno ili
teleološki, da iscrpno opisati; dug popis različitih vrsta nesreća (infelicities) koje mogu
ugroziti događaj performativa uvijek iznova upućuje na element onoga što Austin zove
totalnim kontekstom.6 Jedan od tih bitnih elemenata – i to ne tek jedan među mnogima –
ostaje, klasično, svijest, svjesna prisutnost intencije govorećega subjekta u totalitetu
njegova lokucijskoga čina. Tako performativna komunikacija ponovno postaje
komunikacija intencionalnog smisla,7 unatoč tomu što taj smisao nema referenta u
obliku neke stvari ili stanja stvari koje mu prethodi ili mu je izvanjsko. Ova svjesna
prisutnost govornika ili slušatelja koji sudjeluju u izvršenju performativa, njihova
svjesna i intencionalna prisutnost u totalitetu djelovanja, teleološki implicira da nikakav
ostatak ne izmiče prisutnoj totalizaciji. Nikakav ostatak, niti u definiciji nužnih
konvencija, niti u unutrašnjem i lingvističkom kontekstu, niti u gramatičkoj formi, niti u
semantičkom određenju upotrijebljenih riječi; nikakva nesvodiva polisemija, drugim
riječima, nikakva “diseminacija” koja izmiče vidokrugu jedinice smisla. Citiram prva
dva predavanja iz How to do Things with Words: “Uopćeno govoreći, uvijek je nužno
5
“... dva fetiša koja sam, priznajem, sklon uništavati, odnosno 1) fetiš istinito/lažno, 2) fetiš
vrijednost/činjenica” (str. 153).
6
Str. 113, 151, primjerice. Str. 15, 16, 19, 20, 25, 26 u Uvodu.
7
To pokatkad prisiljava Austina na ponovno uvođenje kriterija istine u opis performativa. Usporedi,
primjerice, str. 73 i 107.

12
da okolnosti u kojima se riječi izgovaraju budu na neki način, ili više načina, prikladne,
a obično je potrebno i to da sam govornik ili netko drugi također izvede neke druge
činove, ‘tjelesne’, ‘mentalne’ ili čak činove izgovaranja dodatnih riječi. Tako je, da bih
krstio brod, nužno da budem osoba ovlaštena da to učini; pri (kršćanskom) vjenčavanju,
nužno je da ne budem već oženjen živom i prisebnom ženom od koje nisam razveden
itd.; da bi se sklopila oklada, načelno je nužno da je prihvati druga strana (koja mora
nešto učiniti, primjerice, reći ‘Dogovoreno’), a teško bi se moglo reći da je nešto dar
ukoliko kažem ‘Darujem ti to’, ali to nikada ne uručim. Za sada, tu nema nikakvih
problema” (str. 43).
U Drugom predavanju, nakon što je, kako to redovno čini, stavio gramatički
kriterij na stranu, Austin razmatra mogućnost i podrijetlo neuspjeha ili “nesreća”
performativnog iskaza. Zatim definira šest nužnih, ako ne i dovoljnih, uvjeta za uspjeh.
