BAŠTA SLJEZOVE BOJE – IGROKAZ

Grupa 1- moderator: Ajla Velić.

“Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u

bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov
spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni
postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na
neki vrlo neodredjen opis: “žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako
— i jest i nije”.
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta
obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek
dolazilo do nesporazuma i neprilika. U jedno od najprijatnijih doba
godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni
sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna
sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći
čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majući se po
dvorištu...”
Djed: (Hodajući po dvorištu, sav ponosan.) Pazider ga, sva se bašta
modri kao čivit.
Unuk Branko: (Zbunjeno, ali s poštovanjem posmatra djeda.)
Djed: (Pogleda u travu, pa u Branka.) Jesi li znao, dijete, da je vuk
zelen?
Unuk Branko: (Znajući da je djed uvijek u pravu.) Nisam djede.
Djed: A da li ti je iko rekao da je lisica crvena?
(Dolazi djedov rođak Sava.)
Sava: Lisica crvena?! Otkud lisica crvena kad je žuta?
Djed: Hm, žuta? (Prkosno.) -Žut je tvoj nos!
Sava: (Zabrinuto.) Crvena? Sve nacije svijeta znaju da je žuta, a ti..
A ti...
Djed: Zaista sam sit tebe i tvojih gluposti! Bolje ti je pij tu moju
rakiju i šuti, ne kvari mi unučad.

“Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom

koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne
škole.”
Učiteljica: (Đacima.) Danas ćemo pričati o životinjama.. Ko će sa
mnom podijeliti svoju najdražu životinju?
(Djeca se javljaju.)
Učiteljica: Branko, izvoli.
Branko: Meni je najdraži vuk!
Učiteljica: A da li mi znaš kazati koje je boje vuk?
Branko: Pa nastavnice svi to znaju, vuk je zelen!
Učiteljica: (Šokirana.) Otkud ti to dijete moje? Ko ti je to rekao?
Branko: (Sav ponosan.) Tako kaže moj djed.
Učiteljica: To nije tačno.
Branko: (Srditim govorom.)Ali moj djed je rekao da je zelen i to je
tačno. Najtačnije na svijetu!
(Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me
za uvo.)
Učiteljica: Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv.
Siv, zapamti.
Branko: (Sav osmramoćen.) Dobro učiteljice.
…
(Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u
školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu..)
Djed: (Ljutito prilazi učiteljici. Djeca se zapanjeno sklanjaju.) A je li
ti, šiškavico jedna, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk?! Nije
zelen, kažeš? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, i dan danas
s njima muku mučim, a ona ti tu meni.. Po turu bi tebe trebalo ovim
mojim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.”
Učiteljica: Plače.
Branko: (Još više osramoćen.) Djede, molim te, nemoj se derati!
Djed: (Još više viče na učiteljicu.)
(Učenici prilaze bliže i pokušavaju shvatiti šta se dešava..)
Učenik: Jao, pa pogledaj ovo! Izgleda da će Brankov djed učiteljicu
naučiti pameti.
Učenik2: Daj da vidim... (Progura se kroz gomilu učenika.) Nisam
ovo očekivao!
Učenik: ( Buka prestaje.) Gotovo je, izgleda.. Pitam se šta će se sada
dogoditi!
Djed: Hajmo Branko, hajmo dijete! Nemam ja dovoljno snage da je
trošim na ljude poput ove tvoje “pametne” učiteljice.
Branko: (Polazi za njim.)
Djed i Branko su se okrenuli i krenuli kući .