Nakon vrijednosti “konvencionalnosti”, “korektnosti” i “kompletnosti” koje
interveniraju u ovu definiciju, nužno ponovno susrećemo vrijednosti konteksta koji se
može iscrpno definirati, svijesti koja je slobodna i prisutna u totalitetu djelovanja,
apsolutno pune značenjske namjere [vouloir-dire] koja gospodari sama sobom:
teleološku jurisdikciju nad jednim totalnim poljem čije organizacijsko središte ostaje
intencija.8 Austinova je procedura prilično upečatljiva i tipična za onu filozofijsku
tradiciju s kojom on radije ne bi imao nikakve veze. Sastoji se u tomu da se prizna kako
je mogućnost negativnoga (ovdje, infelicities) svakako strukturalna mogućnost, kako je
neuspjeh bitan rizik operacija o kojima je riječ; a zatim, da se gotovo neposredno
simultanom gestom, u ime neke vrste idealne regulacije, taj rizik isključi kao slučajan,
izvanjski rizik koji nam ništa ne govori o fenomenu jezika koji razmatramo. To je
utoliko čudnije, strogo govoreći neodrživo, uzevši u obzir da Austin ironično odbacuje
“fetiš” opreke value/fact.
Tako, primjerice, razmatrajući konvencionalnost bez koje nema performativa,
Austin priznaje da su svi konvencionalni činovi izloženi mogućnosti neuspjeha: “Čini
se, prije svega, jasnim da je neuspjeh – iako nas je uznemirio (ili nije uspio uznemiriti) u
vezi s nekim činovima koji se, u cjelini ili djelomice, sastoje u izgovaranju riječi – zlo
kojemu su izloženi svi činovi što imaju načelan karakter rituala ili ceremonije, svi
konvencionalni činovi: što ne znači, naravno, da je svaki ritual izložen svakom obliku
neuspjeha (kao, međutim, niti svaki performativni iskaz)” (str. 52, kurziv Austinov).
Pored svih pitanja koja postavlja taj toliko historijski sedimentiran pojam
“konvencije”, ovdje treba primijetiti:
1) da Austin na ovom konkretnom mjestu, čini se, razmatra samo
konvencionalnost koja tvori okolnosti iskaza, njegovo kontekstualno okruženje, a ne
stanovitu intrinzičnu konvencionalnost onoga što tvori samu lokuciju, sve što ćemo,
kako ne bismo gubili vrijeme, sažeti problematičnom sintagmom “arbitrarnosti znaka”;
onoga što proširuje, pogoršava i radikalizira poteškoće. “Ritual” nije neka slučajnost
nego, kao iterabilnost, strukturno obilježje svake oznake.
2) da se vrijednost rizika ili izloženosti neuspjehu, unatoč tomu što može, kako
Austin priznaje, a priori ugroziti totalitet konvencionalnih činova, ne propituje kao bitan
predikat ili kao zakon. Austin se ne pita koje posljedice proizlaze iz činjenice da je ono
8
Str. 48-50.

13
što je moguće – kao mogući rizik – moguće uvijek, da na neki način predstavlja nužnu
mogućnost. Niti predstavlja li to, budući da priznaje nužnu mogućnost neuspjeha, još
uvijek nekakvu slučajnost. Što je uspjeh kada mogućnost neuspjeha nastavlja
konstituirati njegovu strukturu?
Čini se, dakle, kako je opreka uspjeh/neuspjeh ilokucije ili perlokucije ovdje
posve nedostatna i vrlo derivirana. Ona pretpostavlja opću i sustavnu elaboraciju
strukture lokucije kojom bi se izbjegla ova beskonačna alternacija biti i slučaja. No vrlo
je značajno da Austin odbacuje tu “opću teoriju”, odgađa je u barem dva navrata,
posebno u Drugom predavanju. Odlažem prvo isključivanje u stranu (“Ovdje ne ulazim
u opću teoriju: u mnoštvu ovakvih slučajeva mogli bismo čak reći da je čin bio
‘ništavan’ (ili se može poništiti zbog prisile ili nedopuštenog utjecaja) i tako dalje.
Pretpostavljam da bi neka vrlo općenita krovna doktrina mogla obuhvatiti u jednoj
teoriji ono što smo nazvali neuspjesima i ove druge ‘nesretne’ karakteristike djelovanja
– u našem slučaju djelovanja koja sadrže performativan iskaz: no nećemo ovdje
uključiti takvu vrstu nesreće – moramo, međutim, jednostavno imati na umu da se takve
karakteristike mogu neprestano nametati (to i čine) u bilo kojem slučaju koji
razmatramo. Karakteristike ove vrste obično bi se svrstale u ‘olakšavajuće okolnosti’ ili
‘faktore koji umanjuju ili ukidaju odgovornost počinitelja’, i tako dalje”, str. 21, moj
kurziv). Drugi čin tog isključivanja izravnije se tiče našeg izlaganja. Riječ je upravo o
mogućnosti da se svaki performativni iskaz (i, a priori, svaki drugi) “citira”. No Austin
isključuje tu eventualnost (i opću teoriju koja bi je objasnila) nekom vrstom lateralne
žestine, koja marginalizira ali je utoliko značajnija. Inzistira na činjenici da ta
mogućnost ostaje abnormalna, parazitska, da predstavlja neku vrstu iscrpljivanja,
štoviše, agonije jezika koju treba snažno držati na razdaljini, te kojoj treba odlučno
okrenuti leđa. I pojam “običnog”, dakle “običnog jezika” na koji se zatim poziva,
prilično je obilježen tim isključivanjem. Utoliko postaje problematičnijim, a prije nego
što to pokažemo, svakako bi bilo najbolje da jednostavno pročitam jedan odlomak iz
Drugog predavanja:
“(ii) Drugo, kao iskazi, naši su performativi također izloženi nekim drugim
vrstama nevolje koje pogađaju sve iskaze. I njih – iako bi ih se, opet, moglo uvesti u
neki općenitiji prikaz – u ovom trenutku namjerno isključujemo. Mislim, primjerice, na
sljedeće: performativni će iskaz, primjerice, biti na specifičan način jalov ili ništavan
ako ga izgovori glumac na pozornici, ako je uključen u neku pjesmu ili izrečen u
solilokviju. To na sličan način vrijedi za svaku vrstu iskaza – preokret (sea-change)
zbog posebnih okolnosti. U takvim se okolnostima jezik na specifičan način –
razaznatljivo – ne koristi ozbiljno [kurziv J. D.], nego načinima koji parazitiraju na
njegovoj normalnoj uporabi – načinima koji pripadaju doktrini etiolacija jezika. Sve to
isključujemo iz rasprave. Naše performativne iskaze, uspješne ili ne, treba shvatiti kao
da se izgovaraju u običnim okolnostima” (str. 55). Austin, dakle, isključuje, zajedno sa
svime što zove sea-change, ono “ne-ozbiljno”, “parazitsko”, “etiolacijsko”, “ne-obično”
(a s njima i cijelu opću teoriju kojom te opreke, kad bi ih objasnila, više ne bi
upravljale), sve što ipak prepoznaje kao mogućnost koja je otvorena svakom iskazu.
Filozofska je tradicija, uostalom, oduvijek tretirala pismo kao “parazita”, pa niti u ovoj
poredbi nema ničega slučajnog.

14
 Postavljam, dakle, sljedeće pitanje: je li ta mogućnost općenito i neizbježno
mogućnost neuspjeha ili zamke u koju jezik može pasti ili izgubiti se kao u nekom
bezdanu smještenom izvan ili ispred njega? A što je s parazitiranjem? Drugim riječima,
je li jezik okružen općenitim rizikom, koji Austin priznaje, kao nekom vrstom rova,
mjesta izvanjskoga gubitka u koje lokucija nikada ne mora izaći, koje može izbjeći
ostavši pri sebi, u sebi, u skloništu svoje biti ili svojega telosa? Ili je taj rizik, naprotiv,
unutrašnji i pozitivan uvjet njegove mogućnosti, a ona izvanjskost njegova unutrašnjost,
sama sila i zakon njegova pojavljivanja? Što bi, u drugom slučaju, značio “običan”
jezik, definiran isključenjem samoga zakona jezika? Isključujući opću teoriju tog
strukturnog parazitizma, ne pokušava li nam Austin, koji ipak želi opisati činjenice i
događaje običnog jezika, podvaliti kao običnu jednu definiciju koja je teleološka i etička
(jednoznačnost iskaza – za koju na drugom mjestu priznaje da ostaje filozofski “ideal”,
str. 93 –, samoprisutnost totalnog konteksta, transparentnost namjere, prisutnost
intencije značenja [vouloir-dire] u apsolutno singularnoj pojedinačnosti speech acta,
itd.)?
Jer, napokon, nije li ono što Austin isključuje kao anomaliju, iznimku, “ne-
ozbiljno”,9 citat (na pozornici, u pjesmi ili u solilokviju), određena modifikacija opće
mogućnosti citiranja – štoviše, opće iterabilnosti – bez koje ne bi bilo niti “uspješnog”
performativa? I to takva da je – paradoksalna ali neizbježna posljedica – uspješan
performativ nužno “nečist”, da preuzmemo riječ koju će Austin upotrijebiti nešto
kasnije, kada prizna da nema “čistoga” performativa (str. 152, 144, 119).10
Sada ću sagledati stvari sa strane pozitivne mogućnosti, a ne više samo sa strane
neuspjeha: bi li performativni iskaz bio moguć ako citatno udvostručenje ne bi cijepalo
čistu singularnost događaja, razdvajalo je od nje same? Postavljam pitanje u ovom
obliku kako bih preduhitrio primjedbu. Moglo bi mi se, uostalom, reći: ne možete
nastojati objasniti navodno grafematsku strukturu lokucije samo na temelju slučaja
neuspjeha performativa, koliko god oni mogli biti realni i koliko god njihova mogućnost
bila djelotovorna ili općenita. Ne možete nijekati da postoje i uspješni performativi, pa
treba objasniti i njih: otvaraju se skupovi, kako je to jučer učinio Paul Ricœur, kaže se
“Postavljam pitanje”, kladimo se, izazivamo se, događaju se porinuća brodova, a
pokatkad se čak i vjenčavamo. Takvi su se događaji, čini se, dogodili. A da se i samo
jedan od njih dogodio samo jedan jedini put, opet bi ga trebalo uzeti u obzir.
Reći ću “možda”. Ovdje bismo se najprije trebali složiti oko toga što je to
“događa se” ili događajnost događaja, koji u svojemu tobožnje prezentnom i
singularnom iskrsavanju pretpostavlja intervenciju iskaza što po sebi može imati samo
repetitivnu ili citatnu strukturu ili, radije, budući da te dvije riječi otvaraju prostor
pomutnji, iterabilnu strukturu. Vraćam se, dakle, na tu točku koja mi se čini
fundamentalnom i koja se sada tiče statusa događaja uopće, događaja govora ili

9
Krajnje sumnjiva vrijednost “ne-ozbiljnog” vrlo je često pribježište (usporedi, primjerice, str. 116, 130).
Bitno je povezana s onim što Austin na drugom mjestu kaže o oratio obliqua (str. 92) ili o pantomimi.
10
Iz te bi se perspektive mogla razmotriti činjenica, koju Austin priznaje (str. 89), da se “ista rečenica u
različitim prilikama iskazivanja koristi na oba načina, performativno i konstativno. Situacija se čini
beznadnom ako ostavimo iskaze onakvima kakvi jesu, te se upustimo u potragu za nekakvim kriterijem”.
Ovu nepriliku izaziva grafematski korijen mogućnosti citiranja (iterabilnosti): on čini “nemogućim”, kaže
Austin, “čak i popisivanje svih mogućih kriterija”.

15
događaja koji se zbiva govorom, neobične logike koju pretpostavlja i koja često ostaje
nezamijećena.
Može li performativni iskaz uspjeti ako njegova formulacija ne ponavlja neki
“kodiran” ili iterabilan iskaz, drugim riječima, ako se formula koju izgovaram kako bih
otvorio neki skup, porinuo brod ili se oženio, ne može identificirati kao suglasna
jednom iterabilnom modelu, ako se, dakle, na neki način ne može identificirati kao
“citat”? Ne želim reći da je citiranje ovdje istoga tipa kao u kazališnoj predstavi,
filozofskoj bilješci ili recitaciji pjesme. Zato postoji relativna specifičnost, kako kaže
Austin, neka “relativna čistoća” performativa. Ali ta relativna čistoća nije usmjerena
protiv mogućnosti citiranja ili iterabilnosti, nego protiv drugih vrsta iteracije unutar
opće iterabilnosti koja provaljuje u tobože strogu čistoću svakog događaja diskursa i
svakog speech acta. Dakle, manje je važno suprotstaviti citiranje ili iteraciju ne-iteraciji
nekog događaja nego izgraditi diferencijalnu tipologiju oblika iteracije, pod
pretpostavkom da je taj projekt održiv i da može ostvariti iscrpan program, pitanje od
kojega ću se ovdje suzdržati. U ovoj tipologiji kategorija intencija neće nestati, sačuvat
će svoje mjesto, ali s tog mjesta više neće moći upravljati cijelom scenom i sustavom
iskazivanja. Iznad svega, tada ćemo imati posla s različitim tipovima oznaka ili lancima
iterabilnih oznaka, a ne s oprekom citatnih iskaza s jedne, te singularnih i izvornih
iskaza-događaja s druge strane. Prva će posljedica biti sljedeća: uzimajući u obzir ovu
strukturu iteracije, intencija koja animira iskaz nikada neće biti sasvim prisutna u njemu
samom i u njegovom sadržaju. Iteracija koja je a priori strukturira uvodi u nju jedno
bitno naprsnuće i prijelom. Ono “ne-ozbiljno”, oratio obliqua, više se ne može, kako je
to htio Austin, isključiti iz “običnog” jezika. A ako se ustraje u tomu da taj običan jezik,
ili obične okolnosti jezika, isključuju mogućnost citiranja ili opću iterabilnost, ne bi li to
značilo da ono “obično” o kojemu je riječ, stvar i pojam, skriva neku obmanu,
teleološku varku svijesti čije bi motivacije, neuništivu nužnost i sistemske učinke tek
trebalo analizirati? Posebno zbog toga što ta bitna odsutnost intencije iz aktualnosti
iskaza, to strukturalno nesvjesno, ako hoćete, onemogućuje svako zasićenje konteksta.
Da bi se kontekst mogao iscrpno definirati, u smislu u kojem to zahtijeva Austin, bilo bi
nužno u najmanju ruku da svjesna intencija bude u potpunosti prisutna i aktualno
transparentna samoj sebi i drugima, budući da predstavlja ključnu žarišnu točku
konteksta. Čini se, dakle, da pojam “konteksta” ili potraga za njime ovdje pate od iste
teorijske i interesne nestabilnosti kao i pojam “običnog”, s kojim dijeli metafizičke
korijene: etički i teleološki diskurs svijesti. Ovoga bi puta čitanje konotacija Austinova
teksta potvrdilo čitanje njegovih opisa; upravo sam naznačio njegovo načelo.
Différance, nesvodiva odsutnost intencije ili sudjelovanja u performativnom
iskazu, “najdogađajnijem” iskazu koji se može zamisliti, daje mi ovlast da, vodeći
računa o predikatima na koje sam maloprije podsjetio, utvrdim opću grafematsku
strukturu svake “komunikacije”. Prije svega, neću iz toga izvlačiti zaključak da nema
nikakve relativne specifičnosti učinaka svijesti, učinaka govora (u opreci prema pismu u
tradicionalnom smislu), da performativ, običan jezik, prisutnost i diskurzivni događaj
(speech act) nemaju nikakvoga učinka. Jednostavno, ti učinci ne isključuju ono što im
se općenito izravno suprotstavlja, nego to, naprotiv, na asimetričan način pretpostavljaju
kao opći prostor svoje mogućnosti.

16
Potpisi

Taj opći prostor je prije svega oprostorenje [espacement] kao disrupcija prisutnosti u
oznaci, ono što ovdje zovem pismom. Za činjenicu da se sve poteškoće na koje nailazi
Austin križaju u točki koja istodobno postavlja pitanje prisutnosti i pisma, vidim
naznaku u onom odlomku Petog predavanja gdje se pojavljuje podvojena instancija
potpisa.
Je li slučajno što Austin ondje mora zamijetiti: “Moram ponovno pojasniti da je
ovo mjesto na kojem se koprcamo. Osjećaj da nam ispod nogu izmiče čvrsto tlo
predrasuda donosi ushit, ali nam se može i osvetiti” (str. 85). Malo ranije se pojavio
“škripac”, onaj u kojemu završavamo uvijek kada tražimo “bilo kakav jednostavan i
jedinstven gramatički ili leksikološki kriterij” kojim bismo razlikovali performativne i
konstativne iskaze. (Moram reći da me u Austinovu pothvatu najviše zanimala i najviše
uvjerila ta kritika lingvisticizma i autoriteta koda, vođena na temelju analize jezika.)
Austin zatim pokušava nelingvističkim razlozima opravdati prednost koju je u analizi
performativa do sada davao formama prvog lica indikativa prezenta, aktivnom glasu.
Konačno opravdanje glasi da se u tim formama referira na ono što Austin zove izvorom
iskaza. Taj će se pojam izvora – čiji je ulog toliko očigledan – često pojavljivati u
onome što slijedi, upravljajući cjelokupnom analizom u fazi koju razmatramo.
Međutim, ne samo da Austin ne sumnja u to da je izvor usmenog iskaza u prvom licu
indikativa prezenta (u aktivnom glasu) prisutan u iskazivanju i u iskazu (pokušao sam
objasniti koje imamo razloge da ne vjerujemo u to), nego još manje sumnja u to da je
ekvivalent te veze s izvorom u pisanim iskazima jednostavno evidentan i zajamčen
potpisom: “Tamo gdje nema, u verbalnoj formuli iskaza, referencije na osobu koja
iskazuje, dakle djeluje, u obliku zamenice ‘ja’ (ili njezinog osobnog imena), na nju će se
zapravo ‘upućivati’ jednim od dva načina:
(a) U verbalnim iskazima, činjenicom da je upravo to osoba koja daje iskaz –
ono što bismo mogli nazvati izvorom iskaza [utterance-origin] koji se načelno koristi u
svakom sustavu verbalnih koordinata.
(b) U pisanim iskazima (ili ‘inskripcijama’), stavljanjem potpisa (to se mora
učiniti jer pisani iskazi očito nisu privezani za svoj izvor poput usmenih)” (str. 83-84).
Austin prepoznaje analognu funkciju u formuli “ovim” [hereby], korištenoj u službenim
protokolima.
Pokušajmo iz ove perspektive analizirati potpis, njegov odnos prema prisutnom i
prema izvoru. Smatram da se u nastavku analize podrazumijeva da će svi utvrđeni
predikati vrijediti i za taj usmeni “potpis” koji u tvorbi iskaza jest, ili bi htio biti,
prisutnost “autora” kao “osobe koja iskazuje”, kao “izvora”.
Po definiciji, pisani potpis implicira aktualnu ili empirijsku ne-prisutnost
potpisnika. Ali, reći će netko, on također označava i čuva njegovo “bio-prisutan” u
nekom prošlom “sada”, koje će ostati buduće “sada”, dakle u određenom “sada”
općenito, u transcendentalnoj formi sadašnjosti. Ta je opća sadašnjost na neki način
upisana, pribodena za sadašnju točku, vječito evidentnu i singularnu, forme potpisa. U
tome je zagonetna originalnost svih parafa. Kako bi došlo do ponovnog spajanja s

17
izvorom, treba očuvati apsolutnu singularnost događaja potpisa i oblika potpisa: čistu
reproduktibilnost čistog događaja.
Postoji li nešto takvo? Dogodi li se ikada apsolutna singularnost događaja
potpisa? Postoje li potpisi?
Da, sasvim sigurno, svakodnevno. Učinci potpisa su najobičnija stvar na svijetu.
No uvjet mogućnosti tih učinaka je istodobno, opet, uvjet njihove nemogućnosti,
nemogućnosti njihove stroge čistoće. Kako bi funkcionirao, odnosno bio čitljiv, potpis
mora imati ponovljiv, iterabilan, imitabilan oblik; mora se moći odvojiti od prezentne i
singularne intencije po kojoj nastaje. Upravo njegova istost, narušavajući mu identitet i
singularnost, raskoljuje njegov pečat. Već sam ranije naznačio načelo ove analize.
Zaključimo ovo vrlo suhoparno [sec] izlaganje:
1) kao pisanje, komunikacija, ako želimo zadržati tu riječ, nije sredstvo
prenošenja smisla, razmjene intencija i intendiranih značenja, rasprava i “komunikacija
svijesti”. Mi ne nazočimo nekakvom kraju pisma koji bi ponovno uspostavio, po
McLuhanovoj ideološkoj predodžbi, transparentnost ili neposrednost društvenih odnosa,
nego sve snažnijem i snažnijem historijskom odvijanju jednog općeg pisma čiji će
sustav govora, svijesti, smisla, prisutnosti, istine, itd., biti samo učinci, te ih treba
analizirati kao takve. Taj sam učinak, o kojemu je riječ, na drugom mjestu nazvao
logocentrizmom;
2) semantički obzor koji obično upravlja pojmom komunikacije premašen je i
probijen intervencijom pisma, odnosno diseminacijom koja se ne svodi na polisemiju.
Pismo se čita, ono “u konačnici” ne daje mjesta hermeneutičkom dešifriranju,
odgonetanju nekog smisla ili istine;
3) unatoč općem izmještanju klasičnog, “filozofskog”, zapadnog itd. koncepta
pisma, čini se nužnim zadržati, provizorno i strateški, njegovo staro ime. To
podrazumijeva cijelu jednu logiku paleonimije koju ovdje ne mogu razvijati. 11 Krajnje
shematski: opreka metafizičkih koncepata (primjerice, govor/pismo,
prisutnost/odsutnost, itd.) nikada nije sučeljavanje dvaju pojmova, nego hijerarhija i
poredak subordinacije. Dekonstrukcija se ne može ograničiti na neutralizaciju, niti
prijeći izravno u nju: ona mora, dvostrukom gestom, dvostrukom znanošću, dvostrukim
pismom, izvršiti preokret klasične opreke i opće premještanje sustava. Samo će si pod
tim uvjetima dekonstrukcija priskrbiti sredstva za intervenciju u polje opreka koje
kritizira i koje je ujedno polje nediskurzivnih sila. Svaki pojam, s druge strane, pripada
jednom sistemskom lancu i sam predstavlja sustav predikata. Nema metafizičkoga
pojma po sebi. Riječ je o radu – metafizičkom ili ne – na pojmovnim sustavima.
Dekonstrukcija se ne sastoji u prijelazu s jednoga pojma na drugi, nego u preokretanju i
preuređenju pojmovnoga poretka, kao i nepojmovnoga poretka s kojim je on artikuliran.
Primjerice, pismo, kao klasičan pojam, sadrži predikate koje su subordinirale,
isključivale ili ograničavale određene sile i nužnosti koje treba analizirati. To su oni
predikati (nekoliko sam ih spomenuo) čija se sila općenitosti, poopćenja i generativnosti
oslobađa, cijepi na jedan “novi” pojam pisma koji također odgovara onome što se
oduvijek odupiralo staroj organizaciji snaga, što je vječito predstavljalo ostatak,
nesvodiv na dominantnu silu koja je organizirala – recimo, da bismo se požurili –
11
Vidi La dissémination [Paris: Seuil, 1972.] i Positions [Paris: Éditions de Minuit, 1972.].

18
logocentričku hijerarhiju. Ostaviti tom novom pojmu staro ime pisma znači održati
strukturu cijepa, prijelaz i prianjanje koje je neophodno za djelotvornu intervenciju u
konstituirano historijsko polje. To znači podariti svemu što se odigrava u operacijama
dekonstrukcije određenu priliku i snagu, moć komunikacije.
Međutim, shvatit će se ono što se već podrazumijeva, posebno na jednom
filozofskom kolokviju: kao diseminirajuća operacija koja je odmaknuta od prisutnosti
(bitka) u svim njegovim modifikacijama, pismo, ako ga ima, možda komunicira, ali
sasvim sigurno ne postoji. Ili jedva postoji, ovim [hereby], u obliku najnevjerojatnijeg
potpisa.

(Napomena: tekst – pisani – ovoga priopćenja [communication] morao se prije skupa

uputiti na adresu Association des sociétés de philosophie de langue française. Takvu je
pošiljku, dakle, trebalo potpisati. Što sam učinio, a ovdje krivotvorim. Gdje? Tu. J.D.)

“Signature événement contexte”. Izlaganje pred Congrès international des Sociétés de

philosophie de langue française (Montréal, kolovoz 1971.). Tema kolokvija bila je
“Komunikacija”. Proširena verzija tiskana u Marges de la philosophie (Paris: Éditions
de Minuit, 1972., str. 365-393). Prema srpskom prijevodu (M. Stanisavac, ovdje ek-
stenzivno modificirano): Delo br. 6 (1984), str. 7-35.

19